Naučna istraživanja

Genocid je Državotvorni Zločin

 

Emir Ramić

Genocid je namjerno ubijanje ljudi zbog njihove pripadnosti nekoj rasi, vjeri, naciji, političkoj stranci ili drugoj društvenoj grupi. Genocid je i podupiranje težnji koje dovode do takve akcije. Genocid je dakle zločin u kome je dokazana namjera da se neka populacija uništi. Genocid nije slučajna pojava, nego nužna posljedica lošeg stanja članova društvene skupine koja je počinila zločin.

U Bosni i Hercegovini {BiH} pored agresorskih ratnih dejstava i strahota, po svom karakteru, značaju i prirodi posebno se izdvaja genocidno djelovanje srpskih vojnih i civilnih vlasti prema Bošnjacima: civilima, ranjenicima, bolesnicima, ratnim zarobljenicima, ženama, intelektualcima i mladima. Obimna dokumentacija i građa ukazuje da su nad Bošnjacima samo zato što su pripadnici bošnjačke nacionalne grupe, što su pripadnici ideje Bosne i bosanskog duha, što su muslimani, masovno, kontinuirano u dužem vremenskom razdoblju vršeni sistemski zločini genocida, ratni zločini protiv civilnog stanovništva, ratni zločini protiv ranjenika i bolesnika, ratni zločini protiv ratnih zarobljenika, zločin silovanja, zločin etnocida, ekocida, urbicida, kulturocida, elitocida i etničkog čišćenja.

Dokumentacija o stradanju bošnjačkog naroda ukazuje na zamah, obim, dinamiku i intezitet strahota, mučenja i nečovječnog, surovog postupanja, kojima su Bošnjaci bili izloženi, pod uticajem, instrukcijom, nadzorom i naredbom zvaničnih organa Srbije. Posebno su dokumentovani zločini namjernog ubijanja civila i zarobljenih lica, pripadnika bošnjačkog naroda, kao i odvođenje civilnog stanovništva bošnjačke nacionalnosti i zarobljenih Bošnjaka u koncentracione logore smrti, nehumano postupanje, zlostavljanje, ubijanje i silovanje.

Od 1699. do 1995. godine nad Bošnjacima je počinjeno deset genocida

Strateg, idejni promotor i agens većine ovih genocida je bila Crkva, nekad katolička, nekad pravoslavna. Srpski neonacizam i njegovi ideolozi četnici  bez noža ne bi znali za šta im služi glava u genocidnom ratu koji Srbi vode kad god im se za to ukaže prilika. Uzrok genocidnosti Srba je u nedostatku stida i ljudskog straha, koji nije u svim oblicima identičan sa životinjskim. Oni se više životinjski boje nego ljudski stide, zbog čega izbjegavaju neposrednu borbu, što srbizam čini ne samo ideološkim nego i patološkim sindromom. Snaga  srpske ljubavi prema genocidu nalazi se u tome što je genocid utkan u samo povjesno i kulturno biće srpskog naroda. U svim genocidima nad Bošnjacima izražene su jasne i nužne posljedice zločina genocida: nepravda, mržnja, osveta, uništena mnoga duhovna, kulturna, nacionalna, tradicijska, historijska blaga, ubijanje, mučenje, silovanje, progon.

Ivo Andrić zbog svojih literarnih djela, snosi veliku odgovornost za srpske zločine

Ivo Andrić je jedan od onih koji je sijao mržnju i razdor u BiH i jedan od arhitekata zločinačkog projekta Velika Srbija. Andrić se u svojim djelima (Na Drini ćuprija, Travnička hronika i neke pripovijetke) uveliko etnički ogriješio u odnosu na Bošnjake koje je prikazivao u negativnom svjetlu – kao siledžije, kabadahije, pijanice, ubice, nemoralne ljude, perverzne i nakazne. On je na taj način doprinio scenariju srbijanskog fašističkog režima, na čelu sa Srpskom akademijom nauka i umjetnosti i Srpskom pravoslavnom crkvom, u pokušaju uništenja Bošnjaka i države BiH.

U agresiji na BiH i genocidu nad Bošnjacima ne samo da se nije sprečavalo, nego se poticalo, organizovalo i naređivalo iz Srbije

Prva Presuda MSP o odgovornosti države i prva Presuda o genocidu govori o zločinu genocida kao nekoj vrsti lokalnog genocida u Srebrenici. Kao da je uvjet da se genocid u jednoj državi ustanovi u tomu da u svakom djeliću države genocid bude na djelu. U Srebrenici su se nalazili mnogi Bošnjaci koji nisu izvorno bili stanovnici Srebrenice, nego su bili tamo stjerani iz čitave BiH. MSP je tu činjenicu zaboravio. Time je MSP oštetio bitnu pozitivnu sastavnicu međunarodnog prava, koju je uveo Međunarodni krivični tribunal za područije bivše Jugoslavije {MKTJ}, insistiranjem na zapovjednoj odgovornosti, jer je tu zapovjednu odgovornost lokalizovao. Nije prihvatio koncept agenata koje je prihvatio MKTJ, koji je govorio o tome da su organi države Srbije preko svojih agenata djelovali u BiH. MSP govori o vojnim i policijskim vlastima RS, ponaša se dakle kao da su se tu neki vojnici oteli kontroli i spontano, samostalno proveli genocid.

Međunarodno pravo tradicionalno funkcioniše u trokutu politike, prava i morala. Kad je moral izletio iz tog trokuta, ostalo je jednodimenzionalno odnošenje politike i prava. Politika je nadjačala pravo. Zato je MSP bilo teško pripisati genocid državi Srbiji, gdje državu treba shvatiti kao aparat vlasti, kao skup ustanova i institucija. MSP nije rekao da su državni organi i institucije Srbije ne samo propustili kažnjavati one koji su počinili zločin genocida, nego su taj zločin organizovali, omogučili i propagandno i akademski pripremili. Radilo se o državnim organima i institucijama koji su jedinstveno djelovali i imali jedinstvenu komandu.

Slobodan Milošević je u ime Srba iz BiH potpisao Dejtonski ugovor. Netko ko može završiti rat je netko tko je taj rat mogao započeti i voditi. Dakle u agresiji na BiH i genocidu nad Bošnjacima ne samo da se nije sprečavalo, nego se poticalo, organizovalo i naređivalo iz Srbije. Dogmatska odluka da će se prihvatiti koncept odgovornosti države, koja je odgovorna za genocid, samo onda ako se mogu naći dokumenti u kojima doslovice piše planski, namjerno, smišljeno pobiti sve Bošnjake se nije mogla očekivati. Takvih dokumenata nije bilo ni u Nirnbergu, ali se moglo logičkom analizom pokazati kako su funkcionisali fašistički koncentracioni logori smrti. MSP je mogao logičkom analizom pokazati kako su funkcionisali koncentracioni logori smrti u BiH. MSP je mogao logičkom analizom pokazati kako je funkcionirala vojska i policija Srba iz BiH. MSP je zaboravio da je Skupština RS proglasila namjeru sjedinjenja sa Republikom Srpskom Krajnom i Saveznom Republikom Jugoslavijom.

RS nije ustavna činjenica nego genocidna tvorevina

Stvaranje RS je započelo metodama najgore vrste zločina zabilježenih u ljudskoj historiji. Umjesto pomoći BiH je nametnut embargo na uvoz oružja od strane Savjeta bezbjednosti UN-a. Sav taj nezamislivi zločin bio je posmatran, i prešutno podržan od strane članica EU i Savjeta bezbjednosti UN-a. Ta svjetska sramota je okončana u Dejtonu, gdje su zvaničnici BiH bili ucjenjeni i prisiljeni da prihvate Aneks 4 Dejtonskog sporazuma kao Ustav države BiH. Prema tom Aneksu 4 najgora vrsta zločinaca i njihovih sljedbenika su nagrađeni sa skoro pola etnički očišćene teritorije BiH. Zahvaljujući njima RS je kreirana, prihvaćena i priznata, što je bio poraz unutrašnjeg i internacionalnih zakona i poraz ljudske civilizacije.  S toga RS nije ustavna činjenica nego genocidna tvorevina.

Pariški sporazum, kao finalna verzija Aneksa 4 Dejtonskog sporazuma, koji se trenutno koristi kao Ustav BiH, nije nikada ratifikovan u Paramentu BiH. To znači da Aneks 4 nikada nije prošao legalnu proceduru propisanu prethodnim, jedino važećim Ustavom BiH. To ujedno znači da genocidna tvorevina RS ne postoji legalno, ne postoji za 64.4% građana BiH, koji su glasali za nezavisnost i zasigurno  ne postoji za sve poštene i časne ljude širom svijeta.  Ukoliko bi se tokom naredne rasprave o ustavnim promjenama u BiH izvršila legalizacija RS to bi značilo disoluciju BiH u skoroj budućnosti, vjerovatno novi rat i novi nepravedni svjetski poredak, u kome bi agresija i genocid bili prihvaćeni  i dobrodošli kao metodi rješavanja političkih sporova.

MSP je skrivanjem ključnih dokumenata o genocidu nad Bošnjacima zažmurio pred odgovornosti Srbije za genocid u BiH

Bivša glasnogovornica MKTJ Florence Hartmann u svojoj knjizi iznosi sistematičan pregled postupaka kojima su  skriveni zapisnici Vrhovnog savjeta odbrane, koji su mogli biti dokazi protiv Srbije za genocid u Srebrenici i BiH.
 
MKTJ , nije naredio skidanje pečata sa srpskih državnih arhiva. Stoga je BiH bila spriječena zatražiti dokumente koji su mogli biti dokazi protiv Srbije u slučaju genocida.  Da je MSP posjedovao dokaze, da je Srbija imala “pod kontrolom” nadležna tijela u Republici Srpskoj i Vojsku bosanskih Srba, Sud ne bi mogao izbrisati Srbiji krivnju za genocid u Srebrenici. Mnogi vjeruju da transkripti i zapisnici sastanaka Vrhovnog savjeta obrane – tijela zaduženog za nacionalne i strateške odluke i Jugoslavensku vojsku, sadrže te dokaze.  Ti zapisnici su prihvaćeni kao dokazi u slučaju Milošević pred MKTJ. Suci u slučaju Milošević su imali te zapisnike na raspolaganju kada su presudili 2004. da mogu biti “zadovoljeni izvan svake sumnje da je optuženi bio suučesnik udruženog kriminalnog pothvata  koji je imao za cilj  i namjeru uništiti dio Bošnjaka kao ciljanu skupinu“ ne samo u Srebrenici nego „i u Brčkom, Prijedoru, Sanskom Mostu, Bjelini, Ključu i Bosanskom Novom“. Prije podastiranja VSO dokumenata kao dokaza u slučaju Milošević, Srbija je zatražila zaštitne mjere prema članku 54 Pravilnika Tribunala o postupku i dokazima. To pravilo ovlašćuje države da zatraže tajnost dokumenata i dijelova koji bi bili od “nacionalnih sigurnosnih interesa” te države. Nakon saslušanja predstavnika Srbije i Crne Gore , Sudsko vijeće u slučaju Milošević se 2003. godine  složilo da se dio tih dokumenata zaštiti. Najosjetljiviji dijelovi ne mogu biti prikazani MSP ili javnosti. BiH ih stoga nije bila u mogućnosti iznijeti pred MSP u  nezaštićenoj verziji VSO-a koja je u posjedu MKTJ. Kao i uvijek MSP može zahtijevati dostupnost tih dokumenata VSO-a. Sud odbija pitati Srbiju da im ih preda. BiH je tražila od Suda da naredi objavu tih zaštićenih dokumenata, ali njihov zahtjev je odbijen.  Suci MKTJ  su skrili ključni materijal od javnosti zbog jedinog razloga da zaštite Srbiju od odgovornosti pred drugim sudom UN-a.

Presuda ima četiri mahane. Prvo, Škorpioni kojima se MSP bavio vrlo malo. Drugo, redigovani dokumenti u haškim predmetima koje MSP nije tražio od Srbije i gdje je BiH taj zahtijev podnijela kasno, samo dva mjeseca prije početka suđenja. Treće, analiza saučesništva Srbije u genocidu u Srebrenici, gdje MSP ne  pominje činjenicu da je Mladić 14. jula 1995. godine bio u Beogradu. Iz ove činjenice se mogu izvući zaključci o saučesništvu Srbije u genocidu. Četvrto, najveći problem u Presudi je priča o prevenciji genocida. MSP kaže da svaka država ima obavezu da spriječi svaki genocid. To je progresivno čitanje Konvencije o genocidu. MSP kastrira obavezu prevencije genocida tako što kaže da je jedini pravni lijek za kršenje te obaveze formalna deklaracija MSP da je povreda učinjena. MSP je tako propustio priliku da putem reparacije da satisfakciju žrtvi, što bi doprinijelo procesu pomirenja. Presuda se takođe nije odredila prema karakteru sukoba u BiH.  Iza pitanja genocida se zapravo krije priča o karakteru rata u BiH. Mir u Dejtonu su garantovali predsjednici Srbije i Hrvatske. Ako su garantovali mir, mogli su da garantuju i rat, odnosno prekid rata.

Obaveze i mogućnosti države BiH po pitanju Presude MSP

Obaveze države BiH su velike, a mogućnosti slabe u trenutnoj situaciji funkcionisanja političkog sistema države i civilnog društva. Presuda jasno upućuje da niko neće moći da se sakrije ko je počinio genocid i drugi ratni zločin.  Presuda jasno kaže da je genocid počinila RS, odnosno VRS i Ministarstvo unutrašnjih poslova RS. To obavezuje UN, EU i svaku pojedinačnu državu da pomogne BiH i njenim dražavnim organima u procesu implementiranja Presude. Poseban problem je sa policijom RS koja je počinila genocid. Presuda jasno doprinosi da se proces produkcije jedinstvenih policijskih snaga u BiH završi na način kojim će biti zadovoljena pravda. Presuda zapravo omogučuje ukidanje RS.

Presuda MSP protiv Srbije je najteža osuda jedne države od postojanja MSP. Srbija je proglašena krivom za nesprečavanje genocida u Srebrenici i za kontinuirano kršenje Konvencije o genocidu zbog odbojanja da uhapsi i pred Haški tribunal privede ratne zločince. Srbija je i poslije donošenje Presude nastavila kršiti Konvenciju o genocidu.

I ako je Srbiji presuđeno po dva osnova, država BiH i Bošnjaci nisu zadovoljni. Naime MSP je pored utvrđivanja odgovornosti Srbije po dva osnova, oslobodio Srbiju direktne odgovornosti za genocid u BiH i Srebrenici. Odgovornost za genocid u Srebrenici MSP je prebacio na vojsku i policiju RS. Pasivan, zbunjujući, licemjeran i ničim objašnjiv odnos MSP prema zaštičenim dokumentima na MKTJ i u arhivima Srbije doprinosi činjenici da Presuda nije utemeljena na međunarodnom pravu i međunarodnim standardima i propisima. Država BiH ima pravo da pokrene proceduru utvrđivanja i obavještavanja UN da li je MSP povrijedio međunarodno pravo, ignorišući i odbijajući pokrenuti inicijativu za dolazak u posjed skrivenih dokumenata za koje je znala i svijetska javnost da su sakriveni i zaštičeni na MKTJ i u Srbiji i to upravo zbog postupka pred MSP. Država BiH treba obavjestiti UN i EU da Srbija i dalje krši naloge iz Presude i Konvencije o genocidu ne hapseći ratne zločine.

Na osnovu Presude država BiH može pokrenuti proceduru u okviru UN i EU za trajno brisanje i ukidanje MUP RS u cilju trajne zabrane zločinačke organizacije pod nazivom MUP RS, organizacije odgovorne za genocid. Trajnim ukidanjem zločinačke organizacije MUP RS  poštuje se dio Konvencije o genocidu koji podrazumjeva sprečavanje i prevenciju genocida.

Ukidanjem MUP RS ukida se i genocidna tvorevina RS

Suština insistiranja na reviziji tužbe BiH protiv Srbije za genocid pred MSP u Hagu nije u naplati ratne štete koja bi ekonomski sahranila Srbiju, već u tome da bi presuda kojom se Srbija proglašava odgovornom za genocid nad Bošnjacima praktično obezvrjedila ključni dio Dejtonskog sporazuma i omogućila ukidanje RS.

Zato je revizija tužbe BiH protiv Srbije za agresiju i genocid   sudbinsko pitanje i jedini put opstanka BiH kao države. Samo na taj način doći će se do ukidanja manjeg bh entiteta, koji je nastao na masovnim zločinima, grobnicama, logorima, silovanjima, etničkom čišćenju, paljevinama. Ma koliko ukidanje RS kao osvajačkog i genocidnog cilja srpskog fašizma, kao spomenika genocidu napravljenog pomoću Dejtonskog kriminalnog ugovora, danas zvučalo nevjerovatno, to će biti neminovnost ako istrajemo na reviziji tužbe. Bošnjaci su povrijeđeni Presudom kao žrtve genocida. Bošnjacima je odavno jasno da postoje planovi pomjeranja srpskog etničkog prostora s onu stranu Drine po svaku cijenu. To pomjeranje prostora se i desilo. Taj etnički čist prostor se sada nastoji održati onemogučavanjem povratka izbjeglica i onemogučavanjem funkcionisanja države BiH i otvorenog, slobodnog, civilnog društva.

Izdvojeno  mišljenje jordanskog sudije, potpredsjednika MSP Al – Khasawneh

Jedinstvo ciljeva i zajednička ideologija Srbije i Republike Srpske su dokaz o učešću Srbije u genocidu na čitavoj teritoriji BiH

Sudija Al-Khasawneh se ne slaže sa većinom sudija ne samo u zakljčcima i pretpostavkama na osnovu kojih su ostale sudije izvele svoje zaključke već i u samoj metodologiji pomoću koje su sudije izvodile zaključke. Jordanski sudija smatra da je uloga SRJ u ratu u BiH bila mnogo ozbiljnija od one koju je MSP utvrdio i da se genocid nad Bošnjacima desio i u drugim djelovima BiH. Ovaj sudija se fokusirao na pet pitanja: na redigovane zapisnike Vrhovnog savjeta odbrane SRJ, na primjenjivost testa efektivne kontrole, na saznanju Srbije o masakru u Srebrenici, na postojanju genocidne namjere i u drugim djelovima BiH i na izjavu Vlade Državne Zajednice Srbije i Crne Gore. 

Al – Khasawneh smatra da MSP nije izveo neophodne zaključke iz odbojanja tužene strane da otkrije i izloži sadržinu redigovanih zapisnika Vrhovnog savjeta odbrane. Naprotiv, MSP je samo konstatovao sugestiju tužioca da on može na osnovu ovakvog držanja tužene strane da izvodi drugačije zaključke, ali je sam MSP propustio da te zaključke i izvede. Zbog odbijanja tužene strane da dostavi ove dokumente, MSP je trebao, po mišljenju ovog suduje, a koji se poziva na praksu MSP, ili da prebaci teret dokazivanja na tuženu stranu ili pristupi jednom slobodnijem izvođenju zakljčaka u ovoj situaciji.

Pri ocjenjivanju stepena kontrole SRJ na Voskom RS, MSP je pogrešno primjenio test efektivne kontrole umjesto testa sveukupne kontrole. MSP se u svojoj Presudi stalno poziva na slučaj Nikaragva, a prema mišljenju  jordanskog sudije to nije bilo moguće zbog toga što između Vojske RS, odnosno RS kao pravnog subjekta i SRJ postoji jedinstvo etniciteta, jedinstvo cilja i jedinstvo ideologije, što u slučaju Nikaragva između kontraša i SAD nije slučaj. Test sveukupne kontrole je primjenilo Žalbeno vjeće Međunarodnog krivićnog tribunala za područije bivše Jugoslavije MKTJ radi utvrđivanja karatktera sukoba i tu MKTJ nije izišao iz svoje nadležnosti. Kada se radi o dvije oružane formacije za koje postoje istovjetnost etniciteta, ideologije i vojnih ciljeva, nije razumno zahtijevati da za svaku vojnu operaciju postoji naređenje, sto je MSP u ovom slučaju uporno zahtjevao.

Zastupnici tužbe su od MSP zahtjevali da se ispita da li proklamovani strateški ciljevi srpskog naroda u BiH i čitav obrazac ponašanja srpskih snaga u BiH predstavljaju genocidnu namjeru. MSP je zaključio da se proklamovani strateški ciljevi srpskog naroda u BiH mogli provesti i samim protjerivanjem drugih etničkih grupa u BiH, ali je propustio da objasni zbog čega su srpske snage pribjegavale masovnim ubistvima i zatvaranjem u koncentracione logore smrti, a ne samo protjerivanjem. MSP se, potkrepljujući tezu o nepostojanju genocidne namjere u drugim djelovima BiH, pozvao na praksu MKTJ. Pozvao se na činjenicu da ne postoji, osim u slučaju Srebrenica, presude za krivično djelo genocida. Sudija Al – Khasawneh je ukazao na činjenicu da je MSP imao kapacitet da sam ispituje da li je obrazac ponašanja srpskih snaga u BiH takav da se iz njega može izvući konstatacija genocidne namjere i takođe ukazao na jednu činjenicu da je praksa ostalih Međunarodnih krivičnih tribunala takva da krivične presude nisu jedini dokazi postojanja genocidne namjere, već da se jedan širi i opšti kontekst ponašanja vojnih snaga može uzeti kao dobra osnova procjenjivanja da li postoji genocidna namjera. MSP  nije uvažio niz podataka o saznanjima  srbijanskih vlasti o dešavanjima u Srebrenici i boravku generala Ratka Mladića u Beogradu 14. jula 1995. godine. MSP takođe nije dokazao u toku postupka da su Škorpioni u vrijeme događanja zločina u Srebrenici bili organ Republike Srbije, tačnije Ministarstva unutrašnjih poslova. Jordanski sudija ozbiljno dovodi u pitanje rezonovanje MSP po kojem on nije ocjenio pravno značajnim dokument koji je priložen od strane podnosioca tužbe, a u kojem se Škorpioni jasno definišu kao organ MUP-a Srbije, sa obrazloženjem da taj dokument nije upućen Beogradu i da su i pošilaoci i primaoci tog dokumenta zapravo visoki činovnici MUP-a Republike Srbije.

Sudija Al – Khasawneh izražava svoje neslaganje i sa pravnom ocjenom ozjave viskog zvaničnika Vlade Dražavne zajednice Srbije i Crne Gore koja je data neposredno nakon prikazivanja snimka egzekucije šestorice srebreničana. Jordanski sudija smatra ovu izjavu priznanjem učešća Srbije u genocidu u Srebrenici i ne slaže se sa konstatacijom MSP da je ova izjava političke prirode i da nema pravni značaj. I ovdje se jordanski sudija poziva na praksu MSP koja smatra ovakvu vrstu izjava čvrstim dokazom, pogotovo u onim situacijama gdje su ovakve izjave nepovoljne po državu čiji je zvaničnik da izjavu za tu 

Vijesti: