“Svakodnevica, to su stepenice ka Džennetu“

“Svakodnevica, to su stepenice ka Džennetu“.

 

Posljednji intervju velikog književnika, rahmetli Nedžada Ibrišimovića: Užasavam se drveća, koje je živo, a ne može da hoda

 

Intervju je objavljen u časopisu "Behar"

Autor Ervin Jahić | Objavljeno 12.12.2011. u 02:48

Verzija za štampu Samo tekst Decrease font Enlarge font

Foto: F. Fočo Foto: F. Fočo

 

ÄŒasopis za kulturu i društvena pitanja "Behar" koji se štampa u Hrvatskoj objavio je posljednji intervju nedavno preminulog bh. knjževnika Nedžada Ibrišimovića. Sa velikim bh. piscem, rahmetli Ibrišimovićem, razgovarao je mladi bošnjački intelektualac iz Zagreba Ervin Jahić. TakoÄ‘er, naslovna fotografija Ibrišimovića, koja se našla na naslovnici "Behara" djelo je fotografa "Dnevnog avaza" Fuada Foče.

 

Prenosimo dio intervuja iz "Behara"

 

Ima tome godinu, s rahmetli Nedžadom izvršni urednik “Behara“ Filip Mursel Begović i ja dogovorismo razgovor za Behar, štoviše tema o njemu i njegovu djelu. No tek s početka ljeta, kada ga posjetih u njegovim Popovićima pokraj Sarajeva, obećah mu da ću mu uoči Ramazana konačno poslati pitanja. I bi tako, uz napomenu da ćemo razgovarati i o El-Hidrovoj knjizi koju još ne dočitah. Kao što ćete uočiti, poštovani čitatelji, posljednja dva Nedžadova odgovora u ovom intervjuu ostadoše tek naznaka, skica odgovora. Objavljujemo ih zbog autentičnosti, ali i nedvojbenog  povjerenja u Nedžadovu misao, u njegov intelektualni integritet. LjubaznošÄ‡u njegove supruge Nihade Ibrišimović, nekoliko dana nakon Nedžadova preseljenja na ahiret, ustupljen mi je razgovor. Behar ga objavljuje onakvim kakav je u izvornome obliku, bez redaktorsko-jezičnostilskih intervencija. U spomen na velikoga pisca i našega prijatelja.

 

Ako ti nije mrsko, hajdemo povesti razgovor o životu kulture, o govoru svakodnevice, o prijeporima i dvojbama bosanskohercegovačke stvarnosti, o putu od etike do estetike, o duhu vremena uopće. “Izuj obuću kad prelaziš/ Koranu, Glinu/ Savu i Drinu/ Operi noge u rijekama/ Bosna je ćilimom zastrta“, stihovi su iz tvoje pjesme “Bosna“. Oni sugeriraju da je riječ o svetoj zemlji, bezmalo nestvarnom entitetu, ali ponajprije možda o tvojoj emocionalnoj geografiji. Je li, u tom smislu, Bosna dom, konačište i odmorište, ili jedan izniman imaginarij ljudi, bića, energija usprkos neautentičnoj zbilji oko nas? Što je njena mjera bivanja, a što bitak, ako mogu tako da kažem?

 

Prije svega, časopis Behar u kojem razgovaramo je ugledan časopis, a ti si, da to ne skrivamo, moj prijatelj, a ja tvoj, iako ti živiš u Zagrebu, a ja u Sarajevu, meni je to daleko, ne volim da putujem i rijetko te viÄ‘am. Kad sagledam tvoje kompaktno, mudro i duboko, mnogostruko pitanje, misaono i rečenički naprosto kao iskovano u jednu besprijekornu, skladnu cjelinu, koja, usto, nimalo ne zauzdava emaniranje sporednih, usputnih silnica i, njime iskreno ponukan na razmišljanje, višestruko uviÄ‘am da mu nisam dorastao i da neću umjeti odgovoriti. Štaviše, ovo tvoje pitanje zahtijeva cio studij, ili barem niz teza kakva studija o kulturi i o Bosni, a ja, zapravo, nikad nisam ni pokušavao da na osam pitanja, sadržanih u ovom tvom jednom jedinom, pokušam odgovoriti, dakako, najprije samome sebi, a onda ni drugome. Iako se “govor svakodnevice“ iz tvog pitanja čini naoko najjednostavnijim za razgovor, on me odvlači do jedne rečenice iz Vječnika koja glasi: “Svakodnevica, to su stepenice ka Džennetu“, pa ni za taj dio tvoga pitanja ne bih umio sakupiti i uredno posložiti hrpu svakodnevnih činjenica iz života kojim živim. Bilo bi mi, u najmanju ruku, neprijatno, čak ako bih u tome i uspio, ili pogotovo stoga ako bih u tome uspio! Najprije zato što kroz stvarnost svakodnevice prolazim u neprekidnom oprezu da se ne ogriješim o svoju vjeru, a s druge strane, kada se zagledam u sebe, ne nalazim nikakvih posebnih osobina, zapravo, nemam ništa, tek prije dvije-tri godine doktor mi je našao srce u prsima, jer je oboljelo i sve teže hodam i dišem. Ne nalazim u sebi nikakvu ličnost, a još manje kakvo složeno biće, ili neke dubine duha i pameti, ili šta ti ja znam... ja sam, drugim riječima, čovjek bez svojstava, ne vidim u sebi nikakvih finih njegovanih odlika, živa duša i to je sve, a glad za kulturom utolim uglavnom čitanjem knjiga, koje opet, avaj!, vrlo brzo zaboravim, pa kao da ih nisam nikako ni čitao... Ne, ne!... Znam ja da tvoje pitanje ne zahtijeva ovakav pristup, ali ga ni ne priječi, zar ne? Hajdemo, kažeš, povesti razgovor o životu kulture.

 

Bilo bi vrlo uputno, znakovito, pa možda i plodotvorno pogledati gÄ‘e to danas žive kategorije duha? Kakvog je vida njihova stvarnost? Najprije, u filozofiji kao da je zavladao muk, književnost je otišla u površnost, a likovna umjetnost u performans. Kao da se čovječanstvo bliži kraju svoga 5 hiljadugodišnjeg braka s kulturom, hronološki i u biti. Kako li će se zvati oblici brakorazvodne parnice? Pošto se, u meÄ‘uvremenu, likovna umjetnost svela samo na gledanje, istjerana je iz svog rama u performans i možda je baš on najslikovitiji prikaz tog općeg samoosvješÄ‡enja. Umjetnost, dakako, nije bez golemih paradoksa. Recimo, druga strana likovne umjetnosti danas u svijetu je basnoslovna trgovina umjetninama. Para doksi u književnosti, naro či to u odnosu na film, ionako su višestruki, naravno, zato što se mogu mijenjati i razarati forme i oblici, ali sama umjetnost ostaje živa, postojeća, netaknuta u svojoj srži.

 

Može biti dokinuta samo onako kako se dokida ljudska duša, nikako drugačije, čak kad ne bi postojao nijedan njen vid i nijedan njen pojavni oblik. Film nema svoje osnove, film počiva na književnosti zadržavajući sve njene klasične odlike, dočim sam scenarij nije literarno Ä‘elo, ni prije snimanja filma, a pogotovo poslije. Obrušavanja u književnosti, kakva su se dogodila u likovnoj umjetnosti, počevši s Džojsom, Kafkom, Kamijem i završno s Beketom, i nadalje su u krilu književnosti, umjetnosti, za razliku od nekih eksperimenata koji su zaista uspjeli u svojoj namjeri da ne uÄ‘u u umjetnost, kao, naprimjer, romaneskno Ä‘elo Alen Rob Grijea. Najveći paradoks koji je antipisac Semjuel Beket lično doživio je pozorišni uspjeh njegovog komada, njegove antidrame ÄŒekajući Godoa . On o uspjehu svojih literarnih op ser vacija niti je mislio, niti ih je priželjkivao, li terarni uspjeh je u su protnosti s njegovim književnim pro se deom. Pa on se cijelim svojim bićem trsio da uvijek bude tamo, s druge strane svakog pojma, ali izgleda da riječ, i kad se njome ništa ne želi reći, zadržava svoja prava. Sve što je u domenu kulture, to je njeno i ona to ne da. Umjetnost je milosrdna mati kojoj su i kopilad njena draga Ä‘eca. Ali po čemu je književnica Jelinek zaslužila Nobelovu nagradu za književnost, i posljednje desetljeće ne samo ona? Kakva je to  recepcija književnosti u svijetu ako je P. Kueljo planetarno poznat pisac? Ta on nije pisac krimića, njegove knjige imaju privid literarnog, a klasici su još uvijek živi, od Homera i Mevlane do Tolstoja i Flobera, zar ne? Imamo je čime samjeravati. (Usput, odavno se na svijetu nije pojavila knjiga koju ne treba samjeravati ni sa čim!) Znači da je svijet potpuno pobudalio. Što se pak tiče etike, u svijetu vlada laž (dva cara najvećeg savremenog svjetskog carstva, prvo otac car, pa sin car, obmanu sav svijet izmišljotinama i premoćnim oružjem napadnu muslimansku zemlju bogatu naftom da u nju nazor uvedu demokratiju, nekoliko najmoćnijih svjetskih država raketama razore jednu drugu muslimansku državu bogatu naftom samo zato što im se nije dopadao njen dugogodišnji vladar, usput mu ubiju sinove i unuke, a UN to i zvanično odobri jer želi, tobože, zaštititi do zuba naoružane “nedužne“ civile), a estetika je danas, očito, kozmetika... Ali šta ima u Bosni? Pa vjerovatno, manje-više, isto ono što i u Hrvatskoj i svuda u  svijetu. Meni poštar sva kodnevno donosi pozivnice za brojne kulturne manifestacije. Kad bih se svakom pozivu odazvao, a svi su iz domena kulture, bio bih profesionalni konzument kulture i mogao bih se samo time i ničim drugim baviti. Da li bih tada znao odgovoriti na tvoje pitanje? ÄŒini mi se da ne bih znao ni tada. U svim gradovima u Bosni i Hercegovini održavaju se kulturne manifestacije s različitim sadržajima, ima mnoštvo pozorišnih i filmskih festivala, nebrojene promocije knjiga, otvaraju se mnoge likovne izložbe, večeri klasične i zabavne mu zike, simpoziji i debate o temama iz filozofije, knji ževnosti i nauka, ali mene lično ništa od svega toga ne privlači, sve mi je to dosadno i zamorno. I pored svega toga što se nudi, kao pisac osjećam zastrašujuću neman opće književne nepismenosti, a kao čovjek i graÄ‘anin nedostatak kulture i uljudbe svuda oko sebe, teške vlažne ćerpiće svakojakih zabluda, haos u vrednovanju kulturnih tvorbi i činova, otvorene laži i gluposti, feudalna književna interesna lena i kapetanije, neuhvatljive mreže skromnog finansiranja kulture, opću nebrigu društva i tek sporadično individualni napor i uzlet, koji opet svaki put propada u jamu bez dna!

 

To što ja ne mogu živjeti nigÄ‘e doli u Bosni, i to tamo gÄ‘e su njena brda, jer ima gore prema Savi i ravnice, za mene je i mjera bivanja i bitak, bit Bosne i njena suština. Bosna je za mene zemlja i to što osjećam svoju potpunu sraslost s njom neuporedivo je jače od političkih sistema u njoj, od razaranja, kidanja i prijetnji kojima je neprekidno izložena. Jezik je izgleda uvijek kod svoje kuće, nigÄ‘e ne ide, jer ne samo u bosanskom, nego i u svim jezicima svijeta nedostaje hiljade različitih riječi za nostalgiju, riječi za sve one niti i spone kojima je čovjek vezan za svoju rodnu grudu. Nostalgija uvijek, ma gÄ‘e otišao, ostaje kod ku će i jezik je ne poznaje, ni onaj koji si ostavio, ni onaj u koji si ušao. Jedna šuma negÄ‘e u Hrvatskoj i jedna šuma negÄ‘e u Bosni nisu geografski tako daleko jedna od druge, ali ja u bosanskoj šumi di šem punim plućima, u hrvatskoj se gušim. U kom jeziku, bilo govornom, bilo naučnom, postoje riječi koje bi opisale to moje stanje? Ni u kakvoj zemlji ne mogu ostati duže od sedam dana. Nakon sedam dana hvata me nesvjestica. I što je još čudnije, može u toj zemlji biti obilje hrane za mene, ali koliko god da jedem, ja sam gladan. Samo ti mene vrati mojoj kući! I nisam sa mo ja ovakav, ima još ovakvih ljudi.  Ali ima i milion onih koji su, nedav no, napustili Bosnu i našli dom negÄ‘e drugÄ‘e. Ja to ne mogu shva titi nikako. Svaka im čast! Mo žda su to pravi ljudi, Dostojevski, uos talom, i kaže da je osnovna lju dska osobina moć navikavanja. Ali je i Nasrudin-hoža navikavao svoga magarca da ne pase, pa taman kad ga je to naučio, magarac mu krepao od gladi. Nenad Veličković svojim studentima književnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu te stihove pjesme Bosna, koje si citirao, tumači kao nacionalističke i rasističke. Iako je takvo tumačenje za mene nepojmljivo, ipak me duboko vrijeÄ‘a i boli. M. Dushamp se davno upitao kako je moguće da o umjetničkom Ä‘elu svako može donijeti kakav god hoće sud, a nikome ne pada na pamet da donosi sudovi o kirurgiji, ili atomskoj fizici? Ako se pak, doslovno shvati fraza “Bosna od Une i Save do Drine“, onda cijela Cazinska krajina, možda samo srce Bosne, ostaje izvan Bosne. Pogledavši zemljopisnu kartu, vidio sam da rijeke Korana i Glina doslovno graniče s Hrvatskom, pa mi se učinilo logičnim i prirodnim da stih započnem Koranom i Glinom, a nastavim sa Savom i Drinom dobivši usto i sliv. Gledajući divlje bosanske travnjake, primijetio sam da svake sedmice, od snijega do snijega, na njima niče novi cvijet, neki ostane, neki uvehne, ali prosječno svakih sedam dana pojavi se još jedan, osobene boje, osobena oblika, osobena mirisa. Osjećajući Bosnu domom, ukazalo mi se da je po svoj Bosni prostrt ćilim raznolikih boja i šara. Treba se popeti, recimo, na Vlašić pa pod nogama osjetiti debeli tepih trava, cvijeća i ljekovita bilja. Krajnja je bahatost po takvom ćilimu gaziti krvavom čizmom i blatnjavim kundurama ili, pjesnički rečeno, prljavim nogama. Ne vidim šta je u tim stihovima nacionalističko i rasističko, ćilim je šarolik, nije jednobojan, a valjda i rasisti peru svoje sm r dljive noge. Otišavši jedne godine u Arabiju, začudio sam se kako se tamo često i u enterijeru i u eksterijeru može viÄ‘eti nehotičan krst. Onda sam shvatio da ga Arabljani zapravo i ne vide, nemaju ga gÄ‘e viÄ‘eti u svojoj pustoj okolini. Ali za to mome kolegi Nenadu Veličkoviću, u njegovom demokratskom ko moditetu, sarajevske džamijske munare neprekidno bodu oči, pa mu je i moja pjesama Bosna rasistička i nacionalistička...   Ja živim Bosanca, ali u isti mah ja sam i sva svjetska povijest, dakako, onoliko koliko je poznajem i shvatam, a osjećam i sva stanja koja proživljava savremeni svijet u cjelini, jer se svi ti fenomeni i u moju kožu, Ä‘ah nježnije, Ä‘ah grublje urezuju. Pa ipak, sve skupa, život osjećam kao užas, užasavam se što je Voyager 1, leteći brzinom od pedeset i sedam hiljada kilometara na sat, još maja 1988., prešao granicu solarnog i zvjezdanog vjetra, užasavam se buke svih vrsta motora, užasavam se nečijeg filozofskog pogleda na život, užasavam se svih meÄ‘uljudskih odnosa, neizmjerno se užasavam toga što sam roÄ‘en, užasavam se drveća koje je živo, a ne može da hoda, a zamisli da zna za sebe; a šta da vatra zna za sebe? Užasavam se rastopljenog kamenja u utrobi zemlje, uža savam se svake vrste pretjeranosti, naročito pretjeranosti u govoru, užasavam se pretjerane otvorenosti, užasavam se pretjerane zatvorenosti, užasavam se voÄ‘a, velikih i malih, užasavam se otvorenih laži i svakojakog nasilja danas u svijetu, užasavam se umiranja riječi, više ništa ne znače, užasavam se svake vrste pameti, glupost svakako sve zaustavlja, nikud ne ide, užasavam se svakog stava, užasavam se svakog komoditeta u raspravi, užasavam se bilo kakve rasprave, zapravo se svega užasavam, ali nemam gÄ‘e pobjeći i, naravno, Bogu zah va ljujem na svim tim zas tra šu ju ćim, zapanjujućim užasima. Ali ima, dakako, i pjesma (sevdalinka, ilahija, kasida) koja još uvijek na dlanu drži moju bošnjačku dušu.

 

 

Usput, fascinantna mi je poetska slika u istoj pjesmi kojom se majka popne na brdo, mahne mašinovoÄ‘i a lokomotiva krisne. Lucidan spoj vizualne i akustične informacije koji, mimo bilo kakve poznate mi asocijacije, Ä‘eluje iskonski, kao nešto što sam podsvijesno registrirao nekoć, bilo kada, svejedno. Osim što si skulptor, prozaik, da si napisao samo ovu pjesmu, a autor si cijele stihozbirke, ti si i pjesnik. Odričeš li to?

 

Odričem. Ne kažem da u mojim prozama nema poezije, to su drugi već odavno otkrili (čak i Huan Rulfo u jednoj svojoj posveti na mom primjerku Pedra Parama), ali ja se ne bavim pjesništvom. To sam od ga Ä‘ao za duboku starost, a, eto, ostario sam, a još mi ne pada na pamet da se okušavam u toj književnoj for mi. Pjesma Bosna nastala je slučajno i kada je naišla na opće odobravanje i dopadanje, pokušao sam drugom pjesmom ponoviti njen uspjeh, ali nisam uspio. Imam, doduše, stihozbirku, ali ne dr žim do nje... Nekada bi ljudi po Bosni, u ovoj ili onoj prilici, u kolu, u igri, pri kakvu veselju, u kakvu zanosu, pa i pri kolektivnom radu – krisni, puštali bi iz sebe pun, snažan vrisak, često samo kao izraz svog prisustva, kao izraz snage, zdravlja, vrisak je dolazio iskreno, nenadano, kao riječ koja se morala izreći i na prisutne je uvijek Ä‘elovao, iako iznena dan i zastrašujući - osloba Ä‘ajuće, relaksirajuće, svima bi se s usana otimao, upola zatomljen, smiješak odobravanja, prihvatanja i razumijevanja, ali danas se taj specifičan bosanski vrisak, nažalost, više ne čuje. Možda si ga ne kad negÄ‘e čuo, pa ti je ostao u sjećanju. Ili ga osjećaš negÄ‘e duboko u sebi, ali u Zagrebu nemaš gÄ‘e krisnuti, bojiš se da visokim tonom svojih glasnica nekome ne polupaš prozor, ne! Kao skulptor uspio sam izvajati ne  koliko skulptura na kojima ne preovladavaju greške i to smatram svojim velikim uspjehom. I kad vajam i kad crtam i kad slikam i kad pišem, uvijek i nehotično pokušavam izraziti, po svemu sudeći, jednu te istu stvar, u likovnom to je sjenka i odraz, u pismenu stvarno i privid, a šta je to uistinu, još uvijek ne znam. A prozaik jesam i tu se osjećam komotno, kao riba u vodi. Kad ne razmišljam o tome, pisac sam odavno, od roÄ‘enja, objavio sam prvu noveletu s trinaest godina, prvu ozbiljniju priču s osamnaest, bio sam zvanično najmlaÄ‘i književnik u Bosni 1964. godine. Ali kad o tome malo razmislim, uviÄ‘am nešto neobično, a to je da još nisam odlučio da li da budem pisac! Ovako, mene je oduvijek stid zato što biti pisac izaziva mnogostruke vidove diskrepancije. Nažalost, meni su se u početku desili nekoliki književni uspjesi koji su me odigli od zemlje, “puhnuli pod krilca“, poslije čega mi se bilo nemoguće vratiti. Sada za te uspjehe kažem “nažalost“, a kada su se dogaÄ‘ali osjećao sam ih kao neponovljiv ushit i zadovoljstvo. ÄŒini mi se da je zet Thomasa Manna skovao krilaticu koju je Mann prihvatio, da svakom piscu s vremena na vrijeme treba dati da proguta vitamin “p“, vitamin pohvale. Ne znam šta sve pisca pokreće da piše osim uroÄ‘enog dara, ali znam dvije stvari koje ga na to tjeraju, a to su taština i strah. Alen Rob Grije kaže da mu ne treba nijedan čitalac, što je čista besmislica. Biti pisac i pisati knjige koje niko ne čita, biti pisac i objavljivati knjige koje se ne prevode, biti pisac a ne biti svima znan i poznat, nije li to besmislen trud, zalutalost. Takva pozicija ne odgovara zvanju i pozivu pisca, iako je pisac u svojoj biti zatomljena, sklonjena, posmatračka figura. I, inače, baviti se umjetnošÄ‡u, a ne napraviti u najmanju ruku čudo - poraz je i pad!

 

Jesi li ti muslimanski ili bošnjački pisac i što po tebi znači jedno a što drugo? Je li Derviš i smrt muslimanska knjiga? Što se tiče te sintagme “muslimanski pisac“, držim da je gotovo neprimjenjiva. Ne znam da li u Hrvatskoj ima pisac uz čije ime stoji “katolički pisac“?

 

Ta sintagma najprije vuče porijeklo iz vremena poslije stalnih ataka na bosanske muslimane da se izjašnjavaju kao Srbi, kao Hrvati, ili kao Neopredijeljeni, i potom pogrešnog narodnosnog odreÄ‘enja Muslimana kao naroda s velikim M. Kulturno društvo Muslimana Preporod svojedobno je započelo ediciju Muslimanska književnost u sto knjiga, ali je potonja Bošnjačka zajednica kulture Preporod tu ediciju preimenovala onako kako je jedino i moguće, onako kako treba i kako je ispravno, u Bošnjačka književnost u sto knjiga , čija kola, od po pet knjiga, s vremena na vrijeme, još uvijek izlaze. Dakle, ja sam bošnjački pisac. Što se tiče sintagme “muslimanska knjiga“, 1997. godine napisao sam članak pod naslovom “ Derviš i smrt nije muslimanska knjiga“. I, eto, tu je upotrijebljen taj pojam, jer mnogi muslimani drže da je Derviš i smrt muslimanska knjiga, a nije. Tamo, na početku toga članka stoji: “Roman Mehmeda Meše Selimovića (1910. – 1982.) je, po općem uvjerenju, najbolji roman bošnjačke književnosti. To je složena i lijepa književna tvorba graÄ‘ena kontrapunktnom rečenicom i kontrapunktom likova. Doživjela je veliku slavu i priznanja i naišla na velik odziv kritičara i čitalaca. Ali glavna ličnost knjige, derviš Ahmed Nurudin, nije derviš, a najčešÄ‡e nije ni musliman. Kada se knjiga 1966. godine pojavila, muslimanima je značila mnogo, jer je u komunističkom miljeu spominjala islam, muslimane, Kur’an, dervišku tekiju, iako su i islam i muslimani i Kur’an i derviška tekija bili i ostali samo spoljni okvir knjige, njeno vanjsko ruho, a ne njena suština.“ Svih šesnaest poglavlja romana imaju moto, kako autor navodi, “iz Kur’ana“, ali pisac Kur’an uvijek citira kao puko literarno štivo, što je sasvim blizu blasfemiji. U tom članku (viÄ‘eti: Nedžad Ibrišimović: Izabrana Ä‘ela, Sarajevo, Svjetlost komerc, 2005., Ruhani i šejtani inspiracija, strana 294.) ukazano je na oko pedesetak mjesta u romanu Derviš i smrt koja jasno pokazuju, čak kada se roman čita samo s površi, da tu ustvari nema ništa muslimanskog, naprotiv, više ima kršÄ‡anskog i hrišÄ‡anskog. Tu je islam predstavljen u negativnom svjetlu kao puka ideologija, posluživši piscu za osudu svake ideologije. I to je uredu, mislim osuditi kakovu ideologiju koja u ime tobože uzvišenih stvari ljudima nanosi zlo. Ali islam, pa pretpostavljam, ni bilo koja druga vjera u svojoj suštini, u svom poslanju i u svom postanju nisu ideologije, što ne znači da odreÄ‘enim ljudskim uplivom i nasilnim nastojanjem ne mogu to postati i vjere su se često koristile, a i dan-danas koriste, ili bolje rečeno, zloupotrebljavaju, u tu svrhu. Ali pisac ovog romana nije se poslužio nekim, u povijesti islama odreÄ‘enim izvitoperivanjem islama u ideologiju, pa to opisao i to osudio, nego je svoju ličnu dramu i iskustvo razočaranog borca i ideologa komuniste i stvarnu egzekuciju (strijeljanje) svoga brata komuniste od ideologa komunizma, formalno preobukao u orijentalni ambijet i muslimansko ruho, posluživši se islamom kao ideologijom i to tako kao da se podrazumijeva da su islam i derviški redovi ideologije. Sam pisac Meša Selimović bio je prononsirani ateist, islam mu nije bio ni na kraj pameti, iako mu je, kako sam čuo, rahmetli mati klanjala bešvakat. (Bešvakat to je obavljanje svaki dan svih pet molitava cio život.) Volio bih znati da li je pomislio na tu svoju mater kada je otišao u Beograd i tamo srpskoj akademiji napismeno dao da je Srbin i da je srpski pisac? I da li bi bio ponosan što će se jedna četa četnika u Banjoj Luci za vrijeme agresije združene vojske bosanskih Srba i transgraničnih vojnih, paravojnih, policijskih i parapolicijskih snaga iz Srbije na Bosnu i Hercegovinu 1992. – 1995., zvati njegovim imenom? Za mene je Meša Selimović izdajica bošnjačkog naroda, pa ma kakve god da su ga pobude nagnale na takav čin!  I, evo, već četrdeset i pet godina roman Derviš i smrt je batina kojom muslimane tuku po glavi, a ogroman broj njih to ne vidi. I sve do svoga vjerskog osvješÄ‡enja to nisam vidio ni ja. I što je još gore, mnogi muslimani sami sebe tom knjigom udaraju po glavi, vrijeÄ‘aju ono jedino u sebi po čemu jesu to što jesu - muslimani. Jedan muslimanski učenjak mi kaže: “Pa nemoj nam dirati roman Derviš i smrt, pa to je naša knjiga, šta ćemo bez nje...?“  Zar taj muslimanski učenjak, birajući izmeÄ‘u Allaha i Kur’ana i Meše i Derviša, ne uviÄ‘a šta mu je preče izabrati ? Ogromna većina Bošnjaka i ogromna većina ljudi u Bosni nisu muslimani (pristaše islama), mnogi su hrišÄ‡ani i kršÄ‡ani, a ima i mnogo onih, od sva tri naroda, koji ne vjeruju u Boga i njih se to možda i ne tiče, osim ako ih ne zanima istina. Ali kako to da se to malo muslimana nikad nije upitalo zašto roman Derviš i smrt zvanično i zdušno prihvataju baš Srbi, oni koji muslimane i islam neće i ne vole, koji muslimane malo-malo pa ubijaju i progone, kako je moguće da hvale, poštuju i svojataju jednu knjigu koja govori o Allahu, Kur’anu, tekiji i islamu? Zato što se pisac Derviša islamom i muslimanima nije ni bavio, zapravo se bavio površno, iz svojih literarnih pobuda i potreba nehotično napravivši bezbroj grešaka i ne pomišljajući da bi time mogao povrijediti istinu i uvrijediti jedan dio svoga naroda kojega se najzad odrekao. Nije on to, dakle, učinio namjerno i meni nije teško potvrditi da je Derviš i smrt najbolji roman bošnjačke književnosti, samo što ja vidim šta u njemu piše, a mnogi ne vide, a oni koji vide, a šute, šute zato što im je u interesu da je islam tako snažno i tako lijepo literarno ocrnjen. Naravno, to nisu muslimani. A musliman koji to dvoje, da je Derviš i smrt, iako antimuslimanski, najbolji roman bošnjačke književnosti, ne može prihvatiti, pa šta mu ja mogu, mada takvih, haman, još nema!... I na kraju, najveći je nonsens kada se pišu književno-teoretski radovi o islamskim temama inspirisani romanom Derviš i smrt! GÄ‘e su ti profesori-muslimani da upute svoje studente kako treba...? I ima li ih igÄ‘e? I, eto, u ovom slučaju je upotrijebljeno to “muslimanska knjiga“, inače ne vidim neki smisao u tome da se knjige dijele na muslimanske i nemuslimanske, kao uostalom ni ljudi.

 

Jedna tvoja izjava svojedobno je izazvala sablazan tzv. intelektualne javnosti. Po prilici, ustvrdio si da nisi čovjek, nego musliman. Može li se danas u Bosni biti musliman?

 

Pa može se reći i tako, ali rekao sam, čini mi se, da više volim da budem mali musliman nego veliki čovjek. A možda sam mogao reći i da više volim da budem malo musliman, nego puno čovjek, ili nešto u tom smislu. Ali bilo kako bilo, kao čovjek sam od Boga dat, a kao musliman sam Božjom milošÄ‡u zadat i u tome je stvar. Postoje i džini, nevidljiva bića, od kojih su neki muslimani, a neki nisu. Postoji čovjek koji bi htio da bude inženjer, nije zadovoljan samo time da bude čovjek, postoji čovjek koji bi htio da bude još nešto osim to što je čovjek... Ali  kad kažeš “više volim da budem musliman nego čovjek“, to u prvi mah nikome ne ide u glavu. Prije svega ne zna se šta je to čovjek, a ono što se zna, nije baš za svaku pohvalu, a ako i jeste za pohvalu, veoma je sumnjivo, nesigurno, promjenjivo i neutemeljeno. Još od Ä‘etinjstva pamtim često izgovaranu frazu dragog ruskog pisca i čovjekoljuba Maksima Gorkog: “ÄŒovjek, kako to gordo zvuči!“ Danas bi te ri je či, u najmanju ruku, zvučale komično, zar ne? Ali da se načas poslužim riječima pametnijeg od sebe: “Sadašnjost zahtijeva isto ono što prošlost nije uspjela: da čovjek samosvjesno i kritički objasni čovjeka.“ (R. D. Laing: Politika doživljaja ) To evropsko i ovovremeno “čovjek“ vjerovatno ide od renesansnog okretanje čovjeka od Boga čovjeku, u nas, posljednjih pô stoljeća, podržano još komunističkom idejom i upravom. Kad god je Allah u Kur’anu pomenuo čovjeka, pomenuo ga je pokudno, s negativnim atributima, osim na jednom mjestu, sad se ne mogu sjetiti u kojem suretu, gÄ‘e se kaže da je Allah čovjeka stvorio u naj ljep šem obliku, čak, koliko se sjećam, kaže se u “sa vr še nom obliku“, ali odmah potom slijede ajeti opomene koje, interpretirani mojim riječima glase, da će Allah čovjeka, ako ne bude dobar, ako ne bude valj’o, ako ne bude kako treba i u tom smislu, vratiti u najniže nizine, bićemo vraćeni, ako smijem tako reći, do kambrijske eksplozije, ili možda čak do stromatolita... ili ko zna gÄ‘e. Povod za taj moj sablažnjivi izričaj bio je prilično banalan. Naime, često sam slušao kako ljudi govore: “ Ma, nije važno koje si vjere, važno je da si čovjek!“ i muslimani su, čini mi se, nasjedali na tu floskulu. Moja je želja biti jedino musliman i ništa drugo, sve drugo je efemerno. Tako bih bio zadovoljan, naravno, u nadi da će i Allah biti zadovoljan mnome. Svaka je dvojba vezana uz pojam čovjek, nemam nikakve dvojbe vezane uz pojam musliman. Ja bih čovjeka volio ostaviti daleko iza sebe, iako sam, nažalost, još uvijek prečesto čovjek. Doduše, jezik se ne može lišiti riječi “čovjek“ i, dakako, što bi je se lišavao, pogotovo, recimo, riječi “ljudina“! Unutar ovako naznačenog odnosa čovjek – musliman, razlika je u tome što su u polju “čovještva“ stvari relativizirane, a u polju “muslimanstva“ stvari se ne dosežu, pa u ovozemaljskoj, dunjalučkoj ravni, što se tiče ljudskosti, niko izgleda, za sada, nema očiglednu prednost, ni ljudi ni muslimani. Visoku razinu civilizacije čovjek je posljednjih tri stotine godina dosegao odvojivši se od crkve, u islamu nikad ništa ni u nauci ni u umjetnosti nije nastalo odvajanjem od islama, sve je uvijek bilo sukladno s njim. Ali posljednjih tri stotine godina u islamu ništa nije ni nastalo. ÄŒovjek danas živi u svom paklenom raju u ovostranosti i ide ka samouništenju, musliman se nada Božijoj milosti u onostranosti, jer zna da stvarnost nije ovÄ‘e. Što se tiče toga može li se danas biti musliman, može se svuda biti musliman, čak i u Holandiji i u Americi, ali je biti musliman svuda pokuÄ‘eno, pa i u Bosni.

 

Humanistička religija u temelju je friške neoliberalne dogme koja pjeva himnu čovjeku i zadrto se upinje ob ra čunati s Bogom u ljudskom svijetu (s Njim samim, naime, ne može jer nema kompetencije!). Riječ je o danas globalnoj ideološkoj narudžbi koja solidnu radijaciju ima i u ovim našim kolonijicama nastalim rasapom i ratnom demontažom nešto veće kolonijice. Što o tome misliš?

 

Pa imam utisak da se humanistička religija neoliberalne dogme ne obračunava toliko s Bogom u krš ćan skom svijetu, s Papom, crkvama i Isusom Kristom, koliko s pojmom Allaha i postojanjem islama. Osnovni po jam humanističke religije neoliberalne dogme ljudska prava je pogrešan, može se reći prava za sve ljude, a ne može se reći ljudska prava jer bi onda trebalo da su ostvarena (kao što su ostvarene ljudske oči, ili ljudske ruke...); “ljudska prava“ su samo još jedan vid pravde, pravičnosti, presuÄ‘ivanja, samo još jedan oblik sudske prakse a samo u Bosni ima najmanje desetak različitih sudova za ljudska prava, u svijetu dakako bezbroj “svačijih“ i “svakakvih“ sudova za ljudska prava... Zanimljivo je da je to zadrto upinjanje, koje pominješ (ag resivni, surevnjivi ateizam), jako prisutno, čak od re Ä‘ujuće baš u nas. I, dakako, daleko od svakog dijaloga i time mogućnosti za kreativne odnose. Ne mogu proniknuti šta to znači i zašto je tako, ali se nadam da će to jednom prestati. Nažalost, ovako, pod tim stalnim frontalnim pritiskom islamofobije sa Zapada, koja ovÄ‘e u Bosni nalazi na raznoliko i plodno tlo (i Karadžić i TuÄ‘man su se hvastali da su evropsko predziÄ‘e islamu prema Evropi), muslimani se nemaju kad samokritički okrenuti sami sebi. A tek bi tu bilo posla.

 

Hajdemo, molim te, malo progovoriti o sitneži zbilje praćakanju u praktičnoj stvarnosti. GÄ‘e su danas Bošnjaci, a gÄ‘e njihova kultura? Je li moguće da je temeljni ton njihove socio-kulturne egzistencije u vlasti ideološkog mraka i nazadnjaštva?

 

Enver Kazaz, naprimjer, inzistira na njihovoj “očitoj“ etnofašizacijidivljanju velikobošnjačkoga kompleksa, ali i ćosićizaciji bošnjačkih pisaca. Pa, eto, ti si već u svom pitanju ocrtao program javnog angažmana književnog teoretičara Envera Kazaza: “ideološki mrak“, “nazadnjaštvo“, “etnofašizacija“, “divljanje velikobošnjačkog kompleksa“, “kleronacionalizam“, “klerofašizam“, “arhaizirani identitet“, “bošnjačke oligarhije“ ovog ili onog vida, “ćosićizacija“... Sve te zastrašujuće definicije o Bošnjacima i bošnjačkim politikama, zapravo, sve te rigidne presude bošnjačkom narodu u kolumnama Envera Kazaza možda mogu poslužiti kao opomena, ali detekcije nisu. Sve su to, zapravo, Kazazove psovke, nekakve umstvene, knjiške psovke, bez sastavljanja je i be, ma da se, kako čujem, pred svojim studentima ne libi ni toga. Neshvatljivo je da stvari, koje nam se obojici, i meni i njemu, dogaÄ‘aju pred nosom, vidimo tako različito. Svi problemi u Bosni i Hercegovini kao državi dolaze od Republike Srpske, koja od svog nastajanja i početaka, neprekidno, otvoreno, jasno, očigledno i ne skrivajući to, ruši ovu zemlju. Ništa se u Federaciji (drugom dijelu zemlje) što ne valja, što je loše i manj kavo, ne može sagledati u pravom svjetlu svoje vlastite negativnosti zbog neprekidnih ucjena te, nasiljem stvorene srpske polovice Bosne. Što se pak tiče Hrvata u Bosni i njihovog, recimo, “domovinskog rata“, čovjek se stalno pita pa o kojoj se to domovini, napokon, radi...?! Bez obzira na to u kom dobu, u kakvom društvu i u kakvom političkom sistemu živjeli, uvijek se može za te ći hrpa pjesnika raznih poetika, jedan je lirik, jedan sklon misaonoj poeziji, jedan optimističan, jedan pesiističan, a jedan u svojoj poetici može biti i mračan. E, meni dr. Enver Kazaz liči na ne kog mračnog pjesnika upornog u svom mračnjaštvu i čak, kako se to samo pjesniku može i dogoditi, zaljubljenog u svoje mračnjaštvo. On je lijevo orijentirani intelektulac veoma ponosan na svo je lijevo opreÄ‘eljenje i to njegovo lijevo opreÄ‘eljenje svega gaprožima i kao ličnost, i kao književ nog teoretičara i kao kolumnistu.     

 

Ima u Bosni izvrsnih analitičara društvene stvarnosti i mahom su svi kao i Enver Kazaz lijeve orijentacije, ali za razliku od Kazazovih zastrašujućih definicija o svom narodu, volim pročitati njihove članke. Bilo bi takoÄ‘e zanimljivo uporediti osjećanje bošnjačke stvarnosti kako je doživljava Enver Kazaz i osjećanje bošnjačke stvarnosti kako je doživljava publicist Fatmir Alispahić. Fatmir Alispahić je jedan od rijetkih bosanskih intelektualaca koji se posvetio demopediji, a ne negativnim stereotipima svoga naroda. (I, začudo, od svakoga i sa svih strana je napadan i, često, stravično, brutalno vrijeÄ‘an. Ako ja sam nemam hrabrosti, znanja i talenta da pišem kao on, barem mu mogu odati otvorenu hvalu i ja to uistinu uvijek, pa, evo, i u ovoj prilici, i činim). Zanimljivo je da se poslije svakog njegovog članka osjećam postiÄ‘en. I inače mi nije jasno zašto se oni bosanski intelektualci-muslimani, koji Ä‘elom, činom i riječju potvrÄ‘uju ljudske vrline kao što su vjera, identitet, patriotizam, ljubav, strah i sažaljenje za svoj stradali narod, i fizički i književno izopćavaju iz društva...

 

Da su sve te Kazazove metafore o biću bošnjačkog naroda nasilne, govori i činjenica da je u svoj iz mišljeni, nezgrapni pojam ćo si ći zacije bošnjačkih pisaca jedva ugurao jedan jedini roman jednog jedinog bošnjačkog pisca, a i o tome bi se dalo polemizirati, ta, riječ je o um jet ničkoj tvorbi, a po Kazazu bi to tre balo da bude pojava. Poslije okončanja agresije na Bosnu i He r cegovinu odnekuda se pojavila te za o “tri iste strane“ i Kazaz svim silama nastoji bošnjački korpus ugu rati u jednu od te “tri iste strane“. Zaista ne želim, ili ako hoćeš, nisam kompetentan raspravljati o ovoj temi, usto veoma cijenim, i to na jedan staromodan način, svakog naučnika, pa tako i dr. Envera Kazaza. Ali zamisli da neki Hrvat, ili neki Srbin kaže: “Ja nisam Hrvat“, ili: “Ja nisam Srbin“, hoće li mu iko po vjerovati, pa da to ponovi i stotinu puta? Neće. A zamisli da jedan Bošnjak samo jednom izusti: “Ja nisam Bošnjak“, hoće li mu iko povjerovati? Hoće! Odmah će mu svi povjerovati, i Bošnjaci i nebošnjaci... Nije li to onda malo čudno?... Ili zamisli Ciganina kako na sred ulice viče da je veliki romski nacionalist!... Ne idu svi Bošnjaci u džamiju. Samo jedna mala skupina Bošnjaka ide u džamiju, svega možda nekih desetak posto populacije, ostalih devedeset posto Bošnjaka i Bošnjakinja su, zapravo, Kazazovi drugovi i drugarice, oni su ta demokratska većina koja odlu čuje. U Bosni vlada privid muslimanstva, a onda je i taj privid hipertrofiran, nakaradno izvikan, muslimani ne ma ju utjecaja ni na šta, u knji žev nosti pogotovo. I u vascijeloj Bosni su neprekidno izvrgnuti vrijeÄ‘anju, napadanju, nerazumijevanju, zas tra šivanju i takvim stvarima kako onÄ‘e gÄ‘e su većina, tako i onÄ‘e gÄ‘e su manjina...

 

 

Bio bih najsretniji da mi se čini, ali bojim se da je tome upravo tako Ivo Andrić, nedvojbeno formativan pisac jedne epohe, s velikom odgodom no ni u kojem slučaju stihijski svakoga dana postaje sve oštrijideološka razÄ‘elnica, manipulativan simbolički kapital bosanskohrvatskosrpske kulturne identitarnosti, kojim se zatim testira naše graÄ‘ansko pravovjerje. Ako primjerice, Bošnjaci iskažu stanovitu rezervu prema njegovim literarnim fikcionalizacijama (zašto ne reći i fantazmama) – a vazda je i to legitimno ako smo u polju književnosti i ako ga se na silu ne gura u historijske čitanke – učas se dižgalama i buka i zavrću se šije jer je kobajagi posrijedi bošnjačka isključivost i politikanstvo. Šićar, meÄ‘utim, od takve projekcije naravno imaju mali ili veliki komesari literature, ali to u cjelini nema veze s književnošÄ‡u i pravom na interpretaciju, a još manje istinitošÄ‡u umjetnine.

 

Biblioteka Republike Srpske zabranjuju upotrebu (štampanje) Andrića u Federaciji, on je samo srpski. Vodi se sudski proces izmeÄ‘u hrvatskog nakladnika iz Sarajeva i srpske zadužbine Andrićeve u Beogradu, jer je Andrić uvršten u biblioteku hrvatskih pisaca u sto knjiga u Bosni. Potpuno si u pravu i to je to, zapravo, upravo to, historijska slika o bo sanskom muslimanu se samo po navlja, i kad Ivo Andrić u svojim Ä‘elima piše o muslimanima i kada se muslimanima spočitava kako to čitaju Andrićeva Ä‘ela, to je uvijek isti nepromijenjen pogled na bosanske muslimane. Jer u tim polemikama da li je Andrić tobože, ili je uistinu ružno pisao o muslimanima Bosne, više se ne radi o tome da jeste, ili da nije, nego se radi upravo o tome što si i sam rekao, da je nedopustivo što muslimani primjećuju da ih Andrić možda vrijeÄ‘a. 

 

Autor si nekoliko novohistorijskih romana. U njima, čini se, tragaš za pojedinačnim i kolektivnim izvirima, posve svjestan uvira u kojima su se Bošnjaci češÄ‡e nasukavali negoli komotno živjeli. U njima etabliraš potragu za identitetom pojedinca, jezika, svijesti, pamćenja i sl. Neki, poput Muzafera u Ugursuzu, podsvjesno oslobaÄ‘aju zamukli, izgubljeni glas vlastite, ali, doima se, i narodne muke, izriču velika individualna i univerzalna pitanja i žude za odgovorima. “Obožavaju li Bošnjaci izmišljenu prošlost“ kako se pogrešno i nezgrapno pita Kazaz zanemarujući da vjerujući meÄ‘u njima mogu obožavati samo Boga - ili samo traže da im se prošlost vrati?

 

To nipošto, po mom razumijevanju stvari, ne znači i povratak u prošlost. Slika Muhammeda, alejhišelam, koji se prije četrnaest stoljeća, dakle, u prošlosti, jedne prilike, nasmijao tako da su mu se viÄ‘eli svi zubi, i kutnjaci, je slika koja, jasna, živa i očaravajuća, potresna, uputna i podučavajuća stoji ispred mene na ogromnom, praznom i nerazaznatljivo dubokom zidu moje budućnosti. Pročitao sam u jednom hadisu da se tako nasmijao, pa iako do nas njegov lik nije dopro niti će, nije teško zamisliti tamnoputa Arapina duge crne kose, bijelih zuba... a za ovaj osmijeh o kojem govorim nije mi potrebno ni to, uostalom, to je bio gromoglasan smijeh, a ne osmijeh. A veliko je pitanje da li stotine hiljada slika lika Isaa, alejhisselam, slikanih kroz stoljeća, uistinu dočaravaju lik Isaa, alejhisselam. Ali ako ja sada imam pred očima taj smijeh Božijeg poslanika Muhammeda, alejhisselam, šta je tu prošlost? Pa ja njega upravo sada živim i volim! Šta je tu prošlo, šta sadašnje, a šta buduće? Ne vidim šta to čovjek ima osim pamćenja i sjećanja! Davno sam se još usudio izreći da prošlost nije prošla, a da je historija jedna ne isc rpna, živa, stvarna, faktička, pulsirajuća storija i za onog koji hoće da piše i za onog koji hoće da čita. I ko kaže da je historija definisana jednom za svagda? Zar su zločini u Srebrenici prošli? Ako su prošli, znači li to da ih više nema? Ako ih nema, znači li to da ih nikada nije ni bilo?... Ništa nije prošlo, sve što se dogodilo uvijek se i ne pre kidno dogaÄ‘a... Nikad neću zaboraviti drastičnu, du hovitu i iznenadnu opasku prof. dr. Kemala Zukića na promociji njegovog djela Islamska arhitektura (2001.) u kojem se pominju i brojna imena Bošnjaka slikara i arhitekata za koja mi u Bosni nikad nismo ni čuli, niti ih znamo. “Naše neznanje o nama je grandiozno!“, rekao je dr. Zukić, upotrijebivši baš taj pojam “grandiozno“. I ja sam se onda pokušao sjetiti barem jednog imena od preko pet stotina imena pjesnika Bošnjaka koji su tokom tri stoljeća pisali na turskom, perzijskom, arapskom i bosanskom jeziku i nisam se sjetio nijednog. Za ista je bošnjačko neznanje o sebi, ni manje ni više nego “grandiozno“, kako se izrazio dr. Kemal Zukić. I to da Bošnjaci obožavaju izmišljenu prošlost, samo je još jedna Kazazova psovka. Mizernu zaradu donosi takva psovka...! Ali iz utrobe zemlje, ili iz utrobe lju dske duše, magma će kadli-tadli provaliti. Roman Ugursuz pisan je potpuno nesvjesno, zaista nisam znao šta to pišem. Završio sam ga kada sam napunio dvadeset šest godina, objavljen je kada sam imao dvadeset osam (1968.), ali tek trideset godina poslije shvatio sam šta je to iz njega provaljivalo. Mu zafer koji kao gluhonijema nakaza sve lucidnije otkriva svoj identitet, nakaza koja je najzad progovorila, nakaza koja je poželjela da ponovo zanijemi!