Naučna istraživanja

BOŠNJAČKO NARODNO BIĆE JE TOK SVIJESTI KOJU TREBA STALNO SAZNAVATI, OBLIKOVATI I USMJERAVATI

BOŠNJAČKO NARODNO BIĆE JE TOK SVIJESTI KOJU TREBA STALNO SAZNAVATI, OBLIKOVATI I USMJERAVATI

 

BOŠNJAČKO NARODNO BIĆE JE TOK SVIJESTI KOJU TREBA STALNO SAZNAVATI,

OBLIKOVATI I USMJERAVATI

 

Profesor Emir Ramić

 

UVOD - UNUTARNACIONALNA DEMOKRATIZACIJA BOŠNJAČKOG BIĆA

 

Na početku XX stoljeća Bošnjaci nemaju razvijenu državotvornu svijest. Osjećaj posebnosti

i različitosti iskazivan u odnosu na Srbe i Hrvate, zasniva se na vjerskoj, a ne državotvornoj

osnovi. Bošnjaštvo je tada domovinska, a ne državotvorna kategorija. Prerastanje

domovinske u državotvornu svijest izostaje zbog nepostojanja društvenih snaga

koje bi vodile i pomogle političko okupljanje na osnovu bošnjačkih narodnih i

bosanskohercegovačkih državnih interesa.

 

Bosanskohercegovački državni okvir, koji podrazumijeva očuvanje cjelovitosti i suvereniteta

države Bosne i Hercegovine, ultimativni je uslov opstanka Bošnjaka, ali u prvoj Jugoslaviji

oni nemaju položaj državotvorne, nego vjerske zajednice. Fizička i imovinska nesigurnost

Bošnjaka odraz je neravnopravnog položaja u Kraljevini SHS. Ipak, od tada polagano postaju

svjesni da samo jačanjem političke svijesti i upotrebom političkih i državnih sredstava,

mogu zadovoljiti svoje interese. Ali, gubitak ekonomske snage i samostalnosti, izveden

u obliku nepovoljne pretvorbe zemljišnog vlasništva, proporcionalan je gubitku političke

samostalnosti i moći. Ekonomsko osiromašenje Bošnjaka koči razvoj njihove političke

svijesti i tako uvodi pasivno političko stajalište koje ih primorava da sudjeluju u svakakvoj

državnoj vlasti.

 

Bosanskohercegovačka politička usmjerenost, ideja samostalnosti Bosne i Hercegovine,

borba za bosanskohercegovački državni okvir kao adekvatan bošnjački okvir, postepeno

postaje politička ideja i određenje tadašnje politike. Ideju jugoslavenstva Bošnjaci prihvataju

samo u ideološkoj ravni, isključivo kao taktički instrument svojeg opstanka i očuvanja Bosne

i Hercegovine. Jugoslavenstvo Bošnjaka je tada bilo brana agresivnom srpstvu i hrvatstvu,

način uklapanja i pokušaj zaštite bošnjačkih posebnosti i različitosti.

 

Podjela i razaranje Bosne i Hercegovine se po pravilu priprema i izvodi u neuravnoteženim

internacionalnim prilikama. Tada Bosnu i Hercegovinu osporavaju spolja, iz Srbije i

Hrvatske. Njihove nacionalističke i velikodržavne snage za takvu podjelu traže podršku Srba

i Hrvata unutar Bosne i Hercegovine i određenih internacionalnih subjekata. Podjela Bosne

i Hercegovine sporazumom Maček–Cvetković, 1939. godine je rezultat srpsko-hrvatske

nagodbe, usklađivanja srpskih i hrvatskih zahtjeva, koji osporavaju bosanskohercegovačku

državu. Na suprot tomu, teritorijalna cjelovitost i politička nezavisnost Bosne i Hercegovine,

javlja se kao zajednički imenitelj svih bošnjačkih zahtjeva. O tom pitanju sve političke

bošnjačke različitosti su složne. U prelomnim trenucima, interesi domovine u bošnjačkom

narodu se uzvisuju iznad svih vlastitih nesuglasica, što odražava zrelost i jasnoću bošnjačkog

političkog cilja u širokim narodnim masama. Nažalost, bošnjačko političko vodstvo ne nalazi

adekvatan odgovor na agresivnost Srba i Hrvata, te nespremno dočekuje Drugi svjetski

rat. Ali bošnjačka komunistička inteligencija tada jedina doseže svijest o bitnosti Bošnjaka

i zasebnosti države Bosne i Hercegovine, i poentira obnovom države kao Republike Bosne i

Hercegovine.

 

Bošnjaci kao narod ne sudjeluju u Drugom svjetskom ratu. Nema jedinstvenog političkog

i vojnog djelovanja; oni su jedini narod u bivšoj Jugoslaviji koji nije imao vlastiti fašistički

pokret, niti fašističku ideologiju. Komunisti su ti koji Bosni i Hercegovini tada vraćaju

 

državnost, ali Bošnjacima ne uvažavaju puna politička prava.

 

Poslije Drugog svjetskog rata komunisti Bošnjacima ne priznaju politički status naroda, a niti

priznaju Bosanskohercegovačku naciju kao stanovništvo Republike Bosne i Hercegovine,

što je svim ostalim republikama priznato. Nespojivost njihovog ateizma s islamskim bićem,

dodatno kod Bošnjaka proizvodi štetne učinke, uz istovremeno osiguranje i poboljšanje

njihove fizičke i socijalne opstojnosti. Komunisti su Bošnjacima uzurpirali ustanove, politički

i materijalno obespravili gornje društvene slojeve, a svojim državnim represivnim sustavom

pohapsili i kaznili grupe i pojedince.

 

Bošnjaci su u odbrambenom ratu od višestrukih agresora {1 dodatak } i otporu od

višestranog zločina protiv čovječnosti i internacionalnog prava{ 2dodatak }, branili

svoj narod, ali i sve građane Republike Bosne i Hercegovine. Branili su državu i njeno

građansko društvo. Branili su internacionalni pravni poredak! U tom otporu višestrukim

agresorima, planerima i izvršiocima strašnih zločina, Bošnjaci su prerasli u nezaobilaznu

političku činjenicu. Tako se nastavlja stupnjevit razvoj bošnjačkog bića, s početka stoljeća

kada nemaju ni vjersku samostalnost do kraja stoljeća kada postaju politički faktor; kada

Bošnjacima postaje bolno jasno da je politika njihov usud i način opstanka. Ulaze u

fazu vlastitog političkog prosvjećivanja i razvoja u kojoj politika postaje bitak opstojanja

slobodnog čovjeka. Zato je poznavanje i razumijevanje politike i svih asociranih disciplina,

od prvorazredne važnosti za Bošnjake.

 

U odbrambenom ratu od više agresora, Bošnjaci su branili suverenu i cjelovitu Republiku

Bosnu i Hercegovinu; identificirali se s tom državom kroz državnu zastavu, himnu i vojsku;

utvrdili civilno, slobodno društvo kroz prihvatanje općih interesa, ravnopravnosti naroda,

liberalne demokratije, ljudskih prava i sloboda; očuvali svoj bosanski jezik koji su normirali

kroz izradu gramatike, rječnika i pravopisa; napisali svoju historiju; štampali prvi kritički

pregled vlastite književnosti u 100 knjiga; povratili tradicionalno narodno ime. A kao

Bosanskohercegovački građani, priznati od cijelog svijeta kao državotvorna nacija.

 

TRENUTNI TOK BOŠNJAČKE POLITIČKE SVIJESTI

 

Trenutni razvoj bošnjačkog naroda određuje: višestranačka politika, agresija protiv

Bosne i Hercegovine, genocid nad Bošnjacima, dejtonska administracija pod kontrolom

internacionalne zajednice, evropska ideja i ideja islamskog bratstva. Na sadašnjem

stepenu razvoja, kod Bošnjaka je još prisutna unutarnja neraskidiva prepletenost

narodnog profila i religije. Naime, religija je spoljni znak prepoznavanja i predstavljanja

bošnjačkog kolektiviteta, a ne samo sredstvo njegove unutarnje mobilizacije i duhovne

opstojnosti. Nažalost, bošnjačka politička elita tu posebnost instrumentalizira u vlastite

svrhe, deformirajući i otežavajući obranu građanske države. Ona se, tako, bošnjaštvom

legitimira pred Svijetom, dok u unutarnjoj komunikaciji oslonac za sebe traži u protezanju

kategorije vjerskog jedinstva na političko. Usprkos tomu, kategorija države u odbrambenom

ratu postaje presudni element bošnjačkog identiteta. Ali se ona javlja u dva suprotna

oblika: jednom, kao nacionalna bošnjačka, monoetnička država, i drugom, kao građanska

bosanskohercegovačka država u kojoj živi više naroda.

 

Ideja uspostave bošnjačke nacionalne države na dijelu teritorija BiH, poentirana je 1993.

godine u vidu Owen-Stoltenberg, a kasnije i Kinkel-Juppe plana, koji traže unutrašnju

podjelu zemlje kao način zadovoljavanja agresora. Jedan dio bošnjačke inteligencije i

političara, vidio je tu svoju priliku; i to sasvim osobnu. Stoga se nekritički zagrijao za takvu

mogućnost, i na tome planu radio. Kada je unutrašnja podjela zemlje u konačnici izvršena,

 

rezultatima agresije u praksi se ova ideja svela na aboliranje kriminala po principu: ako

oni ne procesuiraju svoje kriminalce, zašto bi to mi radili. Ali teritorijaliziranje etničkog

identiteta, teritorijliziranje duhovnosti, koje vodi ka odvajanju Bošnjaka od cjelovitosti Bosne

i Hercegovine, nisu bošnjačka politička tradicija i interes. Postojanje ovakvih stremljenja u

dijelu bošnjačke politike i danas, rezultat je oligarhijskih interesa onih koji svoje najprofanije

materijalne poslove prikazuju kao brigu za narod.

 

BOGUMILSTVO JE TEMELJ BOŠNJAČKOG IDENTITETA

 

Bošnjačko razumijevanje srednjovjekovne bosanske države i njene duhovnosti je temeljni

kamen bošnjačkog identiteta. Bošnjačko tematiziranje bogumilstva je potaknuto težnjom

da svome današnjem identitetu daju što dublju vremensku dimenziju da ga na taj način

osiguraju od srpskog i hrvatskog osporavanja ukorjenjujući ga bez ikakve sumnje u

bosanskohercegovačku zemlju. Kroz ponovno probuđeni interes za Crkvu bosansku,

Bošnjaci nalaze svoje ravnopravno mjesto kao muslimani pored katolika i pravoslavaca

u tradicionalnoj Bosni i Hercegovini, ali i ističu sebe kao odsudne graditelje savremene

bosanskohercegovačke državnosti. Međutim, bosanskohercegovačku državnost Bošnjaci

sami niti mogu niti trebaju graditi i tražiti.

 

OPSTANAK BOŠNJAČKOG NARODA JE JEDINO MOGUĆ NA NAČELU

BOSANSKOHERCEGOVAČKE NACIJE, A NE VJERSKE ZAJEDNICE

 

Na bošnjačkoj društvenoj sceni prisutna je instrumentalizacija religije. Ali je opstanak

bošnjačkog naroda jedino moguć na načelu Bosanskohercegovačke nacije, a ne vjerske

zajednice. Stoga je otvoreno pitanje koliko i kako koristiti islam u Bošnjaka. Naime,

elementi navodne islamizacije bošnjačkoga društva se koriste kao instrument održanja

vlastite političke moći uz način zadovoljenja vjerničkih emocija najširih masa. Obnova

vjerskih prava i sloboda nakon komunizma, pokazala je da kontinuitet vjerskog života

Bošnjaka nije prekinut, ali da su se u svijesti njegovih nosioca nataložile praznine koje su

ukazivale na djelomični zaborav tradicijskih obrazaca vjere u Bosni i Hercegovini. I to je

jedan od razloga da se otvorio prostor za nekritičko prihvatanje novih oblika vjerske prakse

i političke instrumentalizacije religije. Pad komunizma otvorio je Bosnu i Hercegovinu

strujanjima iz tzv. islamskog svijeta, doprinoseći njenom susretu s brojnim i raznovrsnim

razumijevanjima islama. Vjerska dimenzija bošnjačke inteligencije, postala je njena dodatna,

ali često i odlučujuća preporuka i vrijednost. To principijelno nije sporno, ali u praksi loše

funkcionira. Takvo ponašanje za posljedicu ima to da su prosječnost i poslušnost postale

osnovne kadrovske vrline među Bošnjacima. Ovom praksom, veliki broj kompetentnih i

slobodnomislećih pojedinaca ostao je izvan politike.

 

ARGUMENTI ZA BOŠNJAČKI STATUS ŽRTVE

 

Bošnjaci argumentiraju status žrtve s više razloga. Oni su u raspadu Jugoslavije bili politički

nevini; a od srpskih i hrvatskih vojnih snaga su brutalno napadnuti. Poslije višestruke

agresije i višestrukih zločina protiv čovječnosti i internacionalnog prava, internacionalna

zajednica je zločine nad Bošnjacima nagradila zacrtavanjem Republike srpske, agresorsko-

genocidne tvorevine.

 

Bošnjačka žrtva svakako putuje s Bošnjacima, u budućnost, bez obzira da li je priznavali

ili ne. Bošnjačko okretanje glave od ubijenih Bošnjaka moglo bi Bošnjake koštati odsustva

Božije Milosti. Prevazilaženje pozicije žrtve od naroda koji je u kontinuitetu žrtva genocida,

od žrtve koja je i danas žrtva, nije ništa drugo do bezbožnički kukavičluk. Bošnjačka žrtva je

 

realnost, bošnjačka žrtva treba Bošnjake da poduči opstanku.

 

BOŠNJAČKO ISKUSTVO SA EVROPOM

 

Bošnjačko iskustvo s Evropom u proteklom dvodecenijskom razdoblju je vrlo bolno, pa

su se među njima izdiferencirala tri stava o evropejstvu. Prvi je nihilistički, potaknut

evropskim nezaustavljanjem genocida nad Bošnjacima, a manifestiran je folklorizacijom

i prekomjernom islamizacijom svog identiteta. Drugi stav formiraju ¨turbo-Evropljani¨,

a izražen je u pretjeranom i nekritičkom odobravanju i prihvatanju svega što iz Evrope

stiže. Treći stav je najzdraviji, a na svu sreću, izražava ga većina, koja vidi Evropu kao svoju

širu domovinu, jer sebe opravdano smatra, po kulturi, jeziku i porijeklu, jednim od starih,

autohtonih, državotvornih evropskih naroda.

 

TRENUTNO BOŠNJAČKO POLITIČKO STANJE

 

Velikosrpska narav prve Jugoslavije, komunističko idelogizirajuća narav druge Jugoslavije,

stalnost srpske i hrvatske agresije prema Bošnjacima i Bosni i Hercegovini; pogrešno

komunističko shvatanje nacionalnog pitanja, zapostavljanje nacionalnog pitanja kao

političkog pitanja u okviru bošnjačke politike, odstranjivanje i stoga nedostatak intelektualne

snage koja bi odredila načela bošnjačke bitnosti, bitisanosti i opstojnosti i nedostatak

slobodnog političkog prostora za gradnju takvih načela su elementi trenutnog bošnjačkog

političkog stanja.Velikodržavni ciljevi Srbije i Hrvatske nisu demontirani. Oni se ostvaruju u

mirnodopskoj agresiji na Bosnu i Hercegovinu i Bošnjake. Međunarodna zajednica, koja je

u vrijeme agresije bila aktivni posmatrać agresije i genocida, i danas vodi jednaku politiku.

Cilj dejtonske agresije na Bosnu i Hercegovinu je da politički, ekonomski i kulturno paralizira

kritičnu masu Bošnjaka koja svjedoći da je rijeć o narodu, a ne o vjerskoj manjini. Jer, kad se

bošnjaštvo, po državotvornoj potenciji, svede na manjinu, tada ce ova Bosna i Hercegovina

biti samo geografski pojam, kojim će vladati oni što imaju realnu snagu.

 

1.Trenutni bošnjački politički razvoj je određen trima značajkama: prva, svoj položaj

dijalektički vežu sa bosanskohercegovačkom posredovanošću; druga, nikada ne napuštaju

ideju Bosne i bosanski duh; treća, tok ustroja nacionalnih država u bosanskohercegovačkom

okruženju vidi kao suprotnost bošnjačkim interesima.

 

2. Bošnjački odnos prema državi, naciji i vjeri nije još jasno određen na teoretskoj ravni.

 

3.Dejtonski sporazum je zaustavio agresiju i genocid protiv BiH i Bošnjaka, uspostavljajući

nesposobnu državu i nepokretno društvo. Evropska unija i pored očitih nedostatak

dejtonske države, nalože BiH iste standarde kao i svim ostalim kandidatima za EU. BiH je

nakon agresije i genocida trebala posebna pažnja i poseban pristup. Razorenost države i

društva bila je kataklizmična, ni približno porediva sa stanjem u ostalim zamljama u regionu.

Stoga, EU je morala imati potrebnu snagu i iskoristiti pravo i mogućnost djelovanja u smu

suštinu BiH, njene države i društva, - njenu multikulturnost, svojstvo uvažavanja različitosti i

sklonost intuitivnom razumijevanju drugih i drugačijih. BiH je s pravom od EU očekivala

humanističko-renesansni pristup. Zaštita države koja je kroz vijekove produkovala posebno

društveno znanje o multikulturnosti, prihvatanju, priznavanju, poštovanju, toleranciji i

uvažavanju drugog i drugačijeg, to pravo ljudsko i civilizacijsko bogatstvo koje je moglo biti

uzor okruženju, trebala je biti zadaća EU. Jedinstven susret monoteističkih religija desio se

upravo u BiH. Opisati BiH kao složenu državu s dva entiteta i jednim distriktom, tri naroda i

četiri nivoa vlasti je protivno suštini ideje Bosne i bosanskog duha, to je zapravo novi zločin

prema suštini bosanskohercegovačke bitnosti i bitisanosti. Društvo u BiH je nastalo

 

slobodnom voljom koje se može zašititi jedino državom. Njemačka je do 1955. bila

protektorat, kao protektorat ušla je u EU i tek poslije pada Berlinskog zida došlo je do

promjena ustava. A do promjene ustava 1991. godine Njemačka je de facto i de jure bila

protektorat. Pitanje je da li može neki protektorat dobiti status kandidata ili da li može

postati član EU-a? Historija govori ne samo da može već se to i dogodilo u slučaju najveće

zemlje EU-a. Zato EU mora revidirati taj svoj stav i mora jasno reći da BiH mora imati OHR,

da on mora podržavati BiH na putu ka EU do trenutka kad dobije status zemlje kandidata, a i

poslije, do samog ulaska u EU. I taj OHR mora imati bonska ovlaštenja koja će koristiti kad

god se pojavi opasnost da BiH zastane. Evropljani koji se bave BiH ili po dužnosti ili za vlastiti

profit, od pada Berlinskog zida slabo znaju šta su i sami, i nisu se zauzeli za minimum

moralnosti ni u ratu ni poslije kada je trebalo uspostaviti trajno uređenje ove zemlje.

Europljani se štite od bosanskohercegovačke nečistoće zatvaranjem očiju pred

zločinimaagresije i genocida, pred nepravdom i pred dijelom vlastite krivnje i odgovornosti

pa žele sve brzo zaboraviti, ignorirati, lošu savjest zataškati i složene probleme što brže

riješiti. U tome im pomažu političari i kriminalci koji pozivaju na zaborav prošlosti. Cilj BiH je

EU. Vrijednosti EU vrijednosti su BiH. Ali, zašto se uvijek oni koji problematiziraju budućnost

BiH unutar dijela EU establishmenta smatraju ključnim, a oni koji potpuno znaju uzroke i

posljedice njene patnje bivaju prešućivani. BiH su oduvijek trebali poznavaoci njenog

kulturnog razvitka i društvene suštine. BiH se suočila s nejednakošću svojih građana, koju su

ishodili drugi. Liberalizacija se, via facti, na Balkanu provela ne prema državama, već prema

etnicitetima. EU mora odgovoriti na pitanje: ako ne jedinstvena BiH, sa snažnim državnim

organima, multikulturna i multietnična, zasnovana na evropskim demokratskim principima

izraženim u njenom ustavu - onda šta. U trenucima kada treba donijeti odluke o ključnim

pitanjima za budućnost BiH Bošnjački lideri šute.

 

4. Nedostatak intelektualnog ustrojstva bošnjačke politike je bitna značajka trenutnog

bošnjačkog političkog stanja i razvoja.

 

5. Vašingtonskim i Dejtonskim sporazumom, Bošnjaci su voljom internacionalne zajednice

nagnuti Hrvatima i Hrvatskoj. Ako dodamo tome uspostavu Republike srpske, možemo

konstatovati da se Bosna i Hercegovina uneravnotežila. Stanje zbunjenosti i strepnje

izazvane tim činom još traje i teži ka sunovratu. Trenutna bošnjačka politika je određena

trima faktorima: tokovima evropskih integracija, bosanskohercegovačkim okruženjem i

unutarbošnjačkim prilikama. Bošnjaci, nosioci ideje Bosne i bosanskog duha, iako žrtve

agresije i genocida, najveće su, i ciljane žrtve aktuelnog dejtonskog anti-bosanskog, anti-

civilizacijskog, protupravnog ustroja. Dejtonski sporazum je odvojenost afirmirao kao

legalitet, što se u hrvatskoj i srpskoj zajednici razumjelo kao afirmacija demokratskog prava

na povezanost sa tzv. nacionalnim maticama. Dejtonski sporazum je građen po volji

Hrvatske i Srbije, i on se ne obazire na povijesne činjenice, pa po prvi put u povijesti Hrvati i

Srbi ostvaruju veći stupanj prisnosti sa Zagrebom i Beogradom nego sa Sarajevom.

Dejtonskim sporazumom unutarnje, društvene odnose u Bosni i Hercegovini određuju i

uređuju Hrvatska i Srbija, preko satelitskih nacionalnih politika, namjesto što su dosad to

činili predstavnici sva tri naroda, u dogovoru, promišljajućio svojoj Bosni i Hercegovini,

zajedničkoj zemlji. Dejtonsko ustrojstvo omogućilo je da se rat protiv Bosne i Hercegovine

nastavi u miru, drugim sredstvima, ali sa potpuno istim ciljevima, a jedan od njih je uništenje

bošnjačkog naroda. Svjetske sile su Dejtonski sporazum iznudile toleriranjem višegodišnjeg

genocida nad Bošnjacima, što je i dejtonsku realnost ustrojilo po mjeri dogovora iz

Karađorđeva o podjeli Bosne i Hercegovine. Međunarodna zajednica je pod krinkom tzv.

 

reformi u tranzicijskom procesu uspjela da Bošnjake razvlasti u svim bitnim institucijama

sistema, tako da Bošnjaci više ne odlučuju ni o jednoj vitalnoj funkciji svoga i

bosanskohercegovačkog života. Danas ima više velikosrpskog i velikohrvatskog patriotizma

u Bosni i Hercegovini, nego što ima bosanskog među Bošnjacima, a uzrok tome je

bosnofobija dejtonskog sistema, koji je produkovan za sataniziranje Bošnjaka i vezivanjem

ovdašnjih Srba za Srbiju i Hrvata za Hrvatsku. Bošnjaci su stjerani u tjesnac, opsjednuti

sumnjom u sebe, u Bosnu i Hercegovinu, u svoje žrtve. Sve je to medijski i sistemski

proizvod, čiji je cilj da se genocid zapečati, kroz progon bošnjačke žrtve i kroz jačanje

dejtonskih podjela, začetih u Karađorđevu. Krajnji cilj dejtonskog genocidnog projekta je da

se Bosna i Hercegovina, u svojim civilizacijskim atributima tolerancije i zajedništva,

priznavanja, poštovanja, prihvatanja i tolerisanja drugog i drugačijeg izbaci sa prostora na

kojima su trenutno getoizirani Bošnjaci, a koji bi se vremenom mogli asimilirati u

razbošnjačenu skupinu, koja bi za nekoliko decenija mogla posve nestati.

 

6. Okruženje je antibosanski, antibošnjački i antiislamski usmjereno. Nasrtaji na Bosnu i

Hercegovinu i Bošnjake, će stalno trajati ekonomskim, idejnim, kulturnim, političkim, vojnim

i drugim sredstvima. U razdobljima mira, Bošnjaci nemaju politički odgovor na navedeno

okruženje i skloni su asimiliranju i uljuljkivanju. Unutarnje bošnjačke prilike će najvažnije

određivati položaj, stanje i razvoj bošnjačkog naroda u budućnosti. Svijest o okrenutosti

sebi, Bošnjaci još nisu dostigli. Još prevladava okrenutost izvanjskom.

 

7. Stradanje materijalne i biološke osnove bošnjačkog naroda je danas činjenica. Gubici

Bošnjaka tokom agresije i genocida su veliki broj ubijenih, ranjenih i zdravstveno oštećenih,

traumiranih; polovina populacije je protjerana iz Bosne i Hercegovine, a ostatak jedva

preživljava na četvrtini državne teritorije. Preduvjet za biološki, ekonomski i teritorijalni

oporavak Bošnjaka jeste jačanje njihove državotvorne i teritorijalne svijesti i duha. Agresija

i genocid ga nisu uništili, ali on još nije postao istinski bošnjački čvrsti faktor. Nizak stupanj

nacionalne, državotvorne i teritorijalne svijesti, ni danas poslije agresije i genocida se nije

podigao i promijenio. Jak osjećaj žrtve iz agresije i genocida nije prerastao u jaku svijest.

 

8. Bošnjaci na prostoru Bosne i Hercegovine gdje raspolažu političkom moći moraju

uspostaviti uzorit model uređenja društva u skladu s najrazvijenijim načelima demokratije,

liberalizma, ravnopravnosti i ljudskih prava i sloboda, te pokrenuti procese koji će dovesti da

se to rasprostre na cijelu teritoriju Bosne i Hercegovine.

 

9. Umjesto bošnjačke deklarativne identifikacije sa državom Bosnom i Hercegovinom koju

stvara sadašnja bošnjačka elita putem instaliranja primatnosti državnih, društvenih, općih

interesa, ravnopravnosti naroda, liberalne demokratije i ljudskih prava i sloboda, kao

navodnih osnova bošnjačkog preporoda, narodu treba unutarnja demokratizacija koja će

polaziti, ne od većih prava najbrojnijeg naroda, već od veće odgovornosti većine. Stepen

unutarnje demokratizacije bošnjačkog narodnog bića, diktirati će stepen demokratizacije

bosanskohercegovačkog društva, brzinu uspostavljanja bosanskohercegovačke nacije u

bosanskohercegovačkom makro društvu i razvoj nacionalne, teritorijalne i državotvorne

svijesti unutar bošnjačkog narodnog mikro društva.

 

10. Bošnjačko ne negira bosansko, samim tim što bez bosanskog nema ni bošnjačkog.

Bosanski zajednički imenitelj nije za nametanja, već je za prihvatanja, po[tovanja,

priynavanja, tolerisanja. Srbi i Hrvati u Bosni i Hercegovini će bosanstva uzeti koliko

oni hoće, a ne koliko bi Bošnjaci željeli. Bosne i Hercegovine i bosanstva jedino može

nestati ako nestane Bošnjaka, a Bošnjaka nestaje i zbog toga što se bošnjački lideri u

 

ime brige za bosanstvo odriče brige za bošnjaštvo. Bošnjaci bosanstvo osjećaju kao

domovinsku, a Srbi i Hrvati kao teritorijalnu pripadnost. Ovi osjećaji su se mijenjali, a

danas su na najnižoj tački od početka nacionalnog mjerenja vremena u 19. stoljeću.

Dejtonska rješenja, koja su uvažila postignuća genocidne agresije, prije svega u vidu

zaživljavanja Republike Srpske, legitimizirala su svesrpsku i svehrvatsku osjećajnost

u domovinskom bosanskohercegovačkom biću Srba i Hrvata, dok su Bošnjake u

najmanju ruku dovela u sumnju spram održivosti i smislenosti bosanskohercegovačkog

identiteta. Bosanski Srbi i Hrvati ubrzano osnivaju nacionalne institucije, u nastojanju

da izgrade nebosanskohercegovački nacionalni identitet, a Bošnjaci prvi put u povijesti

dobijaju priliku da sagledaju vlastiti identitet, njegove složenosti, i da tu traumatiziranu

cjelinu pozicioniraju u okviru bosanskohercegovačkog identiteta, koji se stalno mijenja.

Bosanski identitet je povijesna činjenica, koju je moguće potvrditi na mnoštvu duhovnih

postignuća koja svjedoče da su ljudi u Bosni i Hercegovini svoja obzorja gradili potječući

iz bosanskohercegovačke običajnosti i ponirući u nju. Bosanskohercegovačka običajnost

podrazumijeva model ponašanja, čija je suština da se ne povrijedi drugi i drugačiji.

Poštivanje i proslava drugosti ustoličena je kao centralna vrlina ubosanskohercegovačke

običajnosti.

 

11. Bošnjaci nemaju nacionalnih institucija što pojačava osjećaj defetizma i izgubljenosti.

Bošnjačka politička elita ne nastoji osloniti se na bošnjačke akademske potencijale u

sagledavanju i mogućem prevazilaženju sadašnjeg stanja. Bošnjačka politika nije izradila

strategiju bosnjacke buducnosti. Zato je Bošnjačkom saboru potrebna poptuna sloboda jer

se njegova misija tiče naroda kojemu prijeti nestanak. Bošnjački sabor treba biti koristan

bošnjačkoj politici na taj način što će bošnjačka intelektuala elita uspostaviti okvire zaštite

nacionalnog interesa koji će važiti za sve Bošnjake, i koji polazi od toga da su bošnjaštvo i

bosanska ideja dovedeni na jednaku ravan bošnjačkog političkog ispoljavanja, djelovanja i

organizovanja. Bošnjaka nema bez Bosne i Hercegovine, a Bosne i Hercegovine bez

bošnjačkog istrajavanja na ideji Bosne i bosasnkom duhu. Bošnjacima su potrebne

institucije, a ne program, jer program bez institucija i rada ne može riješiti ništa. Bošnjački

sabor bi trebao biti osnova ustanovljavanja institucionalne brige za Bošnjake, čime bi bio

nadređen prvenstveno bošnjačkoj politici koja je prijagmila sva prava, a zanemarila sve

obaveze. Sve samodržive i zrele narode ne vode, već samo predstavljaju političari, dok ih

vode najumniji ljudi u narodu, obično okupljeni u nacionalne akademije, centre za strateške

studije i slične nacionalne ustanove. To što bi o Bošnjacima brinula jedna nacionalna

ustanova ni po čemu nije u sukobu sa idejom Bosne i bosanskim duhom. Stabilni Bošnjaci

zalog su jačanja ideje Bosne i bosanskog duha, budući da su bošnjački i

bosanskohercegovački opstanak u uzajamnoj vezi. Bošnjački sabor ne odgovara nikome,

izuzev bošnjačkom narodu i njegovoj neovisnoj inteligenciji, a radi se realnoj demokratskoj

snazi koja će biti u stanju da mijenja i razmješta političke pozicije u Bošnjaka. Uzimanje

naziva Bošnjački sabor implicira poštivanje historijskog autoriteta Bošnjačkog sabora iz

1993. godine, održanog 27. i 28. septembra, kada je na skupu bošnjačkih intelektualaca i

političara u Sarajevu, bošnjačkom narodu vraćeno njegovo povijesno ime, a što je

verificirano u aprilu 1994. usvajanjem amandmana na Ustav RBiH u Skupštini RBiH, te

preneseno u Ustav BiH koji je proizišao iz Dejtonskog sporazuma. Sabor treba prekinuti i

dokinuti stoljetnu samoćo bošnjačkog naroda. Bošnjački sabor bi morao predstavljati

početak procesa unutar nacionalne demokratizacije najnesretnijeg naroda u Evropi sa

novom političkom energijom, koja će taj narod počastiti novim i bljom budućnosti.

 

Bošnjački sabor je nastavak kontinuiranog procesa konkretnog, neovisniog i suverenog

bošnjačkog nacionalnog samodefiniranja. U povijesti nacionalnog organiziranja Bošnjaka nije

bilo slobodoumnije i fleksibilnije nacionalne ideje od Bošnjačkog sabora.

 

STRATEŠKA PODRŠKA OBNOVI BOŠNJAČKOG NARODNOG BIĆA U SKLOPU POŽELJNOG

BOSANSKOHERCEGOVAČKOG GRAĐANSKOG DRUŠTVA

 

Strateška podrška obnovi bošnjačkog naroda traži:

 

Temeljit i objektivan prikaz aktuelnog stanja bošnjačkog naroda i predlaganje strategije za

bolju bošnjačku budućnost; stvaranje institucija koje će sakupljati i raspoređivati bošnjačku

energiju, podizati patriotsku bosansku svijest kod Bošnjaka - najveće tekovine ostvarene

u ratu; djelovati ka prekidu progona bošnjačke žrtve, poništavanju dejtonskih podjela

i rezultata agresije i genocida; pojačati odbranu BiH u njenim civilizacijskim atributima

prihvaćanja, poštovanja, priznavanja, tolerisanja drugog i drugačijeg.

 

Strateška podrška obnovi bošnjačkog naroda podrazumijeva:

 

Oslonac na hiljadugodišnje neprekidno trajanje države Bosne i Hercegovine i njezin

internacionalni kontinuitet kao države, isticanje da trenutno unutrašnje uređenje

Bosne i Hercegovine počiva na rezultatima politike agresije, ratnih zločina i zločina

genocida; pozivanje na presudu Internacionalnog suda pravde od 26. februara 2007.

godine, Internacionalnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju o genocidu i drugim

zločinima u Bosni i Hercegovini kao i na rezolucije i druge dokumente Ujedinjenih Nacija,

Američkog Kongresa i Senata, Vijeća Evrope i Evropskog parlamenta, isticanje da postojeći

ustavnopravni sistem Bosne i Hercegovine nije u skladu s internacionalnim aktima o

ljudskim pravima, a posebno s Poveljom OUN i Evropskom konvencijom o ljudskim

pravima i osnovnim slobodama. Povratak na primjenu Povelje UN, Internacionalnog prava,

Konvencije o genocidu i Presude Internacionalnog suda pravde po Konvenciji o genocidu,

te presuda Tribunala - u ime prestanka ponižavanja žrtava, rastakanja države, društva i

građana, među kojima je najviše Bošnjaka - koji su izbačeni iz domena pravne zaštite i stoga

žrtve svakom onome ko ih nastoji ubijati, progoniti, pljačkati, terorizirati, a da nema čak niti

bilo kakvih negativnih konzekvenci.

 

Strateška podrška obnovi bošnjačkog naroda proklamuje:

 

Naše narodno ime je Bošnjak, naš jezik je bosanski jezik, naša domovina je država

Bosna i Hercegovina; naša nacionalnost je bosanskohercegovačka (skraćeno bosanska)

- jednaka našoj državnoj pripadnosti. Naš cilj je postojanje nezavisne, samostalne,

jedinstvene, suverene države i otvorenog, slobodnog, civilnog društva u BiH kao uslova

opstanka Bošnjaka BiH u okvirima internacionalno priznatih granica Republike Bosne i

Hercegovine. Ta država je dovoljna Bošnjacima; tuđe teritorije nas ne interesuju. Bošnjaci

izvan BiH su neodvojivi dio Bosne i Hercegovine i bosanskog duha i bošnjaštva; svaki

legalni stanovnik BiH čini bosansku naciju; zakonom treba onemogućiti dalje postojanje i

funkcionisanje svih anti-bosanskih i anti-bošnjačkih organizacija; svu bespravno oduzetu

imovinu treba vratiti pravim vlasnicima i ne dopustiti podjelu državne imovine BiH; iskoristiti

treba sve postojeće intelektualne i ekonomske potencijale za neideološko obrazovanje i

ekonomski napredak; vratiti treba prognane u njihove domove; integrisati moramo BiH u

evropske i svjetske organizacije i udruženja pod uvjetom da ta članstva nisu iznuđena po

bilo kom osnovu; ne smijemo priznati nikakve vanjske političke pritiske niti činiti ustupke

koji štete interesu BiH; svi Bošnjaci koji se nalaze izvan granica BiH trebaju imati pravo da

 

se nastane i žive u BiH bez ikakvih dodatnih uslova. Treba odbaciti ukidanje državljanstva

Bosanskohercegovačkim građanima u dijaspori. Svaki Bošnjak, bilo gdje u svijetu, treba

imati pravo na pasoš BiH.

 

Bošnjačko nacionalno biće se načazi u fazi krize bošnjačkog identiteta i krize kultura

pamćenja. Radi se o kontinuitetu nastojanja da se Bošnjaci razbošnjaće, razbosne,

razmuslimane da se odrode od svoje nacije, tradicije, historije, kulture, jezika, vjere i od

svoje zemlje, a što potpomognuto kukavičkim odnosom bošnjačke elite prema temeljnim

interesima naroda kojeg predstavljaju.

 

Bošnjački identitet nikada nije uspostavljen kao čvrsta konstanta, čak i u pogledu temeljnih

stubova na kojima počiva, ideja Bosne i bosanski duh, odnosno država Bosna I Hercegovina,

bosanski jezik, bošnjačka historija, kulturu, tradicija i vjera islama, prema kojima su Bošnjaci

u različitim vremenima iskazivali različitu bliskost. Razlog tome je kontinuitet genocida nad

Bošnjacima, koji se sprovodio i u vremenima zvaničnog mira, putem preseljavanja Bošnjaka,

otimanja imovine, duhovne torture i prisilnog istjerivanja iz vjere, naroda i patriotizma,

iz historijskog sjećanja, te progona onih rijetkih Bošnjaka koji su dizali svoj glas protiv

ugnjetavanja naroda. Ovo se događa jer Bošnjaci nikad u posljednjih 130 godina, izuzev u

jednom kratkom periodu rata i poraća 90-tih, nisu imali vlast nad sobom, već su tu vlast

uvijek uzurpirali drugi.

 

Danas su Bošnjaci jednako porobljeni kao i u prethodne dvije Jugoslavije, jer u krajevima

sa bošnjačkom većinom uglavnom sve važne državne instance, kao i naučne, ekonomske,

medijske i kulturne tokove, drže Srbi, Hrvati i Bošnjaci po mjeri Srba i Hrvata. Kada

govorimo o bošnjačkom identitetu i kulturi pamćenja, onda moramo biti svjesni presije

nad bošnjačkom slobodom, gdje se bošnjaštvo smatra seljaklukom, a kultura pamćenja

ekstremizmom.

 

Bošnjaci se moraju izboriti za političke promjene i za novu generaciju bošnjačkih

političara koji će se boriti za spas i afirmaciju Bošnjaka.

 

Bošnjaci nisu ni slutili do kakvog specijalnog rata može ići nastavak genocidne agresije, da

će u njihovom narodnom biću biti odgojeni njihovi progonitelji, koji će za velikosrpske i

velikohrvatske račune, kao nominalni Bošnjaci, širiti mržnju prema bošnjaštvu, bosanstvu

i islamu. Bošnjački prvi neprijatelji danas nisu velikosrpski i velikohrvatski agresori, već

Bošnjaci čije su duše porobljene. Tek ako odbranimo duhovno biće u Bošnjaka, ljubav

prema Bosnii Hercegovini i odanost islamu, mi ćemo poraziti naše iskonske neprijatelje.

Pred nama je borba za opstanak Bošnjaka, jer ako sačuvamo narod, sačuvat ćemo i državu,

a ako izgubimo narod, Bosna i Hercegovina će postati samo geografski pojam u okviru

velikosrpskog i velikohrvatskog životnog prostora.

 

Strateška podrška obnovi bošnjačkog naroda utvrđuje principe usmjerenja Bošnjaka u

akciju:

 

- Očuvanje i jačanje bošnjaštva kao narodne pripadnosti. Bošnjaci dijele zajedničke kulturne,

historijske, običajne, jezičke, duhovne, folklorne, biološke i druge osobine i interese, kao i

suverenu osobnu svijest o pripadnosti svom bošnjačkom narodu. Nakon agresije i genocida,

Bošnjaci dijele i duboke egzistencijalne interese i prioritete.

 

- Jačanje bosanskohercegovačke nacije, kojom Bošnjaci obznanjuju svoje

bosanskohercegovačko građansko, državotvorno, teritorijalno i evropsko opredjeljenje u

jedinstvenoj, demokratskoj, nezavisnoj, suverenoj državi BiH i slobodnom civilnom društvu.

 

- Suverenitet države BiH je nedjeljiv, neprenosiv i neupitan. Ova tri atributa suvereniteta,

uz norme Internacionalnog pravnog poretka o pravu na kontinuitet ustavnosti i ustavnih

procedura i nepriznavanju rezultata diskontinuiteta (agresijom i genocidom), omogućavaju

legitimnu akciju Bošnjaka na poništavanju rezultata agresije i genocida u cilju obrane i

obnove jedinstvenog bosanskohercegovačkog državnog i društvenog tkiva i internacionalnog

i lokalnog statusa.

 

- Za Bošnjake postoji samo jedinstvena, demokratska, suverena i nezavisna država Bosna

i Hercegovina, a Republika srpska postoji samo kao dio ilegalnog, oktroiranog dejtonskog

ustava, Aneksa 4.

 

- Prihvaćanje bilo kakvih amandmana na Dejtonski ustav {3. Dodatak }, znači i prihvaćanje

Dejtonskog ustava nastalog na genocidu. To bi ujedno značilo odustajanje od Presude

Internacionalnog suda pravde od strane same žrtve genocida, što niko u ime žrtve

nema pravo učiniti. Umjesto amandmana na dejtonskim osnovama (konsenzus sa RS),

Bošnjacima treba ustav države Bosne i Hercegovine baziran na principima Povelje OUN,

Internacionalnog prava i Evropskog ustava - od kojih niti jedan ne poznaje etnički ili

entitetski princip podjele vlasti. Građanin je temeljna čestica univerzalnosti građanstva iz

koje logika jednakopravnosti svih građana u pravima i dužnostima ne može izuzeti ikojeg

pojedinca, a kamoli vjerske, narodne i političke grupe. U BiH je potrebno otkloniti ikakvu

ulogu diktatora, pa pojavio se on iznutra ili bio delegiran izvana.

 

- Dejtonski poredak (ustav) je anti-bosanski, anti-građanski, anti-civilizacijski postavljen, i

kao takav uništava društvo, državu Bosnu i Hercegovinu i Bosanskohercegovačke građane

kao anti-nacistički, anti-fašistički skup, koji je postavljen prema civilizacijskom vrhunskom

dosegu univerzalnosti građanstva. Dejtonski ustav uništava temeljni princip i praksu

univerzalnosti građanstva u BiH, na kojem se bazira moderna civilizacija i svjetska zajednica.

 

- Bošnjaci ne smiju potpisati dokument kojim Bosna i Hercegovine gubi svoju historijski

verifikovanu državnost na osnovu Internacionalnog prava i Povelje OUN.

 

- Bošnjaci se moraju uvijek pozivati na Povelju OUN, Internacionalno pravo, Konvenciju

o genocidu i Presudu Internacionalnog suda pravde i Tribunala {4.dodatak} - te u svim

relevantnim rješavanjima svojih problema koristiti naznačena akta Internacionalnog prava i

pridodane dokumente.

 

- Bošnjaci u svojim temeljnim interesima trebaju djelovati državotvorno, teritorijalno,

slobodno i podržavati političke faktore, poput stranaka, lidera, institucija i slično, isključivo

u danim konkretnim situacijama i u konkretnim djelima ako ti faktori čine vidljivu, dokazivu

korist, državotvornom, teritorijalnom, samoopstojnom interesu bošnjačkog naroda.

 

- Zbog stanja usporenosti pa čak i zaustavljanja procesa unutarnje demokratizacije

bošnjačkog narodnog bića, potreban je Bošnjački sabor. To je demokratska institucija i

visoki izraz volje bošnjačke inteligencije potekle iz naroda i odane narodu, sa obvezujućim

odlukama. Bošnjački sabor treba imati takvu konstituciju i organizaciono ustrojstvo gdje će

kroz demokratske procedure biti birani predstavnici bošnjačkog naroda u matici i dijaspori,

sabor treba da je pokretač inicijativa za programsko usmjerenje bošnjačkih intelektualnih

potencijala u cilju unutar nacionalne demokratizacije bošnjačkog narodnog bića i

demokratizacije bosanskohercegovačkog društva i države; sabor treba inicirati stvaranje

ili obnovu bošnjačkih narodnih institucija; sabor treba analizirati rad bošnjačkih političkih

lidera; sabor treba kroz primjerene demokratske procedure verificirati ¨Bijelu knjigu¨ koja bi

 

bila orijentacija rada i djelovanja Bošnjaka i njihovih organizacija u matici i dijaspori.

 

- Tražimo od svih članova Upravnog odbora Vijeća za implementaciju mira u BiH, koji

su dobili mandat da upravljaju našom državom, da prestanu selektivno, neprihvatljivo

diskriminatorski po Bošnjake upotrebljavati Dejtonski ugovor, da prestanu sa pokušajima

revizije historije putem negiranja zločina agresije i genocida na razne načine kao što su

upotreba termina ¨građanski rat¨ i mnoge druge. Zločini agresije i genocida su dokazani na

oba suda u Den Haagu. U slučaju da ne prihvati gornje navode, Bošnjaci ne prihvaćaju i ne

priznaju odluke članica Upravnog odbora Vijeća za implementaciju mira u BiH.

 

- Bošnjaci i njihove organizacije u dijaspori su umorni od usko-interesnih kalkulisanja i

prazne priče pojedinih uskih bošnjačkih političkih, duhovnih, profiterskih i intelektualnih

interesnih krugova, koji nikako da promjene način rada kojim održavaju ¨privid borbe

za BiH¨. Bošnjačka dijaspora ne smije dozvoliti da je tkz. bošnjački samoelitizirani,

eskluzivistički krugovi udalje od domovine, da bude poslušnički privjesak u ultimativnim

režijama bošnjačke političke, duhovne, profiterske ili intelektualne sfere.

 

-Bošnjaci moraju poništiti neljudsku podjelu Bosne i Hercegovine kao posljedicu agresije i

genocida koje su izvršile Srbije, Crna Gora i Hrvatska, a legitimirao Dejtonski sporazum,

nakon što su Međunarodni krivični sud i Međunarodni tribunal za ratne zločine za bivšu

Jugoslaviju proglasili vojsku i policiju Republike Srpske odgovornim za genocid u Bosni i

Hercegovini, a pred sudom se sada nalazi Radovan Karadžić, jedan od trojice glavnih ratnih

zločinaca s prostora bivše Jugoslavije. Dejtonskim sporazumom je priznata Republiku Srpsku

koju su Karadžić, Milošević i Mladić stvorili nakon zaposjedanja i etničkog čisćenja nesrpskog

stanovnistva s prostora zaposjednutog teritorija i time onemogućili povratak 60%

prijašnjega nesrpskog stanovnistva, te ponovno ujedinjenje zemlje koja je u ratu opustošena

i razorena. Pod najtežim uvjetima u ta se područja usudilo vratiti samo 6 % prognanika.

Umjesto da je u Dejtonu ujedinjena Bosna i Hercegovina kao zemlja s hiljadu godišnjom

mulitietničkom, multikulturnom i multireligijskom tradicijom, nagrađeni su zločinci

odgovorni za agresiju i genocid. U tobože neovisnoj Republici Srpskoj, u institucijama vlasti,

policiji, privatiziranim poduzećima, pravosuđu i vladi danas rade stotine osoba koje su

počinile ratne zločine i koji su odgovorni za agresiju, genocid, kulturocid, ekocid, etnocid,

urbicid, elitocid, masovna protjerivanja i progone nesrpskog stanovnistva, za masovna

silovanja, koncentracione i zatočeničke logore smrti, logore u kojima su vršena silovanja, Ti

ljudi su odgovorni i za brojne masakre, te za izgladnjivanje i bombardiranje šest zaštićenih

zona Ujedinjenih naroda. Zato Bošnjaci zahtjevaju: da se ukine podjela Bosne i Hercegovine

na Republiku Srpsku i Federaciju Bosne i Hercegovine, te da se racionalnom podjelom na

regije uredi zemlja prema ekonomskim, historijskim i geografskim kriterijama da se promjeni

Izborni zakon tako da građani Bosne i Hercegovine ne budu prinuđeni birati samo

predstavnike svoga naroda, da se ukine svaka podjela na etničkoj osnovi unutar

jedinstvenog bosanskohercegovačkog državnog i društvenog tkiva na kome jedino treba

bitisati ideja Bosne i bosanski duh, da se svi potencijalni ratni zločinci udalje iz pravosuđa,

vojske, policije i organa vlasti i izvedu pred sud, da se konačno izvrši pritisak na Srbiju da

uhapsi Ratka Mladića i isporući ga Tribunalu za ratne zločine, da se inicira novi program

povratka koji bi omogućio svim izbjeglicama i prognanicima da se vrate na svoja ognjišta, da

se ubrza proces prijema Republike Bosne i Hercegovine u Evropsku uniju.

 

-Dejtonskim sporazumom Bošnjaci ostaju vezani sa Republikom Srpskom, genocidnom

državicom koju su Bill Clinton i ostali dali Miloševiću i Karadžiću. Ova državica kontroliše 50%

 

BiH i vodi je banda genocidnih zločinaca koji nikada nisu bili optuženi niti gonjeni za većinu

zločina. Ova mala država, Republika Srpska, je stvorena na genocidu, ratnim zločinima,

zločinu protiv čovječanstva, etničkom čišćenju, i masovnom silovanju Bošnjakinja. Ovdje

nema nikakve mogućnosti da Evropska Unija i NATO prihvate BiH u članstvo sa Republikom

Srpskom. Oni svi znaju da polovinom BiH rukovodi banda zločinaca. Dakle, budućnost BiH,

pa samim tim i budućnost Bošnjaka zavisi od ukidanja Dejtonskog sporazuma i zahtjeva za

ukidanjem Republike Srpske. Dejtonski ustav sa Republikom Srpskom, mora biti poništen.

Bošnjaci trebaju staviti na suđenje čitav genocid koji je nanesen građanima BiH i staviti na

suđenje Dejton kao rezultat genocida.

 

- U Washingtonu je marta 1994., a zatim i u Daytonu novembra 1995. godine, odstranjena

svaka opcija stvaranja ¨Hrvatske Republike Herceg-Bosne¨ - da bi u Dejtonu, Aneksom

4 (ustavom), bila zacrtana privremena, labilna i nelegalna ¨Unija BiH¨; sastavljena od

jedne države u procesu legalizacije, RS, i jedne nestabilne federacije od 10 mini-država,

kantona, FBiH. Umjesto nepravednog i nepovoljnog ¨Dejtona¨, Bošnjaci trebaju tražiti

obnovu cjelovite, jedinstvene države Bosne i Hercegovine; na srednjem nivou podijeljene

na geografski definirane regije sa jednakopravnošću svih naroda, a ne na dejtonske

tvorevine RS i FBiH. Hrvatska federalna jedinica (država!), ¨Herceg-Bosna¨, sa ¨hrvatskim

stolnim gradom Mostarem¨, je kao i Republika Srpska i Federacija BiH protiv države Bosne

i Hercegovine i njenih Bh. građana: državi odanih Bosanaca i Hercegovaca, bilo koje etničke

i vjerske pripadnosti. brojem najviše pripadnika bošnjačkog naroda, zatim izvjesnog broja

pripadnika srpskog naroda i tzv. ¨ostalih¨, a posebno svih Hrvata, koji su niz godina u više

navrata nudili pro-bosanske opcije. Hrvati su godinama otvoreno izricali formulaciju:

- Da će podrška bošnjačkih lidera Republici srpskoj odn. planovima Milorada Dodika,

okrenuti Hrvate od ¨Plana A¨ kojim oni traže ustav pravedne, reintegrirane države Bosne

i Hercegovine, ka hrvatskom ¨Planu B¨ kojim traže hrvatsku federalnu jedinicu (državu)

¨Herceg-Bosnu¨ i ¨hrvatski stolni grad Mostar¨.

Vijesti: