Percepcija srpske elite dejtonske Bosne
Uvod
 
Bosna i Hercegovina je središna taÄka srpskog nacionalnog projekta, ne samo devedesetih, već tokom Äitavog XX veka. Aspiracije Srbije prema BiH su i sada, nakon ratova devedesetih ostale nepromenjene, što podrazumeva pripajanje Republike Srpske (RS) - u fazama. Deo srpske elite Ävrsto stoji na stanovištu da „ne postoji krupniji, teži zadatak za srpski narod u celini, danas, od oÄuvanja Republike Srpske na principima Dejtonskog sporazuma". U tom pogledu politika rukovodstva RS, posebno Milorada Dodika smatra se "izvanrednom, upornom, doslednom i veštom", jer je ta politika istovremeno "postala pitanje odbrane istine".
Rat u Bosni srpski stratezi tretiraju iskljuÄivo kao borbu srpskog naroda za osloboÄ‘enje, pa je velika energija skoncentrisana na fabrikovanje sluÄajeva koji su u funkciji relativizacije odgovornosti za rat. Dobrica Ćosić, akademik, uz brojne druge, svakako je jedan od najaktivnijih u promovisanju takvog pristupa. Zato on u svakoj prilici istiÄe: "Borba za istinu u prošlosti, borba za istinu u bosanskom ratu, otpor markalizaciji i srebrenizaciji bosanskog rata i saznanja istine o njemu koju su sakrile velike sile i ti islamski faktori. Mislim da je RS poslednja odbrana srpske istine, srpske demokratije i srpskog prava na opstanak".
Milorad Dodik, oÄigledno ne formuliše svoju politiku bez podrške Beograda; kako Ćosić istiÄe, "nema jaÄeg politiÄara, jaÄe i pouzdanije liÄnosti koja služi u odbrani RS od Dodika. Ja bih rekao, on održava i obeležava naše nacionalno dostojanstvo. On je Äovek koji je u aktivnoj borbi sa nazadnim antidemokratskim snagama, snagama koje vode ponovo u sukob i ruše mir. On tu borbu vodi izvanredno, vešto, principijelno i treba mu i graÄ‘anski i intelektualno i politiÄki u svakom pogledu pomoći i podržati ga".
Ratni ciljevi u Bosni i Hercegovini
Nakon što ju je meÄ‘unarodna zajednica 6. aprila 1992. godine priznala, Bosnu i Hercegovinu je bila izložena najstraviÄnijoj politici istrebljenja muslimanskog stanovništva. Srbi su u veoma kratkom roku, za samo nekoliko meseci, faktiÄki od aprila do avgusta (1992), zauzeli 70 odsto teritorije BiH. O tome svedoÄe brojni sudski procesi voÄ‘eni pred Haškim tribunalom, za FoÄu, Prijedor, Sarajevo… Mnogi zloÄini još nisu ni istraženi, posebno onih koji su se desili duž Drine. U tom poÄetnom naletu srpske vojske i Sarajevo se, za samo nekoliko dana našlo u potpunoj opsadi. Opkoljavanje Sarajeva poÄelo je mnogo ranije, još tokom 1991. godine. Vojska se ušanÄila na pozicije oko Srajaeva već u jesen 1991, što takoÄ‘e svedoÄi u prilog tome da je vojna agresija na Bosnu bila prethodno dugo pripremana. Srpsko stanovništvo je bilo pripremano i naoružavano. Radovan Karadžić je već u oktobru 1991, pripremajući plebiscit srpskog naroda u BiH rekao: "Vlast morate uzeti energiÄno i potpuno" i, "ja vam kažem, kakva god Bosna bude, u srpskim krajevima i srpskom selu, nijedan muslimanski temelj se neće zakopati (....) Prvi temelji, koji se zakopaju leteće u vazduh. Svijet će nas razumjeti kad kažemo da ne damo da se remeti demografska slika, prirodnim ili vještaÄkim putem. Nema šanse, naše teritorije su naše, nek budemo gladni, ali bićemo na njima, jer se ovde vodi bitka za život i smrt, bitka za životni prostor". On tada najavljuje teškoće sa meÄ‘unarodnom zajednicom i kaže: "Biće stranih posmatraÄa, sve će biti motreno, biće zluradi, osim nekih, koje ćemo mi nabaviti iz Engleske i koji će biti objektivni. Svi ostali će biti zluradi". U svom govoru Karadžić najavljuje karakter nove srpske države koji će biti iskljuÄivo etniÄki, jer, "mi nemamo više nikakve potrebe za zastarjelim oblikom države, za zajedništvom, koje će da nas košta svakih 20 godina, po milion žrtava, i svakih 20 godina rekonstrukcija države uz naše žrtve. Nema govora. Neka je ono što je naše, naše".
Da su vršene opsežne pripreme za agresiju svedoÄi i brzina kojom su teritorije zauzete, te preciznost u gaÄ‘anju objekata od istorijske i kulturološke vrednosti. Namerno i planski je rušeno kulturno i istorijsko nasleÄ‘e Bosne, što je izmeÄ‘u ostralog, imalo za cilj i rušenje multikulturalnosti BiH. Sarajevo je imalo posebno mesto u napadu na BiH. Karadžić istiÄe da "… nama Sarajevo integriše istoÄnu Hercegovinu i Romaniju. Romanija ima svoju Äaršiju u Sarajevu. Srpsko Sarajevo je od neprocenjive važnosti", pa zatim naglašava: "Sarajevo nikako napustiti ne možemo jer bi tada tek Muslimani imali dobru državu, a nas bi osušili i sve bi nam ove tri pokrajine: istoÄnu Hercegovinu, staru Hercegovinu i Romaniju – tu ne bi ništa ostalo ako mi ne budemo imali svoje Sarajevo". Odluka da se Sarajevo opkoli svakako je raÄunala I sa odvraćanjem pažnje medjunarodne zajednice (od progona stanovništva I zloÄina Äinjenih u drugim delovima Bosne).
Do proleća 1992, oÄekivanja Beograda su bila da će BiH ostati u nekoj vrsti zajednice sa Srbijom. Smatralo se da je situacija u BiH posebno teška i delikatna, jer je reÄ o tri konstitutivna naroda, od kojih nijedan nema apsolutnu većinu i da stoga nijedan od njih ne može doneti odluku na šetu drugih. Takav stav je Beograd plasirao u svet, najavljujući time i rat, u sluÄaju osamostaljivanja Bosne. "Izdvajanje BiH iz Jugoslavije", kako kaže Borisav Jović, "je veoma opasno i to ne treba podsticati". On smatra da je "najoptimalnije rešenje da se Srbija, Crna Gora i BiH konstituišu kao nova demokratska Jugoslavija i da oÄuvaju njen kontinmuitet". Odluku Evropske zajednice o priznavanju nezavisnosti i suverenosti Bosne i Hercegovine, Beograd je tumaÄio, kao odluÄujuću grešku koja je dovela do eskalacije sukoba. To su, kako je isticao Jović, osnovni uzroci sukoba i stradanja u BiH, kako muslimasnkog, tako isto i srpskog i hrvatskog naroda. Aktiviranje RAM projekta u Bosni poÄelo je preko generala Uzelca koji je bio zadužen za operacionalizaciju plana.
Ratni ciljevi u Bosni i Hercegovini se veoma precizno artikulisani na sednicama parlamenta RS već u maju 1992. godine. Robert Donia, ameriÄki istoriÄar je u svom ekspertskom izveštaju za Haški tribunal locirao šest ciljeva bosanskih Srba. Prvi cilj je razdvajanje od druge dve zajednice, zatim probijanje koridora izmeÄ‘u Semberije (na istoku) i Krajine (na zapadu); treći cilj je bio uspostavljanje koridora u dolini Drine, kako bi se Drina eliminisala kao granice izmeÄ‘u Srbije i Bosne i Hercegovine; Äetvri cilj je uspostavljanje granice na reci Uni i reci Neretvi; peti je bio podela Sarajeva na srpski i mulsimanski deo, a šesti cilj je bio izlaz Republike Srpske na more.
Nevoljno prihvatanje Dejtonskog sporazuma
Srpska elita je prihvatila Djtonski sporazum pod pritiskom realnosti i Äinjenice da bi u suprotnom Republika Srpska bila potpuno poražena. MeÄ‘unarodna zajednica je zaustavila hrvatsko-muslimansku ofanzivu koja je pretila da padom Banjaluke, Prijedora i praktiÄno, Republike Srpske doÄ‘e do novog egzodusa Srba, sada iz BiH. Kako je tim povodom svojevremeno istakao Vuk Drašković, lider SPO, "da rat nije prekinut zalaganjem velikih sila cela Republika Srpska bi pala za nekoliko sedmica". Slobodan Milošević je u komunikaciji sa svetom tada pretio da će, ukoliko se to dogodi te Srbe poslati na Kosovo, što bi generisalo novi sukob za koji meÄ‘unarodna zajednica nije bila spremna. Odluka meÄ‘unarodnih pregovaraÄa da prihvate etniÄku podelu Bosne, odnosno rezultate rata je tako, od samog poÄetka u ustavno rešenje BiH unela elemente koji nisu mogli garantovati funkcionalnu državu. Bez obzira na Aneks 7 (povratak izbeglica), Äijom bi primenom bar donekle bila rekonstruisana predratna demografska slika BiH, zbog odsustva suštinske politike povratka, Dejtonski sporazum nije mogao obezbediti konsolidaciju bosanske države.
Pri kraju rata u Bosni došlo je do razmimoilaženja izmeÄ‘u Beograda i Pala u vezi sa mirovnim ponudama Oven-Stoltenberg, pa je Äak došlo i do toga da je Beograd zaveo sankcije i zatvorio granice prema RS 1994. U samo predveÄerje Dejtona, Milošević je morao obezbediti podršku relevantnih faktora u RS, Srbiji i Crnoj Gori, kako bi predstavljao sve Srbe na predstojećim pregoovorima. Poziciju glavnog pregovaraÄa sa srpske strane obezbedio je Sporazumom 30. avgusta 1995, koga su potpisali svi, u to vreme relevantni srpski lideri.
Srpska elita, meÄ‘utim, nije prihvatila Dejtonski sporazum, jer je smatrala da je Milošević podlegao pritiscima i da su Srbi izgubili etniÄke teritorije u Bosanskoj krajini. Sinod Srpske pravoslavne crkve (SPC) je bio najglasniji protiv Dejtonskog sporazuma, pa je u apelu meÄ‘unarodnoj zajednici tvrdio da potpis patrijarha smatra nevažećim. ÄŒak je i antiratna opozicija u Srbiji negodovala zbog Sporazuma, što u suštini pokazuje da su svi bili na istom konceptu i da su svi strahovali da će Milošević pod odreÄ‘enim pritiscima postepeno odustajati od srpskih ciljeva. Vojislav Koštunica, predsednik DSS je izrazio sumnju u to da će Dejtonski sporazum takav kakav jeste voditi u dalje ratove i nestabilnostii. Po njemu, "predsednik Srbije je iz svoje dejtonske sobe poruÄio bosanskim Srbima da im ćestita Republiku Srpsku i želi mir i saradnju sa muslimansko-hrvatskom Federacijom. Dakle, ne saradnju sa SRJ, što znaÄi da ih je još jednom otpisao ovom Äestitikom potvrdio da će živeti u drugoj državi". Kako dalje istiÄe, "ako je RS ozvaniÄena u Ženevi onda je je u Dejtonu ozvaniÄena granica RS i SRJ. Zato je ovo trenutak da se razmišlja o uÄvršÄ‡ivanju veza RS sa SRJ i to ih treba jaÄati na svim planovima".
Vojislav Šešelj je rekao da tzv. mirovni sporazum potpisan u Dejtonu predstavlja ozvaniÄenje srpskog poraza, te da će "srpski narod rezultate ovako histeriÄne antisrpske politike Miloševića i meÄ‘unarodne zajednice nikada neće moći da prihvati kao konaÄne, a neka buduća demokratska i nacionalno opredeljena vlast će sigurno umeti da ostavri težnje našeg naroda da uživa u ujedinjenoj i jakoj srpskoj državi".
Slobodan Milošević je pak, Dejtonski sporazum tretirao kao svoju novu šansu da se Srbiji i regionu predstavi kao mirovnjak. On tada izjavljuje: "ja sam siguran da ovaj trenutak, ovaj istorijski dan, rekao bih, treba da oznaÄi prekretnicu ka miru, razumevanju i saradnji u regionu Balkana. Vreme je da se svi narodi u regionu okrenu ka ekonomskom oporavku, razvoju, izgradnji i meÄ‘usobnoj saradnji".
Izbeglice instrument stvaranja etniÄkih država
Negativan odnos prema Dejtonskom sporazumu brzo se promenio, jer se stalo na stanoviste da je to bio maksimum u datim meÄ‘unarodnim okolnostima, te da se treba držati Dejtonskog sporazuma dok se ne promeni meÄ‘unarodni kontekst koji bi omogućio odvajanje RS od BiH. U formulisanju te strategije "Äekanja" važnu ulogu je imao okrugli sto "Srpski narod u novoj geopolitiÄkoj stvarnosti" (1997), kada su jasno definisani ciljevi i taktika: ujedinjenje i osloboÄ‘enje kao trajni strateški nacionalni cilj. Polazište je bilo - da reka Drina "ostaje da spaja srpski narod".
Strategija je definisana pre svega, u stavu o spreÄavanju povratka Bošnjaka i Hrvata u RS. Pitanje izbeglica imalo je znaÄajnu ulogu u rešavanju "srpskog nacionalnog pitanja". Od samog poÄetka rata "stvarane su" izbeglice koje su dokazivale da "zajedniÄki život nije moguć", s time što su istovremeno proterivani svi nesrbi sa teritorija koje su proglašene srpskim etniÄkim teritorijama. I opozicija i Miloševićev režim bili su saglasni u spreÄavanju povratka izbeglica, jer su one poslužile konsolidaciji etniÄkog srpskog prostora, a to su RS i deo Hrvatske (od koga su kasnije odustali), što bi zadovoljilo težnju srpskih nacionalista (barem jedne od linija) za "pomeranje" države na severozapad. U tom bi sluÄaju Kosovo moglo biti podeljeno sa Albanicma po modelu podele teritorija u Hrvatskoj i BiH: dakle, velikim "premeštanjem stanovništva".
Egzodus Srba iz Hrvatske, a zatim i iz Sarajeva, bili su indikativni u pogledu namere da se ti Srbi nasele na teritorije koje su smatrane delom nove srpske države, znaÄi, u Republici Srpskoj. Izbeglice najbolje ilustruju da je ratni cilj srpskog režima bio osvajanje teritorija, a ne iskljuÄivo "ujedinjavanje svih Srba". To je uostalom, Dobrica Ćosić rekao na samom poÄetku rata, tvrdnjom da su "Srbi raspadom Jugoslavije primorani da pronadju državno-politiÄku formu rešenja svog nacionalnog pitanja. Ja je vidim u federaciji srpskih zemalja. U tu federaciju treba da udju ne ‘svi Srbi’, nego srpske etniÄke oblasti".
Na pomenutom skupu na Fruškoj gori (1997), posebna pažnja u oblikovanju strategija prema Republici Srpskoj posvećena je povratku izbeglica. IstiÄe se tom prilikom da je:
(…) Najveća opsanost za opstanak i prosperitet Republike Srpske jeste Aneks 7 Dejtonskog sporazuma, tj. Sporazum o izbeglicama i raseljenim licima (…) Sa stanovišta srpskih nacionalnih interesa taj sporazum je maÄ sa dvije oštrice. Njegovim sprovoÄ‘enjem se gubi koheziona moć RS, a jaÄa uloga onih snaga koje RS "utapaju" u jedinstvenu državu BiH, i, što je još teže, interese srpskog naroda potÄinjavaju interesima muslimana.
(…) Sa stanovišta srpskih interesa, RS je jedina svetla taÄka u procesu razbijanja SFRJ. No, u narednom periodu treba oÄekivati sve veći pritisak i ucjene tzv. meÄ‘unarodne zajednice, tj. moćnika novog svetskog poretka, na RS radi provoÄ‘enja odredaba Aneksa 7. Jedan od naÄina da se parira ostvarenju muslimanskih ciljeva, a osnovni cilj je slamanje RS, i to putem povratka muslimana na njenu teritoriju i biološkom dinamikom, jeste povratak srpskih izbeglica u RS i unapredjenje mera populacione politike.
(…) Optimizam u pogledu opstojanosti i ukupnog napretka, posebno socioekonomskog. Zasniva se na konstelaciji da je RS, i srpski narod u njoj, u ovom trenutku, i u dogledno vreme, potreban Evropi radi oÄuvanja vlastitih intersa. Prije svega, zbog uloge RS u spreÄavanju prodora islamskog fundamentalizma u srce Ebvrope (…) TakoÄ‘e RS se nameće nekadašnja uloga Vojne krajine. Kad prestanu razlozi za njeno postojanje naši neprijatelji, Hrvati i katoliÄanstvo, ako budu u prilici uništiće RS i granicu katoliÄanstva pomjeriti na istok.
(…) Veoma su znaÄajni i uloga SPC i stimulativne mere populacione politike, kao nezamjenjivi Äinioci postajonosti RS.
Povratak Bošnjaka u RS shvaćen je kao najveća pretnja etniÄkoj konsolidaciji RS, što je imalo odraza i na odnos RS prema procesu povratka. KorišÄ‡ene su sve mere i zastrašivanja, kako bi se Bošnjaci spreÄili da u većem broju ostvare povratak u RS. Istovremeno su preduzete i "radikalne programske i kadrovske promene u organizmu školstva, od osnovnog do visokog", kako bi se odbranio "integritet i oÄuvanje svesti Srba" i spreÄilo njihove utapanje ili "asimilacija" u bosnaksu državu. Dakle, kulturi i obrazovanju je dat isti znaÄaj kao i vojsci i policiji.
Uz ostale, povratak izbeglica bio je glavni instrument, kako je predviÄ‘eno Dejtonskim sporazumom, da se ublaže ratne posledice i etniÄka podela. MeÄ‘utim, meÄ‘unarodna zajednica nije tom procesu posvetila adekvatnu pažnju na terenu, mada je 1997. godina bila proglašena godinom povratka u BiH. Povratak je ostvaren po nacionalno-entitetskom "kljuÄu" i dodatno je konsolidovao etniÄku podelu u Bosni.
Napori meÄ‘unarodne zajednice da se relativizuje etniÄka podela Bosne samo su donekle uspeli posredstvom, pre svega administrativnih mera i objedinjavanja nekih državnih funkcija. Tako je uspostavljena jedinstvena armija BiH, omogućeno je slobodno kretanje na celoj teritoriji BiH, i niz drugih konkretnih pitanja. RS je uporno odbijala ili pružala otpor ukidanju državnih ingerencija RS. Beograd je uvek otvoreno podržavao tu politiku. Volfgang PetriÄ, visoki meÄ‘unarodni predstavnik u BiH, je za samo goidnu dana uspeo da promeni situaciju u entitetima i u tom smilsu, ohtabrujuća je bila Njujorška deklaracija iz novembra 1999. godine, koju je potpisalo Predsedništvo BiH. Doneta je i odluka o BrÄkom kao distriktu, koga je srpska strana smatrala strateškom taÄkom, jer se RS tu preseca na dva dela. Vlada SRJ (Srbije) je protestvovala, tvrdeći da je to "još jedan u nizu nelegalnih akata" Volfganga PetriÄa i još "jedan pokušaj nametanja stranih politiÄkih i strategijskih ciljeva u BiH, suprotnih legitimnim interesima RS i srpskog naroda". SocijalistiÄka partija Republike Srpske u to se vreme energiÄno založila za donošenje trajnog rešenja da sve izbeglice ostanu u RS. Izborni štab Opštinskog odbora ove stranke u Zvorniku tvrdio je da "ukoliko se ne zadrže Srbi izbegli iz Federacije BiH, kojih ima oko 400.000, i ne obezbedi im se trajni smeštaj i perspektiva u zapošljavanju, nema ništa od opstanka RS".
UvoÄ‘enje jedinstvenog pasoša za celu BiH izazvalo je burne reakcije u RS, posebno SDS, koja je pozvala sve državne organe RS i srpske predstavnike u zajedniÄkim organima BiH da zauzmu jedinstven stav o toj odluci, jer se njome ukidaju entiteti na kojima poÄiva BiH, ali i Dejtonski sporazum. SocijalistiÄka partija RS je takoÄ‘e, izjavila da se nametanjem "takvih zakonskih rešenja razaraju zajedniÄke institucije BiH i uvodi majorizacija i hegemonizacija jednog od tri naroda u BiH". Stranke u Republici Srpskoj su takoÄ‘e oštro osudile predlog Harisa Silajdžića da se uspostave Äetri ekonomska regiona u BiH, jer je to navodno, u funkciji unitarizacije BiH. U BrÄkom su 18. oktobra 2000. godine održane demonstracije srednješkolaca srpske nacionalnosti, koji su uzvikivali; "Ovo je Srbija" i "BrÄko je srpsko".
 
 
 
Demokratske promene u Srbiji i u RS
Ni posle demokratskih promena u Srbiji (2000) nije došlo do promene politike, naprotiv sve je jasnije bilo opredeljenje da se oÄuva RS. Pobedom Vojislava Koštunice nacionalistiÄki blok po prvi put dobija demokratski legitimitet i podršku meÄ‘unarodne zajednice. Amalgam komunista i nacionalista se porazom Miloševića raspao, te je ostao samo nacionalizam, koji se razlio i poprimio, izmeÄ‘u ostalog, jak antikomunistiÄki naboj i bio je kišobran za legitimisanje ideologije koju su zastupali Nikolaj Velimirivić, Milan Nedić, Draža Mihajlović i Dimitrije Ljotić. Miloševićevo teritorijalno nasleÄ‘e je bila polazna taÄka u ostvarivanju geostrateških ciljeva.
Vojislav Koštunica je veoma brzo pokazao šta je njegov prioritet u regionu. Samo nekoliko dana nakon što je zauzeo mesto predsednika SRJ izjavio je da "nije normalno da srpski gradovi budu u inostranstvu", te da globalisti misle da "Drina nije reka već okean". Prilikom priznanja Bosne i Hercegovine od strane SRJ (zbog pritiska meÄ‘unarodne zajednice) Vojislav Koštunica je istakao da će SRJ insistirati na doslednom sprovodjenju Dejtonskog sporazuma. Upozorio je da će sve "što bude vodilo gušenju entiteta naići na našu argumentovanu i pravno utemeljenu kritiku", te da pet godina nakon Dejtona postoji potreba da "narodi sami odluÄuju o svojoj sudbini". Njegove izjave na samom poÄetku mandata ukazuju na orijentaciju Beograda na podelu BiH.
 
Kosovo u funkciji podele Bosne
Srpska nacionalna ideologija se nakon 2000, hranila nerešenim statusom Kosova. Srpska ratna avantrura je poÄela sa idejom da se amputira Kosovo (zbog nemogućnosti da se kontroliše demografski bum Albanaca), a srpska država pomeri na severozapad. Taj, u suštini, licemeran odnos prema Kosovu kao neotuÄ‘ivom delu Srbije, u funkciji je polaganja prava na RS. Budućnost Bosne stavljena je, kada je reÄ o Srbiji, u kontekst rešavanja pitanja statusa Kosova koje je postalo predmetom trgovine. Kada je krajem 2007. godine postalo jasno da će se status Kosova rešiti za nekoliko meseci Beograd i Banjaluka sinhronizovano su poÄele kampanju otvaranja pitanja samoopredeljenja Republike Srpske u novonastaloj situaciji. Dakle, ideja kompenzacije Kosova za Republiku Srpsku aktuelizovala se u 2007. godini. Vojislav Koštunica je u svojoj predizbornoj kampanji 2007. godine isticao: "Ako bismo se odrekli Kosova onda bi se odrekli i prava da branimo i štitimo Republiku Srpsku kao deo, samostalan deo, Bosne i Hercegovine". IzmeÄ‘u ostalog, istakao je da je Republika Srpska sa Srbijom zajedniÄki duhovni i kulturni proctor, bez obzira na "zvaniÄne i nezvaniÄne stavove".
Presuda za genocid
MeÄ‘unarodni sud pravde je 26. februara 2007. godine doneo presudu u sporu po tužbi Bosne i Hercegovine protiv Srbije i Crne Gore za kršenje Konvencije o spreÄavanju i kažnjavanju zloÄina genocida. Ovaj višegodišnji spor, kao i sama presuda, imali su veliki odjek u javnosti Srbije, Bosne i Hercegovine i Crne Gore.
Sud je presudom potvrdio da je u Srebrenici u julu 1995. godine poÄinjen genocid nad bosanskim Muslimanima, što se podudara sa presudama Haškog tribunala za ratne zloÄine. Prema presudi MeÄ‘unarodnog suda pravde, Srbija nije proglašena krivom za izvršenje, podstrekivanje ili sauÄesništvo u genocidu, meÄ‘utim, proglašena je krivom za nespreÄavanje genocida. Srbija je, takoÄ‘e, proglašena krivom za to što MeÄ‘unarodnom tribunalu za bivšu Jugoslaviju nije izruÄila Ratka Mladića, koji je optužen za genocid i sauÄesništvo u genocidu.
Presudu MeÄ‘unarodnog suda u Hagu zvaniÄni Beograda je doÄekao sa "olakšanjem". Bez obzira na to što je presudom potvrÄ‘en genocid u Srebrenici, kao i odgovornost Srbije za njegovo nespreÄavanje, politiÄka klasa Srbije osporava i takvu presudu koja je oÄigledno svojevrsni politiÄki kompromis meÄ‘unarodnih aktera. Tako ambivalentna formulacija u presudi, ne samo da je izazvala nezadovoljstvo Bošnjaka, već će biti i povod za buduća sporenja oko karaktera rata i uloge Srbije u njemu.
Presuda MeÄ‘unarodnog suda dovela je i do pogoršanja odnosa u BiH, dovodeći, sasvim opravdano, u pitanje legitimnost postojanja Republike Srpske, što je izazvalo oštre reakcije politiÄara RS.
Tokom 2007. godine pokrenuta je inicijativa za izdvajanje Srebrenice iz teritorijalnog sastava Republike Srpske. Naime, Skupština opštine Srebrenica usvojila je rezoluciju kojom se traži izdvajanje te opštine iz ingerencija Republike Srpske. Srpski odbornici napustili su sednicu pre glasanja o usvajanju dokumenta, uz obrazloženje da nemaju mandat za narušavanje ustavno-pravnog poretka Republike Srpske i kršenje Dejtonskog sporazuma. Dve istine o prošlosti, potpuno razliÄita tumaÄenja presude Suda pravde u Hagu i duboka neslaganja oko budućnosti tog grada, pretvorili su vanrednu sednicu opštinske skupštine u višesatnu raspravu. Tada još uvek aktuelni visoki predstavnik u BiH Kristijan Švarc-Šiling rekao je da odluka o izdvajanju Srebrenice iz RS nije u skladu sa Dejtonskim sporazumom.
Nezavisnost Kosova: novi momentum za Bosnu
Proglašenje nezavisnosti Kosova radikalizovalo je ponašanje Milorada Dodika i otvorilo pitanje statusa RS. Iako Bosna nije priznala Kosovo, što su inaÄe, uÄinile sve ostale susedne zemlje, odnosi izmedju Sarajeva i Beogradu su u stalnoj napetosti. Dodik je, naime, u jednom trenutku izašao sa zahtevom da se i RS dozvoli referendum o samoopredeljenju. Rezolucija Skupštine RS iz februara 2008. godine, u kojoj se prvi put eksplicitno navodi mogućnost referenduma, najavila je poÄetak nove ozbiljne krize u BiH, ali i u regionu. Iza Dodikove radikalizacije krije se dugogodišnja strategija Beograda, jer ga podržavaju politiÄari, mediji i akademske elite. Dodikova pozicija uÄvršÄ‡ena je i ekonomskim povezivanjem Srbije sa RS. Reakcije na stav politiÄara RS bile su oštre, kako meÄ‘u drugim politiÄarima u BiH, tako i u meÄ‘unarodnoj zajednici. Dodiku je jasno stavljeno do znanja da samoopredeljenje RS, nije opcija o kojoj se može razgovarati.
Destabilizacija BiH ponovo je privukla pažnju SAD i EU. Bosna je neoÄekivano staviljena na listu prioriteta nove ameriÄke administracije, mada ne meÄ‘u prvima. Brojni eksperti su poÄetkom 2009. godine u svojim izveštajima poÄeli da ukazuju na neodrživost situacije u Bosni i mogućnost obnavljanja sukoba.
Samo u SAD je doneta rezolucija "o duhu razmišljanja u Kongresu", u PredstavniÄkom domu; objavljeno je niz Älanaka i komentara u vodećim ameriÄkim medijima; bošnjaÄka dijaspora u SAD pojaÄala je aktivnosti u Kongresu i Stejt departmentu, a došlo je i do niza poseta bošnjaÄkih politiÄara SAD. Sve to je prethodilo dolasku nove administracije. U Kongresu je odžan i hearing 2. aprila 2009. godine, kojom je prilikom skrenuta pažnja da je Milorad Dodik „iskoristio Äinjenicu da je meÄ‘unarodna zajednica zanemarila Bosnu i nedostatke Dejtonskog sporazuma da bi što više osmaostalio RS". Isto tako je skrenuta pažnja na to da je Dodik „eksploatisao strah Evrope od muslimanskog terorizma, kako bi izbegao bilo kakav napor na konstitucionalnoj reformi BiH".  Istaknuto je takoÄ‘e, da je neophodna nova ameriÄka inicijativa radi stabilizacije celog regiona, posebno Bosne, Kosova i Srbije. Prednost je data Bosni, s time da ameriÄka administracija treba da završi dejtonski proces tako što će pokrenuti novi plan reintegracije BiH, ali ne na etniÄkom principu. PodvuÄeno je da etniÄka teritorijalizacija deluje protiv jedinstva kompleksnih društava.
Tako je Danijel Server, direktor Balkanskog programa AmriÄkog instituta za mir, za Dnevni avaz izjavio: „Ako promene Ustava Bosne i Hercegovine ne budu ozbiljno pokrenute, meÄ‘unarodna zajednica mora razmotriti održavanje novog Dejtona. Jedina tema tog skupa treba biti upravo ovo pitanje. Nikakve podjele, otcjepljenja i sliÄne gluposti". Morton Abramovic i Server, u zajedniÄkom Älanku predlažu obnovu i evropskog posredovanja i ameriÄke inicijativnosti na provoÄ‘enju ustavnih reformi. Za poÄetak, EU i Sjedinjene Države Amerike treba jasno da kažu da trenutna ustavna situacija u BiH nije prihvatljiva i da se mora mijenjati. Ukoliko to ne dadne rezultata, treba sazvati novu Dejtonsku konferenciju, sa originalnim uÄesnicima, Hrvatskom, Srbijom, Bosnom i Hercegovinom i njena dva entiteta, kao i sa EU, Britanijom, Francuskom, NjemaÄkom i Rusijom. Nakon konsultacija sa svim uÄesnicima Sjedinjene Države i EU bi trebale pripremiti nacrt novog ustava koji bi udovoljavao evropskim standardima.
 
Tokom 2008. godine, u Bosni i Hercegovini su se odigrala tri dogaÄ‘aja koja za ovu zemlju imaju istorijski znaÄaj. Prvi u nizu je hapšenje Radovana Karadžića u Beogradu u julu. Iako se odigralo na teritoriji Srbije, njegovo hapšenje je posebno važan dogaÄ‘aj za BiH iz najmanje dva razloga. Najpre, Karadžiću se trenutno sudi u Hagu za ratne zloÄine i genocid i to ne samo u Srebrenici nego i u još 11 opština u Bosni. Osim toga, u Hagu se sudi i generalu MomÄilu Perišiću, koji je, prema optužnici, kao naÄelnik Generalštaba Vojske Jugoslavije, osnovao takozvani kadrovski centar, koji je bio zadužen za finansijsku i logistiÄku pomoć Vojsci Republike Srpske i upotpunjavanje njihove komande visokim oficirima. Time je, stoji u optužnici, Perišić od sredine 1993, do kraja 1995. godine doprinosio poÄinjenju zloÄina u opsadi Sarajeva, raketiranju Zagreba i padu Srebrenice. Oba suÄ‘enja (Karadžiću i Perišiću) imaju važnu ulogu u rasvetljavanju uloge Beograda u planiranju i sprovoÄ‘enju genocida u Bosni.
Drugi dogaÄ‘aj jeste potpisivanje Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju izmeÄ‘u EU i BiH. Sporazum je potpisan 16. juna 2008. godine u Luksembergu, a paralelno sa SSP, potpisan je i Privremeni trgovinski sporazum, Äime je − kako se navodi u zakljuÄcima šefova država i vlada EU − "uÄinjen važan korak BiH na putu ka EU". Potpisivanje ovog sporazuma omogućeno je nakon reforme nekih segmenata zajedniÄke države: "reforme" policije, javne uprave i javnog RTV servisa.
Pokušaj da se naÄ‘e rešenje unutar Bosne kao što je prudski sporazum izmeÄ‘u vodećih politiÄkih stranaka (Milorada Dodika, Sulejmana Tihića i Dragana ÄŒovića) nije naišao na punu podršku bosanske javnosti. U suštini, pravi sadržaj prudskog sporazuma nikad i nije obelodanjen, a iz izjava trojice lidera moglo se zakljuÄiti da je, izmeÄ‘u ostalog, bilo govora i o stvaranju trećeg entiteta sa sedištem u Mostaru, te podeli državne imovine Äiji bi nosiociu bili entiteti. Taj pokušaj je propao, mada je imao podršku meÄ‘unarodne zajednice. Visoki predstavnik, Valentin Inzko je takoÄ‘e, potvrdio da „... podržavam sve što ova tri naroda dobrovoljno uÄine, kao što je prudski proces. Bilo bi dobro da se druge stranke pridruže. Nije to jedini uslov za zatvaranje OHR-a ili za transformaciju OHR-a, meÄ‘utim bio bi znak zrelosti."
Evropski parlament je doneo rezoluciju o BiH kojom se traži stvaranje funkcionalne države i institucija, kako bi se ubrzao proces integracije u EU. OÄigledno je da je i neuspeh ovih pregovora takoÄ‘e uticao da se problem Bosne ponovo internacionalizuje.
MeÄ‘unarodna zajednica dopustila je Dodiku da nastavi sa procesom slabljenja zajedniÄke države, što BiH dodatno udaljava od evropske perspektive. Jedina ispravna srednjoroÄna strategija za BiH je primena Bonskih ovlašÄ‡enja u dužem periodu, ali i redefinisanje položaja RS u BiH. DugoroÄno, biće neophodna ozbiljna revizija Dejtonskog sporazuma, koji predstavlja kamen spoticanja za proces zaokruživanja zajedniÄke države.
Redefinisanje odnosa u okviru BiH ostaje prvi preduslov za razvoj zemlje. Mogućnost uspostavljanja kvalitetnih odnosa izmeÄ‘u Srbije i BiH ostvariva je jedino ukoliko Beograd odstupi od destabilizirajuće prakse prema BiH, i ukoliko se zvaniÄni Beograd, makar formalno izvini na odgovarajući naÄin žrtvama i porodicama žrtava rata u BiH. Drugim reÄima, odnose Srbije i BiH nemoguće je kvalitativno popraviti, ukoliko srpski politiÄki vrh ne pokaže iskreno kajanje za zloÄine poÄinjene devedesetih godina XX veka. Politika agresije i etniÄkog ÄišÄ‡enja koja je za posledicu imala ubistvo više od 100.000 ljudi, desetine hiljada silovanja, i raseljavanje više od 2 miliona ljudi, u Srbiji nikad nije – makar i formalno - osuÄ‘ena adekvatnim delovanjem parlamenta Republike Srbije, predsednika Republike ili vlade. A o konkretnoj materijalnoj kompezaciji nikada nije bilo ni reÄi.
Beograd i susedi
Najveći je problem odnos Srbije prema susedima i njena želje da zadrži patronat nad njima. Ni nakon dve decenije od raspada SFRJ aktuelni politiÄki lideri još ne razumeju kontekst evropske regionalne saradnje i, u tom smislu šta znaÄi „evropska perspektiva".
Jedan od kljuÄnih pravaca delovanja Beograda prema regionu vezan je za popis stanovništva koji treba da se sprovede u celom regionu tokom 2011. Tim povodom Ministarstvo za dijasporu donelo je Strategiju oÄuvanja i jaÄanja odnosa matiÄne države i dijaspore i matiÄne države i Srba u regionu na koju u regionu gledaju kao na mali Memorandum. Na strategiji je raÄ‘eno pune tri godine, a u izradi tog dokumenta su uÄestvovale brojne institucije i pojedinci. Ministar za dijsporu je istakao da "nikada više naši ljudi u svetu ne smeju biti tretirani kao politiÄki protivnici, a Srbi u regionu nikada više ne smeju biti zloupotrebljavani u dnevnopolitiÄke svrhe. Svi moramo da se zamislimo nad Äinjenicom da 40 odsto naših ljudi živi van granica naše zemlje, da izvuÄemo pouke iz prošlosti i da više nikada ne dozvolimo da u Srbiji preovlada politika koja podstiÄe ljude da iz nje odlaze".
IstiÄe se da je nаmerа Republike Srbije dа pomogne dijаspori i Srbimа u regionu, dа se, s jedne strаne integrišu u lokаlne sredine, а sа druge, sаÄuvаju od аsimilаcije, i po tom pitаnju oÄekuje tesnu sаrаdnju sа Srpskom prаvoslаvom crkvom. ÄŒinjenica da su Srbi raspadom SFRJ od konstitutivnog naroda postali manjina u novonastalim državama, želi se prevazići upravo ovom strategijom kojom se traži(lo) da Srbi u Hrvatskoj i Crnoj Gori dobiju status konstitutivnog naroda. Zbog reakcija u Crnoj Gori i Hrvatskoj odustalo se od traženja tog statusa. Tvrdi se da u susednim zemljama srpskoj zаjednici nisu omogućenа, u pojednim segmentimа, meÄ‘unаrdnim stаndаrdimа zаgаrаntovаnа mаnjinskа аli i osnovnа ljudskа prаvа, kаo što su prаvа nа nepokretnosti, nа nаstаvu nа mаternjem jeziku, slobodu kretаnjа, zаpošljаvаnje i drugo.
Kada je reÄ o Republici Srpskoj Strategija istiÄe da bi Republikа Srpskа trebаlo dа predstаvljа nаjvаžniju oblаst interesа i jedаn od držаvnih i nаcionаlnih spoljnopolitiÄkih prioritetа Republike Srbije... Dalje se istiÄe dа nаdležnа ministаrstvа treba da omoguće dа svi grаđаni Republike Srpske koji to žele dobiju i srpsko držаvljаnstvo. Republika Srpska bi trebalo da predstavlja najvažniju oblast interesa i jedan od državnih i nacionalnih spoljnopolitiÄkih prioriteta Republike Srbije. (...) Uz zalaganje za dosledno sprovoÄ‘enje Dejtonskog sporazuma, neophodno je pomoći i podstaći napredak Republike Srpske i njenih institucija. Ministarstvo spoljnih poslova trebalo bi da na svaki naÄin diplomatski podrži napore za opstanak Republike Srpske i u zaštitu uzme njena prava pred EU, SAD, SE, OEBS i UN. Neophodno je da nadležna ministarstva omoguće da svi graÄ‘ani Republike Srpske koji to žele dobiju i srpsko državljanstvo.
IstiÄe se da Ministarstvo ekonomije i regionalnog razvoja treba da podstiÄe ulaganja u oblastima Republike Srpske, posebno u zonama sa malim priraštajem (Hercegovina, Podrinje, ManjaÄa) i zonama od velikog strateškog znaÄaja (BrÄko, Posavina, dolina Une).
Ministarstvo prosvete trebalo bi da nastavi sa procesom objedinjavanja dvaju prosvetnih sistema. Ministarstvo kulture treba da posveti dužnu pažnju unapreÄ‘enju kulture srpskog naroda u Republici Srpskoj i njenom povezivanju sa matiÄnom državom.
Ministarstvo vera trebalo bi da nastavi finansiranje i brigu o sveštenstvu i monaštvu radi njihove duhovne misije u funkciji oÄuvanja nacionalnog identiteta, pružanje pomoći verskim, kulturnim i obrazovnim ustanovama, izdavaÄkim projektima, radio i tv stanicama i obnovi i sanaciji sakralnih objekata (obnova sakralnog nasleÄ‘a srpskog naroda).
Strategija se bavi i položajem srpskog naroda u Federaciji Bosne i Hercegovine, polazeći od toga da su Srbi konstitutivni narod u tom entitetu, ali i da je njihov položaj nepovoljniji od položaja Bošnjaka i Hrvata u Republici Srpskoj. Strategija se zalaže da nadležna ministarstva Republike Srbije u sklopu redovnih aktivnosti pomognu povratak i ekonomski opstanak srpskog naroda u Bosni i Hercegovini. Zato Republika Srbija daje podršku: restituciji oduzete imovine graÄ‘anima srpske nacionalnosti, srpskim udruženjima i institucijama (banke, štedionice, kulturno-prosvetna društva), kao i Srpskoj pravoslavnoj crkvi; obnovi sakralnog nasleÄ‘a srpskog naroda; razvoju prosvetne oblasti i Srpske pravoslavne crkve (bogoslovije, gimnazije, osnovne škole, obdaništa, itd).
Republika Srpska se sve više potvrÄ‘uje i ozvaniÄuje kao ratni plen od koga Srbija neće odustati. O tome je nedavno na meÄ‘unarodnoj konferenciji u Sarajevu govorio i Goran Svilanović, koji je citirao jednog srbijanskog politiÄara koji je na pitanje, šta je rezultat podržavanja Miloševićevog projekta i nacionalne politike, odgovorio da su to srpska Vojvodina i Republika Srpska: „U odbrani tih rezultata srpsko javno mnjenje je mnogo jedinstvenije nego što vam se Äini, bez obzira šta govorio Goran Svilanović ili bilo ko drugi ko doÄ‘e u Sarajevo. Iskren odgovor na pitanje da li su to rezultati koje će i ova i neka sledeća vlada Srbije nastojati da saÄuva, odgovor je - da. Drugo, još neprijatnije: moj je utisak da je važno da se kaže u Sarajevu da je ustavni patriotizam meÄ‘u graÄ‘anima, ne politiÄarima, RS gotovo jednak nuli u odnosu na državu BiH".
Uloga Beograda u normalizaciji odnosa unutar Bosne
Normalizacija odnosa unutar Bosne i Hercegovine na duže staze neće biti moguća ukoliko Beograd ne odustane od svojih imperijalistiÄkih pretenzija u regionu. Drugim reÄima, razmena Kosova za Republiku Srpsku nije moguća, i zato je važno da Beograd konaÄno pošalje jasnu poruku graÄ‘anima Republike Srpske da je Bosna i Hercegovina njihova zemlja, a ne Srbija.
Rešavanje problema BiH zavisi i od konstruktive uloge Srbije. Uticaj koji Srbija ima na politiÄare u Bosni može biti od presudnog znaÄaja za razvoj dogaÄ‘aja. Posebno, ako Srbija želi da ubrza svoj put u Evropsku uniju, biće veoma važno kako se ponaša u odnosu na Bosnu.
Stalno insistiranje Beograda na statusu quo i insitiranje na nepromenjivosti Dejtonskog sporazuma, kao na floskuli da Beograd pristaje na sve „o Äemu se tri naroda dogovore" više govori o nemoći Evrope nego o snazi Srbije. Srbija se podigla na podršci i pomoći EU i SAD, a njena politiÄka i ucenjivaÄka snaga posledica je nemoći Zapada da razreši neka suštinska pitanja koja nisu lokalnog karaktera.
Hapšenje Ratka Mladića moglo bi poslužiti za nove inicijative meÄ‘unarodne zajednice u Bosni. Istovremeno, kandidatura Srbije i poÄetak pregovora za Älanstvo u EU, svakako bi smanjilo podršku Srbije RS. To bi impliciralo i okretanje RS Sarajevu kao svom centru.
Dakle, pitanje Bosne je i dalje otvoreno zbog nedostatka politiÄke volje da se tom pitanju priÄ‘e i sa moralne taÄke gledišta. Bosna je bila i ostala moralno pitanje Evrope. Krajnje je vreme da meÄ‘unarodna zajednica zauzme stav u odnosu na zloÄin koji se desio nad Bosnom i bošnjaÄkim narodom. Nemoralno je da se Srebrenica nalazi u srpskom entitetu i da se ubice i progonitelji slobodno šetaju ulicama tog grada. Kada nestanu Žene Srebrenice taj grad će ostati ne samo grad mrtvih, već i mrtav grad. Srebrenica je simbol zloÄina i neosteljivosti sveta, pre svega Evrope.
Deklaracija Evropskog parlamenta je zato važan dokument koji se vraća Srebrenici kao pokušaj da se taj zloÄin ne zaboravi. Najzad, Evropa taj zloÄin tretira kao svoju moralnu odgovornost. Nation-building Bosne mora se staviti na nove osnove u kojima je graÄ‘anin središna taÄka. Bosanskim Srbima treba pomoći da se oslobode iskljuÄive odgovornosti za genocid koji im Beograd podmeće, jer to trajno postavlja zid izmeÄ‘u njih i Bošnjaka. I najzad, pomirenje u Bosni moguće je samo na istini, a ne na izjednaÄavanju sve tri strane.
U sklapanju balkanskog mozaika, Bosna je poslednja. TakoÄ‘e i prostor na kome je napravljena i najveća greška. Bilo bi korisno da i Evropa prizna neke svoje zablude i greške. To će pomoći regionu da se i sam odgovornije postavi prema nedavnoj prošlosti.
Prva zvaniÄna poseta Borisa Tadića Sarajevu odnosno Bosni i Hercegovini (poÄetkom jula), mogla bi oznaÄiti poÄetak nove politike Beograda prema Bosni.