ISTRAZIVANJE - GENOCID U PRIJEDORU 4 DIO

 4

PRIJEDORSKI MEMORICID – PROGRAMIRANI ZABORAV I NEGIRANJE PRIJEDORSKOG GENOCIDA

Od maja do avgusta 1992. godine u Prijedoru je ubijeno 3.178 Bošnjaka i Hrvata, a stravični zločini u prijedorskim selima na lijevoj obali Sane i u Kozarcu, logorima Keraterm, Omarska i Trnopolje te strijeljanje 253 Bošnjaka i Hrvata na Korićanskim stijenama šokirali su svijet. Oko 90 posto najistaknutijih prijedorskih Bošnjaka ubijeno je, a najviše ih je stradalo u Omarskoj. MeÄ‘u žrtvama je i 101 dijete. Nakon rata u Prijedoru se svakog ljeta klanjaju masovne dženaze, a još uvijek se, prema podacima prijedorskog udruženja "Izvor", traga za 1.273 tijela. 

 POKRETAÄŒKA SILA GENOCIDA VIŠE SE NALAZI U PROSTORU MEĐU LJUDIMA, NEGO U NJIMA SAMIMA

 Gotovo tri decenije nakon II svjetskog rata, akademska istraživanja ogenocidu bila su veoma skromna. Industrijalizacija ljudske smrti tokom holokausta i drugih genocida u II svjetskom ratu užasnula je svijet, no činise da je trebao proteći odreÄ‘eni vremenski period da se naučnici suočesa uzrocima i načinima tog kolektivnog aktiviranja mračne strane ljudskeprirode. Naime, odgaÄ‘anja suštinske analize genocida mogu se potražiti i u činjenici da genocid nije značio samo masovna stradanja naroda - već i masovnu participaciju egzekutora. ÄŒovječanstvo je bilo šokirano holokaustom i drugim genocidima koje su počinile nacističke snage i njihovi kolaboratori, kao da je ljudska sklonost za masovnim uništenjem sopstvene vrste bila nepoznanica do II svjetskog rata.  MeÄ‘utim, uništenja naroda od njihovih neprijatelja poznata su  još od antičkih vremena. Primjeri su brojni: potpuno uništenje Troje  koja je spaljena, muškarci pogubljeni, a žene i djevojčice odvedene u ropstvo. Ratovi koje je u 13. stoljeću vodio Džingis Kan, posebno protiv kineskog imperija, imali su sve simbole genocida. Križarski  ratovi, od 11. do 13. stoljeća, kojima je bio cilj osloboditi Jeruzalem od islamske vlasti, takoÄ‘er su primjer genocidnih ratova. Opsada  Jeruzalema od 1099. bila je posebno surova, jer su križari bezmilosti  ubijali sve koji su im se našli na putu- muškarce, žene i djecu, a kada je ubijanje prestalo, izvan gradskih zidina ostale su „piramide spaljenih  tijela“.1 Genocid je izvršen i nad domorodačkim narodima u vrijeme  kolonijalnih osvajanja, nad muslimanima u balkanskim ratovima i  Prvom svjetskom ratu, kao i nad Armenima u I svjetskom ratu. Ovo je  samo kratka lista povijesnihprimjera genocida izvršenih prije i tokom  Prvog svjetskog rata, kojoj ćemo se u ovoj knjizi često vraćati. Dakle nakon osloboÄ‘enja koncentracionog logora Aušvic, nisu bile povijesna  novina i očigledno je da je Hitler, kao brižljivi student svjetske  povijesti, imao od koga da uči. Holokaust, ili„shoah“, kako se naziva  genocid nad Jevrejima u svrhu naglašavanja specifičnosti stradanja  jevrejskog naroda, svakako da je drugačiji u odnosu na druge genocide u povijesti. Specifičnost koja ga je odredila u javnom i akademskom diskursu jeste da je to prvi zločin tolikih razmjera sa kojim se putem mass medija suočila svjetska javnost, ali što je mnogo važnije, i  „svjetska savjest“.  Rezultati suočavanja svjetske savjesti sa holokaustom su razočaravajući. Lekcija naučnika koji su izučavali genocid i podučavali o ranom prepoznavanju genocida, te razvijanju mehanizama prevencije, bila je toliko loše obraÄ‘ena da je pomogla ignoriranju genocida u Kambodži, ali i doprinijela tome da u Bosni i Hercegovini i Ruandi genocid nije prepoznat na vrijeme. Posljedica takvih stavova svjetske  akademske zajednice reflektirala se i na stavove meÄ‘unarodne zajednice  koja je svojom politikom praktično bila kolaborator agresora, i ne samo da nije spriječila genocid, nego je žrtvama uskratila pravo na odbranu. Toj kontraproduktivnosti nauke u prepoznavanju i prevenciji genocida u  odreÄ‘enoj mjeri doprinijeli su i oni koji su promovirali tezu da je genocid nad Jevrejima za vrijeme II svjetskog rata jednostavno neshvatljiv ljudskom razumu, da ga je dakle teško pojmiti i zapravo nemoguće porediti sa nekim drugim sličnim dogaÄ‘ajima u povijesti. Da bi zaštitili„status“ holokausta, za ono što se dogaÄ‘alo u Bosni i  Hercegovini ti akademski krugovi koristili su eufemizam „etničko  čišÄenje“, a za Ruandu „plemensko nasilje“, što u medijskim  izvještajima nije zvučalo kao„najgori zločin“ i svjetske političare nije  obavezivalo na vojnu intervenciju. Neki od autora su upravo iz ove „relalivističke perspektive“zagovarali da se optužba za „genocid“ treba po svaku cijenu izbjegavati kada je u pitanju Bosna i Hercegovina: „Optužba za genocid, za razliku od optužbe za ratne zločine, fiksira krivicu na jednu stranu, te stoga od krivice oslobaÄ‘a drugu stranu  (žrtvu). Optužbu za genocid gotovo uvijek prate zahtjevi da se navodni  počinioci kazne ne samo za navodna djela genocida, nego i za djela koja prate genocid.“  S druge strane, veliki je broj autora koji smatraju da su  intelektualci kojisu zagovarali relativistički pristup ratovima u bivšoj  Jugoslaviji zapravo doprinijeli nerazumijevanju genocida: „Balans je neophodan kvalitet intelektualnog života, osim u slučaju analiza o bivšoj Jugoslaviji u kojima je balans bio na račun izjednačavanja žrtve sa agresorom, na račun neprepoznavanja ko su počinioci genocida i zločina protiv čovječnosti.“

DANAS SE ISTRAŽIVAČI SLAŽU DA JE ZLOČIN KOGA SU POČINILE SRPSKE SNAGE U BIH GENOCID

Danas može se reći da meÄ‘u istraživačima  genocida postoji saglasnost da je zločin koji su počinile srpske snage u  Bosni i Hercegovini genocid, kao što postoji konsenzus da je genocid počinjen i u Ruandi. Rezolucijom UN-a zločini Crvenih Kmera takoÄ‘er  su okarakterizirani kao genocid, te je osnovan i MeÄ‘unarodni tribunal  za Kambodžu. Konferencija MeÄ‘unarodne asocijacije istraživača  genocida (IAGS), koja je održana u julu 2007. u Sarajevu, pokazala je dramatičnu promjenu u stavovima svjetskih naučnika u vezi sa  definicijom genocida. Većina prezentiranih eseja i diskusija bile su  orijentirane ka postizanju inkluzivnije definicije genocida, u svrhu  ranog prepoznavanja i efektivnije prevencije. S druge strane, na političkom nivou, osim genocida u Srebrenici koji je izvršen u julu 1995., genocidni proces od 1992. do 1995.u Bosni i Hercegovini još uvijek se negira, čemu povoda daje i dominantna  sudska praksa. MeÄ‘unarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju prvi put je  pravosnažno potvrdio genocid u Srebrenici presudom protiv generala  Vojske Republike Srpske (VRS) Radislava Krstića. MeÄ‘utim, ta je  presuda vremenski ograničena na juli 1995., a teritorijalno na Srebrenicu i mjesta izvršenja genocida.  Zločine počinjene u istočnoj Bosni tokom 1992. godine ICTY tretira kao zločine protiv čovječnosti, osim što je optužnica u slučaju Milošević zločine u  istočnojBosni počinjene tokom 1992. okarakterizirala kao genocid. Uptužnice protiv Karadžića i Mladića zločine u istonoj Bosni od 1992.  takoÄ‘er karakteriziraju kao genocid.Tokom suÄ‘enja Slobodanu  Miloševiću izneseni su brojni dokazi prema kojima je u Bosni i Hercegovini genocid započeo još u proljeće 1992. godine, što je  potvrÄ‘eno i meÄ‘upresudom u ovom slučaju od 16.6.2004. Naime,  prema ovoj meÄ‘upresudi, genocid je potvrÄ‘en u sedam bosanskohercegovačkih gradova: Brčkom, Prijedoru,Sanskom Mostu, Srebrenici, Bijeljini, Ključu i Bosanskom Novom. Optužnice na ICTY protiv Karadžića i Mladića zločine u istočnoj Bosni od 1992. takoÄ‘er karakteriziraju kao genocid. Na državnom nivou, u Sudu Bosne i  Hercegovine takoÄ‘er su voÄ‘eni i vode se postupci za zločine počinjene na području istočne Bosne, ali se i ti zločini kvalificiraju kao zločini  protiv čovječnosti. Presuda od 26. februara 2007., u predmetu pred MeÄ‘unarodnim sudom pravde (ICJ) u Hagu, u procesu BiH protiv Srbije na osnovu Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju genocida, takoÄ‘er potiče na dodatna istraživanja. Ova presuda - koja je kao genocid okvalificirala samo masovna ubistva u Srebrenici u julu 1995. godine, a ostale masovne zločine srpskih snaga u Bosni kao zločine protiv čovječnosti i ratne zločine- uspostavila je veoma visok, praktično nedostižan standard za dokazivanje genocida. Ovakav stav sudija ima krajnje negativne posljedice na kvalifikaciju masovnih zločina koji se u ovom trenutku u ime države izvršavaju u Darfuru i Gazi. Naime, dovoÄ‘enje standarda za dokazivanje genocida na prihvatljiv nivo u svakom slučaju bi imalo mnogo ozbiljnije posljedice za mnoge države. PresudeICTY and ICJ-a nisu jedine presude meÄ‘unarodnih sudova u kojima se može naći potvrda za pravnu kvalifikaciju zločina u Bosni i Hercegovini. Evropski sud za ljudska prava je u julu 2007. izrekao presudu prema kojoj je potvrdio da su u junu 1992. srpske snage u Doboju počinile genocid nad Bošnjacima. Naime, Jorgić je u Njemačkoj 1999. osuÄ‘en za genocid, da bi se nakon toga žalio Evropskom sudu za ljudska prava. MeÄ‘utim, sudije u Strasbourgu su podržale presudu njemačkog suda. Usprkos velikom broju autorskih djela o ovoj temi, mali je broj studija koje bi pomogle da se, komparativnom metodom, pomoću teorija o genocidu, identificiraju uzroci genocida u Bosni i Hercegovini sa posebnim fokusom na tako masovno učešÄ‡e srpskog stanovništva u ovom zločinu. Kao što smo vidjeli, situacije u kojima većinska populacija tolerira ili podržava genocid nad drugim narodom, nisu historijska novina. Osnivanjem MeÄ‘unarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju(ICTY), krivica za genocid je individualizirana. Individualiziranje krivice je civilizacijska tekovina i u osnovi je pravosudnih institucija demokratskih država. Osim istraživanja pojedinačne krivice, istraživači su okrenuti i istraživanju političkih, vojnih i ideoloških uzroka genocida. Manji broj istraživača suočava se sa kolektivnom prirodom genocida od počinilaca, stojeći na stanovištu da je državni vrh taj koji osmišljava i provodi genocid. To je naravno korektno razumijevanje genocidnog procesa,meÄ‘utim, rijetki istraživači se suočavaju i sa neprijatnom činjenicom da je za genocid potrebno odobrenje većine pripadnika naroda u čije ime se genocid provodi. Pitanja kao što su: Kako je moguće da toliki broj ljudi učestvuje u genocidu? Da li nam genocid ukazuje na mračnu stranu ljudske prirode? U kojim se uvjetima ta mračna strana može aktivirati?, ne postavljaju se dovoljno često.  Komparativna metoda koja je primijenjena s namjerom da se što bolje razumije pojam genocida, ne  samo genocid u Bosni i Hercegovini, već općenito, pokazuje neosporni kapacitet ljudskih bića da jedni drugima čine zlo.

ZAJEDNIČKA KARAKTERISTIKA SVIH GENOCIDA JESTE DA IZA NJIH STOJI DRŽAVA

Jedna od zajedničkih karakteristika svih zločina genocida u  povijesti jeste da iza njih stoji država. Genocid je strukturno i sistematsko uništavanje nedužnih ljudi od  birokratskog državnog aparata. Ulogu državne birokracije ističu svi ozbiljniji teoretičari genocida, jer genocid nije moguće provesti bez organizirane birokracije koja ima zajednički cilj, a to je uništenje cijelog  ili dijela jednog naroda.  TakoÄ‘er, posebnu ulogu u genocidu imaju i tzv. paravojne  snage, zapravo specijalne snage koje služe za masovna ubistva i  protjerivanja naroda žrtve. Zajednicke karakteristike historijskih primjera genocida su ulogu državne birokracije, potom polarizaciju stanovništva i dehumanizaciju nacionalne grupe koja u genocidnom planu predstavlja žrtvu. Genocid je proces za koji je potreban državni plan i podrazumijeva precizno definiranu hijerarhiju. MeÄ‘utim, to je i proces za koji je neophodno mobilizirati sve slojeve stanovništva, te je genocid u tom smislu i'socijalni proces“. Religija ima veoma  značajnu ulogu u mobilizaciji masa. Prema historijskim primjerima genocida, žrtva nije nužno bez mogućnosti da se brani, ali je država koja provodi genocid dominantna u vojnom smislu u odnosu na žrtvu. Genocid karakterizira odsustvo sankcija, ali  se to odnosi i na meÄ‘unarodnu zajednicu, koja je, kao pasivni posmatrač, često saučesnik u genocidu. Osim toga, svaki genocid ima i svoju ekonomsku pozadinu, osvajačke namjerei agresivne planove.  Analizirajući genocid nad Jevrejima, Raul Hilberg detaljno je opisao totalitarni i zastrašujući birokratski proces, koji je, da bi bio ostvaren, morao obuhvatiti cjelokupnu organiziranu zajednicu. Prema riječima Hilberga, operacija istrebljenja Jevreja „se u svojoj cjelini doima, kada danas gledamo na to, kao mozaik sitnih fragmenata, od kojih je svaki bezbojan i vrlo banalan. MeÄ‘utim, taj niz vrlo običnih aktivnosti, tih napomena, predstavki i telegrama, uklopljenih u svakodnevicu, rutinu i tradiciju, pretvorio se u proces masovnog uništenja“. Birokratski aparat koordinira i kontrolira isprepletenu mrežu aktivnosti koje imaju jedan zajednički cilj -istrebljenje naroda žrtve u potpunosti ili jednog njegovog dijela. U tom smislu, funkcioniranje ekonomije, vojnih i policijskih snaga, crkve, te svih ostalih civilnih i vojnih službi potpuno je usklaÄ‘eno.

Prvi korak agresije bila je blokada glavnih saobraćajnica od JNA, dok je srpska teritorijalna odbrana (TO) blokirala seoske puteve. Sljedeći korak bio je poziv nesrpskom stanovništvu na predaju oružja. Srpske vlasti su takoÄ‘er pozivale ljude da doÄ‘u na odreÄ‘ena mjesta i svojim potpisom izraze lojalnost srpskoj vlasti. To su uglavnom bili stadioni, sportske dvorane, osnovne i srednje škole, tvorničke hale, magacini itd. Na tim mjestima dešavali su se genocidni akti, masovna ubistva, mučenja i silovanja žena Tokom istraživanja genocida u Bosni i Hercegovini, Samantha Power je intervjuirala Jona Westerna, koji je 1992. radio kao analitičar u State Department's Bureau of Intelligence (Obavještajnom uredu State Departmenta). Interpretacija dogaÄ‘aja u Bosni i Hercegovini potvrÄ‘uje da je genocidni plan i sistem realizacijetog plana bio prepoznatljiv još od ranih dana agresije. Western kaže da je od aprila 1992. svakog dana morao letimično pregledati oko 1.000 dokumenata koji su stizali iz BiH, a koji su svjedočili o masovnim ratnim zločinima. Bili su to dokumenti različitih profila iz otvorenih izvora- izvještaji lokalnih i stranih novinara, humanitarnih radnika, kao i satelitski obavještajni podaci, klasificirani izvještaji obavještajaca na terenu i slično. Satelitske slike koji je dobijao imale su, prema njegovim riječi- ma, površnu blagost. Western je u junu 1992. svakodnevno gleda satelitske snimke koji su ga podsjećali na zvjezdano nebo, sa stotinama blistavih malih zvijezda. MeÄ‘utim, znao je da to nisu zvijezde već stotine malih vatri oko kojih su se skupljale izbjeglice koje su Srbi protjerali iz svojih domova. Western i njegov kolega iz CIA-e već su 4. jula došli do nevjerovatnih podataka koji su potvrdili sistematski razraÄ‘enu mrežu srpskih koncentracionih logora širom Bosne i Hercegovine. Osim što su potvrdili mrežu logora, analizom su došli do veoma čvrstih zaključaka da je srpska taktika u Brčkom u sjevernoj Bosni bila ista kao i ona u Zvorniku u istočnoj Bosni i Prijedoru u  zapadnoj Bosni. Naime, ova analiza je sugerirala da su genocidno čišÄ‡enje i vojni napadibili planirani i koordinirani. Westernove  zaključke bilježi Samantha Power.

„Bosanska srpska artiljerija bi započela napad na odreÄ‘eno selo.  Srpske paramilitarne snage bi počele pješadijski napad, ubijajući naoružane ljude i hapseći nenaoružane ljude, a izbezumljene žene i djecu bi natjerali u bijeg. Kada bi se većina srpskih snaga pomjerila prema sljedećem selu, odreÄ‘eni broj paramilitarnih i regularnih snaga ostao bi da 'počisti teren“. U roku od nekoliko sati, oni bi popljačkali  selo, ubili stoku i zapalili krovove kuća. Život nesrba na srpskoj  teritoriji bio je zabranjen. Svakog dana oko 10.000 Bosanaca u strahu je  bježalo iz svojih kuća.“20 Nakon ove analize, Western kaže da su potezi  srpske vojske bili predvidivi.  „Vidjeli smo napade kako dolaze posmatrajući naš kompjuterski  terminal, skenirajući satelitske slike, ili ponekad tek gledajući televiziju. Znali smo šta će bosanski Srbi uraditi sljedeće i tu nije bilo ništa što bismo mogli da uradimo. Zamislite da možete reći: 'Ovo selo će  umrijeti za dvadana' -a da pritom niste mogli ništa uraditi, već samo  poslati izvještaj prema predviÄ‘enom lancu izvještavanja (prema  vrhu). Veliki je broj dokaza, akademskih, obavještajnih i novinarskih  analiza sa istim zaključcima. Ponavljati da je genocid u Bosni Hercegovini bio planiran, izveden koordinirano i sa jasnom namjerom  kako na političkom i vojnom vrhu, tako i na najnižim nivoima, čini se ponavljati ono što je očigledno.22 MeÄ‘utim, priču Johna Westerna- koji je zbog negiranja genocida od američkog političkog vrha iz moralnih  razloga dao ostavku -izabrali smo zbog toga što je temeljena na  autentičnoj obavještajnoj analizi iz prvih dana rata koja je potvrdila postojanje genocidnog sistema, ali i zbog toga što potvrÄ‘uje da je američki politički vrh od samog početka agresije i genocida posjedovao  podatke o zločinima, te da je hinjenje neznanja bilo samo izgovor za  pasivnost meÄ‘unarodne zajednice. Satelitski snimci koje je analizirao  John Western bile su zapravo slike realizacije srpskih strateških ciljeva.

TRAGEDIJA PRIJEDORA PREDSTAVLJA NEUPOREDIVO SREDSTVO ZA SPOZNAJU O MOGUĆNOSTIMA LJUDSKE VRSTE

Jedan grad, ma koliko bi, ne čine samo kuće, trgovi, parkovi rijeke, mostovi. Dušu jednog grada, čine prvenstveno ljudi toga grada, njihove naravi i sudbine

Gotovo pet stoljeća nakon lomače koju je kardinal Cisneros podigao u Grenadi da bi spalio rukopise na arapskom, epizoda se ponavlja na još višoj ljestvici u Prijedoru. A to je bio pravi povod bandi osrednjih romanopisaca, pjesnika i historičara da krenu u zločin protiv pamćenja, u memoricid, divljačko uništavanje kolektivnog pamćenjea bošnjačkog naroda u Prijedoru.

Protok vremena u Prijedoru u vremenu zla nismo mjerili danima, sedmicama, godinama, nego eksplozijama i umiranjima

Ako nas pomisao na žrtve holokausta ne pokreće na to da reagiramo na genocid u Prijedoru, koju onda zamilsivu svrhu treba imati to sječanje.

“U ime žrtava genocida – zločincima niko nema pravo oprostiti!
U ime života budućih generacija – ne smijemo zaboraviti!
Ko oprosti i zaboravi – pridružio se zločincima!”

Riječ je o stradanjima Bošnjaka, teškoj sudbini u novijoj historiji postojanja ovog evropskog naroda na prijedorskoj vjetrometini. Tačno je da su bošnjačke žrtve padale pod različitim nosačima stjegova s krstovima, pa ipak srpsko-pravoslavna zavjera, različita od svih drugih, primijenila je programirani sistem potpunog istrebljenja i posljednjeg bošnjačkog uha u Prijedoru. Da ovo nije naša proizvoljna optužba upućena na adresu “ugroženoga” srpskog naroda, potvrÄ‘uju mnogobrojni podaci o sistematskom i planskom istrebljenju bošnjačkoga naroda od strane tog istog “ugroženog” naroda u Prijedoru.

Genocid nad Bošnjacima u Prijedoru je  godinama brižljivo pripreman od najumnijih srpskih glava. Svijet, Evropa, ali i Bosna i Hercegovina su ostali slijepi i nijemi na sve ono što se dešava u ovom napaćenom gradu. Bol Prijedorskih Bošnjaka, nažalost, nije u isto vrijeme i bol svijeta, krik preklanih i silovanih Prijedočanki nije uzbudio bezdušne u svijetu. Scenarij velikosrpskoga agresora može se i dalje nesmetano odvijati, iako ne posve po njegovu planu, jer Bošnjaci, usprkos ravnodušnima, nisu i neće prihvatiti vlastiti nestanak. Predaje ne može biti unatoč žrtvama i cijeni koju valja platiti, a to, očigledno, srpski stratezi ovog neviÄ‘enog genocida nad Bošnjacima nisu predvidjeli.

Prijedorski  genocid je najokrutniji, najsuroviji i največi po razmjerama od svih u Bosni i Hercegovini. U ovaj zločin bilo je uključeno sve srpsko i crnogorsko što gmiže do najviših državnih, političkih, vojnih i crkvenih struktura. TakoÄ‘e veliki doprinos ovom zločinu dale su srpska i crnogorska inteligencije. Namjera je svakako bila ostvarivanje Velike Srbije na granici Karlobag Virovitica davno zapisanih planova Garačanina, Moljevića i poslednjeg memoranduma SANU-a ( srpska akademija nauka i umjetnosti ).

Stradanja civila u Prijedoru su ogromna u ljudskim žrtvama tako da se slobodno može nazvati kataklizma ili gernika. TakoÄ‘e treba kazati da je u Prijedoru izvršen urbicid, kulturocid, ekocid, etnocid, elitocid. U ovom genocidu je vazno naglasiti da su se Bošnjaci vojno i organizovano suprostavili. Bočnjački narod iako u početku nenaoružan i na prevaru opkoljen smogao je snage i suprostavio se agresoru, gdje su i te kako osjetili Bošnjačku snagu. Ništa više nije kao prije. Bošnjaci nikada više neće dozvoliti da budu klati kao jagnjad, a u Prijedoru su  pokazali da hoće, znaju i umiju udarac da uzvrate.

MEMORICID

Prijedorski memoricid - sustavno uništavanje materjalnih dokaza o postojanju bošnjačkog naroda i njegove historije, kulture, tradicije, duhovnosti i jezika.

Prijedorski memoricid - sustavno uništavanje grada, njegove kulture, historije, tradicije.

Prijedorski memoricid - sustavno uništavanje bosanskohercegovačke države i društva u Prijedoru.

Prijedorski memoricid - sustavno uništavanje osnovnih vrijednosti ideje Bosne i bosanskog duha.

Prijedorski memoricid - sustavno uništavanje osnovnih principa, vrijednosti i najsvijetlijih tekovina savremene civilizacije.

Genocid nad bošnjačkim narodom u Prijedoru  još uvijek traje. Njegov cilj je poznat: da se Bosna i Hercegovina podijeli, a Bošnjaci potpuno istrijebe. Plodovi zamisli Slobodana Miloševića, Radovana Karadžića, Ratka Mladića, ali i Franje TuÄ‘mana i Mate Bobana, te mnogih drugih ideologa i izvršitelja ovoga genocida, nažalost, danas su više nego očiti širom Bosne i Hercegovine. Nebrojeni grobovi, uništena sela i gradovi, zapaljene džamije i biblioteke, zbjegovi, invalidi i glad. Ujedinjene nacije svojom sramnom odlukom da ne ukinu embargo na uvoz oružja legalnoj bosanskoj vlasti, kako bi se Bošnjaci mogli braniti, a, istodobno, ne dirajući silno oružje pedeset godina nagomilavano u bivšoj Jugoslaviji, koje su Srbija i Crna Gora sebi prigrabile – pridružile su se krugu učesnika u genocidu nad Bošnjacima. Nijedan detalj stradanja i patnje Bošnjaka – nijedna žrtva, džamija, biblioteka ili koji drugi srušeni objekt – ne smije hiti zaboravljen niti ostati nezabilježen. Sve se mora zapisati i pred savjest čovječanstva i sud historije staviti, da bude znano ko je agresor, a ko stradalnik, ko je napadač, a ko branitelj, ko je terorist, pljačkaš i razbojnik, a ko rodoljub. Fašizam nije pobijedio u Bosni i Hercegovini usprkos planovima i srpskog i hrvatskog velikodržavlja usmjerenim na njenu razgradnju i uništenje. Slovo istine britkije je od sablje. Ono ovdje kazuje onoliko koliko smo mi saznali i zabilježili – da se zna, nikada ne zaboravi i genocid nad Bošnjacima više ne ponovi.

TRAGEDIJA PRIJEDORA PREOBRAŽAVA SRCE

Rušitelji su se pokajali jer nisu znali da će bošnjačka osveta biti ne silom i zločinom, već izgradnjom onog što su najviše rušili - kulturna i duhovna dobra i to na istim mjestima. Ne mogu rušitelji kulturnog blaga u kome se duša čuva, čisti i njeguje, u kome se održava duhovno zdravlje, kao nigdje drugdje, srušiti koliko vrijedna bošnjačka ruka može ponovo izgraditi. Rušitelji nisu računali da će Bošnjaci ne samo podići džamije na mjestima gdje su prije bile, već da će izgraditi iste širom svijeta gdje su prinudno rasuti i gdje nikada nije bilo džamije. Rušitelji su tako samo osnažili trajnu bošnjački sedaku koja ostaje trajno svjedočiti o zločinima. Rušitelji su osnažili bošnjačku svijest o tome da je duhovna sigurnost i duhovno zdravlje, duhovnih odgoj pojedinca i zajednice do samih Bošnjaka. Rušitelji, osakačenih duša i siromašnog duha su tako nanijeli sebi dvostruku štetu. Produkovali su sebe kao zločince koji će odgovarati na ovom i onom svijetu. Istovremeno su osnažili sve komponente bošnjačkog bića.

Istodobno s provoÄ‘enjem monstruoznog plana genocida, srpski su zločinci na područiju Prijedora sustavno provodili i plan memoricida, budući su nastojali ukloniti svaki materijalni dokaz o postojanju bošnjačkog naroda, njegove kulture i tradicije. Osobito im je bilo stalo do toga da uklone sve džamije. Sustavno su, najčešÄ‡e miniranjem i paljevinom, rušili i uklanjali džamije koje su pored vjerskog imale i karakter kulturno-povijesnih spomenika bošnjačkog naroda. Vjerski su objekti bili prvi na udaru, iako su se srpski rušitelji javno iskazivali kao vjernici. MeÄ‘utim, rušenjem džamija jasno su pokazali da nisu vjernici, već barbari. O tim poduhvatima srpskih ekstremista, na žalost, u svijetu se jako malo zna, najviše što meÄ‘unarodna zajednica nije potpuno bila na strani žrtve, a to će reči onih koje su progonili zagovornici monstruoznog plana o stvaranju velike Srbije.

Za stvaranje iskrivljene slike o stvarnom stanju na području Prijedora krivnja je, u prvom redu, službenim organima UN-a i njenim poklisarima koji su nastojali rasporediti krivicu na sva tri naroda, iako je bjelodano da su začetnici i največi krivci, baš ekstremisti iz reda srpskog naroda. Takvom djelovanju UN-a uveliko je pripomagalo i licemjerje, dvolična politika velikih i močnih sila, koje iz svojih interesa takvu politiku podržavaju, ne mareći da takvim odnosom postaju suučesnici holokausta kojeg su srpski ekstremisti provodili. I bošnjačko političko liderstvo nije sagledalo verličinu prijedorske tragedije.

Uz presutni blagoslov svjetskih močnika, srpski su ekstremisti na području Prijedora barbarski uništili sve džamije i sve druge objekte bošnjačke kulture i tradicije. U Prijedoru u kojem su srpski šovinsti bili krajnje bezobzirni prema Bošnjacima, i u kojem je području načinjen pravi pogrom (o tragediji ovog kraja se prvo doznalo kroz pokazivanje stravičnih scena u logorima Omarska, Trnopolje i Keraterm, malo je poznato da je u ljeto 1992. godine ubijeno 18.647 civila, žena i djece, te da je nestalo 8351. osoba, o čemu svjedoći Nusret Sivac, I sam stradalnik, u svojoj knjizi-svjedočanstvu “Kolika je u Prijedoru čaršija”).

U ljeto 1992. već nije bilo niti jedne džamije u gradu. Na mjestrima bivših džamija srpski zločinci su posijali travu. Rušenje objekata bošnjačke kulture i tradicije bio je, vrijeme će pokazati, test kojeg su zagovornici holokausta i memoricida podmetnuli meÄ‘unarodnoj zajednici, kako bi opipali puls prije nastavka ostvarivanja zločinaćkog nauma rušenja za njih tuÄ‘ih bogomolja. Budući je svijet iskazao bezosječajnost i šutnju, novovjeki barbari, a srpski ekstremisti, nastavili su svoj zločinaćki pir rušenja, za što im je na ruku išao uvedeni policijski sat. Valja znati da su rušenje svih skoro svih prijedorskih džamija zločinci izvršili za vrijeme trajanja policijskog sata! Ali i da nikada počinitelji teškog zločina nisu otkriveni, pa se logički zaključuje da je policijski sat i uveden da bi se zločini nad civilnimi vjerskim objektima mogli činiti i počiniti.

Da su srpske vlasti bile u dosluhu s počiniteljima govori podosta činjenica. Prva je svakako ta da su zločini nad džamijama izvršeni u vrijeme policijskog sata, za vrijeme kog su se mogle kretati samo policijsko- vojničke patrole kojima je bila dužnost nadzirati gradsko područje, pa ipak nisu zamijetili kamione koji su bili bučni i koji su odvozili dragocjenisoti iz džamija, a dovozili stotine kilograma eksploziva. I druga, niti jedan od rušitelja džamija nije nikada uhičen, a kamoli da je bio progonjen. Ali se je uvelike veselilo na uporištima ekstremista čim je - odjekom detonacija, plamenim signalom ili telefonskom dojavom, stigla vijest o uništavanju nove džamije. Barbarskim odnosom prema džamijama kojeg su očitovali velikosrpski ekstremisti, koji nisu ništa drugo do neonacifašisti, pokušalo se da na ovom području dominiraju isključivo objekti srpsko- pravoslavne crkve, što je, zapravo, i bio cilj imbecilnog i beskrupuloznog programa zagovornika ideje o velikoj Srbiji. Masovno su zatirani i tragovi bošnjackih grobalja.

U bestijalnoj mržnji da iskorjenjuju sve što nije njihove vjere i nacije, srpski su šovinisti u razdoblju 1991.- 1995. godine, na podrucju Prijedora ubili mnogobrojne vjernike Bošnjake. Zabilježen je strahovit progon vjerskih službenika. Zločinaćke porive su srpski ekstremisti iskazivali prema svakom hodži gdjegod bi ga vidjeli, maltretirali bi ga na svakom koraku, tako da ovi nisu smjeli izaći na ulicu s ahmedijom, vjekovnim znakom muslimanskog vjerskog službenika. Napadali su i vrlo časne i vrlo stare meÄ‘u njima.

Ne učiniti ništa u slučaju prijedorskog genocida bio je težak grijeh, za koga treba okriviti ne samo nekog pojedinca ili neku posebnu skupinu nego meÄ‘unarodnu ali i bošnjačku zajednicu u cjelini. Ni jedna civilizacija ne može izgraditi na mržnji. Poštovanje čovjeka, svakog čovjeka i svih ljudi mora biti glavni poticaj svačijeg naprezanja da se izgradi mir. Slučaj prijedorskog genocida ponajbolje svjedoći da je društveni ugled za četnika i velikosrpske šoviniste bezvrijedna kategorija. Da nije tako, u svojim sumanutim planovima morali bi praviti kakve-takve razlike. U provoÄ‘enju rasne diskriminacije oni se drže pitanja - “je li naš ili nije”, koje je za njih postalo sveto pravilo ponašanja. Da nije tako nikada ne bi s nožem u ruci kretali na civile, djecu, starce, žene, ugledne imame.

 Svjetski statističari, kako bi se mogli nazvati mnogobrojni službenici meÄ‘unarodnih organizacija i jedinica UN-a, s večinom naznačenih primjera prijedorskog genocida su dobro upoznati. Na žalost, svjetske organizacije i svjetske močne sile se ponašaju kao da ništa ne znaju, jer nastoje, i žele, najprije zadovoljiti svoje uske interese. Stavljajući u zapečak proklamirana načela Ujedinjenih naroda, osobito ono po kojemu onaj koji je izvršio etničko čišÄ‡enje na nekom prostoru (čitaj holokaust!) ne može nad tim prostorom imati bilo kakvu vlast. Ujedinjeni narodi i najutjecajnije svjetske države svojim nastojanjem da ne pružaju  pomoć žrtvi, dakle potlačenim i obespravljenim, u stvari su suučesnici u izvršenim zločinima. Sustavni teror nad progonjenim, jer nisu Srbi, i porušenim bogomoljama i uopče sakralnim objektima, jer nisu srpsko-pravoslavni, koji je godinama trajao u Prijedoru, nije primorao svjetske močnike da napokon zaštite - žrtvu. Toliko nasilništva i toliko zločina nad bogomoljama izvan kruga pravoslavlja, koje su počinili velikosrpski šovinisti na području Prijedora, malo tko je očekivao. Na nesreću, ipak, se dogodilo. Zna se i zašto.

Jer, velikosrpski ekspanzionistički plan ne dopušta postojanje bilo kakvih tragova koji bi mogli podsjetiti ili, ne daj Bože, posluziti nekome kao dokaz da je na ovom bošnjačkom i bosanskohercegovačkom prostoru živio netko drugi izvan korpusa srpskog naroda, budući oni napokon žele napisati povijest, svoju povijest, ovog sada okupiranog područja. Taj rasistički program, začudo, prihvatili su u prijedorskom kraju brojni srpski intelektualci, koji nisu ni riječju ustali protiv holokausta i uništavanja čak najvrednijih povijesno-kulturnih spomenika na ovom području. Neprijatno su iznenadile i dvije znanstvene institucije: Muzej Bosanske krajine i Arhiv Bosanske krajine, koje su, u meÄ‘uvremenu, promijenile u naslovu područje svog djelovanja (postale su institucije tzv. Republike Srpske). To su potvrdili, jer su poslušno izvršile želju nalogodavaca - znaći zagovornika genocida, memoricida, kulturocida ... pa na izlozbi “Banjaluka - središte Vrbaske banovine 1929.-1941.”, prireÄ‘enoj početkom 1994. godine, u mnoštvu fotografija Banjaluke iz spomenutog razdoblja, nije bilo niti jedne od tridesetak džamija koliko je tada bilo u Banjaluci. Zar treba bolji dokaz o podupiranju zločinaćkih planova? Jasno, hipokrizija Ujedinjenih Naroda i svjetskih močnika, i njihova dvostruka mjerila i šutnja bošnjačkih lidera pridonijeli su da je srpski neonacifasizam ostvario svoje monstruozne planove. Da nisu bili takvi kakvim su se nebrojeno puta iskazali, na području Prijedora se ne bi mogao dogoditi ovako masovan zločin samo stoga što graÄ‘ani nisu srpsko- pravoslavne vjere, a sakralni objekti i kulturno- povijesni spomenici ne pripadaju srpskom narodu.

Jer, da je kanadski bataljon, koji je trebao biti stacioniran u Banjaluci od prolječa 1992. godine, došao i ostao u Sjeverozapadnoj Bosni, zacijelo bi svojim prisustvom barem usporio vandalizam i barbarstvo u ovom kraju. Na žalost, odlučnosti UN-a i močnih svjetskih sila nije bilo i izostalo je prisustvo meÄ‘unarodnih snaga u Sjeverozapadnoj Bosni, što je bilo zeleno svjetlo za provoÄ‘enje velikosrpskih, krajnje šovinističkih planova u život. Zbog toga je i svijet suučesnik u vandalizmu i barbarstvu koji su se zbili na ovom područiju koje nije bilo i direktnoj zoni ratnih djelovanja - na svoju sramotu. Velikosrpska prevretnička vlast tzv. Republike Srpske, njena zločinačka paravojska u saradnji sa vojskom i paravojskom Srbije i Crne Gore pred očima fairzejske svjetske javnosti pokušali su realizaciju svog monstruoznog plana totalnog uništenja starosjedilačkog bošnjačkog stanovništva Prijedora. Beskrupulozno se služeli svim oblicima fizičkog i pihičkog terora, ubojstvima i deportacijama, srpski barbari su poput kuge zbrisali iz Prijedora gotovo sve Bošnjake i svu njihovu kulturno-povjesnu baštinu. ÄŒinilo se da je, bez pravog otpora civiliziranog svijeta srpskim zločincima, došao fatalni kraj četrnaestostoljetnoj opstojnosti bošnjačkog stanovništva prijedorske regije. Demokratski svijet je dozvolio stvaranje velikosrpske terorističke pseudodržave. Zločinci su prošli nekažnjeno radeći genocidno ubojstvo na hiljade nedužnih civila u konclogorima, u kućama ili po grabama, samo zato što su bili Bošnjaci, što su drugačije mislili, što su prihvatali, priznavali i poštovali ideju Bosne i bosanski duh.

Zar potomci doseljenih srpskih kosovskih junaka neće pred licem pravde odgovarati za divljačko ubijanje nenaoružanih civila, masovne deportacije i barbarsko uništavanje čitave kulturno-povjesne baštine od njih starijieg bošnjačkog naroda. To je novi stravičan zločin saučesništva svjetskih sila i meÄ‘unarodnih organizacija u ovim ničim izazvanim zločinima protiv čovječnosti. Želimo vjerovati u pravdu i demokraciju te dati naš doprinos u povjesno-znanstvenom osvjetljavanju istine o žrtvama i zločinima kroz povijesnu retrospektivu o genezi povampirenog srpskog fašizma.

Srpski zlikovci su znali za takav odnos Zapada i jednostavno odradili genocid nad prijedorčanima. Svijet ne može reći da nije znao što se u Prijedoru dogaÄ‘alo. Ne poduzimanjem gotovo ništa, Zapad je štitio neofašističke ubojice svojim gorljivim zalaganjem za status quo u korist agresora i brinući se isključivo za svoju sigurnost i interese, dok srpski zličinci dovršavali svoj krvavi posao likvidacije svojih dojučerašnjih susjeda, roÄ‘aka i radnih kolega samo zato što ne pripadaju njihovoj "superiornoj sili." Bošnjaci još nisu apsolvirali na pravi način genocid nad njima. Bošnjačko sječanje blijedi, a da nikoga ne uznemirava. Našem tradicionalnom nemaru spram vlastite patnje pridružila se I meÄ‘unarodna zajednica, kojoj je taj nemar izvrstan prilog tezi o zaboravu kao prvom uslovu pomirenja. Loše apsolvirati prošlost može izroditi samo isto tako lošu budučnost. Potisnuto sječanje jednog dana ćemo izrigati kao frustraciju, a od frustracije nikom dobra. Važne stvari iz naše prošlosti se nasmiju nikad zaboraviti, moramo ih valorizovati na pravi način i tako u pomirenju uči rasterečeni. Od zaborava nema sreće. Samo sačuvano sjećanje na genocid može biti upozorenje budućim generacijama, i na jednoj i na drugoj strani. I samo do kraja zaokružen projekat sjećanja može funkcionirati kao istinsko upozorenje. Borba čovjeka protiv vlasti je borba pamćenja protiv zaborava. Narodi se likvidiraju tako da im najprije oduzmu pamćenje. Unište im njihove knjige, njihovu kulturu, njihovu povijest. A netko drugi im napiše druge knjige, daje im drugu kulturu i izmisli drugu povijest - narod onda počne polako zaboravljati što je i što je bio. Svijet oko njega to zaboravi mnogo brže. Tragedija Prijedora predstavlja neuporedivo sredstvo za spoznaju o mogućnostima ljudske vrste, kako ovim najsvjetlijim, tako i onim najgorim. Niko ne može izaći netaknut nakon silaska u pakao Prijedora.

 

TUŽILAŠTVO MKTJ MILOMIRA STAKIĆA SMATRA KRIVIÄŒNO ODGOVORNIM ZA GENOCID

 

Tužilac Džoana Korner je konstatovala da su se u Prijedoru bosanski Srbi "tokom 1992. ustremili na svoje nesrpske komšije sa svirepošÄ‡u koja se može objasniti samo atmosferom straha i mržnje koju su svjesno stvarali ljudi poput optuženog Milomira Stakića. Rukovodstvo bosanskih Srba, počev od Radovana Karadžića, Momčila Krajišnika i Biljane Plavšić, pa do predsjednika opština, sprovodilo je - po rječima Kornerove - isti "opšti projekat ili plan kontinuiranog iseljavanja nesrpskog stanovnistva iz onih oblasti koje su bile predviÄ‘ene za ulazak u sastav srpske drzave". Pomenuto iseljavanje je, tvrdi tužilac, trebalo da bude obavljeno putem svjesnog pribjegavanja zločinačkoj politici: na samom početku su nesrpskim radnicima bila oduzeta sva prava, sloboda kretanja i odgovarajuća sudska zaštita; potom je čitava stvar eskalirala u napade na sela i regione, uništavanje svojine i svjesno rušenje vjerskih ustanova. Oni koji nisu poginuli u tim napadima, rekla je tužilac, bili su odvedeni u logore, gde su se odvijala pogubljenja i mučenja, dok su "oni koji su bili pušteni iz logora zajedno sa hiljadama drugih civila bili deportovani iz oblasti u kojima su njihove porodice živjele decenijama i generacijama". Tužilaštvo Stakića smatra krivično odgovornim za genocid.  SVE U JEDNOM SRPSKOM SELU KOD PRIJEDORA  - SVE JE BILO ORGANIZOVANO ZA GENOCID  Prvi svjedok optužbe u slučaju prijedorskog genocida bio je Robert Donia, američki stručnjak za historiju Balkana i veteran meÄ‘u svjedocima u tribunalu. On je svoje svedočenje počeo iznošenjem historijske i društvene pozadine dogaÄ‘aja koji su opisani u optužnici. Na procesu Milomiru Stakiću, optužnom za genocid i zločine protiv čovječnosti u prijedorskom regionu, sud je preslušao emisiju lokalnog radija, snimljenu u aprilu 1995., u povodu trogodišnjice "preuzimanja vlasti". "Sve i u jednom selu, u svakom naselju srpskom, sve je bilo organizovano," rekao je šef prijedorske policije Simo Drljača, na svečanosti povodom trogodišnjice "preuzimanja vlasti" u tom gradu u noći izmeÄ‘u 29. i 30 aprila 1992. godine. Time je jedan od glavnih aktera tih zbivanja potvrdio tezu tužilaštva da je nasilan dolazak na vlast u Prijedoru, čime je označen početak etničkog čišÄ‡enja u cijelom regionu, bio "dugo pripreman plan". Detalje tog plana je u ekspertskom izvještaju na početku suÄ‘enja obrazložio doktor Robert Donja (Donia), profesor historije Kalifornijskog univerziteta. Profesor Donja je bio i prvi svjedok tužbe na ovom procesu.  RADIO NADMETANJE PRIJEDORSKIH ZLOÄŒINACA – ÄŒIJA JE ULOGA BILA VEĆA U PRIJEDROSKOM GENOCIDU Kao novi dokaz o "dugo pripremanom planu" tužilaštvo je prezentiralo audio-traku, zaplijenjenu 1997. godine u Radio Prijedoru. Traka sadrži razgovor sa Simom Miškovićem, tadašnjim predsjednikom SDS u Prijedoru, Milanom Kovačevićem, predsjednikom Izvršnog vijeća, te Slobodanom Kuruzovićem i Simom Drljačom, koje je Krizni štab zadužio za vojnu i policijsku stranu operacije preuzimanja vlasti. O trogodišnjici "preuzimanja", svi su se nadmetali čija je uloga bila veća i značajnija u tom dogaÄ‘aju. "Moj plan je bio da preuzimanje vlasti izvršimo neradnim danom, u subotu ili nedjelju, kako bismo izbjegli nepotrebne sukobe," rekao je Simo Mišković, tadašnji predsjednik prijedorskog ogranka Srpske demokratske stranke. MeÄ‘utim, po njegovim sopstvenim riječima, shvatio je da je u zabludi kad ga je komandant brigade JNA, stacionirane u Prijedoru, pukovnik Arsić, upitao: "A od koga ćeš subotom i nedjeljom preuzeti vlast, kad se ne radi?" Na sastanku 29. aprila u 17 časova, održanom u kasarni, po riječima Slobodana Kuruzovića, pukovnik Arsić - "ratnik koji je već prošao Slavoniju" - je rekao "da je to najbolje uraditi sad, na brzinu, odmah". Tako je odlučeno da se vlast preuzme u četiri sata ujutro, 30. aprila. "Imali smo štab, vlada je bila formirana, sve je to pripremljeno i napravljeno, i mi smo fino sačekali taj trenutak koji smo sebi odredili i onda smo u četiri sata tako i napravili. Išlo je onako kako smo zamislili. Uradili smo kako smo uradili," rekao je Milan Kovačević u emisiji kojom je prijedorski radio obilježio jubilej "preuzimanja vlasti."   "Ostalo je teklo onako kako je teklo," rekao je i Simo Mišković. Sva četvorica su istakli da je vlast preuzeta u "rekordno kratkom vremenu". Razlika je bila samo u tome što je, po jednima, to obavljeno za 20, po drugima za 28 minuta. MeÄ‘utim, svi su složni u tome da je etnički čista vlast počela funkcionisati već u šest časova ujutro. U institucije vlasti, Skupštinu, MUP, SDK, uključujući, kako su sami rekli, radio Prijedor i list "Kozarski vjesnik", nesrbima je zabranjen pristup. Svi su potom istakli zadovoljstvo što je cijela operacija tako izvedena da nije bilo "povrijeÄ‘enih ili, ne daj bože, ubijenih", kako je rekao Simo Mišković. Možda te zore, čija trogodišnjica je proslavljena, mrtvih nije bilo. MeÄ‘utim, prema svjedočenju Mevludina Sejmenovića, tadašnjeg poslanika prijedorskog regiona u parlamentu BiH, od 18 Bošnjaka i Hrvata, od kojih je "uzeta vlast", samo su trojica ostali živi. Nije preživio ni predsjednik opštine Prijedor Muhamed Ćehajić koji je na toj funkciji bio do 4 sata 30. aprila 1992. godine. Trijumfom u zoru tog dana otvoren je put za napade i paljenje sela sa nesrpskim stanovništvom, ubistva i progone, logore i zločine u njima, zbog kojih se danas vode procesi u Haškom tribunalu. MeÄ‘u njima i proces doktoru Milomiru Stakiću, bivšem predsjedniku prijedorskog kriznog štaba, koji je, kao član tima za preuzimanje vlasti, optužen za "koordinaciju i izvršenje operativne faze trajnog uklanjanja nesrba" iz opštine Prijedor. DOKTOR ROBERT DONJA, PRVI SVJEDOK OPTUŽBE NA SUĐENJU MILOMIRU STAKIĆU, SVJEDOĆI O NAÄŒINU NA KOJI JE SDS 1992. PREUZELA VLAST U PRIJEDORU Robert Donja (Donia), profesor istorije Kalifornijskog univerziteta i istraživač u Institutu za izučavanje Rusije i Istočne Evrope je autor ekspertskog izvještaja koji je tužilaštvo prezentiralo na  suÄ‘enju dr Milomiru Stakiću, bivšem predsjedniku opštine i Kriznog štaba Prijedora. U tom svojstvu profesor Donja se pojavio i kao prvi svjedok tužbe na ovom procesu. Pitanja zastupnika tužbe bila su koncentrisana na period u kojem je SDS nasilno preuzeo vlast u Prijedoru. Prethodno doktor Donja se osvrnuo na noviju istoriju Prijedora i predstavio okolnosti uoči prvih višestranačkih izbora u Bosni i Hercegovini u novembru 1990. godine. Konsultujući obimnu istorijsku literaturu, doktor Donja je ukazao na osobenost Prijedora, grada u čijoj okolini je planina Kozara, koja je u socijalističkoj epohi stekla mitske razmjere kao simbol otpora njemačkoj okupaciji i fašizmu. Istakao je da je u blizini i Jasenovac, koji je takoÄ‘e postao simbol stradanja Srba u Drugom svjetskom ratu. Spomenuo je i činjenicu da je, prema popisu stanovništva 1991., prvi put u istoriji u Prijedoru bilo manje Srba nego Muslimana. Rezultati izbora su bili u skladu s tim: u Skupštini opštine bilo je 30 delegata iz SDA, 28 iz SDS i trideset iz "lijevog bloka", koji su sačinjavali reformisti, bivši komunisti i nove nenacionalne partije. Posebno je skrenuo pažnju da je takav uspjeh lijevog bloka zabilježen u samo još devet od 109 opština u Bosni i Hercegovini. Kako je u takvoj situaciji SDS, u čijem vrhu je bio i optuženi Milomir Stakić osvojila vlast, bilo je pitanje na koje se koncentrisala tužba. "Plan je dugo pripreman", rekao je profesor Donja i dodao da je upravo tim riječima i član predsjedništva SDS Nikola Koljević 9. januara 1992. godine prokomentarisao proglašenje Republike Srpske. Pozivajući se na zapisnike sa sastanaka i druge dokumente, kao i na lokalnu štampu, profesor Donja je precizno rekonstruisao, iz dana u dan, na koji način je SDS preuzimao vlast u Prijedoru, gdje je bio manjinski. Taj plan je pošao od takozvane "regionalizacije" po kojoj su se udruživale srpske opštine, preko osnivanja paralelnih (srpskih) struktura vlasti i smjenjivanja "umjerenih" u sopstvenim redovima do otvorenog uklanjanja svih nesrba sa opštinskih funkcija, uključujući i samog predsjednika Skupštine opštine Prijedor Muhameda Ćehajića, koji će na kraju biti odveden u logor Omarska, odakle se nikad nije vratio. Na njegovo mjesto je, kao predsjednik Kriznog štaba, došao upravo optuženi Milomir Stakić. S kolikom pažnjom i preciznošÄ‡u je doktor Robert Donja radio na svom izvještaju govori obrada poznatog "Uputstva o organizovanju i djelovanju organa srpskog naroda u Bosni i Hercegovini u vanrednim okolnostima". Taj "strogo povjerljivi" dokument Glavnog odbora SDS za BiH precizirao je metode osvajanja vlasti po varijanti A, u opštinama u kojima su Srbi većinski i varijantu B, gdje su manjinski. Na nekim ranijim procesima u Haškom tribunalu, odbrana je pokušavala da ospori autentičnost tog dokumenta. Doktor Donja posredno dokazuje njegovu autentičnost uz pomoć jedne tabele koju je sâm napravio. Na jednoj strani je naveo tekst "Uputstva", na drugoj citate iz zapisnika sa sastanaka SDS koji su gotovo identični. "Strogo povjerljiva Uputstva" su očigledno dugo bila u rukama lidera SDS. Izvještaj koji je prijedorski SDS poslao Glavnom odboru 9. januara bio je kratak: vlast preuzeta, svi funkcioneri SDA uklonjeni, vlast se uspostavlja na nivou Krajine... Dugo pripremani plan je realizovan. Bio je otvoren put za napade i paljenje sela sa nesrpskim stanovništvom, ubistva i progone, logore i zločine u njima, zbog kojih se danas otvaraju procesi u Haškom tribunalu. PRIJEDORSKA OPTUŽNICA Bivši predsjednik Skupštine opštine Prijedor Milomir Stakić, je očito pažljivo pročitao i pravilno shvatio "Prijedorsku optužnicu" sa koje je Haški tribunal skinuo pečat 11. jula 1997. - dan nakon hapšenja dr Milana Kovačevića i pogibije Sime Drljače u prvoj akciji koju su pripadnici SFOR izveli protiv optuženih za ratne zločine. Naime, u paragrafu 12 te optužnice se navodi ko je - uz Kovačevića i Drljaču - bio stalni član opštinskog Kriznog štaba SDS pod čijim je rukovodstvom, po tužiocu, sprovoÄ‘en genocid na nesrpskim stanovništvom Prijedora i okoline. Pored Kovačevića, kao predsjednika opštinskog Izvršnog odbora i potpredsjednika Kriznog štaba i Drljače, kao šefa policije, u tom se paragrafu navode još i predsjednik Skupštine opštine Prijedor, zatim predsjednik Opštinskog odbora SDS, pa komandant Teritorijalne odbrane, kao i komandant lokalnog garnizona JNA. Svi oni su, navodi se u paragrafu 12 optužnice, "zajednički radili na planiranju i donošenju odluka o čitavom nizu operacija u vezi sa voÄ‘enjem sukoba i uništavanjem zajednica bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata u opštini..." Formulacija nije ostavljala mjesta sumnji da su i njihova imena na zapečaćenoj optužnici, pa se Milomir Stakić, prepoznavši se na spisku, pod hitno spakovao i sklonio u Srbiju. Nije isključeno da su tako postupili i ostali koji se prepoznali u paragrafu 12, te da bi i oni uskoro mogli da budu izručeni Tribunalu pošto Srbija - kako je prošle sedmice u Hagu izjavio njen ministar pravde - "neće više da bude sabirni centar za ratne zločince koji su državljani drugih zemalja." Spisak kandidata za "Prijedorsku optužnicu" je još u julu 1994. objavila Komisija eksperata UN u svom završnom izveštaju podnijetom Savjetu bezbjednosti i Generalnoj skupštini i prosljeÄ‘enom - zajedno sa kompletnom dokumentacijom - tužilaštvu Haškog tribunala. Komisiju eksperata (tzv. Basiunijevu) su, podsjetimo, oktobra 1992. formirale UN sa zadatkom da ispitaju izvještaje o teškim kršenjima meÄ‘unarodnog humanitarnog prava na teritoriji bivše Jugoslavije. Komisija je posebno detaljno istražila slučaj etničkog čišÄ‡enja u opštini Prijedor, zaključujući da se tamošnja zbivanja "bez sumnje mogu okarakterisati kao zločin protiv čovječnosti", a da je, šta više "vrlo vjerovatno da će u zakonskom postupku ti dogaÄ‘aji biti kvalifikovani kao genocid." U izvještaju se navodi i kompletan spisak članova Kriznog štaba, pod čijim su rukovodstvom izvršeni ti zločini. Na spisku su pukovnik Vladimir Arsić, major Radmilo Zeljaja, major Slobodan Kuruzović, šef policije Simo Drljača, gradonačelnik Prijedora Milomir Stakić, predsednik Izvršnog saveta Milan Kovačević, predsednik opštinskog SDS Simo Mišković i predsednik Crvenog krsta SrÄ‘o Srdić. Originalna "Prijedorska optužnica", podignuta 13. marta 1997, tereti Milomira Stakića (kao i poginulog Drljaču i preminulog Kovačević) u samo jednoj tački za zločin nad zločinima - genocid - izvršen s namjerom uništavanja djela etničkih i vjerskih grupa bosanskih Muslimana i Hrvata. Uoči suÄ‘enja Milanu Kovačeviću, u junu 1998, tužilaštvo je izmenilo tu optužnicu, dopunjujući je sa 14 novih tačaka. Izmenjenom optužnicom Kovačeviću je, pored genocida, pripisano još i učešÄ‡e u istrebljivanju Muslimana i Hrvata, njihovom progonu na političkim, rasnim i verskim osnovama, namjernim ubistvima, mučenju, okrutnom postupanju, deportaciji, bezobzirnom razaranju gradova i sela, te nezakonitom uništavanju i oduzimanju imovine. Vrlo je verovatno da će na sličan način biti izmenjena i optužnica protiv Stakića, tako da se neće teretiti samo za genocid, već i za sva ostala djela u nadležnosti Tribunala: zločine protiv čovečnosti, teške povrede Ženevskih konvencija, kao i kršenja zakona ili običaja ratovanja. U "Prijedorskoj optužnici" se opisuje preuzimanje vlasti maja 1992. od strane srpskih snaga pod komandom i kontrolom Kriznog štaba; zatim uvoÄ‘enje striktnih ograničenja za ne-Srbe u opštini; pa koordinirani napadi JNA, TO, paravojnih formacija i policije - praćeni intenzivnom artiljerijskom vatrom - na okolna muslimanska i hrvatska sela. Sljedi, potom, opis zarobljavanja hiljada muslimanskih i hrvatskih civila, te njihovog prinudnog marša do logora Omarska, Keraterm i Trnopolje, kao i do policijske stanice u Prijedoru. Akcija "čišÄ‡enja" Muslimana i Hrvata iz Kozarca, okolnih sela i samog Prijedora je, prema optužnici, trajala nekoliko nedelja, a poslednja vojna operacija šireg obima izvršena je 20. jula 1992. u muslimanskim selima regiona poznatog kao "Brdo", na zapadnoj obali rjeke Sane, gde su pokušale da se sklone izbjeglice iz prethodno napadnutih i "očišÄ‡enih" sela. Kasnije u optužnici se navodi da je jedne noći krajem jula 1992. u Omarskoj pogubljeno više od 150 muškaraca vojnog uzrasta, zarobljenih u regionu "Brdo." Optužnica, zatim, detaljno opisuje zloglasne prijedorske logore i stravične uslove u njima: ubistva, prebijanja, silovanja, mučenja, fizička i psihička zlostavljanja, izgladnjivanja, ponižavanja... a sve to od strane "vojnog i policijskog osoblja i njihovih agenata, pod kontrolom vojnih i civilnih članova Kriznog štaba." Oni su, zaključuje se u optužnici, "u sprezi sa drugima, planirali, podsticali i naredili uspostavljanje logora Omarska, Keraterm i Trnopolje i zatočavanje u njima bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata iz opštine Prijedor, pod uslovima sračunatim da dovedu do fizičkog uništavanja zatočenika i sa namjerom da unište dio bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata, kao takvih ." Postojanje namjere da se neka etnička grupa "uništi kao takva" je, naime, bitan element za kvalifikovanje vrhunskog zločina genocida. Uz to, Stakiću i ostalim optuženim članovima Kriznog štaba se, kao nosiocima vlasti u opštini Prijedor, pripisuje i tzv. komandna odgovornost: da su, naime, "znali ili imali razloga da znaju da njima podreÄ‘eno osoblje logora ubija i nanosi teške fizičke i psihičke povrede bosanskim Muslimanima i Hrvatima, sa namjerom da ih unište kao dio nacionalne, etničke ili vjerske grupe... a nisu preuzeli neophodne i razumne mjere da ta djela spreče ili kazne njihove izvršioce." Na početku suÄ‘enja Milanu Kovačeviću tužilaštvo je prezentiralo "statistiku genocida", odnosno podatke o izmeni demografske strukture opštine Prijedor tokom 1992. i 1993. godine. Prema popisu stanovnika iz 1991. godine u Prijedoru je živjelo oko 50.000 Muslimana i malo više od 6.000 Hrvata. Dvije godine kasnije, objavio je jula 1993. "Kozarski vjesnik" pozivajući se na Opštinsku komisiju za popis, u Prijedoru i okolnim selima bilo je još samo 6.000 muslimana i oko 3.000 katolika, dok je procenat pravoslavnog stanovništva opštine sa 42,5 odsto u 1991. za samo dvije godine skočio na 96,3 odsto. Takva promjena etničkog sastava stanovništva se, smatra tužilaštvo, ne može objasniti ni na koji drugi način nego genocidom nad nesrpskim stanovništvom opštine Prijedor. Od 16 suÄ‘enja koliko ih je dosad započeto u Tribunalu (10 završenih, 2 prekinuta i 4 u toku), čak četiri su se bavila zbivanjima u Prijedoru i tamošnjim logorima. Duško Tadić je zbog zločina u tim logorima osuÄ‘en na 20 godina zatvora, u toku su suÄ‘enja zapovjednicima Omarske i Keraterma, a suÄ‘enje Kovačeviću je prekinuto nakon samo dvije sedmice zbog smrti optuženog. Prijedor i njegovi logori, meÄ‘utim, imaju značajno mjesto i u prvoj, tzv. opštoj optužnici protiv Radovana Karadžića i Ratka Mladića, kao i u optužnici protiv Radoslava BrÄ‘anina i generala Momira Talića, koji čekaju na početak suÄ‘enja za genocid u Bosanskoj Krajini

Od maja do avgusta 1992. godine u Prijedoru je ubijeno 3.178 Bošnjaka i Hrvata, a stravični zločini u prijedorskim selima na lijevoj obali Sane i u Kozarcu, logorima Keraterm, Omarska i Trnopolje te strijeljanje 253 Bošnjaka i Hrvata na Korićanskim stijenama šokirali su svijet. Oko 90 posto najistaknutijih prijedorskih Bošnjaka ubijeno je, a najviše ih je stradalo u Omarskoj. MeÄ‘u žrtvama je i 101 dijete. Nakon rata u Prijedoru se svakog ljeta klanjaju masovne dženaze, a još uvijek se, prema podacima prijedorskog udruženja "Izvor", traga za 1.273 tijela. 

Nakon rata, prema nalogu Haškog tribunala koji ga je optužio za genocid, 10. jula 1997. godine SFOR je uhapsio Milana Kovačevića, direktora prijedorske bolnice, a Simu Drljaču, bivšeg šefa ratne prijedorske policije, optuženog takoÄ‘er za genocid, ubili su britanski vojnici, jer je prilikom hapšenja na jezeru Gradina kod Omarske otvorio vatru na njih i jednog ranio.

Drljača je bio centralna ličnost u etničkom čišÄ‡enju prijedorskog kraja 1992. godine, uključujući i formiranje zloglasnih logora Keraterm i Omarska. Milan Kovačević umro je 1. avgusta 1998. godine u Ševeningenu, ne dočekavši da mu se dokaže optužnica za genocid.

O razmjerama zločina u Prijedoru najbolje govori lista osuÄ‘enih Srba u Hagu: dr. Milomir Stakić (40 godina, bio osuÄ‘en doživotno), Zoran Žigić (25), MlaÄ‘o Radić (20), Duško Tadić (20), Darko MrÄ‘a (17), Duško Sikirica (15), Predrag Banović (8), Miroslav Kvočka (7), Milojica Kos (6), Damir Došen (5), Dragoljub Prcać (5) i Dragan Kolundžija (3).

Duško Tadić je prvi osuÄ‘enik Haškog tribunala, uhapšen je u Minhenu (Njemačka) 1994. godine, a osuÄ‘en za ubistva, mučenja i zločine protiv čovječnosti 14. jula 1997. godine.

Na Sudu BiH prvostepenom presudom osuÄ‘eni su Dušan Knežević na 31 godinu, Željko Meakić na 21, Momčilo Gruban na 11, Dušan Fuštar na devet godina, a još osam prijedorskih Srba na istom sudu čeka suÄ‘enje za zločin na Korićanskim stijenama. TakoÄ‘er su na banjalučkom Okružnom sudu za zločine nad nesrbima Prijedora osuÄ‘eni Draško Krndija na 20 godina, Radoslav Knežević i Drago Radaković na po 10, Pero Ćurić na osam, te Stojan Bešir i Boro Milojica na po sedam godina zatvora.

Prijedorski zločini najveći su po razmjerama u BiH tokom 1992. godine, a čak šest osuÄ‘enih zločinaca (MrÄ‘a, Sikirica, Banović, Fuštar, Došen i Kolundžija) priznali su zločine kako bi dobili manje godina robije.

 EKSPERT ZA DEMOGRAFIJU EVA TABO PREDSTAVILA STUDIJU POPULACIJSKE PROMJENE U PRIJEDORU OD 1991. DO 1997

 U ljeto 1993. prijedorski "Kozarski vjesnik" je u tekstu "Ko smo mi i koliko nas je" trijumfalno saopštio rezultate "popisa stanovništva" koji je napravila opštinska komisija. Prema tom tekstu, koji je pročitan u haškoj sudnici u dokaznom postupku protiv Milomira Stakića, optuženog za genocid i druge zločine počinjene nešto prije tog "popisa", u prijedorskoj opštini je živjelo "53.637 stanovnika pravoslavne vjeroispovijesti, 3.169 katoličke i 6.124 muslimana".

Dvije godine ranije, u martu 1991. napravljen je posljednji zvanični popis stanovništva u bivšoj Jugoslaviji i struktura populacije bila je sasvim drugačija: na istom prostoru živio je 49.351 stanovnik koji se izjasnio kao Musliman, 47.581 je bio broj Srba, a 6.316 Hrvata.

IzmeÄ‘u tog popisa, napravljenog po standardima koji se za to primjenjuju u svim zemljama svijeta i onog lokalnog, "prijedorske opštinske komisije", koji je optužnica nazvala anketom, desilo se "preuzimanje vlasti", poslije kojeg su uslijedili napadi na bošnjačka i hrvatska sela, logori Trnopolje, Omaraska, Manjača i Keraterm, spaljene kuće i konvoji izbjeglica u nepoznato.

MeÄ‘utim, linija pada broja nesrpskog stanovništva nastavila je da se spušta i poslije 1993. da bi najnižu tačku zabilježila 1997. godine. Tada su komisije Organizacije za evropsku bezbjednost i saradnju, oslanjajući se na podatke popisa iz 1991., napravile biračke spiskove za lokalne izbore, i konstatovale da je stanovništvo prijedorske opštine gotovo prepolovljeno. Umjesto 112 543 stanovnika, koliko ih je bilo 1991. tada je u opštini živio 61.001 stanovnik. Za 51.542 osobe ili 45,8 % stanovništva upisano je "bez podataka". Ubijeni, prognani, izbjegli? Nema tačnih statističkih podataka, ali o činjenicama drastičnog pada stanovništva svaki dan, kao svjedoci na suÄ‘enju doktoru Milomiru Stakiću, govore žrtve i očevici "smrti ili prisilnog odlaska većine nesrpskog stanovništva opštine Prijedor", kako stoji u optužnici.

Oslanjajući se na podatke iz popisa 1991., a zatim na ankete prijedorskih vlasti iz 1993. i 1995., demograf Eva Tabo (Ewa Tabeau) je napravila grafičke prikaze činjenica o padu stanovništva i obrazložila ih pred sudijskim vijećem kao svjedok tužilaštva.

"Najveći pad zabilježila je nacionalna grupacija koja je 1991. bila najbrojnija, a to su Muslimani", rekla je ona i to potkrijepila činjenicom da su sa 49 351 stanovnikom oni tada sačinjavali 43 procenta populacije u opštini Prijedor. Dvije godine kasnije, 1993, prema anketi lokalne komisije za popis, taj postotak je iznosio 9,3 da bi 1995. pao na 5,4 odsto a zatim, 1997. godine, na samo 1,4%.

Što se tiče srpskog stanovništva, objašnjavala je Eva Tabo statističke činjenice, slika je obrnuta. Grafički prikaz pokazuje nagao uspon. Po popisu iz 1991, u prijedorskoj opštini je živio 47.581 Srbin, što je sačinjavalo 42,3% populacije. Dvije godine kasnije, taj postotak se gotovo udvostručio (81,5), da bi 1997. iznosio 87,1%.

Postotak hrvatske populacije je sa 5,6% u vrijeme posljednjeg zvaničnog popisa spao na 3 procenta 1997. godine.

U unakrsnom ispitivanju, advokat Džon (John) Ostojić je Evu Tabo pitao da li je u svom istraživanju uzela u obzir "dobrovoljno kretanje muslimanskog stanovništva iz prijedorskog regiona u aprilu i maju 1992. godine?" Po njemu, izmeÄ‘u 15 i 20 hiljada ljudi je u tom periodu "dobrovoljno napustilo to područje preselilo se u Sarajevo."

"Nemam konkretne informacije o tome," odgovorila je Eva Tabo.

"Ukoliko biste imali takvu informaciju, da li bi ona drastično promijenila zaključke do kojih ste došli u vašem izvještaju?" bilo je drugo pitanje" Džona Ostojića.

"Da, ali svi raspoloživi podaci govore suprotno," bio je odgovor.

 Omarska, Keraterm, Trnopolje, samo su dio užasa prijedorskog ljeta 1992, kada je ovaj krajiški grad, u kojem su Bošnjaci činili većinu, pretvoren u kolektivno mučilište. Zatvorenici su u tim logorima bili izloženi najsurovijem mučenju, izgladnjivanju, premlaćivanju, seksualnom zlostavljanju. Prema nekim procjenama, samo u logorima je ubijeno više od deset hiljada ljudi.

ZLOÄŒINCI U PRIJEDORU

Vladimir Arsić: Komandant 43. mehanizovane brigade. Kada je SDS preuzeo vlast u Prijedoru, Arsić, inače pukovnik JNA, postao je član Kriznog štaba. Sredinom maja sela na Brdu dobila su ultimatum da predaju oružje. Nakon što je ultimatum istekao, a oružje nije predato, Arsić je naredio napad na ta sela (Hambarine, Rakovčani), što je za rezultat imalo masovan pokolj stanovnika ovih sela. Arsić je, tvrdi se, i danas oficir VRS-a.

Radmilo Zeljaja: Prijeratni kapetan JNA koji je i prije početka rata otvoreno suraÄ‘ivao sa SDS- -om, zahvaljujući posredovanju Dragomira Kaurina, tadašnjeg direktora prijedorskog "Celpaka". Zeljaja je predvodio Vojnu policiju 43. brigade u napadu na ÄŒarakovce, čije je stanovništvo takoÄ‘er masakrirano. Preživjeli su deportovani u Omarsku, Keraterm i Trnopolje. Zeljaja je, takoÄ‘er, i danas oficir VRS-a.

Darko MrÄ‘a: Prijeratni koreograf u prijedorskom KUD-u, u ratu je bio pripadnik Vojne policije Pete kozarske brigade (pod komandom Pere ÄŒolića, koji je nakon umirovljenja postao vlasnik pilane na Palama, op.a.). Trojica koji su preživjeli masakr na Korićanskim stijenama, gdje je ubijeno oko 220 ljudi na putu iz Krajine ka Travniku i teritoriji pod kontrolom AR BiH, identificirali su ga kao jednog od počinitelja tog zločina. Živi u Prijedoru u ulici Tukovi, u strahu od hapšenja i suÄ‘enja u Haagu.

Najveći kreatori genocida na banjalučkoj regiji su general-pukovnik Momir Talić, komandant Prvog korpusa VRS, umro je 28. maja 2003. godine na VMA u Beogradu, dok je Radoslav BrÄ‘anin, predsjednik Kriznog štaba Autonomne regije Krajina,  osuÄ‘en na 32 godine zatvora za ratne zločine u Bosanskoj Krajini od aprila do decembra 1992. godine, a osloboÄ‘en je optužbi za genocid i saučesništvo u genocidu zbog nedostatka dokaza.  Njima uz rame bio je Stojan Župljanin, koji je bio u bjekstvu od 2001. godine, a uhapšen je 11. juna 2008. godine u Pančevu. Župljanin je bio načelnik Centra službi bezbjednosti u Banjoj Luci i najviši policijski funkcioner u Kriznom štabu Autonomne regije Krajina. On je imao operativnu kontrolu nad općinskim i regionalnim policijskim snagama, uključujući i one zadužene za logore u Bosanskoj krajini.