Naučna istraživanja

Odgovornost za ratne zločine ne može svesti samo na individue, što čini Haški tribunal, nego da se mora razgovarati i o kolektivnoj odgovornosti grupa u čije ime su zločini počinjeni

Odgovornost za ratne zločine ne može svesti samo na individue, što čini Haški tribunal, nego da se mora razgovarati i o kolektivnoj odgovornosti grupa u čije ime su zločini počinjeni
Sta je kolektivna odgovornost, da li ljudi koji su birali Miloševića snose dio odgovornosti za zločine koje on počinio, da li se zločinci mogu odvojiti od naroda u čije ime su zločini počinjeni, u kojoj meri je u Srbiji prisutno poricanje zločina, ko dovodi u pitanje masakr na Markalama, da li se u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i na Kosovu relativizuju zločini nad Srbima, šta je bio okidač rata na prostoru bivše Jugoslavije, kolika je odgovornost Miloševića i mogu li se abolirati Tuđman i Izetbegović, kao i o tome kako doći do opšteprihvaćene istine o odgovornosti za zločine u ratu na području bivše Jugoslavije.
Ključno pitanje - da li je moralno ispravno individualnu krivnju haških osuđenika Radislava Krstića, Stanislava Galića, Dragomira Miloševića, Momčila Krajišnika, Biljane Plavšić i drugih - potpuno odvojiti od pripadnika njihovog naroda.

Imajući u vidu da je njemački filozof Karl Jaspers već 1946. godine, odmah nakon završetka Drugog svjetskog rata, napisao “Pitanje krivice“, a da mi ni 16 godina nakon našeg posljednjeg rata nemamo adekvatne političke i intelektualne odgovore na ono što se desilo, smatram da treba postaviti pitanje odgovornosti. Riječ je o političkoj i moralnoj odgovornosti, kao i o onoj koja, kako je Jaspers govorio, pripada metafizičkoj ravni.

Postoji važna, fundamentalna razlika između krivice i odgovornosti. Krivica se vezuje za kriminalnu radnju i za kaznu koja slijedi kao sankcija. Međutim, ako bismo postjugoslovensku istoriju sveli samo na pitanje individualnih krivica, koje utvrđuju Haški tribunal i nacionalni sudovi, mi ćemo promašiti temu.  Ne možemo zatvarati oči pred evidentnom kulturom poricanja zločina koja je jedna od najvećih prepreka za uspostavljanje kulture mira.

Snose odgovornost svi oni koji nastavljaju da razvijaju kulturu poricanja,  priču o tome da nije bilo zločina i da se nije desio genocid. Naknadno opravdavanje onoga što se desilo ponovo podstiče  kulturu nasilja.

U srpskom društvu postoji dubinska podjela između konzervativne i progresivne Srbije. Unutar konzervativne Srbije postoji autentična kultura poricanja koja je zasnovana na literarnoj koncepciji historije i to je ono što onemogućava prihvatanje istine o onome što se desilo. Kada kažem literarna koncepcija historije, mislim na pokušaje  da se mitološkim konstrukcijama preoblikuje realnost. Time se dolazi do takvih relativizacija koje bi u radikalnoj varijanti, ne libim se ni to misliti, za 20-30 godina trebalo da uvjere javnost kako nije bilo opsade Sarajeva ili da su oni, koji su bili u Sarajevu, ustvari bili na brdima sa kojih se pucalo. Sa pričom o podjednakoj odgovornisti svih strana u ratu, sa balansiranjem i ekvidistancom nećemo nigdje doći. Postoji uzrok svih tih dešavanja i ja, uz svu neutralnost i pokušaj da budem nepristrasan, ne mogu prihvatiti da je Bosna i Hercegovina bila generator i okidač nasilja koje se desilo na prostoru bivše Jugoslavije. Izgradnja mira u našoj regiji podrazumijeva priznavanje konflikta, priznavanje činjenice da rat nije bilo rezultat nikakvog hira nego strukturalnog nasilja koje je bilo okidač za direktno nasilje. U Srbiji se mora promijeniti obrazac mišljenja o drugima. Morao bi prestati pogani govor o tome kako su građani Sarajeva sami sebe granatirali na Markalama. Za mene bi najveći doprinos demistifikaciji kulture poricanja bio kada bi se u čitankama u Srbiji našla činjenica da je zločin na Markalama bio povod za međunarodnu vojnu intervenciju u Bosni i Hercegovini.

Šta znači relativiziranje zločina u Bosni i Hercegovini kada je Bosna i Hercegovina jedna složena politička zajednica u kojoj - u jednom njenom dijelu imate suverenu vlast bošnjačkog, u drugom srpskog, u trećem hrvatskog nacionalizma. Rekao bih da ima puno propagande, kada je u pitanju relativizacija zločina. Za mene je ključno pitanje - da li je moralno ispravno individualnu krivnju haških osuđenika Radislava Krstića, Stanislava Galića, Dragomira Miloševića, Momčila Krajišnika, Biljane Plavšić i drugih - potpuno odvojiti od pripadnika njihovog naroda. Da li je to dobro sa stanovišta izgradnje mira u regiji ili je bolje suočiti se sa političkom i moralnom odgovornošću? Svođenje svega što se desilo u Bosni i Hercegovini na presude Haškog suda nije korektno sa stanovišta istorijske istine.

Sa moralne tačke gledišta ne može se prihvatiti ono što je proizvedeno nasiljem. Mislim da je upravo grčevito čuvanje ratnog plijena razlog mnogih nesporazuma zbog kojih mi još uvijek živimo u postkonfliktnim društvima koja nikako da izađu na zelenu granu.


Treba poći od toga šta je uzrok. Po mom uvidu, ključni uzrok je u velikosrpskoj politici i ja do dan danas postavljam pitanje na koje još nisam dobio zadovoljavajući odgovor - zašto je srpska konzervativna kulturna, intelektualna, politička i vojna elita uništila zemlju kojom je vladala.To ostaje još veća nepoznanica kada se ima u vidu da se je začajan dio naroda i građana Jugoslavije identificirao s tom zemljom, bez obzira na tu fluidnu srpsku dominaciju. To je ipak bila dobra zemlja. Ispostavlja se da je to bio naš istorijski maksimum, jer sve što se poslije pojavilo - i pored demokracije i višepartijskog sistema - bilo je slabije od te države.

Za pomirenje u regionu najvažniji je porast pravednosti. Pravednost bi trebalo da jača u svim centrima bivše Jugoslavije, ali bi nukleus morao biti u Beogradu, jer je Beograd bio okidač nasilja i raspada zajedničke države. To se, naravno, može relativizirati, kao što se to sada i čini, ali znate, kad vam iz stomaka dolazi poruka da je to tako, onda je to nešto čemu ima smisla vjerovati.


Ako 20, 30 ili 40 godina nakon posljednjih ratova, ratni zločinci budu u porodičnim historijama velikog dijela populacije tretirani kao heroji, onda moramo razmisliti o tome da li u toj populaciji postoji identifikacija sa projektom za koji su ti ljudi osuđeni kao ratni zločinci. Od odgovora na to pitanje, koji treba da nam stigne iz budućnosti, zavisi i odgovor na vaše pitanje.

Vijesti: