Naučna istraživanja

ISTRAZIVANJE - GENOCID U PRIJEDORU 6 DIO

6

Ovo nije poziv na mržnju, već poziv da se osvijesti, podsjeti i ne zaboravi genocid u Prijedoru

Ovo nije poziv na mržnju, već poziv da se osvijesti, podsjeti i ne zaboravi genocid u Prijedoru, jer u istinu Bog ništa ne mjenja u jednom narodu dok se sam narod ne promjeni. Ljudi koji nisu u stanju prepoznati zločin su prepreka i smetnja progresu. Pamćenje je bogata riznica na čemu se oblikuje, izgrađuje i preusmjerava sadašnjost i budućnost. Pamćenje je ogledalo u koje su uperene oči Božanstva obasjavajuću ljudska bića. Bolesni ljudi i bolesno drušrtvo se ne mogu izliječiti šutnjom i zaboravom, već dijalogom i govorom, širenjem i ukazivanjem da zlo i bolest postoje.
Ovo je govor suza prijedorskih majki.
Ovo je prijedorski tabut koji svjedoči.
Ovo je opomena nama Bošnjacima da ne odajemo poštovanje onima čija je sudbina ispisala stravičan prijedorski horor života, dok su drugi nijemo gledali kako se likovi na krvavom, nekada opjevanom, danas tužnom, prijedorskom korzu, smjenjuju i nestaju.
Ovo je mali pokušaj da se isčupa bosanski korov zaborava, oličen u bosanskoj i bošnjačkoj historiji, vječno pisanoj životima nevinih.
Ovo je mali dokaz da mi Bošnjaci još nismo naučili i izučili zlo prema nama, da nemamo kolektivnu nacionalnu pamet, izraženu kroz dijaloškim putem, usvojenu nacioanalnu ideju.

Prijedorčani nastavljaju govoriti istinu i pravdu, jer se ne smije zločin prešutjeti.
Prijedorčani su ostali bez svojih najmilijih, ali neće ostati bez istine i pravde.
Prijedorčani su pobijedili srpski fašizam, opstali su, nisu poniženi, Srbi su poniženi.
Prijedorčani, straha više nemaju, a ni stida, koga im zločinci htjedoše usaditi u njihove duše.
Jedina krivica Prijedorčana bila je što su po nacionalnosti Bošnjaci, po patriotizmu Bosanci, po vjeri muslimani, po nazoru ljudi.

U pitomom, multinacionalnom, multivjerskom i multikulturnom gradu, Prijedoru, simbolu Bosanskog duha i ideje Bosne, koga su mogli, samo istinski Prijedorčani, istinski voljeti, skrivala se mržnja i zlo, koji su 1992. godine izašli na vidjelo. Pothranjeni svojim srpskim, paganskim mitovima, Srbi su stajili i čekali dan kada će vođeni srpskim krvožednim voždom, Slobodanom Miloševićem, pokušati da se Bošnjacima osvete za svoje poraze od Turaka, koje su uz gusle pokušavali da pjevaju kao svoje stradalničke pobjede i stradalničko uzdignuće do nebesa. U Prijedoru je taj dan bio 20. jula 1992. godine, kada je u pretežno bošnjačkim selima: Zecovi, Čarakovo, Hambarine, Rakovčani, Rizvanovići i Bišćani..., za samo jedan dan ubijeno više od 1500 ljudi, žena i djece. Sve što je predstavljalo bošnjačke korijene, željeli su sravniti sa zemljom i satrti. Time su se još jednom po ko zna koji put, kao ljudi srozali na nivo barbara i divljaka. Prijedorski Bošnjaci su tada bili ne građani drugog reda, već unaprijed proskribirani neprijatelji srpstva i "velike srpske države". Dobili su trake ne kao Jevreji u doba nacizma, već mnogo gore, sa dozvolom kretanja od samo dva sta dnevno i sa nemogućnošću da kupuju u dobro snabdjevenim srpskim radnjama i opljačkane bošnjačkih robe. Tu bi već "žuta jevrejska traka" bila spas, jer bi se bar znalo šta te pripada i koje su konsekvence tvog nesretnog nacionalnog habitusa. S prijedorskim četnicima nije bilo moguće praviti bilo kakvu, pa čak ni samoubilačku kalkulaciju.
Bilans srpskih barbara i divljaka u Prijedoru
Prema analizi Udruženja stanovnika općine Prijedor iz St. Louisa, 1991. godine u Prijedoru je bilo ukupno 112,543 stanovnika, od čega:
Bošnjaka 49,351, Srba 47,581, Hrvata 6,316, Jugoslovena 6,459, Ostalih 2,835
{izvor: Statistički zavod BiH}. 1993. godine u Prijedoru je ostalo 65,661 stanovnika od čega:
Bošnjaka 6,124, Srba 47,581, Ostalih 2,621
{ izvor: Zavod za statistiku BiH i popis srpskih vlasti 1993}. U odnosu na 1991. godinu gubitak u ukupnom broju stanovnika opštine Prijedor iznosi 53,048.
Prema IDC Sarajevu u Prijedoru je ubijeno 2,856 ljudi, nestalo 2,425, što ukupno iznosi 5,281. Prema knjizi "Ni krivi ni dužni", knjiga nestalih općine Prijedor u izdanju Udruženja Prijedorčanki "Izvor", ukupan broj nestalih sa područija Prijedora je 3,227. Razlika u broju ubijenih i nestalih između naznačena dva izvora iznosi 2,054. Prema izvještaju ICTY Haag, ukupan broj protjeranih iz Prijedora je oko 20,000. Tzv. "Krizni štab" opčine Prijedor govori također o 20,000 protjeranih, a K.K. Srpske vojske govori o 37,000 protjeranih.
Neizvjesna sudbina je između 10,767 i 27,767 ljudi.
Čak i nakon proteklog vremena, nemoguće je u potpunosti shvatiti užas onoga što se u Prijedoru dogodilo prije 14 godina.
Tačno pola stoljeća nakon završetka II svjetskog rata dozvoljen je pred očima svijeta genocid. Iznevjerene su žrtve genocida dok su bile žive, a iznevjerit ćemo ih i nakon smrti ako ne osiguramo da ostaci svakog od njih budu sahranjeni dostojanstveno, te da počinioci, svaki od njih, budu izvedeni pred lice pravde. Zločin se ne smije sakrivati, niti ostati nekažnjen. Nije moguće izbrisati bol, nije moguće ispraviti prošlost, ali možemo i moramo zajedno da dostignemo istinu i pravdu. Genocid u Prijedoru je sjećanje na prošlost, ali i pogled u budućnost, koju moramo krojiti na principima istine i pravde. Prijedorski šehidi nisu samo kosti onih koji su na pravdi Boga ubijeni, već su to duše koje gledaju, vide i čuju, i koje stalno pitaju zašto se ne odazvaše oni koje smo zvali u pomoć da se odbranimo od zla ljudi koji izgubiše dušu. Prijedorski šehidi su nevini ljudi koji svjedoče o zločinu protiv čovječnosti.

Koliko su smo krivi za tišinu i maglu u kojima nestaje istina o zločinu genocida u Prijedoru?
U Prijedoru se ubijalo u ime “Republike Srpske” i etnički čistog Prijedora.
U Prijedoru se ubijalo u ime uništavanja materjalnih, duhovnih i ljudskih dokaza o postojanju bošnjačkog bića, njegove historije, kulture, tradicije, duhovnosti, i jezika.
U Prijedoru se ubijalo u ime uništavanja osnovnih vrijednosti ideje Bosne i bosanskog duha.
U Prijedoru se ubijalo u ime uništavanja osnovnih principa i vrijednosti čovjeka, naroda, civilizacije.
Zato zločin u Prijedoru ima značenje: agresije, genocida, etnocida, ekocida, urbicida, kulturocida, silovanja i elitocida.
Zato je Prijedor grad koji je prošao kroz najteže, ljudskom umu nezamislive muke, čije su stanovnike zločinci krvavih ruku u kilometrima dugoj koloni mrtvih tijela, otpremali sa ovog lošijeg svijeta.
Zato je Prijedor grad kome su pokušali ubiti dušu, pretvoriti ga u pustinju. Zato je Prijedor najveće stratište neljudskosti poslije Drugog svijetskog rata u Evropi. Ništa nije isto nakon 20. jula 1992. godine. Prijedorčani su postali hrabriji u borbi za istinu i pravdu. Prijedorčani poručuju da će pravda stići svakog zločinca koji ubi nevinog čovjeka, jer Bog ima, postoji i sve vidi, jer je život dar Božiji i zato niko nema pravo život ubijati. U situaciji kada ne postoji dovoljno moćan psihološki reaktor koji bi konačno srušio barijeru između svijesti o zločinu i jasno izražene volje da se krivci kazne, kada su sve stabilnije i glasnije namjere negiranja zločina, kada nema potpunog suočavanja sa težinom genocidnih djela, počinjenih u ime cijelog srpskog naroda, Prijedorčani - Bošnjaci su shvatili da ih samo sjećanje i istina, čiji je krajnji ishod kažnjavanje svih zločinaca, ukidanje genocidne tvorevine Republike Srpske i presuda Srbiji i Crnoj Gori za agresiju na Bosnu i Hercegovinu, mogu održati i da im zaborav može donijeti samo ponavljanje historije i ponovnog genocida.
To je dug i trnovit put, ali nije neizvjestan i nemoguć. Potrebno je da se svi uključimo u ovu borbu, kako ko može, intelektualno, literarno, finansijski, pravno, medijski i da konačno, uz Božiju pomoć, istina i pravda izađu na vidjelo. Jer prokletstvo zaborava čini novu tragediju i novi zločin protiv čovjeka.

Ono što genocid u Prijedoru izdvaja od drugih jeste zločin elitocid, logori i zločin silovanja
Elitocid, zločin nesagledivih razmjera, oličen u masovnom, organizovanom, namjernom uništavanja prijedorske bošnjačke intelektualne elite. Cilj je bio totalno istrijebiti bošnjačku elitu i inteligenciju u ime totalnog uništenja bošnjačkog korijena u Prijedoru, gradu koji je upravo obrise grada dobio zahvaljujući Bošnjacima i njihovoj inteligenciji. Prijedorski intelektualci su ubijeni sami zato što su svojim intelektom i duhovnošću odavali svoju unutrašnju smirenost, što su svojim djelom ostavili snažan pečat u razvoje bošnjačke svijesti, što su nas nekada učili da budemo pametni, razumni, pismeni, kulturni, dostojanstveni i hrabri, što su nas učili da ne mrzimo, što su bili biseri ljudskog uma. Idejni tvorci i realizatori elitocida su tvorci velikog ništa, pred kojim čovjek zanijemi. To su ostaci nebeskog naroda, pobješnjeli od volje da vladaju drugim, uništavanjem tih drugih. Na svirep način ubijeni su: Benić Latif - profesor fizike, Crnić Uzeir - profesor stručnih predmeta, Crnkić Husein - profesor matematike, Čehajić Muhamed - profesor maternjeg jezike, Hamzić Mersud - profesor stručnih predmeta, Hergić Besim - profesor stručnih predmeta, Kulenović Hidajet - profesor njemačkog jezika, Mujakić Fikret - profesor hemije, Musić Ilijaz - profesor stručnih predmeta, Peretin Ivica - profesor muzike, Puškar Abdulah - profesor matematike, Tadžić Mustafa - profesor fizičkog vaspitanja, Adolf Zec - profesor fizičkog, Mahmuljin Velida - nastavnik, Medunjanin Bećir - nastavnik, Medunjanin Sadeta - nastavnik, Nadarević Ekrem - nastavnik.
Čineći svoj častan posao, imali su veliki ugled u narodu, što je četnićkoj bratiji dalo povoda da ih istrijebi.
Samo zato što su bili ljudi, nasilno su ubijeni: Eniz Begić - doktor, Kemal Cerić - mikrobiolog, Osman Mahmuljin - internista, Razim Musić - doktor, Jusuf Pašić - doktor, Esad Sadiković - specijalistu za uho, grlo i nos, stručnjak svjetskog glasa, Željko Sikora - doktor, Rufad Suljanović - doktor. Ovoj tužnoj grupi nasilno ubijehih, treba dodati i poslijeratne žrtve, doktore Hašima i Mirsada Rešića, čija srca nisu izdržala svu silnu nepravde, nanesenu Bošnjacima, nepravednim ratom i još nepravednijim mirom. Zar je udes sudbe toliki da ovoj zbirki prijedorske ljudske dobrote i bogatoga znanja, glave može doći zločinac, koji knjige niti je vidio niti pročitao, koji misli glavom svojih krvižednih vođa, koji je željan osvete za izgubljene bitke, koji bezuspješno pokušava uništiti grad, u kome mjesta nema za njega? Kako bi prijedorskim ranjenim dušama, ova časna ljudska elita danas mogla pomoći.

Zločin silovanja


U Prijedoru je izvršen zločin silovanja največih razmjera. Cilj zločinaca je bio uništiti ponos i duhovni prkos žene - Bošnjakinje - muslimanke - Prijedorčanke, jer uništavanjem žene, majke, kčerke, sestre, djevojke , nene uništava se cijeli narod. Prema nekim procjenama u Prijedoru je silovano više od 5000 uglavnom Bošnjakinja.
Razlegao se tih julskih dana jauk prijedorskih majki.
Jedan od tih jauka prijedorskih majki je objavljen u knjizi "Molila sam da me ubiju", zločin nad ženom BiH, u izdanju: CID Saveza logoraša BiH, pod šifrom: "Nema praštanja" Citat pod šifrom: "Nema prašatanja" "Od danas rađaš samo srpsku djecu.
Uhapšena sam kao civilno lice 26.07. 1992. na mostu preko rijeke Sane, idući sa djecom prema Prijedoru. Uhapsio me je komšija Mirko Dakić iz Lamovite. Odvezli su nas prvo u logor Omarska, gdje su nas držali dva sata, onda su nas odveli u logor Trnopolje. Komandant logora je bio Slobodan Kuruzović. Slobodan Kuruzović je u logoru boravio samo preko dana. Uvečer bi išao kući. Jedne noći u logor je došao oko 22 sata. Prišao mi je i rekao: "Od danas rađaš samo srpsku djecu". Kuruzović me je zaključao u jednu kuću i rekao da će doći ujutro.
Sutradan je došao. Uhvatio me je za lice u namjeri da me poljubi. Otela sam se i bijesno ga pogledala. Trgao se i uzviknuo: "Vidi ti Turkinje, otima se, neće sa Srbinom, a pod Turčina, baliju, bi odmah legla". "Neću da ubijem tako lijepu ženu, ti nam trebaš za srpskog rasploda". Dva puta me je nožem zarezao. Drhtala sam sva razdrljena i poderana. Skoćio je sa mene i iz svoje vojničke bluze izvadio papir, na kome je pisao tekst neke pjesme, a onda skinuo sa stola sliku Slobodana Miloševića i postavio je na ormar, koji je stajao naspram kauča. Gurnuo mi je papir u ruke i naredio da ga dva puta pročitam. Čitala sam tekst, ne vjerujući svojim očima da neko nešto tako može napisati, a na papiru je pisalo:
"O moj Bože Slobodane,
Pogledaj me sa visina
I podari svojoj Srbiji
Nebeskog Srpskog sina"
Slobodan je odmah potom prišao i skinuo odjeću sa mene naredivši mi, da dok me bude silovao, gledam u sliku njegovog imenjaka Slobodana Miloševića i izgovaram glasno tekst sa papira. "Ako to ne budeš radila, dovešću još desetoricu da te raščejreče. razvale, a djecu ti pokolju". Poslušala sam, moleću Svevišnjeg da mi oprosti, da mi pomogne. Opustila sam se i poluglasno izgovarala tekst gledajući u papir na kome je bila ispisana glupost, koju samo Srbin - poganin može da smisli i napiše. Kad se zadovoljio, digao se sa mene i rekao mi: "E sad će ti djeca imati novog brata Srbina, junačinu, a i tvoja krv je sada očišćena". Božijom voljom, napokon sam 4.09. 1992. izašla iz pakla logora Trnopolje, otišla prvo u Travnik, a zatim u Njemačku, gdje i danas živim. Ne želim se više nikad vratiti u BiH. Ja Bosnu volim. Ali zlotvori koji su mi ubili muža, oca, majku i mojih 28 najbližih, još su na slobodi. Sada čitam u novinama kako se u udžbenicima ne bi smjela pisati istina o zločinu u Prijedoru i Bosni, kako je to potrebno zbog pomirenja. To poručuju iz Evropskog parlamenta u Strazburu. To bi tek bio pravi zločin, zločin nad istinom i sve bi se sutra opet ponovilo."

U agresiji i genocidu Srbi su stekli Republiku Srpsku, paradržavnu tvorevinu, a oni koji su se borili za Bosnu i hercegovinu dobili su u Dejtonu nejaku državu. Srbi još žive u predhistoriji. O tome najbolje svjedoći njihov odnos prema vlastitim zločinima. Ako ih i priznaju, oni ih ne osuđuju, jer smatraju da su bili “politički korisni” za srpsku stvar. Prijedor je bio najmračnije mjesto u najmračnijem od svih svjetova. Biti 1992. godine Bošnjak ili Hrvat u Prijedoru bilo je jednako strašno kao biti Jevrejin u Berlinu 1942. Ljudi koji su imali nesreću da budu zatoćeni u Prijedoru, molili su Boga da Amerika nad njima svojim borbenim avionima F-16 izvrši eutanaziju. Genocid, ekocid, etnocid, urbicid, elitocid i silovanje, ti strašni zločini nad Bošnjacima Prijedora, ušli su u temelje Republike Srpske, a njene granice su, prema zamislima Karadžićevog tima, imale biti simbolično označene kostima nevinih žrtava. Žrtve u logorima Trnopolje, Keraterm i Omarska su bile lišene temeljnih prava na život, slobodu, posjedovanje imovine i tjelesni i duševni integritet. 14 godina nakon zločina u Peijedoru, srpske vlasti u njemu još uvijek poriću zločine koji su se desili u agresiji i genocidu. Za njih je to bio građanski rat. U centralnom dijelu Prijedora, na jednom od trgova, je veliki spomenik - krst u čijoj unutrašnjosti se nalaze uklesani likovi ljudi, te nekoliko metara dalje velika zastava Republike Srpske. Ono što se ispred zgrade Opštine Prijedor ne može vidjeti je zastava države BiH. U čitavom Prijedoru, ovo obilježje pripadnosti državi može se naći samo na dva mjesta – ispred zgrade Suda i zgrade Rudnika Ljubija koja je odmah preko puta nje. Primjer o nepostojanju državne zastave ispred najvažnije prijedorske ustanove, ali i onaj da ćete u svakoj osnovnoj školi naći bar jednu ikonu svetog Save, iako istu ne pohađaju samo srpska djeca, govore mnogo. Oni teži primjeri, koji govore o nemogućnosti zaposlenja Bošnjaka, te napadima na povratnike koji su bili češći prije, te još uvijek prisutnom skrnavljenju islamskih vjerskih obilježja, govore da u Prijedoru još uvijek ima onih koji žele da se vrate u prošlost. I to onu u kojoj čaršijskim ulicama nisu šetali Bošnjaci. Koliko je teško stvoriti normalan život, govori činjenica da su bošnjački povratnici još uvijek u neravnopravnom položaju u odnosu na svoje sugrađane srpske nacionalnosti.
Prijedorskim zločincima treba biti jasno da: nikad niko neće moći otcijepiti zemlju u kojoj su živjeli ili žive Bošnjaci; da je Republika Srpska i bošnjačka zemlja, koja se ne može prodati, može se samo oteti, jer se zemlja ili nasljeđuje, ili poklanja, ili krvlju plaća; da se država BiH gradi zakonima, koji se moraju sprovoditi na cijeloj teritoriji BiH; da je pravo žrtava rata na istinu i pravdu, bez koji se ne može graditi stabilan i pravedan mir.
U Evropi je došlo do pomirenja kada su ključni fašistički zločinci osuđeni, kad su fašisti pognuli glavu, poklonili se žrtvama i zamolili ih da im oproste, na način kako je to uradio čovjek, Vili Brant. I u BiH treba to da se desi. Zločinci moraju pred sud pravde. Istina se mora reči i zapisati. U ime prijedorčana niko ne smije da prašta zločincima, niti da se miri sa njima.

Genocid u Prijedoru je potvrda da je historija svijeta, historija krvnika i žrtve, u kojoj krvnik svim sredstvima, a prije svega ubijanjem i zatiranjem žrtve, hoće gospodariti žrtvom, a da za to ne snosi nikakvu odgovornost, pravdajući zločin činom povijesnog osvješćenja i katarze, za koga treba još biti nagrađen. Međunarodna zajednica još daje podršku onima koji su činili zločine, a ne žrtvama. Još oni koji upravljaju RS-om nam šalju jasnu poruku da nismo tamo dobro došli, još su zločinci njihovi narodni heroji koji uživaju podršku vlasti, a u vlastima još rade oni koji su organizirali zločin. Neka bude sram i Evrope i svijeta, jer se međunarodna zajednica nije suočila s odgovornošću, koju je imala da se genocid rasvijetli, genocid koji se dešavao jedan sat od Pariza, dva sata od Londona, usred demokratske Evrope, pred očima slobodarskog svijeta. Austrijski pisac Peter Handke je predložen da primi nagradu Hajnrih Hajne u jubilarnoj 2006. u kojoj se navršava 150 godina od smrti velikog nemačkog pjesnika. "Nagrada Hajnrih Hajne" za književnost je, inače, najvažnija literarna nagrada u Njemačkoj.Tom odlukom, koju je na sreću oborio Parlament grada Diseldorfa, su povrijeđene sjene ubijenih Bošnjaka. Bošnjaci su zgroženi što je Handke javno, na Miloševićevu sprovodu, doveo u pitanje njegovu krivnju za genocid nad Bošnjacima, što je prije gotovo deset objavio tekst "Pravda za Srbiju". Zašto Handke relativizira Miloševićevu krivnju u Haagu? Zašto se javno angažira tek 1996? Zašto nije reagirao u vrijeme opsade agresije i genocida u BiH, umjesto da ih dovodi u pitanje? Zašto i danas opet imamo aferu Handke? Zašto se "slučaj Handke" ponavlja? Odgovor je jasan, međunarodna zajednica je ucjenjena od Karadžića i Mladića da će ova dvojica reči istinu koji svijetski lideri su podržavali agresiju i genocid u BiH, ukoliko budu uhapšeni. Handke radi za takvu nemoralnu međunarodnu zajednicu.

Genocid u Prijedoru je znak da se još može osvjetljavati tragičnost ljudskog ništa u sveopcem ništavilu, "civilizirane, humane, milosrdne i pravno uređene” Evrope. Genocid u Prijedoru je znak da i pored takvog zločina, čovjek - Prijedorčanin - Bošnjak - Bosanac, svjedok neuništivosti života, još traje u ime svjedočenja da se u svakom čovjeku nalaze vrata naroda. A, vrata bošnjačkog naroda su zatvorena za sve one koji hoće poništiti čovjeka, zatirati narod, ubijati čovjećanstvo, umorstvo proglašavati svetim, odvoditi čovjeka u neznan, izjednačavati čovjeka sa ništiteljem života. Bošnjačka vrata su zatvorena za sve one koji su s onu stranu ljudskosti.
Danas Prijedorčani pokušavaju živjeti u skladu, jedni pored drugih. To je teško, jer žrtva svakodnevno prolazi pored svog mučitelja. Zaboraviti nikada neće, a oprostiti ne mogu, bar ne, dok svakodnevno na prijedorskom osakačenom korzu susreću zločince.

Prijedor ima svoje heroje. To su borci Kurevske čete, čija hrabrost ostaje vječno zapisana u nezaboravu i dragosti što smo imali takve ljude. To nas Prijedorčane čini ponosnim na njih i njihova djela koja nikada neće potamniti u vremenu kada se pokušava nametnuti zaborav. Njihova imena nas opominju da više nikada ne dozvolimo zločincima da uništavaju čovjeka, narod, grad, državu, da buduće generacije Bošnjaka učimo na njihovim primjerima hrabrosti i odanosti u odbrani čovjeka, naroda, grada i države, da vaspitavamo i učimo kako se voli svoje i poštuje, priznaje, toleriše i prihvata drugo i drugačije, izuzev ako to drugo i drugačije nije antiljudsko i anticivilizacijsko.

Nakon svega Prijedorčani u sebi ne nosi sjeme mržnje. Naučili su više cijeniti život, obitelj, naciju, vjeru, kulturu, tradiciju, jezik, običaje kao najjače tvrđave u odbrani i jačanju vlastitosti. Znaju da imaju veliki dug: spriječiti da more nedužnih žrtava padne u zaborav. Svako na svoj način: knjigom, nišanom, dovom, svi u srcu i sječanju, u predanju sa koljena na koljeno, da svako novorođeno bošnjačko dijete zna šta se desilo ponosnim: narodu, gradu, i državi. Zaborav je ravan počinjenom zločinu.
20 juli 1992. godine je jedan od najsramniji dana u srpskoj historiji. Srbi treba da se stide što se kao društvo nisu opredjelili da osude zločine i optužene izvedu pred lice pravde. Oni nemaju hrabrosti ni volje reći: Jesmo, napravili smo agresiju i genocid u BiH, sad žalimo i molimo oprost. Od promjene vlasti u Srbiji (oktobra 2000.) vrlo malo je učinjeno na tome da se građani Srbije upoznaju sa onim što se u BiH desilo. Propuštena je prilika da se odmah, u prvoj godini nakon smjene Miloševićevog režima Srbi suoče sa istinom, koja je poražavajuća po njih.
Danas je to teže nego što bi bilo onda, a sutra će biti još teže. U ovom slučaju vrijeme ne lijeći rane, nego ih produbljuje. Srbi bi trebali da podigu muzej ratnih zločina u Beogradu (po uzoru na Njemce), gde bi najviše mjesta bilo posvećeno žrtvama agresije i genocida u BiH. Da se ne zaboravi i ne ponovi vrijeme zla i ludila. Umjesto toga Srbi prave spomenik "Đeneralu" Draži Mihajloviću u prirodnoj veličini. Srbi, vi tragično kasnite. Srbi, vi se na najbolji način možete suočiti sa istinom, ako spoznate istinu o sebi, istinu o zločinu, koga ste pretvorili u nacionalni zanat, kao posljedicu nacionalne strategije po kojoj vi ne umijete raditi, već ratovati. Muzej ratnih zločina treba takođe podignuti u svim centrima svijetske političke moći, da podsjeti te svijetske sile da su one prpustile reagovati i spriječiti zločin protiv čovjeka.

Vijesti: