ISTRAZIVANJE - GENOCID U PRIJEDORU 3 DIO

3

UNIŠTAVANJE PRIJEDORSKE BOŠNJAÄŒKE ELITE JE JEDNA OD TEMELJNIH FAZA GENOCIDA U PRIJEDORU

POJAM ELITOCIDA

Elitocid je sistematsko, planirano neutraliziranje uticaja etlitnih slojeva Bošnjaka. Pojam elitocid kao pojam postoji u naučno-pravnoj teoriji, a posebno u teorijama koje se bave istraživanjem zločina genocida, gdje se spominje kao jedna od njegovih početnih faza. Dakle, obično se prvo eliminira voÄ‘stvo grupe da bi totalno istrebljenje bilo što uspješnije.  Agresija na BiH je bila unaprijed osmišljena i razraÄ‘ena, a kao metode ostvarivanja ciljeva agresije primjenjivali su se različiti oblici zločinačkog djelovanja, izmeÄ‘u ostalog i socijalna dekapitacija Bošnjaka. Tri različita tipa elitocida; prvi je sam sebi svrha, uništenje neke elite da bi se ovladalo odreÄ‘enom grupom. Primjer za to je strijeljanje 19.000 poljskih oficira kod Katyna; Rusi nisu počinili genocid nad Poljacima, ali elitocid,, jesu. Drugi tip elitocida je dekapitacija stanovništva koja se sprovodi kao dio genocidnog poduhvata. Klasičan primjer je ubijanje uticajnih Armenaca 1917. godine u Istanbulu, gdje su ljudi faktički preko noći odvedeni i pobijeni, što je bio uvod u genocid. I, na kraju, elitocid kao zamjenska radnja za genocid, što se desilo u BiH. Elitocid je bio jedna od metoda koje za trajnu posljedicu imaju učinak jednak klasičnom genocidu, i to "genocidu na duge staze", koji će svoje stvarne efekte pokazati tek kroz 20-30 godina.

Sam pojam čišÄ‡enje je neukusan jer sugerira nešto pozitivno. Kad čistiš, nešto što je bilo loše praviš dobrim. Zapravo se radi o eufemizmu kojim se opisuje stanje nakon zločina, sa ciljem da se negira, banalizira genocid. Kad Biljana Plavšić kaže da Srbi nisu počinili genocid nego etničko čišÄ‡enje, ona zlobno miješa dva pojma. Genocid je zločin u našem i u meÄ‘unarodnom pravu, ima svoje činjenično stanje i elemente. Etničko čišÄ‡enje nije krivično djelo, nego ishod. Ne može etničko čišÄ‡enje biti instrument ako njime već opisujemo ishod. Genocid, pak, može biti krajnji cilj zločinačkog poduhvata, ali mislim da se u slučaju BiH radilo o ratu koji je za cilj imao prije svega etničku homogenizaciju zemlje i uspostavu Velike Srbije, a ne prosto istrebljenje Bošnjaka.

Bošnjačko ubijanje još uvijek traje jer se ljudi ne vraćaju u svoje domove. Suština genocida je u tome da jedna skupina bude uništena, nije bitno na koji način. U Prijedoru je fokus bio na uništenju muškog, vojno i reproduktivno sposobnog stanovništva. Tamo mi je bilo najlakše dokazati elitocid jer su skoro svi ljudi koji su nešto značili u zajednici bili pobijeni. Tako se zajednica Prijedočana raspršuje, nema više svoju koherentnost jer je izgubila niti koje su je držale zajedno. Ta skupina Prijedorčana koja trenutno dolje živi potpuno je izolirana i nema apsolutno nikakvog uticaja na zajednicu. Sad Dodik, a ne Prijedorčani, odlučuje šta će biti s njima. Elitocid se osjeća svakodnevno - ljudi u Prijedoru su mi ukazali na sasvim konkretne probleme: nemaju pravnika da im napiše pismo, nemaju kompetentne ljude koji bi ih predstavljali. Ostali su bez glasa.

Općeprihvaćena definicija genocida je zastarjela i mora se mijenjati jer se zasniva na Lemkinovim identifikacionim elementima, a njemu je podloga bila Holokaust. Vrlo je malo vjerovatno da će se ikad više ponoviti zločin takvih razmjera. Zbog toga je nezahvalno promatrati druge zločine kroz prizmu Holokausta. U Rwandi nije bio problem dokazati genocid jer je bio toliko očit i masovan da se niko nije ni trudio da ga pokuša kamuflirati. Zato nije bilo pošteno prema BiH.

Što se tiče kolektivne srpske odgovornosti, mislim da ona postoji, jer u onom trenutku kad ti prihvatiš da tvoje rukovodstvo čini zločine da bi tebi bilo bolje - ti si kolektivno odgovoran. Niti jedan od elemenata elitocida nije bio ispunjen u slučaju zločina nad Srbima jer Bošnjaci nisu bili u stanju takvo što isplanirati, bili su napadnuti. Nigdje nije pokazana ni dokazana namjera da se Srbi unište. I kad se govori o zločinima Hrvata nad Bošnjacima, i tu su prisutni elementi elitocida.

Presuda MeÄ‘unarodnog suda pravde nije pokazala ništa što već nije Haški tribunal učinio prije nje, a sudije su doslovno tražile papir na kom je Milošević zahtijevao da se Bošnjaci istrijebe.

Kompletan  proces bespotrebno ispolitiziran i da je bilo nerealno očekivati da se jedna država osudi za genocid. Sama optužnica je pogrešno koncipirana jer se išlo na dokazivanje zločina koji je još trajao. Vjerujem da naša tužba ne bi pala da je ovdje stanovništvo bilo više uključeno u sam proces. Nadao sam se i, na kraju krajeva, očekivao sam da će presuda glasiti da se genocid desio u Istočnoj i Zapadnoj Bosni, jer se i desio. Oni su tražili dokaz očite namjere, a mi ne možemo izvoditi takve dokaze jer se u pravnoj praksi namjera rekonstruira na osnovu indicija, okolnosti i činjeničnih stanja koji su se u tom trenutku dešavali. Znači, deduktivnim putem se rekonstruira namjera. Na kraju krajeva, ne postoji ni dokument u kojem Hitler nareÄ‘uje da treba uništiti sve Jevreje. Pominje se "konačno rješenje", ali je to širok i sveobuhvatan pojam. Tu je proces protiv Eichmanna u Jerusalemu imao značajnu ulogu - tužitelji su uspjeli sistem genocida dokazati na osnovu voznih redova, na osnovu popisa stanovništva, žutih traka itd. Sve su to bile indicije koje su ukazivale na namjeru da se Jevreji unište. Sasvim je očito da sudsko vijeće nije ni namjeravalo osuditi Srbiju.

Ne mogu nama presude biti materijal za dnevnopolitičko potkusurivanje. Presude su presude, one mogu važiti ili ne važiti, biti dobro ili loše sastavljene. Ja joj ne pridajem važnost u političkom smislu zato što političari time ne čine dobro ni zemlji ni ljudima. Političari trebaju biti pragmatici, a ljudi se trebaju približiti jedni drugima. U svakom slučaju, puno mi je važnije da se zločini istražuju, da se o njima piše, da se otvore arhive, da se o tom što više stručno priča. Ja nemam potrebu nekom iz Beograda dokazivati šta su oni ovdje uradili, ja to vrlo dobro znam. Ne treba meni Dodikovo priznanje da je u Srebrenici bio genocid, ako ja imam naučnu podlogu za to.

Mi nismo ni dobili ni izgubili rat. Jevreji su svoj dobili jer su opstali. Sigurno je da treba tražiti odštetu, sigurno je da žrtvama treba dati neki poseban status, da im se na neki način pokušaju kompenzirati gubici, iako znamo da je to nemoguće. Ja lično ne želim biti žrtva i ne želim iz te pozicije da tražim nešto za sebe. Dakle, iz pozicije žrtve ništa nećemo napraviti. Pa i u ratu nas svijet nije shvatio ozbiljno dok Armija BiH nije postala ofanzivna. Žive li Srebreničani išta bolje zbog toga što su političarima puna usta genocida? Ne žive! Takve stvari naprosto nisu pametne, ni u političkom, ni bilo kom drugom smislu.

Elitocid je svjesno, namjerno i planirano neutraliziranje utjecaja odreÄ‘enih elita, te odreÄ‘enih nacionalnih, etničkih, rasnih ili religijskih skupina na svoje stanovništvo. To je pokušaj eliminacije prvaka jedne nacije. 15 godina kasnije, poslije potpisivanja Daytonskog sporazuma, mnogi Bošnjaci koji su bili izloženi elitocidu, još se ne mogu reintegrirati u sredinama u kojima su doživjeli strahote, šikaniranje i maltretiranje, i to se u njihovim životima na neki način nastavlja i danas. Elite su ljudi koji imaju utjecaj u svome društvenom okruženju, a  elitocid je namjerni i sustavni progon i po mogućnosti i fizičko uništenje elita s ciljem da se stanovništvu oduzme njegov vodeći stalež.  Elitocid u Bosni i Hercegovini je stvorio strukturne preduvjete za eroziju egzistencijalnih temelja i pokušaj sloma bošnjačkog naroda. Kako je napredovao elitocid, tako se on pretvarao u genocid protiv Bošnjaka.

U proljeće godine 1992 britanska TV-reporter Michael Nicholson je prvi put upotrebio termin elitocid kao zločin prema bošnjačkim elitama u Bosni i Hercegovini. Koristeći termin elitocid Nicholson je prvi objasnio sistematski progon, mućenje i ubijanje lidera bošnjačkih lokalnih zajednica na sjeveru, zapadu i istoku Bosne i Hercegovine. Naime, u razdoblju od samo nekoliko mjeseci srpske paravojne formacija na širem području gradova Bijeljina, Brčko, Višegrad, Zvornik, Bratunc, Prijedor i drugih, neutralizirali su utjecaj lokalnih nesrpskih elita (eliminacija, optužbe ili kazne zatvora, progoni ) koje je imalo za posljedicu uništenje i raspad lokalnog bošnjačkog civilnog stanovništva.

 Elitocid kao selektivno, sustavno i namjerno  uklanjanja elitnih segmenata lokalnih bošnjačkih zajednica u Bosni i Hercegovinine je nepravedno zanemaren iako upravo ovaj aspekt nudi potencijalni niz odgovora za objašnjenje cilja i svrhe agresije na Bosnu i Hercegovini i zločina genocida protiv Bošnjaka.  Razlog za znanstveno marginalizacija ovog specifičnog oblika sustavnog kriminala je prije svega nedostatak teorijskog okvira unutar kojeg se može praktično elitocide istraživati i analitički procijeniti. Za razliku od genocida, elitocid je pojam koji se izuzetno rijetko koristi u stručnoj i znanstvenoj terminologiji, prvenstveno zbog svoje velike nejasnoće, odnosno nepostojanje čvrste znanstvene kodifikacija. Etimološki, elitocid se sastoji  od dva uvjeta: francuske riječi elita (izabrao, voÄ‘e) i latinske imenice occidio (ukupno istrebljenje). Stoga, elitocid se može definirati kao sustavno eliminiranje vodećih i istaknutih ličnosti u društvu ili grupi. U analizi i klasifikaciji elitocida  u Bosni i Hercegovini Mark Danner je otišao najdalje, definiranjući  uništavanje pripadnika bošnjačke elite kao jednu od temeljnih faza genocida u Bosni i Hercegovini.On posmatra elitocid nad Bošnjacima kao: koherentan u vremenu i prostoru, meÄ‘usobno zavisan proces, sustavno planirani lanac aktivnosti, namjerno počinjen zločin, sa ciljem eliminacije utjecaja elitnih segmenata bošnjačke nacije u  cilju  vladavine nad Bošnjacima i njihovim teritorijama.

 Dakle osnovna svrha elitocida u Bosni i Hercegovini  bila uništenje bošnjačkih elita u cilju zauzimanja teritorija na kojima  žive i uspostavljanja srpske vladavine na tim teritorijama. Radilo se o socijalnom, kulturnom ekonomskom i fizičkom uništenju bošnjačke elite u ime onemogučavanja dugoročne revitalizacije preživjelog bošnjačkog etničkog korpusa sa osnovnim ciljem raspada bošnjačke zajednice, kako bi se tako izvršila potpuna dezintegracija bosanskohercegovačkog društva i države. Zato elitocid u Bosni i Hercegovini ima genocidni karakter.

 NEVINO POGUBLJENA PRIJEDORSKA BOŠNJAÄŒKA ELITA SVJEDOĆI DA SMRT NIJE KRAJ, SMRT JE POÄŒETAK ISTINE I PRAVDE

 ŠEHID ESAD SADIKOVIĆ, DOKAZ PRIJEDORSKOG ELITOCIDA

 Novinska vijest od 28.jula 2007. godine: u Prijedoru je danas na stadionu Poljana u naselju Zagrad organiziran ispračaj 147 žrtava čiji su posmrtni ostaci ekshumirani iz grobnica i identificirani u hali Šejkoviča kod Sanskog Mosta. Na zajedničkom ispračaju bilo je oko 20.000 Prijedorčana. U vijesti su navedena i imena žrtava. Pod rednim brojem 130 navedeno je:Sadiković Hasiba Esad, 17.06.1948. Uzoriti bošnjački književnik Vehid Gunić u svojoj knjizi „Doktor Eso“ napisa: “Ko je ubio doktora Eso ubio je od sebe boljega, boljega od sve bagre koja je ubijala i bagre koja je davala naloge za masovna ubistva po Bosni i Hercegovini od 1992. do druge polovine 1995“.

 Eso je tako otišao u red nevino pogubljenih mučenika, šehida. Otišao je maher komedije, kao nedužna žrtva mrženje onih zlih likova koje se samopromoviraju u vlasnike života, pa čak i ljudskih genija kakav je bio Eso. Na tekst Rade Mutića po naslovom „Komšiluk na probu“, Eso je napisao kolumnu za Kozarski vjesnik u kojoj je izmeÄ‘u ostalog stajalo: „Mutiću i sličnima mogu najodgovornije reči da se ne radi o nikakvom organizovanom odlasku Muslimana iz Prijedora, već o maspsihozi  i strahu kada ljudi bježe ako imaju gdje.U mirnim urbanim sredinama samo rokaju bombe, lete u vazduh kuće i kafane, a ujutro prolaznici nalete na leševe ljudi od kojih se dobar dio ne identifikuje. Prijedor je pun straha koji u nemoći prelazi u bijes. Nikada dani nisu bili toliko važni“. Samo šest dana poslije objavljenog Esinog teksta u Kozarskom vijesniku, Srpska demokratska stranka, poslije klasičnog vojnog puča, 30. Aprila 1992. godine, srušila je dotadašnju, na demokratskim izborima legalno izabranu vlast, i putem Radio Prijedora izdala proglas o navodnom “demokratskom“ preuzimanju vlasti. Ubrzo je agresorska vlast osnovala koncentracione logorte smrti, od kojih je najgori bio Omarska.

 „Zar nisi mogao otići iz Prijedora“, pitali su prijatelji Esu. „Mogao sam, naravno da sam mogao. Ali to više ne bi bio Eso kojeg narod voli. To ne bi bio Eso. Zato sam na ulici. ÄŒekam da me odvedu gdje su odveli i moj narod. Ja ću za narodom i oko toga nemam nikakvih dilema. Niti ću ih imati“.

U noći izmedu petog i šestog augusta 1992. godine, samo noć pred raspuštanje koncentracionog logora smrti Omarska odveli su Esu. I logoraši i on znali su kuda ga vode. Svi logoraši su ustali da ga na nogama isprate. Eso je zastao na vratima i, primjetivši da neki plaću, kratko odgovorio: „Držite se“. U tom mrklom mraku prolomio se aplauz živih ljudskih kostura.

Naše duše se neće smiriti sve dok se ne naÄ‘u i kazne ubice Ese i svih Esa širom Bosne i Hercegovine. Jer Eso i Ese su simboli nesalomljivog bosanskog duha kojeg ništa ne može dugotrajno poremetiti i ugroziti. To je baza iz koje je nastao bosanskohercegovački čovjek, nacija, društvo i država. Eso treba biti svrstan u bošnjačke heroje kako bi on i poslije svog nestanka moga vršiti svoju jedinstvenu i neponovljivu misiju koju mu je sudbina i historija dodjelila. Došlo je vrijeme da Bošnjaci uvrste Esu i sve Ese u nepostojeće bošnjačko historijsko pamćenje, da tako njihove vrijednosti poštujemo i slijedimo. Jer Eso, bard prijedorske čaršije, ali i svih bosasnkohercegovačkih čaršija je oličenje renesansnog bosanskohercegovačkog čovjeka.

Esina krivica je bila njegova humanost, veselost, liječnićki poziv kojim je pomogao na hiljade drugih ne pitajući ni ko su ni šta su, njegova stručnost i zvanje dr. eksperta UN. Eso je bio čovjek pun ljubavi prema svemu što se zove život na ovoj našoj planeti. Koji su to monstruozni likovi i umovi iskazivali svoju nemoć i ljudsku bijedu ubijajući Esu i sve Ese u Bosni i Hercegovini? Zločinačka želja za likvidacijom Ese, kao paradigme stradanja svih intelektualaca Prijedora i Bosne i Hercegovine i likvidacijom svega što on i oni  personoficiraju, samo je dokaz bijede i ništavnosti krvnika, čija želja se nikada neće ostvariti. Planetarna pravda če pobjediti povratkom digniteta i dužnog dostojanstva žrtvama. Slutimo oluju i krik pravednika, žrtve.

 PRIJEDOR – GRAD KOLEKTIVNE KRIVICE

 Prijedor je po zbivanjima u prošlom ratu, po tragediji jednog naroda, drastičniji čak I od Srebrenice: u Srebrenici je u kratkom periodu ubijen značajan broj civila, ali u Prijedoru je godinu dana kontinuirano trajao genocid. Zato se u Prijedoru može govoriti o kolektivnoj odgovornosti, kolektivnoj krivici Srba. Mi Prijedorčani volimo svoj Prijedor, a voljeti znači uvijek se vraćti i sjecati, jer zlo u Prijedoru neće ostati nekažnjeno. Zločin u Prijedoru je največi bošnjački I bosanskohercegovački svjedok i simbol ljudskog zla največih razmjera, oličenog u največoj agresiji, največem genocidu, kulturocidu, ekocidu, etnocidu, urbicidu, največem zločinu protiv čovječanstva i največem ratnom zločinu. U Prijedoru je izvršena agresija SRJ {Srbije i Crne Gore} u saradnji sa domačim srpskim vojnim i policijskim formacijama I paraformacijama. {Pored tenkova I gomila ljudskog otpada tkz. JNA, pored zločinacćkih vojnih i policijskih formacija domačih srpskih zločinaca, u agresiji su učestvovali i pripadnici paravojnih formacija koji su se nazivale "arkanovcima", "belim orlovima", "šešeljovcima"}. U Prijedoru je izvršen genocid, masovno, namjerno, organizovano ubijanje, protjerivanje prije svega Bošnjaka, a zatim i Hrvata. Rezultat agresije i genocida je: 20.000 graÄ‘ana Prijedora se vodi kao ubijeni i nestali, 35.000 u izbjeglištvu. U Prijedoru je izvršen etnocid, namjerno, organizovano i masovno ubijanje, mučenje, protjerivanje i silovanje prije svega Bošnjaka i Bošnjakinja. Cilj etnocida je bio potpuno oslobadjanje Prijedora i okoline od bilo kakvog traga bosnjačke kulture, duhovnosti, tradicije. U Prijedoru je izvršen urbicid, organizovano i namjerno uništavanje grada i njegove duše - gradskih ljudi. ÄŒitava područija grada kao što su: ÄŒarsija, Stari grad, Zagrad, Hambarine, Kozarac, su sravnjeni sa zemljom. Ljudi protjerani i ubijeni, a njihova imovina i kulturna i duhovna baština uništeni. U Prijedoru je izvršen ekocid, organizovano uništavanje bošnjačke tradicionalne kulturne i duhovne okoline. Na podrucijima koji su etnicki očišÄ‡eni i na kojima su bili vrijedni spomenici bošnjačke i bosanskohercegovačke kulture, zločinci su podigli štale, parkinge, i druge slične objekte koji su pokušali sakriti viševjekovno bivstvovanje bošnjačke kulture u Prijedoru. Od gradski četvrti i ulica napravljene su deponije smeča. U Prijedoru je izvršen kulturocid, namjerno i organizovano uništavanje bošnjačke I bosanskohercegovačke kulture i tradicije. U Prijedoru je izvršen zločin silovanja največih razmjera sa ciljem uništenja ponosa i duhovnog prkosa Bošnjakinje-Prijedorčanke sa ciljem uništenja ponosa žene, muslimanke, majke, kčerke, djevojke, nane, sestre. Prema nekim procjenama silovano je više od 5 hiljada prijedorčanki. Silovanje je zbog svoje zločinaćke okrutnosti postalo zlopčin protiv čovjećnosti poslije agresije i genocida u BiH. U Prijedoru je izvržen masovni zločin namjernog i organizovanog mučenja u koncentracionim logorima smrti. U tri najokrutnija logora smrti u toku agresije I genocida u BiH Omarska, Trnopolje i Keraterm ubjeno je i mučeno više od 10 hiljada Bošnjaka i Hrvata. Koncentracioni logori koje su Srbi formirali na podrucju prijedorske opčine, najgomozorniji su od svih mučilišta koje je svijet ikada vidio. U njima su klali Bošnjake kao zvijeri, gulili im kožu, žive ih spaljivali. Bošnjakinje su u njima silovali do smrti, a potom masakrirali. Srpski su im zlocinci nožem vadili djecu iz utroba i na njihove im oči komadali (Roy Gutman, "Svjedok genocida", Sarajevo 1995., str. 134-145). Prijedorska mučilišta su bila prva koja je svijet u Bosni i Hercegovini otkrio, a slike iz njih užasnule su i najtvrÄ‘a srca. Iako su svi logori u našoj zemlji bili priča strave I užasa, svaka za sebe, ovi u prijedorskoj opčini su naročito bili teški da bi Njemacki nacisti od njih mogli učiti! Svi gore nabrojani zločini su karakteristični i za cijelo područije BiH.

Ono što zločin u Prijedoru izdvaja od drugih jeste elitocid, zločin nesagledivih razmjera, oličen u masovnom, organizovanom, namjernom uništavanju bošnjačke političke, kulturne, naučne, ekonomske i sportske elite u ime totalnog uništenja bošnjačkog korijena u gradu koji je obrise grada dobio zahvaljujući baš Bošnjacima. Više stotina pripadnika bošnjačke elite je na najbrutalniji način ubijeno. Ubijeni su samo zato čto su imenom odavali svoju umutrašnju smirenost, duhovnost, intelektualnost, nadmoć, oličenu u Islamu. Idejni tvorci i realizatori elitocida su tvorci velikog Ništa. Pokrenule su nas slike iz logora u okolici Prijedora koje su potresle gotovo cijeli svijet. Tvrditi da će se prošlost u Bosni zaboraviti kroz obnovu ekonomije i ulazak u Evropsku uniju, najobičnija je iluzija. Istovremeno u Parisu i Zurichu je objavljena knjiga dvoje francuskih novinara,: Isabelle Wesselingh i Arnauda Vaulerina, pod naslovom " Bosna:: Zivo sjecanje ", u kojoj pomenuti autori istrazuju zlocin genocida u Prijedoru. Predgovor knjizi je napisao nobelovac Elie Wiesel. O motivima ovog istrazivanja govori jedan od autora, novinarka agencije France Prese, Isabelle Wesselingh. Pokrenule su nas slike iz logora u okolici Prijedora iz 1992. godine koje smo vidjeli u medijima i koje su potresle gotovo cijeli svijet, pa i nas u Francuskoj. Nakon rata otišli smo u Prijedor koji je bio poprištem brutalne kampanje etničkog čišÄ‡enja što su ga izveli srpski nacionalisti. Željeli smo vidjeti kako, nekoliko godina kasnije, žive ljudi u mjestu u kojem su se dogodile takve strahote. Kako, jedni pored drugih, sada žive povratnici i neki od onih koji su sudjelovali u njihovom progonu. Vjerovali smo da je Prijedor, na odreÄ‘eni način, simbolizirao karakter rata u Bosni i Hercegovini, kao što su to i opsada Sarajeva i sudbina Srebrenice, ali da je ono što se dogaÄ‘alo u tom gradu ostalo nepoznato meÄ‘unarodnoj javnosti. Razgovarali smo s mnogo ljudi, sa žiteljima tog grada, sa stručnjacima, ljudima iz Haškog tribunala, pregledali smo ogromnu dokumentarnu grÄ‘u. Prijedor je bio grad s gotovo jednakim udjelom bošnjačkog i srpskog stanovništva u ukupnoj populaciji koja je živjela složno i zajedno. Da bi postigli stvaranje kompaktnog etničkog teritorija, srpski su nacionalisti morali zbilja uložiti veliki napor kako bi pokrenuki kampanju razdvajanja ljudi. Prvo je tamošnje Srbe, koji na prvim slobodnim izborima nisu toliko glasali za SDS, koliko za reformiste Ante Markovica, trebalo uvjeriti da su ugroženi. Prijedor je bio ključna tačka za spajanje teritorija pod srpskom kontrolom u Bosni i u Hrvatskoj i zato je bilo neophodno staviti ga pod punu kontrolu. nema sumnje da su mediji odigrali vrlo važnu ulogu u postizanju tog cilja. Keraterm, Trnopolje i Omarska su predstavljali ključna mjesta u tom procesu. Najmanje 7,000 civila bilo je smješteno u te logore. Njihova je uspostava bila pažljivo planirana i nema nikakve sumnje da su bili dio opčeg plana etničkog čišÄ‡enja ovog dijela Bosne. Postojanje logora stvaralo je strah I paniku kod ostalog stanovništva, tako da su imali i značajnu psihološku ulogu. Procesi pred Haškim tribunalom dokazali su kako su uvjeti u logorima bili užasni, kako su ljudi mučeni I ubijani, samo zato što su bili druge etničke pripadnosti. Režim u Omarskoj je bio najgori. Mučenje je bilo sistematično, stotine ljudi su ubijene, ali tačan broj nije nikada utvrÄ‘en jer nisu otkrivena tijela žrtava. U Omarskoj je, meÄ‘u oko 3,000 zatočenika, bilo samo 37 žena. One su svake noći bile izložene seksualnom nasilju. Stigli smo u Prijedor početkom 2002. i kad prvi put uÄ‘ete u grad sve se čini normalnim. Nema oštečenih zgrada, barem ne onako kao u Mostaru, recimo. MeÄ‘utim, kad izaÄ‘ete van Prijedora, vidite veliki broj potpuno uništenih kuća, ali vidite i neke koje su netaknute zato što su u njima živjeli Srbi. Mnogo se ljudi do sada vratilo, možda njih oko 10,000. Sve dok ne počnete razgovarati s ljudima, život vam se čini normalnim. MeÄ‘utim, ubrzo vam postaje jasno da nije dovoljno nekome samo vratiti kuću i neku vrstu sigurnosti. Rane su duboke i bolne. Bošnjački povratnici ne žele novi rat, niti se žele svetiti jer im njihovo dostojanstvo ne dopušta da se spuste na isti nivo s onima koji su im radili o glavi. No, minimum koji žele priznanje je njihovih patnji, prizanje da su se zločini dogodili, a sve to kao neku vrstu jamstva da se takve strahote više neće ponoviti. Oni ne mogu prihvatiti stajalište po kojem je najbolje sve zaboraviti i krenuti dalje kao da se ništa nije dogodilo. Bošnjaci žele da mjesta njihovih stradanja budu obilježena, da se barem jedan od zatočenićkih logora pretvori u muzej. To je uvjet bez čijeg ispunjenja za njih nema ni pomirbe. Što se tiće srpskih vlasti u Prijedoru oni su danas nešto umjerenije. Gradonačelnica je učinila dosta da se osigura povratak, ali je svaka priča o prošlosti potpuni tabuu. Bilo smo šokirani kada smo čuli uznemirijuće srpske teorije o tome što desilo u Prijedoru 1992. Pričali su nam kako su logori zapravo bili sabirni centri, pa čak da su služili kao centri za zaštitu izbjeglica, što je izmišljotina. Prijedor kao dan opčine sada slavi datum kada su nacionalisti preuzeli vlast i počeli kampanju etničkog čišcenja. Škola u Trnopolju, koja je bila dio zatočenićkog logora, kao svoj dan slavi datum otvaranja logora. To je užasno uznemirujuće, a lokalne vlasti ne čine ništa da bi se ove stvari promijenile. Kada se radi o gledanju na prošlost Božnjaci i Srbi u Prijedoru žive u paralelnim svjetovima. Glavni zaključak ove knjige je da je neophodno suočiti se s vlastitom prošlošÄ‡u, bez obzira na to kakva je ona zbilja bila. Naveli smo tri evropska primjera koja pokazuju kako su i druge zemlje prolazile kroz takve probleme i kako Bosna nije izuzetak kada se radi o zločinima počinjenim u ime interesa odreÄ‘ene skupine ljudi. U Španjolskoj, naprimjer, desetlječima je dominiralo uvjerenje da ne treba govoriti o graÄ‘anskom ratu i da će to biti dovoljno da dvije strane normalno žive jedna pored druge. Sad se takvo uvjerenje nastoji nametnuti i u Bosni, pa i od strane meÄ‘unarodne zajednice koja poručuje: obnovimo ekonomiju, zaboravimo prošlost i u Bosni će biti dobro. No, vratimo li se ponovo primjeru Španjolske, vidjet čemo da je i ona bila usmjeravana ka evropskoj integraciji kao jednom od načina da se prevaziÄ‘u problemi neprocesirane prošlosti. MeÄ‘utim, u posljednjih nekoliko godina Španjolci ponovo pričaju o svojoj povijesti jer su njezine rane duboke I nezaliječene. Iskopavaju se masovne grobnice, traga se za 30,000 ljudi nestalih u GraÄ‘anskom ratu, baš kao i u Bosni. Izdaju se nove knjige, vode se rasprave, a neki od bivših čelnika preuzeli su odgovornost za stvari koje su se dogaÄ‘ale u vrijeme Frankovog režima. Dakle, tvrditi da će se prošlost u Bosni zaboraviti kroz obnovu ekonomije i ulazak u Evropsku uniju, najobičnija je iluzija.

DA LI IMAMO SNAGE DA MISLIMO U POSTGENOCIDNOJ EGZISTENCIJI?

Prijedor je mjesto stravičnog zločina genocida i simbol stradanja bosanskohercegovačkog graÄ‘anina, društva i države. U Prijedoru se zaokružuje i dovršava barbarski pohod ekspanzionističkog režima koji je ognjem i mačem pravio Veliku Srbiju. Da li smo nakon prijedorskog genocida i svih bosanskohercegovačkih genocida svjesni šta nam se desilo i šta nam se dešava? Da li  imamo snage da mislimo u postgenocidnoj egzistenciji?

Genocid nad Bošnajcima  ne tiče se više samo Bošnjaka – on je od kraja 20-og stoljeća sastavni dio evropske svijesti i savjesti.  Pitanje genocida je pitanje cijelog čovječanstva. Cjelokupnu dramu oko genocida treba posmatrati na evropskom i svjetskom nivou, u okviru internacionalnog prava, Povelje UN, Evropske Unije.  Institucije entiteta RS, vojska i policija, prema presudi Internacionalnog suda pravde u Hagu počinile su genocid nad Bošnjacima. Bošnjaci, Srbi i Hrvati u institucijama dejtonske vlasti moraju ispoštovati ovu Presudu, jer je ona (Presuda Internacionalnog suda pravde u Hagu iz februara 2007.) nadreÄ‘ena svim pravno-političkim i paradržavnim formama djelovanja. Borba za Bosnu i Hercegovinu danas se vodi kroz poštivanje vladavine zakona i priznavanje važnosti internacionalnog prava kojim se članica UN mora zaštititi od barbarstva, agresije i velikosrpskog ekspanzionističkog projekta koji proizilazi iz ekspanzionističko-integralističkog nacionalizma. U entitetu RS očuvanje rezultata genocida postavljeno je kao glavni politički i kulturni cilj svih vlada poslije Dejtona. Od 1995. do 2010. godine Bosna I Hercegovina je postala zatočenik entitetskog iredentističkog i protivdržavnog djelovanja. Oni koji ne shvataju da je genocidna tvorevina Republika srpska četnički antibosanskohercegovački projekt trebaju odstupiti iz strukture vlasti koja se bori za državu Bosnu i Hercegovinu. Jer oni ne shvataju ili nežele da shvate da se entitet RS pokazuje kao čuvar ostvarenog genocidnog zlodjela kojim se priprema stvaranje „srpske države“ na tlu države Bosne i Hercegovine.

Da li je moguće da djelo genocida ostane postojati na tlu države BiH?  Danas ponovo treba pokrenuti to pitanje u kontekstu priče o ustavnim promjenama, jer ne može se iz genocida izvlačiti pravo, beneficije,  ne može se na osnovu genocida ostvarivati pravo na bilo šta. Zločinom genocida stvorila se RS na tlu Bosne i Hercegovine i treba zahtijevati da se to djelo i njegovi izvršioci sankcioniraju pred institucijama prava. To, naravno, nije cjelokupan srpski narod.  Dakle, ne smijemo genocid nad Bošnjacima  pretvoriti u „manifestacije obilježavanja genocida“, a ništa ne poduzimati na strani prava i pravde.

Upravnici logora, batinaši, ubice, pljačkaši - realizatori ideje odvajanja Srba od nesrba, u Prijedoru danas ne žive kao obični, mirni graÄ‘ani. Oni su, češÄ‡e, ugledni stanovnici svoje sredine: pedagozi, direktori škola, policajci, trgovci… U gradu u kojem se desila "Srebrenica u kontinuitetu", u nekada lijepoj čaršiji u kojoj je temeljito i krvavo provedeno etničko čišÄ‡enje, praćeno zastrašujućim zločinima, Bošnjaci opet pokušavaju živjeti. Perverzni mir doveo ih je do toga da im se sada za sigurnost imovine ili obrazovanje djece brinu oni što su ih prije deset godina zatvarali u koncentracione logore, palili im kuće, vodili na rub smrti. " (Ko oprašta zločin postaje u njemu saučesnik.) Ova Voltaireova misao otvara knjigu nestalih općine Prijedor: Ni krivi ni dužni je, nažalost, knjiga od punih 365 stranica, sa najtužnijom fabulom ikad sročenom: imenima, prezimenima, osnovnim podacima i najčešÄ‡e praznim ramom za sliku onih kojih više nema. Nestale su cijele porodice, pa onda nema ko ni da pruži osnovne podatke o ubijenim. Prijedor je početkom devedesetih bio lijepa i bogata čaršija. Grad se protezao na obje obale prelijepe Sane, zbog koje su Prijedorčani skovali svoju kletvu: koga najviše mrzim, poslao bih ga sa Sane na more! Godišnje se na ovom prostoru kopalo 3,5 miliona tona željezne rude i samo na njoj realiziralo gotovo 90 miliona dolara; proizvodio se još i papir, pigmenti po tada novoj svjetskoj tehnologiji, keks u sklopu zagrebačkog "Kraša", čuvena viljamovka... Prijedor je imao svoje vrijedne montere, obližnju Kozaru, čijih je 800 metara nadmorske visine bilo dovoljno za ski-lift i rekreativnu smučarsku stazu, imao je svoj fudbalski klub "Rudar", svoje gradske miljenike Predu i Esu, svoja okolna sela u kojima je svako domaćinstvo predstavljalo malo poljoprivredno dobro. Statistika kaže da je 35.405 prijedorskih Bošnjaka stiglo živo u treće zemlje tokom agresije na BiH. Više od 8.000 (pominje se cifra 8.800) ostalo je u Bosni I Hercegovini: najveći dio njih, zajedno sa oko 6300 prijedorskih Hrvata, preko Vlašića su prognani u srednju Bosnu.

SMRT PRIJEDORSKIH ŠEHIDA NIJE UZALUDNA

Prijedorski šehidi su ostavili neizbrisiv trag svjedočenja o zlotvorima i ubicama. Oni su  žrtve jednog od najsvirepijeg, najstrašnijeg i najužasnijeg žločina ikad počinjenog protiv čovjeka. Oni su šehidi-mučenici koji su svoj život dali za našu i slobodu svih ljudi dobre volje. Oni imaju nešto reći o svojoj smrti; oni imaju nešto reći svakom čovjeku koji je ostao nijem iza zastora dok su ih nevine mučili i ubijali; oni imaju nešto reći svakom političaru koji je nagovarao ljude na mržnju i netrpeljivost; oni imaju nešto reći svakom svešteniku koji nije pozivao na Božju zapovijed „Ne ubij"; oni imaju nešto reći svakom intelektualcu koji je iznevjerio čast ljudskoga uma; oni imaju nešto reći svakom Europljaninu koji se nije oglasio protiv genocida.

Oni govore svima nama da se moramo probuditi, da se moramo opametiti, da se moramo ujediniti u zaštiti od zla zlih ljudi. Oni nam govore da osim što se mora znati ko ih je ubio, mora se spoznati i filozofija koja proizvodi ubice kao što su ubice ovih ljudi. Smrt ovih ljudi nam govori da moramo predano i bezprekidno raditi kako se zločin protiv čovjeka u Bosni i Hercegovini, u Europi, u svijetu, više nikome i nikada ne bi ponovio. Moramo raditi na suživotu i toleranciji koja vodi našu zajednicu i naše društvo putem mira i suživota, a ne putem sukoba i isključivosti.

 Smrt prijedorskih šehida nije uzaludna. Povijest nas uči da ljudska žrtva može biti razlog za novi početak u povijesti jednog naroda. Nevina krv prijedorskih šehida živa je rana na savjesti čovječanstva.

 Preživjeli prijedorčani, nemojte padati u očaj i  beznaÄ‘e, nemojte pomišljati na osvetu nasiljem.

Vjerujte i borite se za istinu i pravdu. Mi ne smijemo izgubiti vjeru u Boga; mi ne smijemo izgubiti poštovanje prema našim komšijama. Moramo vjerovati da će se jednoga dana i najgori ljudi opametiti tako da moraju poštivati  ljudsko pravo na život, vjeru, slobodu, imetak i čast.

 Bošnjaci su  autohtona zajednica moralne tradicije, koja s ponosam zna da nosi svoj bol i patnju. U svako doba bošnjačka zajednica je imala ljude koji su bili savjest čovječanstva, koji su branili istinu, pravdu i ljudsko dostojanstvo. Bosnjaci odbacuju mržnju, ne prihvataju nasilje i osuÄ‘uju teror uvijek i na svakom mjestu. Bošnjačka zajednica je  sposobna da se suoči sa svim izazovima i zato ne prihvata da joj se podmeću bilo kakvi tajni spiskovi koji treba da zaplaše njenu djecu, koji treba da uznemiravaju njihove komšije, koji treba da šire islamofobiju. Stoga traži da se objavi puna istina o terorizmu. Traži od države da nam se jasno i nedvosmisleno kaže puna istina o sigurnosti u BiH. Norod koji u svom sjećanju ima genocid osjetljiv je na nepoznanice, na poluistine i na sumnjičenja koja graniče sa pitanjem života i smrti. Dosta nam je straha, neizvjesnosti i nesigurnosti. Dosta nam je sumnjničenja. Mi smo narod koji nikome zla ne misli i zato hoćemo da to bude jasno i nedvosmisleno svima - našim komšijama i našim prijateljima u svijetu.   Mi smo duboko svjesni zajedničke nam sudbine; mi znamo jedni za druge; mi brinemo o našoj zajednici. Jer, dok god budemo brinuli o našoj zajednici, ona će biti i postojati za dobrobit svakog našeg čovjeka.

Prijedor, gradom čine Prijedorčani. Imao je Prijedor ljude, a ljudi su imali Prijedor. Ali tih ljudi više nema. Nestanak ljudi od Prijedora, kao ljudska, bošnjačka i prijedorska tragedija. “Jedan grad, ma koliki bio, ne čine samo kuće, ulice, trgovi, parkovi, rijeke, mostovi... Dušu jednog grada, čine prvenstveno ljudi toga grada, njihove naravi I sudbine”...

Ako se u cijeloj Bosni i Hercegovini traži grad koji je prošao kroz najteže, ljudskom umu nezamislive muke, čije su stanovnike zločinci krvavih ruku, u kilometrima dugoj koloni mrtvih tijela otpremili sa ovog svijeta, grad kojemu su ubili dužu I pretvorili ga u pustinju, onda je to svakako Prijedor. Ovaj grad, u kojemu je po posljednjem popisu (1991.) živjelo 49.454 Bošnjaka (44%), danas više nema ništa bošnjačko, osim masovnih grobnica u kojima su dželatski pokopani njegovi nekadašnji žitelji - u največem broju Bošnjaci, a djelimično i Hrvati, njih oko 30.000. Time je ovaj grad po obimu ljudskih žrtava nedvojbeno postao največe stratište u Bosni i Hercegovini. U njemu nema više onih što su posljednje jezero - skoro već samo lokva - od sanjanog ili stvarnog nekadašnjeg Mora - Ljudi... A teško onoj void što ostane odvojena kada se njeno More povuće! Spasa joj niotkuda neće biti!... Ali, neka se ta voda sjeti da je ona More u svakoj svojoj kapi. A nema te jare koja može isušiti jedno More, i nema tog blata koje može More progutati. Opština Prijedor nalazi se u sjeverozapadnom dijelu Bosne i Hercegovine. Prema popisu stanovništva iz 1991. godine, brojila je ukupno 112.543 stanovnika, od kojih se 49.351 (43,9%) Bošnjaci; 47.581 (42,3%) izjasnilo se kao Srbi; 6.316 (5,6%) izjasnilo se kao Hrvati; 6.459 (5,7%) izjasnilo se kao Jugosloveni; a 2.836 (2,5%) stanovnika se izjasnilo kao pripadnici drugih nacionalnosti. U ranim jutarnjim satima 30. aprila 1992. godine, snage policije i vojske SRJ I bosanskih Srba su fizički preuzele kontrolu nad gradom Prijedorom. Preuzimanje vlasti je pokrenulo slijed dogaÄ‘aja koje je organizirao i kojima je rukovodio prvo Krizni štab, a kasnije srpska Skupština opštine. Do kraja 1992., ti dogaÄ‘aji će dovesti do smrti ili prisilnog odlaska skor kompletnog nesrpskog stanovništva opštine Prijedor. Glavni organizatori i članovi Kriznog štaba su:

 GLAVNI ORGANIZATORI PRIJEDORSKOG ELITOCIDA

 - SrÄ‘o Srdić-zubar, zapalio kuću i kafić "2M" svome sinu koji je bio oženjen Bošnjakinjom;

 - Mile dr Radetić-ginekolog, prvi predsjednik SDS Prijedor;

 - Milomir dr Stakić, prvi predsjednik Srpske opštine Prijedor, sve naredbe svojih voÄ‘a sa Pala Karadžića, Mladića i iz Banja Luke Vukića, Kuprešanina i BrÄ‘anina revnosno izvršavao, organizator osnivanja koncentracionih logora Omarska, Keraterm i Trnopolje u kojim je ubijeno oko 10.000 civila, organizator etničkog čišÄenja, jedan od najodgovornijih za genocid u Prijedoru gdje je ubijeno oko 20,000 civila i brutalno silovano oko 5000 žena i djevojaka, naredbodavac likvidacije svih prijedorskih liječnika - Jusufa Pašića, Zdenka Sikore, Osmana Mahmuljina, Eniza Begića, Rufada Suljanovića, Esada Sadikovića-eksperta UN,

 -Simo Mišković- predsjednik SDS,sledbenik velikosrpske ideje i njen revnosni izvrišitelj,

 - Simo Drljača-pravnik, načelnik srpske milicije, odgovoran za funkcionisanje koncentracionih logora smrti, za hapšenje, privoÄ‘enje i odvoÄ‘enje u logore, potpisnik svih spiskova i naredbi za smaknuča,

-Slobodan Kuruzović-nastavnik, komandant logora Trnopolje, uz njegovu saglasnost izvršena su mnoga ubijan ja i silovanja u Trnopolju, obogatio se pljačkajući imovinu Bošnjaka i Hrvata,

 - Mile Mutić-nastavnik, direktor Informativnog centra u kome su bili Kozarski vjesnik i Radio Prijedor, pretvorio Kozarski vjesnik u srpski, isticao se u fašističkoj propagandi pozivanja Srba da izvrše genocid nad Bošnjacima i Hrvatima – autora ovog priloga osudio na smrt, stavivši ga na listi za smaknuča,

 -Dragan Savanović-predsjednik Kluba poslanika SDS,

 

 - Slavko Budimir-komandant srpskog Sekreterijata za narodnu odbranu, potpisnik svih naredbi o iseljavanju Bošnjaka i Hrvata,

 - Milovan Dragić-ekonomista, organizator oduzimanja imovine od Bošnjaka i Hrvata,

 - Slobodan Balaban-inžinjer, naredio likvidaciju svih inžinjera i tehničara koji su radili u Rudniku željezbe rude Ljubija, ubijeni su Ibrahim Paunović, Ilijaz Drobić, Mehmedalija Sarajlić, Ešref Crnkić, Mato Tadić i još oko 90 inžinjera i tehničara,

- Dušan Kurnoga-ekonomista, za potrebe srpskih zločinaca opljačkao sve državne robne rezerve nafte i bemzina,

 -Bogdan Delić-profesor, zadužen za likvidaciju profesora i nastavnika,

 -Vladimir Arsić-pukovnik, pogazio sve ženevske konvencije, prvi je naredio stavljanje četničkih obilježija na odore vojnika kojim je komandovao,

- Radmilo Zeljaja-major, na ulazu u Kozarac postavio je tablu sa natpisom Radmilovo i tako gradu koga je srušio dao svoje ime, komandovao operacijama etničkog čišÄenja Prijerora, formirao koncentracione logore smrti i učestvovao u masovnoj likvidaciji logoraša, jedini je mogao potpisati nalog za oslobaÄ‘anje iz logora,

 -Zoran Karlica rezervni kapetan, lični učesnik etničkog čišÄenja Prijedora,

 - Drago Tubin, rezervni poručnik, komandovao jedinicama koje su izvršile zločine u Kozarcu, Hambarinama, ÄŒarakovu i Prijedoru, naredio masovno strijeljanje civila u Partizanskoj ulici i Lukovici, kada je brutalno ubijeno 320 ljudi,

- Savan Runjo nastavnik ONO I DSZ , major, rukovodio kampom za obuku četničkih dobrovoljaca u Podgradcima, glavni vojni strateg četnika,

-Zeljko Mejakić, komandant koncentracionog logora Omarska.

 

 - Duško Sikirica-komandant koncentracionog logora Keraterm,

Nakon preuzimanja vlasti u Prijedoru silom, Krizni štab je za ne-Srbe, uglavnom Bošnjake i Hrvate, uveo stroga ograničenja u svim aspektima života, uključujući slobodu kretanja i zaposlenja. Zbog tih ograničenja, ne-Srbi su ostali zatvoreni u onim selima i dijelovima opštine u kojima su živjeli. Zatim su, počev od kraja maja 1992., na te oblasti izvršeni žestoki napadi širokih razmjera od strane vojske SRJ i vojske Republike Srpske (VRS), paravojnih snaga, teritorijalne odbrane, policijskih jedinica i civila koje su ove snage naoružale. Snage bosanskih Srba su zarobile mnoge Bošnjake i Hrvate koji su preživjeli te prve artiljerijske I pješadijske napade i prebacile ih u zatočeničke objekte koji su bili osnovani i radili po direktivama Kriznog štaba. Od maja do augusta 1992., vlasti bosanskih Srba u opštini Prijedor protivpravno su odvojile, lišile slobode i zatočile u logore Keraterm, Omarska i Trnopolje preko 10.000 Bošnjaka, Hrvata i drugih ne-Srba iz prijedorskog kraja. Logor Omarska je bio smješten u bivšem rudarskom kompleksu u selu Omarska, otprilike 20-25 kilometara od grada Prijedora. MeÄ‘u zatočenicima su bili vojno sposobni muškarci, te politički, privredni i društveni rukovodioci I intelektualci iz redova Bošnjaka i Hrvata. U logoru je bilo zatočeno oko 37 žena. Logor Keraterm nalazio se u krugu fabrike keramičkih proizvoda smještene na "novoj" cesti Prijedor-Banja Luka, nedaleko od centra grada Prijedora. U logoru Keraterm, većina zatočenika bili su vojno sposobni muškarci. U logorima Omarska i Keraterm svakodnevno su vršena ispitivanja. Ta ispitivanja su često bila praćena batinama. Surovo batinanje, ubijanje i drugi oblici fizičkog i psihičkog zlostavljanja, uključujući seksualno zlostavljanje, bili su uobičajena pojava u logorima Omarska I Keraterm. Stražari u logoru i druga lica koja su često dolazila u logor koristili su sve vrste oružja i predmeta za batinanje i druge vidove fizičkog zlostavljanja zatočenika. Posebno su politički i društveni rukovodioci iz redova Bošnjaka I Hrvata, intelektualci, imućniji graÄ‘ani i ne-Srbi za koje se smatralo da su ekstremisti ili da su pružali otpor bosanskim Srbima, podvrgavani naročitom premljaćivanju i zlostavljanju, često sa smrtnim ishodom. Nije preživjelo najmanje nekoliko hiljada zatočenika, od kojih su neki identifikovani, a neki nisu. Pored toga, logorima Omarska i Keraterm upravljalo se na način sračunat da se ne-Srbi diskriminiraju i podjarme, nehumanim djelima i okrutnim postupanjem. Ta djela su obuhvatala nametanje surovih životnih uslova zatočenicima. VoÄ‘ena je smišljena politika prenatrpavanja i uskraćivanja osnovnih životnih potrepština, uključujući nedovoljno hrane, zagaÄ‘enu vodu, nedovoljnu ili nikakvu medicinsku njegu i život u nehigijenskim i stiješnjenim uslovima. U logoru se i psihičko i fizičko stanje zatvorenika znatno pogoršalo i živjeli su u neprekidnom strahu. Nakon što je meÄ‘unarodna zajednica saznala za postojanje logora Omarska i Keraterm, vlasti bosanskih Srba su u augustu 1992. zatvorile ova dva logora, a preživjele zatočenike prebacile u ostale objekte u opštini Prijedor, uključujući logor Trnopolje, i logor Manjača u opštini Banja Luka. Skoro svi preživjeli iz tih objekata na kraju su prisilno premješteni ili deportovani sa tog područja.