ISTRAZIVANJE - GENOCID U PRIJEDORU 2 DIO

 2.

 GENOCID U PRIJEDORU – PRIJEDORCID

 "Nikad ne smije, čovjek, niti narod misliti da je došao kraj. Gubitak posjeda lahko nadoknadimo. Za druge gubitke nas utješi vrijeme. Samo jedno zlo je neizlječivo - ako narod digne ruke od sebe." Gete.

 Put detaljno planiranog ubijanja Prijedora je počeo 29/30. aprila 1992.

 U malo kojem ratu u historiji čovječanstva je za tako kratko vrijeme i na tako malom prostoru počinjeno toliko zločina koje ne poznaje moderna civilizacija, kao što je slučaj sa Prijedorom.

 Prijedorcid kao pokušaj ubistva čitavog grada i njegovih graÄ‘ana je upotpunio svijet zločina novim fenomenološkim formama, do sad nepoznatim u historiji, a posebno je svjetska javnost zaprepašÄ‡ena i šokirana saznanjima o masovnosti izvršenih mučenja i ubijanja u koncentracionim logorima smrti, masovnim silovanjima, ubijanjima i protjerivanjima Prijedorčana.

 Prijedorcid je istina o agresiji na Bosnu i Hercegovinu i genocida nad Bošnjacima, kao rezultat srpskog imperijalizma i nastojanja da se stvori „Velika Srbija".

 Prijedorcid je istina o ponižavanju ljudskog dostojanstva i nacionalnog identiteta i bića Prijedorčana kroz masovna silovanja, mučenja u koncentracionim logorima smrti, protjerivanjima, ubijanjima.

 Prijedorcid je istina o uništavanju svega postojećeg što održava bošnjački nacionalni identitet.

Prijedorcid je istina o getoizaciji Bošnjaka u cilju stvaranja „Velike Srbije".

Prijedorcid je istina o pokušaju uništenja Bošnjaka kao nacije i prisvajanju teritorija gdje su živjeli, podjeli njihovih imanja Srbima i instaliranju države svih Srba.

 DOKAZI ZA PRIJEDORCID - GENOCID U PRIJEDORU 1992-1995

 UVOD

U novembru 1992 godine u Bosni i Hercegovini održani su prvi višestranaki izbori na kojima su pobijedu odnijele stranke: SDA, SDS i HDZ. Ova činjenica kao i ranije izdvajanje Slovenije i Hrvatske iz zajednike države stvoritće velike tenzije u Bosni i Hercegovini. Kako je vrijeme odmicalo predstavnici SDS sve više su shvatali da neće imati dovoljno političke moći da zadrže Republiku Bosnu i Hercegovinu u Jugoslaviji u kojoj bi dominirali Srbi. U tom cilju SDS je počeo da poduzima niz aktivnosti u želji da Bosnu i Hercegovinu silom zadržI u krnjoj Jugoslaviji. Te aktivnosti su imale i vojni i politički i ekonomski karakter.

 Kada je započela agresija bivše JNA, na nezavisnu državu Hrvatsku, postalo je jasno da će i Bosna i Hercegovina vrlo brzo postati meta iste agresije i morati proglasiti nezavisnost. Osjetivši ovu tendenciju SDS je 16.septembra 1991.proglasio Autonomnu regiju Krajinu kao i niz drugih srpskih oblasti. Ova regija obuhvatala je sljedeće općine: Banja Luku, Prijedor, Sanski Most, Ključ, Kotor Varoš, Bosansku Dubicu, Bosanski Novi, Bosanski Petrovac, Prnjavor, Bosansku Krupu, Bosansku Gradišku, Teslić, Šipovo, Skender Vakuf i ÄŒelinac.

Dana 24.10.1991 godine konstituisana je Skupština srpskog naroda u BiH u kojoj je dominirao SDS. Ova skupština je 9.1.1992 godine usvojila dekleraciju o proglašenju Republike Srpskog naroda u BiH u kojoj je decidno stajalo da je ona sastavni dio savezne jugoslovenske države. Glavni problem u stvaranju i uspostavljanju srpskih regija je predstavljala činjenica da je na ovim podrujima živio veliki broj Muslimana, Hrvata i ostalih naroda, koji sebe nisu vidjeli u okviru srpske hegemonije i Miloševićevog fašizma. Zato je trajno uklanjanje ove populacije sa teritorija gotovo cijele BiH postao SDSov aksiom koji je i doveo do genocida nad ovim narodima.

Jedan od prvih elnika ARKa ratni zločlinac Radoslav Br;anin je izjavio da je prihvatljiv postotak nesrba u srpskoj državi oko 2%. Prema popisu iz 1991godine na podruju Bosanske Krajine ukupno je živjelo 1 191 709

stanovnika od čega je bilo oko polovine Srba 567 293 hiljade. Prema istom popisu iz 1991. godine na teritoriji općine Prijedor živjelo je 112543 stanovnika od čega 6316 ili 5,6% Hrvata, 49351 ili 43,9% Bošnjaka, 47581 ili 42,3 Srba i 9,295 ili 8,2 ostalih. Prema podacima iz procesa koji je voÄ‘en u Haškom tribunalu protiv ratnog zloičnca Slobodana Miloševića 1997 godine Prijedor je imao 39248 stanovnika od čega 397 ili 1% Bošnjaka.

Za samo 5 godina broj Bošnjaka sa 44% spao je na 1%. U cilju progona gotovo polovine stanovništva ove regije SDS je vrlo brzo formirao krizne štabove u svim gradovima te krizni štab Autonomne regije Krajine. Ovi štabovi su bili zaduženi za preuzimanje vlasti u svim općinama i u tom cilju poduzimali su mjere koje im je nareÄ‘ivao SDS.

Od aprila do augusta 1992 godine snage bosanskih Srba nasilno uz upotrebu: JNA, paravojnih formacija, snaga srpske policije, jedinica iz Srbije i tzv Kninske krajine zauzimaju najve'i broj općina u Bosanskoj Krajini, za koje se smatralo da stoje na putu ostvarenja genocidnog plana za stvaranje Velike Srbije. Ovo je rezultiralo ubijanjem i progonom desetina hiljada Muslimana, Hrvata i ostalih naroda. Smatramo da su kroz ove aktivnosti u potpunosti ispunjeni svi elementi bića krivčinog djela genocida što ćemo pokušati i dokazati.

 UBISTVO ÄŒLANOVA GRUPE

Ako se zna da je ubistvo članova grupe jedna od odrednica bića krivičnog djela genocida i da se manifestuje kroz uništavanje jedinke kao dijela jedne nacionalne, etničke, rasne ili vjerske skupine, onda se svako masovnije ubijanje Bosanac  u protekloj agresiji može da procjenjuje kao djelo genocida. Ovo se posebno lahko dokazuje jer nije teško utvrditi da su se sva ta ubistva odvijala planski do u tanine sistematski i organizovano što je vrlo bitno za dokazivanje ovog djela. Ova sistematinost i organizovanost zločina posebno se može vidjeti na primjeru općine Prijedor, a isti scenarij ponavljan je u svim drugim općinama koje su srpske snage okupirale.

 Poslije više zajednikih sastanaka 29. 4. 1992.godine predstavnici SDS, SDA i HDZ Prijedor noću u 22 sata postigli su dogovor o ravnomjernoj nacionalnoj zastupljenosti u općinskom MUPu. Već četiri sata kasnije 30.4.1992. godine u 2,30 sati SDS uz aktivnu pomoć zločinačke JNA nasilno preuzima svu vlast u Prijedoru. Svi vitalni objekti u gradu preuzeti su bez ikakvog otpora, a dogovori izigrani.

 Već 23.5 1992. godine dolazi do artiljerijskog napada na Hambarine i okolna sela, a 25.5 1992. godine poćinje napad na Kozarac gdje gine veliki broj civila. Dan ranije 24.5 1992.godine srpske vlasti su svakako planski otvorile zloglasni logor Omarska i u njega zatvorili prvih 12 osoba iz grada Prijedora. Isti dan u prostorije tvornice keramikčih pločica u gradu Prijedoru zatvaraju prvih 7 civila iz grada što se smatra danom otvaranja logora Keraterm. Nekako istovremeno jedna fiskulturna sala u Trnopolju pretvara se u još jedan logor gdje se dovode i zatvaraju žene i djeca iz okupiranih sela. Dan poslije otvoranja u Keratermu je već bilo više od 200 ljudi, a taj broj se povečavao iz sata u sat. Već1.6. 1992. godine srpske vlasti su u potpunosti uništile Bošnjačko naselje Stari Grad u Prijedoru.

 Hapšenja nesrpskog stanovništva bili su svakodnevnica tako da je već 10.6.1992. po tvrdnjama jednog zatočenika Omarske u logoru bilo oko 4700 logoraša. Dana 14. 6. 1992.godine uslijedio je napad na sela Kevljani i Sivci u kojima je ubijeno na desetine Bošnjaka, a stotine zatvoreno u logore.

 U vremenu od 20-25 7.1992 godine srpske vlasti potpomognute zločinakom JNA izvršili su napade na Bošnjaka sela na lijevoj obali Sane: BišÄane, Rizvanoviće, Rakovčane, Hambarine, ÄŒarakovo, Zecove, te Hrvatska sela: Briševo, Raljaš, Staru Rijeku i druge. Krvavi pir koji je izvo-Ä‘en prvo artiljerijskim napadima, a potom pješadijskom, rezultirao je ubistvom više hiljada bošnjačkih i hrvatski civila, a neutvrÄ‘en broj odveden je u logore gdje je kasnije uglavnom likvidiran.

 Dan kasnije 26.7.1992.godine u logoru Keraterm učinjen je novi zločin.Bez ikakvog razloga u spavaonici broj 3 ubijeno je izmeÄ‘u 150 i 180 civila koji su tu bili zatočeni.

 Krajem jula 1992 iz logora Omarska odvedeno je u nepoznato oko 50 logoraša čija su tijela kasnije pronaÄ‘ena u prirodnoj jami Lisac u Bosanskoj Krupi, a 31.7.1992.godine iz istog logora odveÄ‘eno je tri autobusa zatočenika čija su tijela pronaÄ‘ena u prirodnoj jami Hrastova Glavica na teritoriji Sanskog Mosta.

 Već 6.8. 1992 iz Omarske je u cilju prikrivanja stanja u ovom logoru oko 1500 logoraša deportovano je u logor Manjaća kod Banja Luke, a oko 1200 u logor Trnopolje. Dio ovih ljudi svoj životni put završio je 21.8.1992.godine u masakru na Koričanskim stijenama na Vlašiću u kome je iz konvoja autobusa koji su išli u razmjenu izvedeno i strijeljano oko 200 civila.

 

Do kraja 1992 godine općina Prijedor je u najvećem dijelu bila očišÄ‡ena od nesrba. Da bih se dokazalo da je u Bosanskoj Krajini pokušano uništenje jedne nacionalne, etnike vjerske grupe dovoljno je pomenuti broj do sada ekshumiranih nestalih osoba.Ekshumirano je oko 4200 osoba iz 126 masovnih grobnica i više stotina zajedničkih i pojedinačnih.. U samoproglašenoj Autonomnoj regiji Krajina nije ostao ni jedan grad u kome nismo našli masovne grobnice. Ponavljam u svih 15 pronaÄ‘ene su masovne grobnice.

 Radilo o pokušaju uništenja svih nesrpskih etnikih, vjerskih, odnosno nacionalnih zajednica što potvrÄ‘uje činjenica da smo ekshumirali veliki broj masovnih i drugih grobnica u kojima su bili isključivo Hrvati, Romi i drugi.

 Naredni podaci najbolje govore o svojevrsnoj geografiji genocida u Bosni.

 Prvi grad po broju ubistava i nestalih osoba, a naravno i po broju masovnih grobnica ne samo u Krajini već i u Bosni i Hercegovini je Prijedor. Ubijeno je više hiljada Prijedorčana. Nestalo je oko 3300 osoba oba pola i svih starosnih dobi. Na teritoriji općine Prijedor ekshumirano je 53 masovne grobnice(od 5 do 456 tijela), 72 zajedničke( 2 do 4 tijela) i 257 pojedinačnih grobnica. Pored grobnica ekshumiranih na teritoriji općine Prijedor tijela ubijenih Prijedorčana pronalazili smo u grobnicama u još trinaest drugih gradova.Radi se o: Banja Luci, Bosanskom Brodu, Beogradu, Bosanskoj Dubici, Bosanskoj Krupi, Bosanskoj Gradišci, Bosanskoj Krupi, Bosanskom Novom, Hrvatskoj Kostajnici, Oštroj Luci, Sarajevu, Sanskom Mostu, Skender Vakufu. U ovim gradovima ekshumirano je 10 masovnih, tri zajedničke i 10 pojedinačnih grobnica. Ekshumiran je i veći broj sekundarnih grobnica u kojima je teško utvrditi stvarni broj žrtava. Iz svih ,,Prijedorskih,, grobnica do sada je identificirano 1665 žrtava od čega 1402 izmasovnih grobnica, 186 iz zajedničkih grobnica i 263 iz pojedinačnih. MeÄ‘u identificiranim je 33 ili 1,6% maloljetnika (djece), 102 ili 6,1 % žena, osobe roÄ‘ene u 19 vijeku, gluhonijemi, logoraši, medicinsko osoblje, ratni zarobljenici, vjersko osoblje, slijepi i niz drugih osoba koje su zaštićene po Ženevskim konvencijama itd. Struktura identificiranih po godinama je sljedeća: 33 osobe do 18 godina, 69 osoba od 18 do 20 godina, 420 osoba od 20 do 30 godina, 406 osoba od 30 do 40 godina, 241 osoba od 40 do 50 godina, 188 osoba od 50 do 60 godina, 132 osoba od 60 do 70 godina, 45 osoba od 70 do 80 godina, 25 osoba od 80 do 90 godina, jedna osoba od 90 do 100 godina i tri osobe nepoznatog godišta.

 TEŠKE POVREDE FIZIÄŒKOG I MENTALNOG INTEGRITETA

Teške povrede fizičkog i mentalnog integriteta nesrpskog stanovništva ogledaju su se najčešÄ‡e kroz: protuzakonito zatvaranje, ubistva, silovanja, premlaćivanja, deportacije, prisilni rad i td. Zločinaćke SDS vlasti su gotovo preko noći formirale logore i druga mjesta zatočenja u gotovo svim gradovima BiH. Prema podacima Saveza logoraša BiH do sada je evidentirano 652 takva mjesta.

 U Prijedoru je registrovano čak 57 mjesta gdje su zatvarani i ubijani Bošnjaci i Hrvati pa čak i poneki Srbin atifašista. Treba istaći injenicu da je veliki broj pronaÄ‘enih grobnica direktno vezan za logore. Logoraše iz logora Omarska ekshumirali su iz 5 masovnih grobnica: Stari Kevlani 456, Jakarina kosa 373, Kevljani 143, Lisac 49, Tomašica 24 i više manjih grobnica. Logoraše iz Keraterma pronašli smo u jami Hrastova glavica 126. Logoraše iz Trnopolja pronaÄ‘eni su u grobnici Redžići, 11 i više manjih grobnica te dio na Korićanskim stijenama. Iz logora Stadion Ljubija pronaÄ‘eni su logoraši u grobnici Redak 74 i Redak Depo 15. Karakterističan je i slučaj kućnog pritvora i ubistva svećenika Tomislava Matanovića i njegovih roditelja koji su pronaÄ‘eni u jednom bunaru u Rizvanovićima.

 U teške povrede mentalnog integriteta spada i kampanja jako rasprostranjenog silovanja. Bio je to način da se nesrpsko stanovništvo, posebno ženska populacija ponizi, duhovno uništi, da joj ubiju volju za neki normalan život i raÄ‘anje. Gotovo da nije postojao ni jedan logor, a da u njemu nisu postojala odjeljenja u koji su zatvarane i silovane žene. I u ovom segmentu zločina posebno se isticala Omarska.

 

SDSove vlasti imale su posebnu taktiku prema intelektualcima, vjerskim službenicima ili bivšim i aktuelnim funkcionerima. U Prijedoru je na najgori način primjenjen davno opjevan guslarski ,,princip,, iz srpske mitologije:,, Kad hoćeš protjerati narod, ubi im voÄ‘e i hodže, mislioce, bogate i one od prosvjete. Koliko je ovaj “princip” doslovno primjenjen u Prijedoru govori činjenica da je za svega nekoliko dana ubijeno oko 200 intelektualaca, imama, svećenika, političara, profesora, ljekara, itd.

 Poseban sluaj narušavanja mentalnog integriteta cijelih porodica je odvoÄ‘enje u nepoznato i nestanak njihovih najmilijih. Za ogroman broj porodica ovo narušavanje mentalnog integriteta traje i dana. Još uvijek hiljade Prijedorčana i drugih neznaju ništa o svojim najmilijim. Jednoj majci iz porodice Garibović odvedeno je šest sinova. Drugoj majci iz porodice Ibrahimagić odveli su muža i pet sinova. Ekshumirani su iz Jakarine kose, a prepoznati i sahranjeni 2007.godine. U porodici Baić iz Zecova za jedan dan ubili su trinaestoro djece starosti od nekoliko dana do 18 godina. Do danas nisu pronaÄ‘eni.

U teške sluajeva narušavanja mentalnog integritete spadaju i rasprostranjena kampanja rušenja vjerskih objekata, ubistva vjerskog osoblja, uništavanje groblja. Ubijeni prijedorske imami pronaÄ‘eni su u Hrastovoj glavici, Starim Kevljanima i drugim grobnicama, a veliki broj je onih koji su prošli kroz logore. U jednom trenutku pomažući Haškim istražiteljima na prijedorskoj općini za dva dana fotografisano je 47 uništenih vjerskih objekata, 44 džamije i tri katolike crkve.

 NAMETANJE USLOVA ŽIVOTA SA CILJEM FIZIÄŒKOG UNIŠTENJA GRUPE

U gradovima pod kontrolom SDSovih ekstremista svim nesrbima je bila predviÄ‘ena ista sudbina. Prvo su smijenjeni svi nesrpski funkcioneri sa funkcija koje su obavljali, a gotovo svi nesrbi su otpušteni sa posla.

Gotovo istovremeno sa otpuštanjem sa posla najveći broj nesrba je izbaćen iz društvenih stanova, a u privatne kuće i stanove nasilno su useljavane srpske izbjeglice koje su vrlo brzo, doslovno otimali te stanove i kuće.

Poslije toga slijedilo je oduzimanje automobila, isključenje telefona, počesto struje, prisilni rad na najtežim fizikim poslovima itd. Sa izbacivanjem sa posla ljudi su automatski ostajali i bez zdravstvenog osiguranja. Na kraju su ti ljudi dovedeni u situaciju da imaju samo jednu želju, a to je da odu u ćemu su im srpske vlasti « velikodušno » pomagale.

 SPRJEÄŒAVANJE RAĐANJA

Sprječavanje raÄ‘anja ogleda se u činjenici da je genocidni atak bio posebno usmjeren narazaranje porodične strukture kod nesrpskog stanovništva. Zločinci su vrlo brzo shvatili da razaranjem prije svega Bošnjakih porodica razaraju i samu Bosnu i Hercegovinu. Zato se ovaj atak i ispoljavao ubijanjem svih generacija u porodici. Ubijana su istovremeno djeca valjda da ne odrastu, žene da ne raÄ‘aju, a produktivni muškarci da ne produžuju porodicu.

Hiljade staraca su ubijali vjerovatno zato da nebih odnjegovali ovu malu djecu i tako ugrozili zamišljenu ,,Veliku Srbiju,,. Potvrda ove teze je u strukturi ekshumiranih grobnica. U dosada ekshumiranim grobnicama ekshumirano je oko 92% civila, 12% žena i 2% djece. Vrlo često smo iz grobnica ekshumirali trudnice.

 PRISILNO PREMJEŠTANJE DJECE IZ JEDNE ETNIÄŒKE SKUPINE U DRUGU

Pojam prisilnog premještanja djece iz jedne etničke skupine u drugu je takoÄ‘e bio izražen u vrijeme protekle agresije. Ovaj oblik je u odnosu na druge bio u znatno manjem obimu. To nikako ne znaći da je on bio manje bolan od ostalih. Stotine djece su sa okupiranih teritorija izmještana u druge krajeve, a počesto u druge države gdje im je mijenjan identitet, a time etnička pripadnost.

 ZAKLJUÄŒAK

Šta reći poslije ovih činjenica?

Ovakvo ponašanje i ovakvu logiku mogli su da razviju samo bolesni umovi već od ranije zaraženi fašističkim i nacionalističkim ideologijama. Zar postoji ideologija koja može opravdati ubistvo djeteta od 16 dana, trudnice ili starice od 100 godina? Neki ljudi imaju utisak da su se akcije agresora dešavale na haotičan naćin. MeÄ‘utim ako

neko pobliže analizira situaciju, primjetiće da je isti sistem ponavljan u cijeloj Bosni Hercegovini. Ko je mogao učiniti ovakve zločine ne samo u Prijedoru već i u cijeloj Bosni i Hercegovini? Prisjetimo se samo pripreme i popločavanja puta za izvršenje genocida u Bosni i Hercegovini tako dobro isplaniranog u ondašnjoj Jugoslaviji koja je već tada imala sve konture Miloševićeve Velike Srbije.

 Za pripreme puta u genocid u Bosni i Hercegovini najznačajniji su bili:

- memorandum Srpske akademije nauka kao politički program sa nacionalnim legitimitetom, koji oživljava puno ranije zacrtane ciljeve srpskih intelektualaca,

- potreba da se srbijanska ideologija,,uveze,, u Bosnu i Hercegovinu i da služi kao vodi i opravdanje za zločine i ono što se trebalo dogoditi,

- oblikovanje intelektualne atmosfere tako što će se prekodrinski i pojedini domaći intelektualci brutalno ustremiti na sve one zajednice koje su stojale na putu stvaranja Velike Srbije,

-nagla pojava kvazi ,,orjentalista,,i,,islamista,, poput Miroljuba Jevtića koji su svoje gluposti neukom stanovništvu servirali kao istinu,

-ponašanje Srpske pravoslavne crkve koja je i tada i sada davala moralni oprost za zločine ili ih otvoreno podržavala.

 I bez obzira koliko je ovaj put u genocid bio tako dobro isplaniran i pripremljen njegovi ideolozi su previdjeli jednu životnu, toliko puta u istoriji dokazanu istinu, a to je da je ,,fašizam,, kao ideja sam od sebe kancerogen i da ako ga ne sruši neko drugi, počesto se urušava i sam od sebe. Kod nas se desilo ovo prvo. Kada je ARBiH 1995. već ušla na teritoriju općine Prijedor i bila na domaku Karadžićeve lavlje jazbine Banja Luke, stigao je spas od licemjerne meÄ‘unarodne zajednice. Legalna vlada Bosne i Hercegovine prisiljena je da obustavi oslobodilčaki pohod i tako je ideja Velike Srbije samo djelimično poražena. Prijedor je nažalost ostao u rukama onih koji su ubili

hiljade Prijedorčana. Neki danas postavljaju pitanje, dali se u Bosni I Hercegovini, a samim tim i u Bosanskoj Krajini stvarno desio genocid.  Haški tribunal je u procesu ratnom zločincu Slobodanu Miloševiću 16.6.2004.godine donio MeÄ‘upresudu kojom je Sudsko vijeće potvrdilo da postoji dovoljno dokaza da je u Brčkom, Prijedoru, Sanskom Mostu, Srebrenici, Bijeljini, Kljuću i Bosanskom Novom izvršen genocid ( paragrafi 246,288-289 i 323). U Odluci sudskog vijeća stoji da je Vijeće Miloševiću potvrdilo(citiram): ,,Genocidnu namjeru i postojanje genocidnog plana da se unšte Bošnjaci kao nacionalna grupa,,. Svi koji žele mogu ovu presudu vidjeti na Web stranici Haškog tribunala.

U presudi stoji da su u postupku donošenja presude kao dokazi uzete sljedeće činjenice:

1.      U tački 181 govori se o napadu srpske vojske na BišÄ‡ane i ostala sela na brdu,

2.      U tački 183 govori se o logorima Omarskoj, Keratermu i Trnopolju,

3.      U tački 184 govori se o pravljenju spiska prijedorskih intelektualaca i njihovom nestanku,

4.      U tački 185 govori se o zločinima u BišÄ‡anima i ÄŒarakovu,

5.      U tački 186 govori se o zločinu na Korićanskim stijenama,

6.      U tački 188 govori se o kupljenju i odvoÄ‘enju 300-350 tijela ubijenih na podruju BišÄ‡ana i Rizvanovića

7.      U tačkama 189-200 govori se o do tada nezabilježenim zvjerstvima u prijedorskim konclogorima.

U ovoj presudi genocid je dokazan u četiri Krajiške općine. Ne treba zaboraviti ni činjenicu da je do sada za razna djela ratnog zločina u Haškom tribunalu osuÄ‘eno najviše zločinaca iz Prijedora.

KONCENTRACIONI LOGORI SMRTI U PRIJEDORU NA KRAJU 20 VIJEKA

Svjesni smo da većina najodgovornijih zločinaca sa prijedorske opštine nikad neće doćekati sud pravde kao da i većina nestalih i ubijenih Prijedorčana neće naći svoj smiraj napaćene duće, ali nesmijemo klonuti duhom. Zločince moramo proganjati, a odgovorne moramo podsjećati na hiljade dženaza (sahrana) koje čekaju napaćeno Potkozarje. Ako su jednom prodali nas žive, mi nesmijemo izdati naše mrtve.

Ako se u cijeloj Bosni i Hercegovini traži grad koji je prosao kroz najteže, ljudskom umu nezamislive muke, čije su stanovnike zločinci krvavih ruku u kilometrima dugoj koloni mrtvih tijela otpremili s ovoga svijeta, grad kojemu su ubili dušu i pretvorili ga u pustinju, onda tu mora biti spomenut Prijedor. Grad u kome je 1991. živjelo 49.454 Bosnjaka (44%) danas nema vise ništa bošnjačko, osim masovnih grobnica u kojima su pokopani njegovi nekadašnji stanovnici, njih 30.000.

 U njemu nema više onih što su posljednje jezero - skoro već samo lokva - od sanjanog ili stvarnog nekadašnjeg Mora Ljudi. A teško onoj vodi što ostane odvojena kada se njeno More povuce. Spasa joj niotkuda neće biti. Ali, neka se ta voda sjeti da je ona More u svakoj svojoj kapi. A nema te jare koja može isušiti jedno More, i nema tog blata koje može More progutati.

Koncentracioni logori koje su Srbi formirali na podrucju prijedorske općine najgrozomorniji su od svih mučilišta koje je svijet ikada vidio. U njima su zatoćene Bošnjake klali kao zvijeri; gulili im kožu; šive ih spaljivali. Bošnjakinje su u njima silovali do smrti, a potom ih masakrirali. Srpski su im zločinci nožem djecu vadili iz utroba i na njihove ih oči komadali.

 Prijedorska mučilišta su bila prva koja je svijet u Bosni i Hercegovini otkrio, a slike iz njih užasnule su i najtvrÄ‘a srca.

 1 Koncentracioni logor smrti Omarska

U ovom zloglasnom mučilištu srpski zločinci su na najmonstruozniji način likvidirali više hiljada Bošnjaka. Do srpsko-crnogorske agresije u ovom mjestu udaljenom od Prijedora 22 km u pravcu Banje Luke bio je rudnik željezne rude u kome je bilo uposleno 1.300 radnika. Koncentracioni logor u Omarskoj bio je aktivan 100 dana, i to od maja do augusta 1992., a kroz njega je prošlo više od 11.000 Bošnjaka s područja prijedorske, sanske, kotorvaroške, donjevakufske, varcarvakufske, jajačke, šipovske i drugih općina. Zatočenici u ovom logoru kontinuirano su bili izloženi najstrašnijim mučenjima: vaÄ‘ene su im oči, odsijecani organi, lomljeni ekstremiteti; prisiljavali su ih da se meÄ‘usobno tuku, da jedni drugima odgrizaju genitalije, da jedni druge siluju; žive su ih bacali u vatru, posebno djecu; rastezali ih pomoću posebnih sprava za mućenje (tzv. skripova).

 Najkrvavija stratišta u ovom logoru bile su garderobe i kupatila upravnih zgrada GMK, tamošnja laboratorija i bivša rudnička kotlovnica, te hala separacije. Mnogi ubijeni i izmasakrirani odvozeni su na lokalitete kopa Jezero, kao i na kopove Omarske, starog rudnika Tomašice do kojeg se dolazi starim makadamskim putem preko kopa Jezero, u napuštena rudarska okna Maričke i Gradina, te na branu MeÄ‘eÄ‘a s jezerom koje se nalazi na lokalnom putu Omarska - MeÄ‘eÄ‘a.

 U ovom logoru počinjeni su svi mogući zločini, kako ih analitički klasificira Helsinki Watch: genocid, ubistva, silovanja, mućenja i maltretiranja, nezakonita hapšenja civilnog stanovništva, progoni ljudi iz političkih, nacionalnih ili vjerskih razloga, pomaganja u izvršenju zločina... Upravnik ovog mućilista bio je Željko Meakić. Stražari su u njemu svaku noć u tzv. "bijeloj kući" ubijali od 5 do 15 ljudi. Gomile mrtvih tijela bile bi pred tom "bijelom kućom" cijeli naredni dan. Zatvorenike su gonili kroz špalir i tukli ih svim i svaćim.

 Nedžad Bejtić, nakon 503 dana, zatočeništva izišao je na slobodu, zajedno sa 210 svojih drugova. Najprije je bio zatoćen u Omarskoj, potom na Manjaći i, na koncu, u Batkoviću. O svom stradanju u Omarskoj svjedoći:

"Mućili su me i svezan sam bio na stolici, a krvnik me je udarao samo po nogama drenovim kolcem, kablom koji na kraju ima privjesak kao buzdohan od četiri "C" i krst. Krst smo morali ljubiti dok on tuće. Drugi me je udarao samo aluminijskim linijarom (ostrikom) po kostima i usima. To je žestoko boljelo. Izvukli bi kaiševe iz četničkih vojnih bluza i dvojica bi ih pilila po mom vratu dok krv ne otvore. Kosti na laktu nemam, još me bole noge, vrške kostiju pod vratom su mi razbijene... Utrpavali su me u šeljezni ormarić. Imao sam 103 kg, a četnik me je nogama kao vreću utrpao u taj ormarić, a zatim prevrtao po podu. Kost kroz kost mi je prolazila."

Bivši zatočenici Nehru Delkić i Nihad Ključanin, takoÄ‘er, svjedoće o užasu Omarske:

"Grupa nas od 136 bila je izdvojena u Omarskoj za strijeljanje. ÄŒetnici nisu imali nafte za autobus. Tako smo bili u jednoj sobi 4,5 x 4,5 m, svi nabijeni. U tim danima bahnuo je MKCK, valjda, i mi smo deportovani u Manjaću. Jednu takvu grupu od 160 momaka izdvojili su iz Omarske, malo su ih prihranili, obukli im bijele uzvratnice majice i maskirna vojna odijela i odveli u Kozarac, Radmilovo četničko, da bi ih sve pobili kao statište u borbama. Oni su glumili "Zelene beretke" koje pale Radmilovo, a četnici ga brane i osvajaju."

Preživjeli zatočenici pričaju kako su prisilno morali jesti uginule golubove, piti mokraću i prerađeno motorno ulje.

Ratni zločinac Duško Tadić, protiv koga se vodio krivični postupak na MeÄ‘unarodnom sudu za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije u Hagu, imao je poseban užitak da žive zatočenike sjecka na komade i vrhom noža ispisuje srpske simbole po njihovu tijelu. Na taj način umorio je policajca Emira Karabašića.

Envera Alića zločinci su danima mućili, da bi, na koncu, jednog zatocčenika natjerali da mu zubima odgrize mošnje. Umro je u nesnosnim mukama. Sakaćenje logorasa im je bila specijalnost, posebno vaÄ‘enje očiju i odsijecanje spolnih organa. Jedan od največih krvnika u prijedorskom kraju Zoran (Vukašina) Valavula, zvani Žune, najviše vremena provodio je u ovom logoru. Koga je on uzeo u svoj "tretman" nije ga pustao živog. Svjedoci prićaju da je on likvidirao Mehmeda i Ilijaza Hadžića, Hameda i Jasmina Velića, Nijaza Sivca, Zijada Klipica, Osmana Husića, Alema Jakupovića i mnoge druge. Kada su objesili dvojicu brače Hameda i Muju Jukića, danima su se na vrelom suncu njihova tijela raspadala, a logoraši su morali biti tu i gledati taj grozni prizor bez mogućnosti da bilo šta ucčine. Priča o stradanju Bošnjaka u Omarskoj naprosto nema kraja. Zbog toga je dug spisak Srba, ratnih zločinaca, prijedorskog kraja za kojima je raspisan nalog za hapšenje od meÄ‘unarodnog suda u Hagu sa kog su samo neki privedeni zahvaljujuci snagama SFOR-a kao što su Miroslav Kvočka, Mladen Radić i Zoran Žigić, zbog genocida koji su počinili nad civilima u konclogoru "Omarska".

Amnesty International uzeo je izjave skupine Bošnjakinja koje su, kako se navodi, držali bosanski Srbi u Omarskoj, po kojima se vidi da su one kontinuirano silovane.

Postoje i mnogobrojna druga svjedočenja o zvjerstvima koja su Srbi počinili nad Bošnjacima u Omarskoj, kakvo je i kazivanje jednog zatočenika koji je, pored mnogih drugih, boravio i u ovom koncentracionom logoru.

Nusreta Sivac s još tri zatočenika iz Omarske svjedočila je o stradanju Bošnjaka u ovom logoru na Konferenciji UN-a o ljudskim pravima u Beću u ljeto 1993. godine. Od 5.300 zatočenika, koliko je po njezinu saznanju bilo u vrijeme njena zatočeništva, bilo je i 36 žena koje su neprestano bile silovane od strane uprave i stražara u logoru.

 

"Svaku noć bi izabrali jednu žrtvu koju bi mućili i silovali po cijelu noc. NajmlaÄ‘ih šest nisu preživjele", navela je ona.

Bila je prisiljena raditi 14 sati dnevno u zatvorskom restoranu. U svojoj izjavi dalje je potvrdila da su srpski vojnici svakog dana vozili tijela ubijenih logoraša u obližnji "rudnik zlata", gdje su njihova tijela spaljivana, kako bi prikrili svoje zločine. Opisala je i kako su jednu grupu zatočenika cijeli dan mučili, a potom neke žive zapalili naočigled njihovih drugova. Jedna pravnica koja je bila zatočena u ovome logoru potvrdila je da je ovdje ubijeno 3.800 logoraša.

Posebno su izdvajani, mučeni i na kraju ubijani imami, ljekari, intelekualci i ugledni Bošnjaci. Tako je ratni zločinac Zoran Žigić iz Prijedora u ovom konclogoru ubio 12 ljekara Bošnjaka, čak i svog ljekara iz Kozarca dr. Jusufa Pašića.

2 Trnopolje

U ovome mjestu, koje se nalazi 15 km južno od Prijedora, Srbi su 27. maja 1992. godine formirali više koncentracionih logora. Prostori na kojima su formirani konclogori bili su: Dom mladih, Osnovna škola, skladište graÄ‘evinskog materijala i sporstsko igralište. Svi ovi objekti su bili ograÄ‘eni bodljikavom žicom visine dva metra. Snimci tog logora, posebno fotografija logorasa Fikreta Alića načinjeni su 5. augusta 1992. godine. U tim trnopoljskim konclogorima nalazilo se izmedju 5.000 i 8.000 zatočenika. Pošto su logori otkriveni, skinuta je žica i postavljen natpis "Sabirni centar". Upravnik logora bio je Slobodan Kuruzović, direktor škole "16. maj" iz Prijedora. MeÄ‘u zatočenicima bilo je mnogo žena, starijih i djece.

Dana 21. augusta 1992. godine Srbi su povezli oko 250 zatočenika, od 17 godina pa nadalje, prema Travniku, navodno radi razmjene. Na Koričanskim stijenama, na Vlašiću svi su oni postrojeni nad jednom provalijom, a potom su na njih pucali iz automatskog naoružanja. Pošto su popadali u provaliju, po leševima su ponovo pucali, kako niko ne bi preživio. Od ovih nesretnika preživjela su samo dvojica i o tome dali iscrpne izjave. Prema njihovu svjedočenju, za ovu masovnu egzekuciju Bošnjaka najodgovorniji je Dragan MrÄ‘a. O ovom zločinu pisao je i Helsinki Watch.

Mnogi preživjeli zatočenici iz Trnopolja posvjedočili su kako su srpski zločinci noću odvodili žene i potom ih silovali. Ovo je potvrdio Amnesty International. "Dvadeset dana nakon dolaska u logor bio sam svjedok silovanja djevojčice od 13 godina. Jedne noći su oko 20 djevojčica odveli iz Trnopolja prema Kozarcu. Ja sam s njima do tada bio u školi. Oni su došli po njih oko 12 sati noću, zašli su po prostorijama, osvjetljavali lampom, odvodili djevojčice. Pola tih djevojčica vratile su se izmrcvarene, razderane odjeće i one su nam prišale da su silovane. Plakale su i prišale svojim majkama, rekle su da su četnici ubijali one koje su se opirale. O sudbini onih koje se nisu vratile ne znamo ništa. Neke od preživjelih teško su se razboljele od posljedica..."

Dva brata Mitrovića, jedan zvani Hibrid, a drugi Mladen, bili su stražari u ovom logoru. Noću su uz svjetlo baterijske lampe birali meÄ‘u zatočenicama mlaÄ‘e žene i djevojke, te ih izvodili i silovali. MeÄ‘u muškarcima srpski su zločinci birali poznanike i noću ih odvodili na oko 300 m udaljen ribnjak "Saničani" gdje su ih ubijali i u isti bacali. Ovdje je bačeno preko 1.000 tijela ubijenih zatočenika. Velike zločine u Trnopolju, takoÄ‘er, pocinili su brača ÄŒavići, te Žare zvani Faca koji je svaki dan išao od spavaonice do spavaonice, tražeći svoje poznanike i vršnjake kako bi ih mućio. Neke je i ubijao.

MeÄ‘u zatočenim Bonjacima svoje kumove i komšije tražio je i zločinac Zoran Žigić ZŽga, bivši policajac, a kad ih je pronašao, nad njima se divljački iživljavao. Jedanput ga je, čak, upravnik logora, zloglasni Slobodan, razoružao, jer je u nastupu bijesa pucao po zatočenicima.

Nastavnik Mićo Radulovi strašno je i krvoločno zlostavljao svoje učenike i njihove roditelje. MeÄ‘u najistaknutijim krvolocima svakako su i Dušan - Dule (Ostoje) Tadić i njegov brat. Oni su, naime, kao srpski policajci, u prvim danima agresije u Kozarcu ispred pravoslavne crkve sa saradnicima strijeljali preko pedeset redovnih i rezervnih policajaca Bošnjaka koji su se predali. Inaće, Srbi u Trnopolju činili su neviÄ‘ena zvjerstva. Sjekli su logorašima genitalije, tjerali ih da jedni drugima grizu testise i mućili ih jos na stotinu načina. Uza sve ovo, zatočenici su mučeni glaÄ‘u i žeÄ‘u: svaki treći dan dobivali su po komadić hljeba, tako da nisu bili u stanju da se kreću od gladi.

3 Keraterm

U ovoj nekadašnjoj tvornici keramičkih pločica u Prijedoru Srbi su 26. maja 1992. formirali koncentracioni logor i u njega zatvorili 3.000 Bošnjaka. Upravnik ovog mučilišta bio je monstrum s nadimkom Ćupo, star oko 25 godina, a čsu mu bili Zoran Žigić, Mladenko Cica, Duško Sikirica, Dule Banović i neki Knežević. Srpski policajci iz Prijedora dirigirali su svim zločinima što su počinjeni u ovom logoru.

Nakon napada na Hambarine i Kozarac, srpski agresor je u ovaj logor zatvorio više hiljada Bošnjaka i izložio ih neviÄ‘enom mučenju. Posebno su se zločinci naslaÄ‘ivali promatrajući zatočenike u samrtničkom hropcu, pošto su ih prethodno do smrti pretukli. Toliko bi ih, naime, izmućili da bi smrt došla kao milost. Pustali su ih da umiru danima. Tako su, naprimjer, najprije stravićno mućili Emsuda (Safeta) Bahonjića, tridesetogodišnjeg mladića kome su polomili čašice na koljenima i gotovo sve kosti, a onda ga ostavili, tako da je punih šest dana umirao u najtežim mukama.

U logoru Keraterm izvršeni su masovni pokolji Bošnjaka. Kada je prilikom napada na Kozarac ubijen brat predsjednika tzv. Crvenog krsta pri logoru, srpski zločinci su izvršili odmazdu nad zatočenicima i po kratkom postupku prve noći likvidirali 230, druge 50, a treće 30 Bošnjaka. Od 30. maja do 4. juna 1992. u ovom logoru ubijeno je vise od 1.000 Bošnjaka. Krajem jula iste godine za jednu noć u "paviljonu br. 3" ubijeno je više od 1.200 Bošnjaka. Razlog tog monstruoznog pokolja bilo je to što su stražari zatekli neke zatočenike da klanjaju.

MeÄ‘u najkrvoločnijim mučiteljima preživjeli zatočenici spominju sinove Pilipa Koncara - Branka, Milana i Petra. Njih trojica su u noći 26. na 27. juli 1992. izmeÄ‘u jedan i dva sata poslije ponoci ušli s mitraljezima u treću spavaonicu ovog logora u kojoj je bilo 250 logoraša, uglavnom iz Hambarina, ÄŒarakova, BišÄana i Rakovčana, i na njih otvorili vatru. Pred svanuće, pokupljeni su svi ubijeni i teško ranjeni, kao i zatočenici iz druge barake, potrpani u sleper i odvezeni u nepoznatom pravcu. Od tada im se gubi trag. Na putu kojim je otišao sleper ostao je širok krvav trag. I sinovi Srete Banovića, blizanci Zoran i Goran, bili su pravi monstrumi. Svakodnevno su divljali po logoru. Šta su sve radili N. D. iz kozarca prića:

"Bože Jedini, šta li im sve ne pada na pamet! Izvode logorase na pistu logora, muće ih na stotinu načina, gase im cigarete na usnim školjkama, urezuju im krstove na licu, čelu ili grudima, tjeraju da pjevaju četnićke pjesme, probadaju nam ruke bajonetama, tjeraju da jedni druge tućemo. Kad ponekad i dobijemo nekakav obrok, komanduju trk u spavaone i pucaju za nama u noge. A ranjeni nisu smjeli ni pomisliti da traže ljekarsku pomoć. Mnogi su umirali u najvećim mukama. Njih dvojica su pred nama svima ubili jednog momka, dana 2. augusta, starog 23 godine..."

 Dana 27. jula 1992. ubijeno je 149, a ranjeno 45 zatočenika. Ležali su razbacani po cesti, da bi ih odvezli kamionima u masovnu grobnicu u Tomašici. Za zakopavanje ubijenih logorske vlasti uzimale su svakodnevno po 10-20 zatočenika i oni se više nisu vračali u logor. I ubijene i ranjene logoraše odvozili su u kop Jezero. Jednog dana tamo je odvezeno preko 100 ubijenih i 59 ranjenih logorasa.

 Ratni zločinac Zoran Žigić je 22. jula 1992. ubio 169 nedužnih ljudi. Oni koji nisu odmah umrli iskrvarili su jer im niko nije smio pomoći. Oštrinu svoga noža provjeravao je odsijecajući uši zatočenicima, npr. Suadu Halvadžiji. Na očigled brojnih logoraša zaklao je Šefika Sijačića, Mehmeda Kljajića, Esada i Nermina Mušića, Ibrahima i Zaima Hamulića, Idriza Jakupovića, Idriza i Džemila Mezića i mnoge druge.

 Uvjeti u logoru bili su stravični. U jednoj prostoriji nalazilo se izmedju 200 i 300 zatočenika. Nuždu su vršili u bure. Bili su bez ikakva liječničkog nadzora, tako da su često umirali od zadobivenih rana koje su se inficirale. Ako je logoraše trebalo prebaciti u neki drugi logor, a tamo nije bilo mjesta, "višak" su ubijali, obično masovno, u prostoriji. One koji su pokušali da se spase navaljujući na vrata, stražari su ubijali iz pušaka.

U ovom logoru zločinci su organizirano izvodili silovanja. Njih je naređivao osobno upravnik Čupo. Silovanjima su bile izložene i djevojcice od sedam godina, koje su nakon toga umirale. Jednu ženu neprestano je silovalo 20 zločinaca. Preživjele žrtve obično su ubijane na svirep način.

 4 Topola

Ovaj logor nastavio je s radom i kada su ostali na ovom području zatvoreni. O zvjerstvima koja su tamo vršena ništa se još uvijek ne zna.

 5 Jaruge

 6 Karan

 7 Tomasica

U napuštenom rudniku u ovom mjestu 20 km južno od Prijedora Srbi su držali preko 4.000 zatočenih Bošnjaka. Ovaj logor bio je odreÄ‘en za likvidaciju svih zatočenika koji su tu dovedeni. To se obično činilo po kratkom postupku. Iz ovog logora se, prema izjavi preživjelih logoraša s područja Prijedora, niko živ nije vratio. Na ovom lokalitetu postoji više masovnih grobnica ubijenih Bošnjaka. To su napuštene rudarske jame u koje su tijela ubijenih dovožena kamionima iz Hambarina, Prijedora, Kozarca, Keraterma i drugih mjesta.

 8 Đela

U ovom selu bilo je zatočeno više od 220 Bošnjaka.

 9 Kevljani

Ovdje je, takoÄ‘er, bilo zatočeno blizu 2.000 Bošnjaka.

 

10 Brezičani

I ovdje je bilo zatočeno oko 2.000 Bošnjaka.

11 "Sportski centar" u Prijedoru

U njemu je bilo 2.600 zatočenih Bošnjaka.

 12 Rudnik Ljubija

Brojao je oko 2.300 zatočenika.

13 Sivac

U ovom selu bilo je zatočeno 238 Bošnjaka. Prilikom njihova hapšenja 14. juna 1992. ubijeno je nekoliko stotina ljudi, koje su zakopali u masovnoj grobnici na mjesnom groblju i po njivama unaokolo. Jedna masovna grobnica nalazi se tridesetak metara od mekteba.

 14 Senkovac

 15 Majdan

 16 Logor "Ciglane" u Prijedoru

U njemu je bilo zatočeno oko 1.000 Bošnjaka svih uzrasta, pa i čitave obitelji. Žene su silovane, a djeca bacana u plamteću peć. Teroristi ratnog zločinca Vojislava Šešelja izdvajali su po pet zatočenika i ubijali ih iz pištolja ili nožem.

 17 Logor u Puharskoj

 18 Hrustovo

U garaži Hruste Merdanovića srpski zločinci su samo u jednom danu bombama ubili 30 Bošnjaka.

19 DIP "Jela" blizu Kozarca

Konclogor u kome su pripadnici srpskih oružanih snaga silovali Bošnjakinje.

Podrucje Kozarca sa dvanaest njegovih sela (Kozaruša, Kamićani, Mujkanovići, BrÄ‘ani, Trnopolje, Kevljani, Hadžići, Jakupovići Donji, Jakupovići Gornji, Kararići, Sivci i Hrnjaci) najviše je nastradalo. Srušeno je svih dvanaest džamija na području te mjesne zajednice. Počinjena su masovna ubistva Kozarčana, a mnogi su odvedeni u koncentracione logore. Veliki broj Bošnjaka se iz tih konclogora nikada nije vratio. Oni koji su preživjeli i dalje trpe strašne posljedice fizičke i psihičke torture.

 20 Mrakovica na Kozari

ÄŒetnićkim zločinima u prijedorskom području nije bilo kraja. Nisu im bila dovoljna ubijanja i maltretiranja, te silovanja, nego su se bavili i prodajom djevojaka Bošnjakinja. Tako su zarobljene djevojke odvoÄ‘ene na Mrakovicu, na Kozari, gdje su ih držali u zatočeništvu i gdje su dolazili artiljerci i "junaci" Republike Srpske kojima je komandirao pukovnik Radmilo Zeljaja. Ni jedna od tih Bošnjakinja više nikada nije viÄ‘ena, pa je pretpostavka da su nakon kontinuiranih silovanja pobijene. Jedan od fantomskih trgovaca bio je i ratni zločinac Zoran Žigić, monstrum iz Prijedora, koji treba za svoje zločine odgovarati pred MeÄ‘unarodnim sudom u Hagu.

 21 Brezina

 22 Tukovi

23 Kratelj

Svi prijedorski imami prosli su kroz jedan ili vise spomenutih srpskih kazamata, među kojima i muftija Hasan -ef. Makić. Dvojica imama su ubijena, a dvojici se gubi svaki trag.

 

Prijedor je danas dio Republike Srpske, grad koji se 1992. na zločinački način "oslobodio" najboljeg dijela svojeg stanovništva.  1992. g. u Prijedoru je izvršen velik zločin protiv čovječanstva.  Masovna ubojstva intelektualaca, masovna silovanja i gotovo u cjelosti izvršeno etničko čišÄ‡enje Prijedora od Hrvata i Bošnjaka bila je završnica genocida počinjenog u Prijedoru.  Tu su nastali i najgori konc logori u Bosni i Hercegovini.

 IZVRŠIOCI ZLOÄŒINA PRIJEDORCIDA - GENOCIDA U PRIJEDORU

 "Zemlja je smrtnim sjemenom posijana. Ali smrt nije kraj. Jer smrti zapravo I nema. I nema kraja.Smrću je samo obasijana staza uspona od gnijezda do zvijezda", Mehmedalija Mak Dizdar, « Smrt « 

GLAVNI ORGANIZATORI I ÄŒLANOVI KRIZNOG ŠTABA

1. Sđo SRDIĆ - zubar iz Prijedora, jedan od najbližih saradnika Radovana Kardžića

1. Savo KESICĆ ŽORZ - bivši taksista

2. Nenad MORAĆA - karatista, besposličar

3. Brane BERIĆ REBAC - veterenarski bolničar

4. Mile dr RADETIĆ - ginekolog, osnivać SDS Prijedora,

5. Dragan RADETIĆ - vojni tuzžilac u srpskoj vojsci

6. Predrag RADETIĆ - od prvog dana u redovima srpske vojske

7.Milomir STAKIĆ - liječnik, predsjednik srpske opštine Prijedor

8 Milorad Mićo KOVAÄŒEVIĆ - liječnik, predsjednik Izvršnog odbora opštine Prijedor

Izvrsioci Milorada Miće Kovačevića

1. Veljko ing. HRGAR - stručnjak "srpskog" urbanističkog plana Prijedora

2. Dule MILJUŠ - strucčnjak "srpskog" urbanističkog plana Prijedora

3. Branko Raca HRNJAK - stručnjak "srpskog" urbanističkog plana Prijedora

5. Simo MIŠKOVIĆ - bivši milicioner, predsjednik SDS

6. Simo DRLJAĆA - nečelnik srpske milicije

7. Slobodan KURUZOVIĆ - komandant logora Trnopolje - nastavnim matematike

8. Mile MUTIĆ - direktor Srpskog Radio Prijedora i Srpskog Kozarskog vjesnika

 Sljedbenici Mile Mutića

9. Rade MUTĆ

10. Zivko EÄŒIM 

11.Ostoja KESAR

12. Mira KUNIĆ

13. Dragan SAVANOVIĆ - predsjednik Kluba poslanika SDS

14. Slavko BUDMIR - konadant Srpskog sekreterijata za Narodnu odbranu

15. Milovan DRAGIĆ - direktor Srpskog komunalnog preduzeća

16. Slobodan BALABAN - produkator četnićkog legla u Rudniku željezne rude Ljubija

17. Dusan KURNOGA - ideolog "četničke omladine", snadbijevač Srba benzinom i naftom

18. Bogdan DELIĆ - direktor gimnazije u Prijedoru

 

Izvršioci zločina genocida

1. Vladmir ARSIĆ - pukovnik koji je pgazio sve Zenevske konvencije

2.Radmilo ZELJAJA - major, na ulazu u Kozarac lično je postavio tablu sa "Radmilovo' I tako gradu koga je srušio dao svoje ime

3. Zoran KARLICA - kapetan, komandant jedinice koja vršila etničko čišÄ‡enje Prijedora

4. Drago TUBIN - mehaničar i rezervni poručnik, odgovoran za masovno ubijanje 320 ljudi u Partizanskoj nulici i Lukavici u Prijedoru

5.Savan RUNJO - nastavnik ONO i DSZ , major, komandant četnićke jedinice u Gornjim Podgradcima i bivši komandant Kasarne u Prijedoru

 Logor Omarska

Organiztori i sponzori

1. Milan ANDIĆ - trgovac, specijalizirao se u iznuđivanju dragocjenosti od bogatijih

Prijedorćana, obečavajući im slobodu

2. Nedo DELIĆ - vlasnik restorana "Evropa'

3. Rajko STUPAR PALE - trgovac, vlasnik restorana"Pale", kriv je za ubistva i pljačke

svih prijedorskih privatnika.

Uprava logora Omarska

1. Komandant: Željko MEJAKIĆ - komandant logora, milicioner,

2. Upravnik: Drago PRCAĆ - upravnik logora, penzionisani milicioner

3. Zamjenik: Milorad TADIĆ BRK - pomočnik upravnika logora taksista

4. Miroslav KVOÄŒKA - Jedno vrijeme komandant logora

Radnici rudnika želejzne rude Ljubija, Srbi koji su zlostavljali i maltretirali logoraše u logoru Omarska, kamionima odvozili ubijene logoraše

1. Dragan PEŠEVIĆ PESA

2. Milorad DARDA

3. Vlado KOBAS

4. Zdravko BJELOBRK

5. Miloš RADIĆ BRKO

6. Petar PERO MRĐA

Prijeki sud u logoru Omarska

1. Slavko BERETA - advokat

2. Zivko DRAGOSAVLJEVIĆ - sudija u "srpskom sudu" u Prijedoru

3. Draško ZEC - sudija u "srpskom sudu" u Prijedoru

4. Milenko TOMIĆ - sudija u "srpskom sudu" u Prijedoru

Službenice u logoru Omarska

1. Nada MARKOVSKI - radnica Milicije u Prijedoru

2. Slavica LAKIĆ - radnica Službe državne bezbjednosti

3. Nevenka SIKMAN - radnica Milicije

4.Darinka LUJIĆ - radnica Milicije

Ispitivaći u logoru Omarska

1. Ranko MIJIĆ - šef ispitivaća, načelnik kriminalističke službe u SUP Prijedor

2. Mirko JESIĆ - bivši radnik Službe državne bezbjednosti

3. Ranko BUCALO - radnik Službe državne bezbjednosti

4. Goran NOVIĆ - radnik Službe državne bezbjednosti

5. Dragan RADAKOVIĆ - nastavnik likovnog odgoja

6. Dragoje MEJAKIĆ - radnik Milicije

7 Rade KNEŽEVIĆ - radnik Službe državne bezbjednosti

8. Ilija BJELIĆ - radnik Milicije

9. Obrad DESPOTOVIĆ - radnik Milicije

10. Nebojsa TOMČIĆ - radnik Milicije

11. Nenad LUKIĆ - radnik Milicije

12. Miroslav ZORIĆ - radnik Milicije

13. Nebojsa BABIĆ - profesor elektrotehnike

14. Ratko MILOSAVLJEVIĆ - agronom

15. Žarko TEJIĆ - radnik Milicije

16. Zoran KRNETA - radnik Milicije

17. Milan JENJETOVIĆ - radnik Milicije, vozać autobusa kojim su dolazili ispitivaći u logor Omarska, tukao logoraše

Vođe smjena u logoru Omarska

1. Mlađo RADIĆ KRKAN - radnik Milicije

2. Momir GRUBAN ÄŒKALJA - radnik Milicije

3. Milojica KOS KRLE – konobar

Stražari u logoru Omarska

1. Goran GRUBAN - ubio veterinara Seada Sivca

2.Goran PASPALJ GOPA - ubio R.Hadžalića i G. Ka.

3. Nedeljko ŠOŠKAN SOLE - ubojica

4. Zoran KVOČKA - ubojica Enesa Alića

5. Stevan STEVANOVIĆ - ubojica

6. Miroslav STOJNIĆ - ubojica

7. Milutin POPOVIĆ POP - ubojica

8. Draženko PREDOJEVICĆ - ubojica { na slici TV CNN}

9. Zeljko PRCAĆ

10. Nenad VRHOVAC

11. Nenad PENIĆ NESO

12. Ratko MRKIĆ - ubojica

13. ŽUNE - ubojica

14. Dušan LONÄŒAR DUDO - ubojica

15. STAKIĆ

16. JOKIĆ - ubojica

17. Marinko ROSAVA - ubojica

18. Uroš URE - ubojica

19. Ranko BERIĆ

20. MIÄŒKO - ubojica

21. MIKA

22. RAKAJ - ubojica

23. Popović CVITONJA

24. Stole KOKA - poslovođa prodavnice "oka"

25. Branko PIRVAN ÄŒELO - ubojica

26. Stanko KRIVAJA - ubojica

27. Mile ROSIĆ

28. Drasko GRUBAN

29. Zoran DELIĆ - bivši fudbaker, ubojica

30. Dušan JOKIĆ - mesar

31. Milojica MILE PANIĆ

32. Živko MARMAT ŽUTI - ubojica

33. Zoran ROMANIĆ DŽAJA - vlasnik diskoteke u Omarskoj

34. Rade RITAN

35. PAVLIĆ

Logor Keraterm

Komandanti straža logora Keraterm

1.Dusko SIKIRICA - komandant logora Keraterm

2. Damir DOŠEN - nareÄ‘ivao ubostva logoraša

3. Dragan FUSTAR - nareÄ‘ivao ubostva logoraša

4. Dragan KOLUNDŽIJA - nareÄ‘ivao ubostva logoraša

Stražari u logoru Keraterm

1. Zoran ŽIGIĆ - taksista, poznati kriminalac, počinio velikie zločine u:

Rakovčanima, ÄŒarakovu, Zecovi, Žeger, Rizvanovići, BišÄ‡ani, Sredice

2. Dušan KNEZEVIĆ - mesar, dolazio ubijati u logor Omarska

3. Goran LAJIĆ - višestruki kriminalac bez zuba

4. KAJIN - komandir straže u logoru Keraterm

5. Nenad BANOVIĆ ČUPO - pripadnik bande Zorana Zigica

6. Predrag BANOVIC CUPO - pripadnik bande Zorana Zigića

7. Dragan KONDIĆ - pripadnik bande Zorana Zigića

8. Nikica JANJIĆ - pripadnik bande Zorana Zigića

9. Nedeljko TIMARAC - pripadnik bande Zorana Zigića

Ispitivaći u logoru Keraterm

1. Mira JANKOVIĆ - isljednik u Miliciji

2. Gostimir MODIĆ - isljednik u Miliciji

3. Živko JOVIĆ - isljednik u Miliciji

4. Branko ŠILJEG - isljednik u Miliciji

5. Jugoslav RODIĆ - isljednik u Miliciji

6. Radomir RODIĆ - radnik Sluzbe drzavne bezbjednosti

7. Dragan RADETIĆ – advokat

Logor Trnopolje

Slobodan KURUZOVIĆ - Komandant logora Trnopolje

Pomočnici komandanta logora Trnopolje

1. Brača BALABAN - tjelohranitelji Slobodana Kuruzovića

2. Pero ČURGUZ - pomoćnik komandanta logora Trnopolje

3. Vesna STOJANOVIĆ - dobrovoljka

4. Blanka BRKIĆ - dobrovoljka

5. Brane BERIĆ REBAC - deportirao logoraše u stočnim vagonima prema Doboju

Komandanti straža u logoru Trnopolje

1. Radenko ŠPIRIĆ - radnik:"Električnog" Prijedor

2. Jezdimir TOPIĆ - nastavnik

3. Čedo MANDIĆ - radnik Milicije

Stražari u logoru Trnopolje

1. Boško LAKIĆ - ubojica

2. Aco OSTOJIĆ - vozac

3. Zoran ŠTRBAC

4. Boro GRUBIĆ- novinar

5. LIŠÄ†ANSKI

6. Milutin MANDIĆ MANDOV - radnik Milicije

7. ÄŒURGUZ

Spisak ostalih zločinaca prijedorskog genocida

Ovaj spisak je sačinjen na osnovu autentičnih svjedočenja preživjelih logoraša i izbjeglica u sabirnim centrima Karlovac i Resnik kod Zagreba

1. MARKO PAVIĆ - pravnik, bivši radnik Službe državne bezbjednosti , sada direktor PTT

2. JOSIĆ KRSTAN - profesor, komandant grada

3. KAURIN DRAGAN - ekonomista, direktor ' Celuloze"

4. VUKOJA JOVAN - Direktor centra za socijalni rad

5. NEŠKOV MILANKO - profeosr, bugarin po prijeklu, naredjivao ubistva

6. DOŠEN ĐORĐE ĐOLE - ubojica, ubio I. Jurica Putu i N. Bajramovića

7. ŽIGIĆ ZORAN - taksista, ubojica po narudžbi

8. KNEGINJIĆ ZORAN TACNA - konobar

9. KANTAR SNJEŽANA - medicinska sestra

10. SLAVKO BUDIMIR - komandant srpske TO

11. RADIŠIĆ MARKO - pravnik, bivši radnik Službe državne bezbjednosti

12. MARMUT ŠPIRO - načelnik Vojnog odsjeka

13. DRAGIĆ MILOVAN - direktor Komunalnog Prijedor

14. SAVIĆ MIRKO - inžinjer, direktor "Prijedorčanke "

15. VEJINOVIć RANKO - ekonomista, direktor "Opresse", sada "Srpskog glasa"

16. ALEKSIĆ DUŠAN - direktor osnovne skole

17. DALJEVIĆ RAJKO - radnik Milicije

18. CRNČEVIĆ NEDELJKO - stolar

19. STANIĆ ANA - profesor

20. STANIĆ JOVO - profesor

21. DALJEVIĆ MILUTIN - profesor

22.NOŽINIĆ ŽIZA - predsjednica Kola srpskih sestara

23. NOŽINIĆ NEBOJŠA - politolog, srpski dobrovoljac

24. ZGONJANIN BORO - mesar

25. KANTAR ZDRAVKO - radnik u Ljubiji

26. ŠIPKA VUKASIN - ekonomista

27. LEKIĆ SLOBODAN - radnik 'Agrounije"

28. VUJMILOVIĆ NENAD - major, komandant četničke jedinice u napadima na Gradačac

29. DUJO MILANKO - radnik Komunalnog

30. JOVICČIĆ MIRKO - profesor

31. OSTOJIĆ RADE - inzinjer u " Celulozi"

32. ĐURĐEVIC MILAN - profesor

33. BAJIĆ BOŽIDAR - ekonomista u "Autransportu"

34. GORNJIĆ SLOBODAN - direktor Službe društvenog knjigovodstva

35. MEDAREVIĆ LJUBAN - radnik Službe društvenog knjigovodstva

36. OBRADOVIĆ RADOVAN COLE - arhitekt

37. OBRADOVIĆ PETAR PEKISA - električar

38. BERIĆ DUŠKO - radnik u "Kolskoj"

39. AGBABA MLADEN - službenik

40. KOVRLIJA MIRKO - profesor

41. TOPIć RANKO - ekonomista, direktor tvornice keksa "Josip Kraš", sada " Mira"

42. VILA RANKO - pravnik

43. MACANOVIĆ LJUBO - pravnik

44. SIMATOVIĆ MOMIR - vodoinstalater

45. EGIĆ NIKOLA - vozac

46. STOJANOVIĆ MLADEN - profesor i direktor Ekonomske skole

47. DELIĆ BOGDAN - profesor i direktor gimnazije

48. MIŠKOVIĆ SLOBODAN - profesor

49. ZORIĆ LAZO - profesor

50. SANIÄŒANIN MIRKO - tehnicar

51. JOVEŠ RATKO - profesor

52. RADETIĆ DRAGAN - advokat, nacelnik Vojne policije

53. ŽEZELJ BRANKO - vozać

54. RADAKOVIĆ BRANE - vozać

55. JEŠIC GORAN - vozać

56. ROSIĆ MILAN - zidar

57. VUJINOVIĆ DANE - inžinjer

58. KECMAN BRANE - direktor 'Kozara putevi"

59. BURUDŽIJA MIRKO - hirurg

60. SOVILJ RADOMIR - profesor, ideolog SDS, kasnije prešao u Srpsku radikalnu stranku

61. MANOJLOVIĆ NIKOLA - inžinjer, direktor "Kolska", četnik dobrovoljac

62. MACURA ŽELJKO - liječnik, srpski dobrovoljac

63. KOBAS MIRKO - medicinski tehniÄŒar, ubojica bez ruke

64. TORBICA ZDRAVKO - radnik Milicije, ubojica

65. STUPAR NENAD SMIT - srpski dobrovoljac

66. MRĐA DADO - pripadnik Interventnog voda, višestruki ubojica

67. BABIĆ ZORAN - pripadnik Interventnog voda, višestruki ubojica

68. STUPAR BOŠKO - pripadnik četnicke jedinice iz Tukova

69. BABIĆ LJUBAN - geometar, predsjednik SDS Tukovi

70. BALTIĆ SRETKO - vozać

71. BALTIĆ VLADO - vozać

72. BALTIĆ MIŠO - radnik Kumunalnog

73.BOSANČIĆ MOMČILO -

74. BAŠKOT MARKO

75. BUJIĆ LUKA - ubojica

76. BILBIJA RADE - četnićki vojvoda, naredio masakr u Staroj Rijeci

77. DESNICA ZDRAVKO

78. DOBRIJEVIĆ MIŠO - četnicki vojvoda

79. DOŠEN STOJAN - izvršilac masakra u bolnici u Banja Luci

80. DRCA LJUBAN - mesar

81. ĐAKOVIC MIRKO - lugar

82. EČIM JOVO GLOCO - privatnik, saučesnik u ubojstvu Halila Dedića

83. EČIM NENAD GERA - muzičar

84. GRUBLJEŠIC MIRKO - načelnik za privredu u Opštini Prijedor

85. GRUBLJAŠIĆ OSTOJA - ubijao po Kozarcu

86. GUSLOV NIKOLA

87. KOLAR SLAVKO - ubojica

88. KOLAR MIODRAG- klao kamom po selima oko Prijedor

89. KNEZEVIĆ DRAŽEN - penzioner

90. KOTORAS BRANKO - koljac iz Puharske

91. KOTORAS DRAŠKO - radnik u Toplani

92. KOTORAS JOVO - radnik u Ciglani

93. KOVAÄŒEVIĆ VUKAŠIN - geometar

94. MANOJLOVIĆ MILOŠ - geometar

95. MILUTINOVIĆ MILOVAN - major

96. MILUTINOVIĆ - karatista

97. MITROVIĆ DRAGO, PERO I SLOBODAN

98. PEKIJA MILAN

99. RAUS DUŠAN, MILROAD I RAJKO

100. SAVANOVIĆ MIRKO

101. SRDIĆ DRAGOJE - bivši oficir JNA

102. SRDIĆ ŽIVKO - radnik "Celuloze"

103. TELEBAK RAJKO - lugar

104. TOMIĆ BRANE - radnik 'Borca"

105. TOPIĆ DRAGAN - nastavnik, direktor Pozorista

106. TUBIN RAJKO - radnik 'Autotransporta"

107. TUBIN VELJKO

108. VUČKOVIĆ MIHAJLO - radnik

109. VUČKOVIĆ NEĐO

110. VUČKOVIĆ NEĐO II - učesnik masakra u bolnici u Banja Luci

111. ZEC SIMO - nastavnik

112. ZELENIKA BRACO - električar

113. ŽIGIĆ MILENKO - trgovac

114. GRBIĆ MILKA - socijalna radnica

115. TRMOSLJANIN DRENA - učiteljica, pljačkala bošnjacke kuće

116. ŠIPKA MILAN - inžinjer

117. BABIĆ KACA - pravnica

118. JANDRIĆ VLADO - tehničar

119. TRAVAR MILAN - radnik Milicije

120. TRAVAR RANKO - načelnik za privredu

121. MRĐAS MILE - ekonomista

122. VUKOJEVIĆ DRENA - daktilografkinja

123. MARIN MIRKO - nastavnik

124. PANIĆ JOVO - vozać

125. MARJANOVIĆ OSTOJA - inžinjer, direktor Rudnika željezne rude Ljubija

126. BECNER ZORAN - vozać

127. RADIŠIĆ MIRJANA - profesorica

128. VRACAR MILENKO - profesor

129. MAKSIMOVIĆ BRANKO BRANJA - pravnik, predsjednik Srpske radikalne stranke

130. VRACAR M. MILENKO - guverner u RS

131. ROMANIĆ ŽELJKO - privatnik

132. SUKIĆ RADE - ekonomista

133. STOJAKOVIĆ TOMO - radnik Milicije

134. ŽELIC ŽELE - pripadnik četnicke jedinice"Zaran Karlica", ubio više od 150 Kozarčana

135.KMEZIĆ RAJKO - vikend četnik iz Minhena

136. GAVRANOVIĆ NEĐO - vikend četnik iz Minhena

137. BUJIć MIćO - komandir milicije u Rakeličima

138. PILIPOVIĆ RADE - privatnik

139. SURTOV RAJKO - nastavnik, četnićki vojvoda iz Gomjenice

140. SURTOV ZORAN - nastavnik

141. BAJIĆ ZORAN - nogometaš

142. MAKSIMOVIĆ DRAGAN - ubojica iz Čele

143. BALABAN MILE - direktor u 'Celulozi'

144 BABIĆ BORO - direktor Uprave za prihode

145. BEŠIĆ MIRA - profesorica

146. TOPOLA RANKO - službenik

147. GLIGIĆ DUŠAN - trgovac

148. SAVIĆ LAZO - trgovac

149. GVOZDEN ZDRAVKO - trgovac

150. GVOZDEN RAJKO RAJS - trgovac

151. GRBIĆ MILE - trgovac

152. RAJÄŒEVIC MILOŠ - direktor Srednješkolskog centra

153. MILIĆ ALEKSANDAR - profesor

154. ANTIĆ SLOBODAN - profesor

155. PANIĆ MILKA - medicinska sestra

156. RAĐENOVIĆ LJUBAN - profesor

157. RAĐENOVIC KAMENKO - pukovnik, podpredsjednik Srpske radikalne stranke

158. RADOJKA EDEKOV - direktorica Bolnice

159. MILANOVIC SNJEŽANA - liječnica

160. ŽIGIĆ DANKA - medicinska sestra

161. ĐUKIC RAJKO - liječnik

162. PEKIJA MIRKO - trgovac, specijalista za pljačku bošnjačke imovine

163. GRANDIĆ MILEVA - otjerala u logor 15 susjeda

164. CRNIĆ BRANKA - pljačkala bošnjačke kuće

165. AGBABA JOVAN CICO - pljačkao kuće

166. RITAN BRANISALV - vođa 'Delija", sprske paravojske

167 KANTAR NENAD - proglasen ratnim zločincem u Hrvatskoj

168. ZRNIĆ NENAD NESO - voĐa tkz. Grobara

169. PREDOJEVIĆ ZORAN - trgovac

170. MAZALIĆ MILORAD - kapetan

171. KANTAR NEBOJŠA - penzioner

172. ČAĐO MLADJEN - radnik Milicije

173. TADIĆ BOGDAN - pravnik

174. TADIĆ SLOBODAN - nastavnik i muzičar

175. TOPIĆ BORO - vlasnik 'Uniprometa", ratni profiter

176. MARČETIĆ BORKO - zidar, učesnik masakra u Kozarcu

177. SAVIĆ DUŠAN - kapetan komandant Kriznog štaba Rakelići

178. ANTONIĆ SLAVKO - inžinjer

179. RAJLIĆ RADOVAN - tehničar, komandant Kasarne u Prijedoru

180. TOPIĆ JEZDIMIR - nastavnik, komandant straže u logoru Trnopolju

181. RUJEVIĆ SLOBODAN - zločinac, došao iz Vukovara

182. KESIĆ MIRKO - osnivač samostalnog odreda ubojica

183. MRKIĆ VASKRSIJA - službenik u Komunalnom

184. DOÄŒINOVIĆ SLOBODAN - zločinac, došao iz Vukovara

185. BUCALO VASO - službenik

186. MACURA MILUTIN - zidar

187. DRAGOJEVIĆ MILAN - mesar

188. STUPAR RADOMIR - šofer, ubojica iz Pakraca, izvršilac zločina u logoru Keratermu

189 MIJIĆ RELJA-radnik u Keramici

190. RADOŠEVIĆ ACO- nastavnik

191. ZORIĆ BORO - privatni ugostitelj

192. JOKSIMOVIĆ MILE TICA - službenik

193. TRKULJA ZORAN - službenik

194. BRKOVIĆ MILORAD - srpski dobrovoljac

195. ĐENADIJA MARKO - radnik u Milicij

196. DALJEVIĆ RADOVAN - milicioner

197. GRUBLJEŠIĆ MILUTIN - mesar, učestvovao u masakru u Kozarcu i "Brdu"

198. MILIĆ MILORAD PINGP - dobrovoljac u četničkoj jedinici iz Omarske

199. RADANOVIĆ MOMČILO CIGO - komandir četnika iz Omarske

200. SUPIĆ DRAGAN - čelnik četničke omladine, palio kuće u Starom gradu I Prijedoru

201. MILOŠEVIĆ SRETEN SREJA - službenik, etnički očistio Skelu i Raškovac

202. KECMAN MLADEN - rukometaš, pljačkao po Prijedoru

203. MARKUS - rukometaš, četnik dobrovoljac

204. KECMAN LJILJA - službenica, pljačkala zlato i devize

205. MADŽAR STOJAN - višestruki kriminalac, pripadnik četničke vojne policije

206. BLAGOJEVIĆ RADOŠ - direktor Srpske banke

207. TUBIN VUKAŠIN - inžinjer

208. PLEMIĆ NIKOLA - opljačkao i prisvojio Tvornicu 'Borac" Travnik, pogon Prijedor

209. OBRADOVIĆ STEVO - inžinjer, dobrovoljac na ratištima

210. ŠEVA STOJAN - referent u vojnom odsjeku, pravio spiskove za mobilizaciju

211. PEKIJA NENAD - pripadnik Interventnog voda, uselio se u stan dr. Osmana Mahmukljina

Izvor: Kolika je u Prijedoru ÄŒaršija - Zapisi za nezaborav - Nusret Sivac, u izdanju Bonik - Bosansko-novinska izdavačka kuća Sarajevo

 SPISAK PORUŠENIH DUHOVNIH DOBARA PRIJEDORU

1. ÄŒaršijsku džamiju u Prijedoru (1750.-60.) zapalili su 30. maja 1992. godine srpski

zločinci, a potom je srušili; materijal je odvezen na različita mjesta izvan grada, a na

njezinu mjestu napravljen je park.

2. Stara džamija u Kozarcu sravnjena je sa zemljom, kao i kompleks nadgrobnih spomenika oko nje.

3. Glavna džamija u naselju Deri - Kozarac također je sravnjena sa zemljom.

4. Šarena džamija u Mutnik - Gradu do temelja je porušena od strane Srba. Sagradjena je prije 300 godina. Poznata je bila po dobroj akustici.

5. Džamija u Kamićanima, izgrađena u vrijeme Austro-Ugarske a obnovljena

1990.,takodjer je srušena.

6. U selu Kalata džamija je izbrisana s lica zemlje. Sagrađena je u vrijeme austrougarskog perioda a drveni minaret je zamijenjen zidanim 1980.

7. Džamija u Kozaruši, izgraÄ‘ena u vrijeme austro-ugarske vlasti u BiH, isto tako je

srušena od srpskih zlocinaca.

8. Sravnjena je sa zemljom džamija u Mujkanovićima.

9. Ni džamija u BrÄ‘anima više ne postoji, jer su je srušili srpski zločinci.

Na njezina vrata ratni zločinac Zoran Žigić zakovao je Mehmeda Sudžuku.

10. U Gornjim Jakupovićima džamija je posve razorena od strane srpskih zločinaca.

11. NovosagraÄ‘ena džamija u Kevljanima pretvorena je u ruševinu.

12. Džamija u Zagradu uništena je, a temelji su joj poravnati.

13. U Starom gradu džamija je srušena.

14. Džamija u džematu Ćela (1966.) paljena je tokom oktobra 1992. u nekoliko navrata. Minirana je 15. januara 1993. Prije miniranja Srbi su iz nje odnijeli sve što se moglo odnijeti. Cijelo selo pretvorili su u koncentracioni logor.

15. U Ališićima džamija je srušena.

16. Džamija u Brezičanima takoÄ‘er je srušena.

17. Razorena je džamija u Zecovima, a imam Rasim-ef. Ćeman odveden je u nepoznatom pravcu.

18. Džamija u ÄŒarakovu (1959.) zapaljena je a potom potpuno srušena u ljeto 1992. Dana 23. decembra 1997. godine naoćigled snaga UN Srbi su teskim mašinama uklanjali posljednje tragove svoga zločina nad ovim sakralnim objektom.

Pred njom su srpske oružane snage ubile imama Sulejman-ef. Dizdarevića i još 18

muslimana, potom iz džamije iznijeli nekoliko ćilima, bacili na njih i zapalili ih. Šehidi u ovom masakru su: Sulejman-ef. Dizdarević, Husein Sušić, Rasim Sušić,Hasib Musić, Zekir Musić, Hilmo Musić, Fahrudin Musić, Husein Kljajić, Raif i Reuf Avdić, Kemo Kahteran, Emir ÄŒaušević, Avdo Mujdžić i njegov sin, Rahim Mujdžić i njegova dva sina, te Ekrem Mujdžić. Svjedoci ovoga srpskog genocida su dvojica preživjelih: Sušić Sejad i Ibrahim.

19. Džamija u Hambarinama takoÄ‘er je srušena.

20. Srušena je i džamija u Rizvanovićima iz 1990. Već 20. jula 1992. Srbi su je pokušali srušiti ručnim raketnim bacaćima. Potom su je zapalili. Nakon progona muslimana minaret su srušili eksplozivom, da bi u septembru 1996. do temelja porušili džamiju..

21. U Rakovćanima džamija je srušena.

22. Džamija u BišÄ‡anima takoÄ‘er je srušena.

23. Srušena je i džamija u ÄŒejrecima.

24. U Gornjoj Puharskoj džamija je razorena.

25. Džamija u Donjoj Puharskoj (1977.) također je razorena 31. avgusta 1992. Prilikom pada munare smrtno su stradali sin imama Osmana-ef. Kusurana, Zikret i njegova žena.

26. Razorena je i džamija u Ljubiji koja datira iz austrougarskog perioda, a njezinog imama Hasan-ef. Bešliju Srbi su odveli u koncentracioni logor Omarska, gdje mu se izgubio svaki trag.

27. U Hrnićima srpski zločinci su džamiju srušili do temelja.

28. U Trnopolju je, takoÄ‘er, džamija srušena do temelja od strane Srba.

29. U džematu Duračci srpski zločinci su potpuno uništili mjesnu džamiju.

30. U Hadžićima su, isto tako, srpski zločinci uništili džamiju.

31. U džematu Bastasi srpski zločinci su potpuno uništili mjesnu džamiju paljenjem i

miniranjem u septembru 1994. Dva puta ju je palio Došan ĐorÄ‘e Đole, ali se prvi put

ugasila iako je sva od drvene graÄ‘e. Slavko Torbica je pokušavao zaštititi džamiju od

rušenja ali su ga poslali na ratište dok nisu obavili svoje monstruozno djelo. Ona potjeće iz austro-ugarskog perioda.

32. U džematu Mutnik do temelja je porušena i druga džamija.

33. U Hrustićima mesdžid su zapalili srpski zločinci.

34. Mesdžid u selu Alići - Forići također je izgorio.

35. Mesdžid u selu Alići - Softići također je zapaljen od strane srpskih zločinaca.

36. Izgorio je i mesdžid u Srednjim Jakupovićima.

37. Mesdžid u Mahmuljini također je spaljen.

38. Spaljen je i mesdžid u Grozdaničima.

39. U džematu Sivci mesdžid su zapalili srpski zločinci.

40. U džematu Matrici srpski zločinci su razorili dva mesdžida.

41. To su isto učinili sa mesdžidom u Garibima srpski zločinci.

42. Također, sa mesdžidom u Karićima.

43. Te u Kenjarima.

44. Pa u Deri.

45. Potom u Suhom Brodu.

46. Isto tako, i u Hadžićima.

47. Zatim, u Gomjenici.

48. I u Hegićima mesdžid su unistili srpski zločinci.

49. Velika vakufska zgrada sa stanom glavnoga prijedorskog imama, profesora Hasan-ef. Makića, njegovom bibliotekom, u kojoj se nalazio i rukopis tek zavrsenog prijevoda petog sveska Sahihu-l-Buharije, vakufskom bibliotekom, uredima Odbora Islamske zajednice s bogatim arhivom - zapaljena je, a potom buldožerima porušena. Hasan -efendiju Makica Srbi su odveli u koncentracioni logor u Trnopolju kod Prijedora, pa u Omarsku i, na koncu, na Manjacu kod Banje Luke. U ovim logorima, izložen svim iskušenjima, on je proveo više od četiri mjeseca.

50. Do temelja su uništene vakufske kuće sa imamskim stanovima i mektebima u sljedećim dzematima: Mutnik - Grad, Kozaruša, Mujkanovići, BrÄ‘ani, Hrnići, Garibi, Trnopolje, Duračci, Kamičani, Alići - Softići, Dera, Kalata, G. Jakupovići, Srednji Jakupovići, Kevljani, Hadžići, Gomjenica, Zagrad, D. Puharska, G. Puharska, Ćela, Bastaši, ÄŒarakovo (dvije), Zecovi, Hambarine, Rakovćani, Rizvanovići, BišÄ‡ani, Brezičani, ÄŒejreci i Ljubija, ukupno 32.

51. TakoÄ‘er je uništeno 30 gusulhana.

52. Srpski zločinci su razorili i 28 abdesthana.

53. Islamska zajednica je oštećena i za šest poslovnih prostora koje su razorili srpski

zločinci.

54. Uništeno je 36 dvorišnih zgrada Islamske zajednice.

55. Srpski zločinci su srušili u Kamičanima jedino turbe na području prijedorske općine. Turbe je bilo situirano kilometar od džamije, na putu prema Kozarcu. Podignuto je u znak paznje prema jednom šehidu u vrijeme Omer-paše Latasa 1851.