Sistematsko silovanje Bošnjakinja

NOBELOVKE NA KONFERENCIJI U QUEBECU U KAMPANJI PROTIV SILOVANJA ŽENA

Autor: GLORIA GALLOWAY

Silovanje je zločin koji se sve više koristi kao oružje u ratu, posebno u sukobima koji imaju plemensku ili etničku pozadinu. Ono na najranjiviji način uništava živote žrtava. Iz tog razloga, dobitnica Nobelove nagrade, Amerikanka Jody Williams, odlučila je učiniti nešto u vezi s ovim pitanjem.

"Uvijek je bilo silovanja u ratu. Ali, sve više se ono masovno pojavljuje kao dio ratne taktike, a to smo mogli vidjeti u Kongu, u Darfuru, Ruandi, Bosni, Burmi", kaže Williamsova koja je dobila Nobelovu nagradu zbog svog angažmana na iskorjenjivanju nagaznih mina.

Ona se u Montebellu, Quebec, pridružila drugim dvjema dobitnicama Nobelove nagrade, Irkinji Mairead Corrigan Maguire i Iranki Shirin Ebadi, kako bi razgovarale o silovanjima u zonama sukoba. Pozvale su više od 100 žena iz cijelog svijeta, od kojih su mnoge doživjele seksualno nasilje, da im se pridruže.

"O tome nam je svima neugodno govoriti. Međutim, mi se zaista moramo suočiti s tim jer je to uz ubistvo jedan od najgorih oblika nasilja", kazala je Maguireova.

Veljko Planinčić doveo silovatelje u komšijinu kuću
MeÄ‘u učesnicama našla se i Bakira Hasečić, predsjednica Udruženja Žena-žrtva rata iz BiH. U aprilu 1992, nakon što je BiH proglasila nezavisnost od Jugoslavije, Hasečićeva je bila u kući s mužem i dvije kćerke u dobi od 13 i 18 godina u njihovom Višegradu, kada im je neko pokucao na vrata. Bio je to Veljko Planinčić, lokalni šef policije, koji je takoÄ‘er bio njen prvi komšija i prijatelj njenog muža s kojim je često zajedno išao u ribolov. Planinčić je bio Srbin i pravoslavac, a Hasečićeva i njena porodica muslimani.

Planinčić je stigao s još 15 ljudi. Hasečićeva ih je sve poznavala, izuzev dvojice. Tražili su novac i ona im ga je dala. No, to nije bilo dovoljno. Oni su nasilu uveli njenu 18-godišnju kćerku u spavaću sobu gdje ju je jedan od dvojice koje Hasečićeva nije poznavala silovao pred očima porodice. Planinčić i drugi su preostalim članovima porodice Hasečić uperili puške u glavu, upozorivši ih da se ne miču, ali Hasečićevu taj horor nije mogla mirno gledati. Ona je utrčala u spavaću sobu i skočila na leÄ‘a silovatelju, no napadači su je brzo odvojili od njega.

"Nisam mogla vjerovati da ljudsko biće može silovati porodicu svoga komšije, posebno u tako malom gradu gdje svako zna svakoga", rekla je Hasečićeva, dok su joj se suze slijevale niz obraze.

Silovatelj je njenu kćerku najprije udario kundakom puške u glavu, pri čemu je zadobila frakturu lobanje. Preživjela je. Njena porodica držana je u kućnom pritvoru, a Srbi koji su okupirali njihovo imanje su u narednim sedmicama nekoliko puta silovali i Hasečićevu i njenu 18-godišnju kćerku. Sestra Hasečićeve je još i gore prošla. Njenu kuću su srpski vojnici pretvorili u logor za silovanje, a ona je umrla nakon višestrukih silovanja.

"Višestruka silovanja su se koristila kao strateško oružje u etničkom čišÄ‡enju", navela je Hasečićeva i dodala: "Što god su mogli ubiti, silovati, opljačkati..., to su učinili".

Osim što je u BiH silovanje bilo sredstvo za etničko čišÄ‡enje, ono je takoÄ‘er učinkovita metoda za društveno slamanje protivnika. U Sudanu, naprimjer, pripadnici arapske milicije Janjaweed su silovali žene različitih etničkih zajednica kako bi uništili tkivo tih društava.

"Ako silujete jednu ženu u selu, sigurno ste joj uništili porodicu, jer će je muž u 99,9 posto slučajeva ostaviti. Silujete li dovoljno žena u tom selu, tad ste potpuno uništili to selo, a ako to učinite u dovoljnom broju sela, tad ste uništili to društvo", dodala je ona ističući kako se to obično provodi s prešutnim pristankom vojnih lidera.

"Ondje gdje su na snazi tradicionalne vrijednosti i gdje ljudi jedni druge tretiraju u skladu s tim, kad se sve to jednom slomi, tad ljudi čine stvari koje obično ne bi. I to je dio užasa ratova koji se često previÄ‘a, zanemaruje i ne govori o tome, jer je previše neugodno", navela je Williamsova.

U nekim slučajevima žene koje su silovane zatrudne ili budu zaražene virusom HIV-a. Wangu Kanja iz Kenije je silovana 2002. dok je išla kući s posla u Nairobiju. To je bio čin običnog nasilnika, a ne vojnika. Ali, ona je kasnije osnovala udruženje žrtava koje su zlostavljane tokom političkih previranja 2008. godine. "Žene i djeca su, može se reći već rutinski, žrtve plemenskih ratovanja. Dok ljudi odlaze da se bore, oni ostaju kući, nezaštićeni. Za silovatelje, to je dobitna kombinacija, kazala je Kanja.

Na skupu je još jednom prezentovano koje su to zemlje najviše pogoÄ‘ene ovim zločinom. Rezultate je u septembru 2010. objavio MeÄ‘unarodni centar za konverziju, agencija usmjerena na mir i razvoj.

Demokratska Republika Kongo: Silovanje je služilo kao vojna strategija, posebno kad je riječ o Demokratskim snagama za osloboÄ‘enje Ruande u znak odmazde protiv vlade u Kongu. Žrtve su često navodile da su kažnjene zbog saradnje sa vladom Konga. Silovanja su namjerno činnjena pred svjedocima, često članovima porodice, a takoÄ‘er su često to bila višestruka silovanja u kojima je učestvovalo po nekoliko vojnika. Prošle godine bilo je gotovo 15.000 novih slučajeva seksualnog nasilja u Kongu.

Sudan: Silovanje je konstantan alat Janjaweede, arapske milicije koja je u sukobu s darfurskom pobunjeničkom grupom od 2003. Žene su stalno izloženje toj opasnosti i brutalna silovanja su česta. Neki stručnjaci sugeriraju da se tu radi o sredstvu za etničko čišÄ‡enje.

Nepal: Oružani sukob koji je bjesnio između Komunističke partije Nepala i provladinih snaga između 1996. i 2006. doveo je do mnogo žrtava silovanja, od kojih su većina mlade djevojke. Većinu silovanja počinili su pripadnici državnih sigurnosnih službi koji su djelovali nekažnjeno.

Bosna i Hercegovina: Policija i paravojne jedinice bosanskih Srba su počinile veliki broj silovanja tokom rata 1990-ih. Žene su odvođene u logore i tu su seksualno zlostavljane. Članovi porodica su nerijetko bili prisiljeni da gledaju kako im siluju žene, kćeri i sestre.

Istočni Timor: Tokom indonezijske okupacije Istočnog Timora između 1975. i 1999. zabilježena su brojna silovanja počinjena s obje strane, i od indonezijskih vojnih snaga i od policije Istočnog Timora.

Tri su rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a donesene 2000. i one pozivaju strane u sukobu da zaštite žene od seksualnog nasilja te apeluju na države da silovatelje privedu licu pravde. MeÄ‘utim, Jody Williams kaže da se rezolucije u praksi ne provode dosljedno. "Rezolucije su u redu, meÄ‘utim, moramo se pobrinuti da države zaista djeluju na osnovu njih, kako ne bi ostale mrtvo slovo na papiru", kaže Williamsova.

Stoga su dobitnice Nobelove nagrade u Quebecu, kako je prenio kanadski list The Globe and Mail, usvojile odreÄ‘ene smjernice, budući da je za njih osnovno rješenje krivični progon silovatelja.

- Nekažnjavanju silovatelja mora se stati u kraj
- Mora se osigurati novac za medicinske i pravne usluge žrtvama
- Potrebno je poduzeti odreÄ‘ene korake za uključivanje žrtava u društvo
- Rezolucije Vijeća sigurnosti UN koje imaju za cilj zaštitu žena i djece od seksualnog zlostavljanja u zonama sukoba moraju se provoditi
- Mora postojati odšteta za preživjele žrtve
- Izvještavanje o seksualnom nasilju mora biti standardizirano
- Prevencija mora biti poboljšana

Sistematsko silovanje Bošnjakinja

Sistematsko silovanje Bošnjakinja u minuloj agresiji od agresora srpske nacionalnosti, koji su po instrukcijama vlastitog ratno-političkog vrha silovali ženske članove porodice pred zavezanim muškim članovima (otac, muž, brat, sin, itd.), upućuje na jasan zaključak da ti zločini nisu raÄ‘eni iz seksualne potrebe nego u sklopu proračunatog političkog plana za uništenje dostojanstva i cijele psihe svih članova jedne bošnjačke porodice ili jednog muslimanskog društva.

Najbolji način da ustanovimo karakter odreÄ‘enih muškaraca je kroz njihov odnos prema ženama. Odnos muškog roda prema ženama je lakmus-papir na kojem išÄitavamo njihov odgoj, karakterne osobine, prepoznajemo edukatore, odsustvo empatije, uvažavanje neverbalnih poruka, psihopatološku historiju, itd. U srednjovjekovnoj Evropi silovanje je bila potpuno legalna metoda discipliniranja onih žena - prije vješanja i lomače - koje su se usudile, na različite načine, napustiti društvenu marginu. Taj srednjovjekovni duh svakih šest minuta ulazi meÄ‘u sjevernoameričke muškarce, jer statistike ukazuju da je svakih šest minuta po jedna žena brutalno silovana u SAD-u. Silovanje kao forma napada gdje individua prisiljava drugu na seksualni odnos nije samo jedan od načina na koji neuspješni muškarci dolaze do željenih partnerica, nego je to bolestan način potvrÄ‘ivanja vlastite dominacije u jednom agresivnom ritualu u kojem silovatelj poprima sve fiziološke karakteristike ubice, jer čin silovanja liči na ubijanje tokom kojeg ubica ignorira sve svoje zdrave instinkte. Tokom pomenutog ubijanja, silovatelja preplavljuje ugodan osjećaj moći pošto stiče privid da vlastitim rukama raspolaže tuÄ‘im životom, i to kroz uzimanje duše, nasilnu penetraciju u tuÄ‘i tjelesni entitet i prenos svojih gena na nove generacije. Kada Gospodar svjetova kaže: "... neka spuste haljine svoje niza se.

Tako će se najlakše prepoznati, pa neće napastvovane biti..." (El-Ahzab, 59.) Time ne ističe zavodljivost ženskog bića koliko ističe postojanje muškaraca slabog karaktera koji traže kakav-takav opravdavajući povod za seksualno napastvovanje. Milostivi Stvoritelj uvijek pravovremeno šalje upozoravajuća saopštenja za svoja (ženska) stvorenja koja se kroz odgovarajući bonton odijevanja i meÄ‘uspolnog komuniciranja mogu zaštiti od pomenutih nasrtaja. MeÄ‘utim, šta uraditi kada silovanje postane smišljena ratna strategija nad odreÄ‘enim narodom i kako se nositi s posljedicama iste?

Sredstvo za masovno uništenje

Sistematsko silovanje Bošnjakinja u minuloj agresiji od agresora srpske nacionalnosti, koji su po instrukcijama vlastitog ratno-političkog vrha silovali ženske članove porodice pred zavezanim muškim članovima (otac, muž, brat, sin, itd.), upućuje na jasan zaključak da ti zločini nisu raÄ‘eni iz seksualne potrebe nego u sklopu proračunatog političkog plana za uništenje dostojanstva i psihe svih članova jedne bošnjačke porodice ili jednog muslimanskog društva. Ovim proračunatim zločinom nije samo nanesena šteta njegovim najslabijim članovima, nego je svjesno poljuljana cijela duhovna arhitektura suptilnih osjećaja i povjerenja koji povezuju pripadnike unutar jedne porodice. ÄŒlanovima porodice koji su morali bespomoćno gledati zločince na svojoj ženskom čeljadi ponos je smrskan u paramparčad, i bez obzira na vrijeme koje proteče od vremena učinjenog zločina - svaki put kad se pogledaju, osjete ponovno urušavanje i propadanje u ambis bez dna koje može jedino zaustaviti odgovarajuća (pravna) odmazda. MeÄ‘utim, ukoliko odgovarajuća pravna odmazda izostane, u smislu da zločinci dobiju svu teritoriju koju su tuÄ‘om krvlju uprljali, a izbjegnu najobičniju novčanu odštetu, te uz to budu nagraÄ‘eni (viznim) povlasticama unutar većih meÄ‘unarodnih subjekata koji su prešutno kumovali pomenutim zločinima, imamo nove turbulencije unutar svijesti žrtve koja još nije stigla preraditi vlastito iskustvo genocida. Govoreći o genocidu, pokoljima, silovanjima žena od malenih djevojčica do oronulih nena, Bošnjaci već 14 godina obilježavaju dan stradanja Srebrenice, prezentirajući na raznim skupovima slike i priče koje bude najgorče uspomene i emocije. MeÄ‘utim, sve te gorke uspomene i emocije ostaju neobraÄ‘ene u grlu ili samo pretočene u pokoji jecaj, suzu ili suhu kletvu. Naravno da glavnu krivicu, zbog upadanja u zamku kolektivnog emocionalnog mazohizma nakon agresije, snose isti oni vjersko-politički autoriteti koji su dočekali posljednju agresiju na vlastiti narod nespremno, poput radničke klase koja ne čita ni dnevnu štampu, a kamoli da ima uvid u mjesta na kojima se donose izvršno-zakonodavne odluke. Ti isti i danas tvrde da vole svoj narod i da ga izvode na sveopšti boljitak.

"Genocid" u laboratoriji emocionalne alhemije

Ukoliko se iskustvo genocida sa svim bolnim slikama, ranama na srcima i kolektivnom emocionalnom gorčinom, poniženošÄ‡u, bijesom, neosvećenim ubijenim itd., tretira samo kroz godišnja obilježavanja najkrvavijih dana genocida, bez obrade svega pomenutog i pretvaranje pomenutih slika i emocija u jasne ciljeve i razvojne planove - Bošnjaci podsjećaju na uredno poredane kokoši koje sjede ispred mikrovalne peći te pasivno i dotučeno posmatraju kako cvrči pile na vatri. Dobar primjer ispravne obrade gorkih emocija probuÄ‘enih od strane ljubomorne braće koja su se okomila na najslabijeg brata je primjer Jusufa, a.s., koji je te emocije iskoristio kao vjetar u jedra tokom napredovanja do najvećih društvenih pozicija. Nakon što je preživio bacanje u bunar, nije krenuo da im vrati istom mjerom žedan njihove krvi, ali je razvio fenomenalan višedecenijski razvojni plan te doveo svoju kriminogenu braću u stanje ekonomskog ropstva nakon kojeg su doživjeli i vrlo jasnu moralnu katarzu. Kao što Kur'an ukazuje na postojanje potencijalnih seksualnih napasnika propisujući ženama jasne preventivne mjere: "... neka spuste haljine svoje niza se. Tako će se najlakše prepoznati, pa neće napastvovane biti..." (El-Ahzab, 59.) Isto tako Kur'an ne ispušta iz vida široku lepezu potencijalnih zločinaca različitih profila, nudeći jasan program pravovremene kolektivne samozaštite: "A vama je u odmazdi život, o posjednici razuma, da biste se vi zaštitili..." (El-Bekare, 179 - Prijevod M. Mlive) Prethodni ajet ističe da svijest o eventualnoj odmazdi pasivizira potencijalnog zločinca u njegovom monstruoznom naumu, te tako i potencijalni zločinac i potencijalna žrtva ostaju u životu. Drugim riječima, ukoliko neki narod nema naviku da zahtijeva odmazdu (milom ili silom) za svoje žrtve, tih žrtava kao i njihovih dželata će kroz generacije biti još više, i u tome je smrt za odreÄ‘eni narod, odnosno njegovo teritorijalno-populacijsko smanjivanje do nestanka. Bošnjački narod je - s obzirom na svoje iskustvo kontinuiranih genocida - jedan od najboljih primjera koji potvrÄ‘uju prethodnu činjenicu. U prethodnom ajetu Gospodar svjetova se obraća posjednicima razuma originalnim izrazom ja ulil-elbab. Bosanski prijevod "posjednici razuma" isuviše je škrt s obzirom na bogatstvo značenja koju nosi ta sintagma, jer kroz originalni arapski izraz "ja ulil-elbab", Stvoritelj u biti poziva pojedince zavidne intelektualne i emocionalne zrelosti s izuzetno izraženim osjećajem za nijanse pravičnosti da promišljaju prihvatljive koncepte odmazde, čije će teorijsko-praktično postojanje služiti kao štit u odnosu na zle duhove odreÄ‘enog mjesta i vremena koji jedva čekaju da prevladaju ljudskim bićima, a u našem slučaju - susjednim narodima.

U današnjem, još uvijek pred-političkom bošnjačkom društvu, jučerašnji agresor uspijeva izvršiti institucionalnu odmazdu nad vlastitom žrtvom (primjer Ilije Jurišića) zato što - umjesto vjersko-političkih autoriteta koji osmišljavaju programe zaštite naroda od budućih vojno-političkih najezdi, savremenog ekonomskog ropstva i drugih poniženja - imamo političke lidere koji djeluju i izgledaju kao Diznijevi likovi koji su zalutali u neki vestern, i vjerske lidere koji patetičnim bosanskim dovama rješavaju sve probleme svijeta od erektivne disfunkcije do globalnog zagrijavanja. Govoreći o pojedincima zavidne intelektualne zrelosti, zanimljivo se osvrnuti na genocid koji se desio u Ruandi i pravovremenu reakciju pomenutih pojedinaca. Genocid Tutsija u Ruandi 1994. nije zaustavljen od "meÄ‘unarodne zajednice" (niti je ikoga bilo briga), već od odlično organizirane, obučene i disciplinirane armije, kreirane i razvijane u tajnosti tokom 80-ih godina od pojedinaca iz ugandske Tutsi dijaspore. Dakle, čitavu deceniju prije samog genocida. Nakon izvojevane pobjede na bojnom polju, nova vlada Ruande, voÄ‘ena bivšim generalima, poduzela je strateške korake kako se genocid ne bi ponovio u skorašnjoj budućnosti. Neki od poduzetih koraka uključuju reformu školskog sistema (instistiranje na zajedničkom, ruandskom identitetu), masovne programe memorijalizacije genocida, muzeje, fokus na ekonomski razvoj, lokalni sudski sistem koji za cilj ima primjereno kažnjavanje i reedukaciju svakog izvršitelja genocida (ne samo planera), te vojno gonjenje ljudi odgovornih za genocid koji su utočište našli u susjednom Kongu (od 1994. Ruanda je izvršila dvije-tri invazije na Kongo upravo sa ovim ciljem).

Zaključak

Razvoj strategije mentalnog i fizičkog silovanja cijelih naroda radi ostvarenja političkih ciljeva ne počinje u umovima silovatelja, već u glavama uglaÄ‘enih akademika/utjecajnih osoba koji obično proÄ‘u neprimjećeni, a koji programiraju željene strukture ćelija unutar kolektivnog mozga. Šta je potrebno da se desi pa da moralnu katarzu doživi silovatelj inspirator i izvršitelj koji, kako navodi Jovan Cvijić u Antologiji srpske književnosti, smatra da "... pogubiti mnogo Turaka znači ne samo osvetiti svoje pretke, već i ublažiti njihove bolove koje i on osjeća". Kako se zaštiti od zlih duhova naroda koji i danas osjeća rane kosovskih junaka te na toj - guslarsko-književnim vizualizacijama - oživljenoj emotivnoj boli gradi svoj krvavi odnos prema svojim komšijama muslimanima? Šta može vratiti osmijeh na lice desetaka hiljada silovanih djevojčica, djevojki, majki, supruga i nena koje kriju činjenicu da su silovane jer se boje da će ih tom stravičnom slikom ošamariti i vlastiti ukućani, naprimjer, u običnoj porodičnoj svaÄ‘i? Kvalitetan nastavak života pomenutih žena je imperativ uprkos izumiteljima projekta kojeg su bile žrtve i svaki njihov naredni uspjeh na porodičnom i društvenom planu najveći je nacionalni interes jer urušava zločinačku arhitekturu genocidnog projekta koji nije uspio ubiti njihov duh. Usvajanje ispravnih načina razmišljanja, izlaganje zvuku i značenjima Kur'ana, izoštravanje čula, kreativna zanimanja, druženje s rijetkim slobodnim pojedincima današnjice koji ne robuju pogrešnim ideologijima niti predrasudama i boravak u nepatvorenoj prirodi čiju dušu osjećamo u treperavom žuboru planinskog potoka, u krošnji stogodišnjeg drveta, u rascvjetavanju cvjetova, lepetu krila agilnih ptica - neki su od načina efikasnog osnaženja vlastitog duha. MeÄ‘utim, gdje su nam "ulul-elbab"?