Naučna istraživanja

Sacir Filandra o Bosni i Bosnjacima

Sacir Filandra o Bosni i Bosnjacima


Dodik je politički najizraslija figura trenutno u BiH. On je za vrlo kratko vrijeme od najvećeg problema BiH, dakle, RS, gdje je deviza bošnjačke politike bila da nju treba ukinuti, napravio stabilan i prosperitetan dio države. Uspio je naći saveznike u hrvatskom političkom faktoru koji rade na njegovim ciljevima, a to je politička destabilizacija BiH pred moguće ustavne promjene. Ovdje se ne radi o pitanju vlasti, pitanju moći, pa ni novcu, već zauzimanju pozicija za

OdreÄ‘eni dijelovi srpske i hrvatske politike žele da se Bošnjaci ekstremiziraju. Da se njihova politika etnicizira i da se etnička distanca prema drugima pojača. Evidentno je da postojeći procesi sami po sebi ne moraju biti tako negativni kao što izgledaju. Oni ozbiljno otvaraju neka politička pitanja za koja smo mi još nespremni. 

Sasvim je izvjesno da će doći do značajnije reformulacije unutrašnjih struktura BiH. Ako će BiH biti samostalna i samoodrživa država, odnosno društvo, ona će zahtijevati jedno drugačije komponiranje, mimo postojećeg režima. Ovo je stvar nužnosti drugačijeg unutrašnjeg rješenja nacionalnog pitanja, koje se treba staviti na dnevni red i zahtijevati rješenja. Bez obzira koliko to Bošnjacima bilo neugodno, morat će se uvažiti odreÄ‘eni elementi konsocijacijskog modela ureÄ‘enja države.

Pitanje ravnopravnosti naroda u ovom slučaju su monopolizirale političke stranke. Sudbinu države i meÄ‘unacionalnih odnosa ne možemo i ne smijemo više prepustiti samo političkim strankama i političarima. Oni su se zadnje dvije decenije pokazali kao remetilački faktor. Njihova neodgovorna ili loša politika odražava se vrlo negativno na stanje ljudi. Uzmimo ekonomsko, emocionalno, psihološko i političko stanje. Izaziva se mržnja i nepovjerenje. 

Neophodno je u cijeli proces uključiti akademsku zajednicu, kulturna društva, čak i vjerske zajednice, kako bi se izbjegla praksa da Srbi biraju svoje Bošnjake, da Bošnjaci biraju svoje Bošnjake i Srbe, a Hrvati svoje Bošnjake i Srbe... Taj politički fenomen samo generira nepovjerenje. Kako bi se izbjegao politički fenomen, koji je ranije poznat kao problem Sejde Bajramovića, da svako ima svoje poslušnike i manipulira tom nacionalnom identifikacijom.

Bošnjačka politička praksa cijelo vrijeme poslije rata nije bila principijelna i dosljedna. Nije to bila jedna državotvorna politika, politika ravnopravnosti naroda i graÄ‘ana, već više etnička, čisto bošnjačka politika. Bošnjaci su mogli drugačije vući poteze i to se očekivalo. Ako su Bošnjaci najodlučniji čuvari BiH, kako za sebe tvrde, najveći branitelji, oni su u svim aspektima svog političkog življenja morali da iskazuju najveći stepen poštivanja ljudskih i nacionalnih prava, te najveće zakonitosti u svom djelovanju.

No, bošnjački segment vlasti na isti je način korumpiran kao hrvatski i srpski. Bošnjaci na isti način nisu implementirali odluke Dejtona o proporcionalnoj zastupljenosti po popisu iz 1991. godine, kao što nisu ni drugi. Zapravo, Bošnjaci su upali u zamku da se ponašaju kao drugi i da vlastitu političku poziciju odreÄ‘uju lošom političkom praksom. Kaže se: "Ako vi nas majorizirate u Stocu, mi ćemo vas majorizirati u Gradačcu ili Konjicu". Bošnjaci bi se morali ponašati principijelno i biti politički odgovorni spram Ustava, zakona, demokratije...

U vanjskoj percepciji, na širem planu, ima se utisak da su svi isti. Da se Bošnjaci ponašaju loše, isključujuće, da prave etničku diskriminaciju... Vi hrvatsku i srpsku nacionalističku politiku možete kritizirati samo ako se ne ponašate tako. Ako ste dio tog lanca, onda ste na gubitku. Posljedica toga je to samo getoiziranje Bošnjaka na to 24 posto teritorije.

Bosnjacka politika je cijelo vrijeme ambivalentna i licemjerna spram tih principa. Bošnjačka politika varira izmeÄ‘u te male bošnjačke etničke politike, koja je spremna vršiti diskriminaciju drugih i nekog graÄ‘anskog okvira. Tu se traži iskorak prema drugom. To je na samim Bošnjacima. Oni bi konačno morali imati autonomnu vlastitu političku inicijativu koja ne bi bila politika refleksa ili uvjetnog djelovanja. Da se izaÄ‘e iz pasivne pozicije u jednu aktivnu politiku. Da donesu vlastitu političku platformu o budućnosti BiH. Može se to uraditi.

Evidentno je da Srbija i Hrvatska dobivaju znatno veću ulogu u stabiliziranju i participiranju u društvenim i političkim procesima u BiH. Sasvim je moguć scenarij da umjesto velikih sila koje nadgledaju proces društvenog evropeiziranja BiH neki takvi zadaci budu preneseni na lokalnu razinu, na Beograd i Zagreb, koji će u budućnosti imati znatno veću ulogu, što se Bošnjacima neće sviÄ‘ati. 

Nismo izgubili državu. Nema o tome govora, ali u pitanju je suočavanje s realnošÄ‡u. Bez obzira koliko ta realnost bila opora i ružna, s njom se mora suočiti i moraju se unutrašnje realnosti u odreÄ‘enoj mjeri artikulirati na neke politički i nacionalno drugačije načine. Prvenstveno je Bošnjacima stalo, prema mom razumijvanju, do visokog nivoa sigurnosti u državi i društvu, do visokog nivoa pravne sigurnosti, do jednog trajnog mira... 

To su pretpostavke za društveni razvoj. Bojim se da ulazimo u fazu permanentne društvene nestabilnosti. Iz ekcesa u eksces, iz krize u krizu. To svim normalnim ljudima ne odgovara, kao što vam ne odgovara da kada uÄ‘ete u kafanu i ostavite kola da razmišljate hoće li ih neko ukrasti. Ta psihološka nesigurnost i nestabilnost nikome ne odgovara, Bošnjacima najmanje. U tome smislu od svojih odreÄ‘enih predodžbi o sebi moraju napraviti odreÄ‘ene kompromise. 

Ja zagovaram jedno mišljenje koje se mnogima ne sviÄ‘a. Objektivno govoreći, bošnjački politički položaj je odličan, oni u posljednja dva stoljeća nisu imali ona postignuća koja imaju u političkom smislu danas. Oni su priznat, ravnopravan politički subjekt u jednoj državi koju smatraju domovinom. Imaju politička, kulturna i sva druga moguća prava i prvi put su to zapravo ostvarili u posljednjih 20 godina. 

Stanje tog korpusa, naravno, nije sjajno. Bošnjački narod je umnogome opterećen jednom, neojugoslavenskom paradigmom rješavanja nacionalnog pitanja i ukupnih društvenih odnosa. Taj kompleks u kojem je Bošnjacima u sigurnosnom smislu bilo lijepo, ne dozvoljava ili ne omogućava zauzimanje jedne nove političke platforme, jedne strukture ustrojstva BiH. 

Od Bošnjaka se traži samostalno bh. političko mišljenje. Bošnjaci su faktički bili marginalni kulturni i društveni faktor u Jugoslaviji. Oni su kroz cijelo 20. stoljeće samo sudjelovali marginalno i parcijalno u procesima koji su drugi planirali i vodili. Bošnjaci su sada u poziciji da moraju autonomno da djeluju, čemu se zapravo nisu nadali. ÄŒekaju da im je neko donese. Ipak, Bošnjaci su na zadnjim izborima pokazali jedan ogroman demokratski kapacitet.

Moramo iskazati kvalitet bošnjačkog političkog kapaciteta da kažnjava i nagraÄ‘uje političke aktere, u ovom slučaju SDP i dobrim dijelom SBB, a kažnjava SDA. Budućnost Bošnjaka ne ovisi ni od jedne političke stranke, pa ni od SDA. 

Bošnjačko glasačko tijelo se toliko brzo transformira i pluralizira da je to jedan faktor političke vitalnosti i demokratskog kapaciteta. Oni lako mogu da kazne i da nagrade svoje lidere, oni imaju taj demokratski politički kapacitet da znaju reagirati na političku ponudu i potražnju. Misle o sebi. Toj političkoj eliti, odnosno stranačkoj eliti, nedostaje minimum političke svijesti.

Živimo u novom društvu, globalnoj eri, gdje se odnos prema teritoriji sasvim drugačije predstavlja. Naš teritorijalni debalans je rezultat rata i etničkog čišÄ‡enja. S druge strane, procesi globalizacije i modernizacije koncentriraju ljude u veće sredine kao poželjna mjesta življenja, kao mjesta gdje je lakše regulirati zajednički život. Vi državu možete sačuvati jedino, to nije fraza, uspostavom vladavine zakona, poštivanja ljudskih i nacionalnih prava koji će proizvesti osjećaj ustavnog patriotizma u toj državi kod njenih graÄ‘ana bez obzira na nacionalnost. 

BiH ne možete sačuvati tako što ćete imati 500.000 Bošnjaka na Drini. Taj oblik etničke distribucije stanovništva ništa ne znači, država se samo može sačuvati kvalitetom odnosa. 

Vršio sam analize, to ću u jednoj knjizi objelodaniti, o pisanju srbijanske štampe, glavnih političkih tjednika u Beogradu od 1980. do 1988. godine. Vidjet ćete šta se pisalo o muslimanima, kad je trebalo da se islamski fundamentalizam proglasi glavnim faktorom rušenja Jugoslavije. 

Taj antiislamski sindrom će se u odreÄ‘enim političkim krugovima instrumentalizirati. Na Bošnjacima je da ne daju povoda za nešto takvo. Nažalost, mnogi svojim potezima to rade. U odreÄ‘enim desničarskim krugovima u Evropi će to naći odjek. Tim pitanjem ne bih se zamarao niti opterećivao. Radio bih na poboljšavanju karaktera i pravednosti vlastite vlasti. Nikakve optužbe nemaju snagu argumenta ako ti argumenti ne postoje u zbilji. Mi se nikada ne možemo medijski odbraniiti od takvih napada, s obzirom na to da smo faktički nemoćni. Ne smijemo sebi dozvoliti da zbog vlastitog nerada, vlastite gluposti, neučinkovitosti i nesposobnosti odreÄ‘enih ljudi u politici dolazimo u poziciju da jedan narod misli da mi njega mrzimo. To je za nas apsolutno opasno.

Vijesti: