Naučna istraživanja

Pozadina pada Srebrenice

Nizozemski Institut za Ratnu Dokumentaciju 

G. Duijzings
Historija i podsjećanje u istočnoj Bosni

Pozadina pada Srebrenice

( ili, Kako iskriviti historijske činjenice i opravdati najveći zločin u Evropi, poslije završetka Drugog svjetskog rata )

Autor: Prof. Besim Ibišević

Poslije pada siguronosne zone Srebrenice, 11 jula 1995 godine, nizozemska vlada našla se i sama u neugodnom položaju. Kao što je poznato, u julu 1995., Srbi su okupirali ‘siguronosnu zonu’ Ujedinjenih naroda i za nekoliko dana na najzvjerskiji način pobili oko 8000 njenih stanovnika. Vojnici Nizozemskog bataljona, s bazom u Potoćarima, pasivno su se ponašali ili i sami pomagali razdvajanje muškaraca od žena i deportaciju u smrt. Srbi su iskoristili neodlučnost međunarodne zajednice i pasivnost Nizozemskog bataljona te izvršili najveći masakr u Evropi, nakon završetka Drugog svjetskog rata.

Nizozemska javnost bila je zapanjena srpskim zločinom a s druge strane ponašanje Nizozemskog bataljona u siguronosnoj zoni Srebrenice bilo je nejasno, pa se stoga zahtjevalo provođenje parlamentarne ankete. Kako bi se to izbjeglo donijeta je odluka da izvještaj o Srebrenici napišu historičari a ne političari. Taj ogroman naučnoistraživački posao povjeren je, krajem 1996, Nizozemskom institutu za ratnu dokumentaciju - Amsterdam. Pisanje izvještaja o Srebrenici je povjereno grupi nizozemskih historičara koji su u svom višegodišnjem radu izvršili terenska i arhivska istraživanja. Tako su historičari dobili zadatak od nizozemske vlade da rekonstruišu događaje u Srebrenici, nekoliko godina prije početka srpske vojne agresije, za vrijeme agresije, pada i poslije pada siguronosne zone. Trebalo je, dakle, naučno odgovoriti zbog čega su Srbi po zauzimanju Srebrenice izvršili masovan zločin nad Bošnjacima i zašto se desio najveći zločin u Evropi, poslije završetka Drugog svjetskog rata.

Poslije, skoro, šest godina naučnoistraživačkog rada izvještaj o Srebrenici ugledao je svjetlo dana, aprila 2002. Konkretan rezultat: sedam knjiga i jedan compact disk. Ukupan broj stranica svih knjiga je 8080 a na cd-u se nalazi još 1676. Cjelokupan izvještaj o Srebrenici tako sadrži 9756 stranica teksta.

Ger Duijzings, kulturološki antropolog, radio je kao docent srpskog i hrvatskog studija na Fakultetu slavenskih i istočnoevropskih studija Univerziteta u Londonu. Njegova zadaća je bila da rekonstruiše događaje u Srebrenici nekoliko godina prije početka srpske vojne agresije i prvu ratnu godinu, odnosno, do januara 1993. Rezultat višegodišnjeg rada Ger Duijzings-a je knjiga naslovljena: ‘Historija i podsjećanje u istočnoj Bosni pozadina pada Srebrenice’. Ta knjiga trebala je dati naučno obrazloženje zašto se desio masakr nad Bošnjacima, u julu 1995. godine.

Predgovor i zahvalnost

Već u predgovoru knjige zapažamo da nizozemski antropolog koristi termine: Musliman, srpsko-hrvatski jezik (str.7-10). Bošnjaci kao narod postoje preko hiljadu godina. Za vrijeme duge historije zvali su se nekada Bošnjani, nekada Bošnjaci, nekada Bosanci. U konfesionalnom pogledu bili su pagani i bogumili (patareni) a danas su muslimani. U vrijeme srpske okupacije Bosne i Hercegovine (1918-1990) nacionalno ime Bošnjak bilo je zabranjeno, isto kao i bosanski jezik. Nacionalni identitet Bošnjaka je uporno bio porican i osporavan od strane njihovih komšija, Srba i Hrvata. Poslije neuspjelog pokušaja denacionalizacije Bošnjaka, politika opredjeljivanja-neopredjeljivanja, Srbi su Bošnjacima darovali religijsko ime Musliman (ustavni amandmani 1971 i Ustav iz 1974). Tim vjerskim imenom Srbi su i dalje nastojali da Bošnjake zadrže u okviru konfesionalne zajednice. Od 1993 ime Bošnjak je ozvaničeno. U Ustavu BiH, kao i u Dejtonskom ugovoru, službeno ime za najmnogobrojniji narod je Bošnjak. Uporedo s političkom borbom za priznavanje nacionalnog imena vođena je i aktivnost za priznavanje bosanskog jezika. G.Duijzings morao je u svom radu koristiti zvanične termine za jednu naciju i jedan jezik, onako kako taj narod sam sebe i svoj jezik zove a ne kako ih naziva njihov neprijatelj. Nizozemski antropolog se opredjelio za termine velikosrpske propagande. Dalje, u tekstu Predgovora, autor se posebno zahvaljuje trima ženama, istraživačkim pomagačima. Dvije od njih su Srpkinje a nacionalnost treće suradnice je nejasna. U popisu korištene literature autor ne navodi nijedno djelo svojih suradnica, pa mi je nejasna njihova pomoć pri pisanju knjige. S druge strane, G.Duijzings je najviše rabio moju knjigu, (Besim Ibišević: Srebrenica 1987-1992, Amsterdam 1999) pa me nigdje ne navodi kao asistenta. Potom autor knjige navodi jedanaest imena ljudi koji su mu pomagali prilikom pisanja. Na toj listi je šest Srba, tri Bošnjaka i dva stranca. Na prvom mjestu je Miralem Tursinović, manje poznati Bošnjak. Potom autor navodi četiri ‘pametne’ srpske glave od kojih je bar jednoj (Momčilo Cvjetinović) mjesto u zatvoru Scheveningen. Boban Vasić je bio lojalan Srbin i građanin Srebrenice ali isto tako izvan burnih političkih voda. Momčilo Cvjetinović bio je novinar koji je od Radio Srebrenice napravio političkopropagandnu stanicu Velike Srbije. Bošnjaci su ga stoga podrugljivo nazivali ‘četničić’ a to sve govori. Kada mu je zabranjen rad, zbog otvorenog negiranja BiH i prosrpske uređivačke politike, sa grupom srpskih terorista učestvovao je u miniranju relejskog odašiljača Radio Srebrenice, na brdu Bojna, u noći 9/10 april 1992. Nekoliko dana prije toga proslavio se sa četničk om bratijom u miniranju TV repetitora na planinskom vrhu Kvarac i tako srebreničku općinu ostavio bez tona i slike. O političkom radu, idejama i djelovanju Cvjetinovića osvrnut ću se u kasnijem dijelu ovog teksta. Milivoje Ivanišević se istakao u političkopropagandnim aktivnostima u vrijeme srpske vojne agresije na općine Srebrenicu, Bratunac i Vlasenicu. Pripada ortodoksnoj grupi srpskih kvazihistoričara koji su ponosno stajali na putu koji im je u krvi krčio njihov veliki vođa Slobodan Milošević. Njegovi su radovi prepuni neistina i falsifikata historijskih činjenica te me čudi da jedan ozbiljan antropolog koristi takvu osobu za pomagača. Marinko Sekulić dopunjuje listu srpskih pomagača pri pisanju ove knjige. Propali student Pravnog fakulteta u Sarajevu uz pomoć srpske bratije uhljebio se u Domu kulture - Srebrenica. Vrlo brzo postao je Boškov novinar (Boško Milovanović - direktor Doma kulture) koji je mumljao na mikrofon, jer je uvijek radio pijan ili polupijan. Sitne intrige i podvale postale su njegova osobenost. Još u komunističko doba zbog malverzacija s bankovnim čekovima odležao je pola godine u tuzlanskom zatvoru. G.Duijzings ostao je slijep i nije htio čuti šta kažu Bošnjaci srebreničke općine : profesori, pravnici, ljekari, inžinjeri ili drugih zanimanja, koji su i sami bili direktni ili indirektni svjedoci tih burnih godina. Srbi su glavni i mjerodavni izvor informacija dok su Bošnjaci marginalizirani. Autor knjige je morao voditi računa o nacionalnom sastavu općine prije srpske vojne agresije. Bošnjaci su tada tri puta bili brojniji od Srba. Bošnjaci kao suradnici i pomagači pri pisanju knjige morali su biti reprezentativniji i proporcijalno zastupljeni u odnosu na srpsku stranu. Mene je naveo kao pomagača, ali mjesto koje mi daje sve govori. Očito je da su autoru knjige vrjedniji, kao izvor informacije, srpski anonimusi, teroristi, lažovi i kriminalci od bošnjačkih intelektualaca koji se s e usudili reći istinu i ne srpskom fašizmu u Srebrenici.

Poglavlje 1
Srbi i Turci - Otomansko nasljedstvo

Knjiga G.Duijzings-a ima sedam poglavlja. Prvo poglavlje nosi naslov: ‘Srbi i Turci - otomansko nasljedstvo’. Autor počinje priču o Srebrenici s Prvim srpskim ustankom uz osvrtanje na Kosovsku bitku i citiranje riječi ratnog zločinca Rataka Mladića prilikom vojnog zauzimanja Srebrenice. Ispod naslova poglavlja je kopija naslovne stranice lokalnih srpskih novina ‘Naša riječ’ (str.17). Kompletna ekipa ‘poštenih Srba’ nekadašnje Radio Srebrenice (Boško Milovanović, Momčilo Cvjetinović, Biljana Milovanović i Stevan Milivojević) nastavila je svoju ratnohuškačku propagandu u Bratuncu, na stranicama novina ‘Naša riječ’. Na naslovnoj stranici pomenutih novina je slika Karađorđa (vođa Prvog srpskog ustanka, 1804. god.) s ‘nostalgičnim’ pogledom preko Drine i stih iz jedne srpske epske pjesme. U ovom poglavlju autor je uglavnom koristio srpske pisane izvore bez ikakvog kritičkog provjeravanja. Autor marginalizira zločin nad Bošnjacima po srbijanskim gradovima u XIX-om stoljeću. Dobijajući autonomiju od turskog sultana, koju nisu vojno izborili već su je kupovali, Srbi su odmah počeli s nasilnim progonom bošnjačkog stanovništva, koje je bilo većinsko po srbijanskim gradovima. Srbi su pobili jedan dio Bošnjaka, jedan dio protjerali a jedan dio pokrstili. Malobrojni Bošnjaci koji su ostali u Srbiji morali su promijeniti naciju, vjeru i osobna imena. Pred srpskim vlastima morali su izjaviti da su Cigani, da bi tako sačuvali svoju glavu i imovinu. G.Duijzings propušta napomenuti da su Srbi isto ponovili u najnovijoj agresiji na BiH, 1992-1995. Za G.Duijzings-a ‘Mlada Bosna’ je Socijalistička omladinska organizacija (str. 20). Čudi me ta konstatacija jer u svim udžbenicima historije demokratskih država u svijetu piše da je ‘Mlada Bosna’ velikosrpska i teroristička organizacija. Srpska epika je imala za cilj da održi visoku srpsku nacionalnu svijest a ono što opisuje najmanje odgovara historijskoj istini. Junačke epske srpske pjesme koje najčešće nejmaju nikakve veze s stvarnim događajima bile su neiscrpna inspiracija srpskim nacionalnim vođama. U Prvom poglavlju se četiri puta citiraju : srpska nacionalistička pjesma i tri intervjua sa Srbima. Jedan od intervjua (dio) je sa ratnim zločincem Arkanom koji mudruje ko su Bošnjaci i hvali se koliko su mu preci pobili Turaka. G.Duijzings propušta priliku da kao historičar objasni pojavu i uspon mnogobrojnih ‘Arkana’ po Srbiji. Izbjegava se reći, zato je bezbroj dokaza, da je zvanična srbijanska vlast pripremila i do u detalje isplanirala zločin nad Bošnjacima u BiH kako bi svojoj nebeskoj naciji poklonili novi životni prostor, nove teritorije. Srbijanski nacionalisti su shvatili da i pored represije na Kosovu oni gube taj teritorij te je ekspanzijom u BiH trebalo namiriti teritorijalne gubitke. Bosna i Hercegovina im je postala obećana zemlja gdje su mogli nekažnjeno ubijati nezaštićeno i za rat nepripremljeno bošnjačko stanovništvo, otimati njihovu imovinu, osnivati koncentracione logore, vršiti masovna silovanja nad Bošnjakinjama, uništavati bošnjačke vjerske objekte ili spomenike kulture i vršiti masovnu deportaciju. Sve se to radilo pod izgovorom zaštite Srba i srpstva. Nažalost, još u vrijeme najvećih bošnjačkih stradanja, mnogi zapadni državnici stavili su znak jednakosti između žrtve i agresora, između agresije i odbrane, između života i smrti. Srbija, Crna Gora, JNA i BiH-čki Srbi pripremili su i izvršili vojnu agresiju na bošnjački narod koju su zapadni diplomati definisali kao građanski rat. G.Duizings služi se, takođe, terminologijom ‘građanski rat’. Taj termin bio je i ostao samo izgovor zapad nim diplomatima da ne zaštite nenaoružanu žrtvu od naoružanog agresora. Prema autoru (str.27) na dvije istočnobosanske općine samo su gradovi Srebrenica i Bratunac imali nacionalno mješovito stanovništvo. To jednostavno nije istina. Na srebreničkoj općini bilo je 17 nacionalno mješovitih seoskih ili prigradskih naselja (pogledati: B.Ibišević: Srebrenica 1987-1992, str.XV-XX). Takođe, i na bratunačkoj općini bilo je više nacionalno mješovitih seoskih ili prigradskih naselja. Na stranici 28 G.Duijzings piše: “Čak za vrijeme najvećeg dijela XX-tog stoljeća, kada je Bosna činila dio Jugoslavije, etnički identitet bosanskih Muslimana bio je nejasan: neki su se izjašnjavali kao Srb, Hrvat ili Jugoslaven, drugi kao Bosanac ili Turčin”. Autor knjige ne objašnjava historijske okolnosti koje su uzrokovali da se oni tako izjašnjavaju. On izbjegava priznati da je položaj Bošnjaka, od 1918-1990, bio ispod svakog civilizacijskog nivoa. Oni su bili građani dru gog reda, nisu smjeli reći ko su jer im je nacionalno ime bilo zabranjeno. Zaobilazi se činjenica da su u tom periodu Bošnjaci desetkovani (Drugi svjetski rat), proganjani i sumnjičeni. Poslije Drugog svjetskog rata trebali su da se opredjele izmedu Srba i Hrvata a oni su u najvećem broju ostali neopredjeljeni. Svo vrijeme na njih se gledalo kao na vjersku zajednicu bez prava na nacionalno ime. Bošnjaci su i pored tih stradalničkih godina opstali jer su dobro znali šta nisu.

Poglavlje 2
Austro-ugarski period i Prvi svjetski rat

Drugo poglavlje, takođe, počinje citatom Arkana koji se diči osobnom kolekcijoim slika srpskih ratnika iz Prvog svjetskog rata (str.35). Velika mudrost, aferim autore! Na stranici 39 je fotografija (kolekcija G.Duijzings) spomen ploče posvjećena majoru Kosti Todoroviću i njegovim komitama. Ispod fotografije prenijet je kompletan tekst s kamene ploče. Veoma poetično!

Skandalozno je kako autor glorificira srpske ratne zločince. Major Kosta Todorović, učitelj iz Užica (Srbija), sa grupom srpskih komita poginuuo je 27. septembra 1914 na Karaćića brdu. Šta su radili učitelj iz Užica i ostali srpski dobrovoljci na srebreničkoj općini 1913. i 1914. godine? Oni su izvršili više terorističkih napada na nenaoružana bošnjačka sela srebreničke i bratunačke općine (tada je postojao samo srebrenički kotar). Major Kosta i njegova bratija pobili su nekoliko stotina Bošnjaka, mahom starijih ljudi, žena i djece. Poslije okupacije Srebrenice i zločina nad Bošnjacima, 1995 godine, Srbi su majoru Kosti Todoroviću i srpskim komitama podigli spomen ploču u gradskom parku. Neutralni historičar, nizozemski antropolog, objavljuje fotogr afiju srpske fašističke spomen ploče uz tekst. Na stranici 41 i 42 autor opisuje šuckore i navodne njihove zločine. On izbjegava dati objektivnu sliku srebreničke općine, za vrijeme Prvog svjetskog rata. Ne pominju se nigdje zločini srpskih komita, ne pominju se bošnjačka stradanja. Naprotiv, autor prepričava srpsku usmenu epiku koja nejma nikakve veze s stvarnošću. Na srebreničkom kotaru u Prvom svjetskom ratu Srbi nisu stradali, naprotiv, oni su pomagali srpske terorističke upade iz Srbije. Predložio bih objektivnom nizozemskom historičaru da uzme gusle i da spjeva epsku pjesmu o pogibiji učitelja iz Srbije na bosanskome tlu.

Nekoliko riječi o objavljenim fotografijama u knjizi. Autor je objavio sedam fotografija. Prva fotografija je naslovna stranica srpskih ratnohuškačkih novina iz Bratunca ‘Naša riječ’ s slikom Karađorđa i nostalgičnim pogledom preko Drine (str.17). Fotografija broj dva je spomen ploča iz Srebrenice u čast majora Koste Todorovića i njegovih suboraca, srpskih komita (str.39). Treća fotografija je spomen ploča u Zalazju, u čast srpskih žrtava iz Drugog svjetskog rata (str.71). Naslovna stranica ‘Srebreničkih novina’ povodom smrti J.B.Tita je četvrta fotografija (str.85). Fotografija srpskog vojvode u četničkoj odori i predsjednika SDS Srebrenice, Gorana Zekića, je peta fotografija (str.167). Na šestoj fotografiji su Naser Orić i grupa boraca Armije Bi H (str.173). Najnovije groblje srpskih žrtava u Fakovićima (općina Bratunac) je sedma fotografija (str.184). Slike sve govore ‘neutralni’ autore! Gdje su fotografije Bošnjaka i njihovih masovnih stradanja ? Gdje su fotografije spaljenih sela, porušenog grada, izgladnjelog bošnjačkog stanovništva i mnogobrojnih stratišta? Gdje su fotografije bošnjačkih mezarja i razbacanih kostiju ? Slike ‘scena iz pakla’ kako ih neki autori nazivaju, koje su obišle i zaprepastile cijeli demokratski svijet, ne nalaze se u tvojoj knjizi. Njima odista nije ni mjesto u knjizi, kakva je tvoja. Fotografija nekoliko boraca Armije BiH sa Naserom Orićem preuzeta je iz kolekcije Zorana Jovanovića. Dakle, samo Srbi imaju fotografije za knjigu dok se Bošnjaci i njihova stradanja jednostavno ignorišu.

G.Duijzings je vrijeme između dva svjetska rata površno opisao. Na stranicama 44 i 45 piše on o srpskom ‘revolucionarnom’ rješenju agrarnog pitanja u BiH. On ne piše da je to bilo srpsko otimanje zemlje od Bošnjaka pod kontrolom (srpskih) državnih vlasti. Hiljade Bošnjaka je pobijeno, stotine hiljada Bošnjaka je razvlašteno bez ikakave novčane naknade od svog imovinskog posjeda a desetine hiljada Bošnjaka bilo je primorano da se iseli iz zemlje.

Šta je G.Duijzings morao pomenuti u međuratnom razdoblju? To je sljedeće:

Raspadom Austro-Ugarske Monarhije krajem Prvog svjetskog rata i stvaranjem Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca (01-12-1918) počinje vrijeme srpske vojne okupacije i političke dominacije nad Bosnom i Hercegovinom. Kakva je uloga u velikosrpskoj državnoj tvorevini namijenjena bošnjačkom narodu svjedoče riječi Stojana Protića, prvog predsjednika vlade Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca. Na pregovorima sa hrvatskom stranom, na Krfu 1917. godine, na pitanje šta će biti s Bosnom Protić samouvjereno odgovara: “Pustite vi to nama. Mi imamo rješenje za Bosnu…Kad pređe naša vojska Drinu, dat će Turcima dvadeset i četiri sata, pa makar i četrdeset osam, vremena, da se vrate na pradjedovsku vjeru, a što nebi htjelo, to posjeći, kao što smo u svoj e vrijeme uradili u Srbiji”1. Stvaranjem velikosrpske državne tvorevine Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca “nastavljena je i zaoštrena genocidna politika prema Bošnjacima kao muslimanima, kako u Sandžaku i na Kosovu tako i u Bosni i Hercegovini. Samo na području istočne Hercegovine u prvim godinama po ujedinjenju ubijeno je van suda i zakona preko tri hiljade Bošnjaka, najviše od poznatih bandita Maje Vujovića i Petra Rogana”2. Reisul-ulema Čaušević izjavljuje u februaru 1919 za francuski list Le temps : “hiljade ljudi ubijenih, šest žena spaljenih, 270 sela opljačkano i uništeno, eto bilansa za nas muslimane prilikom svečanog stvaranja Jugoslavije”3. U sandžačkom selu Šahovići za jednu noć (9/10 novembar 1924.godine) pobijeno je oko 600 Bošnjaka: djece, žena i odraslih 4.

Kada navodi etnički sastav stanovništva u BiH G.Duijzings koristi konstantno srpske izvore (str.46). Nizozemski antropolog ne piše o srpskom fašističkom planu za teroriziranje te prisilno iseljavanje Bošnjaka i Albanaca iz Kraljevine Jugoslavije. Vasa Čubrilović, nekadašnji član srpske terorističke organizacije ‘Mlada Bosna’, a potom ugledni srpski historičar obznanio je svoj promemorije 1937. godine u beogradskom Srpskom kulturnom krugu. Bošnjaci su u periodu između dva svjetska rata bili građani drugog reda, njihovim životima i imovinom raspolagali su Srbi a iseljavanje u Tursku su morali dobro platiti. Plan je bio gotov pogrom nad Bošnjacima je mogao da počne. Početak Drugog svjetskog rata Srbi su dočekali kao dobru priliku da provedu napisane planov e svojih akademika.

Poglavlje 3
Drugi svjetski rat

U opisivanju srebreničko-bratunačkog kraja u Drugom svjetskom ratu nejma ni riječi o stradanju i pokolju bošnjačkog naroda ovih krajeva. Nekoliko bošnjačkih sela potpuno je uništeno a njihovo stanovništvo pobijeno, na primjer, selo Vranjkovina (općina Bratunac). Autor čak ne pominje ni holokaust nad Bošnjacima istočne Bosne (Foča, Goražde, Višegrad) i Sandžaka u kojem je desetine hiljada Bošnjaka pobijeno. G.Duijzings ne pominje broj žrtava srebreničke općine i istočne Bosne u Drugom svjetskom ratu, vjerovatno, zato što su Bošnjaci desetostruko više stradali od Srba. Četnici se nikada u istočnoj Bosni nisu borili protiv Nijemaca već su vršili etničko čišćenje (genocid) nad Bošnjacima. Po četničkom planu trebalo je najmanje 20 km od rijeke Drine područje očistiti od bošnjačkog stanovništva. Bošnjaci srebreničke i bratunačke općine su morali tri puta (‘pratež’) masovno bježati u Zvornik, da bi se tako spasili od četničkih kama. Te duge kolone bošnjačkih muhađira, izgladnjelih i preplašenih, četnici su napadali i vršili masakr nad njima. Isti zločin, samo desetostruko veći, Srbi su ponovili 1995. godine nad bošnjačkim stradalnicima Srebrenice. Antropolog G.Duijzings ne piše o ovome, niti pominje kontinuitet srpskih zločina nad Bošnjacima. Ipak, desilo se ono što on uporno prešućuje.

Za G.Duijzings-a su srpski pokolji u Drugom svjetskom ratu i u posljednjoj srpskoj agresiji na BiH (1992-1995) odgovor ili osveta za ono što su Srbima na početku učinili Bošnjaci. Da nije žalosno i neistinito bilo bi smiješno! Bošnjaci nikada nisu prvi počinjali provoditi odmazdu nad srpskim civilnim stanovništvom. Kada su Bošnjaci imali političku ili vojnu premoć u nekom mjestu tu Srbi nisu stradavali. Autor ne pominje desetine primjera spašavanja srpskog stanovništva od strane bošnjačkih uglednika. Bošnjaci Srebrenice spriječili su masakr nad nekoliko hiljada Srba srebreničke općine(1942), za koje su već bile pripremljene jame. Srebrenički ljekar Asim Ćemerlić je u Milićima svojim autoritetom kod Nijemaca zaustavio masakr nad Srbima. Mnogo je takvih ili sličnih primjera po cijeloj BiH. Nezavisna Država Hrvatska nije bila u stanju zaštititi bošnjačko stanovništvo u istočnoj Bosni i zaustaviti srpski masakr. Na molbu Zagreba njemačka komanda za Jugoistok (sjedište u Beogradu) šalje pojačane njemačke trupe u istočnu Bosnu (1942) koje su zarobile i razoružale preko 6000 četnika. O svemu tome G.Duijzings ne piše ili mudro ćuti, svejedno.

Poglavlje 4
Pod komunističkom vlašću

Ovo poglavlje počinje G.Duijzings fotografijom nadgrobne ploče u Zalazju, podignute u čast srpskih žrtava iz Drugog svjetskog rata (str.71). Vjerovatno nejma srpskog groba na srebreničkoj općini da ga nizozemski antropolog nije fotografisao. Desetostruko brojnije bošnjačke žrtve potpuno je zaboravio, marginalizirao ili prećutao. Cinizmu nigdje kraja ! Poslije završetka Drugog svjetskog rata Srbi su imali pravo da svakom Srbinu podignu spomenik. Ali Srbi su se osjećali ugroženim jer nisu pored imena žrtvi mogli imenovati od koga su stradali. To je bila jedna od nepravdi prema Srbima, kako mudro zaključuje G.Duijzings (str.72). Bošnjački narod i njegova demokratskocivilizacijska prava se potpuno ignorišu. Bošnjački je narod u Drugom svjetskom ratu, gledano proporcionalno, najviše stradao od svih na području nekadašnje Jugoslavije. Teško je naći i jedan pedalj zemlje u istočnoj Bosni koji nije natopljen bošnjačkom krvlju. Za blizu 100.000 bošnjačkih žrtava nikada i nigdje nije podignut niti ijedan memorijalni spomenik. Rijeka Drina bila je najveća bošnjačka grobnica u Drugom svjetskom ratu. Isto ili slično ponovilo se Bošnjacima i u posljednjoj srpskoj agresiji na BiH (1992-1995). U doba srpskog totalitarno-komunističkog režima Bošnjaci nisu smjeli ni pomenuti svoje žrtve a kamoli imenovati Srbe kao izvršioce zločina.

Kako bi dokazao svoju apriori tezu o ugroženosti Srba u Srebrenici i istočnoj Bosni G.Duijzings prezentira tabelu osam nacionalnih popisa u tri općine : Srebrenica, Bratunac, Vlasenica (str.81). Ispada da su Bošnjaci krivi što su se rađali i što ih Srbi nisu sve pobili u Drugom svjetskom ratu. Što se nacionalni sastav bošnjačkog stanovništva povećavao a srpskog smanjivao nisu krivi Bošnjaci. Srbi su imali svoju maticu ili rezervnu državu (Srbija) pa su rado tamo emigrirali, najčešće iz ekonomskih razloga. Poslije završetka Drugog svjetskog rata kao što je poznato preko 500.000 Nijemaca iz Vojvodine moralo se prisilno preseliti u Njemačku. Isto ili slično, samo u manjem obimu, zadesilo je Mađare i Rumune iz Vojvodine. U dobro očuvane njemačke kuće i na velike zemljišne posjede pohrlili su ‘ugroženi’ Srbi i Crnogorci. Tako je i veliki broj Srba, pomenutih općina iz popisa, pošao ‘trbuhom za kruhom’ u Vojvodinu.

Na teritoriji srebreničke općine bilo je devetnaest mjesnih zajednica. U petnaest mjesnih zajednica, uključujući i grad Srebrenicu, Bošnjaci su imali apsolutnu većinu (preko 50% stanovništva). Ali, uprkos toj činjenici, svega je sedam sjedišta mjesnih zajednica bilo u bošnjačkim a dvanaest u srpskim mjestima. Isti brojčani odnos bio je i u nazivima mjesnih zajednica. Ista politika bila je i za vrijeme izgradnje osmogodišnjih ili četvororazrednih osnovnih škola na srebreničkoj općini. Školske zgrade su najčešće građene po srpskim selima ili zaseocima, tako da se veliki broj bošnjačke djece nije ni školovao zbog velike udaljenosti od njihovih sela. Poslije završetka Drugog svjetskog rata u novo-otvorene ili izgrađene škole dovođeni su kadrovi iz Srbi je i Crne Gore. Po uhodanoj komunističkoj liniji srpski i crnogorski učitelji su vrlo brzo dobijali stanove i druge općinske funkcije u gradu. Naravno, G.Duijzings to ne zna ili neće da zna.

Osam najznačajnijih općinskih funkcija djelilo se, prema G.Duijzings-u, u proporcionalnom odnosu: pet Bošnjacima a tri Srbima (str. 82). To jednostavno nije istina, najznačajnije općinske funkcije dijelile su se, do 1990., u paritetnom odnosu: pola Bošnjacima a pola Srbima. U mnogim srebreničkim preduzećima a pogotovo osnovnim školama Srbi su držali najveći broj visokih funkcija ili radnih mjesta. (vidi: Besim Ibišević: Srebrenica 1987-1992, Amsterdam 1999).

Priznavanje Bošnjaka kao posebne nacije sedamdesetih godina, pod vjerskim imenom Muslimani, uzrokovalo je nove zategnutosti u međunacionalnim odnosima konkludira G.Duijzings (str. 83). Ispada, po njemu, da Bošnjacima nije trebalo nikada ni priznati pravo na posebnu nacionalnoreligijsku osobenost jer su tim aktom Bošnjaci dobili nacionalno samopouzdanje a Srbi nacionalni strah. Izgradnja džamija sedamdesetih godina na srebreničkoj općini, prema G.Duijzings-u, uzrokovala je širenje straha kod Srba (str. 83). Bošnjaci su gradili džamije iz vjerskih potreba i svojim novcem. Oni su imali historijsku i moralnu obavezu popraviti vjerske objekte koje su Srbi porušili ili oskrnavili. Međutim, u posljednjih dvije stotine godina, Bošnjaci nisu nikada uspjeli izgraditi ili ob noviti sakralnih objekata koliko su Srbi uništavali. I u posljednjoj srpsko-crnogorskoj vojnoj agresiji preko dvadeset džamija srebreničke općine sravnjeno je s zemljom. Ponovna izgradnja jedne ili dvije džamije na srebreničkoj općini, uz pristanak srpskih vlasti, vjerovatno će ponovo ugroziti Srbe. Svojstveno nacionalno svjesnim srpskim historičarima G.Duijzings piše o izgradnji džamija sedamdesetih godina na srebreničkoj općini, dok rušenje istih zapisuje na margini svoje knjige. To sve govori. Bošnjaci, njihova historija, tradicija, kultura i vjera su marginalizirani. Poslije genocida Bošnjaci moraju preživljavati najnoviji historicid i kulturocid od strane ‘neutralnog’ antropologa.

Za G.Duijzings-a ja (Besim Ibišević) sam bošnjački nacionalist, jedan od onih koje je SDB pratila nekoliko godina a koji su kasnije postali poznati aktivisti SDA i nacionalne vođe svog naroda (str.89). G.Duijzings je ponovo pohlupao lončiće, zamijenio žrtvu i agresora, pomiješao fašizam i demokraciju. Po njemu je srbofilska Jugoslavija i represivni komunizam nešto pozitivno. On neće da prizna da je Jugoslavija stvorena (1918.godine) srpskom vojnom okupacijom i da nije nikada bila priznata (referendum) od strane naroda koji su je činili. G.Duijzings bi morao znati da je ideologija komunizma, pored fašizma, najveće zlo dvadesetog stoljeća. Žrtve komuzma su poznate i one se broje na milione. Istina je da sam bio antijugoslavenski i antikomunistički raspoložen t e da sam tako djelovao. To sam radio iz najdubljih osjećaja za pravdu i demokraciju, ponosim se time. Bio sam jedan od prvih u svome kraju i među svome narodu koji je predosjetio zlo koje se valja iz susjedne republike. Pokušao sam upozoriti svoj narod, neki su me razumjeli a neki nisu. Oni koji nisu davno su se pokajali jer su kasnije uvidjeli svoje zablude ili dalekovidnost mojih razmišljanja. Borio sam se da moja republika BiH ima suverena prava kao ostale republike a moj bošnjački narod ista prava kao ostalih pet naroda bivše Jugoslavije. Vjerovao sam da se do suverenih i nacionalnih prava jedne republike i jednog naroda može doći demokratskim putem, uz pomoć demokratskog dijela svijeta. U tome sam se prevario, demokratski svijet je pogazio svoja obećanja i svoje zakleteve s kraja Drugog svjetskog rata. U plamenu srpskog fašizma nestajao je bošnjački narod: masovna ubijanja, koncentracioni logori, planska silovanja, sistematske deportacije do uništavanja svih kulturnih, vjerskih ili drugih objekata koji podsjećaju na postojanje jednog naroda. Fašizam se Evropi ponovo desio. Ja sam u svim tim burnim zbivanjima bio i ostao demokrat i antifašist. Ponosim se time, ‘neutralni’ antropolože!

O srbijanskoj medijskoj i policijskosiguronosnoj agresiji na općine Srebrenica i Bratunac, uoči srpsko-crnogorske vojne agresije na BiH, pogledati: Besim Ibišević, Srebrenica 1987-1992, Amsterdam 1999. G.Duijzings o ovoj temi piše na svoj način: gdje treba da detaljiše on uopćava, gdje treba dati kritički sud o jednom procesu on pokušava da strane izjednači bez ikakavog historiografskog provjeravanja činjenica (str.92-100).

Poglavlje 5
Preuzimanje vlasti od strane nacionalista

Podnaslov ispod Poglavlja 5 (str.101) je najbolji dokaz o tendencionalnom izjednačavanju agresora i žrtve, okupacije i patriotske borbe za slobodu, između represije i osnovnih civilizacijskodemokratskih prava. Poslije prvih demokratskih izbora u BiH, 1990.godine, na vlast nisu došli Bošnjaci nacionalisti već progresivnodemokratske bošnjačke struje koje su htjele demokratskim putem voditi borbu za ravnopravnost svoje republike i nacije u odnosu na ostale.

Poglavlje počinje citiranjem riječi srpskog ratnog zločinca Radovana Karadžića (str.101). Po njemu, Evropa će Srbima jednog dana biti zahvalana: “…jer su se borili za kršćanske vrijednosti i kršćansku kulturu…” Srbi su se borili za bošnjačke kuće, za bošnjačku zemlju, za bošnjačka sela i gradove a istovrjemeno su vršili propagandu da je u BiH vjerski rat kako bi dobili naklonost kršćanske Evrope. Autor ove knjige citira riječi ratnog zločinca ali je malo čudno što ih ne komentira. Riječi srpskog ratnog zločinca odgovaraju vrjemenu i vokabjularu iz Srednjeg vijeka. Gdje god stigne G.Duijzings citira ‘velike misli’ srpskih ratnih zločinaca o religijskom ratu u BiH. Autor i ne pokušava demantirati neistinitost takvih fašističkih trabunjan ja. Slučaj po slučaj postaje pravilo.

U istočnoj Bosni i Sandžaku bila su najveća stradanja bošnjačkog naroda u Drugom svjetskom ratu zato je Stranka demokratske akcije (SDA) dočekivana kao oslobodioc. SDA je doživljavana kao nada za konačnu nacionalnu slobodu i kao kraj poniženjima kojima je bošnjački narod do tada bio izložen. Bio je to opći svebošnjački pokret za slobodom, koji je vodila SDA.

Sadik Begić bio je direktor Tvornice stolica ‘Zeleni Jadar’ a ne ljekar, kako piše G.Duijzings (str.105). Predsjednik Srpske demokratske stranke u Srebrenici (SDS) Goran Zekić je za G.Duijzings-a: “…jedan umjereni čovjek, koji je kako kod Srba tako i kod Muslimana bio respektovan…” (str.105). Skandalozno! Zekić je bio čovjek koji je osnovao SDS u Srebrenici. Godinu dana prije toga organizirao je desetočlanu grupu srebreničkih četnika i vršio tajne vojne vježbe po šumama oko srpskih sela. Prvu pošiljku oružja i uniformi iz Beograda on je primio, za sebe i ljude koje je organizirao. Ta prva srpska teroristička grupa bila je otkrivena ali im se nije sudilo iz političkih razloga, jer bi to navodno još više podiglo političke tenzije. Predsjednik SDS b io je desna ruka Radovana Karadžića i njegov vojvoda za istočnu Bosnu. Zekić se osobno često volio pohvaliti da je po rangu peti čovjek u SDS Bosne i Hercegovine. To je čovjek koji je zajednio sa Miroslavom Deronjićem iz Bratunca pripremao holokaust nad Bošnjacima ovih dviju istočnobosanskih općina. Nije mi poznato da ga je ijedan Bošnjak srebreničke općine poštovao. Naprotiv, godinama se šaputalo a potom otvoreno govorilo da je Zekić najopasniji Srbin na općini i da će zlo donijeti. U januaru 1992 Zekić je izabran za člana Izvrsnog odbora Srpske Autonomne Regije ‘Birač’. U toj secesionističkoj vladi njemu je pripao resor ‘sekretara za društvene djelatnosti i upravu’. Srpsku Autonomnu Regiju ‘Birač’ činile su sljedeće općine: Srebrenica, Bratunac, Vlasenica, Šekovići, Zvornik, Kladanj i Kalesija. U vrijeme prvog pada Srebrenice (18. april - 8. maj 1992) on je odgovoran za stotine bošnjačkih žrtava koji su stradali po njegovom nalogu te p ljačku i paljevinu stotina kuća. Jednom riječju Zekić je bio ideolog SDS Srebrenice i najodgovorniji čovjek za zločine koji su se desili do njegove smrti (8. maj 1992). Da je živ vjerovatno bi u zatvoru Scheveningen pravio društvo svom stranačkom kolegi Miroslavu Deronjiću iz Bratunca.

Podpredsjednik SDS Srebrenice Miodrag Jokić (Žmigo) i podpredsjednik Skupštine općine Srebrenica Milenko Čanić bili su odista srpski nacionalisti, rezonuje G.Duijzings (str.105). Ali autor knjige zaboravlja da podsjeti da ova dvojica ljudi nisu ništa govorili niti djelovali bez odobrenja Gorana Zekića. Da je to tako znam iz vešegodišnjeg iskustva i poznavanja ovih ljudi. Jednom prilikom je Zekić objašnjavao kako on kao predsjednik SDS ne može svašta izjaviti ali tu je Miodrag Jokić (Žmigo): ‘Moja desna ruka i najveći srpski jastreb’. Njih dvojica su od nastanka SDS bili nerazdvojni. Milenko Čanić, treći čovjek srebreničke SDS, bio je lokalni srpski vođa u Podrinju, odnosno u skeljanskom području. On je takođe slijepo poštovao i izvršavao zamisli Zekića, čelnika Stranke. Ako bi politička situacija u Skeljanima izmakla kontroli Zekić se pravdao pred bošnjačkom stranom da ga tamo Srbi ne slušaju. Puno je dokaza za neiskrenost i laži Zekića pa je bilo, manje više, svima poznato da je on jedno govorio a suprotno radio. Da ne bih gubio vrijeme i prostor o svemu tome pogledati: Besim Ibišević, Srebrenica 1987-1992, Amsterdam 1999. Osobnu opasku autora knjige o meni kao neutralnom historičaru ne bih komentirao već bih preporučio da to što kaže i dokaže. Istina će sigurno pobijediti i ovaj nasrtaj G.Duijzings-a na falsifikovanje u opisivanju događaja koji su se desili.

Fahrudin Salihović (Bijeli) aktivista SDA iz Skeljana poginuo je u januaru 1993 godine. G.Duijzings ga je očito u svojoj knjizi zamijenio za drugog Fahrudina Salihovića iz Potoćara, koji je jedno vrijeme bio predsjednik Ratnog predsjedništva Skupštine općine Srebrenica (str. 110).

Na prvim demokratskim izborima u BiH (18-11-1990) bošnjački birači nisu bacali pripremljene kopije glasačkih listića u kutije, koje su im podijelili aktivisti SDA (str. 112-113). G.Duijzings po stoti put pravi grješke u prepisivanju iz moje knjige. Samo su se originalni listići mogli ubaciti u glasačke kutije a SDA aktivisti su potencijalnim glasačima podijelili kopije glasačkih listića. Te kopije su poslužile ljudima samo da ne pogriješe prilikom glasanja jer je samo glasanje za mnoge od njih bilo previše složeno i komplicirano. Dilema nije bila za koga će oni glasati već samo strah da ne izgubimo dosta glasova zbog složenosti izbora. Ne vidim ništa loše u tome što smo ljudima objašnjavali tehniku glasanja a koristili se kopijama glasačkih listića da b i im bilo još jasnije. Sam čin glasanja bio je tajan.

Dogovor tri nacionalne stranke na republičkom nivou je bio da se vlast po općinama dijeli proporcionalno broju osvojenih glasova te da se ostali isključe iz podjele. U Srebrenici je poslije izbora situacija bila jasna: SDA trebala je dobiti 75% a SDS 25% općinskih i javnih funkcija. Čelnik SDS Srebrenice složio se s rezultatima novembarskih izbora ali poslije nekoliko dana promijenio je svoje mišljenje i tražio podjelu vlasti prema paritetnom odnosu: 50% prema 50%. G.Duijzings opet (svjesno) griješi u prepisivanju pa navodi da su Srbi tražili tri od osam općinskih funkcija, shodno postojećem komunističkom Statutu SO Srebrenica (str. 114-115). Utisak svih nas je bio da se sa Srbima Srebrenice manipuliralo i upravljalo na daljinski način iz Sarajeva. Vjerovatno je Zekić dobio instrukcije od svog stranačkog šefa Karadžića kako da što više zaoštri političku situaciju u Srebrenici.

Pošto je općinski aparat bio neefikasan i preglomazan iskoristili smo Zakon o prijevrjemenom penzionisanju te smo na taj način oko četrdeset radnika poslali u mirovinu. G.Duijzing nastavlja pedantno svoj posao (falsifikovanje historije) te tvrdi (str.120) da je najveći broj prijevrjemeno penzionisanih radnika bio srpske nacionalnosti. Kao i obično do sada, istina je dijametralno suprotna. Najveći broj umirovljenih radnika Skupštine općine Srebrenica bio je bošnjačke nacionalnosti. Direktori škola, Doma zdravlja i drugi preduzeća nisu bili općinski radnici niti ih je SDA smjenjivala (str. 120). Prema rezultatima prvih demokratskih izbora u BiH te stranačkom dogovoru o podjeli javnih funkcija, direktorska mjesta osnovnih škola i drugih javnih preduzeća dijelila su se u proporcionalnom odnosu: tri prema jedan (u bošnjačku korist). S druge strane autor ne pominje masovno otpuštanje radnika bošnjačke nacionalnosti s srebreničke općine koji su bili zaposleni po srbijanskim preduzećima. Veselina Stevanovića, općinskog funkcionera, nije otjerao s radnog mjesta (str. 120) Ibran Mustafić (predsjedink Izvršnog odbora SO Srebrenica) već Miodrag Jokić Žmigo (podpredsjednik SDS Srebrenica), toj sceni sam osobno prisustvovao. Liješće je jedno srpsko selo pored Skelana, kako piše G.Duijzings (str. 120). Još jedna notorna neistina. Liješće je bilo nacionalno mješovito mjesto, koje je činilo nekoliko zaselaka. Samo selo Liješće bilo je bošnjačko dok je jedan zaseok (Katanići) bio naseljen Srbima. U fusnoti (str. 123) autor je jedan redakcijski naslov moga pisma (‘Ljiljan’) ‘Nisam pobjegao…’ preveo na čisti srpski jezik ‘Nisam pobegao…’ Još jedno ignorisanje činjenice o postojanju bosanskoga jezika ili još jed an pokušaj lingvističkog srbiziranja od strane posrbljenog autora. Što se tiče nerazjašnjenog ubistva Hameda Salihovića (Sade) (načelnik Stanice javne bezbjednosti Srebrenica) u maju 1995. izjavio sam da to odgovarajuće službe u BiH trebaju rasvijetliti. Ibran Mustafić je, vjerovatno, osoba koja o tome može najviše reći, pošto je bio u društvu Hameda te i sam ranjen u tom napadu. Mojoj izjavi autor daje drugačiji smjer (str. 123). Autor piše da su Bošnjaci u ljeto 1991. godine išli dobrovoljno u Hrvatsku da se bore za njenu odbranu (str. 123). Još jedna neistina G.Duijzings-a. Vojnici bošnjačke nacionalnosti s srebreničke općine, koji su se u ljeto 1991. godine zatekli u JNA, masovno su dezertirali. U tome je velika zasluga SDA. JNA je veoma brzo prebacivala vojnike bošnjačke nacionalnosti na službi u drugim republikama na hrvatsko ratište, kako bi ih što više izginulo. Na srebreničku općinu stiglo je šest sanduka s leševima vojnika bošnjačke nacionalnosti, u toku 1991. S druge strane, Srbi s srebreničke općine su tajno i dobrovoljno odlazili na hrvatsko ratište kako bi se dokopali srpske junačke slave i hrvatske materijalne imovine.

Teroristički napad, kod srpskog sela Kravice, na četvoricu bošnjačkih mladića u putničkom autu desio se u noći 3/4 septembar 1991 a ne 1993 godine (str. 128). G.Duijzings zna da iza toga terorističkog napada nije stajala SDS. Još jedan dokaz slijepog prihvatanja za istinu srpske strane i potpunog negiranja bošnjačke. Iza dvostrukog ubistva kod Kravice stoji SDS Bosne i Hercegovine. To je davno dokazano i dokumentirano, ali je problem autora što konstantno marginalizira i neprihvata bošnjačku stranu kao relevantan izvor informacija. Po G.Duijzings-u žrtvi se ne može vjerovati jer ona nije neutralna. ‘Neutralni’ autor ne pominje da se u Kravici vihorila srbijanska zastava, od samog formiranja SDS Bratunca. On to i ne pominje a kamoli da komentira, šta to pra ktično znači. Nezir Muratović, načelnik Javne bezbjednosti Bratunac, dao je ostavku isti dan (04-09-1991) na zahtjev Envera Šarića (načelnik Centra službi bezbjednosti) iz Tuzle a ne dva dana kasnije (str. 129). Orahova stabla su se prodavala za par stotina njemačkih maraka a ne za par DM (str. 130).

G.Duijzings piše da je u novembru 1991 zaustavljen rad Radio Srebrenice, zbog toga što su u njoj radili Srbi. U Radio Srebrenici radila su četiri Srbina i jedan Bošnjak (tonski majstor). Na čelu Radio Srebrenice bio je Boško Milovanović, peti Srbin. Ta stanica pod uredništvom Momčila Cvjetinovića vodila je otvorenu prosrpsku i prosrbijansku politiku negirajući Bošnjake i suverenost njihove Republike. Radio Srebrenica prestala je s emitiranjem programa polovinom januara 1992. a ne u novembru 1991 (str.133). Taj podatak je autoru proslijedio Momčilo Cvjetinović i on ga uzima zdravo za gotovo. Moj podatak o datumu zatvaranja Radio Srebrenice autor napominje u fusnoti. Još jedan prilog dokazu kako G.Duijzings preuzima za istinito što god Srbi kažu. Osobno sam vodi o dnevnik a imam i svježe sjećanje o tim događajima, kada tvrdim da je Radio Srebrenica zatvorena polovinom januara 1992. Početkom januara 1992. u Srebrenici je boravila delegacija posmatračke misije Evropske Zajednice koju su pratili, između ostalih, i novinari Radio Srebrenice. Neposrjedan povod za zaustavljanje emitiranja programa Radio Srebrenice bio je intervju Cvjetinovića sa predsjednikom SDS Srebrenice (9. januar 1992) o značaju srpskog secesionističkog referenduma. Nekoliko dana uoči srpskog ilegalnog referenduma Zekić je četnikovao na talasima Radio Srebrenice o otcjepljenju od BiH te formiranju srpskih autonomnih oblasti. Dakle, Radio Srebrenica je u prvoj polovini januara 1992.godine emitirala svoj program. Sa predstavnicima SDA i SDS boravio sam u srpskom selu Podravanju, 30. januara 1992., kako bi pokušali razriješiti tešku političku situaciju. Radnici srpske nacionalnosti iz tog sela pokrali su teške mašine DP ‘Boksit’ i tako zaustavili njeg ov rad. Momčilo Cvjetinović je došao na taj sastanak samoinicijativno. Pitao sam ga zbog čega će on na sastanku kada Radio Srebrenica ne emituje program a on je uzvratio da radi za druge srbijanske radio stanice i novine te da će njima poslati priloge. Na tom sastanku je mali čovjek i još manji novinar pozvao prisutne srpske seljake i radnike da me bukvalno linčuju jer sam : “glavni ideolog SDA i nosioc antisrpske politike u Srebrenici”. Za objektivniju i detaljniju sliku o razlozima i uzrocima zaustavljanja emitiranja programa Radio Srebrenice pogledati : Besim Ibišević, Srebrenica 1987-1992, Amsterdam 1999.

Podpredsjednik SDS Miodrag Jokić (Žmigo) je 6. aprila 1992. vraćao učenike srpske nacionalnosti iz osnovne i srednje škole u Srebrenici, plašeći ih pričama o klanju za bajram. Ista paranoidna osoba bila je mjesecima opsjednuta slanjem ratnohuškačkih obavijesti u srpsku ratnopropagandnu mašinjeriju. Samo dan ranije (05-04-1991) zajedno sa Ibranom Mustafićem obilazio je Miodrag bošnjačko selo Trubare i umirivao ljude da neće biti rata. Ispreplašenim Bošnjacima tog mjesta obećao je on osobno donijeti šest pušaka, kako bi se mogli odbraniti od eventualnih napadača. Čim se vratio iz Trubara u grad pozvao je on Srbe da bježe u Srbiju, da ih Bošnjaci ne bi poklali za svoj vjerski blagdan. Jokić je bio psihički nestabilna i paranoidna osoba kome nisu ni Srbi vjerovali a kamoli Bošnjaci. Zekić ga je zadržavao na visokoj stranačkoj funkciji zato što je smatrao da : “svaka politička stranka treba imati po jednog jastreba”. Dobrovoljno protjerani Srbin nije mogao čak ni svoju suprugu ubijediti da napusti Srebrenicu. Poslije bijega svog muža Miodragova žena je sasvim normalno boravila i živila u Srebrenici još desetak dana. Od onoga što Miodrag izjavljuje za beogradske novine a citira G.Duijzings jednostavno ništa nije istina (str.136). S druge strane istina je bila da Srbi treba da počnu ustanak 6. aprila 1992. ako BiH bude priznata kao nezavisna država od strane Evropske Zajednice. U toj činjenici krije se pravi uzrok odlaska Srba iz Srebrenice.

Poglavlje 6
Rat u istočnoj Bosni

Podnaslov poglavlja (str.139) dokazuje kontinuirano izjednačavanje agresora i žrtve. U istočnoj Bosni nije bio rat već masovno ubijanje i progon bošnjačkog naroda od strane dobro naoružanih i opremljenih Srba i Crnogoraca. Poglavlje šest autor započinje citatima dvojice Srba (str.139) : Dobrisava Kočevića (nekadašnji srebrenički komunistički funkcioner) i svog ljubimca Željka Ražnjatovića ‘Arkana’ (ratnog zločinca). Za G.Duijzingsa Bošnjaci vjerovatno nejmaju što izjaviti.

U Bijeljini nisu bile teške borbe (str.139) već masakr nad nezaštićenim i nenaoruanim bošnjačkim narodom. Pokolj su izvršile srpske paravojne jedinice naoružane i potpomagnute od strane JNA.

Na str.148 autor citira mudre riječi srpskog ratnog zločinca Miroslava Deronjića, koji je najodgovorniji za pokolje bošnjačkog naroda Bratunca i Srebrenice. Preporučio bih autoru da svog ljubimca posjeti u zatvoru Scheveningen te da preuzme još koji pametni citat. Kada je riječ o citatima u tekstu ‘neutralni’ autor citira Srbe 29 puta a Bošnjake 2 puta. Brojevi sve govore, neutralno nejma šta !

Predsjednik SDS Srebrenice je za autora (opet) umjereni političar (str.155). Skandalozno! Autor se očito izgubio u vrjemenu i prostoru. Koliko je Radovan Karadžić umjeren političar toliko je isto i Goran Zekić. Bošnjaci Srebrenice su uoči srpske vojne agresije bili potpuno nespremni za rat. Oni rat nisu željeli, htjeli su da normalno žive, rade i ostanu u svojim kućama. Dana 14.aprila 1992. u srebreničkom Domu kulture su okupljeni Bošnjaci odista aplaudirali Zekiću, ali to nije dokaz da je on umjeren i poštovan. Bio je to očajnički pokušaj potencijalne žrtve da politički omekša svog dželata. Obični ljudi su mi jednostavno govorili ‘krmka treba niz dlaku’, odnosno, da znaju da je Zekić najveći srpski ekstremist i da im je zlo pripremio. U danima iščekivanja ulaska srpskih paravojnih formacija u nezaštićeni i skoro prazan grad Zekić je bio osoba u čijim je rukama bila sudbina preostalih ljudi. Kako je to on uradio, za vrijeme prve srpske vojne okupacije Srebrenice (18. april - 08 maj 1992) to sam već ranije opisao. Naivni Bošnjaci su mislili da će političkim i teritorijalnim ustupcima odobrovoljiti Zekića te da će time izbjeći pripremljeni masakr.

‘Neutralni’ antropolog pokušava kroz cijelu knjigu Srbe, njihova djela i zločince politički rehabilitirati.

Svjesno ili nesvjesno autor opet pogrješno prepisuje iz moje knjige. Na posljednjim stranačkim pregovorima u Bratuncu (17-04-1992) Goran Zekić je bio prekinut u govoru od strane Miroslava Deronjića a ne Miodraga Jokića (str.158).

Na kratkom sastanku u općinskoj zgradi Srebrenica (17-04-1992) između preostale male grupe općinskih funkcionera bošnjačke nacionalnosti Hakija Meholjić i Hamed Efendić nisu bili prisutni (str.158).

Poglavlje 7
Nastanak muslimanske enklave Srebrenica

Ispod naslova poglavlja je fotografija Gorana Zekića, predsjednika SDS Srebrenica (str.167). Na slici je srpski čelnik u četničkoj odori s pištoljem za pojasom i zapuštenom crnom bradom. Autor izgleda boluje od srpskih fotografija i srpskih citata. Čudi me da se autor nije zapitao šta će to ‘umjereni’ političar u vojnoj uniformi i pištoljem raditi? Na koga će pucati? Čovjek koji prvi s srebreničke općine staje iza političkih ideja Radovana Karadžića je za autora ‘umjereni’ političar. Volio bih vidjeti metar kojim autor mjeri političku umjerenost ili ekstremizam. Zajedno sa Miroslavom Deronjićem čelnik srebreničkih Srba idejno je pripremao genocid nad Bošnjacima Srebrenice i Bratunca. Brojem bošnjačkih glava trebali su dokazati svoje srpstvo i primat kod vožda s Pala. U svakom slučaju čelnik srebreničkih Srba bio je minorna i marginalna osoba koja ne zaslužuje toliki prostor a kamoli fotografije u knjizi, koja pretendira da bude objektivna i neutralna.

Podnaslov poglavlja je ‘Smrt Gorana Zekića’ (str.167). G.Duijzings ponovo glorificira i oplakuje preranu smrt predsjednika SDS. Bilo bi mnogo poštenije i objektivnije da je podnaslov naslovljen: ‘Ubijanje i deportacija Bošnjaka’. To što Zekić izjavljuje za TV Novi Sad, poslije prvog pada Srebrenice, je dio srpske političke propagande (str.168). I ostali općinski čelnici SDS poslije okupiranja bosanskih gradova pozivali bi Bošnjake da se vrate kako bi mogli da naprave što veći pokolj. Čelnik srebreničkih Srba pozivao je Bošnjake da se vrate u grad iz genocidnih a ne humanitarnih razloga. Tačno je da da su pojedini izbjegli Bošnjaci telefonirali predsjedniku SDS Srebrenice (za vrijeme prvog pada Srebrenice:18 april-08 maj 1992) ali to nije dokaz njegove umjerenosti već strah običnih ljudi za kuće i imovinu koju su morali ostaviti (str.168). U cijeloj BiH su pojedini Bošnjaci u prvim danima srpske okupacije zvali čelnike iz SDS moleći ih da im sačuvaju imovinu. Dakle, da je u tim danima na mjestu Zekića bio bilo koji drugi Srbin pojedinci bi mu telefonirali i molili da im se sačuva materijalni posjed, koji su iza sebe ostavili. Bošnjački strah autor je pretvorio u bošnjački respekt prema srpskom ekstremisti i ideologu zločina. Da je kojim slučajem autor opisivao događaje u Srebrenici do kraja srpske vojne agresije, vjerovatno, bi i životni strah Bošnjaka u Potoćarima pretvorio u respekt prema ratnom zločincu Ratku Mladiću kome su aplaudirali jer ih je tješio da im se neće ništa dogoditi. Šta se tim ljudima kasnije desilo to je, manje više, svima poznato.

Autor prenosi u svoju knjigu iz srpskih ratnopropagandnih novina ‘kartu popaljenih i razorenih srpskih naselja’ (str.178). Ispada da su mjesta s većinskim bošnjačkim stanovništvom srpska te da su Bošnjaci palili i razarali svoja naselja. Gdje je autore, karta bošnjačkih opustošenih i popaljenih mjesta srebreničke i bratunačke općine ? Stotine bošnjačkih sela i zaselaka je sistematski ispražnjeno, opljačkano i popaljeno. G.Duijzings kroz cijelu knjigu pokušava izjednačiti srpsku vojnu agresiju i bošnjačku borbu za životni opstanak, planirani srpski državni terorizam i pojedinačne bošnjačke ekscesne slučajeve. Bošnjački pojedinačni ekscesni slučajevi se ne mogu i ne smiju izjednačavati s planiranom genocidnom politikom srpskih državnih vlasti.

Srebrenička enklava bila je mala oaza bošnjačke slobode gdje su spas od sigurne smrti potražili i Bošnjaci iz okolnih općina : Bratunac, Zvornik, Vlasenica, Rogatica, Han Pijesak i Višegrad. Oko 50.000 ljudi živjelo je na veoma malom prostoru, jer su Srbi okupirali veliki dio teritorije srebreničke općine. Glad je bila svakodnevna pojava koja je odnijela mnogo ljudskih života. Srbi su sprječavali svaki dolazak humanitarne pomoći. Pripadnici Armije BiH iz Srebrenice morali su pokušavati osloboditi okupirana bošnjačka mjesta kako bi došli do nove hrane i većeg životnog prostora. Uz bošnjačke vojnike išao je izgladnjeli narod s torbama, kako bi donijeli malo hrane svojoj porodici. Srebrenički torbari su još jedan dokaz srpskog cinizma i njihove genocidne politike. Ljudi su morali često puta žrtvovati i vlastiti život da bi prehranili sebe i obitelj. G.Duijzings piše kako su torbari bili dokaz Srbima da nejma nevinih Bošnjaka, jer su oni navodno skrnavili leševe srpskih boraca (str.180). O mučenjima, ubijanjima i skrnavljenju leševa bošnjačkih građana oba pola i svih životnih uzrasta od strane Srba mogli bi se tomovi knjiga napisati. O tome G.Duijzings ne piše. Autor očito žmiri ili živi u mraku kada nije u stanju raspoznati i razlučiti srpski fašizam od osnovnog ljudskog prava na život.

Na str.183 je podnaslov : ‘Muslimani ugrožavaju Bratunac’. To sve govori autore. Kako će Bošnjaci ugrožavati Bratunac u kojem su bili apsolutna većina stanovništva, u kojem su doživjeli masakr i iz kojeg su protjerani. Adekvatan podnaslov trebao bi glasiti: ‘Bošnjaci oslobađaju Bratunac’.

Još jedna fotografija sedam grobova srpskih žrtava iz osobne kolekcije G.Duijzings-a (str.184). Gdje su fotografije 10.000 bošnjačkih žrtava srpskog fašizma? Za vrijeme srpske vojne agresije stradalo je najmanje 10.000 osoba s područja srebreničke enklave. Najnoviji statistički podaci govore da je na srebreničkoj enklavi stradalo preko 12.000 Bošnjaka, oba spola i svih životnih uzrasta. Samo poslije drugog pada Srebrenice (11-07-1995) život je izgubilo preko 8000 ljudi. Slike ‘scena iz pakla’ kako ih nazivaju neutralni i objektivni historičari ili novinari obišle su i užasavale cijeli svijet. Po šumama i potocima od Srebrenice do Tuzle još uvijek se mogu naći razbacane bošnjačke kosti. Poznate su lokacije desetina velikih masovnih stratišta, gdje je n a hiljade strijeljano Bošnjaka.

Na sreću po historiju, nova pokoljenja i budućnost bilo je dosta neutralnih i objektivnih autora koji su to opisali i dokumentirali. Da se pitao G.Duijzings on bi to vjerovatno prećutao, znajući da se desilo ono samo što je zapisano. Srećom nije tako, desilo se ono što G.Duijzings nije zapisao ili fotografisao i to ostaje u historiji. Više godina pisana i iščekivana knjiga već je pala u zaborav. Historijski falsifikati žive veoma kratko.

________________________________________________________________
1. M.Grmek, M.Gjidara i N.Šimac: Etničko čišćenje, Zagreb 1993, str.82.
2. Mustafa Imamović: Historija Bošnjaka, Sarajevo 1998, str.489.
3. Mustafa Imamović: Historija Bošnjaka, Sarajevo 1998, str.491.
4. Mustafa Imamović: Historija Bošnjaka, Sarajevo 1998, str.491.

Vijesti: