: AKO JE BOŠNJAČKA EMIGRACIJA PREŽIVJELA KOMUNIZAM, NEĆE PREŽIVJETI SDA-ov PRIMITIVIZAM

 

NNS:

NS: AKO JE BOŠNJAÄŒKA EMIGRACIJA PREŽIVJELA KOMUNIZAM, NEĆE PREŽIVJETI SDA-ov PRIMITIVIZAM

 

Piše: Nedžad Latić

 

 

  Prema informacijama koje dobivam iz prijateljskih krugova, Teufik Velagić je veoma bolestan čovjek. On je jedan od posljednjih živih, a poznatih, iz velike plejade likova bošnjačke emigracije. Od njegovih savramenika, koliko sam informiran, još su živi dr Nedžib Šaćirbegović i Besim Velić, koji žive u SAD. Oni su pripadali geneaciji emigranata koji su emigrirali iz Jugoslavije nakon zavoÄ‘enja komunističke diktature. To je vrlo specifična generacija jer je napustila zemlju usljed komunističkih progona.  Postoje neke studije koje se bave ovom bošnjačkom emoigracijom, poput knjige dr Mustafe Imamovića, ali je savim izvjesno da ni ta genracija neće ostati pravilno i pravedno valorizirana i predstvaljena za buduće naraštaje. Jedini, možda i najpoznatiji emigrant iz te generacije, Adil beg Zulfikaršpašić je uspio ostaviti trajniju uspomenu ostvaivši iza sebe Bošnjački institut kao osobnu zadužbinu.

 

  Za razliku od ranijih masovnih egzodusa Bošnjaka, obično nakon prevrata i ratova na Balkanu, kada je otišlo u iseljeništvo sotine hiljada porodica, ova emigracija se sastojala pretežno od intelektualaca. I oni su se. skoro svi, iselili u zemlje zapadne liberalne domokratije. Pola stoljeća su proživjeli bez ikakvih kontakata sa domovinom. Stoga su u novim domovinama djelovali tako da nadomjeste sve ono što su ostavili, a nisu zatekli tamo gdje su došli. NajčešÄ‡e i najviše su radili na formiranju džemata i islamskih centara. TakoÄ‘er su radili na afirmaciji bošnjačke kulturne baštine. Svi prvi centri  u Cirihu, Beču, Minhenu, zatim ÄŒikagu, Torontu, Adelajdu itd., vezuju se za neko od imena emogrnata iz spomenute generacije. Na primjer, jedna od prvih džamija u Australiji u Adelajdi, vezuje se za ime Ahmeda Skake, koji je bio i prvi imam u njoj. Najbliža džamija Niagarinim vodopadima, nedaleko od Hamiltona, koja i danas egzistira, ali bez ijednog Bošnjaka u njenom džematu, djelo je i vakuf Hasana Karačija.  Džamija u ÄŒikagu, koja je i danas jedan od većih islamskih centara u SAD, djelo je bošnjakih emigranta, posebno Bećira Tanovića i Ćamil ef. Avdića. Islamski centar u Beču, vezuje se za ime Teufika Velagića itd. Postoji još mnoštvo primjera pregalaštva i djelovanja ove genracije. U jednom od najudaljenijih mjesta u Audstraliji, Brisbanu, nalaze se ulice, poput Esma aveni i sl., koje je imenovao jedan od bogatih Bošnjaka po imenima svojih kčerki.  Na njegovom imanju danas se nalazi jedan od njavećih stadiona u tom gradu.

  Pošto sam osobno upoznao večinu ovih ljudi, mogao sam se uvjeriti u neke životne značajke koje su im bile svojstvene. Živjeli su najčešÄ‡e samotničkim životom, kasno su zasnivali familije, tako da ih večina nije imala djecu. Možda su zbog toga sav svoj imetak i djelovanje usmjeravali za opću (bošnjačku) korist. Stoga se tako mali broj njihove djece angažirao u plitici nakon pada komunizma, odnosno osnutka SDA, koja se i formirala u dijapsori najviše zahvaljujući istaknutim pojedincima ove generacije emigranata. Napojznatija dva imena koja su se politički angažirala u bosanskoj diplomatiji su Muhamed Šaćirbegović i Safet Ćatović. Obijica su, nažalost, završila svoje karijere diplomata kroz afere i istrage. Dok se Safet Ćatović, diplomata srednjeg ranga, povukao tiho, a nakon što mu se ime počelo spominjati kroz medije u kontekstu kontakata sa radikalnim islamističkim grupacijama,

Muhamed Šaćirbegović je 2003. optužen za pronevjeru par miliona dolara zbog čega mu je optužnica i danas aktualna. Priča o njima dvojici bit će tretirana kao neslavan kraj jedne slavne genracije koja se pola stoljeća na svoj način borila za svoju domovinu i svoj narod! Sudbina je prema ovim ljudima zaista bila okrutrna. Familiju Ćatovića, čiji je Safet izdanak, spominje Vladimir Dedijer u svoj knjizi Genocid nad mulsimaninma, kao primjer da su četnici ubili  oko osamdestak njenih članova.. Iako su nadživjeli komunizam, dok im je UDBA stalno bila za petama, nisu preživjeli bošnjački politički primitivizam kojem su i sami kumovali osnivajuči SDA, gle paradoksa, kao antikomunističku stranku!

 

 

  Ovoga ljeta u Sarajevu su se desila tri dogaÄ‘aja koja se vezuju za život bošnjačkih iseljenika, odnosno dijaspore. Prvo je u vrijeme Sarajevo biznis foruma (SBF) potpisan nekakv protokol o suradnji izmeÄ‘u Vijeća bošnjačkih intelektulaca (VKBI) i nekoliko turskih urduženja (derneka) Bošnjaka. Predstavnici turskih udruženja su se hvalili kako su posljednjih godina podigli nivo organiziranosti Bošnjaka tvrdeći da u Turskoj danas djeluje sedam takvih udruženja.  Od istknutijih bošnjačkih emigrate iz tzv. stare plejade na toj ceremoniji bili su i Kemal Bajsak, počasni konzul BiH u Izmiru, i Adil Bošnjak, biznismen bošnjačkog porijekla koji živi u Saudsijkoj Arabiji.

 Zatim se u Sarajevu održao svojvrstan kogres na kojem je proglačen Svjetski savez za bošnjačku dijasporu. Za predsjednik tog Saveza izabran je dr Muhamed Saračević. Niko od zvaničnih bošnjačkih predstavnika nije bio prisutan na tom vrlo ambiciozno nazvanom skupu. Osim prisutnog Senad ef Agića, ražalovanog imama iz ÄŒikaga, niko ni od predstvanika Islamske zajednica nije bio prisutan u Domu mladih, gdje se održavao skup.

  A samo nekoliko dana poslije tog skupa, jedna agencijska vijest je otkrila koliko je bošnjačka dijaspora podijeljenja. Kakos u prenijele agencije Želljko Komšić je kao član Predsjedništva BiH primio Harisa Alibašića, predsjednika Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike 2000 (KBSA). KBSA je bila jedna od najsnažnijih i najagilnijih organizacija u dijaspori. Samo prije tri-četiri godine, na jednom skupu KBSA u Sijetlu, kao gosti su bili dr Msutafa ef Cerić, dr Haris Silajdžić i Bakir Izetbegović. Posliej tog skupa, nastao je raskol tako da danas u SAD i Kanadi djeluju dvije frakcije. Jednu predvodi dr Muhamed Saračević, a drugu Haris Alibašić. Pored KBSA 2000, nešto oficijelnije, i to kao bosansko a ne samo bošnjačko udruženje, djelovao je Savez za dijasporu BiH. Niko zvanično ne zna šta se desilo sa tom organizacijom. Posljednja predsjednica Senada Softić Telalović, bila je prisutna na osnivanju Svjetskog saveza za dijsporu u Sarajevu, ali kao predstavnica Saveza bošnjakih udruženja iz Australije. Pošto tako ambiciozan skup nije ponudio niti jedan valjan i referentan akt, u smislu platforme i rezolucije, i pošto su ga ignorirali intelektulaci, kao i vjerske i političke voÄ‘e, teško je detektirati ko politički stoji iza nove “krovne” bošnjake organizacije. Tek, sudeći po imenima, poput Muhameda Saračevića, bivšeg SDA-ovog parlmentarca, Džemala Hota, bivšeg oficira Armije BiH, Džemala Rastodera, jednog od funcionera SDA iz Sandžaka, bliskog suradnika Sulejmana Ugljanina, te Refika Akove, turskog penzioniranog oficira, a sandžačkog porijekla, može se nazrijeti da iz ovog skupa diskretno stoji SDA, odnosno Bakir Izetbegović i Sulejman Ugljanin.  ÄŒak je Bakir Izetbegović poslao svog izaslanika, svajetnika iz kabineta, više kao izvidnicu nego kao podršku samom skupu.

  Ako bi neko zaista zainteresiran za djelovanje dijapsore, i to samo zato što su Bošnjaci skoro većinski narod dijaspore,  ljudi koji danas u organizacijskom smislu predstavljaju dijasporu, poput  novog predsjednika “veće polovice Bošnjaka u svijetu”, dr Muhameda Saračevića, onda bi došao da jezivog zaključka kako je bošnjačka dijaspora “spala na niske grane”. Prvo dr Muhamed Saračević je netipičan emigrant. Jer roÄ‘en je u Sarajevu, gdje ima i kuću i stanove. Napustio je BiH i izbjegao u SDA, u grad Sijetl, tek 1994. i to kao ministar zdravsta Sarajevskog okruga, odnosno poslanik SDA u Federalnom parlamentu. Tokom prve polovice rata bio je u Komisiji za humanitranu pomoć, što se smatralo tada jednom od najmočnijih funkcija u opkoljenom Sarajevu. Navodno je prije osnutka SDA, živio i radio, pa čak i politički bio aktivan u jednoj primorskoj općini u Hrvatskoj, gdje i danas ima vrlo vrijedno imanje sa kućom. Koliko god je politička biografija dr Muhameda Saračevića živopisna, ona ga ni počemu ne preporučuje za funkciju lidera bošnjačke dijaspore. Posebno ako se ima u vidu koliko bi politčki bilo nužno imati kavlitetne, politički snažne i utjecajne bošnjačke lobističke grupe koje bi mogle parirati, recimo, lobističkim grupama koje finansira Milorad Dodik u Vašingtonu!

  Stoga je odlaskom velikana bošnjačkih emigranata koji su kao pojednici u svojim sredinama imali veći utjecaj i moć, od svih udruženja, ma kako se ona zvala, nastao jedan vakum u kojem su isplivali mizerni mešetari bez ikakve realne važnosti i reference. Potpomgnuti pojedincima iz vrha SDA, radi “šake glasova”, samo zauzimaju prostor novim generacijama stasalim i obrazovanim u zapadnim zemljama. Zbgo ovakvih sklerotičnih i po svakom osnovu kompromitiranih organizacija,  bošnjčaka dijaposra izgleda kao jedna velika zapuštena bašÄa koja je trebala biti rasadnik bosanske kako ekonomske tako i političke diplomatije!