Naučna istraživanja

Istrazivanje o broju zrtava u agresiji na BiH


Petnaest godina po okončanju rata na prostorima bivše Jugoslavije, demografski eksperti Haškog tribunala došli su do konačne brojke o broju žrtava rata u našoj zemlji. Bosanskohercegovačka knjiga mrtvih je, ako je suditi po podacima koje su prikupili Ewa Tabeau i njezin suradnik Jan Zwierzchowski, zaklopljena na brojci od 104 tisuće i 732 ubijenih. Ovim se izvještajem koji je rađen za potrebe suđenja za ratne zločine pred Tribunalom u Haagu htjelo konačno stati ukraj špekulacijama o broju mrtvih u našoj zemlji koje su nerijetko prenapuhivane i kojime su gotovo svakodnevno manipuliralo u politikantske svrhe.

"Postojala su dva glavna metodološka pristupa procjeni ratnih žrtava", kaže Tabeau. "Prvi je empirijsko računanje broja žrtava koje smo pravili koristeći individualne informacije o žrtvama iz izvora koji su se njima bavili kao što su zabilješke sa ekshumacija, podaci o nestalim osobama, smrtovnice žrtava rata, zatim vojni i podaci iz mrtvačnica... Isključili smo brojke do kojih smo došli dupliranjem podataka i preklapanjem izvora. Drugi pristup oslanja se na postkonfliktne podatke. U Tribunalu smo koristili empirijski pristup računanju kako bi izveli minimalan broj ratnih žrtava i aplicirali statističke modele kako bi odredili približan broj onih čije smrti nisu pobrojane. Suma minimalnog broja žrtava bila je 89.186 dok smo metodom procijenjenog podregistra došli do broja 15.546, što sve u konačnici daje brojku od 104.732 žrtve rata."

Rezultati istraživanja tima doktorice Tabeau gotovo u potpunosti se poklapaju s brojkama do kojih su došli istražitelji Informaciono-dokumentacijskog centra u Sarajevu. Rad Mirsada Tokače i njegovih suradnika na prikupljanju podataka o broju poginulih u ratu u BiH rezultirao je Bosanskim atlasom ratnih zločina. Ovaj dokument u digitalnoj formi sadrži činjenice o žrtvama rata, masovnim ubojstvima, silovanjima i sudskim presudama, kao i podatke o uništavanju kulturnog i povijesnog naslijeđa BiH od 1992. do 1995. godine. Bosanski atlas ratnih zločina sadrži 50.000 geokodiranih točaka, a tim IDC-a dosad je posjetio više od 2.500 mjesta na kojima su zločini počinjeni. "Istraživanje i rezultati do kojih je došla doktorica Tabeau su u neku ruku i priznanje nama u IDC-u za naš rad jer su nam rezultati gotovo komplementarni", kaže Tokača, pojašnjavajući da je brojka do koje je IDC došao neznatno manja od one kojom barataju demografi Tribunala.

"Naša baza podataka sadrži 97.973 imena i potpuno je pouzdana jer su podaci provjereni nekoliko puta. Dakle, radi se o ljudima s imenom i prezimenom i tom brojkom da mi imamo je nemoguće manipulirati", tvrdi Tokača. Direktor IDC-a kaže da lista nije konačna, jer je moguće svakoga dana uvrstiti ime neke od žrtava na listu, no da nije optimističan u pretpostavci da bi se ona mogla radikalno proširiti. "Ovo je otvoren projekt i svako eventualno novo ime će se dodati na listu. Što je više projekata poput našeg i doktorice Tabeau, lakše ćemo doći do istine, do imena i načina na koji su ljudi stradali. Ovaj proces se ne smije opstruirati. samo na ovakav konkretan način, obznanjivanjem imena žrtava do kojih se došlo znanstvenim putem, možemo spriječiti manipulacije njihovim sudbinama."

Možda i najvažnija činjenica, kada je u pitanju izvještaj Ewe Tabeau jeste ona koja kaže kako će se rezultati njezinog istraživanja koristiti kao službeni dokaz Tužilaštva u Haagu. Stoga će svaka eventualna manipulacija biti nemoguća jer je broj od 104 tisuća mrtvih službeni podatak Tribunala koji će u svojim dokumentima u budućnosti koristiti i ostale institucije Ujedinjenih naroda.

"Mi smo ovom projektu pristupili tako da on na kraju postane sudski dokaz", zaključuje Tabeau. "Kao takav, morao je ispuniti nekoliko kriterija potrebnih da bi to postao. Ono što je najvažnije, da bi bila prihvaćena kao dokaz, svaka informacija o žrtvama mora biti dobro definirana, transparentna i pouzdana a svaka metoda koja je korištena mora biti znanstveno priznata kao standardna. U svom sam poslu potpuno nezavisna u odnosu na bilo kakve političke krugove u BiH i izvan nje. Povremeno sam viđala medijske izvještaje koji su se ticali mog posla a koji su nekada bili pozitivni, nekada negativni. Zanimljivi su mi jer želim vidjeti kako publika percipira naše napore. Vjerujem da ljudi u BiH cijene naše napore jer oni dolaze od skupine profesionalaca koji nemaju osobne ili političke veze s BiH. Naša mišljenja o ovom pitanju su krajnje nepristrana i nezavisna."

Rezultati istraživanja Ewe Tabeau govore da je u našoj zemlji od 1992. do 1995. godine stradalo ukupno 104.732 ljudi,
odnosno 42.106 civila, te 62.626 vojnika.  Ako se gleda nacionalna pripadnost, onda se zna da je stradao 68.101 Bošnjak, 22.779 Srba, 8.858 Hrvata te 4.995 osoba drugih nacionalnosti. Ukupno gledajući, stradalih Bošnjaka je 58 posto, Srba 19, a Hrvata 7,5 posto. Od 62.626 poginulih vojnika, njih 526 bile su žene a od 42.106 poginulih civila, 9.842 su žene. Ewa Tabeau izračunala je i da je od rujna 1992. godine do kolovoza 1994. godine hicima snajperista sa sarajevskih zgrada ubijeno 3.798 osoba.

 

Istrazivacko-dokumentacioni centar ranije poznat kao Drzavna komisija za prikupljanje cinjenica o ratnim zlocinima, u nekoliko je navrata sokirao bh. javnost u matici i dijaspori, prezentirajuci dosad prikupljene podatke o broju stradalih u agresiji i genocidu u BiH. Prema nalazima Istrazivacko-dokumentacionog centra u protekloj agresiji i genocidu je bilo mnogo manje zrtava nego sto se prethodno mislilo.

Zakljucno sa 15. decembrom 2005. godine Istrazivacki-dokumentacioni centar Centar je utvrdio 93.837 imena, zrtve agresije i genocida.
Prema navedenom istrazivanju najvise su ginuli Bosnjaci. Njihov udio prelazi dvije trecine od ukupnog broja poginulih.
Prema ovom popisu, u ratu je poginulo

63.687 Bosnjaka (ili 67,87%), 24.216 Srba (ili 25,81%), potom 5.057 Hrvata (ili 5,39%) i jos 877 ostalih (ili 0,93%). Interesantan je i uvid u status zrtava.
Kod Bosnjaka je omjer stradalih civila i vojnika otprilike pola-pola
(30.514 civila, 30.173 vojnika, za 3.000 ubijenih osoba status nije poznat).
I kod Hrvata je omjer ubijenih civila i vojnika blizu odnosa pola-pola, iako je rijec o manjim brojevima u apsolutnom smislu (2.076 civila, 2.619 vojnika, za 362 ubijene osobe nije poznat status).
Medjutim, omjer civila i vojnika na popisu srpskih zrtava bitno je drugaciji. U ovom slucaju, poginulo je oko deset puta vise srpskih vojnika nego civila. Ili u brojevima:
1.978 osoba srpske nacionalnosti na popisu zrtava vode se kao civili,
a cak 21.399 poginulih bili su vojnici.

"Statisticki podatak" Istrazivacko-dokumentacionog centra o skoro duplo vecem broju vojnika u odnosu na civilne zrtve (54.507 : 35.046, odnosno 58,09 : 37,35 %) nije prihvatljiv i ima za cilj promjenu ocjene o karaktera rata u Republici Bosni i Hercegovini.

Takodje nije tacno, kako to tvrdi Istrazivaclo-dokumentacioni centar ... "da se genocid desio 1992. ". Genocid nad Bosnjacima je, u skladu sa velikosrpskom i velikohrvatskom genocidnom ideologijom, politikom i praksom, vrsen u kontinuitetu, sa manjim ili vecim oscilacijama do kraja 1995, bez obzira na broj likvidiranih. Namjera da se Bosnjaci eksterminiraju sa svih okupiranih teritorija bila je od pocetka i prakticno je provodjena u toku cijelog rata. Izvrsioci genocida smatrali su da ce doci do legalizacije genocida kao politicke prakse, te su genocid kontinuirano vrsili sve do 1995. godine. Zapravo zlocini, kad je rijec o BiH i Bosnjacima, traju od kraja 17. stoljeca do dana danasnjeg - tri puna stoljeca, znaci, sa manjim ili vecim intenzitetom. BiH se sa pitanjem izbjeglica nije suocila na kraju 20. stoljeca, vec krajem 17. stoljeca, kada su se pod izrazom Bosnjaci podrazumijevali pripadnici islama, katolicanstva i pravoslavlja.
Posebno je neosnovana i neprihvatljiva tvrdnja Istrazivacko-dokumentacionog centra o podjednakom broju i procentu civilnih i vojnih zrtava iz reda Bosnjaka. U sustini se radi o smanjenju broja civilnih, a povecanju broja vojnih zrtava, sto indirektno podrzava tvrdnju da se u Bosni i Hercegovini radilo o gradjanskom ratu, a ne o agresiji na nju. Time se, ujedno, nedopusteno minimiziraju razmjere genocida nad Bosnjacima.

Kao sto je dobro poznato18. decembra 1992. Generalna skupstina UN-a je usvojila posebnu rezoluciju o situaciji u BiH i u kojoj se na vise mjesta kaze da je izvrsena agresija na BiH i koristi se termin genocid. Takodjer je Medjunarodni pravni sud u Haagu u dva navrata, aprila i septembra 1993, donio posebne, Privremene mjere u kojima se, izmedju ostalog, tvrdi da u BiH nije rijec o gradjanskom ratu.

Istrazivacko-dokumentacioni centar u potpunosti iskljucuje ukupne demografske gubitke stanovnistva Bosne i Hercegovine cime reducira pojam stvarnih supstancijalnih gubitaka stanovnistva.

Kljucna pogreska Istrazivacko-dokumentacionog centra je u tome sto njegovi "statisticki podaci" nisu rezultat drzavnog ili vlastitog istrazivanja, nego nekritickog preuzimanja podataka iz razlicitih izvora, koji su nepouzdani. Jednostranim pristupom pitanju zrtava u Bosni i Hercegovini zamagljuje se sustina i razmjera genocida nad Bosnjacima i prikriva dubinu demografskog kraha u cjelini, jer su u reproduktivnom smislu stradanja pretrpjeli i Srbi i Hrvati i Bosnjaci. Demografski gubici su takvi i toliki da skoro ne postoje nikakvi izgledi da stanovnistvo Bosne i Hercegovine takvu sposobnost ikada povrati.

Glavna istrazivacka tehnika Istrazivacko-dokumentacionog centra je popis imena smrtno stradalih i fotografije zrtava i grobnih mjesta.
Time se ne postuje naucna metodologija u izucavanju zlocina genocida. Ne razlikuju se stvarne ljudske zrtve za vrijeme agresije i genocida na R BiH, ne razlikuju se kategorije vojnih i civilnih zrtava, u kategorizaciji vojnih zrtava ne razlikuju se poginuli, zarobljeni, ranjeni i nestali vojnici, u kategorizaciji civilnih zrtava ne razlikuju se ubijeni, ranjeni, zatoceni, prognani, izbjegli i nestali civili. Tako Istrazivacko-dokumentacioni centar ne razmije definiciju zlocina genocida onako kako je ona definisana Haskim i Ženevskim konvencijama i Konvencijom UN o sprecavanju i kazanjavanju genocida iz 1949. godine. Zato se samo na osnovu popisa smrtno stradalih, koji se trenutno sastoji od 94.447 imena gradjana, ne moze ni priblizno doci do priblizno realnih podataka o zrtvama agresije i genocida u BiH.

Pristup i metodologija istrazivanja Istrazivacko-dokumentacionog centra je upitna i zbog: umanjivanja broja zrtva zlocina genocida koji je pocinjen u R BiH 1992-1995; prebacivanja civilnih zrtva u vojne, cime se pokusava izbiti glavni adut tuzbe BiH protiv SRJ, odnosno SCG, za zlocin genocida i ratnu odstetu; najmanje dvostruko veca brojka zrtva je evidentirana od UN i brojnih medjunarodnih komisija koje su vodili istaknuti humanisti T. Mazovjecki, Tilaman Cilh, Roj Gutman; izbjegavanja jasnog preciziranja da je na R BiH, suverenu i medjunarodno priznatu drzavu, clanicu UN izvrsena agresija od strane jasno imenovanog agresora. Time se izbjegava definiranje karaktera rata u BiH, imenovanje agresora i izvrsilaca zlocina genocida koji nikada po medjunarodnom pravu ne zastarjeva.


Statisticki podaci Istrazivacko-dokumentacionog centra nista ne govore, osim sto su izazvali negativne reakcije Bosnjaka i sto je Agent Srbije i Crne Gore pred Medjunarodnim sudom pravde u Hagu u Tuzbi BiH protiv Srbije i Crne Gore javno podrzao to istrazivanje jer mu ide u prilog. Ovaj iznenadjujuci i sokantan izvjestaj Istrazivacko-dokumentacionog centra opredjeljuje sve nas da insistiramo na drzavnom projektu i da trazimo odgovore o broju zrtvava agresije i genocida iskljucivo od drzave.

Drzavni projekat je kljuc rjesenja ovog problema.

Tako ni poslije deset godina otkako je potpisan Dejtonski mirovni ugovor, drzava Bosna i Hercegovina nema konacan bilans zrtava agresije i genocida. Konacno treba jednom za sva vremena, drzavnim projektom utvrditi tacan broj ubijenih i nestalih osoba u Bosni i Hercegovini.


U sukobu povijesti i istine, gdje Bosnjaci nemaju odgovor na mnoga pitanja pa i na navedeno istrazivanje, osim da ga osporavaju na nacine da se nije moglo za tako kratko vrijeme to uraditi, da se nije imao naucni pristup itd., ponovo po ko zna koji put na javnu scenu stupa zalosna i nicim opravdana bosnjacka sutnja, koja se u ovom slucaju ogleda u nepostojanju bilo kakve relevantne baze podataka i evidencija kojima bi se moglo kvalitetno i argumentovano odgovoriti ili suprostaviti navedenom istrazivanju. Osnovni krivac je drzava BiH i ljudi iz drzavnih organa koji su dozvolili da se ovo desi.


Zbog svega toga podrzavam stvaranje drzavnog projekta za istrazivanje broja zrtava agresije i genocida u BiH. Istovremeno predlazem da se prozovu institucije drzave BiH, kao zavod za statistiku i druge, da kazu sta rade i sa kojim podacima te institucije raspolazu.


Takvo istrazivanje mora biti precizno metodoloski i pojmovno utemeljeno i precizno, sa jasno definisanim i tacno utvrdjenim terminoloskim i kategorijalnim pojmovima. Drzavni projekat za utvrdjivanje istine o zrtvama agresije i genocida treba biti potpuno samostalan projekat, odvojen od komisije za utvrdjivanje istine o ratu i komisije za istinu i pomirenje.

Vijesti: