Naučna istraživanja

Bosna i Bosnjaci

Bosna i Bosnjaci

 

 

Rimski toponimi antičke Bosne

 

Rimski toponimi antičke Bosne

 

U sljedećem spisku navedeno je oko 70 latinskih toponima, odnosno romanizovanih iz starog grčkog, za koje postoje bilo kakvi zapisi iz vremena Rimske imperije. Ovaj spisak obuhvata rimske nazive starih naselja, rijeka i planina na području Bosne i Hercegovine. Najvažniji antički izvori brojnih informacija o osvojenim zemljama su rimski cestovni vodiči (itineraria) nalik današnjim autokartama, na kojima su uz makadamske drumove šematski naznačeni hanovi (kao danas moteli) za predah, nabavu živeža i zamjenu svježih konja.

 

Kao pragmatični vojnici i trgovci, stari Rimljani nisu previše mijenjali domaće toponime osvojenih zemalja, pa su imena ženskog roda većinom ostala ista, a u muškom i srednjem rodu bi tek dodali nastavak -us ili -um. Ovdje nisu navedeni mogući stariji toponimi koji se tek indirektno izvode iz današnjih etimološkom rekonstrukcijom, nego samo pravi pisani antički nazivi.

 

Kontinuitet autohtonih toponima

 

Iz ovog spiska je odmah vidljivo da su u Bosni i Hercegovini antički toponimi do danas prilično dobro sačuvani u slabo izmjenjenom obliku, pa se na ostalom Balkanu izvan Grčke i jadranskih ostrva, baš u BiH dosad sačuvalo ponajviše antičkih toponima. Od pismeno usporedivih 70 naziva, njih oko 2/5 u današnjoj BiH imaju vidljivu antičku podlogu. Ovo je nadasve očito u današnjim imenima bosanskih rijeka gdje među usporedivim antičkim hidronimima (vodeni toponimi), gotovo svi nazivi rijeka pa čak i manjih rječica u BiH potiču iz antičkih hidronima: tu je jedna od malobrojnih iznimaka Trebižat (antički Orontius).

 

Takav kontinuitet antičkih toponima u BiH sve do danas stvarno znači da su se tu obilno održali i autohtoni potomci antičkih starinaca koji su u živom govoru uz neznatne izmjene sačuvali sve takve drevne nazive (na slično upućuju i nova biogenetska istraživanja u BiH).

 

Ako su se takvi drevni toponimi najbolje sačuvali baš u današnjim imenima rijeka, to nadalje potvrđuje da su se starinci razmjerno najbolje održali kao seoski ratari u pripadnim rječnim dolinama, a manje u bosanskim planinama gdje je brojnost antičkih toponima znatno niža. To znači da su se, od seobe naroda u srednjem vijeku pa sve donedavno ovdašnji poljoprivrednici većinom održali na svojoj zemlji, dok su se vlaški stočari sezonski kretali duž bosanskih planina i tamo dijelom unosili nove drugačije toponime iz krajeva odakle su doseljeni, pa zato u nazivlju planina BiH većinom nema tog antičkog kontinuiteta.

 

Bassanias i Bassantes

 

Naročito je važno da je i samo ime Bosne zapravo antičkog porijekla: starogrčko Bassanias i rimsko Bassanius označuje dolinu rijeke Bosne čiji se naziv kasnije proširio i na svu okolnu zemlju. Također i posebni rimski antroponim Bassantes (latinski singular: Bassans, gen. Bassantis, plur. Bassantes = 3. deklinacija), označuje antičke stanovnike uzduž doline Bosne, pa je to prastari izvorni protonim iz kojeg zatim nastaju srednjovjekovni Bošnjani i kasniji oblik Bosanci.

 

Naprotiv u susjednoj Srbiji i kopnenoj Hrvatskoj je broj dosad baštinjenih antičkih toponima znatno manji - osim na jadranskim ostrvima i dijelu obale. Za razliku od autohtonih antičkih Basanta, na Balkanu su Hrvati, Srbi i Bugari sve do srednjeg vijeka bili nepoznati, jer su tek kasnije pristigli nakon seobe naroda i tu su po propasti Rimske Imperije zapisani kao srednjovjekovni Croatae, Serbi et Bulgari (ili bizantski: Chrobatoi, Serboi kai Balgaroi).

 

Oznake

 

zvjezdica ( * ) = Romanizirani starogrčki nazivi

bold = Dosad sačuvani antički nazivi preoblikovani u današnje bosanske toponime

kurziv = Prevedeni sinonimi, odnosno međujezični kalkovi sličnog značenja koji isto upućuju na prisutnost starinaca kao izvornika za prevođenje.

 

Rimska antička naselja

 

Ad Fines = Banja Luka

Addrinum = Zvornik

Adledios = Rekavice na Vrbasu

Admatrice = Travnik

Arduba = Vranduk

Argentaria = Srebrenica (lat. argentatus = srebren)

Azizium = Gacko

Baloie* = Ključ

Bariduo = Glamoč

Bassante = Šamac

Bistue = Zenica

Cleuna = Kulen Vakuf

Cypris* = Kupres

Dalluntum = Neum

Daorson* = Ošanići (Stolac)

Delminium = Duvno / Tomislavgrad

Emporium* = Gabela

Fusciana = Ljubuški

Leusaba = Jajce

Marsonia = Bos. Brod

Martar = Mostar

Pelva = HLivno

Praetorium = Bos. Dubica

Raetinium = Bihać

Salinae = Tuzla (lat. salinae = solana)

Salviae = Podhum

Saranda = Bos. Petrovac

Servitium = Bos. Gradiška

Tribunia = Trebinje

 

 

Antička imena rijeka

 

Autarias = Tara

Bassanias* i Bassanius = rijeka Bosna (nepravilno je novo pisanje "Basan": to bi se latinski čitalo Bazan pa mora biti 2 ss)

Bathinus ? = u historiji pripisan rijeci Bosni: ali u izvorniku je na rimskom Interamniju (međurječje) što je bliže Bosutu u Slavoniji.

Bona = Buna

Corona = Korana

Drinus = Drina

Limus = Lim

Losua = Lašva

Martarita = Ugrovača

Naro = Neretva

Oeneus = Una (kasniji oblik poznat od srednjeg vijeka)

Orontius* = Trebižat

Preva = Pliva

Rama = Rama

Sana = Sana

Saus* i Savus = Sava

Tribessa = Trebišnjica

Urpanus = Vrbas

 

Klasična imena planina

 

Skraćenice: M. = Mons i visina u metrima

 

Alpes Illyricae = Dinaridi (Dinarski planinski sistem)

M. Albius = Plješevica, 1649 m

M. Buxanus = Trgovska gora, 630 m (kod Otoke uz Unu)

M. Cleunius = Klekovača, 1961 m

M. Daesitius = Romanija, 1649 m

M. Daversus = Prenj, 2155 m

M. Delontius = Cincar, 2006 m

M. Destinius = Ozren, 1452 m

M. Dindarus = Dinara-Troglav, 1913 m

M. Domavius = Zvijezda, 1381 m

M. Galas = Uzlomac, 1018 m

M. Hormus* = Orjen, 1895 m

M. Lamatinus = Čemernica, 1338 m

M. Leucinius* = Bjelaštica - Leotar, 1396 m (grč. leucos = bijel)

M. Masaeus = Manjača, 1239 m

M. Matrix = Vlašić, 1943 m

M. Megyretus* = Maglić, 2386 m

M. Melcumis = Zelengora, 2015 m

M. Oserias = Kozara, 978 m

M. Pineus = Čvrsnica, 2226 m

M. Sardaeus = Vranica, 2112 m

M. Sarutis = Grmeč, 1604 m

M. Ulcirus = Tušnica, 1700 m

M. Vecenicus = Velež, 1969 m

 

_______________________________________________________________________________________________________________

 

Sarajevo prije okupacije 1878

 

___________________________________________________________________________________________________________

 

BOSNA - za neznalice

BOSNA JE PROBLEM SAMO ZA NEZNALICE

Akademik Mirko Vidović

 

OTKUD NAZIV BOSNA?

 

Duga bi bila lista onih koji su, govoreći o izvornom podrijetlu i značenju naziva BOSNA, dokazali samo to da oni, ne samo ne znadu nego ni ne razumiju ono bitno o Bosni, koje bi ikome htjeli objasniti.

 

Naziv BASSANIA prvi put nalazimo u rimskom vojnom priručniku 'Antonini itinerarium' iz trećeg stoljeća po Kristu, u značenju - kraj u Donjoj Panoniji. Ta riječ se u raznim kontekstima može naći i u drugim antičkim djelima i natpisima s ponešto izmijenjenim načinom izgovaranja ili pisanja.

 

No, od svih značajnih stručnjaka o antičkom svijetu, posebno o području na kojem se stere današnja Bosna, najopširniji je bio grčki povjesničar i geograf Strabonos, posebno u svom djelu "Geographikon evdomon" (t. VII), a i najuvjerljiviji.

 

Strabon (57 pr. Kr. - 25 pos. Kr.), erudit rodom Grk iz Kapadokije (stare medijske Hatpatuke) bio je ekspert uz bok rimskih vladara kojima je davao uvid u stanje tadašnjeg svijeta i u Imperiji i oko nje, s vrlo točnim opisima i tumačenjima i naših krajeva. Kad je, u svom djelu 'Geographikon evdomon', počeo svoje izlaganje o Ilirskoj obali, zapisao je za nas jako važan podatak o autohtonosti ilirskog pučanstva i o njihovoj vrlo naprednoj ilirskoj civilizaciji. Prvo, ilirske zemlje se, prema njemu, steru između Alpa, Dunava i Jadrana te na istok do planine Skordis (Šar Planina) (VII, 5,1). Sav taj prostor naziva se Panonija (VII, 5, 2). Strabon nas upozorava da uz Panoniju in extenso, postoji i Panonia strictu senso. Opisujući užu Panoniju, Strabon nabraja ilirska plemena koja su tu u njegovo vrijeme živjela: Breuci, Andizeti, Ditioni, Pirousti, Mazaei, Daisitiati, a na jug od njih i Dalmatinci te Ardieji (VII, 5, 3). Ta plemena živjela su na prostorima današnje Bosne i okolnih joj krajeva.

 

Kad na geografskoj karti današnje Bosne s okolnim krajevima ubiciramo ta ilirska plemena, vidjet ćemo da su se njihove pokrajine sastojale od - istih veležupa k'o i u doba Kotromanića. Također je vrlo važna i slijedeća Strabonova tvrdnja: "Uz sve prednosti koje nudi Ilirska obala sve do nedavno tamo stranci nisu zalazili, bilo zbog nepoznavanja tih krajeva, bilo zbog uobičajenog piratstva. Unutrašnjost zemlje je gorovita, hladna i tamo pada snijeg..."( VII, 5, 10).

 

No, u kontekstu ovih navoda, Strabon iznese i činjenicu da je Baton, veliki ilirski vojskovođa, bio iz plemena Daisitihata. Batona su imali i najmoćniji ilirski Breuci (Brajci, čija zemlja se je sterala od Lašve do Drave). Rimljani su vodili skoro dvostoljetni rat s Ilirima, a zadnji dio ilirskih zemalja, Pannonia stricto sensu, tj. Bosna uspješno se je opirala Tiberijevim legijama, a rat je završio kad je, godine devete po Kristu, Baton s Tiberijem napravio ugovor o nenapadanju, tako da je Pannonia strictu senso bila, ne kolonizirana zemlja, nego li pridružena 'socius nomini romani', koja nije Rimu plaćala danak koji su morale plaćati oružjem pokorene zemlje, kao npr. Makedonija.

 

 

OBNOVA PANONIJE IN EXTENSO

 

Sve do Dioklecijana, rođenog dalmatinskog Ilira iz okolice Solina koji je u kasnoj antici bio i središte, ne samo šire Dalmacije (do Posavine) nego i Dioklecijanove Panonske diaceze, koja se je sterala od Jadrana do Dunava, a sastojala se je od pokrajina Dalmacije, Noricuma (danas Donja Austrija), Panonije Savije te Panonije Valerije, a na istok se je sterala do iza rijeke Drine.

 

Prodorom 'rušitelja Zapadnog rimskog carstva', polu Huna i Germana Odoakara (435-493) preko naših krajeva u Italiju, palo je Zapadno rimsko carstvo, a mnogi krajevi od kojih se je ono sastojalo dospjeli su pod vlast barbarskih osvajača koji su provaljivali uglavnom s prostora Sarmatije, sa sjevera i sa sjevero-istoka Europe. Nakon provale Avara i Slavena na Balkanski poluotok, i sam Carigrad je dospio u opsadno stanje. Basileiosu Herakliju je trebao savez s dostatnom silom s leđa, pogotovu na zapadu Balkana i taj savez je prvi grčki vladar u Carigradu (koji je uveo grčki jezik kao službeni jezik u Istočnom rimskom carstvu), je našao s - Bijelim Hrvatima. Oni, dakle nisu bili Slaveni, jer su silaskom dostatne vojne sile udarili s leđa po Avarima i Slavenima i protjerali ih, najprije iz Sriema, a onda i iz južnih krajeva Dioklecijanove Panonske dijaceze - zauzećem i južne Ilirije, kako to zapisa Basileios Konstantin Porphiyrogenet u vrijeme našeg kralja Tomislava.

 

Ovdje je, za nas, od izuzetno velike važnosti ono što je o povijesti naših krajeva u povodu pobjede Bijelih Hrvata i protjeravanja Avara i Slavena, utvrđeno, kako to zapisa o fra Dominik Dr. Mandić (u svom djelu 'Rasprave i prilozi'), "...najstarijem hrvatskom ravnom priručniku "Methodos", koji je bio sastavljen na osnovu zaključaka velikog hrvatskog crkveno-državnog Sabora u Duvnu, godine 753." (v.n.d. ss 88-9).

 

Dr. Mandić ovdje ispravno tvrdi i slijedeće, u vezi s tim prvim poznatim Saborom na ruševinama Zapadnog rimskog carstva, na kojemu su sudjelovali naši plemenski prvaci, vojskovođe i svećenstvo, koje su "sačuvali spomen i dosta opširan izvadak staro hrvatsko vrmenoslovlje, zvano 'Kraljevstvo Hrvata' i 'Ljetopis popa Dukljanina?" To povijesno kapitalno djelo obnove naše države sadržavalo je ne samo uspomenu na razlučnice među našim drevnim predrimskom pokrajinama, nego i rudimente našeg izvornog običajnog prava iz predrimskih vremena, o čemu je nešto spomenuo i Strabon u djelu koje smo naveli (VII, 5,5).

 

BOSNA - BAN – VRHBOSNA

 

Nedvojbeno je da je prije uspostave vrhovne vlasti Rima nad našim krajevima postojao naziv BASSANIA kao i naziv BATON. Postavlja se pitanje: imaju li ti antički, predrimski nazivi, neke uzročno-posljedične veze s kasnijim nazivima BOSNA, BAN i ŽUPAN?

 

Prvo: Herodot nam je ostavio zapisanu, petsto godina prije Strabona, tvrdnju da su Medijci davno prije njegova vremena 'naselili krajeve između Dunava i Jadrana', te da su i 'Veneti bili Iliri' (H. 'L', V, 9). Drugo: zapovjednik vojske Darija velikog, njegov brat nosio je naziv Artaban, što znači 'vrhovni ban'. Riječ 'ban' postoji i danas u perzijskom jeziku, jednako se piše i izgovara i ima isto značenje kao i u hrvatskom jeziku. Da li je ta najviša vojna titula Veliki Ban (npr. Veliki Ban Ninoslav u Bosni, kojeg su Splićani prihvatili i kao 'kneza Splita') ostala na snazi i u Rimu pridruženoj Užoj Panoniji, odnosno njezinom jezgru Bosni, zemlji Daisitihata? Da li, možda, titule Ban i Župan, zapisivane i kod antičkih pisaca Grka i Latina, predstavljaju približno pisanje titula Ban i Župan, kako su ih činili strani zapisivači?

 

Mi danas imamo materijalni dokaz da je to tako! U beogradskom 'Narodnom muzeju', postoje dva otiska pečata Velikog župana Raške Stefana Nemanje, od kojih je jedan dobro očuvan i dobro čitljiv! Otisak tog pečata očituje grčka slova u slijedećem redu službenog naziva i naslova Stefana Nemanje, Velikog župana Raške: SFERAGIS - STEFANU MEGALUZU PANUTON NEMANIA. Prijevod: PEČAT STEFANA VELIKOG župana NEMANJE.

 

U starogrčkom jeziku sufiks '-uton' ima niz značenja od kojih su najvažniji: -do, -iza, -pod i -ispod. Dakle titula MEGALUZU PANUTON znači - Veliki Župan. PAN-UTON - BAN-DOJN. To je, usput navedimo, i moj prijevod titule BATO i BATON koje nalazimo kod starih grčkih i latinskih pisaca (u knjizi 'Ban Kulin i krstjanska Bosna'). Dokaz je tu! Uostalom, na nadvratku dvorske kapelice Sv. Križa u Ninu, imamo ispisanu na latinskom jeziku iz 800!-te godine titulu -IUPPANO- tj. Župan. Od Darija do Karla Velikog, u našim krajevima opstale su u kontinuitetu naše drevne titule koje su tu donijeli, najvjerojatnije, oni Herodotovi doseljeni Medijci u davna vremena (najkasnije dolaskom svekralja Darija u Europu).

 

 

 

BOSNA JE BOSNOM POSTALA

 

Uz očiglednost značenja titula BATON i BATO tj. PODBAN, odnosno ŽUPAN (su-ban), nazvana je i prijestolnica Velikih Banova VRH-BOSNA, kao i okolne zemlje koje su bile vlasništvo Velikih Banova koji su stolovali u Vrhbosni. No, Bosna je, i nakon dolaska Bijelih Hrvata u siru Panoniju (poput dolaska Franaka u Galliju Transalpinu u tim burnim vremenima), bila tek jedna od tri banovine od kojih se je sastojala KRALJEVINA HRVATSKA tako nazvana na obnovljenom državnom prostoru, na Saboru u Duvanjskom polju iz godine 753, kako to stoji u "Methodosu", i prema prihvatljivom tumačenju o fra Dominika Dr. Mandića. Uostalom u svom magistralnom djelu "Pregled povijesti hrvatskoga naroda" Dr. Ferdo Šišić je, još prije prvog svjetskog rata, upozorio na sve tri banovine kao sastavnice Kraljevine Hrvatske i Dalmacije.

 

Po utrnuću naše narodne dinastije Trpimirovića i prelaskom hrvatske krune na glavu madžarskog kralja, Posavska banovina, kojoj je prije krunjenja za kralja vladao ban Dmitar-Zvonimir, je tu krunu prihvatila i odlučila braniti, no krajevi južno od Save, posebno Banovina Bosna su odbili to priznanje i nastavili živjeti posebnim državnim životom. Kao što god uzu Panoniju tj. Banovinu (Bosnu) nisu mogli vojno poništiti Rimljani, to nije pošlo za rukom ni Mađarima, pa su tu samosvijest Bosne poštivali i Turci - dopuštajući Bosni da nastavi živjeti autonomnim životom kao sastavni dio Otomanskog carstva, a jezik Bosne je bio i jedan od - službenih jezika Otomanskog carstva.

 

Smisao posebnosti Bosne održao je njezin kontinuitet državnosti daleko dulje i od Banovine posavske i od Velike županije Raške, koja je poslužila kao jezgro za nastanak Srbije.

 

Uzme li se u obzir nepobitna činjenica, da je samo u Bosni bilo Velikih Banova i Velikih župana, te da je Raška bila jedna od Veležupa Velike Banovine Bosne, shvatit ćemo i ambiciju Stefana Nemanje da eliminira s položaja Velikog Bana Kulina kako bi, nakon eliminiranja svog starijeg brata Tihomira, postao on i Velikim Banom i zavladao svim Veležupama od Morave do Kupe na zapadu. Da bi to postigao, Stefan Nemanja je bio 'veći katolik od pape' - pisao je tadašnje papi Inocentu III denuncijatorsko pismo protiv Velikog Bana Kulina i optuživao ga da je heretik, pak tražio od Pape vojnu pomoć da u Bosni uspostavi pravu katoličku vjeru.

 

Papa je ipak bio oprezan čovjek i poslao je u Bosnu posebnu inspekciju koju su predvodili splitski nadbiskup Bernard i papin kapelan Casamaris, da provjeri pravovjernost i Crkve bosanskih krstjana a i samog Bana Kulina. Za tu svrhu sazvan je Sabor na Bilinu Polju (dne. 06.04.1203), na kojem su se dogodile dvije za opstanak Bosne, kao posebne Banovine, kljucne stvari. Papina delegacija nije nasla u ispovijedanju Bosanske crkve ikakve hereze, a Ban Kulin je prihvatio nadleštvo Svete Stolice nad Crkvom bosanskih krstjana s tom razlikom što je bogoslužje ostalo na narodnom jeziku, jer u Bosni ni mnogi svećenici, a kamo li kršteni ljudi nisu razumjeli ni latinski ni grčki.

 

No, da bi umirio Nemanju i bar donekle zadovoljio njegove ambicije, papa Honorije III je prihvatio da se stariji Nemanjin sin, Stefan, okruni za kralja Raške (to još nije bila Srbija) i to krunjenje Stefana Prvovjenčanog dogodilo se je 1217. Tako je nastala 'Dinastija Nemanjića'. Ovdje vrijedi spomenuti i činjenicu da Nemanjići potječu iz Kotora u Boki Kotorskoj, da je za vladavine Nemanjića Kraljevina Raška (Dante i kralja Draghutina - 1276-1282, naziva 're di Rascia), a kasnije i Srbija bila zemlja katolika istočnog obreda. Fra Vito iz Kotora je bio arhitektom i nadzirateljem gradnje samostana Visoki Dećani, a 'Uroš III Dećanski' je pokopan 1331. u crkvi tog samostana po - katoličkom obredu.

 

Odvajanje Srpske crkve (stvorene po uzoru na Bosansku crkvu) od Svete Stolice dogodilo se je oko godine 1354, kad je Sveti Sinod donio i osnažio "Dušanov zakonik" koji je napravio nagli i totalni rez između vjere Nemanjića i vjere cara Dušana i onih koji su došli iza njega. 'Dušanov zakonik' je predvidio hitnu prinudu napuštanja katolicizma koji je nazvao 'latinska jeres' a za one koji nisu htjeli napustiti katoličku vjeru predviđene su drastične kazne - pogubljenja i sakaćenja.

 

BOSNA JE BOSNOM OSTALA

 

Povijest Bosne nastavila se je u tradiciji državne nekad veće nekad manje samostalnosti, a Veliki ban Tvrtko I za volju Svete Stolice krunjen je i za prvog kralja Bosne, premda po obredu domaće Crkve bosanskih krstjana. Tako je bilo i sa kraljem Tomašem. Jedini bosanski kralj koji je krunjen samo po latinskom obredu bio je kralj Stipan Kotromanić, zadnji bosanski kralj, koji je ubijen u povodu posvemašnjeg osvajanja Bosne po otomanskim vojnim trupama. No i u okviru Turske, Bosna je bila posebna zemlja. Njezino plemstvo je bilo priznato i poštivana su mu sva prava, kao i samom turskom plemstvu. Potomci su im nosili naslov 'ađami oglu' (plemeniti sinovi). Prava da ispovijedaju i naučavaju katoličku vjeru pod turskom vlašću u Bosni su, priznata i relativno poštivana bosanskim franjevcima - ubuduće jedinim čuvarima identiteta bosanske nacije i tradicije bosanske države, s mnoštvo relikvija i ostalog arheološkog i povijesnog materijala po zbirkama svojih samostana. Da njih nije bilo mi danas ne bismo znali tko smo.

 

Franjevci su u neku ruku bili i posljednja bosanska dinastija koja nikad nije prestala voditi računa o očuvanju samosvijesti svojih krštenika, ljubomorno čuvajući navike, običaje, jezik i specifičnu bosansku kulturu pa i pismo 'bosančicu'.

 

U vrijeme tri okupacije Bosne: nakon otomanske, te habsburške, došla je i najbarbarskija srbijanska okupacija koja je Bosni zanijekala ikakvo pravo na kontinuitet svoje, ne samo državne, nego i nacionalne posebnosti. Uzalud. Dok je stećaka bit će i Bosanaca, dok je Bosanaca bit će i fratara. Dok je fratara, bit će i svijesti o državotvornoj tradiciji Bosne u sve jačoj skoro nagonskoj potrebi da bude, nakon postignute nezavisnosti u povodu referenduma od 01.03.1992. i - slobodna. Na svojoj zemlji, na plemenitoj!

 

UKRATKO: Prosto su neshvatljive dvije stvari koje se sad, nakon što je Bosna postala, slobodno izraženom voljom svoje nacije, nezavisna država i članica OUN, i na unutrašnjem i na vanjskom planu množe se sve moguće verzije o opstanku, o unutrašnjem uređenju pa i o 'ovisnosti' Bosne o susjednim državama. To je posljedica neznanja onih koji su nam nametnuti za diktatore od Benjamina Kallaya do danas. Oni bi nam htjeli zabraniti da ostanemo ono što smo oduvijek bili i prisiliti nas da budemo ono što mi ne želimo biti - neki izmišljeni narod u izmišljenoj državi kako bismo, sasječeni na svom narodnom i državnom panju, malo po malo utopili u neku izmišljotinu i - nestali. Da bi to postigli nevidljive sile nam zabranjuju da obnovimo svoje skupno pamćenje i uvedemo ga u školstvo i u javni život, a nameću nam - nožem pod grlom - neke izmišljene 'poludržavne' diktate. Uzalud im muka. Po logičnosti kauzaliteta što nema prošlosti - ne može imati ni budućnosti!

 

Jer, zbog gluposti proizišle iz neznanja, i premda je Berlinski Kongres jednoglasno donio odluku da se Bosna vrati Bosancima i polako osposobi za suživot među zapadnim europskim državama, na Bosnu je izvršen 1914. udar koji je proizveo sav kaos u svijetu u toku dvadesetog stoljeća. Taj kaos gurnuo je Bosnu u tri velika i pogubna rata, ali Bosnu nije ni pomakao s mjesta. A to je jednostavno nemoguće. Zašto?

 

Pitanje Bosne je jednostavnije i lakše riješiti i od pitanja obnove državnosti i Hrvatske a osobito i Srbije. Dok u Hrvatskoj imamo na perifernim krajevima razne narodne manjine koje bi i dalje živjele u zajedništvu hrvatske nacije po svojim specifičnim navikama i običajima, dotle je Srbija najsloženija od svih država i ne samo u tom dijelu Europe: tu su: Mađari, Rumunji, Vlasi, Bosanci, Arbanasi, Bugari, Makedonci, Cigani, itd., kao narodne manjine u ukupnosti srbijanske nacije. A na vjerskom pak planu tamo postoje: pravoslavci, muslimani, katolici, protestanti i ateisti, itd. Da i ne govorimo o specifičnosti starije povijesti svih tih sjedilačkih! 'narodnosti', jer su samo Srbijanci - došljaci, ako koji žele ne samo vladati svojom voljom nad svima, nego i - sve ih prije ili poslije posrbiti.

 

U Bosni nema ni većih narodnih manjina, postoje vjerske zajednice, tu se i dalje govori jedan te isti jezik, a na istom prostoru je obnovljena i država Bosna praktički jednaka po unutrašnjoj strukturi iz predrimskog, rimskog i postrimskog perioda, osobito u doba dinastije Kotromanića (koja još nije posve izumrla, jer ima još živih Tvrtkovića).

 

U takvoj jasnoći povijesnih i postojećih odnosa u Bosni dovoljno je primijeniti povijesno-pravno rješenje: obnoviti Bosnu na svojim povijesnim temeljima iz vremena Kotromanića, kad smo bili: jedna zemlja, jedna nacija koja je govorila istim jezikom.

 

Današnja Bosna je isto što i dosadašnja. Najkraće rečeno: Stavite desnu ruku na papir s podlanom dolje i s hrptom gore. Opišite rubove pesnice - oko podlane, povrh prsta, do palca i dođite do zagavka šake. Dignite ruku i pogledajte sliku: To je slika Kotromanića Bosne sa svim svojim županijama: palac pokriva Hum, kažiprst Zapadne strane, srednjak Donje kraje, prstenjak Usoru, a mali prst Soli. Nema se tu ni šta dodati ni uzeti!

 

A što se tiče naše bosanske nacije (nacija je isto što i univerzalnost građana, a koja se sastoji od raznih ljudskih skupina, etničkih, vjerskih itd.), podlanica predstavlja našu povijest u toku trajanja naše državne samostalnost. A prsti koji proizlaze iz podlanice predstavljaju ljudske grupe nastale od dolaska Turaka na ovamo. A sve je to jedna istorodna i neodvojiva cjelina. Tek nakon posvemašnje obnove države Bosne na svojim povijesnim temeljima - i nikako drugačije, jer to je jedino rješenje kojem se ne može naći ni zamjene ni zamjerke - moći će biti moguće poraditi i na uklapanju solidne i neranjive države Bosne u strukture međunarodnih integracija.

 

Stari Bosanac, sveti Jere zapisa, da je 'Ignorantio - mater malorum omnium? A mi bismo rekli, tko nema pamćenja, ostaje mu pamet: neka uči da shvati: Podlanica bez prsta je sakata, a prsti bez podlanice su mrtvi. Kad mozak zdrava čovjeka upravlja svojom živom i čitavom rukom, može po svojoj centralnoj volji i 'klade valjati' i svirati na orguljama s pet registara...

 

ZAKLJUČAK: Ljubi rodnu grudu, poštuj svoga komšiju, da sretno živiš i bude ti dobro na zemlji svojoj na plemenitoj. U to se sažima svo običajno pravo Bosne!

 

_________________________________________________________________________________________________________________

DR. FAHRUDIN NOVALIC -

 

(1) DOBA FEUDALNE BOSANSKE DRZAVE;

(2) DOBA TURSKE VLADAVINE;

(3) MODERNO DOBA, koje nastupa s austrougarskom okupacijom 1878. i traje sve do danas.

 

Historija Bosnjaka pocinje od kasnog rimskog carstva i juznoslavenskog ranog feudalizma i neprekidno traje sve do nasih dana ...

Svaku historiju (drzave, drustva, naroda...) kao materijalnu tvorevinu/kulturu u sve tri njene vremenske dimenzije: proslost, sadasnjost i buducnost, kao vezivno politicko i kulturno-duhovno tkivo, manje ili vise, prozimaju ideje. Drustvo ili narod bez ideja nema historije. Ova ce se historija, ne zanemarujuci bosnjacku materijalnu kulturu i njene spomenike, uglavnom nastojati baviti idejama kojima su se Bosnjaci u svojoj historiji rukovodili i koje su im omogucile da kao narod prezive i ostanu svoji na svome.

 

Nastanak i razvoj bosnjackog bica

" Bosna je, kako je to u najnovijoj historijskoj literaturi dokazano, bez sumnje, najstarija juznoslavenska ranofeudalna drzava" (27), dosta udaljena od tadasnjih civilizacijskih sredista, istoka (Carigrad) i zapada (Rim), pa su njihovi ekonomski, politicki i kulturni utjecaji do nje sporo dolazili i slabo se osjecali.

 

Bosanska hereza: bogumili i Crkva bosanska

Autor se opravdano pita: "Da li je bosanska verzija krscanstva u toj svojoj samozatajnosti oblikovala politicki pojam srednjovjekovnog bosanstva i bosansku drzavu ili je Bosna samo iskoristila 'bogumilstvo' ili 'patarenstvo' kao sredstvo za ostvarenje svoje drzavne samostalnosti i jedne osobene duhovnosti?

Razna dualisticka ucenja prisutna su u skoro svim dijelovima Balkana kroz cijeli srednji vijek. Taj je 'balkansko-slavenski protestantizam' imao svoje duboke socijalno-eticke korijene, ali jedino je u Bosni igrao politicku ulogu. Hereza je u Bosni, bez sumnje, bila sredstvom drzavne politike, ali joj se duhovna dimenzija i presudan uticaj na duhovni zivot bosanskog covjeka nikako ne mogu odreci" (35).

Za vrijeme vladavine bana Kulina, "veliki ban", "plemeniti i mocni muz", kako ga u svom izvjestaju 1203. godine naziva papski izaslanik Ivan de Kazamaris, bosanska se drzava prostirala od Drine do Grmeca, sa oblastima Bosnom, Usorom, Soli i Donjim krajevima oko Sane. U to vrijeme javljaju se prve vijesti o postojanju i sirenju heretickog ucenja u Bosni, koje je uzelo tolikog maha da ga je prihvatio i sam ban Kulin, sa svojom porodicom, sirom rodbinom i sa vise od deset hiljada svojih podanika. O tome je papu Inocenta III. 1199. prvi pismeno izvijestio zetski knez Vukan, stariji sin velikog raskog zupana Stefana Nemanje. Papa se vec 1200. godine javio pismom ugarskom kralju Emeriku i trazio njegovu intervenciju protiv heretika u Bosni. Emerik je prihvatio papin poziv, motivisan da ce ostvariti svoje politicke pretenzije na Bosnu. "Time je zapocela bliska saradnja izmedju rimske kurije i ugarskih kraljeva, te raznih vladara iz loze Nemanjica i njihove svetosavske pravoslavne crkve u zajednickoj borbi protiv hereticke Bosne, a u stvari protiv njene samosvojnosti i samobitnosti. Bio je to pocetak saradnje izmesu maca i kriza ili krsta, koja se kroz cijelu historiju Bosne, kada su u pitanju bosanski heretici,nije vise nikada prekidala" (33).

Mudri i oprezni ban Kulin dobro je procijenio da Bosni prijeti krizarski rat, pa je u pogledu vjere prihvatio sve sto od njega trazi rimska kurija. Zamolio je papu da u Bosnu posalje svoga izaslanika koji ce njega i njegove ljude uputiti u stvari vjere. Papa je tim povodom poslao u Bosnu svoga izaslanika Ivana de Kazamarisa. "On je prema dobijenim uputstvima trebalo da postupi kao i u ranijim slicnim misijama, odnosno istragama vrsenim protiv katara i patarena po Italiji i Francuskoj, sto je znacilo da prvo pokusa prevesti heretike 'na put istine', a ako se ne odazovu onda da se protiv njih postupi po propisima koje je izdao papa, sto je znacilo da se upotrijebi sila." (34).

Papin izaslanik stigao je u Bosnu pocetkom aprila 1203. godine. Na Bilinom polju kod Zenice odrzao je sabor sa starjesinama Bosanske Crkve, banom Kulinom, njegovim casnicima i narodom. Ban Kulin i starjesine Bosanske Crkve, 8. IV. 1203. godine, potpisali su akt o odbacivanju (abjuraciji) svog heretickog ucenja i prakse. Cin odricanja, u stvarnosti, pokazao se kao privid - kao Kulinov takticki potez povucen u samoobrani da bi se izbjegla opasnost krstaskog rata. Bosanski krstjani na razlicite nacine odupirali su se svakoj vrsti spoljnog pritiska. "Osobene historijske prilike u Bosni omogucile su bosanskom krstjanstvu da tu uhvati cvrstog korijena i razvije se u veliku moralnu snagu kojom se, skoro tri stoljeca, pruzao otpor svim pritiscima koji su dolazili, kako sa zapada tako i sa istoka" (35).

Nakon izvjestaja iz Bosne da je ban Matej Ninoslav ponovno prisao hereticima i da je njihov pokret zahvatio i susjedne zemlje, posebno Slavoniju, papa je obnovio zahtjev da se protiv Bosne povede krizarski rat. Rat je poceo 1235. godine i, sa prekidima, trajao tri godine. Krizarski rat, pokrenut u cilju istrebljenja heretika, ujedinio je u otporu krizarima najznacajnije subjekte bosanske drzave - domacu crkvu, vlastelu, seljastvo i vladara. Krizarima je pruzen snazan otpor. Staleski organizovana vlastela, kao politicki narod srednjovjekovne Bosne, i posebno ustrojena Crkva bosanska, svojim interesima i svijescu o njima, imale su presudnu ulogu u etnickom razvoju i oblikovanju Bosne. "Vlastela i crkva su, prije svega, bile nosioci zemaljskog imena Bosne i Bosanaca (Bosnjana ili Bosnjaka) i cuvari svojih prava i svoje teritorijalne zasebnosti, osobenosti i cjeline. Iz samosvijesti o sebi i svojim interesima proizilazila je i svijest o znacaju vlastite teritorije za njihovo ucenje. Takva su osjecanja lezala u korijenu bosanskog patriotizma i evolucije bosnjackog etniciteta. (...).

Osnova razlicitog etnopolitickog razvoja Bosne lezi u njenoj posebnoj crkvi i njenim sustinskim razlikama u odnosu na rimokatolicku i srpskopravoslavnu crkvu." (45)

Kako "pola stoljeca dominikanskog misionarskog i inkvizitorskog rada na iskorjenjivanju bosanske hereze nije dalo nikakve rezultate. "pravoslavna crkva uvijek je zauzimala izrazito neprijateljski stav prema bosanskim krstjanima i njihovoj vjerskoj organizaciji" (52). I katolicka i pravoslavna crkva, u odnosu na heretike, nisu odbacivale metode sile kada im je to po mjestu, vremenski ili na neki drugi nacin odgovaralo. U oblasti Huma postepeno preobracanje bosanskih krstjana na pravoslavlje teklo je srazmjerno mirnim putem, "dok su u dijelovima Podrinja heretici sredinom XV. st. progonima i silom uvodjeni u pravoslavlje" (53).

Skoro sva djela i razliciti prilozi koji su poslije Bozidara Petranovica (Bogomili, crkva bosanska i krstjani, 1867) i Franje Rackog (Bogumili i patareni, 1867), objavljeni o Crkvi bosanskoj imaju izrazito polemicki karakter. "To je razumljivo, jer pitanje Crkve bosanske zadire u sve nacionalne mitove i s njima povezane nacionalisticke ideologije i predrasude, koje su nastale i koje postoje na sredisnjem juznoslavenskom prostoru.

Procesi koji su zahvatili Bosnu nakon unistenja njene srednjovjekovne drzave, a to su sirenje Islama i daljnje oblikovanje bosnjackog etnosa, ne mogu se objasniti niti shvatiti bez karaktera i uloge Crkve bosanske, za koju je s razlogom primijeceno da kao 'osebujni bosanski fenomen lezi u samom srcu bosnjacke nacionalnosti'" (84), (kurziv, F.N.).

Prema Franji Rackom, "Crkva bosanska predstavlja izdanak bogumilstva, koje je kao ucenje i pokret u X. st. utemeljio neki bugarski svecenik po imenu Bogumil"6 (86). Racki i njegovi istomisljenici dali su cjelovitu sliku Crkve bosanske, kao organizacije sasvim razlicite od crkve u okolnim zemljama, sa vlastitim nacelima, ustrojstvom i teologijom. Bogumili su prvi koji su na ovom terenu tjerali svoju vlastitu politiku...

"Bogumilska teorija o bosanskoj crkvi Franje Rackog uzivala je cijelo jedno stoljece popularnost i vjerodostojnost jer se smatralo da automatski i logicno objasnjava dva druga slozena pitanja bosanske povijesti. Prvo je masovno prihvatanje Islama, a drugo je 'misterija' bosanskih stecaka. Smatralo se da su bogumili, izmoreni stalnim progonima od katolicizma i pravoslavlja, jednostavno odmah nakon dolaska Osmanlija masovno prihvatili Islam...Sigurno je da su Islam prihvatili pripadnici sve tri religije u Bosni. Prema tome, prihvatanje Islama od strane brojnih Bosanaca tokom prvog stoljeca nakon pada bosanske drzave posljedica je dinamizma nove vjere, a ne neke njihove navodne sklonosti ka preobracanju usljed pripadanja nekim heretickim ucenjima, kako se to cesto "misli" i pise (91-92).

Crkva bosanska imala je dvostruku i protivrjecnu ulogu. Njena povezanost sa vlastelom bila je jedan od kljucnih cinilaca slabosti sredisnje vlasti i izraza partikularnih tendencija u feudalnoj Bosni. S druge strane je kao hereticki i politicko-ideoloski cinilac u borbi protiv pape i ugarskih kraljeva i velikasa,..., dala znacajan doprinos izgradnji bosanske drzavne samostalnosti i odbrani od vanjskih neprijatelja

 

POVELJA BANA NINOSLAVA (1232-1235)

 

Na osnovu prijepisa jednog manjeg dijela posebnog dodatka Povelji Bosanskoga Bana Ninoslava od tacno neutvrdjenog datuma nastanka (pretpostavlja se da je nastala izmedju 1232 i 1235 godine,jer se u njoj spominje Dubrovacki Knez Zan Dandulo,koji je vladao do aprila 1235 godine):

 

"Az rab Bozji Matej, a odmjelom Ninoslav, Ban Bos'nski Veliki, kle se Knezu Dubrov'ckomu Zan Dandolu i vsej opcine Dubrov'ckoj. Takom s'm se kletv'ju klel, kakom se je Ban Kulin klel: Da hode Vlasi svobodno, ih dobit'k, tako kako su u Bana Kulina hodili, bez vse habe i zledi. A ja kudje oblada, tudje si hodite prostrano i zdravo, a ja prijati kako-re sam sebje, i nauk dati od vse zledi. A se pisah, imenom Desoje, gramatig Bana Ninoslava, velijega Bos'nskoga, tako vjerno kako-re u prvih. A se jeste: ako vjeruje Srbljin Vlaha, da se pri pred Knezem; ako vjeruje Vlah Srbljina, da se pri pred Banom, a inomu Vlahu da ne bude izma. Boze-re ti daj zdravije."

 

,srpski historicari su pokusavali da ustvrde,kako u toj "povelji" Bosanski Ban Ninoslav narod u Bosni zove Srbljima,a Dubrovcane Vlasima,sto je odavno dokazano kao potpuno neistinito. Ovu "povelja" je vrlo malih dimenzija,a u njoj pisar,inace iz Srbije, koji se zvao Desoje i bio zaposlen od Dubrovnika) navodi da je prije ove bila napisana glavna (prva) povelja,kada kaze"A se pisah, imenom Desoje, gramatig Bana Ninoslava, velijega Bos'nskoga, tako vjerno kako-re u prvih."

 

Ovo je bio,dakle,samo poseban dodatak povelji i napisan dosta nemarno kada se usporedi sa originalnim poveljama,ocigledno,posto je napisan poslije dovrsetka povelje,da se radilo o necemu sto je sporedno u odnosu na dvije ugovarajuce strane u povelji :Bosnjake i Dubrovcane.Nazivi "Srbljin i Vlah" se spominju pri jos dvije povelje Bana Ninoslava (iz 1240 i 1249 godine),a ne spominju se ni prije ni poslije,jer svi Bosanski Banovi i Kraljevi narod u Bosni,kada mu se eksplicitno obracaju zovu ga Bosnjacima (starinskim nazivom za Bosnjake "Bosnjani") i nikako drugacije,kao sto i narod u Bosni sam sebe zove Bosnjacima,na nadgrobnim spomenicima,u vjerskim bogumilskim knjigama,darovnicama i sl.

 

Takodjer,tvrdnje da se naziv "Vlasi" odnosi na Dubrovcane ne stoji,jer se nigdje i nikada tako oni sami nazivaju,niti ih iko ikada tako naziva,cak postoje i adekvatni izvori iz Srbije koji prave jasnu razliku izmedju Dubrovcana,Srblja i Vlaha,kao npr. u jednom dijelu povelje Stefana Dusana Silnog,a koja datira od 26.oktobra 1345 godine:"...da ne uzima Dabiziv' Dubrov'canom ni carine; da nikoega dohodka ni tr'govcu Dubrov'c'komu, ni Vlahu, ni sr'binu, da nikomu; i kto gred u Dubrovnik i (i)z Dubrov'nika i vsaci vlasteli koi te stajati po Dabizive, da ne uzme carine do veka veku..." Ovdje,dakle,sami srbi prave jasnu razliku izmedju Dubrovcana,Srba i Vlaha ("ni tr'govcu Dubrov'c'komu, ni Vlahu, ni Sr'binu),te je tvrdnja da su Dubrovcani bili nazivani "Vlasima" oborena i to upravo iz jednog srpskog izvora !! A,ako Dubrovcani nisu Vlasi,onda ih ni Ban Ninoslav ne moze tako zvati,pa time pada u vodu i tvrdnja da Ban Ninoslav Bosnjake naziva "Srbljima",jer u toj povelji jedno iskljucuje drugo!!

 

U isto vrijeme kada je nastala povelja Stefana Dusana i u kojoj on jasno razlikuje "Srbe,Vlahe i Dubrovcane",kao tri razlicite vrste ljudi,Ban Stjepan II Kotromanic je Ban u Bosni koji u svojim poveljama narod u Bosni zove iskljucivo Bosnjacima,a Dubrovcane Dubrovcanima,nikakvog spomena ni o Srbljima ni o Vlasima.

 

Ali,sam Ban Ninoslav daje konacan odgovor po ovome pitanju i to pri poveljama Dubrovcanima iz 1240. i 1249 godine,gdje se spominju tri vrste ljudi,a to su Mi-narod u Bosni -"nasi ljudie",Vi-"Dubrovcani" i Oni-"Srblji i Vlasi" Stranke u ugovoru povelje su "Mi" i "Vi",odnosno Bosnjaci i Dubrovcani,a "Oni" - Srblji i Vlasi su samo sporedni dio ugovora,a sve ove tri grupe ljudi su razlicite izmedju sebe,sto se jasno vidi iz glavnih dijelova tih povelja,gdje Ban Ninoslav,obracajuci se Dubrovcanima zadrzava sebi pravo sudjenja Bosnjacima ("nasi ljudie"),u slucaju da bi ih tuzili Dubrovcani i zabranjuje "izmu",odnosno vansudsku odmazdu u krivicama ("i ne izma").U posebnim,pak,dodacima tim poveljama,govori se o "Srbljima i Vlasima",kao o posebnoj grupi ljudi razlicitoj od stranaka u ugovoru,odnosno od Bosnjaka i Dubrovcana.Kada bi "srblji i Vlasi" bili istovjetni sa Bosnjacima i Dubrovcanima,onda ovaj dodatak poveljama ne bi imao nikakvog smisla,jer je vec u glavnom dijelu povelje Ban Ninoslav zadrzao sebi pravo sudjenja Bosnjacima,koje bi tuzili Dubrovcani,i ne bi imalo nikakvog smisla ponavljati to ponovo!

 

Na osnovu svih raspolozivih autenticnih historijskih izvora,jasno se vidi da Srbi nisu domaci ljudi ni u Bosni ni u Dubrovniku,nego stranci iz Srbije koje su Dubrovcani upotrebljavali najvise za prijenos teske trgovacke robe,a u Zahumlju ih je domaca gospoda upotrebljavala kao najamnike za cuvanje stoke,pa im je i putem medjudrzavnih ugovora izmedju Bosne i Dubrovnika bio zasebno regulisan status pred zakonom.Tokom vremena su potpuno nestali kao pravni subjekt u Srednjovjekovnoj Drzavi Bosni,o cemu nam svjedoce i sve kasnije povelje Bosanskih vladara,koje se inace broje u stotinama!

 

POVELJA STJEPANA II KOTROMANICA IZ 1333 GODINE

 

15.februara 1333 godine napisana je povelja Dubrovcanima od strane Bana Stjepana II Kotromanica.Sva cetiri originala su izgubljena,a sacuvan je jedino prijepis koji je napravio pisar iz Srbije zaposlen u Dubrovniku.U tome Dubrovackom prijepisu teksta povelje Bana Stjepana II Kotromanica se može procitati i sljedece:"Zato stavlju ja gospodin Ban Stefan svoju zlatu pecat, da je vjerovano,svaki da znajet i vidi istinu...",a odmah potom slijede sljedece tri recenice: "...A tomuj su cetiri povelje jednako, dvije latinsci,i dvi srpsci - a sve su pecacene zlatijemi pecati.Dvije sta povelje u gospodina Bana Stefana,a dvije povelje u Dubrovnici.A to je pisano pod gradom,pod Srebr`nikom"(M.Dizdar,Antologija Starih Bosanskih Tekstova,Alef,1997)

 

Ovim citatom iz Dubrovackog prijepisa Banove povelje srpski historicari su pokušavali pokazati da Bosanski Ban Stjepan II Kotromanic svoj jezik naziva "srpskim"(??),sto je ,naravno, apsolutno neutemeljen argument!Prvo,ovdje govorimo o nazivima pisama,a ne jezika,jer se u prijepisu povelje kaže "na latinsci" i " na srpsci",a ne kaže se "latinski" i "srpski"(naziv "cirilica" se udomacio tek u 16.stoljecu,zato pisar iz Srbije cirilicno pismo naziva "srpskim",kao sto to mnogi i dan danas rade u Srbiji.Tu treba napomenuti da cirilica nije srpsko pismo,nego Bugarsko pismo.Cirilicu nisu izmislili Srbi nego Bugari.Kada je cirilica potekla iz Bugarske razvile su se njene brojne verzije,pa su tako nastali srpska varijanta cirilice,zatim Ruska cirilica,Bosanska cirilica (itd.),koja se razvila u vise razlicitih tipova)Takodjer,Bosanski jezik se kao razlicit jezik od Bugarskog,Slovenskog,srpskog,hrvatskog i Ceskog jezika spominje tokom Srednjovjekovne Bosne,krajem 14 stoljeca u djelu "Skazanie iziavljeno o pismenah",koje je napisao Bizantijski putopisac,Konstantin Filozof.Drugo,ovaj prijepis povelje nije pisao Ban Stjepan II Kotromanic nego pisar iz Srbije.Naime,od 1174 godine,kada je srpski Veliki Župan Stevan Nemanja zauzeo Zahumlje,Travuniju i Duklju,pisari u Dubrovackoj Republici su bili Srbi.Dubrovcani bi upotrebljavali ove pisare i ponekad kada bi trebalo napisati i neku povelju za Bosanske vladare ili kada je trebalo izvrsiti prijepis originala,za potrebe Dubrovackog arhiva.Takodjer,ovi pisari iz Srbije su bili zaposljavani i na dvorovima Bosanskih vladara,prvenstveno zbog stalne prepiske Bosne sa Dubrovnikom.Dakle kroz tu vezu sa Dubrovnikom i potrebe Bosanskih vladara za korespodencijom sa Dubrovcanima,ovi pisari bivaju zaposljavani i u Bosni,i nije nikakvo cudo da se je moglo desiti da pismo ili cak i jezik kojim pisu nazovu "srpskim".Ali samo oni,pisari iz Srbije,ali nikako Bosanski Ban niti domicilni Bosanski pisari,sto je i vise nego i jasno iz stotina Bosanskih povelja koje su sacuvane u originalu.Naziv za pismo "cirilica",kao sto je vec receno, se udomacio tek od 16. vijeka,pa zato pisari iz Srbije cirilicu kao pismo uopste nazivaju "srpskim",onako kako ga i sami zovu,a ne Ban Stjepan II Kotromanic,cak Banovo ime u ovom prijepisu povelje pišu kao "Stefan",iako je njegovo ime originalno bilo "Stjepan" i kao takvo se i pojavljuje u svim originalima Bosanskih povelja koji su sacuvani,a u usporedbi originali ili prijepis,uvijek je mjerodavniji original,tako da se vec ovdje moze vrlo jasno vidjeti da Dubrovacki pisar pri prijepisu pravi znacajne jezicke izmjene,vise puta navodeci ime Bana Stjepana kao "Stefan".

 

Na kraju svake povelje svaki pisar bi dodao nekoliko administrativnih podataka,koji bi se obicno sastojali u tome da se kaže kada je povelja napisana,ime pisara,opis nacina pecacenja,eventualno kojim pismom je pisana,jezikom itd.Naravno da pisar iz Srbije piše "srpskim pismom",što i sam navodi,ali reci da to u stvari kaže Ban Stjepan II Kotromanic jednostavno ne stoji,iz prostog razloga što se tu opisuje jedan administrativni postupak,što je karakteristicno kao radnja za pisara,a ne za Bana,te je pripisivati te rijeci Banu potpuno besmisleno,jer je on nije ni pisao,niti "na latinsci",niti "na srpsci"nego je pisanje bio posao pisara,a za sve pisare iz Srbije,koji su bili zaposljavani u Dubrovniku, je naucno dokazano da su uvijek pisali "srpskim nacinom" i svoje pismo nazivali "srpskim".Pisari,a ne Ban.Nemoguce je pripisati Banu da on na kraju povelje preuzima posao pisara i da na samom kraju povelje navodi u detalje tehnicke podatke oko izrade povelje??To je bio nedvojbeno posao pisara,a nikako Bana.Sporna recenica :A tomuj su cetiri povelje jednako, dvije latinsci,i dvi srpsci - a sve su pecacene zlatijemi pecati., je napisana na kraju (prijepisa) povelje,gdje pisari po pravilu navode tehnicke detalje vezane za pisanje povelje ,a sa tim Ban ne moze imati nikakve veze,to moze biti samo posao pisara.Kljucno je pitanje dakle,da li je autor te recenice Ban ili pisar?Da bi se odgovorilo na to pitanje,prvo je potrebno sagledati konkretan tekst Dubrovackog prijepisa Banove povelje,a on glasi:

 

 

 

Priziraje blagovoljenje sviditelj' i mnogo porabotanje o baštine i vlastela i ljudje Dubrovacci i našijem praroditeljem i nama vele mnogo,i hote odsele porabotati sa Božjem hotijenjem...Zato mi,gospodin Ban Stefan,i moji sinove i unucje i dokoli sime moje bude,do vijeka vjekoma,dasmo i darovasmo u baštinu i u plemenito ljudem Dubrovackijem,a našijem drazijem prijateljem:Vas Rat i Ston i Prevlaku,i otoke koji su okolo Rata,i sa svijem što se nahodi unutra...i gore i polja,dubrave,lijes,trave,vode,sela,i vse što je od Prevlake do Lojišta;i sudcbo i globe i krvi u miru,da budu njih' volju,da imaju i drže i da cine vsu svoju volju i hotijenje kako od svoje baštine - do vijeka vjekoma...

 

I da su voljni zidati zadi i tornje - gdi im je hotijenje.I prekopati Prevlaku od mora do mora i napravljati - na svoju volju i hotijenje.I jošte se obetuje gospodin Ban Stefan,sebe i svoje sjeme:Ako se sluci nekoje vrijeme,ili gospodin ili vlastelin ili graždanin ili ljudje,koji bi pakostili Ratu ili Prevlaci - da pomože koliko može naša jakost.A zato mi opcina,i ljudje grada Dubrovnika,vse dobro opceno.gospodinu Banu Stefanu,i njegovem sinovem i simenu njegovu do vijeka od muške glave i do zgorenja svijeta,dajemo za Prevlaku i za Ston pet cat perpera - do zgorenja svijeta...

 

I jošte se obetuje opcina Dubrovacka:Ako u nekoje vrijeme pride gospodin Ban Stefan u Dubrovnik,ili njegovi sinovi ili njegovo sjeme muške glave,da mu damo polace zidane prebivati dokole im je stati,bez nijednog najma - do zgorenja svijeta...

 

I jošte se obetuje opcina Dubrovacka:Da ne primamo,u Prevlaku i u Ston i u Rat i u onzi otoke ke smo uzeli od gospodina Bana Stefana,njegova vlastelina ki bude njemu nevjeran i njegovem sinovem i njegovu sjemenovi - do zgorenja svijeta...A ja,gospodin Ban Stefan,zaklinju se...za mene i za mojeh sinova i za moje sjeme,po muškom koljenu do zgorenja svijeta - sve to tvrdo imati i držati i ne potvoriti - do zgorenja svijeta...

 

Zato,stavlju ja,gospodin Ban Stefan,svoju zlatu pecat,da je vjerovano - svaki da znajet istinu.

 

A tomuj su cetiri povelje jednako : dvije latinsci i dvi srpsci - a sve su pecacene zlatijemi pecati.Dvije sta povelje u gospodina Bana Stefana,a dvije povelje u Dubrovnici.A to je pisano pod gradom,pod Srebr'nikom.

 

Literatura:

 

M.Dizdar,Antologija Starih Bosanskih Tekstova,Alef,1997

 

Kao sto se i vidi iz navedenog teksta Dubrovackog prijepisa Banove povelje,tri zadnje recenice se odnose iskljucivo na tehnicke detalje vezane za originalne povelje,doslovno:opisuje se nacin pecacenja u sve cetiri originalne povelje,navodi se kojim su pismom pisane,gdje se nalaze originali i gdje su originali pisani.Te tri zadnje recenice u Dubrovackom prijepisu Banove povelje glase:"A tomuj su cetiri povelje jednako:dvije latinsci i dvi srpsci - a sve su pecacene zlatijemi pecati.Dvije sta povelje u gospodina Bana Stefana,a dvije povelje u Dubrovnici.A to je pisano pod gradom,pod Srebr`nikom."Predzadnja recenica govori nedvojbeno u prilog tome da je autor te recenice pisar a ne Ban,u toj recenici Ban definitivno nije govornik,nego ga opisuje neko drugi,a ta predzadnja recenica u tekstu prijepisa glasi :Dvije sta povelje u gospodina Bana Stefana,a dvije povelje u Dubrovnici.Autor te recenice nikako ne moze biti Ban,a jedini drugi koji to moze biti je pisar, i to pisar iz Dubrovnika,jer da je Ban u toj recenici govornik ne bi sebi referirao u trecem licu jednine,sebi se referira jedino u prvom licu!!Autor te recenice moze biti jedino Dubrovacki pisar,jer se u njoj kaze da se povelje vec nalaze kod Bana i u Dubrovniku.Autor te recenice,pak,ne moze biti pisar originalnih povelja,zbog jednostavne hronologije dogadjaja,jer su povelje tek trebale da stignu u Dubrovnik,posto ih on napise.Pisar originalnih povelja,dakle,to nije mogao navesti,jer su povelje stigle u Dubrovnik tek nakon sto ih je on napisao!!Jedini koji je u situaciji da kaze da su povelje vec u Dubrovniku jeste Dubrovacki pisar koji ih prepisuje upravo u Dubrovniku.

 

Zadnja recenica Dubrovackog prijepisa Banove povelje je takodjer vrlo indikativna,a kaze: "A to je pisano pod gradom,pod Srebr`nikom",jer da je Dubrovacki pisar tu prepisivao doslovno original povelje,onda bi trebalo stajati :"A, OVO je pisano pod gradom,pod Srebr'nikom"....i to bi se onda moglo pripisati pisaru originalnih povelja,ali posto pise u prijepisu "to je pisano",a ne "ovo je pisano",to otkriva ponovo Dubrovackog pisara kao nekoga ko je ili izmijenio recenicu pisara originalne povelje ili ju je jednostavno dodao sam.Znaci,Dubrovacki pisar tu samo opisuje originale i dodaje to kao sporednu referencu svome prijepisu,na svoj vlastiti nacin,posto se tu radi iskljucivo o tehnickim detaljima vezanih za originalne povelje,te treba jasno razdvojiti te dvije stvari i uociti da dvije osobe sricu kompletan tekst,prvo tu su Banove rijeci,a onda vezano samo za tehnicke detalje povelje tu su i pisarove rijeci, i to rijeci pisara iz Dubrovnika!! Medjutim,kljucno pitanje na koje treba odgovoriti jeste : gdje prestaje Ban biti govornik,ondnosno gdje pisar pocinje biti govornik u ovome prijepisu? Da bi se to sagledalo potrebno je razmotriti cetiri posljednje recenice spornog Dubrovackog prijepisa Banove povelje,a one glase::

 

"Zato stavlju ja gospodin Ban Stefan svoju zlatu pecat, da je vjerovano,svaki da znajet i vidi istinu.A tomuj su cetiri povelje jednako, dvije latinsci,i dvi srpsci - a sve su pecacene zlatijemi pecati.Dvije sta povelje u gospodina Bana Stefana,a dvije povelje u Dubrovnici.A to je pisano pod gradom,pod Srebr'nikom.

 

Jednostavnom analizom ovih recenica,dakle samim njihovim citanjem,vidi se da se tri posljednje recenice odnose iskljucivo na tehnicke detaljevezane uz pisanje,pecacenje,lokaciju i mjesto nastanka povelja dok je u recenici,koja je cetvrta od kraja prijepisa pisana sa Banom kao subjektom,u prvom licu jednine,dakle Banom kao govornikom,gdje on svecano kaze:"Zato stavlju ja gospodin Ban Stefan svoju zlatu pecat, da je vjerovano,svaki da znajet i vidi istinu.Prvo sto je karakteristicno za tu recenicu jeste da je sigurno Ban govornik,te je definitivno mozemo pripisati Banu (izuzumajuci jezicku pisarevu intervenciju Stjepan->Stefan).Ali,poslije te recenice slijede tri recenice koje govore samo o tehnickim detaljima o poveljama i tu Ban nema sta da radi,one se odnose na posao pisara,a Ban nije pisar.Te tri recenice koje nisu Banove,ali koje slijede odmah iza njegove zadnje recenice glase:A tomuj su cetiri povelje jednako:dvije latinsci i dvi srpsci - a sve su pecacene zlatijemi pecati.Dvije sta povelje u gospodina Bana Stefana,a dvije povelje u Dubrovnici.A to je pisano pod gradom,pod Srebr`nikomOve tri recenice,koje slijede poslije zadnje Banove recenice jedino se mogu pripisati pisaru,jer se u njima govori iskljucivo o tehnickim detaljima vezanim za povelju,a Ban sa time nema nista,jer nije pisar i potpuno bi nelogicno bilo da Ban opisuje tehnicke detalje vezane za povelje : nacin na koji su povelje pisane,da objasnjava gdje se povelje nalaze,gdje su napisane,kojim pismom itd.,to je klasicni posao jednog pisara!!!Dakle,sasvim je ocigledno,da je zadnja recenica u kojoj je Ban govornik cetvrta recenica od kraja prijepisa Banove povelje,a autor zadnje tri recenice je mogao biti samo pisar i apsolutno niko drugi.Odnosno,Ban zavrsava biti govornik sa recenicom:Zato stavlju ja gospodin Ban Stefan svoju zlatu pecat, da je vjerovano,svaki da znajet i vidi istinu,a poslije toga,kroz tri posljednje recenice pisar postaje govornik i to ostaje do kraja Dubrovackog prijepisa Banove povelje,a te pisareve vlastite recenice glase:"A tomuj su cetiri povelje jednako, dvije latinsci,i dvi srpsci - a sve su pecacene zlatijemi pecati.Dvije sta povelje u gospodina Bana Stefana,a dvije povelje u Dubrovnici.A to je pisano pod gradom,pod Srebr`nikom".Iz ovoga slijedi da Ban nije uopste nista u povelji rekao o spornim nazivima pisama "na latinsci i na srpsci",nego su to rijeci Dubrovackog pisara!!U svojoj knjizi "Antologija Starih Bosanskih Tekstova"(Alef,1997) ,Mehmedalija Mak Dizdar konstatuje da se termini "na latinsci" i "na srpsci" odnose na pisma,a ne jezik,odnosno na "latinicu i cirilicu"(mada je to na kraju krajeva,kao sto je vec receno, potpuno nevazno,jer te termine ne navodi Ban,nego pisar iz srbije).U nastavku, M.Dizdar kaze i sljedece:"...Na zalost,ni jedan od ovih originala nije sacuvan do danas,pa ni njihovi zlatni pecati.Vjerovatno je Dubrovacki pisar izmijenio znatno i jezik povelje,sto u izvjesnoj mjeri umanjuje njenu vrijednost u tom pogledu."

 

Srednjovjekovni Bosanski Zlatnik sa Zlatnim Ljiljanima

 

______________________________________________________________________________________

 

BOŠNJAK MEHMED-PAŠA SOKOLOVIĆ

 

U srpskoj historiografiji ovaj veliki Bošnjak je smatran bosanskim srbinom i to na osnovu posrednih izvora da je njegov brat bio Makarije Sokolović.  Nadalje, srpska historiografija kreditira Mehmed-pašu Sokolovića da je navodno preveo u islam čitav svoj rodni kraj u gornjem Podrinju, te da je učestvovao u obnavljanju Pećke patrijaršije navodno zbog privrženosti svom 'porijeklu.' Kao što ćete vidjeti u daljem izdanju ovog članka, ovakve konstatacije srpskih historiografa ne samo da su nacionalno-romantičarske, nego su i historijski neutemeljene. 

 

Slijedi isječak članka iz knjige Historija Bošnjaka (str. 158-163), prof. dr. Mustafe Imamovića

 

  Neophodno je dati još nekoliko napomena o devširmi, kao o navodnom najizrazitijem vidu "nasilne islamizacije." Na prvom mjestu, nema osnove da se odlučno zaključi da su oni pojedinci koji su putem adžami-oglana došli do visokih položaja u Carstvu, kao takvi prevodili u islam na svom rodnom kraju čitava sela i kasabe, kako se tvrdi za Mehmed-pašu Sokolovića da je učinio u gornjem Podrinju. Prije svega, taj je kraj bio zahvaćen procesom prihvatanja islama dobrih 120 godina prije pojave Mehmed-paše, kao visokog carskog dostojanstvenika.  Preko gornjeg Podrinja vodio je glavni put koji je povezivao Skopsko krajište sa Vrhbosnom, odnosno kasnije Rumeliju sa Bosnom. Skoro pola stoljeća prije pada Bosne na tom se prostoru javljaju prvi muslimani među Bošnjacima, pa se tu za njihove potrebe grade džamije, od kojih se najstarijom smatra ona u Ustikolini, kako je već napomenuto, podignuta tridesetih godina XV stoljeća. Osim toga, kao urbano naselje kasaba se uspostavlja upravo podizanjem džamije. U kasabi skoro u pravilu isključivo žive muslimani, pa tu Mehmed-paša nije imao potrebe bilo koga "prevoditi na Islam." Mehmed-paša je živio i djelovao cijelo jedno stoljeće kasnije. U vrijeme sultana Sulejmana I Veličanstvenog mladi je Sokolović, kao školovan i okretan dvorjaniin, koji se već istakao u ratu sa Ugarskom i Austrijom (1526-1533), obavljao razne dužnosti u carskom saraju. Već 1543. bio je zapovjednik dvorske straže (kapidžibaša). Tri godine kasnije, poslije smrti velikog admirala Hajrudina Barbarose, postavljen je na njegovo mjesto kao kapudan-paša. Za dalje ratne zasluge, posebno na Istoku u perzijskoj vojni, Mehmed-paša je 1555. dobio položaj trećeg vezira. Tokom tog rata Osmanlije su prvi put uspostavile vezu i saradnju sa svojim etničkim i jezičkim srodnicima s one strane rijeke Amu Darje (antički Oxus), odnosno sa uzbečkim hanom, gospodarom Samarkanda i Buhare. Osnova te saradnje je bila borba protiv perzijskog šaha kao zajedničkog protivnika.

 

     Svi ovi vojni i diplomatski uspjesi otvorili su put Mehmed-paši ka položaju prvog činovnika Carstva. Taj je položaj Mehmed-paša dobio imenovanjem za velikog vezira 28. VI 1565. godine. U toku svog posljednjeg velikog pohoda protiv habsburške Ugarske, umro je pod opsjednutim Sigetom 6. XI 1566, sultan Sulejman Veličanstveni. Dva dana kasnije, 8. septembra, janjičari su na juriš zauzeli Siget. Tom prilikom je poginulo svih šest stotina posljednjih branilaca grada, koje je osobno predvodio hrvatski ban Nikola Zrinski. Sam Zrinski, "ugarski Leonida," živ je zarobljen i odmah pogubljen. Njegovu odrubljenu glavu Mehmed-paša je poslao svom nećaku, Gulabi-agi, budimskom namjesniku, sa zadatkom da je proslijedi do Beča na ugarski carski dvor. U međuvremenu, Mehmed-paša je uz pomoć carskog štitonoše Džafer-bega i tajnog pisara Feriduna, pod teškim okolnostima, uspio pune tri sedmice sakriti od vojske i ostalih carskih dostojanstvenika sultanovu smrt. Takva mjera, s ciljem da se izbjegnu neredi i osigura bezbolan prenos vlasti na novog sultana, primijenjena je već prilikom smrti Mehmeda I i Mehmeda II Fatiha te Selima I, ali ne tako dugo i ne pod tako izuzetnim okolnostima. Mehmed-paša je smjesta, po posebnom čaušu poslao pismo prestolonasljedniku, svom puncu Selimu, koji se tada nalazio u Kutahiji, s nalogom da smjesta preko Carigrada krene za Beograd, gdje se uputio i veliki vezir sa glavninom vojske. Novi sultan Selim stigao je iz Carigrada u Beograd za svega 15 dana. Tek tada je Mehmed-paša objavio vojsci da je sultan Sulejman Veličanstveni umro i da je Selim II novi sultan.

 

    Time se Mehmed-paša Sokolović konačno učvrstio na položaju velikog vezira. Njegova moć i uticaj dostigli su do tada neviđene razmjere za jednog velikog vezira. Odatle je austrijski diplomata, historičar i začetnik moderne evropske osmanistike, Joseph von Hammer, jos 1830. primijetio da je umjesto  "za vladavine Selima II," bolje kazati "za vladavine velikog vezira Sokolovića." Tu činjenicu su zapazili već Sokolovićevi savremenici, kao mletački bajlo (ambasador) u Carigradu, Mario Cavalli, koji je već 1567. pisao svojoj vladi da je Mehmed-paša "prvi vezir," "onaj koji caruje u Turskoj." Cavalli je zaključio da je Mehmed-paša "svojom pameću i razboritosću" potpuo zaslužio toliku vlast. Takav svoj položaj Mehmed-paša je nastojao zadržati i po stupanju na prijestolje Selimovog nasljednika, Murata II (1574-1595), ali se naglo povećao broj njegovih neprijatelja, kako među dvorjanima tako i među carigradskom ulemom. Na dvoru je opoziciju Mehmed-paši predvodio defterdar Kara Uvejs-paša, a među ulemom se po neprijateljstvu prema velikom veziru najviše isticao carigradski muftija Šemsudin Ahmed-ef. Kadizade. Sokolović je pao, vjerovatno kao žrtva zavjere, tako što ga je, 11. X 1579. u njegovom saraju ubio neki derviš, porijeklom iz Bosne, koji je navodno došao da od vezira nešto moli i da traži milostinju. Ubica je po nekim piscima bio pristalica ili pripadnik hamzevijskog reda. Osnivač ovog sinkretičkog islamsko-bogumilskog reda i njegovog učenja bio je Hamza Bali  Bošnjak iz Gornje Tuzle. On je odveden u Carigrad i nakon ispitivanja, kao heretik osuđen na smrt i pogubljen 6. VI 1573. godine. Ubistvo Mehmed-paše moglo bi, prema tome, biti i čin osvete.

 

     Mehmed-paša Sokolović je u ime Sulejmana Veličanstvenog, još pod osvojenim Sigetom, okupio i držao vojnu snagu Carstva u svojoj čvrstoj ruci, ne samo za tri sedmice poslije sultanove smrti nego i tokom narednih 13 godina, koliko je bio na položaju velikog vezira. Za to vrijeme, držeći se načela sultana Sulejmana, Mehmed-paša je održavao Carstvo na vrhuncu vojno-političke moći i kulturno-prosvjetnog i graditeljskog procvata, na koje ga je uzdigao najveći osmanski vladar.

 

     Veliki vezir Mehmed-paša nije bio prvi visoki osmanski dostojanstvenik porijeklom iz roda Sokolovića čiji su različiti ogranci živjeli na prostoru od Glasinca do Drine i Lima. Prvi koji je iz rod Sokolovića putem adžami-oglana napravio karijeru u Carstvu krajem XV i u prvoj polovini XVI st. bio je Deli Husrev-paša. On je još 1516. imenovan za namjesnika u Konji, a zatim je redom bio beglerbeg Dijarbekira, Šama (Damask),  Halepa i Rumelije. Već 1535-36. susreće se na položaju egipatskkog valije, kada je imenovan za člana vezirskog vijeća. Deli Husrev-paša imao je dva sina: Kurd-bega, koji je umro 1572. na  položaju sandžak-bega u Nigdu, jugoistočno od Ankare i Mustafa-agu, koji je izgleda živio na svom zijametu u Bosni, pošto je ukopan u Šetićima kod Rogatice, gdje mu se mezar i danas nalazi. Drugi Sokolović koji je napravio visoku karijeru u Carstvu bio je Mustafa-paša Lala, koji je došao u carski saraj uz pomoć Deli Husrev-paše, svog starijeg brata. Mustafa-paša Lala bio je stalno protivnik svog rođaka Mehmed-paše Sokolovića.

 

     Poznato je da je Mehmed-paša dovodio svoje najbliže rođake u Carigrad i da su mu sestra i otac primili islam. Sestra Šemsa se udala za Subab-bega Boljanića, hercegovačkog sandžaka. Otac Dimitrije [ne zna se tačno vjersko porijeklo ovog Bošnjaka] je dobio ime Džemaludin Sinan-beg. Za njega se zna da je bio mutevelija jednog Mehmed-pašinog vakufa, utemeljenog u Bosni. Kasnije, kako su skoro svi njegovo najbliži rođaci postigli uspješnu vojno-upravnu karijeru, veliki vezir Mehmed-paša nije se zanimao za dovođenje novih ljudi iz svog kraja u Carigrad, nego se, pored državničkih poslova, posvetio podizanju svojih brojnih zadužbina i vakufa širom Carstva. Tako je u svom rodnom selu Sokolovićima kod Rudog izgradio džamiju, mekteb, musafirhanu i vodovod. Mehmed-pašine zadužbine razasute su po Carigradu, Edirnama, Halepu, Medini, Bečkereku u Banatu, Beogradu te po Bosni, gdje je dosta zapamćen najviše po gradnji mostova. Smatra se da je Sokolović podigao tri do pet mostova izuzetnog privrednog značaja i velike graditeljske ljepote. To su ćuprija na Drini u Višegradu, Arslanagića most u Trebinju, Vezirov most u Podgorici, most na ušću Žepe u Drinu i vjerovatno Kozju ćupriju u Sarajevu. Ovi i drugi mostovi u Bosni grade se u sklopu velikog obnavljanja putne mreže i trgovačkih prometnica, koje se vrši u Carstvu tokom XV st., u doba Sulejmana Veličanstvenog i njegovog nasljednika Selima II. Taj zamašni poduhvat provode u djelo uglavnom dvojica velikih vezira Bošnjaka, Rustem-paša Opuković i Mehmed-paša Sokolović.

 

     Nema podataka da je Mehmed-paša Sokolović gradio kršćanske vjerske objekte po Bosni, kao što su to činili neki drugi visoki carski dostojanstvenici porijeklom Bošnjaci. Tako je, primjera radi, Osman-paša Bošnjak u svom rodnom selu Kazanci, na hercegovačko-crnogorskoj granici, sagradio džamiju sa medresom i crkvicu. Džamiju, čije su se ruševine raspoznavale do poslije Drugog svjetskog rata, uništio je još šezdesetih godina VII st. Bajo Pivljanin (Nikolić), poznati hajdučki četobaša u mletačkoj službi.

 

     Ako Mehmed-paša Sokolović nije sam podizao pravoslavne crkvene objekte, sigurno je kao visoki carski dostojanstvenik znatno uticao na odluku osmanske države da 1557. obnovi Pećku patrijaršiju. Za prvog patrijarha postavljen je Makarije Sokolović, po predanju iguman ili arhimandrit svetogorskog manastira Hilandar. Općenito se pogrešno smatra da je Makarije bio Mehmed-pašin brat. To se tvrdi na osnovi posrednih izvora. Tako njemački putopisac Stepahn Gerlach pisao 1575. da je obnovitelj Patrijaršije bio brat velikog vezira. Mnogo kasnije, u XIX stoljeću, zapisao je hroničar manastira Tronoše kod Loznice da je patrijarh makarije bio brat tadašnjeg velikog vezira i da je od njega dobio hatišerif da obnovi "sve manastire crkve." Oba ova kasnija zapisa previđaju činjenicu da u vrijeme obnove Patrijaršije Mehmed-paša nije još bio veliki vezir, nego po rangu treći vezir. Velikim vezirom postat će tek osam godina kasnije. Neposredni svjedok, spomenuti mletački bajlo M. Cavalli, piše u jednom svom izvještaju iz augusta 1558. da mu je jedan svećenik, Dubrovčanin, vikar bosanskog nadbiskupa, rekao kako je nedavno postavljeni "srpski patrijarh grčkog obreda" došao na taj položaj zahvaljujući podršci "svog strica, koji je paša." Patrijarh je dobio od sultana berat da mu "svi kršćani, i latinskog i grčkog obreda, plaćaju jednake namete."

 

     Turski hroničari, koji su bili veoma obaviješteni o užoj porodici velikog vezira, znaju da je imao dva brata i njihov životni put prate sve do sultanova saraja. Odatle se može zaključiti da Makarije nije mogao nikako biti mehmed-pašin sinovac. Nije mu to mogao biti čak ni u prvoj pobočnoj liniji, jer je poznato da je Mehmed-pašin rođeni stric rano primio islam, pa mu se ne zna čak ni za rođeno ime.  U izvorima se spominje kao Rustem-beg Sokolović, sa tri sina: Derviš-pašom, Ali-begom i Ferhad-pašom. Prema tome, pravi Mehmed-pašin sinovac bio je Ferhad-paša, kliški i bosanski sandžak-beg i prvi beglerbeg Bosanskog ejaleta. Što se tiče Makarija, on je mogao biti samo neki dalji Mehmed-pašin rođak, s obzirom na činjnicu da je rod Sokolovića bio veoma razgranat.

 

     Nacionaln-romantičarska je zabluda da je Mehmed-paša radio na obavljanju Pećke Patrijaršije zato što se sjećao svog porijekla i bio mu privržen. Mehmed-paša, kao član vezirskog vijeća, sigurno nije bio bez uticaja prilikom donošenja odluke da se obnovi Srpska patrijaršija, ali to ne treba veivati ni za kakva osjećanja niti sentimentalna sjećanja, nego isključivo za procjenu osmanskih državnih interesa. Mehmed-paša Sokolović je kroz svoj odgoj u Edirnama, gdje je stekao prvo islamsko obrazovanje, te kasnije kroz vojevanje po Ugarskoj, učestovanje u pohodima na Bagdad i Perziju, te kasnije kroz vojevanje na dvoru postao, kako pravovjerni musliman, tako i pravi Osmanlija. On je od početka do kraja bio i ostao iskreno privržen svom novom zakonu, koji je počeo učiti kada mu je bilo već 16-18 godina. Mehmed-paša je bio temeljito islamski obrazovan i kao musliman moralno veoma postojan i smiren u svojoj vjeri. Njegovo cjelokupno držanje i djelovanje pokazuje da on u tom pogledu nije imao nikakvih sumnji. Za njega su kršćanstvo i jevrejstvo bile religije Božijeg otkrovenja koje prethode islamu. U skladu sa islamskim učenjem, on je prema jevrejstvu i kršćanstvu, uključujući tu i pravoslavlje, imao jasan stav trpeljivosti i pružanja državnih garancija njihovim sljedbenicima kao zmijama, odnosno pripadnicima zaštićenih manjina. Izvan tog strogo islamskog stava, Mehmed-paša prema hrišćanstvu nije imao niti je mogao imati bilo kakvih drugih naklonosti i osjećanja. Sve je ostalo bilo podređeno političkim interesima osmanske države koje je on veoma dobro shvatao i pronicljivo zastupao. Medhmed-paša Sokolović je svojim ogromnim znanjem i velikom snagom borio da osmanskoj državi sačuva njene čvrste islamske temelje. Njegovo ponašanje ukazuje da je smatrao da opasnost po te temelje može doći prije od muslimanskog-logičkog vjerskog misticizma [neispravnog islamskog učenja], nego od nekog hrišćanstva prema kojem se vodi dosljedna islamska politika. U tom smislu, Mehmed-paša se oštro suprostavljao muslimanskim sinkretističkim i heretičkim učenjima i pokretima što, među ostalim, pokazuje i činjenica da je kao veliki vezir već prve godine svoje službe dao pogubiti Hamzu Bošnjaka

 

Historija Bošnjaka, Mustafa Imamović, str. 158-163. - poglavlje: Proces Prihvatanja Islama u Bosni.

 

Mustafa Imamović je profesor historije države i prava na Pravnom fakultet u Sarajevu. Rođen je 1941. godine u Gradačcu gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Studirao je, diplomirao, magistrirao i doktorirao na Pravnom fakultetu u Beogradu. Tokom univerzitetske karijere predavao je na pravnim fakultetima u Beogradu, Novom Sadu, Mostaru i Rijeci. Također je predava na Odjeljenju za historiju Yale Univerziteta (New Haven), te na više drugih univerziteta u SAD. Autor je monografija Pravni položaj i unutrašnji politički razvitak BiH 1878-1914, za koju je dobio republičku nagradu za nauku "Veselin Masleša," zatim Bosanski Ustav i Bošnjaci u emigraciji. Koautor je monografija Muslimani i bošnjaštvo i Ekonomski genocid nad Muslimanima, kao i knjige Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena do kraja drugog svjetskog rata. Autor je i koautor nekoliko univerzitetskih i srednjoškolskih udžbenika. Uz to je do sada objavio oko 350 studija, rasprava i članaka iz historije političkih i pravnih institucija BiH i bivše Jugoslavije, političkog i kulturnog razvitka Bošnjaka, različitih aspekata jevrejske povijesti i općenito razvitka civilizacije. Bio je urednik i član redakcije više časopisa i enciklopedija. Do sada mu je više radova prevedeno i objavljeno na engleskom, njemačkom, španskom, albanskom, turskom, arapskom i perzijskom jeziku.

Mesa Selimovic o Bosni

 

Mi nismo niciji. Uvijek smo na nekoj medji, uvijek neciji miraz. Stoljecima mi se trazimo i prepoznajemo, uskoro mi necemo znati kosmo. Zivimo na razmedu svjetova, na granici naroda uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi historije kao na grebenu.

 

Otrgnuti smo, i neprihvaceni. Ko rukavac sto ga je bujica odvojila od majke pa nema vise ni toka, ni usca, suvise malen da bude jezero, suvise velik da ga zemlja popije. Drugi nam cine cast da idemo pod njihovom zastavom jer svoju nemamo,. Mame nas kad smo potrebni, a odbaciju kad odsluzimo. Nesreca je sto smo zavoleli ovu svoju mrtvaju i necemo iz nje, a sve se placa pa i ova ljubav.

 

Svako misli da ce nadmudrit sve ostale i u tome je nasa nesreca. Kakvi su ljudi Bosanci? To su najzamrseniji ljudi na svijetu, ni s kime se historija nije tako posalila kao sa Bosnom. Juce smo bili ono sto sto danas zelimo da zaboravimo, a nismo postali ni nesto drugo. S nejasnim osjecanjem stida zbog krivice i otpadnistva, necemo da gledamo u nazad, a nemamo kad da gledamo unaprijed.

 

Nesreca je sto smo zavoleli tu svoju mrtvaju, pa necemo iz nje, a sve se placa pa i ta ljubav. Zar smo mi slicajno tako mehki i surovi, raznjezeni i tvrdi.

 

Zar se slucajno zaklanjamo za ljubav kao jedinu izvjesnost u ovoj neodredenosti, zasto?

 

Zato sto nam nije sve jedno. A kad nam nije svejedno znaci da smo posteni. A kad smo posteni, svaka cast nasoj ludosti.

 

Mesa Selimovic

 

Ante Herceg i Mustafa Banovic

 

Povijesno-istrazivacko djelo "Razvoj Balkanskih Naroda", Juni/Juli 2002, odlomak "Istorija Bosanskih Srba", str. 244-249, Naucno-Znanstveni Zurnal Istorije Jugoistocne Europe.

 

Na prostoru Bosne su od pamtivjeka zivjeli Bosnjaci razlicitih vjera. U srednjovjekovnoj Bosni to su bili Bosnjaci heretickog vjerovanja, ali i dio onih Bosnjaka koji su pod prisilom krizarskih ratova primili katolicanstvo, odnosno pravoslavlje. Padom Bosne pod Turke i Austro-Ugarskom okupacijom Bosne, narod u etnickom sastavu ostaje isti - svi se identifikuju kao Bosnjaci, bez obzira na vjeru. Sto vise, katolicki i pravoslavni Bosnjaci su se od pamtivjeka osjecali i identifikovali kao Bosnjaci. Ponosni su bili na svoj Bosanski jezik i njegovali su Bosnjacku kulturu i tradiciju.

 

Termin 'Bosanski Srbi' se javlja tek polovinom 19 stoljeca, kada organizovane grupe politickih misionara (financiranih od strane Srbije) ulaze u Bosnu i pocinju svoj rad na iskorjenjivanju termina Bosnjaci kod pravoslavnih Bosnjaka. U tim aktivnostima je bio najaktivniji Teofil (Bogoljub) Petranovic, koji je sredinom 19 stoljeca oko sebe okupio skupine istomisljenika koji su zalazili po Bosanskim selima i zaseocima i govorile Bosnjacima pravoslavne vjeroispovijesti da je vrijeme da se prestanu identificirati kao Bosnjaci pravoslavne vjeroispovijesti, i da se - na osnovu zajednicke religije - podju identifikovati kao Srbi. Prema rijecima Novaka Kilibarde, Petranovic je bio najplaceniji povjerenik Srbijanske vlade, te je "za vrijeme boravka u Sarajevu od 1862 do 1869 neprekidno sirio srpsku propagandu." Fra Grga Martic, koji je zivio u Sarajevu u vrijeme Petranovicevih propagandnih aktivnosti, u svojim zapamcenjima kaze da je Teofil Petranovic bio glavni organizator srpske propagande u Bosni. Prof. Dr. Muhamed Filipovic se slaze, i u jednom od svojih pojasnjenja navodi da su svi ljudi na prostoru Bosne bili "Bosnjaci, sve dok propaganda iz Srbije nije pocela unositi srpsku i hrvatsku nacionalnu svijest u nase pravoslavce i katolike."

 

Sto se tice pravoslavne crkve na prostoru Bosne, ona nije bila prisutna na teritoriju Bosne prije dolaska Turaka, samo je u Hercegovini igrala vazniju ulogu. U svojoj ranoj srednjovjekovnoj povijesti Hercegovina (Hum) bijase dio kulturnog i politickog svijeta srpskih zupa i knezevina, zajedno sa Zetom (Crna Gora) i Raskom (Sandzak, na jugozapadu Srbije). Jedan srpski historicar je tvrdio da se na sjeveru Bosne nalazila jedna pravoslavna Crkva sagradjena prije dolaska Turaka, ali temelji te Crkve nikada nisu pronadjeni.

 

S druge strane, cini se da Srpska pravoslavna crkva nije provodila organiziranu aktivnost u Banovini ili Kraljevini Bosni sve dok kralj Tvrtko nije prosirio Bosanski teritorij u sedamdesetim godinama 14. vijeka na gornji tok rijeke Drine (jugoistocno od Sarajeva) i na dijelove danasnje Crne Gore i Srbije ukljucujuci tu i pravoslavni manastir u Milesevi. Iako se sam Tvrtko okrunio za kralja u Milesevi, on je bio i ostao Bosnjacki katolik (uz eventualnu iznimku Ostoje, koji je bio pripadnik Crkve bosanske). Dalje od gornjeg toka rijeke Drine nema u pred-otomanskoj Bosni jasnih tragova pravoslavnih crkava. Jedan srpski istoricar umjetnosti ustvrdio je da jedan pravoslavni manastir u sjevernoj Bosni potjece iz vremena prije dolaska Turaka, ali je njegovo datiranje, prema rijecima britanskog historicara Noel-a Malcolm-a "vrlo nepouzdano" - u krajnju ruku nevjerodostojno i historijski neutemeljeno.

 

Sto se tice teritorijalne crkvene organizacije, u predotomanskom periodu doista nema tragova prisutnosti Srpske pravoslavne crkve na tlu same Bosne. Medutim, nakon dolaska Turaka slika se pocinje naglo mijenjati.

 

Od osamdesetih godina 15. vijeka spominju se pravoslavni svecenici i vjernici u mnogim dijelovima Bosne u kojima prije nije bilo ni spomena o njima. Zna se da je nekoliko pravoslavnih manastira podignuto u 16. vijeku (u Tavni, Lomnici, Papraci, Ozrenu i Gostovicu), a vazni manastir Rmanj u sjeverozapadnoj Bosni prvi put se spominje 1515. godine. Te nove gradevine jos vise iznenaduju kad se zna da je zakonom kanun-i raya bilo zabranjeno gradenje novih crkava - ocito je da su otomanske vlasti svaki put morale izdati posebno odobrenje.

 

Premda su pravoslavni vjernici ugnjetavani, nije pretjerano kazati da je otomanski rezim favorizirao pravoslavnu crkvu. Bosnjacki pravoslavci su imali svoju sredisnju vjersku vlast u samom Otomanskom Carstvu, a bosnjacki katolici izvan njega pa nije bilo dvojbe da bi se smatrali oslobodenim kad bi neka katolicka sila ponovo osvojila Bosnu. Bosanski mitropolita (pravoslavni biskup) spominje se prvi put tek 1532. godine, a prva pravoslavna crkva u Sarajevu sagradena je tek sredinom 16. stoljeca.

 

U krajevima u kojima je pravoslavlje polucilo najvece uspjehe, posebno na sjeveru Bosne, u tom se razdoblju nastanilo mnogo doseljenika iz pravoslavnih zemalja. Ocito je posrijedi bila otomanska politika da naseli podrucja koja su bila opustjela, bilo zbog rata ili kuge. Vec u prvim defterima pojavljuju se skupine krscanskih cobana, koji se deklariraju kao Vlasi sto su se naselili u opustosenim krajevima istocne Hercegovine. U defterima iz sedamdesetih i osamdesetih godina 15. vijeka moze se razabrati da se Vlasi sire po srednjoj Bosni, u krajevima oko Visokog i Maglaja. Negdje odmah iza 1476. godine, na primjer, oko 800 vlaskih obitelji naselilo se u kraju oko Maglaja, zajedno sa dvojicom pravoslavnih svecenika. U iducih pedesetak godina nastavio je rasti broj Vlaha u srednjoj i sjeveroistocnoj Bosni, a poceli su se doseljavati i u sjeverozapadnu Bosnu. U ratovima na pocetku 16. stoljeca opustjelo je jos vise krajeva u sjevernoj Bosni jer su katolici bjezali na habsburski teritorij. Buduci da je Osmanlijama bilo vazno da ne ostave prazan prostor blizu vojne granice, uslijedio je jos jedan velik priljev vlaskih doseljenika iz Hercegovine i Srbije. Za cijelog 17. vijeka bilo je jos doseljavanja na to podrucje, jer su ne samo rat nego i kuga ostavljali za sobom demografske praznine koje je trebalo popuniti.

 

Taj je vlaski element bio toliko vazan u nastanku Bosanskog pravoslavnog stanovnistva da se jos i nakon tri stoljeca izraz "Vlah" upotrebljavao u Bosni u znacenju "pripadnik pravoslavne Crkve". Vlasi su potpuno odgovarali ciljevima otomanske vlasti, ne samo zato sto su bili pokretni (tipicne su im poslovne djelatnosti bile stocarstvo, uzgoj konja i organiziranje prijevoza robe za trgovce). Vlasi nisu predstavljali neku vecu opasnost Bosnjacima, jer su Bosnjaci bili daleko brojniji od cobanskih skupina Vlaha.

 

Vlasima su odobrene posebne povlastice kako bi ih naveli da se nasele uz otomansko-habsbursku granicu - smanjen je porez na ovce za one koji zive u pogranicnom podrucju, a njihovim su glavarima dodijeljeni veliki timari. Iako nisu primali vojnu placu, imali su pravo nositi oruzje i od njih se ocekivalo da obavljaju vojnu funkciju; umjesto place, dopusteno im je pljackanje neprijateljskog teritorija. U prvim zapisima Vlasi se cesto spominju kao prilicno prolazna pojava nalik na sjenu. Selili su se iz jednog kraja u drugi, govorili lokalne jezike i stapali se s lokalnim stanovnistvom.

 

Buduci da su sjeverna Albanija i juzna Srbija bile prvobitno srediste Vlaha, nije cudo sto su se Vlasi vrlo rano prosirili na obliznje gorske krajeve Hercegovine. Odatle su se preselili na sjever, preko brdovitog zaleda Dalmacije, gdje se vec u 12. stoljecu spominje da cuvaju stada (a u zimu ih dovode u primorje). Izmedu 13. i 15. vijeka o njima je cesto rijec u kronikama Dubrovnika i Zadra. Neki od tih vlaskih cobana prodrli su i do srednje Bosne, gdje o njihovoj prisutnosti svjedoce srednjovjekovna imena mjesta u krajevima oko Sarajeva i Travnika: Vlahinja, Vlaskovo, Vlasic.

 

Od 16 vijeka, pa nadalje, mnogi pripadnici Srpske Pravoslavne Crkve presli su preko Drine, a mnogo ih se naselilo i na sjeverni dio Bosne. Danasnji Bosanski Srbi su zapravo Bosanski Vlasi koji su se utopili u taj preko-drinski Srpski narodni okvir. Asimilirani Vlasi su pridonijeli ogromnom porastu Srpskog stanovnistva u Bosni.

 

Nazivati nekoga "Bosanskim Srbinom" znaci sluziti se pojmom stvorenim u 19. vijeku koji je propagiran politicko-misionarskim djelovanjem propagandista placenih od Vlade Srbije. Termin 'Bosanski Srbin', koji se prvi puta javlja tek u polovinom 19 stoljeca, odnosi se na Bosnjake pravoslavne vjeroispovijesti (i dio Vlaha) koji su se na temelju zajednicke religije - a pod znatnim propagandnim pritiskom srpskih politickih propagandista - odrodili od svog Bosnjackog nacionalnog korpusa (i manjim dijelom Vlaskog segmenta) i asimilirali u Srpski nacionalni korpus.

 

Vrijedno je napomenuti da su danasnji Bosanski Srbi - usljed asimilacije dijela Vlaha - dobrim dijelom jedina komponenta Bosansko-Hercegovackog stanovnistva koja je neslavenskog porijekla. Sto se tice Vlaha, danas u Bosni, gotovo da i nema ljudi koji se deklarisu kao Vlasi. Kroz istoriju, Vlasi su zadrzali svoju autohtonost i samosvojnost jedino na istoku Srbije.

 

Po svim istorijskim i civilizacijskim pravilima, danasnji Bosanski Srbi bi sebe nacionalno trebali deklarisati kao Bosnjaci pravoslavne vjeroispovijesti ili pak, manjim dijelom, Vlasi. Nazalost, imamo situaciju da su nekadasnji Bosnjaci pravoslavne vjeroispovijesti zaboravili, ili pak dobrovoljno odbacili u zaborav svoju pradjedovsku Bosnjacku (i dijelom Vlasku) pripadnost , te se uklopili u tudji nacionalni okvir.

 

*******************************************************

 

BOSANSKI SRBI BOSANSKI HRVATI SU NASTALI OD BOŠNJAKA;

 

Piše: Daniel Toljaga

 

Do 19 stoljeca, u Bosni su živjeli Bošnjaci hereticke, islamske, pravoslavne, i katolicke vjere i tako su se i identifikovali; svoj jezik su sa ponosom nazivali bosanski, a svoju narodnost Bošnjackom. Srpski, odnosno, Hrvatski nacionalni identitet na prostoru Bosne se formira veoma kasno, tek u 19 stoljecu, kada se Bošnjaci katolicke, odnosno, pravoslavne vjeroispovijesti, a pod znatnim lobiranjem Srbijanskih i Hrvatskih politickih misionara, odroduju od Bošnjackog nacionalnog korpusa i na temelju zajednicke vjeroispovijesti pocinju nacionalno identifikovati sa susjednim pravoslavnim Srbima, odnosno katolickim Hrvatima.

 

Primjera radi, u ovim politicko-misionarskim aktivnostima je bio istaknut Teofil Petranovic, koji je u 60 tim godinama 19 stoljeca oko sebe okupio skupinu ljudi, koji su obilazili Bosanska sela i govorili Bošnjacima pravoslavne vjeroispovijesti da je vrijeme da sebe prestanu nazivati Bošnjacima i da se pocnu, na osnovu zajednicke vjere, nazivati Srbima. Tu je bio i Vaso Pelagic sa svojim agitiranjem sa pozicija Srpskog nacionalizma, a bilo je I drugih koji su se bavili slicnim politickim aktivnostima. Ilija Garašin je 40 tih godina 19 stoljeca napisao tajni memorandum u kojem detaljiziraju metode poticanja pro-srpskog raspoloženja u Bosni sa krajnjim ciljem asimilacije i aneksije Bosne i Bošnjaka. Medju slicne metode spadala je i izobrazba mladih Bošnjaka u Srpskoj upravnoj vlasti. Hrvati su zastupali gotovo istu ideologiju, kao I Srbi. Primjera radi, Ante Starcevic I Eugen Kvaternik su širili slicnu apsurdnu ideologiju da su svi Bošnjaci zapravo Hrvati.

 

Primjerice, do dolaska Turaka, na prostoru Bosne nije bila niti jedna jedina pravoslavna Crkva. Tek pod Turskom okupacijom, a cisto iz politickih razloga (kršenjem samog zakona o gradenju takvih objekata), pocinju nicati pravoslavne Crkve. Primjerice, Bošnjacki katolici, odnosno pravoslavci, su prisilno konvertirani Bošnjacki heretici - konvertirani su od strane dominikanaca, franjevaca, i raznih srpskih despota koji su zaposjedali, tj. Okupirali pojedine dijelove Bosne kroz historiju. Cak i dan danas Srpski, odnosno Hrvatski historiografi polomiše noge pokušavajuci da dokažu kako su Bošnjaci zapravo Srbi ili Hrvati. Njihovi potezi su toliko nelogicni, da su gotovo identicno slicni pokušajima dokazivanja kako je dva plus dva jednako 5, ili pak 3, a nikakko 4. Hrvatski i Srpski historiografi su ponajviše zainteresovani za ljuljanje temelja Bošnjacke historije – Crkve bosanske – za koju kažu da je bila katolicka, odnosno pravoslavna. U tom smislu cu da dotaknem ovu temu sa više pažnje.

 

Dubrovcani, Italijani i papska kurija, tj. zapadni izvori, sljedbenike Crkve Bosanske nazivaju Paterenima, Manihejcima ili Katarima, a izvori istocne, tj. Pravoslavne crkve, najcesce upotrebljavaju izraze Babuni i Kudugeri. Sami Bošnjaci su svoju vjeru nazivali Vjera Bosanska ili Naš Zakon, a sebe Dobri Bošnjani. Da se sada vratimo na propagandu Srpske i Hrvatske historiografije. Da je Crkva Bosanska bila katolicka, odnosno pravoslavna – nije, jer Crkva Bosanska nije prihvacala temeljna nacela ‘službene’ crkve (tj katolicke, odnosno pravoslavne crkve), pa je stoga od pravoslavne i katolicke crkve proglašena krivovjerjem, usljed cega je citavo svoje vrijeme provela pod prijetnjom uništenja, kako od katolika, tako i od pravoslavaca. Zahvaljujuci izuzetno žilavom otporu u odbrambenoj borbi protiv istocne i zapadne crkve, opstala je dokle god je postojala srednjovjekovna Bosanska država.

 

Ono što je danasnji Vatikan za katolike, odnosno Mekka i Medina za muslimane, ili Jeruzalem za Židove to je bila srednjovjekovna Bosna za sljedbenike hereticko dualistickog ucenja sirem Europe. Crkva Bosanska je bila politicki jaka zajednica, vjera citavog naroda (a time i najmasovnija u Europi); nadalje, imala je status državne vjere, a u nju su dolazili studenti iz citave Europe na usavršavanje heretickog ucenja. Primjera radi, 1167 godine na Saboru dualistickih crkava, koji je održan u San Feliju de Karamanu kod Tuluza pod predsjedavanjem poglavara Carigradske dualisticke crkve, Nikvinta, Francuski i Talijanski katari su savjetovani da se organizuju po uzoru na bosanske heretike. Zanimljivo je napomenuti da se 1387 vodio sudski proces u Torinu protiv heretika Jakuva Beha i fra Antonia Degalozea. Optuženi su izjavili da ih je u hereticko vjerovanje uveo Petar Patricij uz pomoc još jednog covjeka iz Slavonije, koji ga je poslao u Bosnu da tamo potpuno usavrši hereticko kod istaknutih bosanskih vjerskih ucitelja. Nadalje je izjavio da je cak i za troškove puta dobio 10 florina, medutim nije mogao stici do Bosne, jer je u Zadru doživio brodolom. U daljoj izjavi navodi se da su i prije njega mnogi heretici iz Herije odlazili u Bosnu da izuce I usavrše vjersku doktrinu. Smatra se da je kod Janjica u Zenici ili u Moštru kod Visokog postojalo istaknuto sveuciliste koje je bilo centar duhovnog obrazovanja i usavršavanja dualisticko hereticke vjere na koji su dolazili studenti iz citave Europe.

 

U daljnjem kontekstu bi želio dodati par informacija o kontroverziji oko Bogumilskog ucenja. Vrijedno je napomenuti da je Bosanska hereza postojala nekoliko stoljeca prije pojave Bogumilskog ucenja, koje je nastalo u 10 stoljecu, a kasnije prenijeto i u Bosnu. Primjera radi, 925 godine Papa Ivan X upucuje pismo splitskom nadbiskupu i prigovara mu da u Bosni postoji neka nauka koja nije u svetim knjigama, što pokazuje da je hereticko ucenje u Bosni postojalo mnogo prije nastanka Bogumilskog ucenja. Vec u 13 stoljecu, Dominikanac Anselmo iz Aleksandrije (Italija) u jednom svom spisu navodi da su heretici prvo bili u Bosni, a odatle su svoj nauk proširili na citavu Lombardiju, pa dalje prema Francuskoj, kamo je u Orleans stigla 1022 godine, a u Aras 1025, I dalje na citavu Europu. Bogumili su u vrijeme Nemanje (12 stoljece) bili protjerani iz Srbije, a zaštitu su našli kod nas. U ovom kratkom obracanju ka herezi u Bosni, porucujem i Srpskim i Hrvatskim historiografima da su im svi pokušaji novog ispisivanja lažne historije na racun Bošnjaka uzaludni, jer su temelji Bošnjacke historije cvrsti.

 

Govoriti o nekakvim Bosanskim Srbima, odnosno, Bosanskim Hrvatima na prostoru Bosne prije 19 stoljeca je apsurdno, jer do formiranja nacionalnog identiteta Bosanskih Srba, odnosno Bosanskih Hrvata dolazi tek u 19 stoljecu kada se odrodavaju od svog Bošnjackog naroda i na osnovu zajednicke religije pocinju identifikovati sa susjednim Srbima, odnosno Hrvatima. Stoga, tvrdnje od propagandnih historiografa da su Bošnjaci zapravo poislamizirani Srbi i/ili Hrvati su sulude i isplanirane u cilju kontinuiranog pokušaja asimilacije Bošnjackog naroda.

 

Etnicka nomenklatura i kategorije u doba Osmanske imperije od

 

1463. - 1878.

 

Dolazak Osmanlija i islamizacija Bosne su najvazniji faktori za svahtanje etnicke situacije u BiH danas. Od tada je zapoceo proces formiranja suvremenog etnickog mozaika u BiH. Kao najbitniji faktor u metamorfozi etnosa u Bosni je islamizacija Bošnjaka. Nigdje u povijesnim izvorima nema podatka da je islamizacija provodena nasilno. Ako se zna da je prvi upad Osmanlija bio 1388. godine, za vrijeme kralja Tvrtka I Kotromanica, a da je Bosna politicki prestala da postoji kao samostalna drzava tek 1463. godine (i to ne sva, jer je zadnji grad u Bosni pao pod Turke - Velika Kladuša 1630. godine) onda islamizaciju treba shvatiti kao veoma dug proces. Ne ulazeci u uzroke i razloge islamizacije, pošto to nije predmet ovog rada, bitno je naglasiti da tamo, gdje je islamizacija sprovedena - ona bila temeljita i konacna. Oni koji su primili islam kasnije nisu ponovo konvertirali u svoju staru vjeru, mada su ponegdje sacuvali natruhe bogumilstva. Moze se reci da su bogumili bili poslovicno vjerolomni. Poznat je slucaj odricanja od bogumilstva pred legatom pape Inocenca III vec 1203. na Bilinom polju u Zenici, kada su se sve velikaške porodice na celu sa Kulinom banom odrekli bogumilstva, jer im je Vatikan zaprijetio ratom. Ali cim je papin izaslanik otišao, Bošnjani su nastavili po starom. To se dešavalo nekoliko puta u povijesti Bosne. Medutim, jednom primivši islam, oni su postali zvanicno i do dan-danas muslimani, ali, ponavljam, i dalje cuvajuci u sebi znacajke bogumilstva izrazene u jeziku, pismu i porodicnim obicajima. U svemu su po vjeri postali mulimani, jer samo kao muslimani mogli su biološki opstati pred tako mocnim osvajacem i egzistirati na svojim starim baštinama, uzivati slobodu skoro istu kao i sam osvajac, te imati cak i izvjesne benificije.

 

Po konacnom zauzecu najveceg dijela Bosne (poslije pada Srebrenicke i Jajacke banovine, 1528.) i poslije pomicanja ratišta izvan nje, u samoj Bosni ostalo je vrlo malo stanovništva turskog porijekla. Na spahilucima su ostali Bošnjaci, u vjerskom smislu dojucerašnji bogumili, sada muslimani - i raja, dojucerašnji kmetovi. Dakle, etnicka struktura nije se izrazito promijenila. To je zato, što Turcima nije bio cilj da asimiliraju Bošnjake i da im oduzmu narodno ime, nego da osvojenu zemlju što prije adaptiraju svome sistemu vlasti i administrativne organizacije, kako bi ta zemlja bila nova odskocna daska za daljnje napredovanje u Srednju Evropu. Sve dojucerašnje zupe Kraljevine Bosne teritorijalno su se poklopile sa turskim nahijama, cak su im i imena ostala nepromijenjena u vecem procentu. Pa i Vlasi, koje je islamizacija teze zahvatala zbog njihovog skitalackog nacina zivota, imali su izvjesnu samoupravu u svojim, tzv. vlaškim nahijama.

 

Ovdje se sa pravom moze postaviti pitanje koje su sve to etnicke grupe primile islam u BiH? U Bosni su prvo primili islam oni Bošnjaci koji su bili po vjeri bogumili, bez obzira na socijalni status. U istoriografiji ostali su zapisani slucajevi o tome. Veliki vojvoda i hercega Stjepan Vukcica Kosaca, dao je svoga rodenog brata Isaka, kao taoca (kao zalog lojalnosti turskom sultanu Mehmedu II Fatihu (1444.-1481), Isaka je usvojio u Stambolu Ishakbeg. Kada je prešao na islam dobio je ime Isabeg Ishakovic Hranušic i postao je kasnije prvi sandzakbeg Bosanskog sandzaka od 1454. do 1463. i osnivac grada Sarajeva. Sin hercega Stjepana, Stjepan Hercegovic, od 1470, po primanju islama zove se Ahmedpaša Hersekzade i bio je prvi veliki vezir iz Bosne nekoliko puta u periodu od 1497.-1515, te bijaše ozenjen kcerkom sultana Bajazida II. Praunuk Dragiše, rodenog brata hercega Hrvoja Vukcica Hrvatinica, kao musliman se zvao Mahmut paša Horvat. Unuk kneza od Vraduka, Radivoja, (1432.-1463.) koji je bio rodeni brat predzadnjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaša (1443.-1461.) - Matija, primio je islam i Turci su ga po osvjanju Bosne postavili za kralja okupirane Bosne dodavši njegovom imenu prezime Šabancic. Djeca zadnje bosanske kraljice Katarine, (1426.-1478.), princ i princeza Bosne, takoder su primili islam 1463. godine. Princeza Katarina je sahranjena u haremu jedne dzamije u Skoplju, a princ Zigmund kao musliman je dobio ime Ishak Oglu (turski: kraljevic) i bio je od 1487. sandzakbeg sandzaka Karasi u Maloj Aziji.

 

Logicno je za pretpostaviti da su svi ovi velikaši prelaskom na islam u novu vjeru uvodili i svoje porodice, rodbinu i kmetove. Takoder se moze ocekivati da su i clanovi drugih konfesija, koji nisu bili bogumilski orijentirani, dakle oni koji su bili katolici, ili pravoslavci vidjeli interes da pridu novoj vjeri. Pravoslavni Srbi i katolicki Hrvati koji su se zatekli tada u Bosni, a bilo im je kasno da bjeze u Srbiju ili Hrvatsku i koji su primili islam, izgubili su svoj etnicki gen, jer je u tadašnjoj svijesti covjeka i vjernika etnos bio izjednacen sa religijskom pripadnošcu i za njih više nije bilo povratka u kršcanstvo. Ono što je olakšalo islamizaciju u Bosni bilo je otsustvo organizirane kršcanske crkve na njenom tlu. Katolicka crkva "Bosna Srebrena" imala je svoj centar u Ðakovu, još od 1252, a pravoslavna crkva, zapravo patrijaršija, nije postojala od 1371. (boj na Marici) do 1557. kada je rad Pecke patrijaršije obnovio veliki vezir Mehmedpaša Sokolovic, a mjesto patrijarha u cetiri prve generacije zauzimali su vezirov brat, Makarije i njegovi potomci Antonije, Gerasim i Sevatije.

 

Još jedna je stvar indikativna: otkud toliki broj sacuvanih stecaka (oko 60.000)? Zna se da je novoj vlasti bio potreban gradevinski materijal, a kameni stecci su bili najpogodniji za gradnju utvrdenja. Odgovor je u tome što dojuceršnji bogumili nisu dozvoljavali skrnavljenje grobova svojih predaka, tim prije što su aktivno ucestvovali u turskoj vlasti.

 

Dakle, islamizirani su Bošnjaci (bez obzira na religijsku pripadnost), dio Vlaha i Kelta (koji su se islamizacijom asimilirali u Bošnjake), svi oni malobrojni Srbi i Hrvati koji su se zatekli u Bosni, kao i oni vojnici, placenici u turskoj vojsci - martolozi, a koji su na Balkanu pripadali osiromašenom plemstvu Srba i Hrvata. Jedan dio današnjih Bošnjaka nastao je od stranog, neslavenskog porijekla iz onih zemalja koji su ranije primili islam. Oni su dolaskom u Bosanski sandzak, kasnije pašaluk infiltrirali se sa domacim zivljem i kroz nekoliko generacija se asimilirali u bošnjacki narod. Jedina njihova identifikacija da nisu slavenskog porijekla jesu njihova prezimena.

 

Islamizirani narod - Bošnjaci nisu sebe nikada nazivali Turcima, niti su se smatrali turskim narodom. U zelji da se razlikuju od Turaka, oni su osvajace zvali Turkušama. Kasnije, u doba ajanskih vijeca, uvijek su samosvjesno isticali svoj specificni status u Osmanskom carstvu. Posjedovali su cvrsto uvjerenje da imaju poseban, povlašten polazaj, jer su znali da su u svojoj domovini i pri tom su uvijek naglašavali svoju pripadnost domovini Bosni.

 

U Osmanskom carstvu, kao teološki uredenoj drzavi (jer sultan je ujedno i kalif, Alahov dz.š. namjesnik na Zemlji) vlasti nisu kod svojih podanika isticali narodnosne atribute, nego vjerske. Zato se tek pri kraju XVIII stoljeca u osmanskim dokumentima pocinje javljati naziv za narode koji su podanici Carstva. Ranije postoji samo jedan pojam - milet - koji do tada oznacava pripadnike odredene religije. Katolik-mileti oznacavao je svakog katolika bio on Hrvat, Italijan ili Madar. Rum-mileti je oznacavao pravoslavca bio on Srbin, Bugarin ili Grk. Kasnije, s druge strane se javlja pojam - kavm - a koristi se kada se oznacava neki narod. U mnogim dokumentima postoji za Bošnjake nekoliko izraza: Bošnjak-kavmi, Bošnjaklar, Bošnjak-taifesi, Bosnavi-takini - što oznacava - bošnjacki narod, pleme, etnicku grupu. Ipak, vremenom se pocinju razlikovati dva pojma kojima turci oslovljavaju zivalj u Bosni: Bosnavi (tur. Bošnjak, ime za pripadnika naroda) i Bosnali (tur. Bosanac, ime za stanovnika Bosne iz bilo kojeg naroda).

 

Islamizacija Bosne dovela je do toga da mnoga današnja prezimena u BiH bez obzira na etnicko porijeklo postanu slicna, ili ista. Neka prezimena, izrazito slavenskog porijekla nalaze se u BiH u predislamsko doba. Sva gornja prezimena, iz prvih pet kolona mogu se naci vec u tursko doba, a i danas u sve tri etnicke grupe, odnosno nacije u BiH, osim neslavenskih prezimena koja su karakteristicna samo u bošnjackom korpusu. Ova, a i mnoga druga prezimena (preko osam stotina) ukazuju na stoljetno miješanje naroda u BiH.

 

Na bosanskom jeziku, a arabicom pisana je literatura Bošnjaka, koja broji preko dvije stotine autora. Od tog mnoštva vazno je istaci: Mehmeda Hevaiju Uskufiju, autora prvog bosansko-turskog rjecnika "Makbuli arif" iz 1631. godine, dakle 187 godina prije Vukovog rjecnika srpskog jezika. Taj rjecnik je vazan argument pred onima koji tvrde da tadašnja Bosna nije imala svoga jezika, svojih rijeci i da se u njoj govorilo iskljucivo turski. Da je tako bilo, zašto bi onda uopce bio napisan dvojezicni rjecnik? Nezaobilazni su: Nerkesi, Kaimija, Mejli, Vahdeti, Prušcanin, Ilahamija, Siri, Uzicanin, Muvekit (prvi bošnjacki povijesnicar), Bašeskija (prvi bošnjacki kronicar). Osim toga, 1537. je osnovana Gazi Husrevbegova medresa, a to je prva visokoškolska ustanova na slavenskom dijelu Balkana i, pri njoj prva knjiznica u Bosni i Hercegovini.

 

Hrvati su se u Bosni poceli razvijati kao narod, iz onih preostalih i malobrojnih neislamiziranih katolika koji su naseljavali oblasti Zapadne Hercegovine, Srednjebosanskog bazena i Bosanske Posavine. Zahvaljujuci Ahdnami sulatana Mehmeda II Fatiha izdatu Andelu Zvizdovicu 1463. godine, bio je dozvoljen rad franjevcima i omogucene su ima cak i neke privilegije uz odredene uvjete. Ali bosanski katolici se ni tada ne imenuju Hrvatima. Sami sebe zovu katolicima, govore bosanski jezik, a bosanski franjevci: Divkovic, Lastric, Martic, Jukic i drugi pišu latinicu, jer su i glagoljica i bosancica istisnute iz samostanske upotrebe. Ilirski pokret u Hrvatskoj našao je svoj odjek u ušima katolika Bošnjaka. U zelji da se oslabi Turska Carevina u Bosnu se infiltriraju ilirci ne bi li, istovremeno progonjeni od ugarskih vlasti djelovali iz Bosne.

 

Srbi kao narod takoder se poceo razvijati od ostataka neislamiziranih pravoslavaca u Istocnoj Hercegovini, a veci procent stanovništva u Bosni postaju zahvaljujuci migracijama. Poslije velikih epidemija kuge u Bosni, turske vlasti naseljavaju Srbe iz Smederevskog i Kruševackog sandzaka u Bosansku Krajinu i jugozapadnu Bosnu (Glamoc, Drvar, Bosansko Grahovo i Bosanski Petrovac). To su upravo oni martolzi koji su za turski racun kao placenici ratovali protiv katolickog neprijatelja. Pravoslavna crkva je imala veliki udio u formiranju srpskog nacionalnog identiteta u Bosni. Nezaobilazan je ucinak I i II srpskog ustanka u Beogradskom pašaluku, te Vukov rad na prosvjecivanju Srba. I pravoslavni Bošnjaci u Bosni koriste za sebe ime - pravoslavci, govore bosanskim jezikom, ali se sluze cirilicom.

 

Još od 1584. kada je uvedena u Bosni institucija odzakluktimara, Bošnjaci osiguravaju sebi nasljedno pravo nad svojom zemljom u okviru porodice i pravo da se zadrzavaju, da ostanu u Bosni poslije vojnog pohoda, ma gdje morali ici ratovati. To znaci da su se poslije svakog rata vracali u svoju domovinu, a nisu ostajali kao drugi, vanevropski narodi na novookupiranim teritorijama. Otuda dolazi bošnjacko vezivanje za Bosnu kao domovinu. Zato su Bošnjaci bili u mogucnosti da sa pravom zadrze svoj jezik u svim strukturama stanovništva. Bošnjaci su se od bosanskog neislamiziranog stanovništva (malobrojnih Hrvata i Srba) razlikovali po vjeri, po privilegijama i kulturi. Svi ti faktori uslovili su specifican proces geneze, napretka Bošnjaka, cija se etnicka diferencijacija u odnosu na druga dva naroda tokom stoljeca produbljivala upravo onoliko koliko se nacionalno pocinju diferincirati bosanski katolici i pravoslavci medusobno i imenovati u Hrvate i Srbe. Istovremeno svi Bošnjaci, muslimani, katolici i pravoslavci kroz bune dovode do toga da pocinje sve više rasti opozicija prema Osmanskom Carstvu, koje, gubeci pozicije u Evropi postaje sve represivnije.

 

Bošnjaci kao zreo narod u XIX stoljecu u nizu akcija nastoje da izbore autonomiju i nezavisnost, te da naglase svoju drzavnost: 1829, 1831, 1839, 1851/52. i 1875, ali to im ne polazi na rukom. Jedina vrijedna hvale je revolucija na celu sa Huesin kapetanom Gradašcevicem, koju su mnogi minorizirali nazivajuci je samo bunom. Problem je donekle i u tome što Bošnjaci dugo nisu bili sigurni šta su i da li uopce išta mogu biti u etnickom smislu? Imali su samo jako vjersko osjecanje, ali ono nije bilo dovoljno za narodne, socijalne, a kamo li nacionalne preobrazaje. Svaki njihov pokušaj bio je umrtvljen, ili reformama; Hatišerifom od Dzulhane 1839, ili Hatihamajunom iz 1859. kojih se nitko nije drzao, ili je zaista krvavo ugušen, kao u Latasovoj kaznenoj ekspediciji 1851. Bošnjaci su do pred sam kraj osmanske uprave u Bosni još uvijek bili dovoljno emotivno vezani za Tursku kao vodecu snagu islama, naivno vjerujuci da ce pod njenim plaštom uspjeti postici kakvu takvu autonomiju. Zapostavili su time svoj narodnosni impuls, dajuci pri tom prednost privatno i javno vjerskom elementu, a ne etnickom. To je nazalost bilo romanticarski i nije imalo nikakve veze sa stvarnošcu. Uz to, nezrelo poimanje nacionalnog suvereniteta dovelo je do toga da je Husein kapetan Gradašcevic vjerovao u autonomiju Bosne pod patronatom Turske, Ivan Frano Jukic pod patronatom Habzburške monarhije, a Vaso Pelagic pod patronatom Rusije. U bosanskohercegovackom ustanku 1875. za Srbe i Hrvate osnovni pokretac bila je nacionalna ideja, dok su Bošnjaci u ustanak krenuli po inerciji.

 

 

Ustipaca

 

 

 

BOSNJASTVO: NAMA JE VJECNOST USUD

 

Pise: Nihad Krupic

 

Nema vece dileme u Bosnjaka u zemlji i vani, nego pitanje : Sta smo mi prvo: Bosanci, Bosnjaci ili muslimani. Zbunjenost onih manje upucenih u ovu problematiku dostize nivo histerije u kojoj pokusavaju da izaberu jednu ili dvije od ove tri odredbe i nastupe onako sa falinkom, potpuno nesvjesni da sa tim cinom ostaju bez punog identiteta. U svoj ovoj frtutmi svi se u jednom slazu a to je da su Bosnjaci evropljani. Dobro je da se barem u jednom slazu.Ostalo ce doci na svoje ili ih nece biti, a onda dzaba i pripadnost Evropi, kada znamo da su i Azari pripadali Evropi a sada ih vise nema.

 

Od Ilira do Bosnjaka

 

Stoljecima; bez televizije, novina i interneta, uz verbalno prenosenje sa generacije na generaciju, Bosnjacima niko nije mogao podmetnuti da oni pripadaju ili su dio naroda koji zive istocno i zapadno od njega. Ono sto se uspjelo sacuvati tako dug period od nasih davnih predaka je stavljeno pod sumnju u zadnjih pedeset godina. Veliko srpski i hrvatski nacionalni lideri su nam dali nazive: Islamizirani Srbi i Cvijece Hrvatskog naroda. Ne tako pogrdno na prvi pogled. Cak bi se reklo i tepanjem su nas oslovljavali. Ipak uz to zdusno tamanili. Cudo da smo ikako prezivjeli deset srpskih genocida i hrvatsku hinjsku bratsku stegu oko naseg vrata, koju smo smrtonosnom osjetili tek poslije jauka hladne Neretve dok se u nju rusio mostarski most.

 

Gdje je istina u svemu ovome? Ko smo mi i kome pripadamo?

 

Jedno je sigurno, ne komsijama. Da njima pripadamo, zasto bi nas skracivali za glave svakih tridesetak godina. Braca se ne ubijaju tako cesto. Bosnjaci pripadaju ponajvise sebi i svojoj domovini Bosni i Hercegovini. Bosnjacka historija je historija njegove jedine domovine. Bosna se po Bosnjacima poznavala a Bosnjaci su joj za uzvrat poklanjali sebe ne napustajuci je ni kada nisu imali mnogo sanse da prezive. I tako stoljecima do danasnjih dana. Napravimo u ovom momentu silna Bosnjacka i Bosnina stoljeca kratkim i dostupnim za one koji tragaju za odgovorima ko su i sta su.

 

Uspon i razvoj Ilirskih plemena koji su naseljavali podrucje Bosne je poceo vec tokom broncanog doba ( prije VII stoljeca p.n.e.). U zeljeznom dobu, od VII do V st. p.n.e. vec je izvrseno drustveno raslojavanje, kada je stvorena i rodovska aristokracija. Najpoznatija i najaca ilirska plemena u tom vremenu su bili Japodi (naseljavali sjeveorzapadnu Bosnu), Mezeji, Oseriati i Breuci (naseljavali sjevernu Bosnu oko Save), Dezitijati i Autorijati (naseljavali srednju Bosnu, podrucje danasnjeg Galsinca), Ardijeji (naseljavali oblast gornje Neretve), Delmati i Daorsi (naseljavali jugozapadnu Bosnu, Stolac) i Dicioni i Dindari (naseljavali istocnu Bosnu, dolina Drine.

 

Dolaskom Slavena preko Save, 602 n. e., usljedila je slavenizacija, plemena se ujedinjuju i dobivamo Bosone ili Boze ciji identitet je umnogome zadrzao stare obicaje i obogatio se sa novim jezikom i kulturom obrade zemlje koje su donijeli Juzni Slaveni sa sobom. Vec u tom periodu pocinje da zazivljava Bosna kao drzava sa svojim drustvenim stalezima. U XI stoljecu se konacno vecina bosanskih plemena ujedinjuje i 1150 godine prvi poznati ban Bosne, Boric, je teritorijalno zaokruzio Bosansku drzavu. To je ujedno i pocetak nacionalnog imena Bosnjani koji su po vjeri bili bogumili.

 

U periodu od XI do XV stoljeca su se mjenjali mnogi bosanski banovi i kraljevi, sve do jednog bili lojalni svojoj domovini i religiji, iako je Vatikan godinama slao svoje nuncije da Bosnu pokatolici po svaku cijenu. Medutim narod je ostao vjeran svojoj bosanskoj crkvi sve do pada Jajca i Bosne 1463 god.pod Otomansku Imperiju kada se masovno prima Islam.

 

Pocetak turske vladavine nad Bosnom je donio i konacno nacionalno ime Bosnjaci koji su bili Bosnjaci katolici-krscani, Bosnjaci muslimani i Bosnjaci pravoslavci-riscani.

 

Bosnjaci su se ovim nazivom distancirali od Turaka Osmanlija za sva vremena, sto najbolje pokazuje dijalog Turskog Begler Bega i Husein Kapetana Gradascevica u carigradskoj tamnici noc prije nego su Turci presudili cuvenom Bosnjackom kapetanu.

 

*****

 

Digao si se protiv carskog dvora Husein kapetane.

 

Jesam Begler Beze, jer ste zulum cinili po Bosni ; odgovara Husein kapetan.

 

A i fes ti smeta, sta imas protiv fesa na glavi slavnog turskog vojnika, Huseine kapetane.

 

Nemam nista ako je na njegovoj glavi, ali ako ga u Bosni na silu stavljate na nasu bosnjacku, imam, Begler Beze.

 

Sta bosnjacku, i u Bosni, nema vise Bosne, a nece biti ni Bosnjaka, Huseine, gines za drzavu koja nikad nije ni postajala, niti ce.

 

Ima Bosne Begler Beze i Bosnjaka u njoj, bili su prije Vas i ako Bog da, bice i poslije Vas.

 

Tragedija Bosne i njenog Bosnjackog muslimanskog naroda u pravom smislu pocinje prvim modernim popisom 1862 god. kada Hrvatska salje u Bosnu Klementa Bozica a Srbija Teofila Petranovica sa namjerom da Bosnjacke katolike i pravoslavce pripreme da se izjasne po prvi put kao Hrvati i Srbi, sto im je i uspjelo. Sa ovim cinom nije samo izdana domovina od ova dva naroda, nego su se javili kontinuirana nastojanja da se Bosna podijeli izmedu dva susjeda a njen najmnogobrojniji narod stavi pred izbor nestanka ili pripajanja Srbima i Hrvatima. Stvaranjem prve, druge i trece Jugoslavije se daje smisljeno Bosnjacima naziv muslimani, da bi se pretvorili iz nacije sa dugim postojanjem na jednu obicnu vjersku skupinu. Uz sve to, narocito su Srbi pogrdno oslovljavali i vezali Bosnjake sa nazivom Turcin, sto je donekle pokusao da opovrgne Prof. Esad Cimic svojom doktorskom disertacijom na beogradskom univerzitetu 1968 cija teza se zasnivala na naucnim dokazima da su bas Srbi (pogotovo oni oko Vranja i Leskovca) od svih balkanskih naroda genetski najslicniji Turcima.

 

Na srecu i poslije svih bosnjackih katastrofa, jos jednom je dokazano da nacionalno ime umire samo ako taj narod nestane. Iako u najvecem iskusenju u svojoj historiji skuplja se bosnjacka inteligencija i na Prvom Bosnjackom Saboru 1992 godine u Sarajevu pod presjedavanjem velikog Bosnjaka Alije Isakovica, vracaju stoljetni naziv Bosnjaci.

 

Sa ovim je konacno zavrsen trnovit put jednog nacionalnog imena koji je uvijek zivio unutar nas, otkinut nasilno u proslom stoljecu i na cudesan nacin vracen opet nama.

 

Dakle, mi smo Bosnjaci, srce i dusa zemlje Bosne. Mi smo i Bosanci i Hercegovci, stoljetni cuvari nase jedine domovine Bosne i Hercegovine. Da nije nas ne bi bilo ni Bosne, da nije Bosne i nas bi nestalo. Nije Bosna Amerika da ko god u nju dode prvo hoce da bude amerikanac a tek onda ono sto je bio prije.

 

U Bosnu stoljecima ko god je dolazio uvijek je htio da ostane onaj od prije a radio na tome da mi Bosnjaci budemo nista.

 

Mostar

 

TKO SU BOSNJACI, SLAVENI ILI ILIRI

 

Salih Cavkic

 

Iako su Bošnjacke rane još uvijek otvorene, i peku kao ziva vatra, ima jedan dio našeg naslijeda koji je dozivio daleko više zlotvorenja i ubadanja u srce nego što su tijela i duše Bošnjacke. Rijec je o našoj historiji.

 

Naime, historija našeg prostora i naše nacije vjerovatno je pojedinacno najubijaniji elemenat tradicije ljudi koje nekoc nazivahu Ilirima, Teutanima, dobrim Bošnjanima, Patarenima, Bogumilima, Bošnjacima, Muslimanima, Bošnjacima-muslimanima, te danas evo, valjda i zauvijek kako i spada po redu i adetu -- Bošnjacima.

 

I baš kao da je i sam zbunjen (ako je suditi po šarolikosti gornje lepeze imena za jedan te isti narod), dunjaluk se polahko ali sigurno miri sa cinjenicom da ti ljudi ne samo da su bili i te kako sposobni oduprijeti se naletima zla otjelotvorenog u srpskoj (JNA) teškoj artiljeriji, nego da su zapravo oni i nacionalno svjesni te da sacinjavaju etnološki-poseban elemenat Evrope, nezavisan od srbijanskog i hrvatijanskog.

 

Narodi se ne isparavaju.

 

Ova, i u najprimitivnoj laboratoriji za fiziku lahko dokaziva cinjenica, nekako je izgleda "promakla" svim našim "etnogeneškim tezaistima" koji od puke zelje da riješe svoje stambeno pitanje ili redovno naplate topli obrok, baciše pod noge najjednostavniju logiku koja je stravicno nametljivo lahka za svariti: Bošnjaci su zapravo Iliri, cujte dobro -- Iliri. I l i r i .

 

Ne "Slaveni". Razlika je uocljiva i obicnim vizuelnim eksperimentom: antropološki definisane crte lica u Bošnjaka i srbijanaca/hrvatijanaca daleko su i od slicnog! Ove su razlike najjasnije kod djece u dobi 2-6 godina, a nešto slabije izrazene (usljed fizioloških faktora) kod starijih osoba.

 

Od Rimskog Carstva, preko Tartara, Vatikana pa sve do Napoleona -- svi nazivahu Bosnu isto: Iliricum. Svi osim -- Srba.

 

Danas znamo i zašto. To jest, trebali bismo znati, nakon Genocida 1992-1996.

 

Niti jedan, AMA BAŠ NITI JEDAN od poznati nam historicara, sav zajampuren i obraza rumenih od silnog objašnjavanja ljudima koji ama baš nešto i ne kontaju što li nas to "oni" toliko vec vijekovima hoce istrijebiti, kad smo baš eto -- (Slavensko c)isti (?), ne sjeti se usput objsniti i šta se to desilo sa "prastanovnicima Balkana" (sjecate se ovog iz križaljki, cesto pradeno i dopunskim "Teutini podanici")?

 

Takvim historicarima koji napuniše biblioteke za buducnost djece nam potpuno bezvrijednim bibliografijama, valjda licna ljudska sudbina bješe draža od sudbine nacije koja je investirala u njihovo obrazovanje i podarila im lagodan život da izucavaju, njeguju i budu joj cuvari tradicije i putokazi u buducnost.

 

Umjesto toga, najbolje što su im naši hajvani "historicari", rijetko recenzirani u inostranstvu, bili u stanju podariti bio je najobicniji -- slavenski falsifikat.

 

Ako vjerujete u X-files-e, povjerovacete i pro-slavenskim "historicarima". Po njima vjerovatno, ako se vec nisu "isparili", onda je Ilire u najmanju ruku otela neka izvanzemaljska viša inteligencija, koja eto nije nešto bila raspolozena izdavati saopštenje za štampu u kojem bi pobliže objasnila razloge za ovaj nesvakidašnji cin...

 

I dok se mi moramo stidjeti po bijelom dunjaluku što imamo historicare koji se stide što su pripadnici malog i žilavog pra-evropskog plemena Ilira, nego bi radije da za rad "mira u kuci" (koji je sve osim mira!) pod noge bace ono što im toliko malo znaci -- istinu, ipak postoje i casni izuzeci koji i te kako dobro znaju za ovu vezu, i spremni su vam potvrditi kako su "Bošnjaci u 60%+ svoje etno-genetske strukture Iliri, koji su usljed kulturološko-fenomenoloških uticaja (trgovina, vojska itd.) sasvim uobicajenih u srednjevjekovnoj Evropi, prihvatili jezik ali i ništa više od okolnih Slavenskih plemena." (Prof. E.Imamovic) Sve ovo nalaz je antropologije, tj. one grane historije koja mjeri velicinu i oblik kostiju, lobanje itd., i povezuje takve cinjenice proizašle iz analize eksperimentalne etnogeneze sa poznatim historijskim faktima, u cilju projektovanja nepoznatih detalja i momenata iz historije pojedinih nacija.

 

To se zove -- nauka. I postoji, cuvajuci cinjenice, uprkos Aliji Izetbegovicu i njegovim "Vijecima intelektualaca" s izvjesnima Purivatrama i sl. gubitnicima na celu, za vakat kad njih i njihove pro-srpske izdaje više ne bude, i kad svi pa i glavni vozdovi budu sjedili u Hagu a armije špijuna im i uljeza što i bez rata rasturaju Bosnu kriminalom, švercom droga, oruzja i ljudskih organa, bude zauvijek zbrisana s lica zemlje.

 

Tada æe Bošnjacka nacija napokon moci progledati svojim ocima i prozboriti ustima svojih historicara. Tada ce nastupiti razdoblje uspona nove Tvrtkove Bosne.

 

Tada ce Bošnjaci pisati Bošnjacku historiju, Bošnjacka djeca biti odgajana na Bošnjackom jeziku, Bošnjaci oruzjem braniti Bošnjacku zemljicu.

 

Krvavo kolo kakvim jeste, historija je sve osim vrtuljak ljubavi.

 

Ko to zna bolje nego mi sami? I još poneko: "nama toliko draga, zla nam maceha Evropa..."

 

KORJENI BOSNE I BOSNJASTVA

 

Prije pet vijekova pojam bosnjastva je imao jedno znacenje, znacenje nekoga ko ne pripada ni istocnom ni zapadnom krscanskom carstvu, ali ni islamskom vec je "jeretik". Nekoga ko ima svog kralja, svoju vjeru, svoje pismo, nekoga ko je svoj na svojemu, danas taj pojam podrazumjeva nesto drugo. Prije stotinjak godina imenom Bosnjak nazivan je i katolik i pravoslavac i musliman i jevrejin iz Bosne, danas se to ime zeli vezati uz nesto drugo. Kompleksnost i Bosne i Bosnjastva pokusavala su da dokuce mnoga pera, mnoge zelje i razlicite namjere. I danas u najsudbonosnijim danima i Bosne i Bosnjaka mnogo toga je u isto vrijeme i znano i nedokucivo. Namjere i ovog kazivanja nisu vece vec da budu slovo, da budu sumnja, podsticaj i traganje za istinom. U Bosnjaka se napokon uvukla sumnja, dobar predznak za dobar ishod. Bosnjak je napokon krenuo od sebe, oslonio se na sebe, sve nagovjestava da bi mogao doci sebi.

 

Pritjesnjen tjeskobom unutrasnjeg nemira, Mesa Selimovic tu sumnju rece a nedorece: "Vode ima da isparit ne moze, al' je nema da jezero bude". Odzvanja mi u usima poruka za redoslijed rijeci nisam siguran. Ali sam siguran u rijeci jednog novog Bosnjaka lahke i lijepe rijeci Hadzema Hajdarevica sto odrazavajuci silinu jezerske praznine prozbori:"...Bosnjaci tada nisu imali svoju nacionalnu zastavu, (govori o periodu prije izbora 1991 god. S.K.) nemaju je ni danas. Imaju vjersku, drzavnu, imaju stranacku oni sto su u SDA, ali eto nemaju svoju nacionalnu zastavu."

 

U odredjenju identiteta bosnjastva, nekoliko uticaja ima neizostavnu ulogu: vrijeme bosnjackog bogumilstva, vrijeme na silu ili na silu prilika katolicizacije, pravoslavizacije, islamizacije ali i ateizacije dijela Bosnjaka. Svakako dio tog identiteta je i integracija i medjusobni uticaj i povezanost civilizovanog svijeta danas.

 

Bosna i bosnjastvo Nije slucajno da se narodi imenuju po prostoru a prostori po narodima i nije slucajno da oni koji narodu zele oteti zemlju pod nogama prvo mu otimaju ime koje mu znaci vlasnistvo nad njom. Nije slucajno da demografi u sagledavanju karakteristika prostora traze odgovore za karakteristike naroda ali i u karakteristikama naroda prepoznaju karakteristike prostora na kojim jesu ili sa kojih dolaze. Tako je i karakter i geografski polozaj zemlje Bosne u mnogom odredio i uticao na sudbinu naroda na njoj. Taj geografski prostor Bosne i ako se istorijski prostorno uvecavao ili smanjivao od Istre do Kotora te duboko u danasnjoj Srbiji, a neki bosanski kraljevi cak imali i kraljevstvo nad Srbijom (kralj Tvrtko I legitimni nasljednik prijestolja Nemanjica), danas tvrdimo da se protezao i proteze uglavnom izmedju prirodnih granica rijeka Save na sjeveru, Une na zapadu te Drine na istoku. Bosna je bila i ostala prirodan most izmedju Jadranskog (Mediteranskog) i Panonskog (srednjoevropskog) bazena koji su u kulturnom i politickom smislu kroz istoriju bili dva zasebna svijeta. Posebno koritom rijeke Neretve i rijeke Bosne pored vode tekle su i rijeke ljudi, roba i ideja koje su premoscavale ta dva svijeta. Bosansko zlato, srebro i drugi metali u zadnjih preko dvije hiljade godina bili su razlog sukoba domacih plemena ali i osvajanja Krecana, Fenicana, Grka, Rimljana i dr. Bosnu su od vremena koja mozemo pratiti naseljavala Ilirska plemena Austarijata, Dalmata, Desidijata, Japoda i dr. Zabiljezeno je da su Japodi jos 171 godine prije nove ere vodili dugotrajan rat protiv Rima.

 

Osnovne karakteristike duhovnog zivota Ilira su slicne karakteristikama ostalih starih naroda indoevropskog korjena: Grka, Rimljana, Germana, Gala, Perzijanaca, Vikinga, Hinda i dr. Obzirom da je zivot covjeka tada bio najuze oslonjen na prirodu to je i kompletan njegov duhovni zivot bio podredjen prirodnim silama ili su se u simbolici kulturnog i vjerskog zivota one oslikavale. U nemoci da objasni i razumije te sile covjek je poceo da vjeruje u nadnaravna bica. Tako je i kod Ilira vrhovno bozanstvo bilo vezano za nebo a uz njega je postojalo vise muskih i zenskih bogova. Vrhovno bozanstvo su zamisljali kao musko stvorenje obraslo gustom dlakom sa kozijim nogama i rogovima. Na natpisima stoji i njegovo ime Silvan, slicno rimskom Silvanu ili grckom Panu koji su imali isti izgled i funkciju. Silvanova pratilja i boginja lova, divljaci i prirode bila je Dijana (Thana).

 

Dijana je na figurama predstaljena kao lovac sa strijelom u ruci i tulcem za strijeli, obicno je prati pas ili kosuta. Spomenici Silvana i Dijane pronadjeni su sirom Bosne posebno na podrucju Glamockog, Livanjskog i Duvanjskog polja te u srednjoj Bosni. Iliri su postivali i gorske vile, nimfe, koje su im cuvale izvore, potoke, planinske proplanke i pecine. Na spomenicima su predstaljane kao mlade razigrane i obnazene djevojke, ne rijetko u kolu u kom svira Silvan. Zabiljezeno je da je tada u anticko doba u Bosni bilo 40 razlicitih vjerovanja u 52 razlicita boga. Kao svjedok tog vremena je preko 300 razlicitih sacuvanih spomenika koji govore o paganskom vjerovanju Ilira. Ta vezanost za prostor i za prirodu ostala je karakteristika stanovnistva Bosne i po dolasku Rimljana koji su osvojili Bosnu 78 godina prije nove ere.

 

I ako Rimljani u svom osvajanju Bosne tada nisu ispoljili onu vrstu varvarstva koju su nekoliko vijekova kasnije ispoljila varvarska plemena Huna, Avara, Tatara, Slovena ali 6 godina prije n.e. zabiljezena je velka pobuna protiv vlasti Rima u Bosni pod vodjstvom Botona i Pineza koja je trajala 4 godine i bila je zahvatila cijelu Bosnu. Centar pobune bio je oko Varesa i Vranduka. O snazi pobune govori podatak da je Rim angazovao 15 legija vojske od ukupno 25 koliko ih je imao. Car Oktavijan je uzpaniceno rekao Senatu da pobunjenici krecu na Rim. O motivima pobune govori sam vodja, Boton koji je zarobljen na pitanje, zasto je digao bunu odgovorio: "Vi ste nam umjesto pastira poslali vukove".

 

Zadivljen mudroscu i hrabroscu vodje ustanka car ga nije pogubio sto je bio neuobicajeno ali ga je zadrzao u Rimu. Jos jedan detalj ove pobune treba upamtiti, naime dio pobunjenika kraj Vranduka svjestan da treba da izgubi bitku pred Rimljanima skoncao je tako sto su zene i djeca poskakali u vatru zapaljena grada a muskarci su se na ocigled zapanjenih i zadivljenih rimskih vojnika medjusobno izboli macevima. Istina treba spomenuti i cinjenicu da je jedna grupa ustanika pod vodjstvom nekog drugog Botona izdala ustanike stavljejuci se pod komandu Rimljana. Izdajnici su zasluzno kaznjeni ali vjerovatno i pomogli gusenju pobune.

 

Koncem 5 vjeka ove ere propada rimsko carstvo a cestama koje su oni izgradili do Bosne dolaze Huni, Avari, Slaveni i druge divlje horde. Domace stanovnistvo se uz otpor povlacilo u planine. Njihovi tragovi, u ravnicama, pljackama i paljevinama su skoro potpuno unisteni. Bosanske planine su naprosto sacuvale domace stanovnistvo od potpunog unistenja. U niziske krajeve Bosne u prvoj polovini sedmog vijeka dolaze Slaveni ali i Obre (Avari) a u planinama i u primorju ostaju narednih stotinjak godina starosjedioci Iliri ali i Romani. Tek kasnije, u dodiru ovih grupa, Slaveni i Avari upoznavaju tekovine staro-evropske kulture, kasnije dolazi i do krvnog i etnickog mijesanja stanovnistva i formiranja zasebnog antropoloskog tipa stanovnika ovog podrucja kog karakteristisu naglasena kurpulentnost i snazne misice. Ono sto karakterise duhovnu stranu ljudi ovog podrucja tog doba jeste drugaciji mentalitet u odnosu na svoje susjede, drugaciji odnos prema vjeri, odbojnost prema svakoj vrsti podredjenosti i nasilja, upadljiva srcanost i hrabrost, naglaseno postenje i dobrota kojom su ih u okruzenju cak imenovali te su poznati kao "Dobri Bosnjani". Iz ovog i ovakvog imenovanja Bosne i Bosnjaka proizilazi jos jedna cinjenica neobicna za okruzenje a to je upravo ime. Naime slavenski susjedi Srbi i Hrvati su novi prostor imenovali sobom (Srbija odnosno Hrvatska) dok su pristigli Slaveni i Avari prostor Bosne pa i sebe imenovali slaviziranim imenom koje su zatekli po svom dolasku sto potice jos iz antickog doba (Basana ili Basina - Bosna). To govori da su se prispjeli Slaveni u Bosni naprosto gubili i utapali u autohtonu masu stanovnistva poprimajuci njihova kulturna i duhovna svojstva. Ima jos jedna razlika izmedju susjeda naroda Bosne tada i stanovnistva njihovih susjeda, naime Srbi i Hrvati dolaze kao gomila bratstava i plemena a ne organizovan narod dok su bosanski starosjedioci jos iz kasne antike nosili vrlo konkretne forme narodnosnog organizovanja. Tim je moguce objasniti cinjenicu da starosjedioci po smirivanju situacije sa doseljenicima konsoliduju vlast u Bosni uz neke izmjene: naprimjer anticke dekucije postaju zupe, princepsi postaju zupani ili knezovi a arhizupan postaje ban. Povijesnicari, gotovo bez izuzetka, tvrde da je bizantski car Konstantin Porfirogenet, godine 948, u djelu 'De administrando imperio', prvi pomenuo 'horion Bosona'. To je prevedeno kao 'zemljica Bosna'. Medjutim, jedan drugi bizantski kronicar, po imenu Jo.Connamis (Ivan ili Jovan Kinamos), godine 1154 je opisao samostalnost Bosne i Bosanaca ali i granicu prema srpskoj zemlji: "Kada je bio blizu Save, odatle prema drugoj rijeci imenom Drina, koja utjece drugdje, i dijeli Bosnu od srpske zemlje. A Bosna nije podlozna velikom zupanu Srba, nego je sama za se, narod koji svojim zasebnim nacinom zivi i sam sobom uptravlja." (Jo.Connamis: Historiarum epitome.lib.III 7, A.Meineke, Bonnae, 1836). Bosanski ban Stjepan II Kotromanic 1332.godine izdaje Dubrovcanima povelju na bosanskom jeziku pisanu bosanicom ali i sopstveni narod naziva Bosnjanima: 'Ako ima Dubrovcanin koju pravdu na Bosnjaninu, da ga pozove prid gospodina bana....' U svim tragovima o prostoru danasnje Bosne sadrzano je njeno ime koje zavisno od izvora kazivanja i jezika kazivaoca varira u boji ali ne i u sustini (Bosonium, Bossena, Bosthna, Bissena i sl.) Tako je Bosna zadrzala prostorni naziv za zemlju, rijeku, narod i jezik tog naroda do skorasnjih dana. Prodorom krscanstva u Evropu ono potiskuje i paganska vjerovanja na bosanskom podrucju, (pocetak XI vijeka) ali osloncem na karakteristican duhovni sklop njegova stanovnistva i isto tako karakteristican geografski prostor, poprima i cudan oblik poznat u istoriji krscanstva kao bosansko krscanstvo ili bosanska hereza o cemu ce kasnije biti vise rijeci.

 

*** Ocito korjeni Bosnjastva su naslijedje kulturnog i etnickog ilirskog ali i romskog kao i slavenskog ali i avarskog kontinuiteta mjesanog na specificnom bosanskom prostoru u snaznom dodiru sa narodima svog okruzenja Srbima, Hrvatima, Dukljanima (danasnjim Crnogorcima) ali i Rimljanima, i kasnije Italijanima, Austrougarima, Turcima i dr. Vodeci se vec naglasenom logikom, imenovanja naroda prostorima a prostora narodima, moglo se u novijim imenovanjima naroda Bosne, ustolicenom cak i u Ustavnim amngmanima na Ustav SFRJ 1974 goine: Srbi, Hrvati i Muslimani, procitati i ono sto je uslijedilo 1992 godine agresijom na nju. Nije slucajno da je agresiji i genocidu nad Bosnom i Bosnjacima 1992 godine prethodila agresija nad njihovim imenom kao naroda vlasnika tog prostora daleke 1864 godine pa i ranije otomanskim osvajanjem Bosne koje je gradilo carstvo na slicnosti u vjeri i nju forsiralo a potiskivalo osjecaj razlicitosti u vlasnistvu nad prostorom. I nije slucajno da je agresija na Bosnu i Hercegovinu 1992 godine pripremana i tim sto su sa politicke scene uklanjani, cak i fizicki likvidirani, bosanski kadrovi koji su mogli i znali braniti Bosnu kao prostornu cjelinu organizovanjem Bosanaca kao prostorne kategorije a favorizovani cak i promovirani onih koji u svom politickom organizovanju polaze od jedinstva u vjeri.

 

Sevko Kadric

 

BOSNJACKO KORIJENJE

 

Jure VIDAK

 

BOSNJASTVO (BOSNJAKLUK)

 

____________________________________________

 

Bosnjak, Bosnjanin, Bosnjakluk, kako smo vidili, nije tek nekakvo slucajno izmisljeno ime za narod koji to, po nekima, nije nikada postojao, a niti ce ikada postojati, nego istorijski fakat, koji je skoro hiljadu godina star ( isto toliko koliko je stara i nacionalna svijest Hrvata i Srba na njihovim danasnjim prostorima).

 

"Pa i onda, kada je Bosna god. 1137-38", zabiljezio je hrvatski povjesnicar Mandic: "Etnicka povijest Bosne i Hercegovine", svojevoljno dosla u sastva drzave ugarsko-hrvatskih kraljeva, ona je zadrzala svoje dotadasnje banovinsko uredjenje i samoupravu. U kasnijim stoljecima bosansko posebnistvo sve se vise razvijalo radom bosanske banske obitelji i bosanskih krstjana, dok godine 1377 nije Tvrtko proglasio Bosnu kraljevinom i time je pravno ucinio potpuno neovisnom drzavom. Od tada bosanska drzava, bosanski narod, bosanski jezik i bosansko ime uopce postaju poznati i upotrebljavaju se u cijelom svijetu".

 

Sasvim je dosljedno da zemlja koja je imala svoj posebni bosanski jezik i pismo (Bosancica), svoju osebujnu vjeruu i drzavnu organizaciju, da ima i svoju drzavnost i da bude samostalna i nezavisna drzava. Brojni su povijesni dokazi da su se nasi predji zvali Bosnjacima, ili Bosnjanima, a tako ih i drugi u svojim spisima i historijskoj dokumentaciji smatrali i nazivali. I sve tamo od vremena Kulina bana (1180-1204), pa sve do iza okupacije postojali su Bosnjaci i Bosnjak je bio gotovo jedini naziv za stanovnike Bosne i Hercegovine u starijoj i stranoj literaturi, kad god je govor o stanovnicima Bosne i Hercegovine. Sirom Bosne i Hercegovine, brojni kameni spomenici (stecci) govore da pod njima pociva "dobri Bosnjanin". Taj naziv, kasnije, prelazi u Bosnjak KOJIM SU SE PONOSILI NASI STARI SVE DO DANASNJIH DANA, A MNOGI OD NAS EVO I DANAS.

 

Bosanski i hercegovacki iseljenici u Turskoj su skoro najmjerodavniji za prosudjivanje svog imena ii svog porijekla: oni se svi redom smatraju samo Bosnjacima, bilo da su iz Bosne, Hercegovine ili Sandzaka. Nasi stariji jos i danas kazu da govore bosanski. Dakle nije istina da je Austrija izmislila bosnjakluk, bosansku naciju i bosanski jezik, nego su Austrijanci zabiljezili samo ono sto su tamo zatekli.

 

Velika je steta da se bosanska inteligencija u proslom stoljecu pocela, pod kojekakvim ideoloskim i politickim utjecajima, opredjeljivati na hrvatsku, srpsku ili jugoslavensku stranu i tako se gurnulo bosnjasto u historijski zaborav. Danas smo vidjeli da su to sve bile historijske zablude i da se jugoslavenstvo nije moglo odrzati kao neka spojna snaga. Muslimanskom zivlju u Bosni je najprirodnije da se listom vrati svom izvornom drzavnom i narodnom imenu Bosnjaka. Katolicki zivalj Bosne i Hercegovine ce slijediti, jer ogromni su dokazi da se bas kod bosanskih katolika bosnjastvo njegovalo sa koljna na koljeno, a osobito preko fratara, koji su osebno bili skloni bosnjastvu. Nadati se je da ce jedan dio pravoslavnog zivlja slijediti svoje sugradjane, koji se danas, rame uz rame, s katolicima i muslimanima Bosnjacima, odupire cetnickim zlocincima iz susjedne Srbije. Mnogi su od njih uvidili da je Srbijancima stalo do nekakve Velike Srbije, a ne do dobrobiti prevoslavaca u Bosni, ciji zivoti bi bili mnogo bolji i jednostavniji da im ti cetnicki "zastitnici" nisu nikada ni dosli u pomoc.

 

BOSNA i HERCEGOVINA - Jedna i Jedina -

 

ZAPIS O ZEMLJI

 

__________________________________

 

Pitao jednom tako jednog vrli pitac neki:

 

Kto je ta,sto je ta da prostis

 

Gdje li ja ta

 

Odakle je

 

Kuda je

 

Ta

 

Bosna

 

Rekti

 

A zapitani odgovor njemu hitan

 

tad dade

 

Bosna da prostis jedna zemlja

 

imade

 

I posna I bosa da prostis

 

I hladna i gladna

 

i k tomu jos

 

Da prostis

 

Prkosna

 

Od

 

Sna.

 

MAK DIZDAR

 

UKRATKO O HISTORIJI BOSNE:

 

Prvi stanovnici BiH o kojima znamo bili su ILIRI. To je prastari narod indoevropskog porijekla cije je prisustvo na prostorima BiH potvrdeno jos u 2.mileniju st.e. Oni su naseljavali skoro sav Balkanski poluotok. Vodeca bosanskohercegovacka ilirska plemena bili su Japodi, Dalmati, Dezitijati, Dicioni, Mezeji, Daorsi i dr.

 

O njima su pisali grcki i rimski pisci, koji u svojim natpisima ne propustaju priliku da istaknu njihovu borbenost. Rimsko prisustvo na ovim prostorima imalo je veliki utjecaj na zivot ilirskih starosjedilaca.

 

Taj uticaj nije se odrazio na vjerske tradicije Ilira. Od 4.vijeka barbarska (divlja) plemena su pocela ugrozavati granice Rimskog Carstva.Mada su tokom 5. i 6. vijeka kroz nasu zemlju prosle nebrojene horde koje su iza sebe ostavljale pustos, katastrofa je uslijedila krajem 6. i pocetkom 7. vijeka kada su se pojavili Avari i Sloveni. Godine 602. presli su Savu i upali na teritoriju nase zemlje.

 

Prve vijesti o Bosni poticu iz 10.vijeka.Nalazimo ih u djelu bizantskog pisca Konstantina Porfirogeneta "DE ADMINISTRANDO IMPERIO" (Upravljanje drzavom) u kojem se navodi "Horion Bosna"

 

Naziv Bosna je predslovenskog tj.ilirskog porijekla. Rimljani su ilirski naziv prilagodili svom izgovoru pa je nastao pojam Bosna. Taj naziv je u ranom srednjem vijeku prilagoden slovenskom izgovoru, pa je tako nastao naziv Bosna. Podrucje danasnje Hercegovine u srednjem vijeku se nazivalo Hum (ponekad i Zahumlje). Naziv Hercegovina poceo se upotrebljavati tek od dolaska Turaka.

 

Po nazivu zemlje (Bosna) dobili su naziv i njeni stanovnici. Za njih se u srednjem vijeku iskljucivo upotrebljavalo ime BOSNJANI.Sa dosta sigurnosti moze se reci da je do stvaranja Bosanske drzave doslo tokom 9. vijeka. Zbog pomanjkanja izvorne grade ne zna se mnogo o prvim bosanskim vladarima. Dokumenti dugo ne navode njihova imena, samo se kaze "Ban Bosanski". Prvi put se 1084.godine za jednog od njih kaze da se zove Stjepan. Od brojnih banova koje je Bosna imala tokom nekoliko stoljeca, najpoznatiji je bio ban Kulin koji je vladao od 1180 do 1204.godine.

 

U njegovo doba Bosna je dozivjela veliki razvoj, vladala je sigurnost i pravo blagostanje.U srednjovjekovnoj Bosni bile su prisutne 3 vjere:

 

*bogumilska

 

*katolicka

 

*pravoslavna

 

Vecina stanovnistva je slijedila bogumilsku vjeru. Iako joj je osnova bila krscanska, zvanicna crkva (katolicka i pravoslavna) proglasile su je krivom vjerom (herezom). Ova vjera se u dokumentima naziva patarenskom, manihejskom i sl, dok je domaci dokumenti u organizacionom smislu nazivaju "Crkva bosanska". Njeni pripadnici su samo sebe nazivali "dobri krscani". Danas se ta vjera u nasem narodu naziva bogumilska, a njeni pripadnici bogumili.

 

Srednjevjekovna bosanska drzava bila je uredena na nacin kako su bile uredene sve onovremenske evropske drzave. Na celu se nalazio vladar koji je u ranijem razdoblju nosio naziv Bana, a potom kralja. Svi su poticali iz domace vladarske porodice Kortomanica, koji su potekli iz srednje Bosne. Kada je 1463.godine sultan Mehmed II ef.Fatih krenuo na Bosnu nije joj bilo spasa. Kralj Stjepan Tomasevic (1461-1463) groznicavo je trazio od evropskih saveznika ranije obecanu pomoc, ali su ga svi odreda iznevjerili. Na narod se nije mogao osloniti jer vjerski progoni koje je on preduzimao protiv domaceg stanovnistva ostavili su dubokog traga.Dolazi do masovnog prelaza bogumila na Islam,iako se to odvijalo bez prisile. Razlog tome je sto su bogumili bili stoljecima proganjani od evropske inkvizicije i krizarskih vojski kao i mnogi zajednicki elementi koji su bili prisutni u bogumilstvu i Islamu (polumjesec i zvijezda, post, odbojnost prema kipovima i ikonama itd. Turci su vec u vrijeme osvajanja Bosne (1463.godine) ispoljili veliku vjersku toleranciju. To je bilo u uskoj vezi sa osnovnim nacelima Kur'ana po kojem je nedopustivo nekom silom nametnuti vjerska ubjedenja.Zahvaljuci toleranciji u Bosni se i nadalje nastavio suzivot pripadnika razlicitih vjerskih zajednica. Dok nisu iscezli bogumili i nakon dolaska jevreja na ove prostore, koegzistiralo je cak 5 vjera: bogumilska (domaca), Islamska,katolicka, pravoslavna i judejska.Nisu nikada zabiljezeni slucajevi da je dolazilo do razmirica na vjerskoj osnovi. Od konca 17. vijeka bosanski Ejalet (pokrajina) predstavljao je najzapadniju provinciju Osmanskog Carstva. Zbog neuspjeha koje je Osmansko Carstvo imalo u sukobima sa Rusijom koja je bila saveznik Srba, bili su prisiljeni Srbiji ustupiti i teritorije s desne obale Drine, sto je predstavljalo otvoreno negiranje uspjeha Bosnjaka, koji su svojim zivotima desetljecima branili svoju zemlju.

 

Saznanje da ce Bosna zbog sticanja autonomije Srbije, Grcke i Albanije ostati potpuno izolirana i bez komunikacija sa centralnim dijelom Carstva bili su razlozi za borbu protiv reformi centralne vlasti. Nakon duzih priprema u Tuzli je u januaru i februaru 1831. godine odrzano savjetovanje bosanskih i hercegovackih ajana i kapetana.Donesene su odluke: da se od Porte zatrazi opoziv svih privilegija Knezevini Srbiji da se sprijeci progon muslimanskog stanovnistva da se obustavi regrutovanje nove vojske da se Bosni omoguci autonomija na celu sa domacim covjekom da Bosna Porti daje godisnji porez u iznosu od 400 kesa

 

Za vodu pokreta izabran je Husein-kapetan Gradascevic. Kako Porta nije bila za ustupke, bosanski su se prvaci odlucili na oruzanu borbu. Vecina ajana i kapetana priznala je Husein-kapetana za svog vodu. Izuzetak je stolacki kapetan Ali-pasa Rizvanbegovic. Gradascevic je trazio da se u Bosni ne mijenja poredak, da se Srbima ne ustupaju nahije preko Drine, da se zastite muslimani u Srbiji, da se zastiti sirotinja i kmetovi u Bosni, te da se namjesnik u Bosanskom Ejaletu bira iz redova domacih ljudi. Husein-kapetan ("Zmaj od Bosne") kada je vidio da Porta ne vodi iskrenu politiku zatrazio je da Bosna postane nasljudna knezevina kao sto je Srbija bila pod Milosem. Sultan ovaj zahtjev nije prihvatio. Pod pritiskom sultanove vojske bosanska je vojska porazena u okolini Sarajeva 1832.godine.

 

Kongres na kojem je maceha Evropa zaboravila domorodacke narode Balkana.

 

Otpor reformama Porte je nastavljen, a na putu slamanja tog otpora 1850.godine u Bosnu je sa velikom vojskom poslat Omer-pasa Latas, porijeklom Srbin iz Bosne. U tim borbama izginulo je oko 2500 Bosnjaka. Dugogodisnji otpor je bio slomljen i time je sahranjeno nastojanje Bosnjaka da za svoju pokrajinu osiguraju autonomiju. Bosnom su zavladali stranci koji su svoj polozaj shvatili kao izvor bogacenja. U ratu sa Rusijom Porta je bila prisiljena prihvatiti nepovoljan San Stefanski mir u martu 1878.godine. Po njemu je bilo predvideno stvaranje 3 nove drzave na Balkanu: Velika Bugarska, Crna Gora i prosirena Srbija.

 

Za BiH je bila predvidena autonomija u okviru Osmanskog Carstva. Nezadovoljne jacanjem Rusije evropske zemlje su trazile reviziju ovog ugovora, koja je izvrsena u ljeto 1878.godine.Na njemu su Srbija i Crna Gora dobile medunarodno priznanje, teritorijalno prosirenje i obavezu da priznaju ravnopravnost nesrpskim narodima.

 

Atentat u Sarajevu

 

Austro-Ugarska je clanom XXV Berlinskog ugovora dobila medunarodni mandat da "okupira i upravlja BiH". U julu 1878.godine u Sarajevu je doslo do masovnih demonstracija, poslije kojih je izabrana narodna vlada. Narodu je podijeljeno oruzje, a funkcioneri Osmanske vlasti napustili su Bosnu. Tako je nakon 400 godina prestala Osmanska vlast u BiH. U otporu je ucestvovao jedan broj Srba i Hrvata, dok su Jevreji otpor pomogli novcem, konacno je aneksija BiH izvrsena 1908.godine.Iako je prvi svjetski rat imao svoje prave uzroke i razloge izrazene u suprotnostima izmedu dva velika bloka velikih sila, ubistvo Franca Ferdinanda28.VI.1914.godine ubrzalo je njegovo izbijanje. Vlada Kraljevine Srbije optuzena je za atentat, predat joj je ultimatum od 10 tacaka koji je ona sav prihvatila osim posljednjeg da austrougarski organi neposredno ucestvuju u istrazi atentata na teritoriji Srbije. Tako je krajem jula 1914. godine izbio Prvi svjetski rat.Slomom Srbije i Crne Gore 1915.godine BiH je prestala biti neposrednim ratnim popristem, ali su brojni Bosanci i Hercegovci i dalje mobilizirani u austrougarsku vojsku, u kojoj su ginuli i stradali na dalekim frontovima, uglavnom na ruskom i talijanskom.Prvog decembra 1918.godine proglasena je kraljevina SHS.Tako je BiH kao dio drzave Slovenaca, Hrvata i Srba usla u sastav nove jugoslovenske drzave. Nalazeci se u kraljevini SHS BiH nije izgubila svoju drzavnost. Zemaljska vlada za BiH imala je 5 povjerenistva, a u prvu vladu Kraljevine SHS usla su i 3 iz BiH po nacionalnom i vjerskom kljucu.

 

Jedna od karakteristika novostvorene jugoslovenske drzave cinilo je progonjenje i nasilje nad Bosancima u BiH i Sandzaku.Tako je do septembra 1920.godine pored ostalih oblika nasilja ubijeno oko 2000 Bosnjaka.

 

U pogranicnim krajevima Crne Gore ubijeno je 126 bosnjackih seljaka.

 

Zapaljeno je 500 bosnjackih seoskih zadruga. Samo do jula 1919.godine od 4218 bosnjackih zemljovlasnika oduzeto je bez ikakve nadoknade 400.072 hektara njihove vlastite zemlje.

 

Po Vidovdanskom ustavu od 28.juna 1921.godine odredeno je jednim clanom da BiH ostane u svojim sadasnjim granicama, cime joj je zagarantovana teritorijalna cjelovitost.

 

U augustu 1939.godine sporazumom Cvetkovic-Macek formirana je Banovina Hrvatska na stetu BiH, a posebno Bosnjaka. U sastav Banovine Hrvatske uslo je 13 kotara iz BiH. Time je izvrsena podjela BiH i potpuno cijepanje njenog povijesnog tkiva. Do realizacije ovog sporazuma nije doslo jer izbija II svjetski rat.Tadasnje muslimansko politicko vodstvo obnovilo je u tim prilikama ideju o autonomiji BiH. Preko svojih predstavnika sva muslimanska drustva i organizacije zahtijevali su da se uspostavi BiH kao posebna jedinica. Protiv ove ideje odlucno su istupili srpski politicari koji su zastupali ideju o srpskoj politickoj prevlasti u BiH. Linija podjele interesnog podrucja Njemacke i Italije isla je preko BiH. Tokom II svjetskog rata cetnici Draze Mihajlovica u tri su navrata izvrsili masovne pokolje nad bosnjackim stanovnistvom u istocnoj Hercegovini, zapadnoj Bosni i u dijelovima Sandzaka. Sa svoje strane Bosnjaci su se otvoreno ogradili od ustaske politike progona i istrebljenje Srba i Jevreja obnavljajuci rezolucije u kojima su osudivani ustaski zlocini. Islamska zajednica takoder se ogradila od onih Bosnjaka koji su suradivali sa ustaskim vlastima. Kao sredisnja jugoslovenska drzava BiH je bila tokom najveceg dijela rata centar NOB-e. Ustav FNRJ izglasan je 31.01.1946.godine. U njemu se Bosnjaci ne spominju kao nacija. Sedamdesetih godina konacno je doslo do nacionalnog priznavanja Bosnjaka pod imenom Muslimani. Poslije Titove smrti 1980.godine se otvoreno trazi ukidanje Ustava iz 1974.godine kojim je omogucena veca samostalnost republika.

 

Tokom 1989.godine dolazi do krize presjednistva SFRJ uz istovremeno isticanje Generalstaba JNA kao vrhovne komande oruzanih snaga SFRJ s ovlascenjima samostalnog donosenja odluka. Time je u Jugoslaviji izvrsen prikriveni drzavni udar.

 

Nakon osamostaljenja Slovenije i Hrvatske na referendumu odrzanog februara 1992.godine i gradani BiH izjasnili su se za samostalnu, neovisnu i suverenu drzavu. To je posluzilo kao povod za srpsko-crnogorsku agresiju 06.04.1992.godine. Evropska zajednica priznala je novo stanje u BiH, koja je 21.05.1992.godine primljena u UN. Krvavom i tuznom istinom i mi smo "prvaci" te istorije na kraju 20. stoljeca!! Sudbinu punu neizvjesnosti svi, ama bas svi, nosimo na svojim plecima.

 

Pri kreiranju "Historije BiH" koristene knjige ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i sporta BiH.

 

Tomislav Ladan

 

Hrvatsi knizevnik

 

POSTOJI LI BOSNJACKI JEZIK?

 

Od 1945. pa do nasih dana moglo bi se reci da se najmanje spominjao "bosanski" ili "bosnjaski" jezik. To je na neki nacin bio jedan od smrtnih grijeha ili, ako hocete, nesto vrlo neuljudno, kao kozjak na rodjendanskoj torti. Ali, u onoj godini dana prije ovoga velikog rata, poceli su se javljati ljudi koji su s punom ozbiljnoscu i dobrim poznavanjem stanja poceli govoriti i o bosanskom ili bosnjackom jeziku. Dakako, to nije posve novo. Moram reci da to i nije tako jednostavno, jer upotreba rijeci Bosnjak ili Bosanac, koliko god bile casne ili primjerene, gotovo da su bile izbjegavane od cjelokupnog pucanstva. Razlog je tome najvecim dijelom velikosrpska i unitaristicka promicba. Nitko u Bosni nece da bude Bosnjak. To sto neko hoce da bude Srbin, pa to je kao doktorat, ili neka akademska titula po rodjenju...Malo je tko i govorio da je Hrvat, osim onih najtvrdoglavijih s naseg kamena bosanskohercegovackog, jer to je opet bila losa preporuka za drzavnu sluzbu i u Hrvatskoj, a nekamoli u BiH. Ostalo je, naravno, da bi Muslimani mogli naj prirodnije i s najvise prava govoriti o bosanstvu, bosnjakluku i o bosanskom jeziku, medjutim, ni oni to nisu cinili. Vjerojatno je razlog tome bio sto ako bi se upotrijebilo ime ...onda bi se pitalo - tko u Bosni moze biti Bosnjak? Srbi u Bosni od toga su vazda bjezali. Tko je lud da bude Bosnjak kad je Srbin? Hrvati opet kazu: ako bismo mi rekli da smo Bosnjaci, onda se mi otkidamo od jednoga od mjesta u koje smo vazda gledali. Jer, mi smo vazda gledali jednim okom na Rim, a drugim na Zagreb, pa smo svi ofrljavili od toga. Onda radije cuti, radije reci da si nas, da si neopredjeljen, ali ne reci da si Bosnjak. Sto se tice Muslimana, meni je jasno ovo. Iako su osjecali, osobito muslimanski duhovnici, da je za ljude iz Bosne tisucu godina najcasnije i najprimjerenije ime Bosnjak, da za stanovnike ili pucanine bosanskohercegovackog vilajeta nema casnijeg imena od imena Bosnjak. I za jezik nema casnijeg imena od bosanski ili bosnjacki jezik, pojavilo se pitanje: Sto ce biti s ovima oko nas, hoce li oni od pravoslavnog vjerozakona, ili od katolickog vjerozakona, htjeti ici s nama ili ne. Ako nece, Bosna se cijepa vec na jeziku! Cini mi se: ono sto je u Kalajevo (Kallay) vrijeme bilo nerjesivo, pokazalo mi se u danasnje vrijeme jos nerjesivijim. Prema tome, bilo mi je jasno, cim je pocela ta rasprava ili prepirka oko bosanskog jezika da nitko opet nece htjeti, iako je iz Bosne, iako je Bosnjak, da prihvati bosnjacki jezik... Ako jos uvijek postoji drzava Bosna Hercegoviona, ako je ta drzava medjunarodno priznata i ako se dogodi da veliki Allah dade da ona opstane kao drzava, kao samostalna, kao civilna ne vidim nista prirodnije nego da se jezik Bosnjaka zove bosnjacki ili bosanski. To je ono Sto ja mislim; niti ja to preporucujem, niti ja to namecem, to samo mislim i trazim minimalno pravo ne da budem u pravu, nego da budem u krivu. I ako hocete sada moj bosnjacki odgovor na vrlo jednostavno pitanje postoji li bosanski jezik? Ne postoji, i postoji, a trebalo bi da postoji! (Dio izlaganja na simpoziju "Povratak iskonu" odrzanom u Zagrebu od 10. do 12. prosinca/decembra)

 

Dvori Kotromanica i ostaci Ilirskog grada u Bosni.

 

****************************************************************************************

 

Josip Vrbic

 

Za volju onih koji su me ovih dana, dobronamjerno ili ne, pitali: kako je to sad bosnjastvo?

 

Do danas dolaze zabrinjavajuce vijesti o netrpljivosti i nesporazumima medju Bosnjacima katoliske i muslimanske vjere.

 

Zalosno!

 

Svi oni koji stvaraju, podrzavaju i odobravaju takvo stanje u narodu bosnjackom, izdajice su svog vlastitog naroda i jednog dana ce bit odgovorni za takva djela izdaje. Narodu treba pripovjedati snosljivost i kako se uzajamno pomagati, jer samo zajedno, kao Bosnjaci, moci cemo se odhrvati ljutom neprijatelju sa istocnih strana, koji nas kolje i zemlju nam razara. Sa hrvatske strane se nebi smjela podrzavati politika dijeljenja Bosne i dvojnog drzavljanstva, jer time ce i Hrvatska izgubiti. Oni Hravati u Bosni i Hercegovini, koji zelje braniti svoju domovinu Bosnu i Hercegovinu, neka se bore za nju bez ikakvih preduvjeta, ili separatistickih namjera,i ako nijesu voljni prihvatiti Bosnu i Hercegovinu kao svoju jedinu i nedjeljivu domovinu, onda bi bilo najbolje da je napuste. A to isto vrijedi za Muslimane i Srbe.

 

Neka Bosna i Hercegovina bude zemlja Bosnjaka, Srba i Hrvata i svih onih koji je vole i prihvacaju svojom domovinom.

 

***************************************

 

Pregled Historije Bosne i Hercegovine od Prahistoriski vremena do propasti bosanskog kraljstva

 

U ovom historiskom pogledu Bosne i Hercegovine dat je sledeci raspored historiskih dogadaja:

 

A)Predhistoriska Bosna i Hercegovina

 

Po zakljuccima materijalnih ostataka, naselja, nakita, grobnica i sl.poceci historiskog razvitka BiH size duboko u prahistoriju, negdje oko tridesetak hiljada godina prije sadasnjosti.

 

B) BiH u anticko (ilirsko)doba

 

Po Dr. Bacicu ovo razdoblje traje od oko 1300.prije nase ere do oko 480 godine.

 

O drevnim narodima u prastaroj Bosni pisao je grcki pjesnik "Homer":o "Peoncima" koji su sudjelovalii "Trjanskom ratu", a koji su se kasnije naselili u Podunavlju, po kojima se cijelo Podunavlje, pa cak i jedan dio Bosne kasnije i prozvao Panonijom. Panonci su bili jedno od ilirskih plemena, kao sto su bili i Dalmati koji su se najorginalnije sacuvali u danasnjim Bosnjacima,dok su se u dalmaciji romanizirali. U tom svom ilirskom razdoblju, Bosna je bila samostalna,istina, ne u svom drzavnom smislu, nego u svom narodnom i plemenskom ambijentu. I bez obzira na cinjenicu da si iliri imali svoju organizovanu drzavu, ona nije bila u smislu jedne danasnje bosansko-hercegovacke drzave.Ta samostalnost ilirskih plemena na bosanskom teritoriju prekinula se 9. godine n.e.pobjedom i dolaskom Rimljana u nase ktajeve.

 

C)BiH u rimsko doba(od 9.-480.godine)

 

Ovo razdoblje stare BiH dosta je dobro obradeno zahvaljujuci brojnim nalazima ostataka rimskekulture,kao i dokumentaciji iz rimskih i starih zapisa, kronika i povelja. Vec u to doba formira se etnicki mentalitet i identitet danasnjih Bosnjaka. Ilirska Bosna se ponovo osamostaljuje 9. maja 480.kada je u Dioklecijanovoj palaci u Splitu ubijen "Ilijus Nepos" posljednji legitimni car Zapadnog Rimskog carstva, a ujedno i vrhovni vladar Bosne.

 

D)BiH u sukobu istocne i zapadne "civilizacije"(480.-1091)

 

Od pada Rimskog carstva,pa preko provale kojekakvih divljih plemena kao sto su bili Avari,Huni,Goti,Gepidi,Longobardi,Sloveni i drugi manji narodi i plemena,Bosna je u svojim planinama i u svojim dolinama ostala dosta sacivana, pa i izvan ovih dogadaja.U njoj se nije nista dogadalo tako drasticno, kao, recimo, u susjednoj Hrvatskoj i Srbiji. Sva ta plemena i svi ti naroda imali su tek jedan cilj: unistenje i potpuno istrebljenje drugih naroda i plemena,pa su tako nestajali jedni za drugim dok konacno nisu svi iscezli u nemirnom vrtlogu okrutnog divljanja.

 

Krajem sestog i pocetkom sedmog stoljeca na balkansko podrucje dolaze Slaveni noseni vihorom Huna. Skita, Gota, Tatara, Bugara i drugih mongolskih plemena s aziskih strana, a s tim Slavenium i prvi poceci formiranja slavenskih drzava. U tom okviri Bosna egzistira i kao samostalna drzavna jedinica,a i u zajednici susjednih drzava, Hrvatske i Srbije, vec po igrama i spletkama dvaju mocnih imperijasa zapadne i istocne strane: Rima i Bizanta.

 

E) "Zemljica Bosna" i prvi poceci mocne bosanske drzave(1091.-1180.)

 

U ovom razdoblju Bosna iako samostalna banovina u hrvatsko-ugarske drzavne zajednice, formira svoj narodni i drzavni identitet; ucvrscuje svoje ime i prosiruje svoje granice.Bosna se potpuno osamostaljuje i uzuma svoju narodnu i drzavnu sudbinu u vlastite ruke.

 

U to doba bosanska drzava se dijeli na pokraine, koje nisu bile uvijek u sastavu bosanske drzave, a neke od njih su bosanski vladari pripoili Bosni.

 

ZAHUMLJE (Hum): knezevina kojom su upravljali posebni knezovi, koji su cesto bili nasilni, a ponekad tezili vecoj samostalnosti, kao sto je bio herceg Stjepan Vukcic-Kosaca po kome se Zahumlje kasnije nazvalo Hercegovinom. U sklopu te knezevine bili su krajevi izmedu Dubrovnika na jug, Neretve na zapad, Drine na istok i Bjelasnice na sjever.

 

TRAVUNJA isto kao knezevina,uglavnom danasnji krajevi juzno od Dubrovnika (Konavlje do Kotora)

 

DONJI KRAJI zvale su se zupe koje su se nalazile zapadno od Vranice planine u gornjem podrucju rijeke Vrbasa i Sane. Ovi ktajevi su ispocetka bili u posjedu hrvatskih vladara, a negdje u prvoj polovoci 12 stoljeca jaki bosanski vladari su ih pripojili bosanskoj drzavi, jer,Vjerojatno, u tim krajevima je zivio isti narod kao u Bosni, prije dolaska Hrvata na ta podrucja.

 

ZAPADNE STRANE se spominju u bosanskim izvorima iz 14 i 15 stoljeca,a to su uglavnom zupe Glamoc, Livno i Duvno. koje je car Porfirogente spominjao kao hrvatske krajeve. Ovi se krajevi ponegdje nazivaju i "Tropolje", ili "Zavrsje". Tropolje stalno ulazi u sastav bosanske drzave negdje 1326.i 1332. i to mirnim dogovorom livanjskog vojvode Jurija Mihovilovica i bana Stjepana II Kotromanica i s odobrenjem hrvatskog kneza Nelipica.

 

Bez obzira na drzavnu upravu u ovim krajevima, oni su u svakom drugom pogledubili sastavni bosanskog etnikuma: i po govoru, i po obicaju, a i po historiskoj tradiciji,jer u tim krajevima je bilo sjediste ilirskog plemena Dalmata, koje je granicilo i mijesalo se s desijatskim Ilirima srednje Bosne.

 

KRAJINA je podrucje jugozapadno od Neretve i oko Makarske.To podrucje u srednovjekovnoj Bosni je oscilirala izmedu ugarsko-hrvatskih kraljeva i bosanskih vladara, a konacno ga Bosni pripoio kralj Tvrtko I 1390. i tako je ostalo u sklopu Bosne sve do pada Bosne i Hercegovine pod Turke.

 

PODRINJE se prostiraloistocno od gornje Drine: izmedu Drine i rijeke Lima. Glavna mjesta Podrinja bila su gradovi Sokol na uscu Pive i Tare,Breznica (kod danasnjeg Pljevlja),Prepolje, pa grad i manastir Milesevo; pa krajevi oko danasnjeg Gorazda i Visegrada.

 

Cijelo Podrinje zauzeo je kralj "Tvrtko I"(1337.)nakon sto je pobijedio Nikolu Altomanovica i od tada je Podrinje stalno u sastavu bosanske drzave sve do danas.

 

SOLI I USORA zvali su se u Srednjem vijeku ktajevi izmedu rijeke Save, Drine, Drinjace i Brke u danasnjoj sjeveroistocnoj Bosni (Soli), dok je Usora bila uz tokove i izmedu rijeke Bosne i Ukrine,a na sjever do Save. Vec bosanski ban "Kulin"je upravljao ovim podrucjem, koje je od tih vremena pa sve do danas bilo u sastavu bosanske drzave.

 

HERCEGOVINA se prije hercega Stjepana Vukcica-Kosace zvala "Hum" ili "Zahumlje". politicki zacetnik ove oblasti bio je "Vlatko Vukovic", vojvoda kralja "Tvrtka I" komu je Tvrtko dariva te zemlje.Negov, isto tako veliki, nasljednik bio je "Sandalj Hranic-Kosaca" (1392.-1435.), koji je ucvrstio i prosirio to podrucje pokorivsi sve male knezeve pod svoju upravu. Nakon ubojstva "Pavla Radenovica" (1415.) i nakon smrti hercega "Hrvoja Vukcica Hrvatinica" (1416.), Sandalj je bio najmocniji velikas u bosanskom kraljstvu,a kako nije imao muske djece, naslijedio ga je bratic mu "Stjepan Vukcic- Kosaca" (1435.-1466.)

 

Kada je Stjepan god. 1448 dobio naslov hercega (Jos se nezna kako i tko je podijelio taj naslov Stjepanu. Misli se da se je on sam tako prozvao,a cijeneci po njegovom karakteru, ti je inajvjerojatnija teoraija.)humska zemlja se prozvala hercegovinom Stjepana Vukcica,a po tome, polije samo "Hercegovinom". Herceg (Hercog) oznacavao je vladara odmah uz kralja, ili kraljevske namjesnike u nekim zemljama.

 

F)Bosna postaje banovinom (1180.-1377.)

 

Uovom periodu Bosna je cas samostalna, a cas opetpo vrhovnistvom hrbarsko-ugarskog kraljastva. Iz ovog razdoblja datira dosta pisanih izvora, ali ipak postoje i povjesne nesuglasice i to ponajvise u losoj historiskoj interpretaciji tih izvora zahvaljujuci ljudskoj slabosti presucivanja ili mijenjanja cinjenica a uglavnom na ustrb bosanske samostalnosti. Bosna je u to doba bila banovina u savezu ostalih banovina pod krunom sv. Stjepana, t.j. hrvatsko-ugarskog kraljstva. Upravo tada, pod ugarskom tiraniom, u bosanskom covjeku rada se teznja za potpunom vjerskom i narodnom samostalnoscu koju Bosnjaci i ostvaruju. Iz tog vremena datiraju i brojni stecci, nadgrobni spomenici koji su specificni bas na bosanskom i hercegovackom srednjovjekovnom podrucju. Ti stecci, po nekim historicarima, vezu Bosnu sa njenom poganskom prosloscu, ma premda je Bosna ostala poganskom zemljom u svom sirem shvacanju sve do turskih osvajanja. Zanimljivo da na tim steccima nema bas mnogo krscanske simbolike, a veoma su rijetki slucajevi s hrvatskom narodnom tematikom. Dakle, radi se iskljucivo o bosnjackoj specificnosti astralnih motiva, kao i tematici iz svakidasnjeg zivota naroda i njegove proslosti. Natpisi su u glavnom pisani bosanskim pismom, a veliki dio tih natpisa govori da pod kamenim spomenikom pociva "Dobro Bosnjanin",ili "Dobri krstjanin".

 

U to doba padaju i dva najznamenitija dogadaja u BiH: "bogumilstvo" i "Crkva bosanska".

 

Bosna se proglasuje kraljstvom (1377.-1463.)

 

Ovaj period bosanske drzave bio je najburniji, dok konacno nije zavsio tragicno padom Bosne pod tursku vlast.Bilo je desetak bosanskih kraljeva i kraljica, koji su, svaki na svoj nacin, ostavili svoj pecat u tom nemirnom i nesretnom kraljstvu. Bosna je bila izasla iz svoje vjekovne geografske izolacije i odmah postala mamcem dviju gramzljivih "civilizacija", dveju "krscanskih" sila, sve do nasih dana.Bosna se izdizala u svojim historiskim ekstazama, mucila i krvarila u svojim brojnom agonijama, ali se uvijek i iznova dizala kao legendarna ptica Feniks.

 

Bosanski ban Tvrtko kruni se bosanski kraljem 1377. i podize Bosnu na nivo sile tadasnjeg balkanskog svijeta, a on sam ulazi u povijest kao jedan od najvecih slavenskih vladara svih vremena, koji je bio uspio okupiti i Hrvate i Srbe u svom kraljstvu.

 

Stjepan Tomasevic je bio posljednji bosanski kralj koji se uzaludno obracao desno i lijevo za pomoc, ali tadasnji mocnici, kao i danasnji, isli su samo za onom tko i sto je islo u njihovu korist. "Ja ne istem zlatnoh brda...( pisao je nas kralj papi)a moja propast nece biti samo moja..."Kako prorocanske rijeci tog naseg kralja!

 

Nazalost, vec desetljecima prije propasto Bosne, kraljstvo bosansko su razdirale nesloge, zavist i svade njezinih velikasa, koje su se kuhale i podgrijavale u Rimu i Bizantu; Hrvatskoj, Ugarskoj i Srbiji, a da nije bilo takvih spletkarenja izvana, Bosna je imala velike mogucnosti odhrvati se turskim najezdama, a sto se vidi iz historiskih dokumenata po kojima Turci nisu nikada bili sigurni u Bosni.

 

I dok je ta srednjovjekovna Bosna odupirala turskim najezdama, a u isto vrijeme i hrvatskoj i srpskoj agresiji i dok je krvarila i gubila komad po komad svog drzavnog teritorija, zlobnici povijesti zapisase "Bosna saptom pade".

 

*************************************************************************

 

Josip Vrbic se rodio u Bosni, u selu Biljacici povis Zavidovica 9. augusta 1939.Osnovnu skolu zavsio i zavidovicima a gimnaziju u Visokom i Dubrovniku.Na studijama u Zagrebu aktivira se medu medu buntovnim studenrskim strujama i tako zaraduje "Goli otok" od 5 godina ali poslije amnestije (nakon 3 godine) napusta Otok.Po povratku u Zagreb, vlasti mu onemogucavaju nastavak studija na Pravnom fakultetu i tako Vrbic sa svojih 22 godine napusta svoju Bosnu. Bjezi iz zagreba i nastavlja studije u Becu. Nakon 3 godine odlazi u SAD i zavrsava skolovanje na Georgetiwn sveucilistu u Washington, D.C. Nekoliko godina kasnije zavrsava i kompjutorske nauke u College of Virginia.Vrbic je napiso dosta clanaka u emigrantskom tisku i knjige "Pregled historije BiH do turskih vremena" i knjiga druga "BiH od turskih vremena do danas"

 

O IMENU "BOSNA"

 

J Bacic Ph.D

 

Bosna i Hercegovina je relativno dobro izuceno podrucje, jer su se njenom prosloscu bavili mnogi vrsni arheolozi, povjesnicari, povjesnicari umjetnosti, entolozi i drugi. Uprkos tome, za cuditi se je kakve sve gluposti pisu razni "strucnjaci" o Bosni. Cak i neki inace ozbiljni znanstvenici tvrde ono sto bi oni htjeli da se je zbilo, a ne oni sto je stvarno bilo, eda bi potvrdili neku njihovu ideologiju, opravdali neku mrznju ili pak ucvrstili neku ljubav.Citatelj ce uskoro vidjeti o cemu se radi i nadamo se umijeti luciti one koji o Bosni pisu s ljubavlju za istinu od drugih koji to ne cine.

 

U ovoj seriji mi se jednako bavimo povijescu Bosne i Bosnjaka, tj. zemlje i naroda koji je po njoj dobio ime. Nema dvojbe da je Bog prvo stvorio Bosnu a ona rodila i odhranila Bosnjake.Za razliku od Starozavjetnih Zidova, ciji preci su podrijetlom iz Iraka i Sirije (Abraham) ili Egipta (Mojsije i Aron), te za razliku od Srba i Hrvata koji nastoje dokazati da su njihovi preci dosli na Balkan iza karpata ili pak iz Irana, Bosnjaci ne traze svoje korijenje izvan Balkana i Podunavlja. Ne stoga sto pojedini Bosnjaci nebi bili podrijetlom iz dalekih zemalja, vec uglavnom zbog toga sto je narodnosni naziv "Bosnjak" izvorno balkanski i oznacava stanovnika jedne od balkanskih drzava, te se je narod koji nosi ovo ime formirao tu gdje i njegova drzava. Za razliku od Sraba i Hrvata koji pricaju o njihovim iranskim, sumerskim, anatolskim, vasionskim i kakvim sve ne prarodinama i pradjedovinama, Bosnjaci ne znaju za drugu Bosnu osim one na Balkanu. Ali bilo je i jos ima pokusaja da ju se nadje.

 

U prvom pisanom izvoru koji spominje Bosnu, u "Spisu o narodima"kojeg je sastavio romejski (bizantski) car Konstantin Porfirogenet, nema nista ni o njenom podrijetlu niti o smjestaju.

 

Slicnost imena Bosne s imenom trackog naroda Besa i pravilno rasudivanje da su srednje vjekovni Tracani, tj. Bugari, jezicno i srodni s Bosnjacima porodila je u glavama nekih ranih pisaca uvjerenje da je ime Bosna samo jezicna varijacija imena Besi. Ovu jednadzbu nije moguce dokazati te je niko vise ne rabi.

 

Drugi pokusaj trazenja Bosne van Bosne takoder je rezultat puke slicnosti imena Bosnjak sa imenom Bassinak, kojim su neki zapadno-krscanski pisci oznacavali narod poznat kod Rusa pod imenom Pecenega. Pecenezi su bili jedan od brojnih nomadskih naroda koji su nikli i nestali na neobjatnim riskim i ukrainskim stepama. Buduci je njihov jezik pripadao turskoj porodici jezika, nemaju oni nikakve srodnosti s Bosnjacima koji su jezicno Slaveni.

 

Od kako je prevladalo nicim ne dokazano uvjerenje da su se Srbi, i Hrvati i drugi Juzni Slaveni doselili na Balkan iza Karpata u onom sedmom krscanskom stoljecu u kojem je svevisnji dao Kur'an ljudima preko svog izabranika Muhameda, pokusava se i Bosnjake uvesti u maglovite zakarpatske pustolovine trazenja neke bosanske pradjedovine.

 

Iako je moja dokrorska dizertacija, koju sam ja sam jos 1983.godine odbranio na Columbia Sveucilistu, a koja dokazuje da nikakve seobe Hrvata niti iza Karpata niti Irana nije bilo, prihvacena od uglednih svjetskih povjesnicara i misliteljskog opcinstva, prosti hrvatski puk je osupnut proizvodima daka samouka, koji mu docaravaju razne pradomovine. Uvjeravaju ga da se Hrvatska po prvi put u povijesti pojavljuje 520 godine prije Krista pod imenom Harahvatis nakon sto je tu afganistansku pokrainu pokorio perziski kralj Darije i od nje napravio satrapiju. Kao dokaz porobljenosti njenog naroda dao je ukljesati na jednu liticu u Iranu lik vezanog jadnika koji simbolizira zemlju Harahvatis kako lezi pod nogama silnog Perzijanca, a u drustvu drugih suzanja koji simbolicno prestavljaju ostale pokorene zemlje. Na ovom reljefu nema siznja koji bi prestavljao Hrvatima srodne Srbe. Ali, buduci se ime Harahvatis pojavljuje u Indiji u obliku Sarasvatis, mozemo slobodno potezom pera zasuznjenog pra oca Hrvata pretvoriti u pracaletu srpske otadzbine. Tisucu i kusur godina su navodno Harahvati/Sarasvati putovali od Afganistana do Ukraine i Poljske, gdje su se nvodno skrasili i ti u sestom stoljecu osnovali bijelu ili zapadnu Harvo-Sarvatiju. Odatle su navodno, po naredbi romejskog cara Haraklija, sljegli na Balkan i tu se raskolili na Hrvate i Srbe, a raskol je postao trajan kad su u sedmom stoljecu Hrvati osnovali drzavu Horvatiju i priklonili se Zapadu, a Srbi doveli u zivot Serviju i privoljeli cara na Bosporu.

 

Danas svaki albanski i grcki cevadzija vjeruje da su Crnogorci, srbi i Makedonci dosli na Balkan tek u sedmom Stoljecu te da ne mogu tu imati ista prava kao Albanci i Grci koji da su starosjedioci.Hrvati pak unosno pjevaju kako od stoljeca sedmog oni pisu svoju povist na Jadranu i tu da disu. A kad ih se upita koji je narod prije sedmog stoljeca tu povist pisao, disao i kamo se je djenuo zijevaju kao riba na suhu.

 

U prkos cinjenici da je bosnjacki narod roden i krsten na obalama rijeke Bosne, a Bosnu nije nitko donio iza Karpata. manja traganja za praotadzbinom navela je i neke povjesnicare da negdje u Hrvo-Sarvatiji traze i Bosnu i neki vjeruju da su ju i nasli. Ovaj pokusaj temelji se na pretpostavci srednjovjekovnih pisaca da ime Bosna od imena nekog plemena, a ne od rijeke.

 

Umjesto odbacenih Besa i nepodobnih Pecenega izmislili su sredinom ovog stoljeca neki povjesnicari neko gotsko pleme Bosna i od toga da su bosnjaci potekli.Teza o gotskom podrijetlu Bosnjaka nikla je u ono vrijeme kad su u opciju bile teze o gotskom podrijetlu Poljaka, Bugara, Rusa i Hrvata. U to vrijeme takoder je vladalo uvjerenje da su Bosnjaci cvijet hrvatstva, te ako su Htvati Goti, onda su i Bosnjaci Goti. U ono vrijeme kad je Hitler "etnicki cistio" Evropu od Zidova, Cigana i Slavena, bilo je tesko biti Slaven a spasonosno Got. Nedavno je "Slobodna Dalmacija" objavila pregrst objeda na racun Muslimana. Medu ostalim ih se izruguje sto su za vrijeme drugog svetskog rata poslali Hitleru memorandum u kojem tvrde da su Bosnjaci Goti. Splitska novina ne spominje na kakve su sve nacine Hrvati pokusali uvjeriti sebe i svijet da su i oni Goti, a neki jos to cine i objavljuju knjigu pod naslovom "Gotska krv u hrvatskim zilama"o kojoj je ova novina pohvalno pisala.

 

I ako rijetko ko danas pridaje veliki znacaj Gotima u etnogezi Bosnjaka, ipak se ne odustaje od traganja za nekim plemenom koji bi na svojim opancima "donjelo" bosansku zemlju iz zakarpatske Hrvo-Sarvatije i nastanilo se na obalama do tada navodne bezimene rijeke kojoj bi dali svoje zakarparsko plemensko ime, po uzoru na Hrve i Sarve koji na svojim opancima donose Harvatiju i Sarviju na Balkan. Tako su bez ikakvih valjanih dokaza, i na osnovu niceg drugog osim teorije o zakarpatskoj pradomovini Juznih Slavena, koju smo ja i drugi istrazivaci Anto Babic i Redakcija u separatu "S R Bosna i Hercegovina" Enciklopedija Jugoslavije (Zagreb 1983,str.79)napisali:

 

"Po tom izgledu da se jedno dosta jako pleme Bosna nakon seoba naselilo u centralnoj Bosni, dijelu rimske provincije Dalmacije"

 

Iranom protice rijeka koja se danas zove Mari-rud, ista koju su stari grcki pisci znali kao Margos, a zemlju kroz koju je tekla zvali se Margina. Kao i Harvahtis/Sarasvatis i Magrina je bila perziska satrapija. Zacudo, tragaocima za pararodinama ibjegla je iz vida identicnos iranske rijeke Margos i balkanske Margos koju su Slaveni zovu Morava. Kako ti da se nitko ne upire da dokaze iransko podrijetlo Moravljana? U srednjem vijeku Morava je bila znacajna drzava i dijelila se na Moravu i Veliku Moravu kaosto se je i Hrvatska dijelila na Hrvatsku i Veliku Hrvarsku. Danas se moravskim imenom zove jedna pokraina u ceskoj, ciji stanovnici pokusavaju izboriti za svoju nekoc slavnu zemlju poseban status, te je za ocekivati da ce se proglasiti Irancima da bi se distacirali od Ceha.

 

Od Irske do Indije lingvisti su sakupili i analizirali ogroman broj identicnih ili slicnih imena naroda, rijeka, planina, itd. Amatere ovo uzbunjuje i goni ih da donose dalekosezne zakljucke koji nemaju nikakve povijesne podloge, jer se temelje na slucanjim slicnostima. Primjerice, neki slavenofobi medu Hrvatima jasu na pribliznoj slicnosti imena Harahtis sa imenom Hrvati da bi se distancirali od "ropskih" naroda:Srba i Slava. Teorija o iranskom podrijetlu Hrvata nema znanstvene podloge, temelji se na zelju da se pobjegne od balkanske i podunavske stvarnosti u neki istocni raj. Cudno je da oni koji zastupaju ovu teoriju ne uocavaju, da, kad bi se ona prihvatila, da bi Hrvati unisli u povjest ne kao slobodni ljudi nego kao zasuznjena raja ciju su zemlju silni i bahati Perzijanci pretvorili u svoju satrapiju.

 

Hvala bogu medu Bosnjacima prevladava zdrav razum i smisao za hladno rasudivanje te su oni po svom mentalnom sklopu spremni prihvatiti moju tezu da su starosjedioci u svojoj jedinoj babovini i da nema toga povjesnicara koji je uspio dokazati da bi oni kao narod od nekuda dosli. Za razliku od nekih Hrvata koji disu u Hrvatskoj tek od sedmog stoljeca, u Bosni od kamenog doba dise onaj narod koji je nedavno primljen u ljudsku zajednicu pod slavnim i ponosnim bosnjackim imenom.

 

**************************************************************************************

 

KULA

 

BOSNJASTVO U ORJENTALNOM I U SREDNJOEVROPSKOM KONTEKSU

 

Napisao prof.Dr.Smail Balic

 

Tragajuci dugi niz godina za imenima nasih zemljaka u knjizevnom naslijedu Orijentai za njihovim djelom u razvoju arapske, turske i perzijske literature sretao sam se uvijek nanovo s pridjevkomal-Bosnawi, Bosnali ili Bosnjaq. Tako sam u dva sveska svoje knjige "Kultura Bosnjaka" mogao poimenicno navesti preko 110 tako opisanih knjizevnih djelatnika i kalilografa. U meduvremenu se taj broj u mojoj radnoj evidenciji popeo na skoro dvije stotine imena. Pridjevak al-Bosnawi ili njegov turski ekvivalent dodavan je uglavnom samo onim trudbenickim imenima, koja su se cesce pojavljivala izvan Bosne, a nositelji im nijesu imali neku drugu karakteristiku, po kojoj se mogli preposzati. Skupni broj bosanskih poslednika na osmanliskom knjizevnom polju nadmasuje navedeni broj od 200 za dva puta. Atrubut al-Bosnawi, Bosnali ili Bosanaq u prvom redu je sluzio za sto bolje razlikovanje jedne licnosti od druge. No ipak je ovdje na mjestu pitanje, dali se njima mozda oznacavala i narodnost konkretno imenovane osobe. Pojedini orjentalisti kao u meduvremenu (1985) preminuli Vanca Boskov, u njem su vidjeli samo regionalnu oznaku, sto bi znacilo, da prevod ima glasiti jedino: Bosanac. Istina je da u Osmanlijskom Carstvu, upravljanom po srednjovjekovnom vjerskom pravu nije bilo potrebe za vjerskim izjasnjavanjem. Njegovo stanovnistvo se u samorazumijevanju i u svijesti savremenika nije razgranavalo u narode, vec u milete, t.j. vjersko kulturne grupacijes vlastitim zivotnim pogledima i pravnim poimanjima.Radilo se uglavnom o muslimanima i krscanima i Zidovima, sa svim njihovim posebnim interpetacionim i odredenim skolama. Javni radnici koji su nastupali izvan granica svoje uze domovine dobivali su obicno pridjevke po rodu, porijeklu ili nekoj upadlivoj osobini,jer nije bilo prezimena, a potronymikon (izvednica od oceva imena) nije bila uvijek dostatna, da bi se licnost dovoljno jasno omedila. U arapskom jeziku se pridjevak po rodu (nesebu) ili porijeklu zove nisba (po turskom izgovaranju:nisbet). Oblikuje se po pravilu dodavanjem nastavka- i na korjensku rijec. Tako se pojavljuju imaena al-Bosnawi (Bosnjanin), al-Misiri (Egipcanin), al-Habasi (Abesinac), al-Hindi (Indijanac). Radi sto preciznijeg indeficiranja upotrebljava se ponekad citav lanac pridjevaka. Ovaj obicno pocinje naznakom mjesta rodenja, potom oznakom mjesta boravka, onda podatkom o rodu ili rodnoj zemlji i na koncu ukazivanjem na eventualnu pripadnost odredenoj skoli misljenja ili odredenih navika.

 

Buduci da je pridjevak al-Bosnawi mogao oznacavati i osobu koja pripada bosanskom rodu ili je na bilo koji nacin povezana s Bosnom, to je opravdano u njemu vidjeti i sematicku pretecu danasnje narodnosne oznake.To je taj pridjevak uistinu cesto i bio. Pod promijenjenim zivotnim uvjetima rijec Al-Misiri je u meduvremenu pojmovni sadzaj, pa danas znaci Egipcanin u nacionalnom smislu, ili rijec al-Habasi, koji danas jednostavno Abesinac po narodnosti, tako bi se u danasnjoj uporedbi ime el-Bosnawi moralo prevoditi s Bosnjak. Dali se i prije radilo vecinom o tom znacenju, dokazuje njeno cesto prevodenje na turski jezik upravo tom rijecju. Nekada je prevod mogao: Bosnali, sto odgovara nasem pojmu: Bosanac

 

Da postoji narod BOSNJAK na to jasno ukazuje cinjenica da bosanski i hercegovacki iseljenici na Srednjem istoku nijesu poznati ni pod kakvim drugim imenom nego Bosnjaci. Pojam je uvpijezen i u arapskom jezicnom podrucju:al-Bosnaq, mnozina: al-Bosani-qa. Tako je naslov malo prije spomenute knjige "Kultura Bosnjaka", u jednom arapskom jeziku dosljedno preveden Ta-qafqt al Bosaniqa, a i njime se i ja posluzio za nas naslov knjige "Kultura Bosnjaka".

 

Sustinsko prisustvo bosnjaka davno prije pojave madarskog ucenjaka i politicara Benjamina Kallaya, umro 1903, i u okviru zapadne, osobito srednjisnoevropske, kulture, potvrduje - citav niz enciklopedija i leksika. Bilo bi korisno istraziti sva ova svjedocanstva i uciniti ih pristupacnim sirem krugu zainteresiranih ljudi. Skroman pokusaj ove vrste, svojevremeno sam poduzeo svojom bibliografijom "Njemacko-jezicki arheoloski i povjesni spisi o Bosni-Hercegovini od pocetka 19 stoljeca do 1918".

 

Orjentalne knjizevnosti, poimenice arapska, turska i perziska knjizevnost, polaze u ovom gledanju na nas narod sa stanovista da postoji "bosnjacki narod". Oni znaju sta vise i za "bosnjacki jezik". Buduci da se duhovni susret redovno odvija unutar islamskog kulturnog kruga, to su za islamske narode Bosnjaci manje vise upravo oni Juzni Slaveni, koje dans oznacavamo Muslimanima u nacionalnom smislu. Stara jezicka praksa bosanskih franjevackih knjizevnika, medutim, dodatno dokazuje da pojam bosnjastva bio ziv i u ne muslimanskoj sredini. Spomenimo samo bosanske franjevacke rodoljube Filipa Lastrica, Iliju Jukica i Antu Knjezevica. Na drugoj strani hrvatski pisci Pavao Riter Vitezovic i Antun Kacic Miosic zalagali su se za prihvacanje "bosanskog jezika" za knjizevni jezik svig naroda. Citajuci prosle godine objavljenu knjigu "Die Bosniaken kommen" (Bosnjaci dolaze!), nijesam se mogao dovoljno nacudit s koliko pozrtvovanosti su se u bosanskim regimentama, za vrijeme Prvog svetskog rata, borili za Austro-Ugarsku Monarhiju bosanski vojnici srpskog porijekla. Veliki broj ih je za to odlikovan zlatnim medaljama za hrabrost. Jednom od njih, Gojkomiru Glogovicu iz bilece, stavise je za tarne zasluge darovana plemicka titula. Ti, mahom prosti vojnici, nijesu bili svjesni toga da za tudinu prolijevaju svoju krv. Ono sto je ucvrcivalo njihovu vjernost svojim vonjim jedinicama, bilo je prije svega drugarstvo i na krivom mjestu "izrazena zelja da se osvjetla obraz Bosne". Dobar indicij za to je slucaj korporola rade Save Rajica, koji je svoju zlatnu medalju za hrabrost bez mnogo razmisljanja prodao, sto mu je donijelo degradiranja na stupanj obicnog vojnika.

 

Po svemu ovome se vidi da bosnjastvo nije ograniceno samo na bosansko-hercegovacke i sandzacke Muslimane, nego je siri pojam. Taj momenat nije do duse dovoljno jasno izrazen u orjentalnim knizevnostima, koje inace pruzaju vazno svjedocanstvo o staroj prirodi toga narodnosnog osjecanja, ali je zato jace izrazen u bosanskoj drzavnosti predosmanlijskog vremena i njezinih duhovnim predpostavkama. Iz ovoga proizlazi da historiski gledano nije opravdano samo u muslimanima u nacionalnom smislu nalaziti Bosnjake. To su drugi slavenski stanovnici Bosne, ako se takvim osjecaju.

 

Medutim, razvoj politickih i kulturnih prilika u 19 i 20. stolecudoveo je do toga daje bosnjastvo-koliko ga u svijesti naroda ima - splasnulo uglavnom na muslimanski dio stanovnistva povjesne Bosne. Sluzbeno videnje ovog etnickog indetiteta kao "muslimanstvo u nacionalnom smislu" zakonski prvi puta utemeljeno u preambuli Ustava Bosne-Hercegovine iz 1963, krupan je korak uskladivanju politickog zivota sa stvarnoscu. Ono je uvjerljiv dokaz nastojanja oko ravnopravnosti svih gradana. Na taj nacin i jedna dotle za sluzbenu javnost bezimena, a u stvari osjetljivo prisutna, opisiva i s Bosnom ocito jednako usko povezana narodna skupina kao i bosanski Srbi i Hrvati, priznata kao genium drzavni narod. Uza svu snagu argumenata koji su iznoseni u korist priznanja trece nacije u Bosni, ima se dojam da ne novopridoslo ime u spelrtimu jugoslovenskih nacija prihvaceno tek iz nedoumice. Ocito se pristalije ime, naime "bosnjastvo", izbjeglo kako se bosanska drzavnost ne bi zabunom - kod stranaca - pripisivala samo tom bosnjackom, ustvari muslimanskom, elementu. Pribojavanje je donekle bilo opravdano. Neobicno je, ipak, da se izrazito vjerska oznaka koristi kao ime naroda, iako i toga u svijetu ima. U Sjevernoj Rusiji, na pr.,zivi mala dvojezicna narodna skupina po imenu Besermjani ili Busurmjani. Govore tatarski i ruski. Od davnina su muslimani i odatle im potjece ime. Madarske i neke druge muslimane u susjedstvu su za vrijeme srednjeg vijeka zvali "boszormeni".To se ime zadrzalo od Besermjana. njih su u 17. stoljecu bili nasilno preveli u kriscanstvo, ali su se nakon proglasenja vjerske slobode u carskoj Rusiji 1905. godine ponovo skoro listom povratili na islam.

 

Rijec musliman je perzijska izvednica od arapskog participium aktiva muslim, sto u vjerskoj terminologiji znaci: civjek koji svoj zivot i svoju bol savladava u znaku predanja bogu. pod pojam muslimani mogli bi se dakle u kranjoj liniji svesti svi vjernici jednobozanskog nazora, jer svi trebaju da savladaju svoj zivot i svoju sudbinu u znaku predanja Bogu. Sadrzina tog pojma, zarumljivo, proturijeci iz temelja bezvjerju ili ateizmu. Prema tome, u izrazu Musliman u nacionalnom smislu odredujuci elemenat nerijetko se pojavljuje lisen svoje pojmovne sadrzine ili, stavise, prometnut u svoju suprotnost. To lahko dovodi do zabluda, posebno u dodiru sa stranim svijetom.

 

"Historiska svijest,obicaji i kultura kao srestvo nalazenja nacionalnog identitetasu u slucaju muslimana tako usko povezane s islamom" primjecuje slavista Wolfgang Hopken, u svojoj izvrsnoj analizi poslije ratne komunisticke politike prema bosanskim muslimanima, "da nastojanje za cisto svjetovnim legitimiranjem muslimanske nacije u praksi tesko polazi za rukom". Ono dovodi do izvjesnih proturecnosti. "Ali zbog toga gledati na izvodenje muslimanske nacije kao jedan cisto umjetan proizvod", zakljucuje on, "znaci plitko zalaziti u problem".

 

Pojava novog nacionalnog imane u poratnom vremenu nije usamljen slucaj. Sjetimo se samo naziva Rom i Makedonac, kao i sitavog niza do oktombarske revolucije nepoznatih etnickih skupina u sovjerskom Savezu. sva ta imena ipak pokrivaju jednu u najmanju ruku sociolosko-kulturnu osebujnost.

 

Iz izvesnih razmatranja proizlazi da sagledavanje pitanja nacionalnog identiteta bosanskohercegovackih Muslimana, jos nije dostiglo svoju zavrsnu tacku. Nepatvoreni nacionalni identitet stoji uvijek u skladu s nasljijedenim duhovnim ustrojstvom. On je odraz vjernosti samom sebi, toliko potrebne za stvaranje sredeneh meduljudskih odnosa. Uskakanje u tudi identitet nosi za pocinitelja opasnost da se nade u polozaju koje nije ocekivao niti zelio, jer mu je misaono stran. To moze kako nas i skorija proslost uci, uroditi tragicnim poljedicama. Ovo saznanje je - uz druge razloge - zacijelo rukovodilo radom bosanskih ljudi od nauke na iznalazenju odrednica i dometa muslimanskog duhovnog ustrojstva kao cimbenika nacionalne samosvojnosti. Vazan poloticki razlog mogla je biti i okolnost da nakon oslobodenja siroki muslimanski strojevi, sluzbeno svrstavani u red tzv. nacionalno neopredeljenih, nijesu bili zastupljeni u vladajucim tijelima. David Diker je na temelju jugoslovenskog "Who is who" iz 1956, iznasao da su se od ondasnjih vodecih partiskih i drzavnih funkcionera s izrazito muslimanskim imenom njih 61,6 odsto bili izjasnili kao Srbi, 12,6 odsto kao Hrvati, 8,6 odsto kao Jugosloveni, dok je 12,6 kazalo da odbacuju svaku vrstu nacionaliteta. Moglo je to izvjesnim dijelom biti odraz licne odredljivosti upitnika prema ratnim zbivanjima u nasoj sredini. Gledano pak na dugi rok, bila je to psljedica sto sustavnog presucivanja muslimanskog kulturnog i nacionalnog nasljieda u obrazovnom sustavu zemlje, iz cega se izrodila otudenost od vlastite narodne sredine, sto vladajucih ideoloskih pogleda o nacionalnom pitanju, sto pak politickog pritiska u pravcu odredenog identificiranja. Ovaj pritisak dugo je vremena bio stalan pratilac politickog i nacionalnog raslojavanja. Samim nepriznavanjem muslimanskog ili bosnjackog identiteta, eliterni krugovi iz bosanske sredine su stavljeni pred izbor: Srbin ili Hrvat.

 

Jugoslovenstvo je obicno sluzilo kao pribjeziste iz neugodne dileme. Nacionaklna neodredjenost usljed izostatka priznanja bosnjastva izazivala je, vec prema politickim prilikama, prelijevanja sad na jednu sad na drugu stranu. Ona je olaksavala nedosljednost i oportunizam, nekada ocito iz karijeristickih pobuda.

 

Osmanlije su u Bosnjacima vidjeli zaista narod, na sto ukazuju dokomentarno potvrdeni pridjevni spoj BOSNALI QAWIM (bosanski narod) kao i naziv jezika. Nije bez osnova slavni Vatroslam Jagic, umro 1923, osnivac casopisa "Archiv fur slavische philologie" i izdavac "Enciiklopedije slavjanskoj filologii" stajao na stanovistu, da postoji bosanski jezik. Nije dovoljno uvjerljiva teza Milosa I. Okuke, da se on-tako integralna znastvena licnost - u pitanju bosanskog jezika tek dao po Kallayu navesti na tanak led.

 

 

Popovic, orijentalista i bibliograf iz Pariza, uz priznanja vrijedan sakupljacki rad literarne grade o o isklamu i muslimanima na Balkanu i njezine analize, ponekad nepotrebno komplicira odredivani predment time sto iznosi previse mnogo detalja koji i nijesu bitni za sagledavanje sustine. I u ovom clanku on je, ukljucujuci svoje razmatranje neke nacionalisticki tempirane napise iz dnevne stampe, predmet, mozda i nehotice, zamaglio. Iz sklopa genuiine bosansko-muslimanske svijestion ne zna skoro nista navesti. Uznemiruje ga- kako on kaze- austriska ideologija BOSNIZMA, koja da je nanijela toliko mnogo stete. U gledanju na bosanske Muslimane on polazi sa stanovnista da su oni Srbi. Priznanjem muslimanske nacije trebalo je navodno pogoditi srpsku stvar u Bosni. Od drugih aspekata muslimanskog pitanja on se zadrzava posebno na tzv. islamskom fundamentalizmu i njegovim navodnim politickim aspiracijama (u smislu optuzbi iz1983 godine) i na "muslimanskom laickom radikalizmu".

 

U narodnoj predaji bosanskih Muslimana, Hrvati i Srbi nigdje se ne stigmatiziraju kao mozebitni neprijatelji. Iz osjecaja ugrozenosti se tek gleda na Alamanina (njemacki Alamanne), Lacmanin (od njemackog Landsmann), Latinina, Vlaha i Moskova. Oni su historiski protivnici Bosnjaka i to dijelon vec iz predislamskog razdoblja Bosne.

 

Prusac

 

Hans Furuhagen:

 

BOGUMILI I BOSNA

 

VATRU JE ZAPALIO SVESTENIK BOGUMIL

 

Istorija bogumila je vazan, sastavni dio mozaika tragicne igre u i oko bivse Jugoslavije. Odmetnicki svestenik Bogumil, koji je zivio prije hiljadu godina, dobio je posebno mnogo pristalica u Bosni gdje je sekta prezivjela do danasnjih dana. One brutalonosti koje su danas Srbi usmjerili protiv Muslimana na prostoru bivse Jugoslavije je mozda moguce objasniti cinjenicom da su ti Muslimani potomci bogumila. Anticki svijet je bio religijsi tolerantan sto se ne moze reci za krscanstvo Evropa koju poznamo iznikla je iz haosa pozne antike. Propalo Rimsko carstvo je naseljeno germanskim plemenima (Goti, Vandali, Franci...) Istocno rimsko carstvo se ocajnicki branilo od slovenskih plemena koja su prodirala na Balkan napadajuci sjeverne granice carstva. Arapi su osvojili Bliski Istopk i Sjevernu Afriku. U to vrijeme je vladao opsti drustveni haos, politicki, socijalni, religijski. Anticki svijet je bio religijski tolerantan, sto se ne moze reci za krscanstvo. Kad je krscanstvo postalo drzavna religija, ukinulo je anticku slobodu religije. Ortodoksi (pravoslavci) i katolici bili su usmjereni protiv grupa koje su na drugaciji nacin tumacile bozanske pojave u okviru krscanstva.

 

Za vrijeme antike susrecemo politeisticke, monoteisticke i dualisticke religijske predstave. Politeizam (vjera u vise bogova) dominirao je kod religijskih shvacanja Grka i Rimljana, medjutim vjera u jednog jedinog boga (monoteizam) i podkraj antickog doba obuhvatala je cijelo podrucje Sredozemlja. Bog krscana bio je isto kao bog Jevreja (Jahova) i muslimana (Alah),ali je razlika u prosvjetiteljima (Mojsije, Isus, Muhamed). Dalje na istoku je dominirao dualizam, to jeste vjera u dva bozanstvena principa koja su medjusobno protivurjecna. Kineska predstava o jin i janu moze se prepoznati i u budizmu ali se posebno istice u Zaratrustinu ucenju (Perzija).

 

Svijet antike je bio internacionaliziran, sveobuhvatan i plodan. Tu su se susretali i medjusobno oplodjivali filozofski i religijski tokovi. To se odnosi i na krscansko budjenje cija je misija obuhvatala prostore, prvenstveno, trgovackih centara. Razliciti nacini tumacenja boga i ucenja Hrista doveli su do teskih sukoba u okviru krscanstva. Drzavna crkva prezivjela je te sukobe zahvaljujuci cvrstoj organizaciji u kojoj su biskupi organizovali odbranu i sve poslove znacajne za zivot. Ta jaka organizacija i jasna granica izmedju svestenstva i podredjenih rodila je opoziciju koja je poricala monoteizam i propovjedala dualizam. (Dusu je stvorio bog a djavo tijelo). Ti pokreti su poznati pod razlicitim imenima: gnostika, monikena, ali te dualisticke predstave su bile ukorijenjene u antici i bilo ih je tesko unistiti. Razliciti dualisticki pokreti su cvjetali medju krscanima u Maloj Aziji, posebno paulini u Anadoliji 600 godina prije nove ere. Crkvi je trebalo tristo godina da nadjaca njihov prodor.

 

Sredinom devetog vijeka deportovani su posljednji paulini preko Bosfora do Trakije, kraj granice bizantskog carstva (granica danasnje Bugarske). To se pokazalo strateskom pogreskom. Svestenik Bogumil podkraj devetog vijeka pali vatru bogumilstva U periodu osmog vijeka propovjednici Cirlo i Metodije su uspjeli nagovoriti bugarskog kralja Borisa da primi grcko-pravoslavno krscanstvo. Biblija je prevedena na bugarski i napisana je pismom koje je stvorio Cirilo (cirilica) a u crkvama je odrzavana molitva na maternjem jeziku. Slovenski narodi su imali svoje socijalne i kulturne tradicije koje su se ogledale u njihovom nomadskom nacinu zivota. To je bila izvrsna podloga za dualisticki pogled na zivot koji se kao vatreni plamen poceo siriti od paulina u Trakiji do seljaka u Bugarskoj, Srbiji, Bosni i Hercegovini. Onaj koji je zapalio vatru bio je svestenik po imenu Bogumil koji je zivio potkraj devetog vijeka. Njegovu djelatnost je opisao bizantski putopisac svestenik Kosna. Iz njegovog kazivanja proizilazi da pristalice bogumila nisu samo pocijenjivale pravoslavnu crkvu i njeno svestenstvo vec je to bila i pobuna protiv vlasnika posjeda i kraljevske moci. Vodje bogumila su zivjele asketski i u celibatu. Propovijedali su protiv rata i drugog prolijevanja krvi u vrijeme kad je vladalo nasilje. Odbacivali su Stari zavjet, jer je Jahova poistovjecivan sa zlim bogom koji je stvorio svijet. Poricali su pricest jer se kruh i vino ne mogu pretvoriti u krv i tijelo Isusovo. Nisu prihvatali ni vaskrsnuce poslije raspela, jedino ljudska dusa, po njima, moze imati vjeciti zivot. Bogumili su propovijedali krscanstvo pojedinca bez nadgledanja organizovane crkve i mocnih svestenika. To je bila poruka koja je imala odraz u siromasnim predgradjima pa cak i Konstantinopolju.

 

Da je bizantskoj crkvi prijetila opasnost od bogumila vidi se iz vise sinoda u Bugarskoj i Srbiji, za vrijeme jedanaestog i dvanaestog vijeka, sto je rezultiralo progonjenjem, zatvaranjem ili spaljivanjem na lomaci kao jeretika. Unatoc tome bogumili su mjestimicno prezivjeli sve do turskog osvajanja Balkana. Za vijeme svog uspona bogumilski misionari su sirili svoja vjerovanja i na prosotru Bosne i Hercegovine, odakle su se ona dalje sirila do sjeverne Italije i juzne Francuske, gdje su inspirisala valdeneze i katare da se izdvoje iz katolicke crkve. Protiv takvih jeretika je biskup Fournier pokrenuo inkviziciju u selu Montaillou, u periodu izmedju 1319. do 1324. godine. Bogumili su najvise uspjeha imali u Bosni i Hercegovini i tamo su prezivjeli sve do modernog doba. Moguce je da je uspjeh zavisio od divljih krajeva koji nisu bili niciji, izmedju zaracenog pravoslavlja i katolicke crkve, granice izmedju dva carstva, Rima i Konstantinopolja. Medjutim postojala je i politicka napetost dijelom zbog stalnih prijetnji madjarskih kraljeva koji su bili rimokatolici, dijelom zbog razdora izmedju feudalaca i bosanskog kraljevstva. Zbog toga se u Bosni pokret razvio u nacionalisticku slobodnu crkvu. Njeni pripadnici su se zvali pateranima. Njihov zastitnik je bilo bosansko feudalno plemstvo, kasnije i bosanski kraljevi. Za papu u Rimu paterani u Bosni su bili ista vrsta jeretika, kao i katari u juznoj Francuskoj te su protiv oba pokreta zagovarali pokrstavanje.

 

***************************************************************************************

 

SEFKO KADRIC

 

KORIJENI BOSNE I BOSNJASTVA

 

Iz knjige S.K: Bosnjastvo na vjetrometini

 

Nije slucajno da se narodi imenuju po prostoru a prostori po narodima i nije slucajno da oni koji narodu zele oteti zemlju pod nogama prvo mu otimaju ime koje mu znaci vlasnistvo nad njom. Nije slucajno da demografiju sagledavanju karakteristika prostora traze odgovore za karakteristike naroda ali i u karakteristikama naroda prepoznaju karakteristike prostora na kojim jesu ili sa kojih dolaze. Tako je i karakter i geografski polozaj zemlje Bosne u mnogom odredio i uticao na sudbinu naroda na njoj.

 

Taj geografski prostor Bosne i ako se istorijski prostorno uvecavao ili smanjivao od Istre do Kotora te duboko u danasnjoj Srbiji, a neki bosanski kraljevi cak imali i kraljevstvo nad Srbijom (kralj Tvrtko I legitimni nasljednik prijestolja Nemanjica), danas tvrdimo da se protezao i proteze uglavnom izmedju prirodnih granica rijeka Save na jugu, Une na zapadu te Drine na istoku.

 

Bosna je bila i ostala prirodan most izmedju jadranskog (mediteranskog) i panonskog (srednjoevropskog) bazena koji su u kulturnom i politickom smislu kroz istoriju bili dva zasebna svijeta. Posebno koritom rijeke Neretve i rijeke Bosne pored vode tekle su i rijeke roba i ideja koje su premoscavale ta dva svijeta.

 

Bosansko zlato, srebro i drugi metali u zadnjih preko dvije hiljade godina bili su razlog sukoba domacih plemena ali i osvajanja Krecana, Fenicana, Grka, Rimljana i dr.

 

Bosnu su od vremena koja mozemo pratiti naseljavala Ilirska plemena Austarijata, Dalmata, Desidijata, Japoda i dr. Zabiljezeno je da su Japodi jos 171 godine prije nove ere vodili dugotrajan rat protiv Rima. A gdje je Rim a gdje Bosna?

 

Osnovne karakteristike duhovnog zivota Ilira su slicne karakteristikama ostalih starih narodima indoevropskog korjena: Grka, Rimljana, Germana, Gala, Perzijanaca, Vikinga, Hinda i dr. Obzirom da je zivot covjeka tada bio najuze oslonjen na prirodu to je i kompletan njegov duhovni zivot bio podredjen prirodnim silama. U nemoci da objasni i razumije te sile covjek je poceo da vjeruje u nad naravna bica. Tako je i kod Ilira vrhovno bozanstvo bilo vezano za nebo a uz njega je postojalo vise muskih i zenskih bogova. Vrhovno bozanstvo su zamisljali kao musko stvorenje obraslo gustom dlakom sa kozijim nogama i rogovima. Na natpisima stoji i njegovo ime Silvan (slicno rimskom Silvanu ili grckom Panu koji su imali isti izgled i funkciju). Silvanova pratilja i boginja lova, divljaci i prirode bila je Dijana (Thana). Dijana je na figurama predstaljena kao lovac sa strijelom u ruci i tulcem za strijeli, obicno je prati pas ili kosuta. Spomenici Silvanai Dijane pronadjeni su sirom Bosne posebno na podrucju Glamaockog, Livanjskog i Duvanjskog polja te u srednjeoj Bosni. Iliri su postivali i gorske vile, nimfe, koje su im cuvale izvore, potoke, planinske proplanke i pecine. Na spomenicima su predstaljane kao mlade razigrane i obnazene djevojke, ne rijetko u kolu u kom svira Silvan. Zabiljezeno je da je tada u anticko doba u Bosni bilo 40 razlicitih vjerovanja i 52 razlicita boga. Kao svjedok tog vremena je preko 300 razlicitih sacuvanih spomenika koji govore o paganskom vjerovanju Ilira.

 

Ta vezanost za prostor i za prirodu ostala je karakteristika stanovnistva Bosne i po dolasku Rimljana koji su osvojili Bosnu 78 godina prije nove ere. I ako Rimljani u svom osvajanju Bosne tada nisu ispoljili onu vrstu varvarstva koju su nekoliko vijekova kasnije ispoljila varvarska plemena Huna, Avara, Tatara, Slovena ali 6 godina prije n.e. zabiljezena je velka pobuna protiv vlasti Rima u Bosni pod vodjstvom Botona i Pineza koja je trajala 4 godine i bila je zahvatila cijelu Bosnu. Centar pobune bio je oko Varesa i Vranduka. O snazi pobune govori podatak da je Rim angazovao 15 legija vojske od ukupno 25 koliko ih je imao. Car Oktavijan je uzpaniceno rekao Senatu da pobunjenici krecu na Rim. O motivima pobune govori sam vodja (Boton) koji je zarobljen na pitanje zasto je digao bunu odgovorio: "Vi ste nam umjesto pastira poslali vukove". Zadivljen mudroscu i hrabroscu vodje ustanka car ga nije pogubio sto je bio neuobicajeno ali ga je zadrzao u Rimu. Jos jedan detalj ove pobune treba upamtiti naime dio pobunjenika kraj Vranduka svjestan da treba da izgubi bitku pred Rimljanima skoncao je tako sto su zene i djeca poskakali u vatru zapaljena grada a muskarci su se na ocigled zapanjenih i zadivljenih rimskih vojnika medjusobno izboli macevima. Istina treba spomenuti i cinjenicu da se jedna grupa ustanika pod vodstvom nekog drugog Botona izdala ustanike stavljejuci se pod komandu Rimljana. Izdajnici su zasluzno kaznjeni ali vjerovatno i pomogli gusenju pobune.

 

Koncen 5 vjeka ove ere propada rimsko carstvo a cestama koje su oni izgradili do Bosne dolaze Huni, Avari, Slaveni i druge divlje horde. Domace stanovnistvo se uz otpor povlacilo u planine. Njihovi tragovi u ravnicama pljackama i paljevinama su skoro potpuno unisteni. Bosanske planine su naprosto sacuvale domace stanovnistvo od potpunog unistenja. U niziske krajeve Bosne u prvoj polovini sedmog vijeka dolaze Slaveni ali i Obre (Avari) a u planinama i u primorju ostaju narednih stotinjak godina starosjedioci Iliri ali i Romani. Tek kasnije, u dodiru ovih grupa, Slaveni i Avari upoznavaju tekovine staro-evropske kulture, kasnije dolazi i do krvnog i etnickog mijesanja stanovnistva i formiranja zasebnog antropoloskog tipa stanovnika ovog podrucja kog karakteristisu naglasena kurpulentnost i snazne misice.

 

Ono sto karakterise duhovnu stranu ljudi ovog podrucja tog doba jeste drugaciji mentalitet u odnosu na svoje susjede, drugaciji odnos prema vjeri, odbojnost prema svakoj vrsti podredjenosti, upadljiva srcanost i hrabrost, naglaseno postenje i dobrota kojom su ih u okruzenju cak imenovali te su poznati kao "Dobri Bosnjani".

 

Iz ovog i ovakvog imenovanja Bosne i Bosnjaka proizilazi jos jedna cinjenica neobicna za okruzenje a to je upravo ime. Naime slavenski susjedi Srbi i Hrvati su novi prostor imenovali sobom dok su pristigli Slaveni i Avari prostor Bosne pa i sebe imenovali slaviziranim imenom koje su zatekli po svom dolasku sto potice jos iz antickog doba (Basana ili Basina - Bosna). To govori da su se prispjeli Slaveni u Bosni naprosto gubili i utapali u autohtonu masu stanovnistva poprimajuci njihova kulturna i duhovna svojstva.

 

Ima jos jedna razlika izmedju susjeda naroda Bosne tada i stanovnistva njihovih susjeda, naime Srbi i Hrvati dolaze kao gomila bratstava i plemena a ne organizovan narod dok su bosanski starosjedioci jos iz kasne antike nosili vrlo konkretne forme narodnosnog organizovanja. Tim je moguce objasniti cinjenicu da starosjedioci po smirivanju situacije sa doseljenicima konsoliduju vlast u Bosni uz neke izmjene: naprimjer anticke dekucije postaju zupe, princepsi postaju zupani ili knezovi a arhizupan postaje ban. Tu cinjenicu je zabiljezio i bizantski pisac Porfirogenet koji sredinom X stoljeca pise o Bosni kao zemlji nazivajuci je upravo tako Bosna. U svim tragovima o prostoru danasnje Bosne sadrzano je samo jedno ime koje, zavisno od izvora kazivanja i jezika kazivaoca varira u boji a li ne i u sustini (Bosonium, Bossena, Bosthna, Bissena i sl.) Tako je Bosna zadrzala prostorni naziv za zemlju, rijeku, narod i jezik tog naroda do skorasnjih dana.

 

Prodorom krscanstva u Evropu ono potiskuje i paganska vjerovanja na bosanskom podrucju, (pocetak XI vijeka) ali osloncem na karakteristican duhovni sklop njegova stanovnistva poprima i cudan oblik poznat u istoriji krscanstva kao bosansko krscanstvo ili bosanska hereza o cemu ce kasnije biti vise rijeci.

 

Ocito korjeni Bosnjastva su naslijedje kulturnog i etnickog ilirskog ali i romskog kao i slavenskog ali i avarskog kontinuiteta mjesanog na specificnom bosanskom prostoru u snaznom dodiru sa narodima svog okruzenja Srbima, Hrvatima, Dukljanima (danasnjim Crnogorcima) ali i Rimljanima, i kasnije Italijanima, Austrougarima, Turcima i dr.

 

Vodeci se vec naglasenom logikom, imenovanja naroda prostorima a prostora narodima, moglo se u novijim imenovanjima naroda Bosne, ustolicenom cak i u Ustav Bosne i Hercegovine (1974 goine: Srbi, Hrvati i Muslimani), procitati i ono sto je uslijedilo 1992 godine agresijom na nju. Nije slucajno da je agresiji i genocidu nad Bosnom i Bosnjacima 1992 godine prethodila agresija nad njihovim imenom kao naroda vlasnika tog prostora daleke 1864 godine pa i ranije otomanskim osvajanjem Bosne koje je gradilo carstvo na slicnosti u vjeri i nju forsiralo a potiskivalo osjecaj razlicitosti u vlasnistvu nad prostorom.

 

I nije slucajno da je agresija na Bosnu i Hercegovinu 1992 godine pripremana i tim sto su sa politicke scene uklanjani, cak i fizicki likvidirani, bosanski kadrovi koji su mogli i znali braniti Bosnu kao prostornu cjelinu organizovanjem Bosanaca kao prostorne kategorije a favorizovani cak i promovirani onih koji u svom politickom organizovanju polaze od jedinstva u vjeri.

 

********************************************************************************

 

ZNACAJ NAZIVA BOSNJAK

 

"U praksi, nazalost, i dalje vecina Bosnjaka mnogo cesce govore da su muslimani/Muslimani, pri tome ne misleci hoce li ih sugovornik razumjeti, da li time izrazavaju svoju vjersku pripadnost, ili nacionalnu? ..."

 

"...Danas u Turskoj zivi oko 4.500.000 potomaka Bosnjaka koji su se iselili iz Bosne i Sandzaka u periodu od 1878. do 1921, pa i kasnije. Oni nikada sebe ne zovu muslimanima, vec Bosnjacima..."

 

U praksi, nazalost, i dalje vecina Bosnjaka mnogo cesce govore da su muslimani/Muslimani, pri tome ne misleci hoce li ih sugovornik razumjeti, da li time izrazavaju svoju vjersku pripadnost, ili nacionalnu?

 

U govoru se ne "vidi" da li covjek koristi veliko ili malo - m. Govore tako politicari, ulema, intelektualci. A katolicko-protestantska Evropa i sav Zapad ih slusa kako "potenciraju" da su muslimani. U svijesti obicnog zapadnjaka pojam musliman ima prizvuk fundamentaliste kojima ih njihovi mediji plase. Zbog toga je vazno da sebe Bosnjaci pocnu imenovati svojim nacionalnim imenom. Kao nacija Bosnjaci imaju pravo na drzavu, a kao muslimani oni to nemaju. Nikada, nikada katolicko-protestantski Zapad, a Evropa pogotovo nece dozvoliti postojanje jedne muslimanske drzave na svome tlu. To Bosnjaci trebaju sto prije da shvate. Sada kada prvi put od kralja Tvrtka Bosnjaci imaju svoju vojsku, ne smiju dozvoliti da u njoj dodje do inflitriranja onih koje svijet prepoznaje kao fundamentaliste. U njoj bi prije trebalo da bude jednako mjesta i za one Hrvate i Srbe koji osjecaju Republiku Bosnu i Hercegovinu kao svoju jedinu domovinu. Zar je moralno da smo oni Bosnjaci koje se nazivaju muslimanima sebi daju za pravo da budu patrioti par exelance? Ne treba zaboraviti da su sehidi oduvijek ginuli za vjeru, a ostali borci, pa i Bosnjaci ateisti i svi Bosanci uopce - za domovinu. Patriotizam nije niciji monopol i u svakom slucaju je jedna zdravija "vjera" od nacionalizma.

 

Danas u Turskoj zivi oko 4.500.000 potomaka Bosnjaka koji su se iselili iz Bosne i Sandzaka u periodu od 1878. do 1921, pa i kasnije. Oni nikada sebe ne zovu muslimanima, vec Bosnjacima. Zasto?

 

Zato sto je njihov rezon da je vaznije sacuvati svoj nacionalni identitet u tudoj zemlji, nego vjersko ime.

 

Zasto da dobar Bosnjak bude samo onaj koji se deklarira da je musliman? Milion i dvije stotine pedeset hiljada bosnjackih muhadzira u 110 zemalja svijeta govore da su muslimani i pri tom zaboravljaju da izrazavajuci svoje "nacionalno" ime ne izrazavaju i ime svoje domovine Bosne. Ako kazu da su Bosnjaci, svi ce znati da su oni iz Bosne, a kada kazu da su muslimani, mogu biti sa bilo kojeg zemljinom meridijana, ali bez domovine. Oni koju imaju rezervnu domovinu ne mogu biti Bosanci, ovo se posebno odnosi na Bosnjake. Urodjena brzina adaptiranja i asimiliranja Bosnjaka dovest ce ih do toga da ce u svim tim zemljama prestati govoriti svoj bosanski jezik, da ce ga druga generacija zaboraviti, da ce se odroditi od Bosne i svoga nacionalnog bitka. Da li to mora da bude, poslije svega, sudbina bosnjacke nacije?

 

Sa punim uvazavanja islama kao vjerske i moralne doktrine koja je zaista humanisticka, vjernicima treba reci da ostanu muslimani, jer to jesu i svojim dinom i imanom, ali treba apelirati na njihovu nacionalnu svijest da sebe shvate i dozive kao naciju. Uvazavajuci sebe kao naciju pocet ce ih i drugi uvazavati kao sebi ravne Evropljane. Cak i da "novi svjetski poredak" rasparca Bosnu i Hercegovinu, Bosnjaci ce imati moralno i povijesno pravo da se prvi bore za reanimaciju svoje jedine domovine, jednako kao nekada Jevreji, kao sto su a propos njih ucinili Palestinci, kao Irci, kao Ceceni, Kurdi i druge nacije kojima je povijest uskratila domovinu.

 

Zele li Bosnjaci Bosnu, potrebne su im ne samo muslimanske, nacionalne, vec i moderne gradjanske partije. Stranke sa vjerskim i nacionalnim predznakom ne postoje vec dugo u Evropi.

 

Zele li Bosnjaci ocuvati svoj nacionalni integritet trebaju bosnjacke institucije, Akademiju Bosnjaka, Historiju Bosnjaka, Enciklopediju Bosnjaka, Pravopis, gramatiku i rjecnik bosanskog jezika. Zele li Bosnjaci Evropu, trebali bi biti jos vise Bosanci, pa shodno recenom stvoriti novu Akademiju BiH, Historiju BiH, Enciklopediju BiH. Kao sto su se u ovom ratu Bosnjaci morali iznova radjati, jednom ce doci vrijeme da ce svi Bosnjaci, Hrvati i Srbi reci - mi smo Bosanci. Ne moraju se izbrisati nacionalne i vjerske razlike, da bi do toga doslo. Samo treba graditi vrijeme kada ce postati vaznije da svi budu Bosanci, pa onda nosioci neke nacije, a tek na kraju, za svoju dusu oni ce biti vjernici, ili ateisti.

 

Zmijanje

 

Zlatko Lukic

 

BOSANSKI ILI BOSNJACKI JEZIK

 

Nacija govori najcesce onim jezikom cije se ime prepoznaje po imenu doticne nacije. Dakle, ime jezika je identicno sa imenom nacije ciji je on produkt. Tako Francuzi govore francuski, Englezi engleski, itd. Znaci, svaka nacija ima svoj nacionalni jezik koje je obavezno i sluzbeni jezik u drzavi te nacije i to je pravilo za "jednonacionalne" drzave. (Danas skoro da nema drzave koja je jednonacionalna, jer su migracije ucinile da svaka drzava ima najmanje nekoliko nacionlanih manjina.)

 

Jedan od izuzetaka je spanski jezik. On jeste nacionalni jezik Spanaca, ali je i sluzbeni, prakticni jezik u svim drzavama Latinske Amerike (osim Brazila gdje se govori portugalski). Znaci, cijela Latinska Amerika ne govori svoj nacionalni jezik. Osim toga, izuzetak, da se jezik ne zove po naciji cini termin bosanski jezik koji nije svoje ime dobio po naciji koja ga govori, nego po geografskom pojmu Bosna. Bosna je geografski pojam koji je povijesno stariji od pojma Bosanac. Ime Bosna je nastalo od ilirskog imena rijeke Bosona (iz onomastike je poznato da prvo nastaju imena rijeka, planina, pa naselja). To ime su preuzeli Rimljani i preinacili u Bosinus. Ime su zatekli Slaveni i slavenizirali ga u Bosna. U ovom slucaju sasvim je logicno da ime jezika proizilazi od imena geografskog pojma, odnosno, kasnije, od imena drzave - a ne od imena naroda. Slaveni koji su naselili Bosnu nisu u nju donijeli svoje narodno ime, vec su ime dobili po svojoj novoj domovini. Moze se, u ovom slucaju zakljuciti da je pojam jezika siri od pojma nacije. On je takoreci - nadnacionalan.

 

Dokumenti srednjovjekovne Bosne su pisani na bosnjackom jeziku, jer je sasvim prirodno da se tako imenuje jezik Bosnjana. Vec bizantski car Manojlo Komnen (XII stoljece) navodi da u Bosni postoji slavensko pleme Bosnjani, koji govori slavenskim - bosnjackim jezikom. Po ovome vidimo da se ranije za bosanski jezik govorilo da je to - bosnjacki jezik. Medjutim, kako je vec spomenuto, pojam bosanski jezik dolazi od pojma Bosna i zato je pravilnije za srednjovjekovnu epohu Bosne reci da se u njoj govorio bosanski jezik, tim prije sto ga sve do nastajanja nacija u Bosni, (promoviranje bosanskohercegovackih katolika u Hrvate, a pravoslavaca u Srbe u XIX stoljecu) osim Bosnjaka govore jos i bosanskohercegovacki Hrvati i Srbi.

 

Cinjenica je da su osmanske vlasti tolerirale postojanje bosnjackog jezika i nisu instistirale na prihvatanju turskog jezika. Bosnjacki jezik je sta vise bio jedan od sluzbenih jezika na Porti u Stambolu. Onda je shvatljivo da su osim Bosnjaka, muslimana i katolici i pravoslavci govorili bosnjackim jezikom. Doduse, tada je u upotrebi u Bosni bilo jos nekoliko jezika, sto obogacuje kulturni zivot jedne zemlje. Ulema je koristila arapski, vojni sloj, a i trgovci su cesto upotrebljavali turski, a dijelovi intelektualne i umjetnicke elite sluzila se i persijskim. Osim njih, dolaskom Jevreja Sefarda u Bosnu korisiti se jevrejski - ladino. Pojam bosanski (a ne bosnjaccki) jezik bio je u upotrebi od pocetka okupacije 1878. do 1908. godine, zahvaljujuci prvoj "Gramatici bosanskog jezika" Frane Vuletica, koja je izasla 1880. i po njoj se predavalo sve do 1911. godine.

 

Guverner Bosne, B. Kallay je promoviranjem bosnjastva htio da zatomi nacionalne pokrete Srba i Hrvata, ali i Bosnaka, jednostavno receno, htio ih je da prije vremena strpa sve u isti kos, da budu jedna nacija. Po njegovoj smrti, dekretom je ukinuto bosnjastovo i naziv bosanskoi jezik, a uveden je termin srpskohrvatski jezik. To je smisljeno izvedeno: posto su Bosnjaci (tada) muslimani, samo vjerska grupa, dakle ne postoji ni islamska nacija, onda ne može ni da postoji neki muslimanski jezik. Da je ostalo narodno/nacionalno ime Bosnjak, bilo bi logicno da taj narod, sad vec nacija, ima jezik koji ce se zvati bosnjackim. Jezik u doba poslijeratne BiH zvanicno je bio srpskohrvatski, ili hrvatskosrpski i nije bilo pomena o postojanju bosnjackog jezika. Tek u popisu stanovnistva iz 1991. godine jasno je izrazeno postojanje bosanskog jezika (sada ne vise bosnjackog, jer je logicki nevaljano). Cinjenica je da danas u BiH zive tri nacije koje imaju pravo da koriste svoje nacionalne jezike, naravno - ravnopravno.

 

Zasto je logicki neispravno bosnjacki jezik nazivati bosanskim?

 

Ako se nacija zove Bosnjaci, onda ime jezika te nacije proizilazi iz njenog imena, dakle zove se bosnjacki jezik. Ako postoji nacija Bosanci (a još ne postoji) onda se jezik moze nazvati bosanskim. U pitanju je poistovjecivanje pojmova nacije i drzavljanstva. Nacija su Bošnjaci, ali drzavljani Bosne i Hercegovine osim njih su i Hrvati i Srbi, i Jevreji i Romi - i svi su oni po drzavljanstvu Bosancci/Hercegovci koji govore svoje nacionalne jezike. Zato je ispravno reci bosnjacki jezik, jer on je nacionalni jezik samo Bosnjaka, a ne svih Bosanaca. U doba srednjovjekovne Bosne mogao je postojati pojam bosanski jezik, jer nacije nisu postojale, pa nije moglo postojati ni nacionalno ime jezika. Danas kada su nacije u BiH jasno izdiferencirane, prirodno je da one imaju i svoj jezik.

 

Cinjenica je, sto je cesto s pravom isticao rhm. Alija Isakovic: «Bosanski jezik se utoliko razlikuje od srpskog i hrvatskog bar onoliko koliko se medjusobno razlikuju ta dva jezika.»

 

Niko ne negira postojanje ni srpskog ni i hrvatskog, cemu onda negirati i bosanski jezik? Ako nista drugo, razlikuje se u izrazenijoj leksici jer u vokabularu bosnjackog jezika ima preko 8742 orijentalizama (A. Skaljic: «Turcizmi u sh/hs jeziku», Svjetlost, Sarajevo 1973. 3. izdanje) sto nije slucaj sa srpskim i hrvatskim. Iako i u srpskom i hrvatskom ima orijentalizama, ali to se namjerno presucuje, mada ih i jedni i drugi koriste svakodnevno, a neki su naprosto nezamjenjivi.

 

Ovo je samo kratak spisak nekih primjera: admiral, ajvar, alat, algebra, bakar, baklava, baksis, barut, basta, besika, boja, bor, boza, bubreg, cifra, carapa, carsaf, cekic, celik, cerga, cizma, coban, corba, celav, cevap, cilim, corav, cufta, ducan, dud, duhan/duvan, durbin, dzep, djon, ekser, ergela, galama, hapsiti, hasis, jarak, jaruga, jastuk, jatak, jorgan, jorgovan, jufka, juris, kais, kajgana, kajmak, kajsija, kalaj, kalemiti, kalup, kapak, kapija, karavan, kasika, kat, katran, kava/kafa, kavez, komsija, krec, kula, kundak, kutija, lakrdija, les, limun, makaze, majmun, majstor, mana, mangup, marama, meza, miraz, odaja, ortak, pamuk, papuce, pekmez, pirinac, pita, rakija, rusvaj, saksija, sanduk, sapun, sarma, sat, sirce, sundjer, sah, sator, secer, segrt, tambura, top, veresija, zanat, zavrzlama, zenit.)

 

Naravno, negirat ce ga oni koji negiraju BiH kao drzavu, a Bosnjake kao naciju, po rezonu: ako niste nacija (nego samo vjerska grupa: muslimani) onda nemate pravo ni na jezik. Ali to vise ne pije vode. Tocak povijesti se ne moze zaustaviti. Kao sto Srbi zahvaljujuci srpskim ustancima i Vuku shavtili da su nacija, kao sto su Hrvati zahvaljujuci ilirskom pokretu i Jelacicu da su nacija, u proslom ratu su najzad i Bosnjaci izborili svoje pravo da im se vrati njihovo povijesno ime nacije.

 

A ako jednog dana bude postojala bosanska nacija, tada ce biti logicno da se njen jezik zove bosanskim.

 

Piše: prof. Rizah GRUDA

 

BOSNJACI

 

Ime Bošnjak je staro ime, turski oblik imena Bošnjanin, koje od davnina oznacava covjeka iz Bosne. A Bosna se prostirala od Like na sjevero-zapadu pa sve do Šare na jugo-istoku. Citav taj prostor u doba Tvrtka i Kulina bana i u vrijeme Turaka naseljavali su Bošnjaci i Albanci, a u malom procentu Srbi. Bošnjaci, Albanci i Crnogorci su potomci starih Ilira - najstariji narodi na Balkanu. Naime, od Austro-ugarske monarhije ime Bošnjak je bilo ustaljeno za muslimane Bosne, a i za pripadnike ostalih vjeroispovijesti, s obzirom da se Osmansko carstvo dijelilo po vjerskom, a ne po nacionalnom principu. Ipak, svijest o posebnosti unutar islamskog univerzuma od samih pocetaka je prisutna kod Bošnjaka. Bošnjaci su cesto sebe nazivali "pravim Turcima", dok su etnicke Turke nazivali "Turkušama". Ovaj naziv se prvenstveno odnosio na odnos prema vjeri, jer je islam tada nazivan "turskom vjerom".

 

Ovo je samo jedan dio bošnjackog paradoksa. Naime, dok su se Bošnjaci izvan Bosne upravo ponosili svojim bosanskim porijeklom tako da su kod pisaca cesti dodaci al-Bosnaawi, Bošnjak i sl., u Bosni se uvijek naglašavala pripadnost univerzalnim vrijednostima. Tako su se Bošnjaci unutar Bosne ponosili svojom bezrezervnom odanošcu islamu koja je uzrokovala da su deseci hiljada Bošnjaka kroz stoljeca u ime odbrane islama išli braniti granice Osmanskog carstva. Apsurd je dosegao svoj vrhunac za vrijeme bune Husein bega Gradašcevica i Dulj-bega Šabanagica kapetana gusinjske kaze kada su se Bošnjaci digli na ustanak protiv Kaur-sultana u ime odbrane islama, iako su bili ugrozeni ne kao muslimani, vec u svojoj bošnjackoj osobenosti, jer je sultanova reforma bila bazirana na turcizaciji carstva. Ipak, svijetla strana bošnjacke posebnosti pokazana je za vrijeme ustanka protiv austro-ugarske okupacije, kada nas je "majka Turska" prodala na Berlinskom kongresu 1878. Tada su se Bošnjaci svih vjera digli na ustanak protiv okupacije, a u Sarajevu je osnovana Zemaljska vlada i proglašena autonomija Bosne i Hercegovine, što je predstavljalo odluku bosanskog inata, da se radi Bosne suprotstave svim svjetskim silama. Odlukama Berlinskog kongresa suprotstavilo se bošnjacko i albansko stanovništvo Gusinja i Plava na celu sa Ali-pašom Šabanagicem Gusinjskim. Od 1878. do 1913. Plav i Gusinje bili su samostalni 34 godine, nisu priznavali odluke velikih sila, niti odluke turske porte. Bosanska sklonost ka univerzalnom pocela je da se pokazuje u Austro-ugarskoj monarhihji. Do danas historicari nisu razjasnili zašto se odjednom dogodio prijelaz sa bošnjackog na muslimansko ime.

 

Treba napomenuti da u Osmanskom carstvu nije bilo potrebno isticati svoju pripadnost islamu, kada je islam bio dominantna religija. Tada je posebnost muslimana bila oznacavana zemljom iz koje dolaze, tako da su bošnjacko ime s ponosom nosili mnogi musliamni iz Bosne, novopazarskog Sandzaka Skadrskog, Peckog i Prizrenskog Sandzaka. Dolaskom Austrije, kao katolicke monarhije, najugorzenija je bila vjerska posebnost Bošnjaka, koji se po prvi puta našao u katolickom okruzenju. S ozbirom na to da Austijska monarhija nije bila protiv isticanja bošnjackog imena, dolazi do toga da se Bošnjaci, u teznji da ocuvaju svoju vjersku posebnost, pocinju masovno izrazavati kao primarni muslimani. To je historijski obrt cije se posljedice osjecaju do danas. No, paralelno s tim, dolazi do hrvatskog i srpskog nacionaliziranja bosanskih katolika i pravoslavaca u hrvatsku i srpsku naciju. Ideja nacije bila je nepoznata do austrijske okupacije. Historija bošnjackog naroda je historija negiranja, osporavanja i zatiranja njegove nacionalne i kulturne posebnosti. Kada Bošnjaci nisu mogli biti fizicki uništavani onda su, politikom denacionaliziranja i asimilacije stirani kako bi se bošnjacka nacija ucinila nemocnom, iznemoglom i izgubljenom, kako bi se lišila svake historijske energije neophodne za njeno društveno i historijsko opstajanje. Bošnajcima je neumorno nametano da budu nešto što oni nisu, druga nacionalnost. A jedan veliki dio bošnjackog naroda vec je pretvoren u Srbe, Hrvate, Crnogorce i Makedonce. Kada Bošnjaci nisu mogli biti natjerani da se opredijele kako drugi hoce, nije se prezalo od toga da im se ponudi da budu "neopredijeljeni". Sve su to bile i još traju perfidne igre drzavnih vlasti. Veliki srpski geograf Jovan Cvijic boravio je u plavsko-gusinjskom kraju tokom 1906.-1908., i izmedju ostalog piše: "Muslimani Plava i Gusinja govore srpskim jezikom, a sebe nazivaju Bošnjacima, a jezik kojim zbore zovu bošnjacki". Abdulah Kuc - bošnjacki pjesnik iz Gusinja šalje poruku begu Mušovicu 1877. godine, (Pljevlja): "Cuvaj Nikšic, a Taslidzu pazi, a Akovu (Bijelo Polje) ko majku rodjenu, a Kolašin kao svoju glavu, Plav i Gusinje cuvace se sami". U ovakvoj prošlosti Bošnjaci nisu imali nikakvog podsticaja za svoju nacionalnu emancipaciju. Podsticaj njihovoj nacionalnoj emancipaciji sastojao se u presijecanju njihove nacionalne teritorije, tj. stvaranju svojih "ostrva" kako bi se oslabila njihova privrzenost histoirji i geografiji, kako bi bili izgubljeni u prostoru i vremenu, kako bi bili pocijepani, rasuti, rastjerani. "Podsticaj" njihovoj nacionalnoj emancipaciji sastojao se u nakani da se svim sredstvima odovje od svog nacionalnog bica, da se udalje od svog kulturnog, psihološkog individualiteta, od svog jezika i vjere. Svako pozivnaje Bošnjaka na vlastite kulturne vrijednosti i njihov skoro svaki obrazac kulturnog ponašanja proglašavani su nacionalistickim cinom. Bošnjaci su jedini bili nacionalisti bez nacije. Oni su ozbiljno upozoravni i opominjani da nacionalno i vjerski moraju drzati odvojeno, a od njih je istodobno trazeno da se vrate prapedovskoj vjeri kako bi mogli fizicki opstati. Tako je historija Bošnajka bila histoirja u kojoj se nije moglo imati pravo na nacionalno ime, pravo na jezik i knjizevnost, pravo na nacionalne institucije, pravo na tradiciju i adete. I pored svega ovoga i bez obzira što su morali pristajati na nametnuta orpedjeljenja kako ne bi postali posve narod bze imena Bošnajci su duboko u srcima sacuvali nacionalno ime.

 

Danas, kada se vracamo svom nacionalnom imenu, Bošnjak, imenu koje nam je uvijek pripadalo, zasuti smo protivljenjima, pa i uvredama. Sa nekakvim cupenjem postavlja nam se pitanje šta to cinimo. Na protivljenja, uvrede i ljutnje smo navikli. Mi danas, samo govorimo ono što jesmo, jer nerazumnima nije bilo dovoljno što smo do sada govorili da nismo ono što nismo. To nije puko preimenjavanje izmišljenog velikog "M" u ime Bošnjak, nego je to susret sa samim sobom. Mi ne smijemo nicim, ama baš nicim, njegovati nacionalnu neodredjenost. Muslimani su sa svojom "nacionalnom neopredijeljenošcu" bili najveci problem prve Jugoslavije. U drugoj, Titovoj, bili su pobornici bratstva i jedinstva s jedne, a ljuti borci za islam s druge strane, sve po cijenu negiranja vlastitog imena. Danas nam, paralelno s jacanjem bošnjackog imena, prijeti opsanost da izgubimo osnovu tog imena "Bosnu". Stoga je vrijeme da se još jace okrenemo sebi i svom zajedništvu, jer cekanja da nam drugi pomognu znaci i pristanak da nam drugi kroje sudbinu. Vakat je da svako od nas u sebi povuce jednu crtu, izbriše dileme i prihvati da je biti Bošnjak nešto sa cime smo rodjeni, sudbina koja se ne odredjuje partijskim dekretom ili voljom nekih intelektualaca. Da je to ona odrednica kojom smo odredjeni prema svijetu i kojom nas svijet odredjuje i bez naše volje.

 

U Kur'anu casnom stoji da je Allah dz.š. stvorio ljude razlicitim da bi se bolje upoznali. Mozda baš zato treba da jasno prihvatimo svoju razlicitost od drugih. Selam svim clanovima bošnjacke zajednice!

 

O prvim stanovnicima Bosne iz paleolitskog doba saznajemo preko crteza i pronadjenih orudja u pecini Badanj kraj Stoca koji se procjenjuju da su stari nekih 13000 godina,dok o stanovnicima Bosne iz neolitskog doba doznajemo preko arheoloskih iskopina na Butmiru,kraj Sarajeva,a,npr., iskopine u Glasincu daju nam uvid u period gvozdenog doba...itd...mada prvi pisani dokumenti o stanovnicima Bosne jesu oni koji se odnose na Ilire.

 

BOSNA I BOSNJACI

 

Ilirska plemena kao sto su Desidijati,Japodi,Scordisci itd., opisana su u tim izvorima.Brojne arheoloske iskopine sirom Bosne,govore nam da su se Ilirska plemena po Bosni bavila stocarstvom i to posebno uzgojem ovaca i koza,a Rimski pisani izvori govore nam da su ova Ilirska plemena bila veoma ratoborna...vec 171 godine p.n.e.,Japodi vode rat protiv Rima,a i sami naziv "Bosna" potice od Ilirske rijeci "Bosona".

 

Pored Ilira u Bosni u vrijeme najezde Rimljana,zive i Kelti,koji se vremenom potpuno mjesaju sa Ilirima.U drugom i prvom vijeku p.n.e. Rimljani prodiru duboko u Centralnu Bosnu,gdje konstantno ratuju protiv veoma ratobornih Ilira.Najveca pobuna Ilira protiv Rimljana se dogodila 6.godine p.n.e. i trajala je cetiri godine.Centar pobune je bio oko Varesa i Vranduka,a vodje ove pobune su se zvali Boton i Pinez.Ova pobuna je prerasla u sveopsti Ilirski bunt protiv Rimljana,te je zabiljezena uspanicena izjava,koju je Rimski Car Oktavijan izrekao u Rimskom Senatu,kada je rekao :"Pobunjenici krecu na Rim!".Da bi ugusili pobunu Rimljani su bili primorani angazovati cak 15 legija vojske,od ukupno 25 koliko su ih tada imali...Naposljetku i sam vodja pobune Boton biva zarobljen,te je zabiljezeno da je,kada je upitan zasto je podigao pobunu,odgovorio:"Vi ste nam umjesto pastira poslali vukove..."Zadivljen njegovom mudroscu i hrabroscu , Rimski Car ga nije dao pogubiti,kako je to bilo uobicajeno,nego ga je zadrzao u Rimu...jos jedan detalj iz ove pobune je vrijedno naznaciti...Naime,dio pobunjenika kraj Vranduka,svjestan da ce izgubiti bitku protiv Rimljana,odlucuje se da se ne preda,vec zene i djeca skacu u vatru zapaljena grada,a muskarci su se medjusobno izboli macevima,naocigled zapanjenih i zadivljenih Rimskih vojnika.Poslije ove pobune i dalje su postojali sukobi izmedju Ilira i Rimljana sirom Bosne,a zadnja je pobuna protiv Rimskih osvajaca bila skrsena 9.godine nove ere.Od tada cijelo podrucje Bosne biva cvrsto pod kontrolom Rimljana,koji potom uspostavljaju svoja naselja i mrezu puteva sirom Bosne.Ovi putevi su bili potrebni Rimljanima za njihovo daljnje vojno napredovanje,a i za prijevoz zlata,srebra i olova koji se eksploatisu iz rudnika koje Rimljani otvaraju po cijeloj Bosni.Tokom Rimske vlasti siri se upotreba latinskog jezika u Bosni,a u novosagradjena Rimska naselja doseljavaju se kolonisti iz svih krajeva Rimskog Carstva...najvise iz Itlije,Afrike,Spanije,Njemacke,Grcke,Sirije,Palestine,Egipta,itd..Od druge polovine II vijeka nove ere zabiljezeno je naseljavanje podrucja Bosne brojnim Rimskim vojnim veteranima,dok se ogroman broj samih Ilira regrutuje u Rimske legije,te od konca II vijeka nove ere Ilirska podrucja bjehu snazna vojna izvorista za brojne Rimske guvernere i generale,koji postaju Rimski Imperatori.Prvi od njih,Septimus Severus raspusta Pretorijsku gardu,kada on dolazi u Rim 193 godine,i zamjenjuje je Ilirskim trupama.

 

Jedan Rimski historicar iz toga doba opisuje ove Ilirske vojnike kao "rulju"...koja izgleda poput "divljaka" i koja ulijeva strah u kosti svojim izgledom,govorom i ponasanjem"...Mnogi drugi Rimski i Grcki izvori zauzimaju istovjetan "superioran" stav prema njima.Zanimljiv je jedan komentar,koji je sacuvan,od Grckog geografa po imenu Strabo (63 p.n.e. - 25 n.e.),gdje on biljezi da je tetoviranje bilo veoma prosireno medju Ilirima.Njegovo svjedocenje o tome je potvrdjeno mnogo,mnogo kasnije,kada arheolozi u Ilirskim grobnicama sirom Bosne,nalaze i igle za tetoviranje.

 

Mnoga druga arheoloska nalazista ukazuju i na duhovni zivot Ilira,koji je prije svega bio zasnovan na njihovoj sprezi sa prirodom.Vrhovno bozanstvo Ilira je bilo zamisljano kao dlakavo musko stvorenje,sa kozjim nogama i rogovima,a nazivano je Silvan.Silvanova pratilja je bila Dijana (Thana),boginja lova , divljaci i prirode.Ona je na pronadjenim figurama predstavljena kao lovac sa strijelom u ruci i tulcem za strijele.Preko 300 spomenika Silvanu i Dijani je pronadjeno sirom Bosne,a narocito na prostorima Glamockog,Livanjskog,Duvanjskog polja,te u Srednjoj Bosni...Iliri su takodjer vjerovali i u gorske vile,nimfe,koje su im stitile izvore,potoke,planinske proplanke i pecine.Na spomenicima su predstavljene kao mlade razigrane i obnazene djevojke,i nerijetko u kolu u kojem svira Silvan.Tada,u anticko doba u Bosni postoji cak 40 razlicitih vjerovanja u 52 razlicita bozanstva.

 

Do 3.vijeka podrucje Bosne pripada Zapadnom Rimskom Carstvu i nalazi se na samoj granici sa Istocnim dijelom.U 3. vijeku na podrucje Bosne upadaju Goti i nanose teske poraze Rimskoj vojsci,ostajuci prisutni na podrucju Bosne sljedecih 300 godina,a takodjer se dogadjaju invazije Huna (u 4. vijeku) i Alana (u 5. vijeku).Pocetkom 6. vijeka Goti bivaju porazeni od Bizantijskog Cara Justinijana,te se podrucje Bosne,od tada,barem nominalno,nalazi pod kontrolom Bizantije.

 

Krajem 6.vijeka na teritoriju Bosne stupaju dvije nove skupine,a to su Avari i Stari Sloveni.Historija Avara i Starih Slovena do toga trenutka je bila vrlo isprepletena...bivajuci cesto saveznicima,ali i protivnicima,mada je dokazano da su Avari uvijek bili nadmocniji,iako manje brojniji od Starih Slovena,prvenstveno zahvaljujuci njihovom superiornijem vojnickom umijecu.Avari i Stari Sloveni se naseljuju u nizinskim dijelovima Bosne,a domicilno stanovnistvo Iliri,koji su se vec ranije krvno izmijesali sa Gotima i Keltima,povlaci se u planine.

 

Tek kasnije,u dodiru ovih grupa,Slaveni i Avari upoznavaju tekovine staroevropske kulture,a zatim dolazi i do krvnog i etnickog mjesanja stanovnistva i formiranja potpuno zasebnoga antropoloskog tipa stanovnika Bosne,kog karakterisu naglasena korpulentnost i snazni misici.Ono sto karakterise duhovnu stranu Bosnjana toga doba,jeste drugaciji mentalitet u odnosu na svoje susjede,drugaciji odnos prema vjeri,odbojnost prema svakoj vrsti podredjenosti i nasilja,upadljiva srcanost i hrabrost,naglaseno postenje i dobrota,kojim su ih u okruzenju cak i imenovali,te su poznati kao "Dobri Bosnjani"

 

Bosnjani kao narod dobili su svoje ime po prostoru na kojem zive,tj. po nazivu za zemlju "Bosna",a sama rijec "Bosna" potice jos iz antickog doba (Basana ili Basina - Bosna) i ilirskog je porijekla.

 

To nam vrlo jasno govori da su se novoprispjeli Slaveni i Avari jednostavno uklopili u autohtonu masu stanovnistva u Bosni,poprimajuci domicilna(Bosanska)kulturna i duhovna svojstva.

 

Takodjer,veoma je bitno uociti da Bosanski starosjedioci jos iz kasne antike posjeduju vrlo konkretne forme narodnog organizovanja,cime se jedino moze objasniti cinjenica da Bosanski starosjedioci po smirivanju situacije sa doseljenicima konsoliduju svoju vlast u Bosni,uz neke izmjene,npr. anticke dekucije postaju zupe,princepsi postaju zupani ili knezovi,a arhizupan postaje Ban (rijec "Ban" je avarskog porijekla).

 

Sve ovo ubrzo rezultira i formiranjem prve Bosnjacke Drzave,o kojoj se prvi pisani tragovi pojavljuju vec 958 godine,kada bizantijski car Konstantin Porfirogenet u svome djelu "De administrando de imperio",opisujuci zemlje nad kojima ima vlast,po prvi put spominje "Horion Bosona",sto u prijevodu znaci "Zemlja Bosna"

 

********************************************************

 

Bosanski jezik

 

Esej:

- O jeziku je, bolan rijec iliti o Hrvatima i jeziku bosanskom malo drukcije...

 

Mislim da smo vec došli u vrijeme kad i ptice na grani znaju da bosanski jezik nije mit, da jest stvarnost. Ne samo ova koju pokazuje naziv jezika koji je postao ustavna kategorija. On je praksa. Uzburkana, nedorecena. ostrašcena, vrela, virovita i plaha i plahovita, sveprisutna tako da ju više nitko ne može osporiti. Ali ušla je poput rijeke s tim istim netom pobrojanim kvalitetima u svoje korito i sad protjece svojom prvom etapom na putu na kojem ce biti ukrocena, strpana u standarde, norme i zakone, kako to vec biva. Neki misle da je taj jezik zakasnio na filozofsku gozbu. U grdnoj su zabludi, taj jezik je zastao u dubinama i tajnim odajama svoje jezicne mladosti i pristiže u pravi cas na recenu gozbu da donese mladu krv bosanskom narodnom bicu, koje sebe još nije svjesno i koje sebe još traži po jamama povijesti. Jezik bosanski je kao i njene rijeke, bosanske, sav jedno vrelo, daleko u nedogledu od svog ušca, kojeg možda i nema...

 

Sad je na redu druga etapa - pokazati u cemu je njegova stvarnost.

 

Lingvisti poznaju bolje od mene metodologiju koja ce definirati bitak bosanskog jezika, tj. njegove pojavne forme, nacin funkcioniranja, uredivanja i upotrebe u društvenom miljeu, pa se ja tu nemam što uplitati.

 

Ja bih radije o bicu bosanskog jezika ciji bitak je pojavna cinjenica koju se ne može osporiti jer ima i svoju višestoljetnu povijest. Ovakvu ili onakvu, ali iskustveno neoborivu. No, njegovo bice ce zadugo izazivati nedoumice, mislim sve dotle dok se Krležina ideja o jednom jeziku koji su Srbi oduvijek nazivali srpskim, a hrvati hrvatskim ne pojavi u svojoj istinskoj formi: Bosanski jezik je jedan jezik koji su davno nekada Hrvati i Srbi nazivali, svi odreda, bosanskim jezikom, pa su kad je taj jezik nadvladao hrvatski i srpski jezik (pobjeda hercegovacke štokavice u Beckom dogovoru)poceli nazivati ga hrvatskim, srpskim i srpskohrvatskim, a samo Bosanci oduvijek i zauvijek bosanskim.

 

Istina jest da su mnogi Hrvati u srednjem vijeku mijenjali s vremena na vrijeme svoj iskaz tj. progovorili bi drukcije kad bi se htjeli iskazati jasnije, narodskije i - modernije. Tad bi govorili bosanski, a inace su govorili hrvatski. Naime, kad se pogleda tko je od Hrvata govorio i nazivao i kojom prilikom to cinio, jezik pojedinog svog teksta - da je po bosanski složen, onda se vidi da je autor pisao nekom tko pripada narodu, puku i kome se mora izreci misao jasna i konkretna, jer narod nema vremena za dindanje, ljepota njegovog iskaza je u njegovoj jednostavnosti, što je kod svih esteticara vrhunska kategorijalna oznaka ljepote. Cinjenica da su ga ti i takvi Hrvati razumijevali i njime se služili ,mnogo šta kaže. Što, nek svatko sebi izabere, ali u svakom slucaju ni biskupu ninskom nije bio - strani jezik.

 

Hrvatska kultura je, ako bismo ju predstavljali prostornim pojmovnikom prije jedan arhipelag tipova no jedno kompaktno tle s jednim jedinim kulturnim tipom. Otud i brojni, danas dijalekti, a nekad - jezici - svi hrvatski. I jezik Dubrovnika, i jezik Hrvatskog zagorja, i cakavština i štokavština kompletni su jezici sa svojim gramatikama i rjecnicima. A bosanski jezik je sav takav, jedna struktura koja takoder ima bice arhipelaga i kojem treba lada da se s jednog otoka prijede na drugi. Dok su drugi jezici bogate pisane književnosti ta prijevozna sredstva našli u znanstveno obradenim kategorijama gramatike, leksike, pravopisa, etimologije i fonetike, bosanski jezik, kao narodni jezik je svojim bicem od samog pocetka, iako je tada bio pismen koliko i njegov ban bosanski kad je sam kod kuce, preteca jezika kojeg u svijet tek donose informaticka i medijska revolucija. Netko ce reci da je to nemušti jezik, a kad se dobro analizira vidi se da je to praotac suvremenog slenga i SMS komunikacije na bosanski nacin, tj. predak koji za razliku od svojih potomaka nosi ljepotu u svom bicu, a ne na GSM pakungu jedne NOKIA jedinice.

 

Dakle, bosanski jezik ima sve atribute i sastavnice, i silnice i genotip i prototip i kanon (kanon je i top, znate, more puknuti) na svoj, bosanski nacin. On je jedan univerzum u sebi i po sebi. On je jedno JEDAN, pa ne može biti jedno 1/2 ili 1/3 (citati jedan kroz dva, a ne jedna polovina). On je jedno 1, a to što je on, jest pokazano onim kako su ga Vukovim nagovorom u Becu prihvatili obicni hrvatski ljudi, daleko od školskih diploma i buduce državne administracije i vlasti na svom jeziku. Primili su ga kako se prima strano bice. Jer hrvatski jezik, kojim govorim i pišem i mislim i patim i šutim je jedno drugo JEDAN, a nikako 1/2 ni 1/3. I nikako ne može biti jedno od DVA koji su JEDAN u jednom koje je JEDAN. To velim jer ih oba nosim u duši, ne kao lice i nalicje vec kao dva jezika, oba moja u meni i zato znam što govorim, a što dr Franjo Tudman nikad nije mogao znati, jer nije imao ono što ja imam a i svaki ovakav kao ja i svaki Bošnjanin posamo.

I da se vratim tezi, lada za putovanje arhipelagom bosanskog jezika jest sve ono što nije takva ista lada u hrvatskom i inim književnim jezicima. Njegova lada za prometovanje po unutarnjim krajolicima jesu uho i srce. Bosanski jezik je jezik uha, sluha, srca i duše, jer je govorni jezik. Govorni ne zbog toga što nije pisani. On je zapravo, razgovorni jezik. Još jasnije, ili još bosanskije, on nije govor, on je razgovor, samog sa sobom, s drugim ili tek onako, bilo kako, on je - razgovor i sav otvoren i okrenut , svom svojom dubinom nepojamnom, prema drugom, prema van, ali izlazeci iznutra, on je pounutarnjena iskazna verbalna ili umno-zaumna šuteca i u isto vrijeme (is)kazujuca struktura.

 

Za razliku od hrvatskog jezika koji u svom bicu podvojen , klasno izdijeljen u etno-politickim slojevima Bijele (etnos koji drži vlast nad drugim Hrvatima) Hrvatske na zapadu i Crvene Hrvatske na istoku koja je narodna i pokorna Bijelim Hrvatima - cisti plebs, bosanski jezik je sav u narodu, od bana do cobana. A coban u bosanskoj planini ili na Mosoru mora jedan drugom dovikivati da bi ga ovaj cuo.

 

Najglasniji i najjasniji iskaz bosanskog jezika, po mojem skromnom mišljenju je u poeziji, a najudobnije stanuje u sevdalinci, gangi, Hasanaginici, Omeru i Merimi, Gorcinu, Basanjima i obašašcima, Gorkoj srmi, i u inozemstvu u Pelazgu na mazgi, tj. kod Petra Gudelja u Imoti.

 

Htio bih, zapravo reci, da je bice jezika ono cime se jezik od zla brani, od umiranja udaljava i spram drugog kao drugi postavlja i nikad mu se ne ugiba.

Vijesti: