Da li postoji šansa da Bosna i Hercegovina zatraži od Međunarodnog suda pravde reviziju procesa protiv Srbije za genocid i agresiju

Da li postoji šansa da Bosna i Hercegovina zatraži od MeÄ‘unarodnog suda pravde reviziju procesa protiv Srbije za genocid i agresiju

Da li su se nakon presude Međunarodnog suda pravde, kojom je Srbija oslobođena odgovornosti za agresiju i genocid, pojavili novi dokazi koji upućuju na to da je genocid planiran u Beogradu?

Da li se iz djelova zapisnika sa sjednica Vrhovnog savjeta odbrane Savezne Republike Jugoslavije, sa kojih je skinut embargo, može utvrditi da je Vojska Republike Srpske bila pod direktnom kontrolom Beograda?

Koliki će značaj za reviziju procesa imati presude Ratku Mladiću i Momčilu Perišiću, koji je u vrjeme srebreničkog genocida bio načelnik Generalštaba Vojske Jugoslavije?

Da li je za reviziju procesa potrebna saglasnost Republike Srpske?

Revizija  je predviÄ‘ena statutom MeÄ‘unarodnog suda pravde, mada u reduciranom obliku. MeÄ‘utim, dokle god postoji i minimalna mogućnost, treba tragati za utvrÄ‘ivanjem istine. Odgovornost prema budućim generacijama nalaže da se na osnovu novih činjenica i dokaza, koji su se pojavili nakon donošenja presude, zatraži revizija.

RS tvrdi da se nije desio genocid u Srebrenici i pored toga što je on utvrÄ‘en kako presudom MeÄ‘unarodnog suda pravde, tako i u nekoliko presuda Haškog tribunala. Ona time negira osnovni pravni princip - da se nešto što je utvrÄ‘eno konačnom sudskom presudom ne može opovrgavati. Netačna je i tvrdnja Srbija nema nikakve veze sa genocidom, jer je u dvije tačke presude Srbija osuÄ‘ena što nije spriječila genocid i što nije kaznila sve one koji su ga počinili.

Novi argumenti za pokretanje revizije

MeÄ‘unarodni sud pravde nije imao na raspolaganju sve relevantne dokumente Vrhovnog savjeta odbrane tadašnje Savezne Republike Jugoslavije zato što jedan broj tih dokumenata nije bio dostavljen sudu, a u onima koji su bili dostavljeni zatamnjena su mjesta koja su ukazivala na odgovornost Beograda. Iako je Bosna i Hercegovina na to upozoravala, sud se oglušio o naša upozorenja i nije izvršio jači pritisak na Srbiju da dostavi sve relevantne dokumente. Naknadno je skinut embargo sa zatamnjenih pasusa zapisnika sa sjednica Vrhovnog savjeta odbrane koji upućuju na to da je postojala efektivna kontrola vlasti u Srbiji nad Republikom Srpskom, kao i da je postojala genocidna namjera. Osim toga, u meÄ‘uvremenu je u Haškom tribunalu bilo optužnica i presuda za genocid, a u toku su i postupci protiv Karadžića, Mladića i Perišića. U tim postupcima ce doći do novih, dodatnih činjenica koje će ojačati poziciju Bosne i Hercegovine u traženju revizije.

MeÄ‘unarodni sud pravde je, koristići se argumentacijom Haškog tribunala, nedvosmisleno utvrdio da su postojali progoni, etničko čišÄ‡enje, logori i ubistva, a sve su to elementi koji čine zločin genocida. Što se tiče genocidne namjere za to ima dosta argumanta u pasusima zapisnika sa kojih je skinut embarago.  Ti dokazi ce se pojaviti i na suÄ‘enjima ključnim akterima genocida u Bosni i Hercegovini, koji su sada u toku u Haškom tribunalu. Oni će svakako govoriti - a i tužilaštvo će na tome insistirati - o svom odnosu prema tadašnjem režimu u Beogradu i vezama koje je on imao sa voÄ‘stvom Republike Srpske.

U  izvještaju generalnog sekretara Ujedinjenih nacija o dogaÄ‘ajima u Srebrenici, u kome se kaže da je Karl Bilt razgovarao sa Slobodanom Miloševićem u vrjeme kada se dešavao genocid u Srebrenici. Iz konteksta tog razgovora se vidi da je Slobodan Milošević bio potpuno u toku onoga šta se tamo dešavalo. MeÄ‘unarodni sud pravde je utvrdio da je Srbija pružala finansijsku, kadrovsku i svaku drugu pomoć vlastima u Republici Srpskoj. Da je taj sud postupao kao drugi meÄ‘unarodni tribunali u svijetu, poput onog za bivšu Jugoslaviju ili onog za Ruandu, prihvatio bi stav da se genocidna namjera ne mora uvijek iskazati u nekoj deklaraciji, već da sama djela ukazuju na povezanost Srbije i vojnih i političkih vlasti u Republici Srpskoj. Uostalom, zašto je neposredno nakon genocida u Srebrenici Generalštab Vojske Jugoslavije unaprijedio Mladića u čin  generala?

BiH mora svojoj i svjetskoj javnosti predočiti svu argumentaciju do koje je došla nakon presude iz 2007. godine. S druge strane, mislimo - i to nije stav samo Bosne i Hercegovine nego su o tome govorili i pravni stručnjaci drugih zemalja - da je MeÄ‘unarodni sud pravde u slučaju tužbe Bosne i Hercegovine protiv Srbije postavio izuzetno visoke standarde za dokazivanja zločina genocida. Na taj način je poslao poruku svim nedemokratskim režimima da mogu da počine genocid, samo da se paze da ne ostave nikakve deklaracije u vezi s tim. ..Ako pogledamo kako je izveden genocid u Srebrenici, jasno je da je on unaprijed i sistematski bio planiran i da je bio usmjeren tačno prema odreÄ‘enoj nacionalnoj i vjerskoj grupi - bosanskim muslimanima, odnosno Bošnjacima... U svim drugim sudovima to bi bilo kvalifikovano kao genocidna namjera. Nažalost, MeÄ‘unarodni sud pravde to nije prihvatio i mi vjerujem da će novi dokazi uticati da on promijeni svoje stanovište.  

ÄŒinjenica da je Milošević u toku dešavanja genocida znao da se to tamo dešava i da je govorio o kontroli nad vojskom bosanskih Srba - nije nikakva maštarija. O tome svjedoči oficijelni dokument generalnog sekretara Ujedinjenih nacija.

Perišić je, pored ostalog, optužen da je kadrovskom, logističkom i materijalnom podrškom Vojsci Repubike Srpske doprinio i genocidu u Srebrenici. Ako bude osuÄ‘en i po toj tački optužnice, da li to može biti argument u prilog revizije procesa?

Nova je činjenica ako se dokaže da je Perišić imao direktnu vezu i kontrolu nad rukovodstvom Vojske Republike Srpske u vrijeme genocida.Inače, presudom je utvrÄ‘eno da je Srbija davala značajnu vojnu i finansijsku podršku Republici Srpskoj. To piše u paragrafu 241 presude u kome stoji i to da bi, da je Srbija povukla tu podršku, uveliko ograničila opcije koje su bile na raspolaganju Republici Srpskoj.

Pošto se ovdje radi o nastavku istog procesa pred MeÄ‘unarodnim sudom pravde, a Bosna i Hercegovina ima svog agenta u tom procesu, on je ovlašten da preduzima sve pravne radnje koje smatra potrebnim. Prema tome, nema potrebe da se u institucijama Bosne i Hercegovine donosi bilo kakva odluka o zahtjevu za reviziju procesa, to može da uradi sam agent. U pitanji je samo nastavak postupka i postojeći agent ima puno ovlaštenje da preduzima sve korake koji su u skladu sa statutom MeÄ‘unarodnog suda pravde, a u takve spada i zahtjev za reviziju.


Ne treba nikakva nova tužba, jer tako ne piše u statutu MeÄ‘unarodnog suda pravde. Tamo se pominje samo revizija presude, o čemu će sud donijeti odluku ukoliko postoje novi dokazi i nove činjenice, a mi smatramo da postoje. Pošto je, dakle, riječ o istom postupku, nije potrebna nikakva nova tužba, zahtjev za reviziju može podnijeti agent.

Iako se MeÄ‘unarodni sud pravde zaista teško odlučuje na reviziju, mi mislimo da je u meÄ‘uvremenu pojačana argumentacija koja potvrÄ‘uje da je Srbija imala efektivnu kontrolu nad Republikom Srpskom i da je postojala genocidna namjera. Nadamo se da će procesi najvišim vojnim i političkim funkcionerima iz Republike Srpske i Savezne Republike Jugoslavije, koji su u toku u Haškom tribunalu, donijeti nove dokaze za to.

Bez haškog Tribunala interpretacija i razumijevanje balkanskih devedesetih bili prepušteni na milost ideološkim tumačenjima

ÄŒinjenica je, naime, da bi bez haškog Tribunala interpretacija i razumijevanje balkanskih devedesetih bili prepušteni na milost ideološkim tumačenjima u kojima dominira negiranje, pa i slavljenje zločina, i u kojima su masovne ubice heroji a masovno likvidirani „neprijateljska vojna sila“. U regionu u kojem je vladavina prava, posebno u vezi s dogaÄ‘ajima visokog patriotskog naboja kakvi su ratovi devedesetih, još duboko ideologizirana i selektivna zavisno od toga da li se radi o „pravdi za naše“ ili „pravdi za njihove“ Tribunal u Hagu bio je prijeko potrebni, istorijski dragocjeni korektiv lokalnih iskrivljavanja novije prošlosti.

Samo je pred tim sudom – a nikako ni u Beogradu ni u Sarajevu i posebno ne u Prijedoru ili Srebrenici – bilo moguće da se u rigoroznoj meÄ‘unarodnoj pravnoj proceduri utvrde činjenice i izreknu presude za zlodjela etničkih progona, terora nad gradovima – od Vukovara do Sarajeva – i genocida kao najvćeg zločina u meÄ‘unarodnom pravu. Porodicama žrtava može izgledati nesnosno kad recimo Karadžić, u okviru sudski garantovanog prava na odbranu, i danas pokušava okrenuti svu istoriju naopačke uključujući i ponavljanje obrazaca ratne paljanske televizije kako „muslimani u Sarajevu granatiraju sami sebe“ ali i taj, kao i prethodni haški postupci, u iskazima svjedoka i vještaka postepeno zaokružuju sliku „udruženog zločinačkog poduhvata“ u kojem Bijeljina i Zvornik, Prijedor i Sanski Most, Foča i Višegrad, troipogodišnje ubijanje Sarajeva i genocid u Srebrenici nisu tek pojedinačni i meÄ‘usobno nepovezani „incidenti“ nego su strateške tačke u geografiji zločina čiji je cilj bio zauzimanje i povezivanje teritorija. Tribunal je - istražujući, dokumentujući i utvrÄ‘ujući odgovornost lokalnih izvoÄ‘ača projekta "etničkog čišÄ‡enja" - takoÄ‘e dokazao i da je u tom raspomamljenom ubilačkom ludilu bilo i te kako sistema i da su lokalni mučitelji i ubice bili rukovoÄ‘eni lokalnim kriznim štabovima a ovi opet dirigovani odlukama Karadžićeve ratne paradržave.

 

Mogli su se 161 optužnica i 126 dosadašnjih presuda haškog tribunala činiti i bolno sporim, i po mnogo čemu neadekvatnim razmjerama zločina, ali samo je u tim postupcima dokazano kako lokalne masovne ubice, od prijedorskih osnivača i čuvara logora Omarska i Trnopolje do škorpiona i drugih počinilaca genocida u Srebrenici, nisu djelovali mimo ni izvan - nego u okviru i po nalozima - sistema koji im je dao osjećaj i instrumente moći i vlasništva nad životima hiljada nemoćnih.

Ta haška istorija nastavlja da se ispisuje sa suÄ‘enjima dvojici najodgovornijih, političkom i vojnom voÄ‘i "udruženog zločinačkog poduhvata" - Karadžiću i Mladiću - i zato je preuranjeno izricati nepovoljne ocjene Tribunalu prije nego što se privedu kraju posljednja i po težini optužnica najznačajnija suÄ‘enja. Šta god o tome govorili bilo oni kojima je to što se radi u Hagu "premalo" ili oni kojima je to "previše" i uz to "jednostrano" taj sud je za dokumentovanu istoriju balkanskih devedesetih učinio više nego ijedna druga meÄ‘unarodna ili regionalna institucija i iza njega će ostati dragocjena graÄ‘a i za istoričare i za sve kojima je stalo do istine kao preduslova pomirenja meÄ‘u nevinima na svim stranama.