Intervju

Emisija Kultura sjecanja * genocid u Prijedoru

U produkciji Virtuelnog muzeja genocida nad Bošnjacima i Televizije Sarajevo pokrenuta je emisija „Kultura sjećanja“, kao prva emisija u Bosni i Hercegovini koja je posvećena žrtvama genocida, ratnih zločina i diskriminacije, a s ciljem da se kroz kulturu sjećanja njeguju antifašistička kultura i tolerancija.  S obzirom da je Bosna i Hercegovina jedina zemlja u Evropi u kojoj je stradanje civila dobilo kvalifikaciju genocida, a time i obavezu trajnog pamćenja i upozoravanja, nužna je uspostava medijskog projekta koji bi periodično pratio sve događaje u vezi sa aspektima kulture sjećanja. Emisija „Kultura sjećanja“ će pored praćenja obljetnica tragičnih događaja širom Bosne i Hercegovine, imati više rubrika kroz koje će se predstavljati različite žanrovske i tematske cjeline u mreži komemorativne i antifašističke kulture.  Tu su rubrike: Kalendar genocida, Ogledalo historije, Žrtve i svjedoci, Pravo i pravda, a kroz rubriku LEGArT donose se osvrti na umjetnička svjedočenja o genocidu. U rubrici Katalog spomenika svaki put će biti predstavljen jedan od spomenika, sa pričom o događaju i o žrtvama. U rubrici Network sjećanja povremeno će se predstavljati komemorativne prakse iz drugih kultura i društava.  Emisija „Kultura sjećanja“ će se emitirati svakog posljednjeg petka u mjesecu. U ime Muzeja genocida uređivaće je Fatmir Alispahić, a realizirati Televizija Sarajevo, uz pomoć nekoliko lokalnih televizija, koje će ujedno i preuzimati emitovanje „Kulture sjećanja“.

Odgovor Instituta za istraživanje genocida, Kanada Srpskim boračkim organizacijama u Prijedoru.
Za emisiju Kultura sjećanja profesor Emir Ramić, direktor Instituta za istraživanje genocida, Kanada

Rezultati dosadašnjih naučnih istraživanja od strane istraživača unutar Internacionalnog ekspertnog tima Instituta za istraživanje genocida Kanada nesumnjivo potvrđuju dvije fundamentalne empirijske i naučne činjenice savremenih događaja u Republici Bosni i Hercegovini na kraju 20. stoljeća: prvo, na Republiku Bosnu i Hercegovinu izvršena je klasična oružana agresija, odnosno zločin protiv mira i sigurnosti čovječanstva, što je po osnovnom poimanju, shvatanju i definiciji međunarodni oružani sukob; i drugo, na okupiranim teritorijama nezavisne i međunarodno priznate Republike Bosne i Hercegovine, članice Ujedinjenih nacija, u gradovima u opsadi i na teritoriji Ujedinjenih nacija – sigurnim zonama Ujedinjenih nacija, kao i na slobodnim područjima – prije svega nad Bošnjacima, pripadnicima zaštićene nacionalne, etničke i vjerske grupe kao takve, izvršen je najteži zločin – zločin genocida.

Autentični izvori naučnog saznanja i potpuno nepobitni dokazi o genocidu u Prijedoru

Na osnovu dosadašnjih istraživanja utvrđene su relevantne naučne činjenice koje dokazuju da se u Prijedoru dogodio genocid. Naučnu istinu o genocidu u Prijedoru, pored ostalog, čine sljedeće bitne odredbe:


1. Genocid

Genocid u Prijedoru je istina o ponižavanju ljudskog dostojanstva i nacionalnog identiteta bića Bošnjaka i Hrvata, istina o uništavanju svega postojećeg što odražava bošnjački i hrvatski nacionalni identitet, istina o getoizaciji Bošnjaka i Hrvata u cilju stvaranja „Velike Srbije“, istina o pokušaju uništenja Bošnjaka i Hrvata kao nacija i prisvajanju teritorija gdje su živjeli, podjeli njihovih imanja Srbima i instaliranju države svih Srba na tuđoj teritoriji. Genocid u Prijedoru je bio način ostvarivanja ratnih ciljeva.

Radi se o namjernim, planiranim, masovnim zločinima nad prijedorskim civilima i o planskom uništavanju svakog osnova njihovog kolektivnog ili individualnog života. Genocid u Prijedoru je sastavni dio agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu kao udruženog zločinačkog poduhvata zauzimanja bosansko-hercegovačke teritorije i nasilnog, neustavnog preuzimanja vlasti u opštini od strane bosanskih Srba uz pomoć i podršku jedinica Jugoslovenske narodne armije (JNA) i paravojnih formacija iz Srbije. Rušenje Prijedora, silovanje Prijedorčanki, ubijanje Prijedorčana, svakojaka poniženja, paljevine, mučenja i logori nisu bili samo plod razmišljanja plitkih barbarskih mozgova, već i dio razrađene osvajačke strategije osvetničkog srpskog pamćenja koje ima samo jedan ishod ponavljanje zla.

Dakle, u Prijedoru se dogodio genocid jer se nije radilo o pojedinačnom incidentu, već o masovnom zločinu širih razmjera, koji je imao za posljedicu masovnu povredu proklamiranih univerzalnih ljudskih prava i sloboda. Genocid u Prijedoru je bio usmjeren protiv osnovnih načela humanizma, protiv prava i sloboda čovjeka, protiv međunarodnog humanitarnog prava. Genocid u Prijedoru je zapravo vrhunac čovječije nehumanosti prema čovjeku, civilizaciji. Zbog izvršenog genocida općina Prijedor je prva u Bosni i Hercegovini po veličini zločina, po broju nestalih osoba, po broju masovnih grobnica, po broju koncentracionih logora smrti, po broju sudskih predmeta na međunarodnim sudovima.

Genocid u Prijedoru je trajao kontinuirano od 1992. do 1995. godine. U Prijedoru je izvršeno svakodnevno organizovano, planirano, masovno, namjerno ubijanje i nasilno protjerivanje Bošnjaka i Hrvata. U Prijedoru je izvršeno uništenje tragova kulture, duhovnosti i vjerskih obilježja Bošnjaka i Hrvata. U Prijedoru je izvršen masovni zločin namjernog i organizovanog mučenja u ubijanja u koncentracionim logorima smrti. U Prijedoru je izvršen masovni zločin silovanja. U Prijedoru je izvršen masovni zločin organizovanog i namjernog ubijanja bošnjačke i hrvatske inteligencije.

2. Brojna masovna i pojedinačna ubistva kao dio genocida

Agresor je u Prijedoru kao području srpskih strateških prioriteta nad civilima, nenaoružanim ljudskim bićima, muškarcima, ženama, djecom, starijim i mlađim, bolesnim i invalidima izvršio planski, organizovano, sistematski i u kontinuitetu, pored ostalih oblika zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, brojna masovna i pojedinačna ubistva. Bošnjaci i Hrvati su, zbog svoje nacionalne, etničke i vjerske grupe kao takve, s namjerom sistematski birani i određeni kao cilj za fizičko ili biološko uništavanje.

3. Ubijanje djece kao dio genocida
 
Agresor je u Prijedoru u realizaciji općeg deklariranog političkog cilja formiranja jedinstvene države srpskog naroda – u toj borbi za životni prostor (Radovan Karadžić je u novembru 1991. izjavio da se „ovdje vodi bitka za životni prostor“), „oslobođenje srpskih“ teritorija i obezbjeđivanju „veza srpskih teritorija sa maticom Srbijom“ – i nad djecom, vitalnom skupinom od koje zavisi razvoj populacije, izvršio zločin genocida i druge oblike zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, ubijajući ih i ranjavajući, sakateći i prekidajući im djetinjstvo, ostavljajući im teške fizičke posljedice i psihičke poremećaje kojih se neće moći osloboditi do kraja života.

4. Mučenja i ubistva u koncentracionim logorima smrti kao dio genocida

Agresor je u skladu sa srpskim političkim projektom „svi Srbi u jednoj državi“, osvajačkog i genocidnog karaktera, u Prijedoru na desetine hiljada civila i civilnog stanovništva, Bošnjaka i Hrvata i drugih, planski, organizovano, masovno i s namjerom sistematski izdvajao, hapsio, zatvarao i zatočavao u brojnim koncentracionim logorima smrti (najpoznatiji Omarska, Keraterm i Trnopolje). U njima ih je podvrgavao rasprostranjenom fizičkom i psihičkom zlostavljanju i neljudskim uslovima, danonoćnom mučenju, izgladnjivanju, premlaćivanju, maltretiranju, masovnim i pojedinačnim ubistvima, teškom ranjavanju, silovanju i seksualnom zlostavljanju i drugim oblicima zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava.

5. Masovne grobnice kao ključni indikator genocida

Masovne grobnice žrtava genocida, posebno Tomašica, ključni su i objektivni indikator izvršenog genocida i nesporni i neoborivi materijalni dokazi njegovog izvršenja. Njihova najneposrednija povezanost sa izvršenim zločinom genocida neviđena je u historiji svijeta. Masovne prijedorske grobnice, teškoće i problemi njihovog otkrivanja, ukazuju, pored ostalog, na planiranje, organizovanje i izvršenje zločina genocida, kao bitnog indikatora genocida, s namjerom i ciljem da se prikriju dokazi o zločinu genocida.

6. Masovna sistematska silovanja kao dio genocida

Agresor je u prijedorskim koncentracionim logorima pored ostalih oblika zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, vršio masovna sistematska silovanja i druge mnogobrojne oblike barbarskih djela seksualnog nasilja, mučenja i ponižavanja žena, djevojaka i djevojčica, kao i starica. Bitne odredbe ove pojave su ideologija i politika genocida, namjera, planiranje, pripremanje, naređenje, organizovanje, ciljnost i svrsishodnost, a njena značajna obilježja masovnost, sistematičnost, rasprostranjenost, selektivnost, krajnja surovost, teške fizičke i psihičke boli i patnje, ljudsko ponižavanje, iživljavanje i povreda ljudskog dostojanstva.

7. Elitocid kao dio genocida

Agresor je planski, organizovano, sistematski i ciljano, u skladu sa genocidnom namjerom o istrebljenju rukovodstva bošnjačkog i hrvatskog naroda u Prijedoru, ubijao, ranjavao i uništavao bošnjačku i hrvatsku političku i intelektualnu elitu čime je izvršio genocid.

8. Nasilno prevođenje u pravoslavlje kao dio genocida

Agresor je prisilno prevodio Bošnjake i Hrvate u pravoslavlje, što potvrđuje raspoloživa dokumentacija, a posebno preživjele žrtve genocida.

9. Uništavanje materijalne kulture Prijedora

Agresor je planski, organizovano, masovno i sistematski uništavao i njihovu kulturu Prijedora. Riječ je o stravičnim razmjerama uništavanja materijalne kulture grada Prijedora. Tako je agresor ciljno i s namjerom bezobzirno razarao i uništavao arhitektonske spomenike i urbane cjeline Prijedora od značaja za kulturu Bošnjaka i Hrvata, njihovo kulturno naslijeđe metodično je spaljivano i dizano u zrak dinamitom.

 Rekli su o genocidu u Prijedoru
"Koncentracioni logori koje su Srbi formirali na području prijedorske općine, najgomozorniji su od svih mučilišta koje je svijet ikada vidio. U njima su klali Bošnjake kao zvijeri, gulili im kožu, žive ih spaljivali. Bošnjakinje su u njima silovali do smrti, a potom masakrirali. Srpski su im zločinci nožem vadili djecu iz utroba i na njihove im oči komadali". (Roy Gutman, "Svjedok genocida", Sarajevo 1995., str. 134-145). 

"Srbi ne upotrebaljavaju čak ni nacističke eufemizme ne govore nedvosmisleno o nekom "konačnom čišćenju" nego s kartama na stolu otvoreno govore o četničkom čišćenju. Tačno je da je nacističko "konačno rješenje" eufemizam, ali takvo je i četničko čišćenje" jer i njemu je svrha da jezično sakrije vrstu zločina koju je trebalo prikriti i konačno rješenje”. (Alain Finkielkraut)

“Početkom 1992. godine Prijedor je preko noći postao središte genocida. Meta ovog nehumanog postupka bilo je ne-srpsko stanovništvo ove opštine, tačnije muslimansko i katoličko stanovništvo. Srpski ekstremisti, koji su nasilno preuzeli vlast od legalno izabranih opštinskih organa, formirali su čitav niz koncentracionih logora. Ovi se logori po organizaciji i brutalnosti nimalo nisu razlikovali od onih iz Drugog svjetskog rata. Na meti su bili svi oni koji se nisu uklapali u plan velike Sbije koja je forsirana od strane tadašnjeg fašisoidnog režima Slobodana Miloševića, a bila svesrdno prihvaćena od ekstremnih bosanskih Srba”. Oni koji su imali sreće i preživjeli te logore smrti kao i oni koji su uspjeli da izbjegnu hapšenje i izvuku se iz tog obruča i pakla ovog grada, kasnije su svoje utočiste i novi dom našli uglavnom širom svijeta, a mnogi od njih i ovdje u Saint Louisu. Nekadašnji stanovnici ovog grada govore da je ovo područje prije rata bilo naseljeno muslimanima, Srbima i katolicima a to je upravo smetalo Slobodanu Miliševiću, predsjedniku tadašnje krnje Jugoslavije u ostvarenju njegovog plana zvanog Velika Srbija. Dobro naouražane snage ekstremnih bosanskih Srba su 1992. g. opkolile Prijedor i okolna naselja te su potom počeli da zatvaraju, maltretiraju i muče glađu nedužne civile, a bile su veoma učestale pojave silovanja žena. Hiljade nedužnih civila bilo je silom otjerano i zatvoreno u logore ili ubijeno na licu mjesta. (Novinarka Associate Press-a Cheryl Wittenauer)

Genocid u Prijedoru je jedna velika ljudska tragedija. Žao mi je što su Nato snage i SAD zakasnile sa intervencijom i nisu na vrijeme zaustavile ovo krvoproliće. U.S. senator (Christopher “Kit” Bond).

Ed Vulliamy, čovjek koji je 1992. godine razotkrio namjere tadašnjih vlasti u Prijedoru kao novinar britanskih novina Guardian, Ed je uspio da u ranu jesen iste godine svijetu otkrije čitavu mrežu logora na području Prijedora i među prvim prodre u prijedorski logor smrti Omarska. O tome Vulliamy kaže: “Potrošio sam dane i dane dok nisam došao do potrebnih odobrenja od Karadžića da odem u prijedorske logore. Konačno kad mi je Karadžić odobrio, susreo sam se sa Stakićem, Kovačevićem, Arsićem i Drljačom, koji mi nisu dali da ulazim sve pod nekim lažnim izgovorima. Na kraju nudili su mi logor u Manjači jer su znali da su tamo već bili ljudi iz Međunarodnog crvenog krsta. Ali, mene u tom trenutku nije ništa drugo interesovalo osim logora Omarska. Bilo je to mjesto gdje sam ja morao da uđem. Da bi me odvratili, pucali su nam iznad glava i pored automobila govoreći da ih mudžahedini upravo napadaju. Znao sam tada već dovoljno da lažu i da me žele samo uplašiti. Konačno su mi dozvolili da prođem kapiju kada sam ostao šokiran vidjevši pokretne leševe koji se kreću logorom. Mršavi i jadni ljudi su hodali ili sjedili. Izgledali su mi kao gladni psi koji se vrte u krug. Jednog logoraša sam nešto pitao i sjećam se da mi je rekao: „Ne želim ti govoriti laži, ali ti ne smijem reći istinu“. Bilo mi je jasno gdje sam. Kasnije sam tog čovjeka sreo u Engleskoj, živi negdje u blizini Londona. Omarska je bila užasna i žudim da sretnem preživjele iz Omarske. Ne mogu pobjeći niti od sjećanja a niti od ljudi. Sudbina je odredila da me sve to prati do dana današnjeg. Prate me sjećanja, prate me duhovi mrtvih a prate me i ljudi koji me sreću. Užasi i stradanja civilnog nesrpskog stanovnistva na prijedorskoj općini su takvih razmjera da im je dato pravo ime genocid. Ta stradanja nikad nisu do kraja istražena i valorizirana.

Vijesti: