NNS:
NS: AKO JE BOŠNJAÄŒKA EMIGRACIJA PREŽIVJELA KOMUNIZAM, NEĆE PREŽIVJETI SDA-ov PRIMITIVIZAM
Piše: Nedžad Latić
Prema informacijama koje dobivam iz prijateljskih krugova, Teufik Velagić je veoma bolestan Äovjek. On je jedan od posljednjih živih, a poznatih, iz velike plejade likova bošnjaÄke emigracije. Od njegovih savramenika, koliko sam informiran, još su živi dr Nedžib Šaćirbegović i Besim Velić, koji žive u SAD. Oni su pripadali geneaciji emigranata koji su emigrirali iz Jugoslavije nakon zavoÄ‘enja komunistiÄke diktature. To je vrlo specifiÄna generacija jer je napustila zemlju usljed komunistiÄkih progona. Postoje neke studije koje se bave ovom bošnjaÄkom emoigracijom, poput knjige dr Mustafe Imamovića, ali je savim izvjesno da ni ta genracija neće ostati pravilno i pravedno valorizirana i predstvaljena za buduće naraštaje. Jedini, možda i najpoznatiji emigrant iz te generacije, Adil beg Zulfikaršpašić je uspio ostaviti trajniju uspomenu ostvaivši iza sebe BošnjaÄki institut kao osobnu zadužbinu.
Za razliku od ranijih masovnih egzodusa Bošnjaka, obiÄno nakon prevrata i ratova na Balkanu, kada je otišlo u iseljeništvo sotine hiljada porodica, ova emigracija se sastojala pretežno od intelektualaca. I oni su se. skoro svi, iselili u zemlje zapadne liberalne domokratije. Pola stoljeća su proživjeli bez ikakvih kontakata sa domovinom. Stoga su u novim domovinama djelovali tako da nadomjeste sve ono što su ostavili, a nisu zatekli tamo gdje su došli. NajÄešÄ‡e i najviše su radili na formiranju džemata i islamskih centara. TakoÄ‘er su radili na afirmaciji bošnjaÄke kulturne baštine. Svi prvi centri u Cirihu, BeÄu, Minhenu, zatim ÄŒikagu, Torontu, Adelajdu itd., vezuju se za neko od imena emogrnata iz spomenute generacije. Na primjer, jedna od prvih džamija u Australiji u Adelajdi, vezuje se za ime Ahmeda Skake, koji je bio i prvi imam u njoj. Najbliža džamija Niagarinim vodopadima, nedaleko od Hamiltona, koja i danas egzistira, ali bez ijednog Bošnjaka u njenom džematu, djelo je i vakuf Hasana KaraÄija. Džamija u ÄŒikagu, koja je i danas jedan od većih islamskih centara u SAD, djelo je bošnjakih emigranta, posebno Bećira Tanovića i Ćamil ef. Avdića. Islamski centar u BeÄu, vezuje se za ime Teufika Velagića itd. Postoji još mnoštvo primjera pregalaštva i djelovanja ove genracije. U jednom od najudaljenijih mjesta u Audstraliji, Brisbanu, nalaze se ulice, poput Esma aveni i sl., koje je imenovao jedan od bogatih Bošnjaka po imenima svojih kÄerki. Na njegovom imanju danas se nalazi jedan od njavećih stadiona u tom gradu.
Pošto sam osobno upoznao veÄinu ovih ljudi, mogao sam se uvjeriti u neke životne znaÄajke koje su im bile svojstvene. Živjeli su najÄešÄ‡e samotniÄkim životom, kasno su zasnivali familije, tako da ih veÄina nije imala djecu. Možda su zbog toga sav svoj imetak i djelovanje usmjeravali za opću (bošnjaÄku) korist. Stoga se tako mali broj njihove djece angažirao u plitici nakon pada komunizma, odnosno osnutka SDA, koja se i formirala u dijapsori najviše zahvaljujući istaknutim pojedincima ove generacije emigranata. Napojznatija dva imena koja su se politiÄki angažirala u bosanskoj diplomatiji su Muhamed Šaćirbegović i Safet Ćatović. Obijica su, nažalost, završila svoje karijere diplomata kroz afere i istrage. Dok se Safet Ćatović, diplomata srednjeg ranga, povukao tiho, a nakon što mu se ime poÄelo spominjati kroz medije u kontekstu kontakata sa radikalnim islamistiÄkim grupacijama,
Muhamed Šaćirbegović je 2003. optužen za pronevjeru par miliona dolara zbog Äega mu je optužnica i danas aktualna. PriÄa o njima dvojici bit će tretirana kao neslavan kraj jedne slavne genracije koja se pola stoljeća na svoj naÄin borila za svoju domovinu i svoj narod! Sudbina je prema ovim ljudima zaista bila okrutrna. Familiju Ćatovića, Äiji je Safet izdanak, spominje Vladimir Dedijer u svoj knjizi Genocid nad mulsimaninma, kao primjer da su Äetnici ubili oko osamdestak njenih Älanova.. Iako su nadživjeli komunizam, dok im je UDBA stalno bila za petama, nisu preživjeli bošnjaÄki politiÄki primitivizam kojem su i sami kumovali osnivajuÄi SDA, gle paradoksa, kao antikomunistiÄku stranku!
Ovoga ljeta u Sarajevu su se desila tri dogaÄ‘aja koja se vezuju za život bošnjaÄkih iseljenika, odnosno dijaspore. Prvo je u vrijeme Sarajevo biznis foruma (SBF) potpisan nekakv protokol o suradnji izmeÄ‘u Vijeća bošnjaÄkih intelektulaca (VKBI) i nekoliko turskih urduženja (derneka) Bošnjaka. Predstavnici turskih udruženja su se hvalili kako su posljednjih godina podigli nivo organiziranosti Bošnjaka tvrdeći da u Turskoj danas djeluje sedam takvih udruženja. Od istknutijih bošnjaÄkih emigrate iz tzv. stare plejade na toj ceremoniji bili su i Kemal Bajsak, poÄasni konzul BiH u Izmiru, i Adil Bošnjak, biznismen bošnjaÄkog porijekla koji živi u Saudsijkoj Arabiji.
Zatim se u Sarajevu održao svojvrstan kogres na kojem je proglaÄen Svjetski savez za bošnjaÄku dijasporu. Za predsjednik tog Saveza izabran je dr Muhamed SaraÄević. Niko od zvaniÄnih bošnjaÄkih predstavnika nije bio prisutan na tom vrlo ambiciozno nazvanom skupu. Osim prisutnog Senad ef Agića, ražalovanog imama iz ÄŒikaga, niko ni od predstvanika Islamske zajednica nije bio prisutan u Domu mladih, gdje se održavao skup.
A samo nekoliko dana poslije tog skupa, jedna agencijska vijest je otkrila koliko je bošnjaÄka dijaspora podijeljenja. Kakos u prenijele agencije Želljko Komšić je kao Älan Predsjedništva BiH primio Harisa Alibašića, predsjednika Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike 2000 (KBSA). KBSA je bila jedna od najsnažnijih i najagilnijih organizacija u dijaspori. Samo prije tri-Äetiri godine, na jednom skupu KBSA u Sijetlu, kao gosti su bili dr Msutafa ef Cerić, dr Haris Silajdžić i Bakir Izetbegović. Posliej tog skupa, nastao je raskol tako da danas u SAD i Kanadi djeluju dvije frakcije. Jednu predvodi dr Muhamed SaraÄević, a drugu Haris Alibašić. Pored KBSA 2000, nešto oficijelnije, i to kao bosansko a ne samo bošnjaÄko udruženje, djelovao je Savez za dijasporu BiH. Niko zvaniÄno ne zna šta se desilo sa tom organizacijom. Posljednja predsjednica Senada Softić Telalović, bila je prisutna na osnivanju Svjetskog saveza za dijsporu u Sarajevu, ali kao predstavnica Saveza bošnjakih udruženja iz Australije. Pošto tako ambiciozan skup nije ponudio niti jedan valjan i referentan akt, u smislu platforme i rezolucije, i pošto su ga ignorirali intelektulaci, kao i vjerske i politiÄke voÄ‘e, teško je detektirati ko politiÄki stoji iza nove “krovne” bošnjake organizacije. Tek, sudeći po imenima, poput Muhameda SaraÄevića, bivšeg SDA-ovog parlmentarca, Džemala Hota, bivšeg oficira Armije BiH, Džemala Rastodera, jednog od funcionera SDA iz Sandžaka, bliskog suradnika Sulejmana Ugljanina, te Refika Akove, turskog penzioniranog oficira, a sandžaÄkog porijekla, može se nazrijeti da iz ovog skupa diskretno stoji SDA, odnosno Bakir Izetbegović i Sulejman Ugljanin. ÄŒak je Bakir Izetbegović poslao svog izaslanika, svajetnika iz kabineta, više kao izvidnicu nego kao podršku samom skupu.
Ako bi neko zaista zainteresiran za djelovanje dijapsore, i to samo zato što su Bošnjaci skoro većinski narod dijaspore, ljudi koji danas u organizacijskom smislu predstavljaju dijasporu, poput novog predsjednika “veće polovice Bošnjaka u svijetu”, dr Muhameda SaraÄevića, onda bi došao da jezivog zakljuÄka kako je bošnjaÄka dijaspora “spala na niske grane”. Prvo dr Muhamed SaraÄević je netipiÄan emigrant. Jer roÄ‘en je u Sarajevu, gdje ima i kuću i stanove. Napustio je BiH i izbjegao u SDA, u grad Sijetl, tek 1994. i to kao ministar zdravsta Sarajevskog okruga, odnosno poslanik SDA u Federalnom parlamentu. Tokom prve polovice rata bio je u Komisiji za humanitranu pomoć, što se smatralo tada jednom od najmoÄnijih funkcija u opkoljenom Sarajevu. Navodno je prije osnutka SDA, živio i radio, pa Äak i politiÄki bio aktivan u jednoj primorskoj općini u Hrvatskoj, gdje i danas ima vrlo vrijedno imanje sa kućom. Koliko god je politiÄka biografija dr Muhameda SaraÄevića živopisna, ona ga ni poÄemu ne preporuÄuje za funkciju lidera bošnjaÄke dijaspore. Posebno ako se ima u vidu koliko bi politÄki bilo nužno imati kavlitetne, politiÄki snažne i utjecajne bošnjaÄke lobistiÄke grupe koje bi mogle parirati, recimo, lobistiÄkim grupama koje finansira Milorad Dodik u Vašingtonu!
Stoga je odlaskom velikana bošnjaÄkih emigranata koji su kao pojednici u svojim sredinama imali veći utjecaj i moć, od svih udruženja, ma kako se ona zvala, nastao jedan vakum u kojem su isplivali mizerni mešetari bez ikakve realne važnosti i reference. Potpomgnuti pojedincima iz vrha SDA, radi “šake glasova”, samo zauzimaju prostor novim generacijama stasalim i obrazovanim u zapadnim zemljama. Zbgo ovakvih sklerotiÄnih i po svakom osnovu kompromitiranih organizacija, bošnjÄaka dijaposra izgleda kao jedna velika zapuštena bašÄa koja je trebala biti rasadnik bosanske kako ekonomske tako i politiÄke diplomatije!