Naučna istraživanja

ISTRAZIVANJE - GENOCID U PRIJEDORU 4 DIO

 4

PRIJEDORSKI MEMORICID – PROGRAMIRANI ZABORAV I NEGIRANJE PRIJEDORSKOG GENOCIDA

Od maja do avgusta 1992. godine u Prijedoru je ubijeno 3.178 Bošnjaka i Hrvata, a stravični zločini u prijedorskim selima na lijevoj obali Sane i u Kozarcu, logorima Keraterm, Omarska i Trnopolje te strijeljanje 253 Bošnjaka i Hrvata na Korićanskim stijenama šokirali su svijet. Oko 90 posto najistaknutijih prijedorskih Bošnjaka ubijeno je, a najviše ih je stradalo u Omarskoj. Među žrtvama je i 101 dijete. Nakon rata u Prijedoru se svakog ljeta klanjaju masovne dženaze, a još uvijek se, prema podacima prijedorskog udruženja "Izvor", traga za 1.273 tijela. 

 POKRETAČKA SILA GENOCIDA VIŠE SE NALAZI U PROSTORU MEĐU LJUDIMA, NEGO U NJIMA SAMIMA

 Gotovo tri decenije nakon II svjetskog rata, akademska istraživanja ogenocidu bila su veoma skromna. Industrijalizacija ljudske smrti tokom holokausta i drugih genocida u II svjetskom ratu užasnula je svijet, no činise da je trebao proteći određeni vremenski period da se naučnici suočesa uzrocima i načinima tog kolektivnog aktiviranja mračne strane ljudskeprirode. Naime, odgađanja suštinske analize genocida mogu se potražiti i u činjenici da genocid nije značio samo masovna stradanja naroda - već i masovnu participaciju egzekutora. Čovječanstvo je bilo šokirano holokaustom i drugim genocidima koje su počinile nacističke snage i njihovi kolaboratori, kao da je ljudska sklonost za masovnim uništenjem sopstvene vrste bila nepoznanica do II svjetskog rataMeđutim, uništenja naroda od njihovih neprijatelja poznata su  još od antičkih vremena. Primjeri su brojni: potpuno uništenje Troje  koja je spaljena, muškarci pogubljeni, a žene i djevojčice odvedene u ropstvo. Ratovi koje je u 13. stoljeću vodio Džingis Kan, posebno protiv kineskog imperija, imali su sve simbole genocida. Križarski  ratovi, od 11. do 13. stoljeća, kojima je bio cilj osloboditi Jeruzalem od islamske vlasti, također su primjer genocidnih ratova. Opsada  Jeruzalema od 1099. bila je posebno surova, jer su križari bezmilosti  ubijali sve koji su im se našli na putu- muškarce, žene i djecu, a kada je ubijanje prestalo, izvan gradskih zidina ostale supiramide spaljenih  tijela“.1 Genocid je izvršen i nad domorodačkim narodima u vrijeme  kolonijalnih osvajanja, nad muslimanima u balkanskim ratovima i  Prvom svjetskom ratu, kao i nad Armenima u I svjetskom ratu. Ovo je  samo kratka lista povijesnihprimjera genocida izvršenih prije i tokom  Prvog svjetskog rata, kojoj ćemo se u ovoj knjizi često vraćati. Dakle nakon oslobođenja koncentracionog logora Aušvic, nisu bile povijesna  novina i očigledno je da je Hitler, kao brižljivi student svjetske  povijesti, imao od koga da uči. Holokaust, ilishoah“, kako se naziva  genocid nad Jevrejima u svrhu naglašavanja specifičnosti stradanja  jevrejskog naroda, svakako da je drugačiji u odnosu na druge genocide u povijesti. Specifičnost koja ga je odredila u javnom i akademskom diskursu jeste da je to prvi zločin tolikih razmjera sa kojim se putem mass medija suočila svjetska javnost, ali što je mnogo važnije, i  „svjetska savjest“.  Rezultati suočavanja svjetske savjesti sa holokaustom su razočaravajući. Lekcija naučnika koji su izučavali genocid i podučavali o ranom prepoznavanju genocida, te razvijanju mehanizama prevencije, bila je toliko loše obrađena da je pomogla ignoriranju genocida u Kambodži, ali i doprinijela tome da u Bosni i Hercegovini i Ruandi genocid nije prepoznat na vrijeme. Posljedica takvih stavova svjetske  akademske zajednice reflektirala se i na stavove međunarodne zajednice  koja je svojom politikom praktično bila kolaborator agresora, i ne samo da nije spriječila genocid, nego je žrtvama uskratila pravo na odbranu. Toj kontraproduktivnosti nauke u prepoznavanju i prevenciji genocida u  određenoj mjeri doprinijeli su i oni koji su promovirali tezu da je genocid nad Jevrejima za vrijeme II svjetskog rata jednostavno neshvatljiv ljudskom razumu, da ga je dakle teško pojmiti i zapravo nemoguće porediti sa nekim drugim sličnim događajima u povijesti. Da bi zaštitilistatusholokausta, za ono što se događalo u Bosni i  Hercegovini ti akademski krugovi koristili su eufemizametničko  čiščenje“, a za Ruanduplemensko nasilje“, što u medijskim  izvještajima nije zvučalo kaonajgori zločini svjetske političare nije  obavezivalo na vojnu intervenciju. Neki od autora su upravo iz overelalivističke perspektivezagovarali da se optužba zagenocidtreba po svaku cijenu izbjegavati kada je u pitanju Bosna i Hercegovina: „Optužba za genocid, za razliku od optužbe za ratne zločine, fiksira krivicu na jednu stranu, te stoga od krivice oslobađa drugu stranu  (žrtvu). Optužbu za genocid gotovo uvijek prate zahtjevi da se navodni  počinioci kazne ne samo za navodna djela genocida, nego i za djela koja prate genocid.“  S druge strane, veliki je broj autora koji smatraju da su  intelektualci kojisu zagovarali relativistički pristup ratovima u bivšoj  Jugoslaviji zapravo doprinijeli nerazumijevanju genocida: „Balans je neophodan kvalitet intelektualnog života, osim u slučaju analiza o bivšoj Jugoslaviji u kojima je balans bio na račun izjednačavanja žrtve sa agresorom, na račun neprepoznavanja ko su počinioci genocida i zločina protiv čovječnosti.“

DANAS SE ISTRAŽIVAČI SLAŽU DA JE ZLOČIN KOGA SU POČINILE SRPSKE SNAGE U BIH GENOCID

Danas može se reći da među istraživačima  genocida postoji saglasnost da je zločin koji su počinile srpske snage u  Bosni i Hercegovini genocid, kao što postoji konsenzus da je genocid počinjen i u Ruandi. Rezolucijom UN-a zločini Crvenih Kmera također  su okarakterizirani kao genocid, te je osnovan i Međunarodni tribunal  za Kambodžu. Konferencija Međunarodne asocijacije istraživača  genocida (IAGS), koja je održana u julu 2007. u Sarajevu, pokazala je dramatičnu promjenu u stavovima svjetskih naučnika u vezi sa  definicijom genocida. Većina prezentiranih eseja i diskusija bile su  orijentirane ka postizanju inkluzivnije definicije genocida, u svrhu  ranog prepoznavanja i efektivnije prevencije. S druge strane, na političkom nivou, osim genocida u Srebrenici koji je izvršen u julu 1995., genocidni proces od 1992. do 1995.u Bosni i Hercegovini još uvijek se negira, čemu povoda daje i dominantna  sudska praksa. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju prvi put je  pravosnažno potvrdio genocid u Srebrenici presudom protiv generala  Vojske Republike Srpske (VRS) Radislava Krstića. Međutim, ta je  presuda vremenski ograničena na juli 1995., a teritorijalno na Srebrenicu i mjesta izvršenja genocidaZločine počinjene u istočnoj Bosni tokom 1992. godine ICTY tretira kao zločine protiv čovječnosti, osim što je optužnica u slučaju Milošević zločine u  istočnojBosni počinjene tokom 1992. okarakterizirala kao genocid. Uptužnice protiv Karadžića i Mladića zločine u istonoj Bosni od 1992.  također karakteriziraju kao genocid.Tokom suđenja Slobodanu  Miloševiću izneseni su brojni dokazi prema kojima je u Bosni i Hercegovini genocid započeo još u proljeće 1992. godine, što je  potvrđeno i međupresudom u ovom slučaju od 16.6.2004. Naimeprema ovoj međupresudi, genocid je potvrđen u sedam bosanskohercegovačkih gradova: Brčkom, Prijedoru,Sanskom Mostu, Srebrenici, Bijeljini, Ključu i Bosanskom Novom. Optužnice na ICTY protiv Karadžića i Mladića zločine u istočnoj Bosni od 1992. također karakteriziraju kao genocid. Na državnom nivou, u Sudu Bosne i  Hercegovine također su vođeni i vode se postupci za zločine počinjene na području istočne Bosne, ali se i ti zločini kvalificiraju kao zločini  protiv čovječnosti. Presuda od 26. februara 2007., u predmetu pred Međunarodnim sudom pravde (ICJ) u Hagu, u procesu BiH protiv Srbije na osnovu Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju genocida, također potiče na dodatna istraživanja. Ova presuda - koja je kao genocid okvalificirala samo masovna ubistva u Srebrenici u julu 1995. godine, a ostale masovne zločine srpskih snaga u Bosni kao zločine protiv čovječnosti i ratne zločine- uspostavila je veoma visok, praktično nedostižan standard za dokazivanje genocida. Ovakav stav sudija ima krajnje negativne posljedice na kvalifikaciju masovnih zločina koji se u ovom trenutku u ime države izvršavaju u Darfuru i Gazi. Naime, dovođenje standarda za dokazivanje genocida na prihvatljiv nivo u svakom slučaju bi imalo mnogo ozbiljnije posljedice za mnoge države. PresudeICTY and ICJ-a nisu jedine presude međunarodnih sudova u kojima se može naći potvrda za pravnu kvalifikaciju zločina u Bosni i Hercegovini. Evropski sud za ljudska prava je u julu 2007. izrekao presudu prema kojoj je potvrdio da su u junu 1992. srpske snage u Doboju počinile genocid nad Bošnjacima. Naime, Jorgić je u Njemačkoj 1999. osuđen za genocid, da bi se nakon toga žalio Evropskom sudu za ljudska prava. Međutim, sudije u Strasbourgu su podržale presudu njemačkog suda. Usprkos velikom broju autorskih djela o ovoj temi, mali je broj studija koje bi pomogle da se, komparativnom metodom, pomoću teorija o genocidu, identificiraju uzroci genocida u Bosni i Hercegovini sa posebnim fokusom na tako masovno učešće srpskog stanovništva u ovom zločinu. Kao što smo vidjeli, situacije u kojima većinska populacija tolerira ili podržava genocid nad drugim narodom, nisu historijska novina. Osnivanjem Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju(ICTY), krivica za genocid je individualizirana. Individualiziranje krivice je civilizacijska tekovina i u osnovi je pravosudnih institucija demokratskih država. Osim istraživanja pojedinačne krivice, istraživači su okrenuti i istraživanju političkih, vojnih i ideoloških uzroka genocida. Manji broj istraživača suočava se sa kolektivnom prirodom genocida od počinilaca, stojeći na stanovištu da je državni vrh taj koji osmišljava i provodi genocid. To je naravno korektno razumijevanje genocidnog procesa,međutim, rijetki istraživači se suočavaju i sa neprijatnom činjenicom da je za genocid potrebno odobrenje većine pripadnika naroda u čije ime se genocid provodi. Pitanja kao što su: Kako je moguće da toliki broj ljudi učestvuje u genocidu? Da li nam genocid ukazuje na mračnu stranu ljudske prirode? U kojim se uvjetima ta mračna strana može aktivirati?, ne postavljaju se dovoljno često.  Komparativna metoda koja je primijenjena s namjerom da se što bolje razumije pojam genocida, ne  samo genocid u Bosni i Hercegovini, već općenito, pokazuje neosporni kapacitet ljudskih bića da jedni drugima čine zlo.

ZAJEDNIČKA KARAKTERISTIKA SVIH GENOCIDA JESTE DA IZA NJIH STOJI DRŽAVA

Jedna od zajedničkih karakteristika svih zločina genocida povijesti jeste da iza njih stoji država. Genocid je strukturno i sistematsko uništavanje nedužnih ljudi od  birokratskog državnog aparata. Ulogu državne birokracije ističu svi ozbiljniji teoretičari genocida, jer genocid nije moguće provesti bez organizirane birokracije koja ima zajednički cilj, a to je uništenje cijelog  ili dijela jednog naroda.  Također, posebnu ulogu u genocidu imaju i tzv. paravojne  snage, zapravo specijalne snage koje služe za masovna ubistva protjerivanja naroda žrtve. Zajednicke karakteristike historijskih primjera genocida su ulogu državne birokracije, potom polarizaciju stanovništva i dehumanizaciju nacionalne grupe koja u genocidnom planu predstavlja žrtvu. Genocid je proces za koji je potreban državni plan i podrazumijeva precizno definiranu hijerarhiju. Međutim, to je i proces za koji je neophodno mobilizirati sve slojeve stanovništva, te je genocid u tom smislu i'socijalni proces“. Religija ima veoma  značajnu ulogu u mobilizaciji masa. Prema historijskim primjerima genocida, žrtva nije nužno bez mogućnosti da se brani, ali je država koja provodi genocid dominantna u vojnom smislu u odnosu na žrtvu. Genocid karakterizira odsustvo sankcija, ali  se to odnosi i na međunarodnu zajednicu, koja je, kao pasivni posmatrač, često saučesnik u genocidu. Osim toga, svaki genocid ima i svoju ekonomsku pozadinu, osvajačke namjerei agresivne planove.  Analizirajući genocid nad Jevrejima, Raul Hilberg detaljno je opisao totalitarni i zastrašujući birokratski proces, koji je, da bi bio ostvaren, morao obuhvatiti cjelokupnu organiziranu zajednicu. Prema riječima Hilberga, operacija istrebljenja Jevrejase u svojoj cjelini doima, kada danas gledamo na to, kao mozaik sitnih fragmenata, od kojih je svaki bezbojan i vrlo banalan. Međutim, taj niz vrlo običnih aktivnosti, tih napomena, predstavki i telegrama, uklopljenih u svakodnevicu, rutinu i tradiciju, pretvorio se u proces masovnog uništenja“. Birokratski aparat koordinira i kontrolira isprepletenu mrežu aktivnosti koje imaju jedan zajednički cilj -istrebljenje naroda žrtve u potpunosti ili jednog njegovog dijela. U tom smislu, funkcioniranje ekonomije, vojnih i policijskih snaga, crkve, te svih ostalih civilnih i vojnih službi potpuno je usklađeno.

Prvi korak agresije bila je blokada glavnih saobraćajnica od JNA, dok je srpska teritorijalna odbrana (TO) blokirala seoske puteve. Sljedeći korak bio je poziv nesrpskom stanovništvu na predaju oružja. Srpske vlasti su također pozivale ljude da dođu na određena mjesta i svojim potpisom izraze