Dodik je politiÄki najizraslija figura trenutno u BiH. On je za vrlo kratko vrijeme od najvećeg problema BiH, dakle, RS, gdje je deviza bošnjaÄke politike bila da nju treba ukinuti, napravio stabilan i prosperitetan dio države. Uspio je naći saveznike u hrvatskom politiÄkom faktoru koji rade na njegovim ciljevima, a to je politiÄka destabilizacija BiH pred moguće ustavne promjene. Ovdje se ne radi o pitanju vlasti, pitanju moći, pa ni novcu, već zauzimanju pozicija za
OdreÄ‘eni dijelovi srpske i hrvatske politike žele da se Bošnjaci ekstremiziraju. Da se njihova politika etnicizira i da se etniÄka distanca prema drugima pojaÄa. Evidentno je da postojeći procesi sami po sebi ne moraju biti tako negativni kao što izgledaju. Oni ozbiljno otvaraju neka politiÄka pitanja za koja smo mi još nespremni.
Sasvim je izvjesno da će doći do znaÄajnije reformulacije unutrašnjih struktura BiH. Ako će BiH biti samostalna i samoodrživa država, odnosno društvo, ona će zahtijevati jedno drugaÄije komponiranje, mimo postojećeg režima. Ovo je stvar nužnosti drugaÄijeg unutrašnjeg rješenja nacionalnog pitanja, koje se treba staviti na dnevni red i zahtijevati rješenja. Bez obzira koliko to Bošnjacima bilo neugodno, morat će se uvažiti odreÄ‘eni elementi konsocijacijskog modela ureÄ‘enja države.
Pitanje ravnopravnosti naroda u ovom sluÄaju su monopolizirale politiÄke stranke. Sudbinu države i meÄ‘unacionalnih odnosa ne možemo i ne smijemo više prepustiti samo politiÄkim strankama i politiÄarima. Oni su se zadnje dvije decenije pokazali kao remetilaÄki faktor. Njihova neodgovorna ili loša politika odražava se vrlo negativno na stanje ljudi. Uzmimo ekonomsko, emocionalno, psihološko i politiÄko stanje. Izaziva se mržnja i nepovjerenje.
Neophodno je u cijeli proces ukljuÄiti akademsku zajednicu, kulturna društva, Äak i vjerske zajednice, kako bi se izbjegla praksa da Srbi biraju svoje Bošnjake, da Bošnjaci biraju svoje Bošnjake i Srbe, a Hrvati svoje Bošnjake i Srbe... Taj politiÄki fenomen samo generira nepovjerenje. Kako bi se izbjegao politiÄki fenomen, koji je ranije poznat kao problem Sejde Bajramovića, da svako ima svoje poslušnike i manipulira tom nacionalnom identifikacijom.
BošnjaÄka politiÄka praksa cijelo vrijeme poslije rata nije bila principijelna i dosljedna. Nije to bila jedna državotvorna politika, politika ravnopravnosti naroda i graÄ‘ana, već više etniÄka, Äisto bošnjaÄka politika. Bošnjaci su mogli drugaÄije vući poteze i to se oÄekivalo. Ako su Bošnjaci najodluÄniji Äuvari BiH, kako za sebe tvrde, najveći branitelji, oni su u svim aspektima svog politiÄkog življenja morali da iskazuju najveći stepen poštivanja ljudskih i nacionalnih prava, te najveće zakonitosti u svom djelovanju.
No, bošnjaÄki segment vlasti na isti je naÄin korumpiran kao hrvatski i srpski. Bošnjaci na isti naÄin nisu implementirali odluke Dejtona o proporcionalnoj zastupljenosti po popisu iz 1991. godine, kao što nisu ni drugi. Zapravo, Bošnjaci su upali u zamku da se ponašaju kao drugi i da vlastitu politiÄku poziciju odreÄ‘uju lošom politiÄkom praksom. Kaže se: "Ako vi nas majorizirate u Stocu, mi ćemo vas majorizirati u GradaÄcu ili Konjicu". Bošnjaci bi se morali ponašati principijelno i biti politiÄki odgovorni spram Ustava, zakona, demokratije...
U vanjskoj percepciji, na širem planu, ima se utisak da su svi isti. Da se Bošnjaci ponašaju loše, iskljuÄujuće, da prave etniÄku diskriminaciju... Vi hrvatsku i srpsku nacionalistiÄku politiku možete kritizirati samo ako se ne ponašate tako. Ako ste dio tog lanca, onda ste na gubitku. Posljedica toga je to samo getoiziranje Bošnjaka na to 24 posto teritorije.
Bosnjacka politika je cijelo vrijeme ambivalentna i licemjerna spram tih principa. BošnjaÄka politika varira izmeÄ‘u te male bošnjaÄke etniÄke politike, koja je spremna vršiti diskriminaciju drugih i nekog graÄ‘anskog okvira. Tu se traži iskorak prema drugom. To je na samim Bošnjacima. Oni bi konaÄno morali imati autonomnu vlastitu politiÄku inicijativu koja ne bi bila politika refleksa ili uvjetnog djelovanja. Da se izaÄ‘e iz pasivne pozicije u jednu aktivnu politiku. Da donesu vlastitu politiÄku platformu o budućnosti BiH. Može se to uraditi.
Evidentno je da Srbija i Hrvatska dobivaju znatno veću ulogu u stabiliziranju i participiranju u društvenim i politiÄkim procesima u BiH. Sasvim je moguć scenarij da umjesto velikih sila koje nadgledaju proces društvenog evropeiziranja BiH neki takvi zadaci budu preneseni na lokalnu razinu, na Beograd i Zagreb, koji će u budućnosti imati znatno veću ulogu, što se Bošnjacima neće sviÄ‘ati.
Nismo izgubili državu. Nema o tome govora, ali u pitanju je suoÄavanje s realnošÄ‡u. Bez obzira koliko ta realnost bila opora i ružna, s njom se mora suoÄiti i moraju se unutrašnje realnosti u odreÄ‘enoj mjeri artikulirati na neke politiÄki i nacionalno drugaÄije naÄine. Prvenstveno je Bošnjacima stalo, prema mom razumijvanju, do visokog nivoa sigurnosti u državi i društvu, do visokog nivoa pravne sigurnosti, do jednog trajnog mira...
To su pretpostavke za društveni razvoj. Bojim se da ulazimo u fazu permanentne društvene nestabilnosti. Iz ekcesa u eksces, iz krize u krizu. To svim normalnim ljudima ne odgovara, kao što vam ne odgovara da kada uÄ‘ete u kafanu i ostavite kola da razmišljate hoće li ih neko ukrasti. Ta psihološka nesigurnost i nestabilnost nikome ne odgovara, Bošnjacima najmanje. U tome smislu od svojih odreÄ‘enih predodžbi o sebi moraju napraviti odreÄ‘ene kompromise.
Ja zagovaram jedno mišljenje koje se mnogima ne sviÄ‘a. Objektivno govoreći, bošnjaÄki politiÄki položaj je odliÄan, oni u posljednja dva stoljeća nisu imali ona postignuća koja imaju u politiÄkom smislu danas. Oni su priznat, ravnopravan politiÄki subjekt u jednoj državi koju smatraju domovinom. Imaju politiÄka, kulturna i sva druga moguća prava i prvi put su to zapravo ostvarili u posljednjih 20 godina.
Stanje tog korpusa, naravno, nije sjajno. BošnjaÄki narod je umnogome opterećen jednom, neojugoslavenskom paradigmom rješavanja nacionalnog pitanja i ukupnih društvenih odnosa. Taj kompleks u kojem je Bošnjacima u sigurnosnom smislu bilo lijepo, ne dozvoljava ili ne omogućava zauzimanje jedne nove politiÄke platforme, jedne strukture ustrojstva BiH.
Od Bošnjaka se traži samostalno bh. politiÄko mišljenje. Bošnjaci su faktiÄki bili marginalni kulturni i društveni faktor u Jugoslaviji. Oni su kroz cijelo 20. stoljeće samo sudjelovali marginalno i parcijalno u procesima koji su drugi planirali i vodili. Bošnjaci su sada u poziciji da moraju autonomno da djeluju, Äemu se zapravo nisu nadali. ÄŒekaju da im je neko donese. Ipak, Bošnjaci su na zadnjim izborima pokazali jedan ogroman demokratski kapacitet.
Moramo iskazati kvalitet bošnjaÄkog politiÄkog kapaciteta da kažnjava i nagraÄ‘uje politiÄke aktere, u ovom sluÄaju SDP i dobrim dijelom SBB, a kažnjava SDA. Budućnost Bošnjaka ne ovisi ni od jedne politiÄke stranke, pa ni od SDA.
BošnjaÄko glasaÄko tijelo se toliko brzo transformira i pluralizira da je to jedan faktor politiÄke vitalnosti i demokratskog kapaciteta. Oni lako mogu da kazne i da nagrade svoje lidere, oni imaju taj demokratski politiÄki kapacitet da znaju reagirati na politiÄku ponudu i potražnju. Misle o sebi. Toj politiÄkoj eliti, odnosno stranaÄkoj eliti, nedostaje minimum politiÄke svijesti.
Živimo u novom društvu, globalnoj eri, gdje se odnos prema teritoriji sasvim drugaÄije predstavlja. Naš teritorijalni debalans je rezultat rata i etniÄkog ÄišÄ‡enja. S druge strane, procesi globalizacije i modernizacije koncentriraju ljude u veće sredine kao poželjna mjesta življenja, kao mjesta gdje je lakše regulirati zajedniÄki život. Vi državu možete saÄuvati jedino, to nije fraza, uspostavom vladavine zakona, poštivanja ljudskih i nacionalnih prava koji će proizvesti osjećaj ustavnog patriotizma u toj državi kod njenih graÄ‘ana bez obzira na nacionalnost.
BiH ne možete saÄuvati tako što ćete imati 500.000 Bošnjaka na Drini. Taj oblik etniÄke distribucije stanovništva ništa ne znaÄi, država se samo može saÄuvati kvalitetom odnosa.
Vršio sam analize, to ću u jednoj knjizi objelodaniti, o pisanju srbijanske štampe, glavnih politiÄkih tjednika u Beogradu od 1980. do 1988. godine. Vidjet ćete šta se pisalo o muslimanima, kad je trebalo da se islamski fundamentalizam proglasi glavnim faktorom rušenja Jugoslavije.
Taj antiislamski sindrom će se u odreÄ‘enim politiÄkim krugovima instrumentalizirati. Na Bošnjacima je da ne daju povoda za nešto takvo. Nažalost, mnogi svojim potezima to rade. U odreÄ‘enim desniÄarskim krugovima u Evropi će to naći odjek. Tim pitanjem ne bih se zamarao niti opterećivao. Radio bih na poboljšavanju karaktera i pravednosti vlastite vlasti. Nikakve optužbe nemaju snagu argumenta ako ti argumenti ne postoje u zbilji. Mi se nikada ne možemo medijski odbraniiti od takvih napada, s obzirom na to da smo faktiÄki nemoćni. Ne smijemo sebi dozvoliti da zbog vlastitog nerada, vlastite gluposti, neuÄinkovitosti i nesposobnosti odreÄ‘enih ljudi u politici dolazimo u poziciju da jedan narod misli da mi njega mrzimo. To je za nas apsolutno opasno.