EMIR RAMIĆ, DIREKTOR INSTITUTA ZA ISTRAŽIVANJE GENOCIDA – KANADA (IGK)

 

Posvađan i razjedinjen bošnjački politički establišment, sa podignutim zidovima između bošnjačkih političkih partija u kojima dominiraju lidari, u kojima vlada odsustvo nacionalne demokratske rasprave – ne može biti politički predstavnik žrtve agresije i genocida. U vremenu negiranja genocida kao zadnje faze genocida, u teškom vremenu bitisanja Bošnjaka i BiH, žrtva traži minimum zajedničkih nacionalnih interesa za maksimalnu akciju u cilju dolaska do istine i pravde. Žrtvi treba novi koncept bošnjačkog političkog djelovanja u kome nećemo samo čuvati, već i jačati sve tri komponente bošnjačkog bića, u kome ne smije biti kompromisa o komponentama bošnjačkog bića, u kome ne smije biti kompromisa o istini o agresiji i genocidu, u kome ne smije biti kompromisa o pravdi za žrtve i, na kraju, u kome ne smije biti kompromisa o potrebitosti što hitnije promjene daytonske strukture funkcionisanja države. 

 

Bošnjačka žrtva nema istinskog

političkog predstavnika

 

Razgovarao: Ismet ISAKOVIĆ

 

Preživjele žrtve genocida u Prijedoru svjedoče o neuništivosti ideje Bosne i bosanskog duha i pobjedi istine, pravde i razuma

 

Imate vrlo zanimljivu i radom ispunjenu biografiju: rođeni ste u Prijedoru, diplomirali ste političke nauke a zatim i magistrirali, ratno izbjeglištvo vodi Vas u Njemačku, a zatim u Kanadu. Spadate u red najangažiranijih intelektualaca u bošnjačkoj dijaspori. Između ostaloga, direktor ste Instituta za istraživanje genocida Kanada i profesor na Univerzitetu u Hamiltonu, nekoliko godina bile ste i predsjednik Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike… Za početak intervjua pođimo od Prijedora i ratne 1992. godine. Mnogo je vremena proteklo dok šira javnost nije saznala za ratna prijedorska događanja – konclogore Keraterm, Trnopolje i Omarsku, plahte na prozorima kuća i bijele trake na rukama nesrba, 3.176 ubijenih Bošnjaka i Hrvata, od toga 102 djece i 256 žena, pobijenu bošnjačku inteligenciju, zatim masovnu grobnicu Tomašica, majku Havu Tatarević iz Zecova kod Prijedora kojoj je ubijeno šest sinova i suprug… Prijedorski inferno 1992. sigurno Vas je obilježio za cijeli život, zar ne? Koje slike nosite iz tadašnjeg Prijedora?

Slike užasa u Prijedoru u kome je ljudski život ponižen kao rijetko kad u historiji civilizacije vječno su ostale u mome pamćenju, ali i trajno trasirale moj put borbe za istinu i pravdu. Taj moj put borbe simbolično sam nazvao: „Genocid u Prijedoru, Srebrenica u kontinuitetu“. Zaista ljudska i civilizacijska budućnost mora biti prinuđena da sebe odredi prema genocidu u Prijedoru. Općina Prijedor zbog velikog broja ekonomski moćnih Bošnjaka i Hrvata, zbog velikog broja bošnjačkih i hrvatskih intelektualaca i zbog geografskog položaja u srcu Bosanske krajine, koja je trebala biti jezgro buduće zapadne srpske države, bila je velika smetnja velikosprskim nacionalističkim planovima. Prijedor se našao na putu realizacije ideje tzv. Velike Srbije.

Srpski politički, vojni i policijski establišment je 29. aprila 1992. godine nasilno preuzeo apsolutnu vlast u Prijedoru. Na taj način općina Prijedor je i formalno pristupila „Srpskoj Republici“. Po čitavom gradu vojne jedinice su postavile kontrolne punktove. Ispred zgrade općine postavljena su mitraljeska gnijezda. Na krovovima kuća  postavljeni su snajperisti. Na svim zgradama postavljene su srpske zastave, tako da su ovim činom derogirani državni simboli Republike BiH. Radio Prijedor je čitav dan emitovao Proglas o preuzimanju vlasti. Bošnjacima i Hrvatima je zabranjen ulaz u preuzete institucije. Cilj srpske vlasti bio je da uspostavi potpunu kontrolu nad područijem općine, izvrši razoraužanje bošnjačkog i hrvatskog stanovništva, postavi kadrove SDS-a na rukovodeće pozicije i otpočne sa hapšenjem, mučenjem, ubijanjem, protjerivanjem bošnjačkog i hrvatskog stanovništva iz Prijedora. Prijedor je postao tadašnji najveći koncentracioni logor smrti u svijetu u kome je bošnjačko i hrvatsko stanovništvo bijelim trakama označeno za odstrijel. 

Prijedor je vjerojatno neslavni svjetski rekorder svih vremena, lokalna zajednica kakvu je teško pronaći jer ima veliki broj dokazanih ratnih zločinaca po glavi stanovnika. Za Prijedor je vezano 38 pravosnažno osuđenih osoba za ratne zločine, trenutno četvorica čekaju pravosnažnu presudu, a 19 je još uvijek u postupku prvostupanjskog dokazivanja. Mnogi smatraju da se na području prijedorske općine dogodio genocid većih razmjera od srebreničkog genocida u srpnju 1995. godine? Jesu li u pravu?

Genocid u Prijedoru je istina o ponižavanju ljudskog dostojanstva i nacionalnog identiteta bića Bošnjaka i Hrvata, istina o uništavanju svega postojećeg što odražava bošnjački i hrvatski nacionalni identitet, istina o getoizaciji Bošnjaka i Hrvata u cilju stvaranja „Velike Srbije“, istina o pokušaju uništenja Bošnjaka i Hrvata kao nacija i prisvajanju teritorija gdje su živjeli, podjeli njihovih imanja Srbima i instaliranju države svih Srba na tuđoj teritoriji. Genocid u Prijedoru je bio način ostvarivanja ratnih ciljeva. Radi se o namjernim, planiranim, masovnim zločinima nad prijedorskim civilima i o planskom uništavanju svakog osnova njihovog kolektivnog ili individualnog života. Osnovni razlog zvjerstva koga su počinili zločinci u Prijedoru leži u kulturi antiislamstva, antibošnjaštva, antibosanstva.

Genocid u Prijedoru je sastavni dio agresije na Republiku BiH kao udruženog zločinačkog poduhvata zauzimanja bosansko-hercegovačke teritorije i nasilnog, neustavnog preuzimanja vlasti u opštini od strane bosanskih Srba uz pomoć i podršku jedinica Jugoslovenske narodne armije i paravojnih formacija iz Srbije. Rušenje Prijedora, silovanje Prijedorčanki, ubijanje Prijedorčana, svakojaka poniženja, paljevine, mučenja i logori nisu bili samo plod razmišljanja plitikih barbarskih mozgova, već i dio razrađene osvajačke strategije osvetničkog srpskog pamćenja koje ima samo jedan ishod ponavljanje zla. Dakle, u Prijedoru se dogodio genocid jer se nije se radilo o pojedinačnom incidentu, već o masovnom zločinu širih razmjera koji je imao za posljedicu masovnu povredu proklamiranih univerzalnih ljudskih prava i sloboda.

Genocid u Prijedoru je bio usmjeren protiv osnovnih načela humanizma, protiv prava i sloboda čovjeka, protiv međunarodnog humanitarnog prava. Genocid u Prijedoru je zapravo vrhunac čovječije nehumanosti prema čovjeku, civilizaciji. Zbog izvršenog genocida općina Prijedor je prva u BiH po veličini zločina, po broju nestalih osoba, po broju masovnih grobnica, po broju koncentracionih logora smrti, po broju sudskih predmeta na međunarodnim sudovima. Genocid u Prijedoru je trajao kontinuirano od 1992. do 1995. godine.

Zašto govorimo o genocidu u Prijedoru? Zato što je u Prijedoru izvršeno svakodnevno organizovano, planirano, masovno, namjerno ubijanje i nasilno protjerivanje Bošnjaka i Hrvata. U Prijedoru je izvršeno uništenje tragova kulture, duhovnosti i vjerskih obilježja Bošnjaka i Hrvata. U Prijedoru je izvršen masovni zločin namjernog i organizovanog mučenja u ubijanja u koncentracionim logorima smrti. U Prijedoru je izvršen masovni zločin silovanja. U Prijedoru je izvršen masovni zločin organizovanog i namjernog ubijanja bošnjačke i hrvatske inteligencije.

 

Patnjom je branjen Prijedor, danas se Prijedor brani istinom o toj patnji, zapisom o patnji

 

Prije nekoliko godina Avdo Huseinović je napravio dokumentarni film „Prijedorska polja smrti“. Nekoliko mjeseci kasnije gostovao je na tribini u Zagrebu gdje je izrekao brojne bolne istine, a onda s neskrivenim ogorčenjem zaključio: „Prijedor je jedna priča o našoj gluposti, priča o našoj retardiranosti koja će se, nažalost, možda opet ponoviti, priča o tome koliko smo vjerovali budućim zločincima.“ Prijedor je bio sinonim antifašizma u bivšoj Jugoslaviji – znamo priču o Kozari i dr. Mladenu Stojanoviću, nigdje na područje BiH Bošnjaci nisu bili tako bliski sa komšijama Srbima kao na području Prijedora, nigdje toliko kumovskih veza, prijateljstava, mješovitih brakova… U Prijedoru su 3.176 ljudi pobili isključivo školski drugovi i radne kolege, nije bilo paravojnih bandi iz Srbije i Crne Gore. Koja je pouka prijedorskog zločina genocidnih dimenzija?

Masovna pogubljenja Bošnjaka i Hrvata u Prijedoru, masovna mučenja u koncentracionim logorima smrti, masovne grobnice, masovna silovanja, masovna protjerivanja, masovna uništenja historijskih, kulturnih i vjerskih dobara su opomena čovjeku i civilizaciji, ali i međunarodnim sudovima, velikim silama i međunarodnim organizacijama da je u Prijedoru izvršen najveći zločin poslije Drugog svjetskog rata u Evropi – genocid. Preživjele žrtve genocida u Prijedoru svjedoče o neuništivosti ideje Bosne i bosanskog duha i pobjedi istine, pravde i razuma. Genocid u Prijedoru je i podsjetnik na ono šta se može dogoditi kada vođe jednog naroda izgube dignitet i pokrenu narod u zločin.

Preživjele žrtve genocida u Prijedoru trebaju napraviti ispit savjesti i pitati se jesu li kao pojedinci učinili sve što su trebali? Rade li danas ono što je za njihovo opće dobro ili se beznadno predaju osjećajima rezignacije, te svojim postupcima nesvjesno i neželjeno pomažu onima koji nisu za vraćanje Prijedora tamo gdje on istinski i pripada, ideji Bosne i bosanskom duhu. Prijedorčani su kroz povijest imali udjela u oblikovanju BiH. Pridonijeli su razvoju svoje države, sudjelujući u stvaranju nauke i kulture, ali, i kad je trebalo, braneći jedinstvenu, demokratsku BiH. Prijedorski Bošnjaci i Hrvati su svoj nacionalni identitet očuvali i učvrstili u agresiji i genocidu. Sada se trebaju pripremiti za novu obranu vlastitoga identiteta u novom zajedništvu prijatelja ideje Bosne i bosanskog duha. To je ozbiljni izazov koji se mora pretočiti u neku vrstu kulturne promocije prijedorskog bića, u politički, ekonomski i kulturni preporod, u agresiji i genocidu osakaćenog grada.

Preživjele žrtve genocida u Prijedoru su pozvane da se odgovorno uključe u kreiranje novog Prijedora, a time i nove BiH. Preživjele žrtve genocida imaju budućnost zato što imaju svoju državu, naciju, vjeru, kulturu, tradiciju i jezik, zato što vjeruju u pobjedu istine i pravde i zato što imaju svoj grad. Sjećanje na prijedorski genocid nije sjećanje koje pobuđuje osvetu, već je sjećanje na neuništivost Prijedora, Prijedorčana i ideje Bosne i bosanskog duha, oličenih u susretištu mudrosti Istoka i razuma Zapada, što je bosansko-hercegovčki odgovor i doprinos svjetskoj pobjedi mira i slobode, unutar kojeg kao takovog je jedino moguće prihvatati, poštovati, priznavati i tolerisati drugo i drugačije na osnovama dijaloga različitih vjera, kultura i civilizacija.

Jesu li Prijedorčani zaboravili genocid i fašizam koji su se desili u njihovom gradu? Jesu li spremni opet, zarad osobnih trivijalnih životnih interesa, okrenuti leđa istini i pravdi, a glavu pognuti lažnoj historiji, nepravdi i zaboravu, što ih uporno u daytonskoj nedržavi BiH hoće još uvijek nametnuti oni koji su uništavali srce i dušu Prijedora? Genocid protiv Prijedorčana traje u kontinuitetu. Patnjom je branjen Prijedor, danas se Prijedor brani istinom o toj patnji, zapisom o patnji. Zašto Prijedorčani moraju još uvijek podnositi pogled pun mržnje i podsmijeha od strane zločinaca koji se slobodno kreću gradom? Preživjele žrtve genocida u Prijedoru su obavezne svjedočiti istinu, zbog vlastite budućnosti, budućnosti njihove djece, budućnosti njihovog grada i budućnosti BiH.

 

Kako komentirate ponašanje prijedorskog gradonačelnika Mirka Pavića kada je u pitanju njegov odnos prema ratnim događanjima u Prijedoru i obilježavanju mjesta stradanja?

Danas se kontinuitet fašističke ideje u Prijedoru ogleda u masovnom kršenju osnovnih ljudskih prava i sloboda prognanika i povratnika, preživjelih žrtava i svjedoka genocida. Frustrirane općinske vlasti Prijedora nikada nisu javno priznale djela tadašnjih fašističkih vlasti i odale pokajanje za patnje kroz koje su prošle na hiljade Bošnjaka i Hrvata, te pružile ruku pomirenja i pokajanja.

Marko Pavić je javno zabranio obilježavanja godišnjica od početka zločina agresije i genocida zbog korištenja riječi „genocid“, te naložio prijedorskoj policiji da podnese krivične prijave protiv organizatora. To je nastavak genocida u Prijedoru drugim sredstvima. Tako on već duže vremena sustavno terorizira prijedorske Bošnjake i Hrvate, koji su i dalje poniženi građani drugog reda. Marko Pavić javno ponižava organizacije koje okupljaju žrtve i svjedoke genocida i tako namjerno, organizovano i ciljano širi strah među porodicama ubijenih i nestalih Prijedorčana. Istovremeno se Prijedorom slobodno šetaju ratni zločinci zauzimajući pozicije u lokalnoj vlasti. Marko Pavić dozvoljava skupove fašističkih grupa protiv kojih su se Prijedorčani i svi antifašisti borili u Drugom svjetskom ratu, a žrtvama zabranjuje pravo na sjećanje, istinu i pravdu. Marko Pavić ignoriše zahtjeve predstavnika međunarodne zajednice koji su mu jasno dali do znanja da diskriminacija po nacionalnoj i vjerskoj osnovi mora biti obustavljena, da istina o genocidu mora biti dokučena, da se zločinci moraju osuditi i pravda zadovoljiti, te da se stradanja svih prijedorskih žrtava moraju obilježiti jednako, bez obzira na njihovu etničku pripadnost.

Ovi i mnogi drugi Pavićevi ataci na osnovna ljudska prava i slobode ruše ugled Prijedora i BiH, napadaju na osnovne temelje savremene demokratije i posebno teško krše temeljne odrednice međunarodnog prava. Niko nema pravo da žrtvama genocida zabranjuje sjećanje na zločin. Marko Pavić je u miru nastavio ono što su ratni zločinci započeli u agresiji. On je lažni demokrata koji ne uvažava i ne poštuje žrtve. Pavić je izraz velikosrpske licemjerne i ekspanzionističke politike prema BiH.

 

U Prijedoru je izdan ljudski rod – i ta izdaja još traje

 

S druge strane, jedna od najvećih metalurških kompanija na svijetu, indijski Mittal Steel, danas ArcelorMittal, ne dozvoljava istraživanja u oknima Rudnika Omarska i Ljubija koja sigurno kriju posmrtne ostatke mnogih ubijenih Bošnjaka i Hrvata. Kako se izboriti za pravo na dostojan pijetet žrtvama i istinitu interpretaciju povijesnih činjenica?

Djelovanje kompanije ArcelorMittal u vezi sa koncentracionim logorom Omarska je neprihvatljivo i potpuno nemoralno. Omarska je jedan od najozloglašenijih koncentracionih logora na evropskom tlu od Drugog svjetskog rata, u kojem su se, tokom nekoliko mjeseci u ljeto 1992. godine, desila monstruozna smaknuća, fizička, psihološka i seksualna mučenja i masovna ubistva. Više od 700 mještana prijedorske općine nesrpske nacionalnosti ubijeno upravo u tom logoru. ArcelorMittal je dao usmenu saglasnost da će Bijela kuća u Omarskoj, koja je korištena kao objekat za mučenje i u kojoj su mnogi logoraši izgubili živote, ostati netaknuta i nepromijenjena, te da će pristup, odnosno ulazak u bivši logor, biti dozvoljen u svako doba. Međutim, unutrašnjost Bijele kuće je prekrečena i na taj način su dokazi o počinjenim ratnim zločinima pokriveni i prikriveni. Obećanje o slobodnom pristupu je naknadno promijenjeno u kojem je rečeno da će ulazak biti dozvoljen samo tokom dva dana komemoracije, 24. maja i 6. augusta, dok će posjete drugim danima biti dopuštene na blagovremeno podnesen zahtjev.

U Omarskoj ne postoji ništa da nagovijesti činjenicu da se koristila kao logor, a kamoli da je izgrađen Memorijalni centar. Umjesto toga, posljednjih godina aktivisti redovno nailaze na sabotaže i zabrane komemoracija u Omarskoj, kako od strane ArcelorMittala, tako i od strane lokalnih organa vlasti. Prijedorske vlasti svojim djelima, provokacijama i negiranjem genocida počinjenog u Prijedoru jasno pristaju uz nacionalističku ideologiju iz 1992. godine koja je odgovorna za nezamislive horore poput Omarske, prvenstveno sa svojim vođama kao što su Radovan Karadžić i Ratko Mladić, kojima se trenutno u Haagu sudi po optužbama za genocid. Sramno je što ArcelorMittal, kao jedna od najvećih multinacionalnih kompanija, dozvoljava da joj se ime povlači po nastavljenom genocidu u Prijedoru u kojem je uskraćivanje pristupa logorskom prostoru posljednja faza istog.

Institut za istraživanje genocida IGK će nastaviti svoju aktivnost kako u pogledu upoznavanja svijetske javnosti sa sramnom ulogom Marka Pavića, tako i sa sramnom ulogom ArcelorMittala. Nastavićemo sa mobilizacijom prijatelja istine i pravde u svijetu protiv svih onih koji svojim radom nastavljaju genocid u Prijedoru drugim sredstvima. Stalno upozoravajući svijet na razmjere i posljedice genocida u Prijedoru, IGK nastavlja međunarodnu kampanju da se žrtvama genocida u Prijedoru omogući dostojanstveno sjećanje i obilježavanje, kao i podizanje adekvatnog spomen obilježja, kao opomene na strahote genocida u Prijedoru koje se ne bi trebale nikad ponoviti. U saradnji sa američkim i kanadskim organizacijama za zaštitu ljudskih prava i sloboda, putem našeg Internacionalnog ekspertnog tima, radimo da žrtve genocida u Prijedoru dobiju pravo da se zloglasni koncentracioni logori obilježe kao spomen-stratišta Bošnjaka i Hrvata u Prijedoru, te da 31. maj postane trajno datumsko obilježje prijedorskih „bijelih traka“, kao izraza najrigidnijeg fašističkog apartheida.

IGK stalno podsjeća svjetsku javnost da se genocid u Prijedoru mora okarakterisati kao krajnje nečovječna radnja, činjena u režiji parainstitucionalnog režima u namjeri potčinjavanja, dehumaniziranja i stvaranja nepodnošljivih uslova za život, kako bi se što brže i što okrutnije izvršilo etničko čišćenje bošnjačkog i hrvatskog etničkog elementa.

 

Kako komentirate odluku Sudskog vijeća Haškog tribunala koje je odbilo zahtjev Tužilaštva za ponovno otvaranje dokaznog postupka protiv Radovana Karadžića, kako bi uvrstili dokaze o masovnoj grobnici Tomašica, najvećoj grobnici u Europi nakon Drugog svjetskog rata? Zar Tomašica nije jedan od krucijalnih dokaz za agresorsko genocidne namjere Radovana Karadžića i njegovih pomagača u projektu stvaranja tzv. Velike Srbije?

Tomašica je mjesto najvećeg zla, patnje, boli. Istina o genocidu u Prijedoru je konačno otišla u svijet. Tomašica je postala sinonim za genocid na Bošnjacima i Hrvatima u Prijedoru. Tomašica, kao primarna masovna grobnica, i Jakarina Kosa, kao sekundarna masovna grobnica, svjedoče o genocidu u Prijedoru. Unaprijed pripremljena kao mjesto za zakopavanje i prikrivanje posmrtnih ostataka žrtava, pažljivo odabran lokalitet grobnice, velik broj angažiranih resursa nedvojbeno ukazuje da su pripadnici srpskih političkih, vojnih i policijskih snaga u općini Prijedor bili uključeni u planiranje, organizovanje, izvršenje i prikrivanje genocida u Prijedoru. Tomašica je opomena svim prijateljima istine i pravde u svijetu na namjeru srpskih vlasti općine Prijedor da Bošnjaci i Hrvati nestanu sa ovog prostora. 

Strašna je tvrdnja negatora genocida, gradonačelnika Marka Pavića, da su ljudi sahranjeni na Tomašici. Kakva je to sahrana na silu ubijenih više od 800 Bošnjaka i Hrvata kada ubijene bacaju na gomile i zatrpavaju mašinama, kada se tijela žrtava komadaju mašinama!? Zašto su prijedorski zločinci ćutali 21 godinu o Tomašici? Zar Marko Pavić nije slušao vapaj preživjelih žrtava u traženju svojih najmiliji? Ova izjava Marka Pavića samo potvrđuje njegov rad na poricanju genocida kao zadnje faze genocida. Ali zato mi u IGK-u, upotrebom nauke i naučnih istraživanja, svjedočimo da je u Prijedoru izvršen genocid. U Prijedoru je izdan ljudski rod – i ta izdaja još traje. Tomašica je danas slika te izdaje koja bezuspješno pokušava sakriti genocid. IGK će nastaviti tražiti pravdu za žrtve genocida u Prijedoru. Nećemo na miru ostaviti zločince, dok god grijeh za zločine ne otplate.

 

Srebrenički genocid će zauvijek progoniti čovjeka, civilizaciju, međunarodnu zajednicu i posebno UN

 

Ove godine obilježena je 20. obljetnica genocida u Srebrenici. Mnoštvo se pitanja nameće oko srebreničkog genocida, naprosto je nevjerojatno da se takvo nešto moglo dogoditi na području koje je bilo pod zaštitom Ujedinjenih naroda. Dakle, pod vojnom i političkom zaštitom cijelog svijeta. Ubrzo nakon srebreničkog genocida dolazi do etničkog čišćenja Žepe, a zatim i do mirovnih pregovora u Daytonu. Da li se radilo o dogovoru velikih sila i moćnika, s time da je Srebrenica, ipak – „izmakla kontroli“?

20 godina od genocida nad Bošnjacima Srebrenice, „sigurne zone UN-a“, ostaje trajno svjedočenje o sumraku civilizacije na kraju 20. stoljeća. Genocid u Srebrenici je pokazao činjenicu da genocidi proizlaze iz dugog procesa koji je prepoznatljiv po svom obrascu svrsishodnih djelovanja koja su zajednička za svaki genocid: od političke doktrine i poruke koja kreira jasnu razliku između njih i nas, sve do izvršavanja genocida. Genocid u Srebrenici je pokazao da genocid nije zločin pojedinaca. Samo najviše državne vlasti mogu efikasno instrumentalizirati mržnju kroz orkestriranu kampanju prije činjenja genocida, a zatim dati izvršiocima sredstva i organizaciju kako bi se mržnja prevela u djelovanje i da bi se sproveo genocidni proces u detalje, dok vođstvo, u stvari, donosi vrlo uopćene odluke.

Genocid u Srebrenici je pokazao da međunarodna politička volja, koja je nužna za zaustavljanje genocida, nije sistematična i zavisi od različitih faktora koji nisu univerzalni nego pripadaju različitim partikularnim državnim interesima.

Na kraju, genocid u Srebrenici je pokazao da je genocid povezan sa poricanjem. Za preveniranje genocida od ponavljanja potrebno je hitno uspostaviti „zonu zabrane poricanja“. Ovakvo bi se djelovanje moglo postići jedino uz utvrđivanje činjenica, priznavajući zločine i patnju žrtava i identificirajući korijene koji dovode do genocida kako bi se oponiralo argumentu „samo uzrok“ koji se uvijek koristi da bi se opravdao genocid, argument koji generira nove cikluse nasilja pothranjujući pozive na ponavljanje ili na osvetu među žrtvama.

Kazna za zločince i pravda za žrtve za genocid u Srebrenici je trajan zadatak i obaveza, kako se tako što više nikada i nigdje ne bi ponovilo. I ono što je najvažnije, genocid u Srebrenici je dobio planetarnu pravnu potvrdu koja je iskazana kroz pravosnažne presude izrečene u oba međunarodna suda i planetarnu političku potvrdu, izraženu kroz usvajanje Rezolucije o genocidu u Srebrenici u više od 20 državnih parlamenta.

Ujedinjene nacije nisu željele, niti su pružile podršku u odbrani svoje teritorije – sigurne zone Ujedinjenih nacija. Ujedinjene nacije nisu željele, niti su pružile zračnu podršku u odbrani svoje  teritorije, sigurne zone Ujedinjenih nacija, niti u zaštiti i spašavanju civila i civilnog stanovništva na toj teritoriji, za što snose punu odgovornost, jer nisu zaustavile ostvarivanje osvajačkih  srpskih ciljeva ni spriječile zločin genocida, postupajući suprotno Povelji Ujedinjenih nacija i Konvenciji o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida.

Polazeći od bitnih stanovišta političkog i vojnog rukovodstva Ujedinjenih nacija, te Sekretarijata Ujedinjenih nacija, o ulozi UNPROFOR-a u zaštiti sigurnih zona Ujedinjenih nacija u Republici Bosni i Hercegovini, Ghali – Akashi i Janvier – Smith bitno su reducirali mandat UNPROFOR-a i njegovu ulogu i zadatke u Republici BiH, posebno o upotrebi zračnih snaga u zaštiti sigurnih zona Ujedinjenih nacija – teritorije i civilnog stanovništva na toj teritoriji. Sveli su ga isključivo na vlastitu samoodbranu, tj. samoodbranu UNPROFOR-a, samo radi očuvanja mira i omogućavanja nastavka tzv. mirovnih pregovora. To je bio očigledan i tipičan primjer zavjere u odgovornom sprovođenju rezolucija Ujedinjenih nacija i žrtvovanja sigurnih zona UN-a, odnosno žrtvovanja civilnog stanovništva u njima, što je omogućilo najneposrednije, mirne i sigurne pripreme, organizovanje i izvršenje genocida u sigurnim zonama Ujedinjenih nacija. Istovremeno, to je u direktnoj konfrontaciji i protivrječnosti sa temeljnim odredbama dokumenata međunarodnog prava, posebno Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida (1948.) i Ženevskim konvencijama (1949.) i Dodatnim protokolima (1977.).

U aparatu Ujedinjenih nacija nije bilo političke i druge volje da se zaustavi srpski agresor i spriječi genocid, pri čemu posebno nije bilo političke volje da se upotrijebi odlučna zračna sila u odbrani sigurne zone Ujedinjenih nacija i zaštiti civila i civilnog stanovništva.

Entitet Republika Srpska nije nastao kao rezultata vojne pobjede antibosanskih snaga, nego je dogovoren nakon njihovog vojnog poraza neposredno pred Banja Lukom. Ovdje je presudila međunarodna zajednica. Kada god neko kaže da je normaliziranje bosansko-hercegovačkog društvenog i državnog poretka moguće samo preko dva entiteta, pozivajući se pri tome na Daytonski sporazum, time potvrđuje svoje destruktivno gledanje na bosansko-hercegovačku cjelovitost. Ako međunarodna zajednica ikada bude pokazala, a morat će pokazati, interes i za istinu o svojoj ulozi i istinu i tome što je ona donijela narodu BiH, tada neće biti moguće mimoići ni osudu užasnog nemorala i cinizma politike čiji su protagonisti bili Francois Mitterand, John Major, Butros Butros Ghali i njihovi suradnici i nasljednici, sve do kraja agresije i genocida.

 

U prošlom broju „Preporodovog Journala“ objavili smo intervju s Hasanom Nuhanovićem, preživjelim svjedokom srebreničkog genocida, prevoditeljom u Nizozemskom bataljunu UNPROFOR-a u Potočarima, koji se već 10-ak godina bori za istinu na sudovima u Nizozemskoj. Da li će ikada pravda biti zadovoljena, hoće li Nizozemska ili netko od ključnih naredbodavaca biti kažnjeni za genocid u Srebrenici?

Međunarodna zajednica, posebno svjetske sile, nisu adekvatno odgovorili na agresiju na suverenu, nezavisnu i međunarodno priznatu državu Republiku BiH. Zato će srebrenički genocid zauvijek progoniti čovjeka, civilizaciju, međunarodnu zajednicu i posebno UN. IGK podržava tužbu 8.000 preživjelih i predstavnika žrtava genocida u Srebrenici 1995. godine protiv države Holandije, čiji vojnici su u vrijeme zločina nad Bošnjacima u okviru mirovnih snaga UN bili zaduženi za čuvanje mira u tzv. „zaštićenoj zoni Srebrenica“. Holandski bataljon je bio dio UN-a i ništa nije učinio da bi spasio žrtve genocida.

IGK traži od holandskog suda pravičnu presudu na tragu pravde i istine za žrtve, a ne politike, tražimo pravni presedan koji će kao zadnji pravni lijek spasiti čast mirovnih snaga i mirovnih operacija. Jer Holandija je odgovorna za zločin genocida koji su počinile srpske vojne i policijske snage, koje su presudom Internacionalnog suda pravde osuđene za genocid u Srebrenici. Vojnici koji su zaduženi za mir dopuštaju genocid. Ako se to sudski sankcioniše, onda se šalje snažna poruka budućim mirovnim snagama da će odgovarati u slučaju pasivnog odnosa prema agresivno genocidnim kršiteljima mira, bezbjednosti, ljudskog života i dostojanstva. Odgovornost Holandije leži istovremeno i na UN-u, posebno kada se radi o samom padu zaštićene zone. IGK traži od UN-a i drugih odgovornih da formiraju fond iz kojeg bi se isplaćivale odštete žrtvama genocida u Srebrenici.

 

Borba za BiH danas se vodi kroz poštivanje vladavine zakona i priznavanje važnosti internacionalnog prava

 

Kako se odnositi prema kulturi pamćenja i sjećanja? Prošle godine pozvali ste europsku i svjetsku akademsku, kulturnu i političku javnost da konačno počne na novi način promišljati o genocidu u Srebrenici. O kakvom konceptu se radi?

Srpski velikodržavni, nacionalistički projekt je još stvarnost. Iako je vojno poražen u Drugom svjetskom ratu, kada je predstavljao politički program četničkog pokreta Draže Mihajlovića i izbjegličke vlade u Londonu i uporno podržavan od strane saveznika, taj projekt je obnovljen 80-ih godina 20. stoljeća. Istog stoljeća 90-ih godina on je eskalirao sa dva međusobno povezana elementa: prvi je osvajanje tuđih teritorija, uključujući i osvajanje BiH agresijiom, drugi element jeste istrijebljenje naroda, genocidom nad Bošnjacima. Imajući to u vidu IGK je pozvao bosansko-hercegovačku, evropsku i svjetsku akademsku, kulturnu i političku javnost da konačno počne misliti genocid u Srebrenici. Novo promišljanje genocida u Srebrenici se treba zasnivati na nekoliko bitnih stvari…

Prvo, genocid u Srebrenici se ne može svesti na jednu dženazu godišnje i kurtoazni govor saučešća političara. Time se iskrivljuje, prikriva genocid koji u nedostatku novog promišljanja može podstaknuti nove velikosrpske nasrtaje na BiH. Drugo, genocid u Srebrenici treba posmatrati na evropskom i svjetskom nivou, u okviru internacionalnog prava, Povelje UN-a, Evropske unije. Treće, na međunarodnim skupovima se pominje Srebrenica, ali se ne veže za BiH. Tako se stiče dojam da je Srebrenica neko neodređeno mjesto izvan bosanskohercegovačkog prostora. Četvrto, kompleksnost problema genocida zahtijeva da se na više razina govori i djeluje, a jedna od njih je estetičko-umjetnička i poetička. Peto, misleći o genocidu u Srebrenici, mi mislimo daytonski projekt kao projekt koji direktno dovodi u pitanje državu BiH i podmeće antibosanski Ustav, tj. Anex IV. Misleći o genocidu u Srebrenici, dakle, mislimo o državi i društvu u BiH. Bošnjaci ne poklanjaju neophodnu pažnju velikosrpskom programu etničkog čišćenja i genocida koji traje dva stoljeća. Entitet Republika Srpska je rezultat tog programa. Peto, misliti genocid u Srebrenici znači i tražiti odgovor na pitanje da li je genocid legalno sredstvo u ostvarivanju političkih i kulturnih ciljeva? Daytonski mirovni sporazum pokazuje da on to jest. Isto tako, pred nam je pitanje da li je Presuda Internacionalnog suda pravde dovoljna da se ostvari pravo žrtava i dostigne pravda? Da li je moguće da djelo genocida i dalje postoji na tlu države BiH? Donošenje nužnih ustavnih promjena u BiH nije moguće uz očuvanje tekovina genocida koji je u njoj izvršen. Zločinom genocida stvoren je entitet Republika Srpska na tlu države BiH i treba zahtijevati da se to djelo i njegovi izvršioci sankcioniraju pred internacionalnim institucijama prava. Šesto, misliti genocid u Srebrenici podrazumjeva usvojanje Rezolucije o osudi genocida u Srebrenici i proglašenje 11. jula Danom sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici. IGK putem svoga Internacionalnog ekspertnog tima će pojačati napore i tražiti pritisak međunarodnih faktora na pojedine članove Parlamentarne skupštine BiH u smislu da promjene svoje razmišljanje i stavove kako bi se rezolucija usvojila. To je prije svega ljudska obaveza i poštovanje prema žrtvama i svjedocima genocida u Srebrenici i BiH. I sedmo, misliti genocid u Srebrenici podrazumijeva  razvijati sistem obrazovanja koji će učiti generacije da je na RBiH izvršena agresija, a nad njenim građanima genocid. Danas su u svijesti bosansko-hercegovačkog čovjeka pojmovi „agresija“ i „genocid“ na putu da nestanu.

 

Prof. dr. Senadin Lavić u svojem izlaganju na sesiji „Kruga 99“ izjavio je sljedeće: „Srebrenica je završni čin stravičnog projekta fizičkog istrebljenja bošnjačkog naroda i uništenja Bosne kao povijesne, geografske, kulturne, ekonomske, običajne i, što je najvažnije, političko-pravne činjenice. Strava zločina genocida u Srebrenici nastavlja se, nažalost, i 20 godina poslije u monstruoznim projektima negiranja i politikantskog manipuliranja počinjenim zločinom.“ Kako obraniti istinu o Srebrenici 1995. od negatora genocida? Jesu li Bošnjaci dovoljno svjesni važnosti pravomoćnih presuda međunarodnih sudova o srebreničkom genocidu?

Entitet Republika Srpska treba vezati s presudom Međunarodnog suda pravde u Haagu iz feburara 2007. godine, kojom je sudski potvrđeno da su vojne i policijske institucije entiteta počinile genocid. Tom presudom delegitimiran je entitet Republika Srpska što je genocidna tvorevina, a legitimirano pravo žrtava i svjedoka agresije i genocida na istinu i pravdu. Međutim, neznanje, neodgovornost i nesposobnost pojedinaca i institucija predstavljaju osnovicu potkopavanja herojske odbrane Republike BiH i ponižavanja žrtava. Time se pomaže da agresija na Republiku BiH retroaktivno postane „građanski rat“ u kojem su „svi ubijali“ i u kojem su „svi jednako krivi“. Zna se ko je izvršio zločin genocida u Srebrenici, a znamo li odgovornost mnogobrojnih međunarodnih i unutrašnjih političara koji Presudu Internacionalnog suda pravde pretvaraju u mrtvo slovo na papiru!? Presuda treba da služi za traženje i poštovanje prava, za ostvarivanje pravde za žrtve, za utemeljenje istine o zločinu.

Institucije entiteta Republika Srpska, vojska i policija, prema presudi Internacionalnog suda pravde u Haagu počinile su genocid nad Bošnjacima. Bosansko-hercegovačke institucije moraju ispoštovati ovu Presudu, jer je ona nadređena svim pravno-političkim i paradržavnim formama djelovanja. Borba za BiH danas se vodi kroz poštivanje vladavine zakona i priznavanje važnosti internacionalnog prava kojim se članica UN-a mora zaštititi od barbarstva, agresije i velikosrpskog projekta koji proizilazi iz ekspanzionističko-integralističkog nacionalizma. U entitetu Republika Srpska očuvanje rezultata genocida postavljeno je kao glavni politički i kulturni cilj svih Vlada poslije Daytona. To im je omogućio upravo Daytonski mirovni sporazum. Od 1995. do 2014. BiH je postala zatočenik entitetskog iredentističkog i protivdržavnog djelovanja. Oni koji ne shvataju da je genocidna tvorevina Republika Srpska četnički antibosanski projekt trebaju odstupiti iz struktura vlasti. Tu se ne radi o naivnosti i neznanju – riječ je o nedoraslosti i krajnjoj neodgovornosti. Tako se entitet Republika Srpska pokazuje kao rezultat i kao čuvar  ostvarenog genocidnog zlodjela kojim se priprema stvaranje „srpske države“ na tlu države BiH. To vodi ka novim ratovima.

Žrtva je još jednom izigrana i čak natjerana da se izvinjava negatoru genocida

 

Ovogodišnju komemoraciju u Potočarima, svetoj bosanskoj zemlji, obilježio je „atentat“ na srbijanskog premijera Aleksandra Vučića. Da li mu je uopće trebalo dozvoliti dolazak u Memorijalni centar „Srebrenica – Potočari“, naročito ako se uzmu u obzir njegovi politički stavovi i riječi izrečene tokom rata od 1992.-1995.? Tko je u svemu tome zakazao i što se, po Vašem mišljenju, njegovim dolaskom željelo postići?

Onaj ko direktno kreira i učestvuje u agresiji na RBiH i genocida protiv Bošnjaka, onaj ko negira historijske, pravne i političke činjenice o genocidu u Srebrenici, onaj ko kreira i učestvuje u anticivilizacijskom lobiranju da Rusija uloži sramni veto u Savjetu bezbjednosti UN-a da se ne usvoji Rezolucija o genocidu u Srebrenici, onaj ko je sramno pozvan u Potočare, bošnjačko stratište opomene čovjeku i civilizaciji, onaj ko se nije ni naklonio žrtvama, već polažući cvijeće na spomenik srebreničkim žrtvama skupljao političke poene, taj koji se ne može svrstati u prijatelje istine i pravde nije trebao biti pozvan od strane političkog predstavnika žrtve. Žrtva je još jednom izigrana i čak natjerana da se izvinjava negatoru genocida.

 

Vučić i srpska politika odlično su poentirali na navodnom „atentatu“, taj događaj skoro da je zasjenio sve ostale segmente obilježavanja 20. obljetnice genocida „pod zastavom UN-a“ i dženazi 135 ubijenih Bošnjaka, zar ne?

Ratnohuškačka kampanja koja je orkestrirana iz Vučićevog kabineta preko medija koje kontroliše režim u Srbiji, počela je sa pričom oko Nasera Orića, nastavljena je sa kreiranjem nacionalne histerije u vezi sa incidentom na dženazi u Potočarima, a sada se kontrolisani haos treba smiriti, te izgleda da Vučić očekuje da mu se neko još i zahvali što je smirio doživljaj pobješnjelog Mileta, vođe propalog političkog projekta SNSD-a. Politički predstavnici žrtava se moraju oduprijeti miješanju Vučića u unutrašnja pitanja bosansko-hercegovačke zemlje, na osnovu kojih gradi lični profil i promovira se kao lider i pomiritelj „sukobljenih“ strana u BiH. Vučić nije donosilac stabilnosti, već neko ko kreira krize, pa budući da ih je kreirao, dalje kontroliše i navodno rješava. Po istom principu na kojem je preoteo dženazu u Potočarima u vlastite propagandne svrhe, danas se promoviše kao neko ko smiruje nakane Milorada Dodika u vezi sa referendumom. Milorad Dodik i Aleksandar Vučić su učinili taocima cijelu BiH. To je još jedan u nizu dokaza da bošnjačka žrtva nema istinskog političkog predstavnika. Ukoliko politički predstavnik žrtve ima još imalo morala trebao bi odbiti svaki cinički poziv negatora genocida da mu dođe.

Kako komentirate Vučićevu inicijativu za uspostavom i zajedničkim obilježavanjem „Dana sjećanja na sve žrtve“? Da li su Srbija i srpski narod doživjeli katarzu ili se radi o novoj podvali iz „kuhinje“ Srpske akademije nauka i umjetnosti?

Bez iskrenog izvinjenja i pokajanja nema zajedničkog datuma sjećanja na sve žrtve. Dok se ne utvrdi tačna terminologija zla nad Bošnjacima i BiH – agresija i genocid, ne može biti razgovora o zajedničkom obilježavanju stradanja svih žrtava i zajedničkoj budućnosti i egzistenciji. Utvrđivanje zajedničkog datuma sjećanja na sve žrtve sukoba na prostoru bivše Jugoslavije je licemjerni atentat na istinu i pravdu od onih koji su gradili ideološku platformu i izvršavali agresiju i genocid u BiH. Stvarna istina o agresiji na Republiku BiH i genocidu nad Bošnjacima živi u djelima analitički ozbiljnih istraživača, koji se služe logikom i jezikom historijskih činjenica, ustaju protiv zla i staju na stranu žrtve i njenog prava na povijesnu i ljudsku pravdu. Nažalost, ta povijesna istina još je daleko od politike i političkih predstavnika.

 

Nećemo valjda dopustiti da nam brane isticanje zastave pod kojom je Republika BiH primljena u UN!?

 

Svojevrstan uvod u pokušaj minimiziranja srebreničkog genocida, stvaranja drugačijeg ozračja i zamjene teza bio je „slučaj Zvornik“ i Dodikov „rat protiv terorizma“. Naprosto nismo mogli vjerovati kako su bošnjački političari kapitulirali pred velikosrpskom propagandom i politikom, koliko su bili nespremni odgovoriti na ponižavajući teror nad Bošnjacima povratnicima u genocidnu tvorevinu zvanu Republika Srpska, u okviru policijske akcije „Ruben“. Da li smjelo dozvoliti da se obilježava Dan žalosti na teritoriju cijele BiH za policajcom koji je sudjelovao u srebreničkom genocidu? U čemu je problem sa čelnim bošnjačkim političarima?

Preživjele žrtve i prijatelji istine i pravde znaju ko su agresori, planeri i izvršioci genocida od kojih mnogi nisu ni odgovarali za počinjene zločine, koji ne priznaju sudske odluke i ne prihvaćaju odgovornost za učinjeno, ali zato traže da se prihvati njihova navodno pružena ruka kao čista i to od žrtava. Na tu navodno pruženu ruku nasjedaju politički predstavnici žrtava, ali i neki navodni prijatelji istine i pravde u svijetu. Bez istine o agresiji i genocidu u BiH i bez pravde za žrtve tih zločina i to ne samo među sudijama i istraživačima, već i posebno među političarima kao izabranim narodnim predstavnicima, nema važnijeg iskoraka ka boljoj budućnosti. Bez iskrenog izvinjenja i pokajanja za počinjeni genocid nad Bošnjacima nema dugoročnih rješenja, kao ni zajedničkih datuma na spomen žrtvama. Ukoliko politički predstavnik žrtve ima imalo humanosti prema žrtvi trebao bi usloviti sastajanje sa negatorom genocida sve dok isti prizna genocid i prestane sa negiranjem genocida. 

Kako komentirati činjenicu da se u RS-u vrše hapšenja zbog isticanja državne zastave međunarodno priznate i nezavisne Republike Bosne i Hercegovine s ljiljanima, koja je bila legitimna i legalna državna zastava sve do početka februara 1998. godine, dakle dvije i pol godina nakon okončanja rata? Što nam to govori?

Hapšenja zbog isticanja državne zastave međunarodno priznate i nezavisne Republike BiH s ljiljanima u genocidnoj tvorevini je još jedan u nizu znakova kontinuiranog derogiranja države BiH, znak da se genocid nastavio drugim sredstvima, ali i znak pasivnosti političkog predstavnika žrtve. Nećemo valjda ponovo dopustiti da neko drugi određuje ime bošnjačkog naroda, ime zemlje Bosne i Hercegovine, ime bosanskog jezika ili broj Bošnjaka izvan utvrđenog popisanog stanja!? Nećemo valjda dopustiti da nam brane isticanje zastave pod kojom je Republika BiH primljena u UN!? Dopustili smo da se Zakon o prebivalištu izglasa, zakon koji će bez sumnje negativno utjecati na ostvarivanje prava glasa izbjeglih i raseljenih osoba, ali i svih građana generalno na lokalnim izborima 2016. godine.

 

MacKenzie treba da se stidi, treba da odgovara… počinio je zločin nad ženom, majkom života

 

Mnogi zločini počinjeni nad bošnjačkim narodom tokom rata jednostavno su zaboravljeni. Najmonstruozniji zločin učenjen je zapravo nad bošnjačkim ženama. Prema podacima UN-a u ratnom periodu silovano je između 30.000 i 40.000 žena. U knjizi „Molila sam ih da me ubiju – Zločin nad ženom Bosne i Hercegovine“, u izdanju Centra za istraživanje i dokumentaciju Saveza logoraša BiH, iz jula 1999. godine, dokumentirano da su među silovateljima bili i zapovjednici UNPROFOR-a, mirovnih snaga UN-a. Opisi nečasnih radnji „časnika“, glavnokomandujućih u međunarodnim mirovnim snagama, engleskog generala sir Michaela Rosea (Šifra: Tjentište II) i kanadskog generala Lewisa MacKenziea (Šifra: General), pokazuju samo dio nemoralnosti tadašnje svjetske politike, ali i spregu s velikosrpskim agresorom. Do kakvih ste saznanja došli, naročito po pitanju generala MacKenziea, kanadskog državljanina?

Negiranje genocida nad Bošnjacima u Srebrenici od strane MacKenzia, njegovo negiranje agresije na Republiku BiH, njegovo umanjivanje posljedica najvećeg zločina protiv čovječnosti u Evropi poslije Drugog svjetskog rata, njegova produkcija i pretvaranje zločinca u žrtvu, njegovo nečasno ponašanje prema Bošnjakinji u BiH – sve je to ravno zločinu koga osuđuju svi kanadski Bošnjaci i svi pošteni i pravedni ljudi u Kanadi i cijelom svijetu. Bošnjakinje su kroz svoje patnje, kroz odbranu svoje časti i vrlina postale dio otpora Bošnjaka, naroda koga su htjeli da unište. Silovanje je zločin protiv čovječnosti, zločin protiv žene.

MacKenzie treba da se stidi, treba da odgovara, jer silovana žena je mučenik čija patnja i trauma je nebeskih razmjera. Vjerovao je i nadao se se da se o njegovom zločinu neće nikada saznati, neće govoriti, neće pisati, bilo zbog straha, bilo zbog stida žene. Ali Bošnjakinja više nema straha, nema ni stida posebno kada je istina u pitanju i zločin koji je počinjen nad njom. Došlo je vrijeme da se on morate stidjeti, a posebno plašiti pravde koja će ga u skorije vrijeme stići. Bošnjakinje žele da osudom zločina silovanja spriječe zločin sutra i rađanje novih „MacKenzija“. Bošnjakinje vjeruju u pokajanje, ali nada u bolje sutra traži i kaznu u ime pravde do koje se dolazi jedino istinom. Borba Bošnjakinja za dostojanstvo je odbrana svake žene. MacKenzie je napao na svijetli obraz žene – Bošnjakinje. Njegov zločin silovanja je dokaz da je sistematska praksa silovanja korištena kao oružje agresije i genocida i instrument etničkog čišćenja protiv žene – Bošnjakinje. Svojim zločinom on je pokazao da silovanje nije agresivna ekspresija seksualnosti, nego seksualna ekspresija agresije i genocida.

Glavni cilj masovnog silovanja u BiH je bio ratna strategija da se ubrza proces obečašćenja Bošnjakinja i protjerivanja Bošnjaka. Zato se zločin silovanja neće prešutjeti. Bošnjakinja je povrijeđena, ponižena i traumatizirana jer je zločinom silovanja seksualni identitet i seksualna sposobnost žrtve degradirana i slomljena, a u biće žene-žrtve ugrađen strah. Bošnjacima i naročito Bošnjakinjama se neće desiti da ostanu bez istine o zločinu kao temelju za budućnost.

MacKenzie je počinio zločin nad ženom, majkom života. Zločin silovanja nad Bošnjakinjama je zločin protiv porodice kao osnovne ćelije ljudskog života. Zločin silovanja nad Bošnjakinjama je istovremeno i zločin prema Bogu. U zločinu se očituje čovjekova određenost prema Bogu. Stvoriteljom, pred kojim on odgovara za svoj život i djela, dobra i zla. Uvredu i bol Bošnjakinje nose u sebi. Njihova uvreda i bol, njihove muke neće prestati sve dok on ne bude optuženi i osuđen. Žena, Bošnjakinja, velika stradalnica nije uništena u agresiji i genocidu niti je postala manje vrijedna u sebi i za druge, u porodici i društvu. Uzvišeno dostojanstvo žene – Bošnjakinje, nedužne žrtve, izvor je još većeg samopoštovanja žene i daje joj neprolaznu vrijednost kod Boga i svih poštenih ljudi.

 

Dijaspora se osjeća odbačenom, neshvaćenom, usamljenom i suvišnom

 

U pripremi ovoga intervjua pročitao sam inspirativan tekst Fatmira Alispahića napisan nakon vaše ostavke u maju 2008. godine na funkciju predsjednika Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike. Citirat ću dio Fatmirovih riječi koji su svojevrstan uvod u drugi dio intervjua: „Od Emira Ramića bošnjačka je dijaspora zadobila centralno, lidersko mjesto u promišljanju i kreiranju bošnjačke politike. Do Emira Ramića bošnjačka je dijaspora u semantičkom poimanju bila skup izbjegličkih zavežljaja i trauma, bez kompasa i nacionalnog usmjerenja. Ramićevim prepoznatljivim, ipak autorskim djelovanjem, bošnjačka je dijaspora nacionalno stabilizirana, profilirana, usmjerena i nadgrađena konačnim ciljem uspostave lobističkih mreža na Zapadu kojima će biti branjena i hranjena državnost Bosne i Hercegovine.“ Kako ocjenjujete sadašnje stanje bosansko-hercegovačke dijaspore? Da li podjele prevazilaze ili se još više produbljuju?

Prvih 10 godina poslije završetka oružanog dijela agresije i genocida u BiH, bošnjačka dijaspora je bila angažovana na očuvanju sve tri komponente bošnjačkog nacionalnog bića: duhovne komponente – islam, nacionalne komponente – bošnjaštvo i državotvorne komponente – BiH. Sljedećih 10 godina bošnjačka dijaspora je angažovana ne samo na očuvanju, već i na jačanju sve tri navedene komponente bošnjačkog nacionalnog bića. Nažalost, ni očuvanje, a ni jačanje komponenata bošnjačkog bića nije pratilo jedinstveno djelovanje bošnjačkih organizacija. Bošnjaci u dijaspori još nisu definisali minumum zajedničkih duhovnih, nacionalnih i državotvornih interesa za njihovu maksimalnu akciju.

Dijaspora može biti snažan i utjecajan lobi koji štiti interese svoje domovine u svijetu. Da li je ekonomski, diplomatski, obrazovni i svaki drugi potencijal koji posjeduje bosansko-hercegovačka dijaspora iskorišten u dovoljnoj mjeri?

Naravno da nije. Matica još nije prepoznala potencijal dijaspore. Mladi akademski kadar u dijaspori, vrlo uspješni poslovni ljudi, istaknuti istraživači u skoro svim naučnim poljima, značajni kulturni radnici, sve uspješniji političari u zemljama u kojima žive, sav taj potencijal država BiH ne koristi za promociju svojih vitalnih interesa u svijetu.

Na jednoj od redovnih sesija Asocijacije nezavisnih intelektualaca „Krug 99“ izjavili ste kako „ne poznajete državu koja ima gori odnos prema svojoj dijaspori, a da više o njoj ovisi“. Da li je dijaspora potrebna današnjoj političkoj, ekonomskoj i znanstvenoj eliti u BiH? Šta institucije BiH rade da približe maticu s dijasporom? Da li ste razmišljali o potrebi osnivanja Ministarstava za iseljeništvo BiH, odnosno posebnog Ministarstva za dijasporu?

Bosansko-hercegovačka dijaspora bolje ilustrira unutrašnji svijet ideje Bosne i bosanskog duha, preciznije osjeća probleme, dileme i potrebe matice, brže naslućuje puteve i stranputice matice. Dijaspora, koja se manje iseljavala, a više raseljavala, kroz različite historijske periode je očuvala tradicionalni kontinuitet bosanskog duha, oličenog u humanizmu, toleranciji, solidarnosti, pluralizmu i multilateralizmu. Duhovni genij bosanskoga čovjeka je 1.000 godina stvarao neponovljivu kulturu, raznolike jezike, literaturu, književnost, umjetnost, filozofiju i teologiju, neprocjenjivu humanističku političku i socijalnu filozofiju, te odveć inspirativnu i nadahnutu kulturu dijaloga koja se može mjeriti sa najvišim duhovnim i civilizacijskim ostvarenjima velikih kulturnih naroda u ljudskoj povijesti. Rođena od takvog bosanskog duhovnog genija, dijaspora je potvrdila sposobnost, adaptibilnost i moć održavanja tradicionalnog, prihvatanje multietičnosti, ne odbacivanje sopstvenog identiteta i kosmopolitsku predispoziciju multikulturalizma. Međutim, dijaspora se osjeća odbačenom, neshvaćenom, usamljenom i suvišnom.

Dijaspora zna da uklanjanjem prepreka u matici može svojim idejama, uticajem, obrazovanjem i kapitalom produkovati demokratsku i prosperitetnu državu BiH u koju će se sa ponosom vraćati treća ili četvrta generacija izbjeglica. Zato dijaspora insistira da nadležne vlasti pod hitno donesu Zakon o dijaspori. Taj zakon trebalo bi da bude pripremljen od strane eksperata, uključujući svakako i one iz dijaspore. Stvaranje demokratske, jedinstvene i prosperitetne BiH, u kojoj će svi značajni resursi matice i dijaspore biti usmjereni ka ekonomskom, kulturnom i duhovnom prosperitetu države BiH, trebalo bi da budu osnovna ideja ovog zakona. Da bi se ostvarila politička, duhovna, kulturna i ekonomska simbioza dijaspore i matice potrebno je formirati Ministarstvo za dijasporu. Prve akcije Ministarstva bi trebale biti popis dijaspore i formiranje stručnih i profesionalnih logističkih i lobističkih  timova.

Sve dok oni negiraju genocid, mi ćemo ih tući naučnom i sudskom istinom

 

Kao što smo već u uvodnim rečenicama intervjua istaknuli, mnogi Vas smatraju jednim od najangažiranijih intelektualaca u bošnjačkoj dijaspori. Sigurno najveći doprinos se ogleda kroz rad Instituta za istraživanje genocida. Kako je došlo do njegovog osnivanja, što ste htjeli postići?

U svim periodima historije vršeni su genocid i drugi oblici zločina protiv čovjećnosti i međunarodnog prava, nanoseći velike gubitke čovjećanstvu. U temelje najpoznatijih i danas najstabilnijih nacionalnih država ugrađeni su vjerski, građanski i osvajački ratovi, inkvizicije, reformacije i kontrareformacije, rekonkviste, genocid i drugi oblici zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava. Svi ti pokreti ili institucije manipulisali su čovjekom, odnosno njegovim nacionalnim, etničkim i vjerskim obilježjem. Nisu to bile načelne ili apstraktne kontraverze, već konkretni obračuni koji su raspolagali čak i strogo fomalizovanim metodama: lomačama, pokrštavanjima, deportacijama, prisilnim protjerivanjem, koncologorima, gasnim komorama, misionarstvom, svetim ratovima, svetim alijansama. 20. stoljeće je stoljeće genocida.

To je samo dio razloga koji su uticali na nas da formiramo IGK – Institut za istraživanje genocida u Kanadi. Ideja za osnivanje IGK je proizvod potrebe da se na drugačiji način počne promišljati kultura pamćenja koja treba biti sastavni dio bošnjačkog nacionalnog bića koje je zajedno sa državom BiH odbranjeno u agresiji i genocidu. Ta kultura pamćenja podrazumijeva da se o najvećim zločinima u Evropi poslije holokausta treba promišljati upotrebom nauke i istraživanja, jer borba protiv revizionista historije nije moguća samo emocijama. Samo naučno-istraživačka saznanja mogu biti trajna osnova razvijanja naših sposobnosti u pravovremenom otkrivanju, identifikovanju, sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida, u čemu istraživači genocida imaju historijsku ulogu i odgovornost.

Uspjeli ste stvoriti i hvalevrijednu mrežu suradnika iz cijelog svijeta, tzv. Internacionalni ekspertni tim. Koji su najznačajniji rezultati Instituta za istraživanje genocida Kanada? Što planirate u budućnosti?

Od naših aktivnosti posebno ističem pozivanje UN-a i drugih međunarodnih organizacija da ispitaju odgovornost kanadskog generala Lewisa MacKenzia za vrijeme njegove misije u BiH, o genocidu u BiH se govori u kanadskim školama, poslije intezivnog lobiranja Kanadski parlament je jednoglasno usvojio dvije Rezolucije o genocidu u BiH, a pušten je u parlamentarnu proceduru i Zakon o genocidu u BiH. Kanada će biti jedina zemlja u svijetu koja će prava žrtava genocida u BiH, a koji žive u Kanadi, regulisati sopstvenim državnim zakonom.  Osim toga, pokrenut je multidimenzionalni naučno-istračivački projekat borba protiv negatora genocida, poziv Darku Trifunoviću negatoru genocida u BiH da učestvuje na Evropskom kongresu policije je povučen i njegovo učešće je otkazano, Srđi Trifkoviću negatoru genocida u BiH i propagatoru antimulimanske kampanje, zabranjen je ulaz u Kanadu, podržana je nicijativa za osnivanje Kluba prijatelja BiH u Kanadskom parlamentu. Također, organizovana je stalna postavka o genocidu u BiH u Kanadskom muzeju za ljudska prava, genocid u Sarajevu prezentiran je Kanađanima i kanadskim univerzitetima, podržan je projekat spomen-obilježje žrtvama genocida u Srebrenici u kanadskom gradu Windsoru, otkazano predavanje Michaela Parentia, negatora genocida, zatim Vlada Kanade je podržala obilježavanje Dana bijelih traka u Kanadi.

U svojoj brobi za istinu i pravdu IGK je ostvario saradnju sa brojnim značajnim ustanovama i institucijama u cijelom svijetu koje se bave istraživanjem holokausta i genocida. Posebno ističemo saradnji sa Međunarodnom asocijacijom istraživača genocida, Muzejom memorijala holokausta Sjedinjenih Američkih Država, Kandskim muzejom za ljudska prava, Asocijacijom „Svijet bez genocida“ itd.

IGK će nastaviti svoju misiju borbe za istinu i pravdu putem činjenica na bazi naučnih istraživaja. IGK u svome Upravnom odboru i posebno Internacionalnom ekspertnom timu već sada ima veliki broj mladih istraživača. Naš cilj je da okupimo što veći broj mladih istraživača koji će postati lideri u oblasti istraživanja genocida ne samo u BiH, već u svijetu, koji će postati lideri u borbi za zaštitu ljudskih prava i sloboda svugdje gdje su ugrožena. I još jedan važan cilj namjeravamo umrežiti, odnosno uvezati sve mlade istraživače. Tako ćemo stvoriti ljudski potencijal spreman da se uhvati u koštac sa svim negatorima genocida, sa svima onima koji na bilo koji način narušavaju osnovna ljudska prava i slobode. IGK želi kreirati mlade istraživačke elite koje će brzo i adekvatno odgovoriti na sve izazovnija ugrožavanja ljudskih prava i sloboda kako u Sjevernoj Americi, tako i u svijetu uopšte. Sve dok oni negiraju genocid, mi ćemo ih tući naučnom i sudskom istinom.

Negiranje bosanskog jezika je negiranje bošnjačkog  naroda i negiranje BiH

 

Vaš angažman nije usmjeren samo na izučavanje genocida nad bošnjačkim narodom, već i drugim segmentima degradacije bošnjačkog nacionalnog identiteta. Nedavno ste se oglasili i po pitanju negiranja bosanskog jezika, kao jednog od ključnih segmenata velikosrpske politike u BiH. Do kakvih spoznaja ste došli? S druge strane, obrazovni sustav u BiH, u kojoj djeca najmanje uče o svojoj domovini Bosni i Hercegovini, može biti izvor novih dezintegrativnih procesa, podjela i sukoba, zar ne?

Negiranje bosanskog jezika od strane SANU i RS-a je još jedan dokaz nemogućnosti opstojanja entiteta nastalog na genocidu, dobrano homogeniziranom, s permanentnom separatističkom intencijom. Negiranje bosanskog jezika je jedan od bitnih ciljeva srpskog historijskog pamćenja za nastavak morbidne velikosrpske ideologije i glavno oruđe u izvrtanju historijskih činjenica za ciljano debljanje i učvršćavanje granica manjeg bosansko-hercegovačkog entiteta. 20 godina poslije genocida u Srebrenici i 20 godina poslije Daytonskog sporazuma, Bošnjaci kao slobodni ljudi, kao slobodan narod, kao slobodni građani BiH i Evrope ne mogu zaštiti svoja kulturna, ljudska i jezička prava i slobode. Na najgrublji i najsiroviji način u manjem bh-entitetu i dalje se negira Bošnjacima pravo da bude ono što jesu, da misle i govore jezikom kojim misle i govore. Unatoč tome što bosanski jezik ima svoje utemeljenje u stotinama godina historije BiH. On je sebe kroz prošlost nazvao bosanskim i on je, primarno, jezik bošnjačkih naroda te svih onih koji BiH doživljavaju kao svoju domovinu.

Bošnjački narod zapravo sebe legitimira sa bosanskim jezikom. Ne postoji nijedan fenomen svijesti kroz koji se bolje oslikava bošnjačka prošlost, sadašnjost i budućnost, nego što je to bosanski jezik. Naziv „bosanski jezik“ jeste aspiracija i na BiH jer je nastajao na bosanskohercegovačkoj zemlji. Bosanski jezik je neosporna, naučno utemeljena, historijska i kulturološka činjenica. Kao što Bošnjaci imaju pravo da svoj jezik imenuju bosanskim, tako isto bosanski jezik je bio, jeste i ostaće ključna dimenzija BiH. Nikada, niko i nigdje nije prisiljavao neki narod na to kako će zvati svoj jezik. Svaki narod ima pravo da zove svoj jezik kako on hoće. U našem slučaju, imamo povijest, imamo gramatike i rječnike bosanskog jezika stare više 100 godina, tako da su i naučne činjenice na našoj strani.

Polazeći od kontinuiteta ugružavanja ljudskih prava i sloboda Bošnjaka i uporedo s tim i pravnih akata na kojima se temelji država BiH, kao sastavnih dijelova strategije po kojem se želi Bošnjacima ograditi njihova rodna gruda, prostor na kojem su svoji na svome, polazeći od toga da se bošnjačka djeca zajedno sa svojim roditeljima kontinuirano nalaze u stanju degradacije i dehumanizacije, pozivamo bosansko-hercegovački, prije svega bošnjački politički, akademski, kulturni establišment koji bi trebao predstavljati žrtve da konačno počne raditi na uklanjanju kočničara za uspostavljanje funkcionalne BiH. Tumačima i implementatorima Daytonskog sporazuma koji nije „Sveto pismo“, treba biti jasno da BiH ne funkcioniše, niti će funkcionisati u izglednoj budućnosti. Dayton je postao pretijesan politički okvir za sve normalne građane BiH. Nije u redu da istina, pravda i budućnost BiH stradaju u daytonskom buldožeru.

Na kontinuiranu dehumanizaciju ideje Bosne i bosanskog duha i posebno bošnjačkog bića je opasno odgovoriti šutnjom i pasivnošću političke, akademske i kulturne elite. Ovdje treba da se uključe insitucije na svim nivoima, a te institucije mogu aktivirati ljudi čija pozicija je takva da imaju tu moć. Za taj proces odavno postoje sudske činjenice, a sada i moralne i ljudske. Na kraju, nije cilj dokazati bošnjaštvo, bosanski jezik i bosansko-hercegovačku državu i društvo, nego pokazati historijsku utemeljenost bitnosti i bitisanosti navedenih kategorija.  Zato nema  potrebe objašnjavati nacionalno ime Bošnjak, ime jezika bosanskog i ime države i društva BiH. Ja ih samo promoviram kao prirodno pravo na bošnjačku i bosansko-hercegovačku tradiciju. Dakle, negiranje bosanskog jezika je negiranje bošnjačkog  naroda i negiranje BiH. Bošnjački politički establišment i politički predstavnik žrtava agresije i genocida pristaju su na ovu diskriminaciju.

Što se tiče obrazovnog sistema u BiH on je doista izvor ne samo novih sukoba i podjela, već i permanentna opasnost po funkcionisanje države BiH. Državna struktura, koja je stvorena Daytonskim mirovnim sporazumom, imala je čitav niz negativnih efekata u sektoru obrazovanja. Od samog početka daytonski Ustav je stvorio decentralizovani, asimetrični i defektni sistem upravljanja u obrazovanju koji je totalno zanemario jedinstvo obrazovne politike, zajedničke ciljeve u obrazovanju, zajedničke vrijednosti, pozitivna i patriotska osjećanja za zemlju i domovinu. BiH ima tešku sadašnjost, ali je teško zamisliti šta li joj se sprema u budućnosti sa generacijama koje se odgajaju u ovakvom obrazovnom sistemu. Zahvaljujući, naime, ovakvom obrazovnom sistemu, mi uveliko odgajamo generacije za budućnost koje nemaju ništa zajedničko – obrazuju se na tri navodno različita jezika u okviru tri različita obrazovna sistema, uče različite historije njihove zemlje i što je najgore, nemaju nikakav međusobni kontakt. Kakvu budućnost ovoj zemlji mogu da kreiraju te generacije kada jednog dana dođu na kormilo ove države?

BiH ne smije postati taoc nepravedne daytonske prošlosti

 

Za kraj razgovora, osobno pitanje… Rođeni ste u Prijedoru, sada živite i radite u Kanadi. Namjeravate li se vratiti u domovinu ili ostajete u Sjevernoj Americi?

Stećak i bosanski ljiljan su simboli bosansko-herceovačkog uzdizanja. U BiH, gdje su se vijekovima sudarale egoistične namjere različitih kultura i civilizacija, gdje je bila granica Istočnog i Zapadnog rimskog carstva, gdje su u zagrljaju zauvijek ostali izmiješani islam, jevrejstvo i krišćanstvo, tu je ostalo rasuto na desetine hiljada stećaka. To su nadgrobni spomenici koji nijednom carstvu ni uticaju nisu priklonili, već su ostali vjerni sebi i onome što su samo u sebi u BiH mogli naći. Na toj prostornoj vododjelnici civilizacija, kultova i religija oni su našli svoj put u mirenju nepomirljivog, u preplitanju i prožimanju onoga što je težilo potiranju svega što nije istovjetno. Nakon agresivno genocidnog iskustva BiH vjerujem da oni koji su znali tako vjerovati, klesati, voljeti, pisati i umirati ne treba da se plaše nijedne budućnosti, ni oni, ni one generacije koje su ih naslijedile. A ljiljani su tokom četverogodišnjeg rata postali simbolom nadljudskog otpora, patnji, stradanja i herojskih pobjeda golorukog bošnjačkog narada. Pod ljiljanima je na kraju izvojevana krvava, ali zaslužena pobjeda što je spasilo BiH od nestanka. I to je razlog što su oni ušli duboko u moje srce i što se prema njima odnosim s toliko ljubavi i emocija. Te ljubavi i emocije se jedino mogu doživjeti u domovini. Zato se planiram vratiti.

I na kraju poruka bošnjačkom političkom establišmentu. Posvađan i razjedinjen bošnjački politički establišment, sa podignutim zidovima između bošnjačkih političkih partija u kojima dominiraju lidari, u kojima vlada odsustvo nacionalne demokratske rasprave – ne može biti politički predstavnik žrtve agresije i genocida. U vremenu negiranja genocida kao zadnje faze genocida, u teškom vremenu bitisanja Bošnjaka i BiH, žrtva traži minimum zajedničkih nacionalnih interesa za maksimalnu akciju u cilju dolaska do istine i pravde. Žrtvi treba novi koncept bošnjačkog političkog djelovanja u kome nećemo samo čuvati, već i jačati sve tri komponente bošnjačkog bića, u kome ne smije biti kompromisa o komponentama bošnjačkog bića, u kome ne smije biti kompromisa o istini o agresiji i genocidu, u kome ne smije biti kompromisa o pravdi za žrtve i, na kraju, u kome ne smije biti kompromisa o potrebitosti što hitnije promjene daytonske strukture funkcionisanja države.

Jedino dostignuće Daytonskog sporazuma je prekidanje rata. Daytonska struktura nije omogućila da BiH postane funkcionalna država. Ali Dayton nije nepromjenjiv. Ustrajavanjem na daytonskoj strukturi, potkopavaju se temelji BiH. Nema napretka i rješenja ako se ne ostvari odustajanje od podjele na dva entiteta. Daytonski sporazum je čedo Sjedinjenih Američkih Država i međunarodne zajednice i oni koji su ga napravili imaju moralnu obavezu da ga mjenjaju. BiH ne smije postati taoc nepravedne daytonske prošlosti.

 

Vijesti: