Naučna istraživanja

“Istina” o Bošnjacima nije definitivno data, već se konstruira u vremenu

 

“Istina” o Bošnjacima nije definitivno data, već se konstruira u vremenu

 

“Istina” o Bošnjacima nije definitivno data, već se konstruira u vremenu

 

Stvaranjem Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1918. nastavljena je politika nacionalnih pokreta na tlu Bosne i Hercegovine kojom se Bošnjaci navode da se izjasne kao Srbi ili kao Hrvati, tako da bi Bosna I Hercegovina postala srpska ili hrvatska zemlja. Bošnjaci, nažalost, nisu imali narodne ni nacionalne (državne) strategije u prvoj polovini dvadesetog stoljeća. Bili su nemoćni u punom smislu riječi. Posmatrani sa strane nalikovali su na lahak plijen za prve susjede. Srpski propagandni mehanizam je bio zahvatio “Gajret” dvadesetih godina 20. stoljeća i bitno uticao na njegovu prosrpsku orijentaciju. Na to se odgovorilo formiranjem “Narodne uzdanice” 1924. godine. U tom društvu, s druge strane, počelo je s prohrvatskom orijentacijom što je dovelo do jedne tužne i opasne raspolućenosti Bošnjaka između srpstva, hrvatstva i jugoslavenstva. Tek 1993. godine na Bošnjačkom ratnom saboru u Sarajevu ta je raspolućenost dokinuta povratom starog narodnog imena za narod - imena Bošnjak. Otada nema više nikoga ko među Bošnjacima ne zna svoje narodno i nacionalno ime, Bošnjak i Bosanac.

 

Ni srpski, a ni hrvatski etnički sadržaj u Bosni i Hercegovini nisu bili “orijentirani” prije druge polovine 19. stoljeća. To je rezultat svjesne političke propagandne djelatnosti Crkve i kulturno-političkih tijela i pojedinaca koji su radili na tome zadatku iz Beograda i Zagreba. Taj proces je direktno povezan s političkom, religijskom i svakom drugom vrstom moći, koju bošnjački etnički element tada, na početku 20. stoljeća, nije imao u toj mjeri da se može nositi s dva nacionalna projekta prvih susjeda.

 

Oko pitanja bošnjačkog identiteta više nema dvojbe niti nerazumijevanja unutar bošnjačke inteligencije u Bosni i Hercegovini i širom svijeta. Dostignuta narodna svijest o sebi (samosvjesnost) i bošnjačko ime su završena stvar i više niko ne može manipulirati bosnjačkim narodom. Sada treba razmišljasti o perspektivama razvoja na svim poljima društvenog života.

 

Krajem šezdesetih godina počinje velika promocija Bosne i Hercegovine, Bošnjaka (od 1968. govori se o Muslimanima kao narodu koji će postati ustavna kategorija). Pojavljuje se snažna književnost po kojoj se Bosna i Bošnjaci prepoznaju među drugim narodima u tadašnjoj Jugoslaviji. U sedamdesetim godinama Bosna i Hercegovina i Sarajevo su veliko kulturno žarište. Znanstveno, umjetničko, ekonomsko, sportsko, općekultruno djelovanje ljudi sedamdesetih i osamdesetih godina napravilo je od Bosne i Hercegovine prepoznatljivu činjenicu, nezaobilazan realitet ispunjen kulturnim energijama koje su imale važan uticaj na mnoge generacije Bosanaca. A sve to je kulminiralo 1984. godine s organizacijom Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu.

 

Nekad nedostaje svijest o vlastitoj kulturi, a nekad svijest o svome političkom identitetu i interesu, svijest o stanju kolektiva i društveno-povijesnih procesa u kojima se nalazimo. Bošnjaci su u tome periodu radili mnogo u oblasti književnosti i književne kritike, umjetnosti, ali nisu, naprimjer, imali većih rezultata u stvaranju jedne historiografske slike o sebi zasnovane na znanstvenim činjenicama. Nisu napisali savremenu historiju Bosne I Hercegovine. Tek je prof. dr. Mustafa Imamović napisao Historiju Bošnjaka (koju je izdao “Preporod”) pri kraju dvadesetog stoljeća. Naravno, bilo je tu pojedinih kvalitetnih radova (disertacije, pojedinačna istraživanja i slično), ali nije bilo planskog znanstvenog istraživanja s ciljem da se dođe do preciznih uvida o Bosni I Hercegovini i njenoj povijesno-kulturnoj strukturi. Zato je oko Bosne I Hercegovine i Bošnjaka velikosrpska i velikohrvatska “znanstvena” orijentacija isplela mnoge opasne mitove koje treba razbiti znanstvenim radovima i objašnjenjima. Sada bi Bošnjaci morali u polju filozofije i znanosti (kulturne i socijalne antropologije, historiografije, sociologije, politologije, etnologije, pravnih nauka i dr.) mnogo više raditi i predstaviti se svijetu i drugim narodima.

 

Sloboda pluralističke misli, koja nam je neophodna da bismo shvatili kontekst i noslili se sa zbiljom povijesnog trenutka, predstavlja osnov bošnjačkog napretka. Zbog toga smo jako ponosni, jer pokazujemo da su Bošnjaci i njihovi prijatelji iz drugih naroda i kultura, koji dolaze sa svih strana svijeta, u stanju da misle odgovorno i samokritički. Bosnjacima treba  prostor u kojem brojni umni ljudi mogu iznijeti svoje poglede na određene teme i gdje će se nastaviti razgovarati o Bosni I Hercegovini i Bošnjacima. Iz toga se razvija svijest o sebi i svome mjestu u svijetu. Osnov je, dakle, znanje ili znanstveni uvid, a ne ideološka sapunica za utjehu.

 

Bosnjaci trebaju poceti o Srebrenici  misliti na drugačiji način.  Naime, ne može Srebrenica više biti mjesto gdje će politički i religijski predstavnici doći, održati svoje “velike” govore, iskoristiti dženazu za svoje propagandne stavove i otići kao da ne postoji užas genocida i njegovi učinci, njegovi proizvodi na tlu Bosne I Hercegovine.

 

Bosnjacki intelektualci trebaju razgovarati o Srebrenici da bi Bosnjaci prevazišli poziciju žrtve i počeli graditi jedan novi odnos. Srebrenica traži od nas da se odredimo spram entitet Republika srpska koji je činjenično Republic of genocide. To je danas jedina “republika” u Evropi koja je napravljena genocidom i drugim oblicima ratnog zločina, a njeni predstavnici se toga ne stide. Oni čak smatraju da treba nastaviti sa zlodjelima i traže da se ona posmatra kao “država”. To će tek izazvati velike probleme na ovome području. Zamislite da danas postoji Hitlerova nacistička Njemačka, bez obzira što je on mrtav.

 

Projekat koji je kulminirao genocidnom agresijom na suverenu državu BiH, nije završen. Agresori su samo vojnički poraženi i time je spriječena njihova direktna namjera fizičke eksterminacije Bošnjaka, odnosno, protjerivanja Bošnjaka sa njihove rodne grude i prapostojbine Bosne I Hercegovine. Sva ostala stredstva koja tom projektu stoje na raspolaganju, ostala su u igri za ostvarenje istih ciljeva, ali na nivou nižeg intenziteta, koji više ne može uključiti direktnu vojnu agresiju. Jedan od najznačajnijih ciljeva takve politike, jeste da se po svaku cijenu spriječi nacionalno buđenje i duhovno ujedinjenje Bošnjaka, za sprečavanje Bošnjaka da se definitivno emancipiraju kao nacija i steknu jedan od bitnih atribute nacije. Kao što je dobro poznato, poslije Drugog svjetskog rata, te atribute dobili su u potpunosti svi drugi narodi na prostorima bivše Jugoslavije, dok su, kao što je isto tako dobro poznato, sistematski i planski uskraćivani samo bošnjačkom narodu. Sjetimo se da čak i u Socijalističkoj Federativnoj Jugoslaviji, konstituisanoj na principu ravnopravnosti svih njenih naroda, Bošnjacima nije priznat čak ni status naroda!? I samo ime Bošnjaci, izbačeno je iz oficijalne upotrebe a Bošnjacima nije bilo dozvoljeno da se izjašnjavaju pod svojim imenom. Bila im je ostavljena samo jedna mogućnost: da se izjasne kao neopredjeljeni. Logički paradoks je očigledan. Na pitanje Bošnjaka mogu li se oni nacionalno opredijeliti, odgovor je bio: možete se opredijeliti kao neopredjeljeni!? Tako je, s jedne strane, afirmisana groteskna karikatura demokratije, jer se izbjegla direktna, nedemokratska zabrana, pa se dozvolila direktna demokratska lakrdija, bez presedana u političkoj historiji svijeta: Vi Bošnjaci, kao i svi drugi narodi u Jugoslaviji, imate sva prava, s tom razlikom što vi imate i pravo da nemate nikakva prava, pa ni pravo da se izjasnite kao narod! S druge strane, onaj pridjev neopredjeljeni, koliko god implicitno, ipak je imao potpuno nedvosmisleno privremen karakter, ograničen rok upotrebe. Poruka koju su ovim terminom nacionalisti naroda sa hegemonističkim aspiracijama prema Bosni I Hercegovini, slali Bošnjacima bila je više nego jasna. Pazite vi Bošnjaci šta radite: dozvoljavamo vam da ostanete nacionalno neopredjeljeni još neko vrijeme dok se ne opredijelite hoćete li biti Srbi ili Hrvati! Niste vi Neopredjeljeni, jer takve nacije nema, nego ste Privremeno neopredjeljeni, dok vas ne utjeramo u svoje torove koje smo vam već odavno opredijelili! Isto tako, ostala je na snazi odluka iz 1907 godine, o zabrani upotrebe naziva Bosanski jezik, jer se vjerovatno zaključilo: Kad Bošnjacima zvanično ne damo da budu narod, što bismo im dopustili da imaju svoj jezik, kad je taj jezik zabranjen još dekretom iz 1907 godine. Pri svemu tome, jedino Bošnjacima nije vraćena državnost, a ni pravo na državu, koju su imali do dolaska Osmanlija i to duže od drugih naroda na teritoriji ne kadašnje Jugoslavije, dakle, dva ključna atributa nacije, koja su, bez ikakvih problema i osporavanja, po istom istorijskom osnovu dobili svi drugi narodi na tlu jugoslavije. Spisak nepravdi učinjenih prema Bošnjacima je praktično nepregledan, a sve te nepravde imale su isti cilj: ukidanje svih prava Bošnjaka, preko sistematskog negiranja nacionalnog imena Bošnjaka i njihove nacionalne zasebnosti, zabrane upotrebe samog pojma bosanski jezik. Postoje vrlo jake snage u susjednim državama, kao i njihova uporišta u BiH, koji i danas rade bez predaha na tom dijaboličnom šovinističkom zadatku.

 

Za svaku osudu su oni koji su Bošnjake natjerali svojim zločinima da napuste svoj zavičaj, BiH, Sandžak, Kosovo, Makedoniju, Hrvatsku...ali to sto Bošnjaka ima svuda, dobro je! Stanovištvo sve tri Amerike, od Aljaske na sjeveru, do Patagonije, preko srednje Amerike, do Tiera del Fuego na krajnjem jugu, kao i Australije, zapravo sačinjavaju ljudi svih naroda i rasa, koji su se iselili, na ovaj ilina onaj način, zbog ovih ili onih motiva, iz svojih matičnih zemalja, uglavnom iz Evrope, Afrike i Azije.

 

Svijet je istinsko rodno mjesto svakog čovjeka, i gdje god da živi, dok živi u skladu sa svojim ljudskim i kulturnim vrijednostima, čovjek je kod kuće. Vrijednosti svoje nacionalne kulture čovjek može afirmisati svugdje u svijetu, kao što ih može i uključiti u kulturni kontekst sredine u kojoj živi i time ga obogatiti i dati dragocjen doprinos za dobro sredine u kojoj živi. Nostalgija nije zdrava hrana za našu dušu, posebno ako se konzumira u prevelikim količinama. Za Bošnjake koji žive u drugim zemljama, treba paralelno učiniti dvije podjednako važne stvari: onima koji su izabrali da ostanu trajno u drugim zemljama, uz njihovu što bolju adaptaciju, matica zemlja treba omogućiti da sačuvaju i razvijaju osjećaj svog nacionalnog (kulturnog. etničkog, duhovnog) identiteta, odnosno, kod generacija rođenih u inostranstvu, da učvrste osjećaj svog nacionalnog, etničkog, duhovnog porijekla; onima koji planiraju da se vrate, neophodno je prethodno omogućiti i uskladiti sve potrebne zakonske propise, realizovati nužne socijalne pretpostavke, jasno definisati kompletan institucionalni okvir njihovog povratka u svim aspektima života i rada, ukratko, sve ono što će u njihovim očima opravdati takav korak, i učiniti da se osjete onako kako su očekivali kad su se na taj korak odlučili; da su došli kući, da su se vratili u svoju Bosnu i Hercegoviniu  i da im se Bosna i Hercegovina od srca obradovala.

 

To što agresori neće da priznaju krivicu, što brane svoje psihopate zatočene u Hagu, gdje se sudi najvećim zločincima svijeta, jeste velika bruka, to je žig srama koji se ne može izbrisati, to je ona culpa maxima, najveći grijeh, smrtni grijeh koji se ne oprašta niti se može iskupiti. A zašto – to svi znamo. To znaju i oni. Ne mogu drugačije. Nemaju snagu dovoljnu da se uzdignu iznad kolektivne solidarnosti krvoloku koji je njihov, do ljudske solidarnosti nevinoj žrtvi, koji nije njihov! Neka je i najgori zlotvor, kao što jeste, i neka je naredio da se pobiju hiljade nevinih i golorukih ljudi, samo zato što su Bošnjaci, lap što je naredio i kao što je izvršeno, opet će oni njega braniti i zazivati nove pokolje, a svojim zlikovcima dizati spomenike i njihovim imenima krstiti bulevare i ulice, dobrotvorna društva i škole. Nisu tome odolili ni Holanđani vojnici profesionalci pod zaštitom Ujedinjenih Nacija, koji su bili dužni da štite građane Srebrenice, - tim prije što su im prethodno, obećanjem zaštite, oduzeli svo teško oružje kojim su, prije toga rastjerali zločince sto konaka od Srebrenice – miris krvi povuče, masovna orgija ubijanja uzbudi i otup ine samo čula nego i savjest. Holandski bataljon je isporučio u ruke zlikovcima ne samo sve građane Srebrenice, nego i sve svoje službenike Bošnjake; predali su ih, opijeni tim piromovanjem smrti i potpune devalvacije Bošnjačkog života, kao da više nije bilo riječi o ljudima, kao što je, pod dejstvom iste razularene pomame za ubijanjem, crnogorska policija, uz podršku vlasti, ispopručila istim krvnicima Bošnjake, ljude koji su vjerujući gostoprimstvu, zatražili zaštitu kod svojih domaćima.

 

To što iz Srbije i iz tog manjeg entiteta Bosne i Hercegovine zasnovanog na genocidu, i dalje stižu poruke o ponavljanju genocida, to treba biti prva briga međunarodne zajednice. I najvažnija pouka samim Bošnjacima! Jer možete li zamisliti da su Nijemci protestovali protiv kidnapovanja Adolfa Ajhmana od strane Izraela, njegovog suđenja i to u Tel Avivu, a ne pred međunarodnim sudom, i vješanja! U najmanju ruku, Njemačku bio saveznici ponovo okupirala i natjerali na bezuslovnu kapitulaciju. Adolf Ajhman, njemački visoki oficir, iz Drugog svjetskog rata, kidnapovan je i Argentini, 1960.godine od kraja Drugog svjetskog rata 1945.godine, tačno toliko koliko je Srbija skrivala njegovog druga u zločinu Ratka Mladića od 1995 - 2011. Pa ipak, za žestoke proteste protiv hapšenja Ratka Mladića, nema nikakvih međunarodnih sankcija protiv Srbije. Naprotiv, snažna podrška genocidu nad Bošnjacima jednostavno se ignoriše, kao unutrašnja stvar Srbije. Eto zašto je ovakvo ponašanje najvažnija pouka upravo Bošnjacima. Da više nikada ne dozvole ni jedan zločin protiv sebe, a da se sami ne obračunaju sa zločincima i kazne ih za primer i opomenu. Također, ne treba zaboraviti na sistematski kulturocid koji se vrši stotinu godina sa jasnim ciljem totalnog uništavanje bošnjačke kulture i duhovne tradicije.

Vijesti: