Intervju

Intervju za Aljezera balkans

Emir Ramić pitanja i odgovori

1.       Konačna, drugostepena, presuda Radovanu Karadžiću nije priznala da je odgovoran za počinjenje genocida u sedam bh. opština među kojima su Bratunac, Foča, Zvornik, Vlasenica, ali i tri opštine u bosanskoj Krajini Ključ, Sanski Most i Prijedor. Kako komentarišete činjenicu da je Karadžić faktički amnestiran od odgovornosti za počinjenje najtežih zločina koji su se desili na tlu Bosne i Hercegovine?

Dobro je što nije umanjena kazna zatvora, a negativno je što nije prihvaćena presuda za genocid u sedam općtina BiH i što Srbija nije osuđena za udruženi zločinački poduhvat u BiH. Mi u Institutu i nauka o genocidu uopšte, smatramo da kada je u pitanju suočavanje sa prošlošću i odnos prema istini, ova presuda treba imati pravne ili političke posljedice. Treba konstatovati važnu činjenicu, zbog historije, da su žrtve, posebno Bošnjaci, prvi put poslije deset genocida u svojoj dugoj historiji dočekali bar djelimićnu pravdu, prvi put u historiji su ljudi koji su počinili zločine osuđeni uz ogromne dokaze pred međunarodnom javnosti od strane sudova UN. Zbog toga je ovo bitna presuda kao i sve druge presude, jer nama istraživačima genocida daju ogromnu dokumentacionu građu za dalja istraživanja. Međutim pravda u BiH i dalje zadovoljena na simboličnoj razini. Jer kako je moguće da se genocid u BiH poslije 26 godina rada Haškog tribunala svede samo na Srebrenicu. To je suprotno povijesnoj definiciji genocida. Svođenjem genocida u BiH samo na Srebrenicu, međunarodna zajednica, a posebno UN štite sebe, sakrivajući vlastito moralno posrnuće u BiH. Nauka o genocidu je završila svoj posao. Sve relevantne naučne činjenice dokazuju genocidni plan, genocidnu namjeru i izvršenje genocida u svim okupiranim mjestima BiH i agresiju Srbije i Hrvatske na BiH.
Karadžiću je presuđen sveobuhvatan udruženi zločinački poduhvat, uključujući zločin istrebljenja od Prijedora do Foče, zatim opsada Sarajeva. Dokazano je da je Vojska RS ispalila sve granate kojima je ubijeno hiljade Sarajlija uključujući i Markale. Karadžić je presuđen od suda UN koji je uspostavilo Vijeće sigurnosti i to zbog prijetnje svjetskom miru. Presuda protiv Karadžića, kao i sve druge presude Haškog suda predstavljaju pravno naslijeđe UN i svih članica UN, uključujući i Rusiju koja se suprotstavila rezoluciji o Srebrenici u UN. Na Međunarodnom sudu pravde Srbija je presuđena za nekažnjavanje i nespriječavanje genocida, a tom presudom su vojska i policija RS označeni kao realizatori genocida. Znači, na dva suda UN imamo presude o državnoj, entiteskoj i pojedinačnoj odgovornosti. Želim posebno istaći da je jedan žalbeni sudija, iako je preglasan, po prvi put u povijesti Suda izdvojio mišljenje i napisao da je Tužiteljstvo dokazalo genocid u sedam općinama. O tome se skoro i ne govori u javnosti, a veoma je važno, jer daje nadu za žalbeni proces protiv Ratka Mladića. Pravosnažne presude su po istraživačima nauke o genocidu dovoljni da se pokrene pitanje ukidanja Karadžićevog djela, RS. Međutim za to ne postoji dobra volja ni bosanskohercegovačkog faktora, ni međunarodne zajednice.


 2.       Posebno je začuđujuće to da je Karadžić „oslobođen odgovornosti“ za formiranje koncentracionih logora na području zapadne Bosne. Omarska, Keraterm, Manjača; sve su to toponimi koji govore o najbrutalnijim užasima. Kakvu je funkciju 1992 godine imalo osnivanje ovih logora?

 Rezultati dosadašnjih naučnih istraživanja unutar našeg Instituta nesumnjivo potvrđuju dvije naučne činjenice u BiH na kraju 20. stoljeća. Na BiH izvršena je klasična oružana agresija, a na okupiranim teritorijama države izvršen je najteži zločin, zločin genocida. Agresor je u skladu sa srpskim političkim projektom “svi Srbi u jednoj državi”, koji je osvajačkog i genocidnog karaktera formirao prvi put u Evropi poslije holokausta koncentracione logore u kojima su na hiljade civila planski, organizovano, masovno i s namjerom sistematski mučeni i ubijani. Žrtve logora birani su na osnovu njihove nacionalne, etničke i vjerske pripadnosti. Dokazi nauke o genocodu potvrđuju da su nad žrtvama u koncentracionim logorima s namjerom izvršeni svi oblici zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava. Na taj način su ispunjeni svi uslovi koji se tiču materijalnog elementa genocida: svi akti genocida (actus reus), definirani u članu II (a-e) Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida. Svi zločini u logorima izvršeni su s namjerom da se uništi žrtva, pripadnici nacionalne, etničke i vjerske grupe kao takve, što potvrđuje i dokazuje da je riječ o zločinu genocida.

3.       Presudom Radovanu Karadžiću, tvrde mnogi pravni eksperti, Srbija je abolirana odgovornosti za rat u Bosni i Hercegovini. U iščekivanju presude Stanišiću i Simatoviću hoće li doći do potpune promjene narativa, odnosno hoće li se pravnim dokumentima „pobrisati“ uloga Srbije i Slobodana Miloševića u ratnim zbivanjima u BiH?

U slučajevima Karadžića i Mladića vijeća su zbacila Slobodana Miloševića, Jovicu Stanišića i Franka Simatovića iz UZP, to odstupa od ranijih presuda, jer, recimo, 2008. godine u slučaju Milana Martića i Prvostepeno i Drugostepeno vijeće je zaključilo da je Slobodan Miloševic bio na čelu UZP koji je obuhvatao i Hrvatsku i Srbiju, s desecima srbijanskih dužnosnika, a u tom UZP su iz BiH navedeni Karadžić Mladić. U više navrata Haški tribunal se jasno izrazio o ulozi Srbije i Miloševića. To je prije svega učinjeno u presudi Martiću u kojoj je rečeno da su svi od Miloševića pa nadalje bili u udruženom zločinačkom poduhvatu sa ciljem stvaranja velike Srbije. I u presudi Tadiću se govorilo o projektu koji se zove velika Srbija i koji se izričito pripisuje Miloševiću. Sudije su u tom predmetu zaključile da je cilj etničkog čišćenja bio uspostavljanje velike Srbije. U toj presudi je pisalo da su taj koncept, koji je prihvatio Milošević, Srbi primjenjivali diljem bivše Jugoslavije. U presudi Krajišniku se ponavljaju nalazi o Miloševiću koji su utvrđeni u slučaju Tadić i navodi se da je Milošević sa liderima bosanskih Srba razmatrao njihove planove da prigrabe vojnu i političku kontrolu nad velikim djelovima BiH. O tome se govori i u presudi Beari. U više navrata Haški tribunal je govorio da je Srbija učestovala u međunarodnom sukobu na prostoru BiH, ali to nikada nije presuđeno. Sudski dokazi i građa  su za historičare i istraživače važniji nego sudski zaključci. U toj sudskoj građi stoji da su u ratu devedestih godina postojala dva velika projekta koji su se zasnivali na zločinima, stvaranje velike Srbije i velike Hrvatske. Jedan projekt, a to je RS, priznat je Dejtonskim sporazumom, dok drugi, a to je HB, nije. Jedan je trajao sve vrijeme rata, a drugi nešto više od godinu dana do potpisivanja Vašingtonskog sporazuma marta 1994. godine. Tužilaštvo u optužnicu protiv Stanišića i Simatovića, kojima se sada ponovo sudi nakon što je ukinuta oslobađajuća presuda, treba uključiti zločin u Trnovu, kada su Škorpioni ubili ljude koji su zarobljeni u Srebrenici. Jasno je da postoji tendencija da se odgovornost za genocid u Srebrenici i BiH i ostale zločine pripiše bosanskim Srbima, a da se međunarodni oružani sukob i učešće Srbije u njemu nekako zaboravi. Suđenje protiv Stanišića i Simatovića, i Ratka Mladića, odlična je prilika da se UZP s Miloševićem i ostalima ponovo vrati u okvire sudske prakse. 


4.       Činjenica da je Radovan Karadžić osuđen na doživotnu kaznu zatvora satisfakcija je za mnoge žrtve agresije i genocida. Ali, postavlja se pitanje koliko će stotina i hiljada zločinaca, koji danas žive slobodno u BiH i diljem svijeta, ostati nekažnjeno jer se Haški sud nije bavio njihovim slučajevima a bosansko pravosuđe nije bilo doraslo tom velikom i zahtjevnom poslu?

Srbija i Hrvatska godinama opstruiralju rad Haškog suda. One su  postale utočišta za ratne zločince, jer dvojna državljanstva onemogućuju izručenja BiH. Svi koji imaju državljanstvo Srbije i Hrvatske su po automatizmu amnestirani od pravosudnih organa BiH. Vidjeli smo šta je bilo sa Markom Radićem kojeg su izvukli iz zatvora u BiH i oslobodili prebacujući ga u Hrvatsku. Đukić, slučaj tuzlanska kapija, pobjegao je u Srbiju koja ga štiti. Za to vrijeme BiH nema državnu strategiju o procesuiranju ratnih zločina. Pravosuđe u BiH treba koristiti naslijeđe Haškog suda. Od Dejtonskog sporazuma pravosuđe BiH nije podiglo optužnicu za opsadu Sarajeva i bilo koje zaštičene zone UN. Nema presuda o karakteru rata u BiH, ne postoji optužnica za genocid van Srebrenice. Da smo imali navedene presude za genocid pred Sudom BiH, Haški sud bi lakše dokazao genocid u BiH. Bez obzira na navedeno. BiH ne smije posustati u progonu ratnih zločinaca. Naslijeđe Haškog suda je osnov za to. Vrijeme prolazi, bez žrtava nema procesa, bez njihovih svjedočenja nema progona i ne smijemo dozvoliti da zločinci igraju na tu kartu. I još nešto veoma važno. Progon ratnih zločinaca je trajan zadatak i obaveza ne samo sudova, već i nauke, kulture, umjetnosti i politike. Ako BiH i njeni građani žele izgraditi zajedničku, poželjnu budućnost onda trebaju institucionalizovati kulturu sjećanja kao put ka istini i pravdi, koja uključuje kontinuirani progon ratnih zločinaca. Ako nam oduzmu kulturu sjećanja, onda nas mogu kontinuirano pripremati za nove agresije i genocide. Suočavanje sa istinom i spremnost na pravdu je jedini put ka ponovnoj izgradnji međusobnog pomirenja, koje je preduslov trajnog mira i stabilnosti. U društvu sa odsutnom institucionalizacijom kulture sjećanja potreban je dodatni angažman za prevenciju genocida i hapšenje zločinaca jer se društvo polarizira, žrtvama manipulira, a zločini negiraju. Nema ništa gore od manipulacije i eksploatacije patnje žrtava u političke svrhe. Umjesto obrazovanja mladih o kulturi sjećanja u ime prihvatanja drugog i drugačijeg, mladi se uče mržnji. Samo prihvatanjem istine o prošlost i procesuiranjem zločinaca može se živjeti u skladu s ljudskim vrijednostima.  



5.  U Srbiji i Republici Srpskoj posljednjih godina jako je rasprostranjeno javno negiranje genocida u kojem učestvuju najviši politički predstavnici. Po Vašem mišljenju, koji su razlozi takvog ponašanja i da li je u suštinskom smislu došlo do raskida sa ratnom politikom Radovana Karadžića i Ratka Mladića?

 

 Radi se o kontinuiranoj strategiji političke pozicije i opozicije u RS da se kroz negiranje pravosnažnih presuda o genocidu opravdaju zločini. Vlada RS troši velika sredstva za negiranje genocida u cilju poništavanja sudskih, historijskih i naučnih činjenica i tako onemogući žrtvama da dosegnu krivičnu pravdu. Svjedoci smo političkih poziva da se prošlost zaboravi, odnosno da se gradi “blistava budućnost”, koja neće uopće podrazumjevati razgovor o istini i pravdi. Takva politika za rezultat imala samo nove genocide koji su se ciklično događali na ovim prostorima. Ratna politika Karadžića i Mladića ostaje osnovno sredstvo političke pozicije i opozicje u odbrani bh. entiteta RS, nastalog upravo na rezultatima te politike, te u negiranju države BiH.


 

6.       U ideološkom i historijskom smislu vidimo da dolazi do revizije historije i relativizacije historijskih činjenica. Posebno je skandalozno i opasno, kako ocjenjuju mnogi u BiH, okupljanje udruženja koja baštine fašističku tradiciju, kakvo je bilo nedavno četnika u Višegradu. Koliko je ideologija ravnogorskog pokreta još uvijek živa i da li se na takva okupljanja može gledati kao na „bezazleni folklor“ ili su u pitanju skupovi koji imaju ozbiljniju političku pozadinu?

 

Kontinuirana neofašistička okupljanja u Višegradu, ali i širom svijeta u organizaciji Ravnogorskog četničkog pokreta, koje je praćeno četničkim pjesmama i veličanjem ratnih zločina iz posljednjeg rata u BiH, kao i iz Drugog svjetskog rata je stravična prijetnja miru i stabilnosti, slobodi i demokratiji ne samo u BiH, već u cijelom svijetu. Historijska je istina, zasnovana na brojnoj dokumentacionoj građi da je Ravnogorski četnički pokret fašističkog i zločinačnog, genocidnog karaktera. Polazna tačka je ideja vodilja o “Velikoj i homogenoj Srbiji”, koja se temeljila na shvatanju da Srbi trebaju biti vodeća nacija na Balkanu. U tom cilju je, radi formiranja takve države i okupljanja svih Srba u jednoj državi zbog “spašavanja srpstva”, agresivni rat zagovaran kao nužnost. U cilju ostvarivanja homogene srpske države, četnički planovi su predviđali integralno istrebljenje i čišćenje BiH, Sandžaka i Kosova od Bošnjaka i drugih naroda. Po tom programu za Bošnjake i druge narode nije bilo mjesta u etnički čistoj “Velikoj Srbiji”. Okupljanje Ravnogorskog četničkog pokreta u Višegradu je nastavak srpske nacionalističke ideologije, politike i prakse koja ima svoj kontinuitet punih 200 godina. Kontinuitet ideologije, politike i prakse srpskog velikodržavnog projekta (“svi Srbi u jednoj državi”) je ponovo devedesetih godina XX stoljeća obnovljen i eskalirao osvajačkim ratovima i brojnim drugim zločinima protiv čovječnosti i međunarodnog prava, uključujući i genocidom nad Bošnjacima u BiH. Ne smije se šutjeti na otvorenu propagandu fašističkih ciljeva i ideologija koji su trebali biti poraženi još u Drugom svijetskom ratu. Šutnja prema ekspanziji četničkog pokreta je znak da fašizam nije pobjeđen, da ljudska prava i slobode nisu zaštićeni, da zavjetovano ne poslije holokausta nije zaživjelo, da čovjek i civilizacija nemaju odgovore na agresivno genocidne izazove fašizma.


 

7.       Kao intelektualac koji živi i djeluje u sjevernoj Americi možete li nam reći koliko su društva SAD-a i Kanade, u kojoj živite, upoznata sa ratnim zbivanjima u Bosni?

 

Kanadsko i američko društvo je upoznato sa ratnim zbivanjima u BiH. Više rezolucija o genocidu u BiH su usvojili američki Kongres i Senat i Kanadski parlament. U najznačajnijim muzejima obe države postoje stalne muzejske postavke o agresiji i genocidu u BiH. U američkim i kanadskim školama se uči o tome. U Kanadi je podignut spomenik žrtvama genocida u Srebrenici. Skoro svi veći gradovi u Americi i Kanadi su posebnim proklamacijama proglasili 11. juli Danom sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici. U toku je velika akcija našeg Instituta da se putem peticije Kanadskog parlamenta negatori genocida u BiH krivično sankcionišu u Kanadi. Ali je prisutno i veliko negiranje genocida od strane antibosanskih udruženih snaga koji djeluju u Sjevernoj Americi. Naravno uvijek može biti bolje. Na žalost naš Institut isključivo radi na volonterskoj osnovi i kada to kažem drugima mnogi se čude imajući u vidi uspjehe koje smo postigli. Mi nemamo materjalnu podršku ni od BiH ni od Kanade. Ali zato imamo nas Internacionalni ekspertni tim sastavljen od više od 300 najeminentnijih svijetskih istraživača, advokata i aktivista ljudskih prava i sloboda, koji volontiraju za istinu, pravdu, slobodu, ljudska prava i slobode u svijetu. Sve njih smo stavili u realizaciju naše misije, borba za istinu i pravdu ne samo za žrtve u BiH, već za sve žrtve svih zločina u svijetu. Izdvajam naš uspjeh protiv negatora genocida: Michael Parenti, Diane Johnstone, Stefan Karganović, James Byron Bissett, Srđa Trifković, Darko Trifunović i drugi.  Nadam se da čemo osim stalnih hvalospjeva o našem rada dobiti i nešto materjalne podrške koja je sada u ovoj fazi rada neophodna. Na prostoru Sjeverne Amerike, prema raspoloživim procjenama, boravi približno 350.000 ljudi porijeklom sa prostora BiH, prisilno protjeranih za vrijeme agresije na BiH, i isti su žrtve brojnih i raznovrsnih oblika zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, posebno žrtve genocida. To je za BiH ogroman ljudski potencijal koji iznosi približno oko 10% ukupne populacije stanovništva u BiH. Naš zadatak je da ovu značajnu populaciju stanovništva pokrenemo kao subjekta kulture sjećanja od čega će korist imati kako Amerika i Kanada, tako i BiH.    



8.       Koliko su u sjevernoj Americi jaka „četnička“ udruženja koja se trude spriječiti pravno priznavanje počinjenja genocida u BiH i Srebrenici?

 „Četnička“ udruženja u Sjevernoj Americi su najorganizovanija u svijetu. Imaju podršku od političih struktura kako iz entiteta RS, tako i Srbije. Troše mnogo sredstava u cilju negiranja genocida u BiH, relativizaciji historijskih činjenica o ratu BiH, te lobiranju za interese prije svega entitera RS, a protiv države BiH. Posebno je to karakteristično kod naše akcije u vezi parlamentarne peticije za krivično sankcionisanje negatora genocida u BiH u Kanadi. Protiv naše akcije je dignuta čitava mašinerija antibosanske koalicije. Naravno mi idemo dalje i očekujemo skorašnje čitanje peticije u parlamentu i upućivanje peticije Vladi Kanade na konačno odlučivanje o našim zahtijevima. Moralne, pravne i političke osnove za pozitivnu odluku Vlade Kanade su na našoj strani. Ali treba imati u vidu da se u skoro svim političkim strukturama u Kanadi nalaze predstavnici srpskih lobističkih interesa. Država BiH mora više pomoći Institut i slične organizacije koje se u skoro nemogućim uslovima bore za bosanskohercegovačke interese i vrijednosti u američkom Melting potu i kanadskom Kulturnom mozaiku. Živimo u vremenu sve većeg kršenja ljudskih sloboda i prava. Rješavanje navedenih problema u savremenom svijetu nije moguće bez valjanih naučnih istraživanja, koja svojim rezultatima obezbjeđuju značajan osnov za pristupanje rješavanju navedenih problema.

Vijesti: