Naučna istraživanja

Dogovor ima alternativu

Dogovor ima alternativu

Imperativ opstanka države Bosne i Hercegovine, obrane života i prosperiteta odanih građana i potomstva, je primjena pravnog metoda u rješavanju problema državnog ustroja – umjesto pogubnog dogovornog metoda iz dosadašnje prakse domaćih varalica i bjelosvjetskih hohštaplera.

Postoje dva metoda rješavanja spora: pravni (sudski) i dogovorni (vansudska nagodba). Naš ključni problem je što internacionalni zločin agresije susjednih država na Republiku BiH, lažno nazvane pro-bosanske stranke ne rješavaju pravno, nego dogovorno tj. vansudskim nagodbama - na osnovu kojih je i nastao ovaj genocidni Dejtonski ustavni ustroj BiH iz Aneksa 4. Javnost treba znati da je Dejtonski ustroj kumulirani rezultat dogovornog umjesto pravnog odlučivanja o jednom pravnom problemu: nezakonitom ratu-agresiji, ratnim zločinima i genocidu. Taj ustroj je lord David Owen ispravno nazvao ¨zbirom dostignutih dogovora o podjeli Bosne¨. Kao takav, dio je procesa nestanka Republike BiH na jedini mogući prihvatljiv i bezbolan način za internacionalni pravni poredak: da sama žrtva agresije, ratnih zločina i genocida, u toku petnaestak godina prihvati ciljeve agresora tako što će ih preko svojih predstavnika u Dejtonskim parlamentima, ozakoniti (legalizirati, ratificirati) na domaćem i internacionalnom nivou. Naravno, to se ne može ostvariti u pravnom domenu, koji razlikuje krivca i žrtvu, nego u domenu dogovora - u kojem se automatski krivac i žrtva pravno izjednačavaju; u kojem žrtva samim pristajanjem na dogovor, amnestira krivca.

Sa stanovišta Povelje UN i pridruženog Internacionalnog prava - pod čijom zaštitom članica UN mora biti – ti pregovori su totalno nelegalni, jer su se odvijali i odvijaju između protupravno postavljenih, nametnutih pregovaračkih strana. Pregovarali su legalni predstavnici članice UN, RBiH – sa počiniteljima zločina, agresorskim državama i njihovom iredentom.
Agresori-teroristi su postavljeni na isti nivo sa napadnutom članicom UN! Takvim nametanjem strana i procedura, RBiH je izvedena izvan zaštite Povelje UN, da bi njeni građani bili četiri godine jezivo terorizirani, što je i predodredilo ishod pregovora u Londonu, Ženevi, Beču, Nju Jorku, Vašigntonu, Dejtonu, Sarajevskom aerodromu - kakvi se i dalje vode u Prudu i Butmiru. U tom siledžijskom scenariju, prave se krvlju žrtve natopljeni dogovori sa agresorima; članica UN se dogovorno uništava.

Po povratku iz Ženeve januara 1993., Franjo Tuđman je na Aerodromu Zagreb euforično zaurlao: ¨Na pregovorima je postignut najveći povijesni uspjeh hrvatske diplomacije!¨ Ustvari, taj je uspjeh bio klečanje UN pod terorom korpusa Jugoslavenske armije i ¨dobrovoljaca¨ iz Hrvatske, kojima su masovna ubojstva građana članice UN, bili ¨pregovarački argumenti¨.

Skoro jedini korak da se RBiH iz pogubnog dogovornog metoda vrati pravnom, bio je Tužba RBiH protiv SRJ na Svjetskom sudu u Hagu, marta 1993. Ali, krajem 1993. slijedi razvlačenje procesa i nastavak pokolja, uz još mnogo vansudskih nagodbi.

Skoro svi dokumenti potpisani u proteklim godinama su izvan i protiv slova i duha Povelje UN, Internacionalnog pravnog poretka. Članica UN Republika BiH i njeni odani, terorizirani i masakrirani građani, već 18 godina su stavljeni izvan zakona. Kao da se u restoranu sastalo društvo članova UN na ručku, a nama su, također članu UN, zabranili ulazak i kod kontejnera za smeće bacili otpatke hrane da ih sa tla kusamo. Nek' se zna: takav su nam pasji položaj kod kontejnera, osigurale i tzv. pro-bosanske stranke sa centralama u Sarajevu!

Kada bi vlasti u Sarajevu doista željele državu Bosnu i Hercegovinu, prekinule bi nagodbe sa zločincima lažući nas da ¨dogovor nema alternativu¨ (omiljena parola Adnana Terzića, Sulejmana Tihića i ostalih). Dogovor itekako ima alternativu – u primjeni prava! Ustvari je pravni metod jedino ispravan – a dogovor je njegova protupravna, destruktivna alternativa. Prekinuti treba sa dogovorima, trgovinom temeljnim principima; niti jedna država temeljnim principima ne trguje. Prekinuti treba političko prostituiranje po kojekakvim sjedjeljkama, bilo u ambasadama, bilo na žderačinama po ugostiteljskim objektima. Državu i građane hitno, neodložno treba vratiti pod zaštitu pravnog metoda djelovanja, Internacionalnog prava, Konvencije o genocidu.

Presuda Svjetskog suda od 26.2.2007., je uz sve nedostatke nastale sabotiranjem procesa, ipak povoljna. Iako Republiku Srbiju uvelike 'skida s udice', ona presuđuje Republici srpskoj i tako još jednom dokazuje da ona nema nikakav temelj za svoje ozakonjenje – ako je mi ne ozakonimo. Izvršenje Presude bi ukinulo Dejtonski ustavni ustroj i vratilo status quo ante, prethodno pravno stanje Ustava RBiH – države koja je i sada kao Republika BiH upisana u ¨grunt¨ UN u NYC, sve dok Visoki predstavnik ne proglasi da je Dejtonski proces okončan. Taj proces ne treba okončati; država se može spasiti. Ali je mizerija u tome da ovdje tu Presudu nisu čak niti na bosanski jezik preveli, a kamo li da iz Sarajeva pošalju UN-u zahtjev za njeno izvršenje, tražeći primjenu obvezujuće Presude Svjetskog suda i prava na restitutio in integrum (povratak na originalno stanje), zasnovano na normi Internacionalnog prava jus cogens.

Pravosnažna presuda Svjetskog suda je šansa koju nam je taj famozni ¨Svijet¨, eto, dao da se budućnost BiH rješava legalnim putem sa pravom povratka na stanje prije agresije i genocida, tj. restitutio in integrum, utemeljeno na imperativnim normama Internacionalnog prava jus cogens. Sve to Tihić, Silajdžić i Lagumdžija znaju, ali svoje poteze vuku tako da bi izigrali pravdu i pravo žrtve na pravnu zaštitu.
Sve to čine u cilju očuvanja Republike srpske.

Vijesti: