Arapska revolucija je poÄetak jednog dugog procesa kojeg niko ne može zaustaviti u ovom trećem ciklusu muslimanske povijesti
Sa petnaestim stoljećem muslimani ulaze u treći ciklus povijesti u kojem će morati iznova sijati nove plodove za novu žetvu, jer su zadnjih sedam stoljeća uglavnom jeli iz riznice od prvih sedam stoljeća što su im ostavili njihovi vrijedni preci. Dakle, prvi radni, rodni i plodni ciklus od sedam stoljeća muslimanske povijesti punio je i napunio svjetske hambare naukom, kulturom i civilizacijom tako da su muslimani od toga mogli živjeti i preživjeti drugi ciklus od sedam teških stoljeća koji su sve pojeli osim “ono malo što je ostalo za sadašnju i buduću sjetvu”.
muslimani ne mogu više živjeti od davne i slavne prošlosti, koju je pojela njihova nedavna i neslavna prošlost, već da moraju graditi i praviti svoju slavnu sadašnjost i budućnost vlastitim trudom i radom te da se njihovi meÄ‘umuslimanski odnosi moraju zasnivati na principima slobode i prava svakog pojedinaca i svakog naroda. Prema tome, nema povratka unazad, već muslimanski svijet mora ići samo unaprijed u pravcu koji ga vodi u stanje proizvodne snage umjesto potrošaÄke robe. Generacija ovisnika o tuÄ‘oj pameti, o tuÄ‘em proizvodu, o tuÄ‘oj pomoći i o tuÄ‘oj obuci odlazi zato što dolazi nova generacija koja vjeruje u svoju vlastitu pamet, koja zna proizvoditi za svoje vlastite potrebe, koja je samopouzdana i samoodrživa i koja je spremna na odricanja do vlastitih spoznaja. Revolucija u Tunisu u Egiptu je samo poÄetak jednog dugog procesa kojeg niko ne može zaustaviti u ovom trećem ciklusu muslimanske povijesti, koju možemo nazvati i svojevrsnom duhovnom revolucijom, koja će zasigurno imati posljedice od globalnog znaÄaja, poput bagdadske intelektualne revolucije u osmom stoljeću i kordobske humanistiÄke revolucije u dvanaestom
stoljeću, jer, kao što je francuski ministar André Malraux primjetio: “Dvadesetprvo stoljeće bit će duhovno, ili ga neće biti”.
Nije pametno tunisku i egipatsku revoluciju reducirati na bilo koji uski politiÄki, ideološki ili religijski atribut. Tuniska i egipatska revolucija su općenarodna pobuna protiv zuluma, despotizma i bezumne vlasti koja se iživljavala nad nevinim ljudim samo zato što su ih se bojali da će im ugroziti njihov povlašteni položaj, kojeg im je osiguravala neograniÄena vlast i nedodirljiva moć. Impresioniran sam Äinjenicom da ni jedna od te dvije revolucije nisu obilježene ni vjerskim ni ideološkim parolama, već jasnim porukama koje su prihvatljive svakom razumnom Äovjeku, a to su borba za Äast i slobodu. Naravno, iza toga stoji moralna snaga utemeljana na vjerskom uvjerenju. Sretan sam što se sve jasnije uoÄava da mlada generacija nema potrebu mahati islamskim parolama, koje su neki pojedinci I grupe na vrlo ružan naÄin potrošili, već, umjesto toga, ovovremena generacija muslimana se identificira sa univerzalnim vrijednostima slobode i prava, koje su i vrijednosti islama, ali bez potrebe da se to posebno naglašava da su to “islamske vrijednosti”. Zar ne primjećujemo da najveća muslimanska djela u nauci i kulturu nemaju naslov sa islamskim atributom, ali svi znaju da su to muslimanski proizvodi, dok, na drugoj strani, neke knjige koje se predstavljaju sa naglašenim islamskim atributom nisu najbolja slika islama i muslimana. Nadam se da muslimani ulaze u jedno doba u kojem će sadržaj biti važniji od forme i u kojem će djela biti snažnija od rijeÄi. Stoga, nije važno da li će na sljedećim izborima pobijediti partije sa islamskim predznakom, već je važno koja će partija osigurati Tunisu i Egiptu društvenu pravdu i jednakost na naÄin da svi ljudi imaju jednaku priliku za pošten i dostojan život.