Naučna istraživanja

ISTRAZIVANJE - GENOCID U PRIJEDORU 7 DIO

7

Put zločina: Genocid u Prijedoru

Priča o Prijedorskom  zločinu jeste priča o planiranom genocidu i agresiji, te  i primenjenom nacizmu, sa sve jezivim detaljima srpske monstruoznosti spram omraženih Bošnjaka

1.Dio - Ubij, pali, pljačkaj!

U noći uoći 1. maja "Međunarodnog praznika rada" 1992. Prijedor je osvanuo preplavljen avetima prošlosti obučenim u kojekakve maskirne uniforme okićene simbolima za koje smo mislili da su zauvijek iza nas. A na radio Prijedoru je odzvanjalo zvanično saopštenje uz "Marš na Drinu" da je "srpski narod preuzeo vlast u Prijedoru i načinio istorijski korak ka ostvarenju svoga sna o Velikoj Srbiji". Taj san smo nažalost mi svi odsanjali otvorenih očiju igrajući glavne uloge junaka iz Spielbergove Shindlerove liste. A film kao da nije imao kraja. Mnogi od nas su prošli tada svoj put za Bleiburg i mnogi od tih putnika se nikad nisu vratili. Te noći, kada se u obično sve spremalo za sutrašnje roštijanje na Pilani, Bešića poljani, Rasavcima, Staroj pilani i ostalim prijedorskim izletistima, u Prijedor su ušli tenkovi i transporteri tzv. JNA i zajedno sa njom gomile ljudskog otpada koje su se nazivale "arkanovcima", "belim orlovima", "šešeljovcima" i koje su donijele užas i razaranje na ulice ovoga nekad mirnog i pitomog grada. S njihovim dolaskom nestao je i Prijedor onakav kakav je bio i kakav nikad više neće moći biti, kao i mnogi mirni dobri ljudi koji su Prijedoru davali dušu.

Rezultat svega toga: 15.000 građana Prijedora se vode kao ubijeni i nestali, 35.000 u izbjeglištvu, većina sela u okolini su do temelja spaljena kao i kompletno područje Kozarca. Mnogi od tih nestalih se danas pronalaze po mnogim jamama u okolini grada, a najvećio dio kriju rudokopi Omarske, Ljubije i Tomašice. Preko 30 džamija i nekoliko katoličkih crkava ja porušeno. Starog grada nema više i nema više ko da prolazi kejom, ne čuje se više ezan sa munare čaršijske džamije niti kandilji označavaju kraj još jednog ispostenog dana Ramazana. Nema ko da dođe na ponoćku ili da zapali svijeću, nema ko da prouči Fatihu, a ako je kojim slučajem neko i ostao nema više gdje. Nažalost, umjesto po nekim lijepim stvarima, naš grad će zauvijek ostati poznat po najzloglasnijim logorima Omarskoj, Keratermu i Trnopolju i po najvećem broju ratnih zločinaca. Mnoge građevine su srušene ali najtužnije od svega je to što je Prijedoru ubijena duša i njegov duh koji su činili ljudi kojih više nema.

SIMBOL BRATSTVA I JEDINSTVA: Poslije pogroma Bošnjaka, Prijedor i kompletno područje općine, iako još uvijek na obalama Sane, nalazi se na neprirodnoj granici "Republike Srpske" i Federacije Bosne i Hercegovine. A samo Sana mirno teče i čuva istinu o prošlosti i postojano čeka neku ljepšu budućnost i nada se nekim sretnijim vremenim, a i nekim boljim ljudima da koračaju njenim obalama. Prije izbijanja rata, razne etničke skupine u općini Prijedor složno su živjele u zajedništvu, uz limitirane znakove podjele. Bilo je dosta mješovitih brakova i prijateljstava koja su premošćavala etničke granice. Jedan svjedok opisao je odnose u Prijedoru kao simbol "bratstva i jedinstva bivše Jugoslavije uopšte, jer u poređenju sa drugim gradovima u Bosni i Hercegovini ovdje nije bilo većih međunacionalnih sukoba".

Zategnutost zbog događanja u Bosni i Hercegovini pogoršana je propagandom i političkim manevrima, sredstvima koja je Milošević zagovarao kako bi ravnotežu snaga u bivšoj Jugoslaviji promijenio u korist Srbije. Vrijedi ponoviti iskaz Muharema Nezirevića, Bošnjaka i bivšeg glavnog urednika prijedorskog radija. On je svjedočio o tome kako su dvojica novinara Radio Prijedora, koji su bez njegovog odobrenja otišli da izvještavaju o ratu, pokupljeni oklopnim vozilom i vraćeni s fronta u uniformama. Nezirević tvrdi da njihovi izvještaji nisu bili objektivni; Hrvate su nazivali ustašama koji prijete da će napraviti vijenac od prstiju srpske djece. Novinari su ipak uspjeli objaviti svoje izvještaje. Dalje je izjavio da su skoro svi zaposleni u radio stanici bili Srbi, koji su naposljetku počeli da ignoriraju njegove naloge, tako da ih je, dok je još imao odgovornost, jedino mogao kontrolisati ograničavajući im vrijeme emitovanja. Takva propaganda postajala je sve djelotvornija, budući da pojedinci u općini Prijedor već u proljeće 1992. nisu više mogli primati TV programe iz Sarajeva, već jedino one iz Beograda, Novog Sada, Banja Luke i s Pala. Takva propaganda imala je polarizirajući utjecaj širom bivše Jugoslavije, a općina Prijedor nije bila izuzetak.

SRBI NEĆE ZAJEDNIČKI PLAKAT: U ovakvoj situaciji osnovane su i nastavile da rade političke stranke u Prijedoru, kao i u ostatku Jugoslavije. Prema izjavi Mirsada Mujadžića, predsjednika općinskog odbora SDA u Prijedoru od njegovog osnivanja u avgustu 1990, bilo je nekoliko pokušaja saradnje sa ostalim strankama u vremenu do 18. novembra 1990, kada su održani izbori za općinsku skupštinu u Prijedoru. U tu svrhu održan je jedan zajednički miting, ali je lokalno rukovodstvo SDS oštro kritikovano zbog svog učešća, što je zaustavilo svaku daljnju saradnju. SDA je takodje predložila zajednički plakat za izbore sa porukom "Živjeli smo i dalje ćemo živjeti zajedno", sa namjerom da pokaže da su skladni međunacionalni odnosi mogući u novoj demokratiji. Na plakatu se srpski sombol nalazio između hrvatskog i muslimanskog. HDZ je pozitivno reagovala i postavila plakate u područjima gdje su dominirali Hrvati. SDS, koja je usmeno prihvatila plakat, odbila je da ga istakne u srpskim područjima. U etnički mješanim zajednicama muslimani su postavili plakate, ali su ih srpski aktivisti cijepali.

S približavanjem izbora SDS nije skrivala svoju podršku Miloševićevoj politici, uključujući i pjevanje nacionalističkih srpskih pjesama na mitinzima i širenje propagande koja je promovisala mržnju prema ne-Srbima. SDA je i službeno i nezvanično upozoravala rukovodstvo SDS na ovakvo ponašanje, ali im je rečeno da to nije službena politika, nego ponašanje nekolicine neodgovornih pojedinaca. S približavanjem izbora, srpska propaganda je postajala sve žešća.

PODJELA VLASTI: U prijedorskoj skupštini općine, za koju su održani izbori u novembru 1990, bilo je 90 mjesta, a općina Prijedor dijelila se na pet glasačkih jedinica. Svaka stranka imala je na listiću ukupno 90 kandidata. Nakon izbora, SDA je dobila 30 mjesta, SDS 28, HDZ 2, a 30 mjesta su dobile druge stranke, takozvane opozicione stranke, kao što su Socijaldemokrati, Savez liberala i Reformske snage. Kao pobjednička stranka, SDA je imala pravo da prva odabere ljude za ključne funkcije vlasti i da oformi organe vlasti na nivou općine. U tom smislu, vođe SDA, HDZ i SDS donijele su odluku na nivou republike da se opozicione stranke isključe iz formiranja vlade.

Tako je, prema tvrdnji SDA, ako bi se postupilo prema rezultatima izbora SDA imala pravo da imenuje ljude na 50% funkcija, dok bi SDS i HDZ imale pravo na preostalih 50%. SDS je, međutim, insistirala na 50% mjesta za sebe. Vođeni su pregovori, uključujući i improvizovani sastanak između Srđe Srdića, predsjednika prijedorskog opcinskog odbora SDS, Radovana Karadžića, predsjednika SDS, i Mirsada Mujadžića, predsjednika općinskog odbora SDA Prijedor. Radovan Karadžić je savjetovao lokalnom SDS da nađu rješenje I stranke su se konačno dogovorile da će SDS dobiti 50%, a da će SDA dati HDZ jedan dio od svojih 50%. Ovaj dogovor postignut je u Skupštini općine u Prijedoru u januaru 1991.

UVOD U PREVRAT: Kao posrednik, tom sastanku prisustvovao je i Velibor Ostojić, tadašnji vršilac dužnosti ministra za informacije u vladi Republike Bosne i Hercegovine i jedan od Karadžićevih povjerenika. Nakon postizanja dogovora, iskrsle su poteškoće između SDA i SDS oko podjele vaznih funkcija u organima vlasti, iako je bilo dogovoreno da će i predsjednik općine Prijedor i načelnik milicije biti iz SDA. Bilo je joć šest važnih funkcija u miliciji, koje su uzeli Srbi.

U podržavanju stvaranja velike Srbije, koja je iz teorije počela prelaziti u stvarnost nakon izbora 1990, SDS je brzo počela osnivati zasebne strukture vlasti. U Prijedoru je SDS, prema uputama centralne SDS, potajno osnovala odvojenu srpsku skupštinu, kao i odvojenu miliciju i jedinicu službe bezbijednosti, koje su bile u bliskoj vezi sa srpskim funkcionerima izvan općine. To se dogodilo oko šest mjeseci prije preuzimanja grada Prijedora, a njihovo postojanje skrivano je od ne-Srba. Planiranje preuzimanja, koje je obuhvatalo i osnivanje srpskog Sekretarijata unutrašnjih poslova (SUP), odvijalo se u kasarni u Prijedoru uz učešće svih zaposlenih Srba iz legitimnog SUP-a u Prijedoru. U ovu pripremu uključeno je i neovlašteno vraćanje nezakonitog oružja zaplijenjenog od Srba i pomaganje srpske vojske u zaobilaženju kontrole pri ulasku u kasarnu u Prijedoru.

Veza između zasebnih srpskih struktura vlasti u Prijedoru i onih izvan Prijedora postala je očita kada se srpska skupština u Prijedoru priključila Autonomnoj regiji Krajini, dijelu Republike Srpske koji je SDS smatrala dijelom buduće "nove Jugoslavije". Srpsko rukovodstvo kasnije je priznalo da je preuzimanje unaprijed planirano i da je predstavljalo dio koordinirane akcije. Otprilike godinu dana kasnije, načelnik milicije je u razgovoru za Kozarski vjesnik izjavio da je milicija "blisko sarađivala" sa vojskom i političarima, te da je primao upute iz štaba milicije u Banja Luci i iz Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske, jer je to bila združena akcija političara, milicije i vojnih vlasti.

SRPSKI PRIJEDOR U SRPSKOJ DRŽAVI: Na političkom planu, posljednji sastanak Skupštine općine Prijedor prije preuzimanja bio je vrlo buran. SDS je htjela ostati sa Srbijom kao dio Jugoslavije, naglašavajući da svi Srbi trebaju ostati u jednoj državi. Zbog ovog neslaganja sa ne-Srbima, koji su željeli da se povuku iz federacije, SDS je predložila podjelu općine Prijedor. Proglasila je 70% teritorije srpskom i objavila kartu na kojoj je općina podijeljena između Srba i muslimana. Muslimanima su dodijeljena okolna sela i dio grada Prijedora u kojem su živjeli uglavnom muslimani, dok je centralni dio grada Prijedora, uključujući sve institucije i skoro svu industriju, bio rezerviran za Srbe. Muslimani su se bunili, s tim da je predsjednik lokalnog SDA predložio da izvjesna područja, uključujući i sam grad Prijedor, ostanu neutralna, naglašavajući da bi stvarno provođenje takve podjele u svakom slučaju bilo veoma teško zbog velike izmiješanosti raznih etničkih grupa.

Tridesetog aprila 1992. SDS je bez prolijevanja krvi zauzela grad Prijedor, uz pomoć vojnih i policijskih snaga. Samo preuzimanje izvršeno je u ranim jutarnjim satima, kada su naoružani Srbi zauzeli položaje na kontrolnim punktovima po cijelom Prijedoru, sa vojnicima i snajperistima na krovovima glavnih zgrada. Vojni položaji vidjeli su se po cijelom gradu, a srpska zastava sa četiri čirilična slova "s" vijorila se na zgradi općine. Vojnici JNA, u raznolikim uniformama, zauzeli su sve najvažnije institucije, kao što su radio stanica, Dom zdravlja i banka. Ušli su u zgrade, izjavili da su preuzeli vlast i objavili da mijenjaju naziv općine Prijedor u "Srpska opština Prijedor". Muharem Nezirević, u to vrijeme glavni urednik Radio Prijedora, pozvan je u radio stanicu rano ujutro 30. aprila 1992. Kada je došao, radio stanicu je bila opkolila vojska, a Milomir Stakić, koji je prije preuzimanja bio potpredsjednik skupštine općine, a zatim je postao predsjednik skupštine srpske općine, preko radija je objasnio šta se dogodilo i šta SDS namjerava uraditi sa općinom Prijedor.

TELEFAKS JE KRIV ZA SVE: Izgovor za preuzimanje bio je telefaks koji je 29. aprila 1992. prenijela beogradska televizijska stanica, u smislu da je vođa teritorijalne odbrane Bosne i Hercegovine dao instrukcije lokalnim teritorijalnim odbranama da napadaju i ometanju JNA za vrijeme povlačenja iz te Republike, iako su vlasti iz Sarajeva odmah izjavile da je faks lažan i javno ga demantovale. Uprkos ovoj prividnoj spontanosti, de facto srpske vlasti Prijedora, uključujući Milomira Stakića, jasno su izjavile da preuzimanje nije bilo spontana reakcija na telefaks nego završna faza dugo pripremanog plana.

Osnovan je lokalni Krizni štab (Krizni štab Prijedor), koji je proveo niz odluka Kriznog štaba ARK (Autonomna Regija Krajina). Pored restrikcija vezanih za život ne-Srba, odmah je uspostavljena kontrola nad dva lokalna sredstva za javno informisanje, Radio Prijedorom i Kozarskim vjesnikom, kojima je širenje propagande od tada postalo glavna funkcija. Štab je takođe bio zadužen za mobilizaciju, te su do sredine maja 1992. skoro svi Srbi mobilizirani ili u redovnu vojsku, ili u rezervu ili u miliciju. Istovremeno su upućivani i pozivi na predaju oružja, koji su, iako upućeni stanovništvu uopšte, provođeni samo prema muslimanima i Hrvatima, od kojih se većina odazvala iz straha od kazne. Istovremeno je mobilizacija Srba omogućavala distribuciju oružja srpskom stanovništvu.

INCIDENT NA HAMBARINAMA: Kao rezultat povećane međunacionalne napetosti, razne grupe postavljale su blokade na cestama i kontrolisale ih. Jedna takva muslimanska blokada nalazila se u Hambarinama, a incident koji se tamo odigrao 22. maja 1992. poslužio je kao izgovor za napad srpskih snaga na to područje. Jedan automobil kojim je upravljao Hrvat i u kojem su se nalazila četiri uniformisana Srbina, koji su možda bili pripadnici neke paravojne jedinice, zaustavljen je na kontrolnom punktu i putnicima je naređeno da predaju oružje. Izgleda da su odbili, te je došlo do pucnjave, u kojoj su ubijena dva Srbina i jedan musliman. Nakon incidenta, krizni štab općine Prijedor objavio je putem prijedorskog radija ultimatum stanovnicima Hambarina i okolnih sela da vlastima u Prijedoru predaju ljude koji su bili na kontrolnom punktu, kao i sve oružje.

U ultimatumu je rečeno da će, ako se zahtjev ne ispuni do sljedećeg dana u podne, uslijediti napad na Hambarine. Vlasti u Hambarinama odlučile su da ne ispune uslove ultimatuma, te su nakon isteka roka Hambarine napadnute. Nakon nekoliko sati artiljerijskog granatiranja, srpske oružane snage ušle su u ovo područje uz podršku tenkova i drugog naoružanja, a nakon kratke sporadične borbe lokalne vođe sakupile su i predale većinu oružja. Do tada su mnogi stanovnici već pobjegli u druga područja pod muslimanskom ili hrvatskom vlašću, krećući se ka sjeveru, prema drugim selima, ili ka jugu, prema šumi, koja je takođe granatirana. Jedan broj stanovnika naposletku se vratio u Hambarine, tada već pod srpskom kontrolom, iako samo privremeno, jer je 20. jula 1992. došlo do posljednjeg većeg čišćenja općine, kada je iz Hambarina i obližnje Ljubije etnički očišćeno oko 20.000 ne-Srba.

NAPAD NA KOZARAC: Nakon preuzimanja Prijedora došlo je do zategnutosti između novih srpskih vlasti i Kozarca, u kojem se nalazila velika koncentracija muslimanskog stanovništva općine Prijedor. U širem području Kozarca živjelo je oko 27.000 ne-Srba, a od 4.000 stanovnika gradića Kozarca, 90% su bili muslimani. Kao posljedica ove zategnutosti, etnički mješane kontrolne punktove su dopunjavali i kasnije ih zamijenili srpski kontrolni punktovi postavljeni na raznim mjestima širom područja Kozarca, kao i neslužbena stražarska mjesta koja su uspostavili naoružani muslimanski građani.

Vođeni su pregovori između delegacije građana Kozarca i Kriznog štaba općine Prijedor, ali bezuspješno. Dana 22. maja 1992. isključene su telefonske linije i postavljena je blokada Kozarca što je veoma otežavalo ulazak i izlazak iz grada. Teritorijalnoj odbrani Kozarca upućen je ultimatum kojim se tražilo da se TO Kozarca i milicija obavežu na lojalnost i priznaju podređenost novim vlastima u srpskoj općini Prijedor, te da predaju sve oružje. Proširile su se glasine o egzodusu Srba iz Kozarca. Oko dva sata poslijepodne 24. maja 1992, nakon što je u podne istekao ultimatum i nakon objave putem prijedorskog radija, napadnut je Kozarac. Napad je započeo teškim granatiranjem, nakon čega je uslijedio prodor tenkova i pješadije. Nakon granatiranja srpska pješadija je ušla u Kozarac i počela paliti kuće jednu za drugom. Objavljeno je da je do 28. maja 1992. uništeno oko pedeset odsto Kozarca, dok je preostala šteta nastala u razdoblju između juna i avgusta 1992. Nakon što je grad očišćen od stanovnika, kao i u ostalim pretežno muslimanskim područjima, vojnici su krali i pljačkali sve dok Kozarac, prema opisu nekoliko svjedoka, nije ostao "bez života".

Prilikom napada na Kozarac pazilo se da se ne nanese šteta srpskoj imovini. Azra Blažević je svjedočila da su poslije postizanja sporazuma koji je dozvoljavao ljudima da napuste Kozarac 26. maja 1992, vojnici povezani sa srpskim snagama naredili jedinoj Srpkinji koja je ostala u bolnici da pokaže svoj stan, kako ga ne bi oštetili. Predočeni su dokazi o upotrebi natpisa "srpska kuća - ne diraj" na srpskoj imovini, a srpska pravoslavna crkva je, za razliku od džamije, preživjela napad i kasnije uništavanje. Isto tako, pretežno srpska sela kao što su Rajkovići i Podgrađe ili nisu granatirana uopšte, ili su granatirana samo slučajno. Dana 26. maja 1992. postignut je sporazum koji je dozvoljavao ljudima da se predaju i napuste grad. Već 27. maja 1992. visoki vojni oficiri sastali su se radi instrukcija o napadu na Kozarac. General potpukovnik Talić, kao komandant Banjalučkog korpusa, 5. korpusa bivše JNA, obavješten je da je 800 ljudi ubijeno prilikom napada na Kozarac i da je 1.200 zarobljeno. U jedinicama korpusa ubijena su četiri vojnika, a petnaest je ranjeno. Pukovnik Vladimir Arsić komandovao je 343. mehanizovanom brigadom, koja je bila angažovana u napadu, a major Radmilo Zeljaja bio je direktno zadužen za napad. Obojica su bili bivši oficiri JNA. Napad na Kozarac, kao i sve aktivnosti vezane za aktivnu borbu, morao je u skladu sa procedurom vojnog zapovjednistva odobriti general-potpukovnik Talić, koji je jedini mogao narediti da se jedinice angažuju u borbenim dejstvima.

OMILJENI SRPSKI HOBI – PLJAČKA: Za vrijeme napada civilno stanovništvo potražilo je zaklon na raznim mjestima, a sa ulaskom u Kozarac srpske pješadije, koja je tražila da ljudi napuste svoja skloništa, formirale su se duge kolone civila koji su odvođeni na mjesta gdje su sakupljani i razdvajani. Za razliku od Hambarina, nesrpskom stanovništvu nije dozvoljeno da se nakon napada vrati u Kozarac, te su, uz nekoliko izuzetaka, muškarci odvedeni u logore Keraterm ili Omarsku, a žene i starci u logor Trnopolje. Do kraja ljeta područje je napušteno, s tim da su mnoge zgrade koje nisu oštećene za vrijeme napada naknadno opljačkane i uništene. Vremenom su se malobrojni srpski stanovnici vratili i Srbi raseljeni sa drugih područja doselili su se u Kozarac. Danas su općina Prijedor i gradić Kozarac ogromnom većinom srpski; političke vođe i funkcioneri u policiji su redom Srbi.

BRĐANINOV FAŠIZAM: Odmah nakon osnivanja, Krizni štab ARK počeo je donositi odluke o postupanju sa ne-Srbima. Predsjednik Kriznog štaba ARK, Radoslav Brđanin, imao je ekstremna gledišta u pogledu velike Srbije i prihvatanja drugih nacionalnosti na toj teritoriji. Njegov stav, koji se neprekidno ponavljao u sredstvima javnog informisanja, bio je da se na teritoriji koja je imala biti Velika Srbija može prihvatiti najviše dva posto ne-Srba. Da bi obezbijedio ovaj postotak on je na banjalučkom radiju zagovarao direktnu borbu, uključujući i ubijanje ne-Srba. Isto tako, Radislav Vukić, predsjednik općinskog odbora SDS u Banja Luci i predsjednik regionalnog odbora SDS, kao i izabrani član glavnog odbora SDS za Bosnu i Hercegovinu, bio je takođe ekstremista koji je putem medija objavio svoju odluku da ne dozvoljava ženama ne-Srpkinjama da se porađaju u banjalučkoj bolnici. Takođe je izjavio da sve mješovite brakove treba razvesti i poništiti, a da djeca iz mješovitih brakova "valjaju samo za pravljenje sapuna".

Stavovi koje su ova dvojica istaknutih srpskih vođa iznosili, a koji su svojevremeno smatrani ekstremnim, do 1992. postali su prevladavajući stavovi rukovodstva SDS, a njihovo prihvatanje bilo je preduslov za napredovanje u SDS. Na pojedince izvan SDS koji se nisu slagali sa sve ekstremnijim stavovima rukovodstva SDS vršeni su razni pritisci, između ostalog otpuštani su s posla, prijetilo im se, premlaćivani su, a u kuće ili pod automobile im je postavljan eksploziv. Političarima i iz SDS i iz drugih stranaka koji se nisu slagali sa ovom politikom prijetilo se povredama ili smrću, te su mnogi od njih stoga napustili ovo podrućje. Do proljeća 1992. ućutkano je svako otvoreno neslaganje sa politikom SDS. Sredstva javnog informisanja izvještavala su samo o politici SDS i sve su prisutniji bili izvještaji iz Beograda, u kojima su se iznosili ekstremni stavovi i propagirao koncept Velike Srbije. U skladu sa tom politikom, Krizni štab ARK počeo je primjenjivati ekstremna ograničenja na kretanje i život ne-Srba. Te odluke bile su obavezujuće širom teritorije ARK, uključujući i općinu Prijedor, a Krizni štab ARK je provjeravao da li općinski krizni štabovi ili drugi nadležni organi provode njegove odluke.

TAKTIKA TERORA: Do maja 1992. ne-Srbi koji su živjeli na teritoriji ARK bili su u izuzetno teškoj situaciji. Kao i za Srbe koji se nisu odazvali pozivu za mobilizaciju, ograničena im je sloboda kretanja i uveden policijski sat. Mjere koje su se posebno odnosile na ne-Srbe obuhvatale su otpuštanje s posla, zabranu otvaranja i vođenja privatnih firmi, napad na njihove objekte, kao i gubitak socijalnog i zdravstvenog osiguranja kao posljedicu nezaposlenosti. Samo oni koji su bili lojalni Republici Srpskoj imali su pravo na odgovorna mjesta, a lojalnost je definirana u junu 1992. kao prihvatanje SDS kao "jedinog pravog predstavnika srpskog naroda".

Pored toga, česta je bila taktika terora, kao što je bio "crveni kombi", veliki crveni kombi sa osam pripadnika rezervne policije u policijskim uniformama koji su se vozali po Banja Luci i od građana tražili lične isprave. Lica koja bi uhapsili, pretežno muslimani i Hrvati, nisu odvođena u zatvor nego u zgradu posebno namijenjenu za premlaćivanja. Crveni kombi, koji je bio u upotrebi od maja do kraja 1992, postao je simbol straha. Postoji opsežna dokumentacija o poteškoćama kroz koje je prolazilo nesrpsko stanovnistvo u ARK. U jednom izvještaju iz 1993. godine Međunarodni komitet Crvenog krsta (MKCK) konstatovao je da se manjinsko civilno stanovništvo u Banja Luci prebija, da mu se prijeti i da ga se pljačka. Kulturni i vjerski simboli ne-Srba sirom ovog područja bili su cilj uništavanja, a kao još jedna mjera za minimalizaciju nesrpskog stanovništva u ovom području osnovana je državna agencija da pomogne razmjenu nesrpskog stanovništva za Srbe. Nakon svog osnivanja u maju 1992, Krizni štab općine Prijedor provodio je ove restriktivne mjere protiv ne-Srba, koji su otpuštani s posla, kojima je uskraćivana potrebna dokumentacija i čijoj djeci nije dozvoljeno da pohađaju osnovnu i srednju školu.

Ne-Srbi više nisu ispunjavali uslove za rukovodeća mjesta i konačno su morali otići skoro sa svih mjesta. Optuživanje i propaganda protiv muslimana i Hrvata, uključujući i uvrede na nacionalnoj osnovi, mogli su se čuti na radiju, a ne-Srbima nije dozvoljavano da putuju izvan općine. Kretanje ne-Srba u krugu općine takođe je bilo onemogućeno, a kontrolisano je policijskim satom i blokadama na kojima su pregledavane lične isprave, te ako osoba nije bila Srbin, jednostavno je bilo uskratiti joj prolaz. Kontrola kretanja protezala se i na privatne stanove, korištenjem evidencije u koju su muslimani i Hrvati morali unositi kretanje pojedinaca u stambenim zgradama, a dnevno su vršeni pretresi skoro svih stanova muslimana i Hrvata. Dodatna ograničenja obuhvatala su i blokiranje telefonskih linija i djelomično isključivanje električne struje ne-Srbima. U cijeloj općini džamije i ostale vjerske institucije bile su cilj uništavanja, a oduzimana je imovina muslimana i Hrvata vrijedna milijarde dinara.

Nakon neuspjelog pokušaja manje grupe slabo naoružanih ne-Srba da 30. maja 1992. povrate kontrolu u Prijedoru, ne-Srbima u Prijedoru naređeno je da bijelim krpama označe svoje kuće u znak predaje. Na kraju su podijeljeni u dvije grupe: muškarce između 12 i 15 ili 60 do 65 godina, i žene, djecu i starce. Muškarci su uglavnom odvedeni u logore Keraterm i Omarska, a žene u logor Trnopolje. Pored toga, uništen je stari dio grada Prijedora, poznat kao Stari Grad, u kojem su živjeli uglavnom muslimani. Nakon čišćenja Prijedora, svi preostali ne-Srbi su morali nositi bijele trake na rukavima kako bi se mogli razlikovati.

Ne-Srbi su živjeli u strahu, jer su ih bivši prijatelji prijavljivali vlastima, a nestanak ne-Srba postao je svakodnevna pojava. Za one koji su bili zatvoreni u logorima u tom području, od kojih su velika večina bili ne-Srbi, stanje je bilo užasno, s tim da su, kako čemo kasnije opisati, surova premlaćivanja, silovanja i mučenje bili uobičajeni, a životni uslovi stravični. Dok je prije sukoba u općini Prijedor bilo oko 50.000 muslimana i 6.000 Hrvata, nakon čišćenja ostalo je samo oko 6.000 muslimana i 3.000 Hrvata i oni su živjeli u vrlo teškim uslovima. Pozivani su da obavljaju teške i opasne poslove, teško im je bilo kupiti hranu, zlostavljani su i ubijani neprekidno. Čak je 1994. MKCK izvijestio kako je potvrđena smrt devetorice muslimanskih civila u dva dana u općini Prijedor. Kao rezultat ovih teškoća, Visoki komesar za izbjeglice Ujedinjenih nacija (UNHCR) i MKCK tražili su od vlasti bosanskih Srba dozvolu za evakuaciju preostalih ne-Srba sa općine Prijedor te su, kad im je to odbijeno, odlućili bliže pratiti kako se postupa sa manjinama u Prijedoru.

U Kozarcu je bila dobro poznata ovakva atmosfera diskriminacije i neprijateljstva prema ne-Srbima koju je širilo srpsko rukovodstvo u cijelom ovom regionu. Nakon preuzimanja grada Prijedora i prije napada na Kozarac, Srbi su preko policijskog radija neprekidno govorili o uništavanju džamija i svega sto pripada "balijama", nazivajući muslimane tim pogrdnim nazivom, kao i o potrebi da se unište same "balije".

2.Dio - Srpski monstrumi vole logore

Nakon preuzimanja Prijedora i susjednih područja, srpske snage su zatvorile hiljade muslimanskih i hrvatskih civila u logore u Omarskoj, Keratermu i Trnopolju. Osnivanje ovih logora bilo je dio velikosrpskog plana da se ne-Srbi protjeraju sa opštine Prijedor. Logori su uglavnom osnivani i vođeni ili po direktivama srpskih kriznih štabova ili u saradnji s njima, oružanim snagama i policijom. Tokom zatočenja, žene i muskarci zatvorenici podvrgavani su teškom zlostavljanju, između ostalog premlaćivanju, seksualnom zlostavljanju, mučenju i pogubljenjima. Podvrgavani su ponižavajućem psihološkom zlostavljanju tako što su prisiljavani da pljuju na muslimansku zastavu, pjevaju srpske nacionalističke pjesme ili dižu tri prsta u znak srpskog pozdrava.

Zatvorenike su čuvali vojnici, milicija, lokalne jedinice srpske vojske ili TO, ili mješovite grupe njihovih pripadnika koji su nosile uniforme i obično bili naoružani automatskim puškama i drugim ličnim naoružanjem. Psovali su zatvorenike, nazivajući ih "balijama" ili "ustašama". Pripadnicima paravojnih organizacija i lokalnim Srbima rutinski je dozvoljavan pristup u logore da zlostavljaju, tuku i ubijaju zatvorenike.

ZLOGLASNA OMARSKA: Možda je najzloglasniji od logora, sa najgroznijim uslovima, bio logor Omarska. Nalazio se na mjestu bivšeg rudnika željezne rude Ljubija, oko dva kilometra južno od sela Omarska. Logor je postojao od 25. maja 1992. do kraja avgusta 1992, kada su zatvorenici prebačeni u Trnopolje i druge logore. U Omarskoj je bivalo i do tri hiljade zatvorenika, uglavnom muškaraca, ali je bilo i najmanje 36-38 žena. Uz male izuzetke, svi su bili Muslimani ili Hrvati. Tvrdi se da su jedini Srbi koje su svjedoci vidjeli bili tamo zato što su bili na strani Muslimana. Upravnik logora bio je Željko Meakić. Logor se sastojao od dvije velike zgrade, hangara i upravne zgrade, i dvije manje zgrade poznate kao "bijela kuća" i "crvena kuća". Hangar je bio velika pravougaona zgrada, postavljena u smjeru sjever-jug, a duž njene istočne strane bio je niz pomičnih vrata koja su vodila u veliki prostor duž cijele zgrade, s tim što je prizemlje bilo namijenjeno za održavanje teških kamiona i strojeva koji su se koristili u rudniku željezne rude.

Na zapadnoj strani hangara nalazila su se dva sprata prostorija, preko četrdeset sve skupa, koje su se protezale cijelom dužinom zgrade po strani sjever-jug i koje su zauzimale manje od polovine ukupne širine hangara. Pristup ovim prostorijama bio je moguć ili kroz vrata na zapadnoj strani ili s unutrašnje strane, iz velikog prostora za održavanje kamiona koji smo gore opisali. Većina zatvorenika bila je smještena u ovoj zgradi. Sjeverno od hangara i odvojena od njega otvorenim betoniranim prostorom poznatim kao "pista", nalazila se upravna zgrada, gdje su zatvorenici jeli i gdje su neki od njih bili smješteni, sa prostorijama na spratu gdje su bili isljeđivani. "Bijela kuća" služila je za posebno surovo postupanje prema odabranim zatvorenicima. Druga manja zgrada, poznata kao "crvena kuća", bila je takođe mjesto na koje su zatvorenici odvođeni na teška premlaćivanja i odakle se najčešće nisu vraćali živi.

Upravna zgrada bila je djelomično jednospratnica, s tim da su se kuhinja i trpezarija nalazile u prizemnom zapadnom dijelu. Dvije manje garaže predstavljale su krajnju sjevernu tačku zgrade. Zapadno od hangara bio je travnjak na čijoj se zapadnoj strani nalazila "bijela kuća", mala pravougaona prizemna zgrada sa hodnikom u sredini, dvije prostorije sa svake strane i jednom malom prostorijom na kraju koja nije bila šira od samog hodnika. Mala "crvena kuća" nalazila se na istoj strani kao i "bijela kuća", preko puta kraja hangara.

BEZ HRANE I VODE: Kada su zatvorenici autobusima stizali u Omarsku, obično bi ih pretražili, oduzeli im svu imovinu, zatim bi ih tukli rukama i nogama dok su oni stajali, raširenih nogu i uvis podignutih ruku, okrenuti prema istočnom zidu upravne zgrade. Novopridošli su zatim upućivani ili napolje na "pistu" ili u prostorije u hangaru ili u male garaže u upravnoj zgradi ili, ako su za to bili izdvojeni, u "bijelu kuću". Veliki broj zatvorenika držan je u veoma skučenim prostorima, tako da su jedva imali gdje da sjede ili legnu spavati. Ponekad je 200 ljudi bilo zatvoreno u prostoriju od 40 kvadratnih metara; a u jednoj maloj prostoriji bilo je zatvoreno čak 300 ljudi. Ostali zatvorenici bili su zbijeni po toaletima. I tamo su, međutim, zatvorenici bili nagurani jedan do drugog, a često su morali ležati usred izmeta. Vrata pretrpane garaže često su usred ljetnih vručina držana zatvorena.

Do 600 zatvorenika moralo je potrbuške ležati napolju na "pisti", poneki neprekidno danima i noćima bez obzira na vremenske prilike, a poneki čak i mjesec dana. Za sve vrijeme na njih su bili upereni mitraljezi. U Omarskoj su zatvorenici dobijali samo jedan obrok dnevno, koji se sastojao od tanjura razvodnjene čorbe od krompira i tanke kriške kruha ili samo od pokvarenog graha, i svi su gladovali. Zatvorenici su obroke dobijali u grupama od po trideset, s tim da su kada su išli da jedu i pri povratku morali trčati, dok su ih stražari pri ulasku i izlasku često tukli. Imali su samo minutu ili dvije da pojedu obrok. Međutim, po dolasku u logor neki zatvorenici nisu dobijali ni vodu ni hranu po nekoliko dana. Mnogi od onih koji su bili zatvoreni u "bijeloj kući" nisu uopšte dobijali hranu za vrijeme dok su tamo bili. Poneki zatvorenici, naročito oni koji su bili teško povrijeđeni nakon premlaćivanja u logoru, često nisu ni išli na obrok iz straha od novog batinjanja na odlasku i povratku sa obroka. Neki zatvorenici izgubili su dvadeset ili trideset kilograma na težini tokom vremena provedenog u Omarskoj, a neki i znatno više. Zatvorenicima u Omarskoj često i dugo je uskraćivana voda za piće, koja ni inače nije bila za ljudsku upotrebu, te su se od nje razboljevali.

PREBIJANJA, UBISTVA I SILOVANJA: Bilo je sasvim malo toaleta; zatvorenici su satima morali čekati da im se dozvoli da ih koriste, riskirajući ponekad batine ako bi sami tražili da idu. Zatvorenici su često prisiljavani da veliku i malu nuždu obavljaju u prostorijama u kojima su boravili. Nije bilo mogućnosti za pranje, tako da su muškarci i njihova odjeća ubrzo bili prljavi. Kožna oboljenja bila su česta, kao i akutni prolivi i dizenterija. Tokom ljetnih mjeseci pretrpane prostorije bile su zagušljive. Stražari često nisu dozvoljavali da se otvore prozori u pretrpanim prostorijama ili su tražili da im zatvorenici daju što su god uspjeli zadržati od svojih stvari kao cijenu za otvaranje prozora ili za plastični bokal vode.

Zatvorenici su prozivani za isljeđivanje obično nekoliko dana poslije dolaska, a stražar bi ih vodio do prvog sprata upravne zgrade, sve vrijeme ih udarajući rukama i nogama. Tokom isljeđivanja neki zatvorenici vrlo su teško pretučeni. Stražar bi stajao iza zatvorenika, udarajući ga rukama i nogama, često ga rušeći sa stolice na kojoj je sjedio. Bilo je slučajeva kada su stražari gazili oborene zatvorenike ili skakali po njima i na taj način im nanijeli teške povrede. Sve se to događalo pred isljednikom, koji je to samo gledao. Postupak se razlikovao od zatvorenika do zatvorenika, a čini se da je više zavisio od grubosti pojedinog isljednika i stražara nego od ponašanja samog zatvorenika.

Nakon isljeđivanja zatvorenici su često morali potpisati lažne izjave o svom učestvovanju u djelima protiv Srba. Zatvorenici nisu prozivani samo na isljeđivanje. Naveče bi se pojavljivale grupe koje su dolazile izvan logora, prozivale određene zatvorenike iz prostorije, zatim ih napadale raznim motkama, željeznim šipkama ili komadima teškog električnog kabla. Ponekad je ovo oružje imalo eksere koji bi probijali kožu. U nekim slučajevima zatvorenici su zasijecani noževima. Svi zatvorenici više su se bojali grupa ljudi koji su dolazili izvan logora nego redovnih stražara u logoru. Izgleda da su takve grupe imale slobodan pristup u logor i njihove posjete uveliko su pojačavale atmosferu straha koja je vladala u logoru. Prozvani zatvorenici često se nisu vraćali, a svjedoci koji su im bili bliski rođaci svjedočili su da otada više nikad nisu viđeni i da se pretpostavlja da su ubijeni.  

Žene zatvorene u logoru Omarska po noći su rutinski prozivane iz svojih prostorija i silovane. Jedna svjedokinja kaže da je pet puta izvođena i silovana i da su je poslije svakog silovanja tukli. "Bijela kuća" je bila mjesto posebnih grozota. Jedna od prostorija u "bijeloj kući" bila je rezervisana za surovo zlostavljanje zatvorenika, koji bi često bili razodijevani, udarani rukama i nogama i na drugi način zlostavljani. Mnogi su umrli od posljedica ovakvih učestalih zlostavljanja. Zatvorenici koji su morali čistiti nakon tih premlaćivanja govorili su kako su po podu nalazili krv, zube i kožu žrtava. Hrpe leševa često su se mogle vidjeti na travi pored "bijele kuće". Tijela bi se izbacivala iz "bijele kuće" i kasnije tovarila na kamione i odvozila iz logora. "Crvena kuća" bila je druga mala zgrada u koju su zatvorenici odvođeni radi premlaćivanja i ubijanja. Kada su zatvorenici morali čistiti "crvenu kuću", često su nalazili kosu, dijelove odjeće, krv, obuću i prazne čahure od metaka. Takođe su na kamione tovarili tijela zatvorenika koji su bili premlaćeni i ubijeni u "crvenoj kući".

UŽAS ZVANI KERATERM: Zatvorenički logor Keraterm, koji se nalazi na istočnom kraju Prijedora, ranije je bio tvornica keramičkih pločica. Otvoren je 25. maja 1992. i u njemu je bilo zatočeno do 1.500 zatvorenika, koji su bili natrpani u niz velikih prostorija ili hala. Uslovi u logoru Keraterm bili su grozni: zatvorenici su bili natrpani u prostorije, do 570 zatvorenika u jednoj prostoriji, s tim da su jedva imali mjesta da legnu na betonski pod. Prostorije nisu imale ni rasvjete niti prozora i tokom ljeta bile su užasno vruće, bez ventilacije. Zatvorenici su danima bili zaključani u tim prostorijama, natrpani jedan na drugog. U početku su svi koristili jedan WC, ali taj se začepio pa su dobili bačve koje su curile, te je smrad bio nesnosan. Nije bilo mogućnosti za pranje.

Od hrane su dnevno dobijali tanjur vodenaste čorbe i komadić kruha. Užasno ih je mučila glad. Premlaćivanja su bila veoma česta, zatvorenici su napadani motkama i palicama i tjerani da jedan drugog tuku. Zatvorenici su često prozivani i premlaćivani noću, a oni koji bi se vraćali bili su krvavi i puni modrica. Neki su podlegli povredama. Neki koji su prozvani nikad se nisu vratili i zatvorenici su pretpostavljali da su umrli kao posljedica premlaćivanja. Dizenterija je bila česta, a nije bilo lječničke njege niti za bolesti, niti za povrede nanesene tokom premlaćivanja. Isljeđivanja su se odvijala uz premlaćivanje. Neke zatvorenike su ispitivali o novcu, te ih odvodili kućama i tjerali da traže novac koji su, ukoliko bi ga našli, morali dati stražarima.

Saslušani su svjedoci o masovnom smaknuću zatvorenika za koje se vjeruje da su bili iz Hambarina. Jedne noći zatvorenici su čuli mitraljeske rafale, nakon čega su uslijedili pojedinačni pucnji. Svjedok Q je izjavio da su sljedeće jutro prozvani da utovare preko 150 mrtvih na veliki kamion sa prikolicom, koji je zatim napustio logor dok je krv curila iz njega. Paljba iz mitraljeza ponovljena je sljedeće noći, a prema iskazima preko 50 tijela odvezeno je sljedećeg jutra. Kasnije su stigla dva vatrogasna vozila i smrkovima oprala krv sa tog mjesta. Izgleda da je pucano kroz zatvorena vrata prostorije u kojoj su zatvorenici držani; na vratima su ostale velike rupe od metaka. Prema iskazu jednog svjedoka, na ovaj način ubijeno je ukupno oko 250 ljudi.

TRNOPOLJE, CENTAR ZA SILOVANJE: Nalazio se u blizini stanice u Kozarcu, na željezničkoj pruzi Prijedor-Banja Luka. U logoru je bilo na hiljade zatvorenika, uglavnom starijih ljudi, žena i djece. Logor su čuvali naoružani stražari. Upravnik logora bio je Slobodan Kuruzović. Logor se sastojao od jednospratne zgrade bivše škole, uz koju se nalazila nekadašnja mjesna zajednica sa kinom, poznati kao "dom". Jedan dio logora bio je okružen bodljikavom žicom. U maloj ambulanti za prvu pomoć radili su ljekar-zatvorenik i nekoliko bolničara. U Trnopolju uprava logora nije zatvorenicima obezbjeđivala hranu. Budući da nije bilo hrane, u početku su ljudi jeli ono što su donijeli sa sobom, a kasnije su živjeli od pomoći onih mještana koji su se mogli probiti da im donesu hranu. Kasnije, kada je protjerano stanovništvo koje je živjelo oko logora, zatvorenici su često izlazili iz logora da traže hranu po okolini, po baštama i napuštenim kućama. To je, međutim, bilo opasno jer je tamo često bilo vojnika koji su pljačkali kuće i koji bi napali zatvorenike da su na njih naišli. Kasnije je lokalni Crveni krst počeo obezbjeđivati nešto hrane. Nije postojao redovni režim isljeđivanja ili premlaćivanja kao u drugim logorima, ali je bilo i premlaćivanja i ubijanja.

Svjedok Sulejman Bešlić izjavio je da je vidio mrtvace s isčupanim jezicima zamotane u papir i povezane žicom, a da je kasnije jednom prilikom vidio tijela zaklanih djevojaka i staraca u kino dvorani. Budući da se u ovom logoru nalazio najveći broj žena i djevojaka, silovanja su ovdje bila češća nego u drugim logorima. Najviše su bile ugrožene djevojke od 16 do 19 godina. Tokom večeri grupe vojnika ulazile bi u logor, izvodile svoje žrtve iz doma i silovale ih. Svjedok Vasif Gutić, koji je bio bolničar, u Trnopolju je određen da radi u ambulanti i svjedočio je o velikom broju silovanja koja su se dešavala u logoru. On je često razgovarao sa žrtvama silovanja, od kojih je najmlađa imala dvanaest godina, i lječio ih. Pored toga, bilo je žena koje su grupno silovane. Jedan svjedok izjavio je kako je ženu od devetnaest godina silovalo sedam muskaraca, te da je zbog užasnih bolova i krvarenja došla u ambulantu. On je izjavio sljedeće: “Sam čin silovanja, po mom mišljenju - razgovarao sam s njima, promatrao njihove reakcije - imao je užasan utjecaj na njih. Mogli su sebi možda objasniti krađe, pa čak i premlaćivanja i neka ubijanja. Nekako su to na neki način prihvatili, ali kada su počela silovanja, izgubili su svaku nadu. Do tada su se nadali da će rat proći, da će se sve smiriti. Kada su počela silovanja, svi su izgubili nadu, svi u logoru, i muškarci i žene. To je bio strah, užas”.

ZBORNO MESTO ZA ETNIČKO ČIŠĆENJE: Trnopolje je, bar povremeno, bio otvoreni zatvor, ali je po zatvorenike bilo opasno da se nađu napolju, gdje su ih u okolini logora mogle napasti neprijateljske grupe, što znači da su zapravo bili zatočeni u logoru. U početku su srpski vojnici govorili zatvorenicima da su tu zatvoreni radi “vlastite zaštite od muslimanskih ekstremista”. Međutim, pokazalo se da je umjesto toga logor bio mjesto na kojem je sakupljano civilno stanovništvo, muškarci, žene i djeca, koji su zatim deportovani u druge dijelove Bosne ili na druge teritorije. Zbog nedostatka hrane i loših sanitarnih uslova u logoru, većina zatvorenika, prema nekim procjenama čak 95%, patila je od dizenterije. Tekuće vode uopšte nije bilo, a toaleta samo u ograničenom broju. Vode za piće skoro da nije ni bilo jer je postojala samo jedna pumpa za cijeli logor. Uš i šuga bili su takođe rasprostranjeni. Jedno vrijeme u Trnopolju nije bilo dovoljno mjesta za smještaj svih zatvorenika u zgradama, tako da su mnogi morali boraviti napolju u improvizovanim zaklonima od plastičnih cerada. Prvog oktobra 1992, ili negde oko tog datuma, ljudi su deportovani iz ovog logora nakon što su potpisali saglasnost da se odriču svih svojih materijalnih dobara. Tako je logor Trnopolje predstavljao vrhunac kampanje etničkog čišćenja, jer su oni Muslimani i Hrvati koji nisu ubijeni u logorima u Omarskoj ili Keratermu, iz Trnopolja deportovani iz Bosne i Hercegovine.

UBIJANJE PRIJEDORA: Ako se u cijeloj Bosni i Hercegovini traži grad koji je prošao kroz najteže, ljudskom umu nezamislive muke, čije su stanovnike zločinci krvavih ruku, u kilometrima dugoj koloni mrtvih tijela otpremili sa ovog svijeta, grad kojemu su ubili dušu i pretvorili ga u pustinju, onda je to svakako Prijedor. Ovaj grad, u kojemu je po posljednjem popisu (1991) živjelo 49.351 Bošnjaka (43,9%), danas više nema ništa bošnjačko, osim masovnih grobnica u kojima su dželatski pokopani njegovi nekadašnji žitelji - u najvećem broju Bošnjaci, a djelimično i Hrvati, njih oko 30.000. Time je ovaj grad po obimu ljudskih žrtava nedvojbeno postao najveće stratište u Bosni i Hercegovini.

Opština Prijedor nalazi se u sjeverozapadnom dijelu Bosne i Hercegovine. Prema popisu stanovništva iz 1991. godine, brojila je ukupno 112.543 stanovnika, od kojih se 49.351 (43,9%) Bošnjaci; 47.581 (42,3%) izjasnilo se kao Srbi; 6.316 (5,6%) izjasnilo se kao Hrvati; 6.459 (5,7%) izjasnilo se kao Jugosloveni; a 2.836 (2,5%) stanovnika se izjasnilo kao pripadnici drugih nacionalnosti.

SPISAK ZLOČINACA: U ranim jutarnjim satima 30. aprila 1992. godine, snage policije i vojske SRJ i bosanskih Srba su fizički preuzele kontrolu nad gradom Prijedorom. Preuzimanje vlasti je pokrenulo slijed događaja koje je organizirao i kojima je rukovodio prvo Krizni štab, a kasnije srpska Skupština opštine. Do kraja 1992, ti događaji će dovesti do smrti ili prisilnog odlaska skoro kompletnog nesrpskog stanovništva opštine Prijedor. Glavni organizatori i članovi Kriznog štaba bili su:

* Srđo Srdić: zubar, zapalio kuću i kafić "2M" svome sinu koji je bio oženjen Bošnjakinjom;

* Dr Mile Radetić: ginekolog, prvi predsjednik SDS Prijedor;

* Dr Milomir Stakić: lekar, prvi predsjednik Srpske opštine Prijedor, sve naredbe svojih vođa sa Pala Karadžića, Mladića i iz Banja Luke Vukića, Kuprešanina i Brđanina revnosno izvršavao. Bio organizator osnivanja koncentracionih logora Omarska, Keraterm i Trnopolje u kojim je ubijeno oko 10.000 civila, organizator etničkog čiščenja, jedan od najodgovornijih za genocid u Prijedoru gdje je ubijeno oko 20.000 civila i brutalno silovano oko 5.000 žena i djevojaka, naredbodavac likvidacije svih prijedorskih liječnika - Jusufa Pašića, Zdenka Sikore, Osmana Mahmuljina, Eniza Begića, Rufada Suljanovića, Esada Sadikovića-eksperta UN;

*Simo Mišković: predsjednik SDS, sledbenik velikosrpske ideje i njen revnosni izvrišitelj;

*Simo Drljača: pravnik, načelnik srpske milicije, odgovoran za funkcionisanje koncentracionih logora smrti, za hapšenje, privođenje i odvođenje u logore, potpisnik svih spiskova i naredbi za smaknuća;

* Slobodan Kuruzović: nastavnik, komandant logora Trnopolje, uz njegovu saglasnost izvršena su mnoga ubistva i silovanja u Trnopolju, obogatio se pljačkajući imovinu Bošnjaka i Hrvata;

* Mile Mutić: nastavnik, direktor Informativnog centra u kome su bili Kozarski vjesnik i Radio Prijedor. Pretvorio Kozarski vjesnik u srpsko šovinističko glasilo, isticao se u fašističkoj propagandi pozivanja Srba da izvrše genocid nad Bošnjacima i Hrvatima – autora ovog priloga osudio na smrt, stavivši ga na listu za smaknuće;

* Dragan Savanović: predsjednik Kluba poslanika SDS;

* Slavko Budimir: komandant srpskog Sekreterijata za narodnu odbranu, potpisnik svih naredbi o iseljavanju Bošnjaka i Hrvata;

* Milovan Dragić: ekonomista, organizator oduzimanja imovine od Bošnjaka I Hrvata;

* Slobodan Balaban: inžinjer, naredio likvidaciju svih inžinjera i tehničara koji su radili u Rudniku željezbe rude Ljubija, ubijeni su Ibrahim Paunović, Ilijaz Drobić, Mehmedalija Sarajlić, Ešref Crnkić, Mato Tadić i još oko 90 inžinjera i tehničara;

* Dušan Kurnoga: ekonomista, za potrebe srpskih zločinaca opljačkao sve državne robne rezerve nafte i benzina;

* Bogdan Delić: profesor, zadužen za likvidaciju profesora i nastavnika;

* Vladimir Arsić: pukovnik, pogazio sve ženevske konvencije, prvi je naredio stavljanje četničkih obilježija na odore vojnika kojim je komandovao;

* Radmilo Zeljaja: major, na ulazu u Kozarac postavio je tablu sa natpisom “Radmilovo” i tako gradu kojeg je srušio dao svoje ime. Komandovao operacijama etničkog čiščenja Prijedora, formirao koncentracione logore smrti i učestvovao u masovnoj likvidaciji logoraša, jedini je mogao potpisati nalog za oslobađanje iz logora;

* Zoran Karlica: rezervni kapetan, učesnik etničkog čišćenja Prijedora;

* Drago Tubin: rezervni poručnik, komandovao jedinicama koje su izvršile zločine u Kozarcu, Hambarinama, Čarakovu i Prijedoru, naredio masovno strijeljanje civila u Partizanskoj ulici i Lukovici kada je brutalno ubijeno 320 ljudi;

* Savan Runjo: nastavnik ONO I DSZ , major, rukovodio kampom za obuku četničkih dobrovoljaca u Podgradcima, glavni vojni strateg četnika;

* Željko Mejakić: komandant koncentracionog logora Omarska.

* Duško Sikirica: komandant koncentracionog logora Keraterm;

MONSTRUMI, UGLEDNI SRBI: Upravnici logora, batinaši, ubice, pljačkaši - realizatori ideje odvajanja Srba od nesrba, u Prijedoru danas ne žive kao obični, mirni građani. Oni su, češće, ugledni stanovnici svoje sredine: pedagozi, direktori škola, policajci, trgovci… U gradu u kojem se desila "Srebrenica u kontinuitetu", u nekada lijepoj čaršiji u kojoj je temeljito i krvavo provedeno etničko čišćenje, praćeno zastrašujućim zločinima, Bošnjaci opet pokušavaju živjeti. Perverzni mir doveo ih je do toga da im se sada za sigurnost imovine ili obrazovanje djece brinu oni što su ih prije deset godina zatvarali u koncentracione logore, palili im kuće, vodili na rub smrti. Voltaireova misao “Ko oprašta zločin, postaje u njemu saučesnik” otvara knjigu nestalih općine Prijedor na punih 365 stranica, sa najtužnijom fabulom ikad sročenom: imenima, prezimenima, osnovnim podacima i najčešće praznim ramom za sliku onih kojih više nema. Nestale su cijele porodice, pa onda nema ko ni da pruži osnovne podatke o ubijenim.

Prijedor je početkom devedesetih bio lijepa i bogata čaršija. Grad se protezao na obje obale prelijepe Sane, zbog koje su Prijedorčani skovali svoju kletvu: koga najviše mrzim, poslao bih ga sa Sane na more! Godišnje se na ovom prostoru kopalo 3,5 miliona tona željezne rude i samo na njoj realiziralo gotovo 90 miliona dolara; proizvodio se još i papir, pigmenti po tada novoj svjetskoj tehnologiji, keks u sklopu zagrebačkog "Kraša", čuvena viljamovka... Prijedor je imao svoje vrijedne montere, obližnju Kozaru, čijih je 800 metara nadmorske visine bilo dovoljno za ski-lift i rekreativnu smučarsku stazu, imao je svoj fudbalski klub "Rudar", svoje gradske miljenike Predu i Esu, svoja okolna sela u kojima je svako domaćinstvo predstavljalo malo poljoprivredno dobro. Statistika kaže da je 35.405 prijedorskih Bošnjaka stiglo živo u treće zemlje tokom agresije na BiH. Više od 8.000 (pominje se cifra 8.800) ostalo je u Bosni i Hercegovini: najveći dio njih, zajedno sa oko 6.300 prijedorskih Hrvata, preko Vlašića su prognani u srednju Bosnu…

BIVŠI KOMANDANT LOGORA KERATERM NA SLOBODI:   

Haški tribunal usvojio 21. jul 2010. zahtev za prevremeno puštanje na slobodu Duška Sikirice, nekadašnjeg komandanta logora Keraterm, pošto je u zatvoru u Austriji odslužio dve trećine petnaestogodišnje zatvorske kazne, saopšteno je iz Tribunala. Sikirici je prevremeno oslobođenje omogućeno pošto je Tribunal u obzir uzeo da je osuđenik “priznao krivicu i izrazio kajanje zbog počinjenih zločina”, kao i da se, prema izveštajima austrijskih vlasti, “dobro ponašao tokom izdržavanja zatvorske kazne”.

U saopštenju predsednika suda Patrika Robinsona kaže se da je Tribunal od austrijskih vlasti obavešten da je Sikirica, prema austrijskom zakonu, ispunio uslove za puštanje na uslovnu slobodu. Optužnica protiv Sikirice podignuta je 21. jula 1995. godine, zbog kršenja pravila i običaja ratovanja, počinjenog genocida i zločina protiv čovečnosti izvršenih dok je bio komadant logora Keraterm kod Prijedora, u Bosni i Hercegovini. Uhapšen je i prebačen u Hag 25. juna 2000. godine, gde se na prvom pojavaljivanju pred sudom izjasnio da nije kriv ni po jednoj od tački optužnice.

Po optužbi ICTY, Duško Sikirica je znao je za nehumane uslove u logoru, kao i da su zatočenici premlaćivani, silovani, seksualno zlostavljani i ubijani, te nije spriječio ljude izvan logora da ulaze u logor i zlostavljaju zatočenike. Ubio je jednog zatočenika u logoru tako što mu je pucao u glavu. Osmog oktobra 2001. godine priznao je krivicu za progon nesrpskog stanovništva iz Prijedora, uključujući odgovornost za mučenja, seksualna zlostavljanja i nehumano postupanje.

Na Sudu u Hagu izjavio je: “Prije rata u Bosni, svi smo živjeli zajedno u dobrosusjedskim odnosima, bez obzira na to ko i šta smo bili. Prijedor, za tadašnje jugoslovenske prilike, bio je dobro mjesto za život i naravno za suživot. Ja sam imao prijateljstva od kojih su mnoga prevazilazila razna nacionalna ograničenja i razlike. Kada je nažalost stigao rat, morali smo ići gdje nam je rečeno jer nismo imali velikog izbora: ili slušati naređenja, odbiti ih, ili dezertirati. Mene su poslali u Keraterm, mada bih u to vrijeme radije otišao u neko drugo mjesto, nego tamo, jer ići raditi u Keratermu je bila najgora stvar koja mi se mogla desiti.

Nakon događaja 1992, lično sam bio u prilici vidjeti kakve su bile posljedice na srpske izbjeglice koji su zbog sličnih događaja došli u Prijedor, te sam mogao zamisliti šta su proživljavali ljudi koji su morali napustiti Prijedor. U potpunosti razumijem da su ti događaj imali razarajuće posljedice i da i danas imaju uticaje na Muslimane, neki od kojih su bili moji prijatelji.

Nakon što sam vidio i shvatio posljedice, želim da kažem ovom vijeću da strašno žalim zbog svega što se odigralo u Keratermu dok sam ja bio tamo. Osjećam samo žaljenje za sve živote koje su izgubljeni i živote koji su narušeni u Keratermu i Prijedoru 1992. u događajima kojima sam nažalost i ja doprinijeo. Naročito mi je žao što nisam imao dovoljno moralne hrabrosti i moći da spriječim neke ili sve one grozne stvari koje su se dogodile. Želio bih biti u stanju vratiti vrijeme unazad i ovaj put postupiti drugačije nego tada. Razumijem da preuzimajući odgovornost za moju ulogu u ovim događajima moram biti kažnjen i nadam se da će ovo što se desilo meni biti dobra lekcija za bilo koga i bilo gdje koji se nađe u sličnoj situaciji u budućnosti. I stvarno se nadam da će mi biti oprošteno, iako razumijem da to nekima neće biti lako.

Ujedno se nadam da će mi moja porodica oprostiti jer sam svojom nesmotrenošću i njihove živote doveo u nezavidan položaj. Nadam se da će ovo što se meni desilo doprinijeti bržem povratku Muslimana svojim kućama i bržem i efikasnijem pomirenju svih naroda. Shvatam da ću, kao posljedica ovog slučaja, biti odsutan iz Prijedora duže vrijeme, ali želim da vas uvjerim, vaše visosti, da kad se jednog dana vratim kući, ja ću biti taj koji će s najvišim ubjeđenjem govoriti protiv ovakvih ludosti. Ja se nadam da ćete prihvatiti moju žalost i kajanje za sve što sam učinio i ono što nisam”.

3 Dio  - Firer Stakić, gospodar tuđih života

Međunarodni sud je Milomira Stakića proglasio krivim za zločine počinjene, između ostalog, u Kozarcu i logoru Trnopolje i osudio ga na 40 godina robije. Priča o ovom zločincu jeste priča o planiranom genocidu i primenjenom nacizmu, sa sve jezivim detaljima srpske monstruoznosti spram omraženih Bošnjaka

U predmetu protiv Milomira Stakića, vodeće ličnosti u opštinskim vlastima u Prijedoru tokom rata,  10. i 11. septembra 2002, pred Haškim tribunalom svedočio je dr Idriz Merdžanić. Imao je 33 godine kada je u aprilu 1992. počeo rat. Prije rata, prema njegovim riječima, dr Merdžanić nije primijetio nikakve probleme između različitih etničkih grupa koje su živjele u Prijedoru. “Među Srbima sam imao mnogo prijatelja,” rekao je dr Merdžanić, dodajući: “Mislim da sam imao više prijatelja Srba nego bilo koje druge nacionalnosti.”

„UMRITE, BALIJE“: U noći između 29. i 30. aprila, srpske snage su preuzele vlast u gradu Prijedoru. Dr Merdžanić je izjavio da su u naletu zauzeli sve važnije zgrade, uključujući i zgradu opštine, suda i Doma zdravlja u Prijedoru, te postavili kontrolne punktove gdje je i on zaustavljen na putu prema poslu. Dana 24. maja 1992, oko podneva, srpske snage su napale mjesto Kozarac, a da ženama, djeci i starcima nisu dozvolili da ga prethodno napuste. U to vrijeme, dr Merdžanić je radio u ambulanti  u Kozarcu.  Tokom dva dana koliko je trajao napad, liječio je veliki broj civila koji su povrijeđeni u granatiranju. Među njima se nalazilo i dvoje djece:  “Jedno dijete, žensko, kojem su obje noge, potkoljenice, bile odbijene. Curica je umirala”.  Idriz Merdžanić je pokušao da organizuje evakuaciju to dvoje djece, ali za to nije dobio dozvolu. “Umrite Balije, umrite tamo,” rečeno mu je. “Ionako ćemo vas sve pobiti”.  

Kad su stigli u logor Trnopolje, dr Merdžanić i njegove kolege su odvedeni u ambulantu. Ispočetka su vjerovali da će, pošto su civili, biti pušteni nakon provjere identiteta. Nakon nekoliko dana, shvatili su da neće otići. Za cijelo to vrijeme, stizali su novi autobusi puni ljudi. “Logor je bio pun do zadnjeg mjesta,” pričao je dr Merdžanić.  Muškarci su odvajani od žena. Većina muškaraca se nalazila u zgradi škole, dok su žene i djeca smještani u zgradu mjesne zajednice.

LOGORAŠI PLAĆAJU HLEB SRPSKOM CRVENOM KRSTU: Drugog dana po njihovom dolasku, kada je pala noć, prema riječima dr Merdžanića, “počela je vrlo glasna pucnjava.”. On i njegove kolege su se bacili na pod ne znajući šta se dešava: “Tek sljedećeg dana smo saznali da su samo pucali u zrak iz zabave.” Idriz Merdžanić je u sudnici opisao uslove u logoru. On i njegove kolege, kao i svi ostali u logoru, spavali su na podu. Uprava logora im nije davala hranu. Na početku su mještani donosili nešto hrane u logor. Nakon toga je srpski Crveni krst organizovao da se djeci donosi mlijeko i da zatočenici plaćaju hljeb. Kasnije su stražari u logoru pratili zatočenike u potrazi za hranom. Merdžanić je izjavio da su on i njegove kolege hranu dobijali od lokalnih Srba koji su bili njegovi pacijenti i koji su dolazili u ambulantu na pregled. Međunarodni crveni krst je nakon posjete logoru 15. avgusta 1992. organizovao dostavu hrane u logor. 

Kada su dr Merdžanić i njegove kolege stigli u Trnopolje, u logoru je bilo nešto vode, ali kako je bila žućkasta i očigledno ne baš čista, nisu je koristili. Nekoliko dana kasnije, u logoru je u potpunosti nestalo vode: ljudi se nisu mogli oprati ili promijeniti odjeću. U školskoj zgradi su se nalazili toaleti, ali su se uskoro napunili. U ambulanti uopšte nije bilo toaleta, već su organizovali da se u blizini školske zgrade iskopaju septičke jame.

Oko logora Trnopolje su bili postavljeni stražari, a logor je bio okružen žicom, preko koje se, prema riječima dr Merdžanića, moglo lako preskočiti: “Ali čak i da nije bilo kontrolnih punktova i stražara, da je bila nacrtana samo jedna crta, ne bi smio niko preći”.  Razlog: na različitim mjestima bili su postavljeni mitraljezi čije su cijevi bile uperene prema logoru.

SILOVANJE, SRPSKI HOBI: U mjesecima koje je dr Merdžanić proveo u logoru, pružao je ljekarsku pomoć nekoliko silovanih žena. S prozora ambulante, doktor i njegovi kolege mogli su vidjeti muškarce kako noću odlaze u ženske spavaonice, s upaljenim baterijama osvjetljavaju žene i odvode one koje bi im se svidjele. Neke od tih žena su kasnije došle u ambulantu i tražile pomoć. Dr Merdžanić je uspio da nekoliko njih pošalje na ginekološki odjel bolnice u Prijedoru kako bi se ustanovilo da se radi o silovanju. Kasnije je otkrio da su zaista bile silovane. Pred Haškim Tribunalom, Idriz Merdžanić je izjavio da je vojni upravnik Trnopolja pokušao da kazni jednog silovatelja. Kad su ostali vojnici za to saznali, napili su se, dovezli dva tenka ispred glavne kasarne i dali ultimatum da se navedeni vojnik oslobodi ili će pucati u kasarnu. Taj vojnik je oslobođen.

U junu i julu 1992. godine, premlaćivanja u logoru su bila učestala, a jedna od prostorija ambulante je korištena za ispitivanje i premlaćivanje zatočenika. Merdžanić i njegove kolege čuli su zvuke premlaćivanja i jauke, te srpske vojnike kako verbalno zlostavljaju žrtve. Neki od njih su dovedeni u ambulantu i doktor Idriz i njegove kolege su im previjali rane, koje su, kao je izjavio, uglavnom bile povrede od udaraca tupim predmetom ili posjekotine od noža. Izjavio je da je jedan zatočenik zadobio posjekotinu ispod koljena tako da mu je presječen jedan živac. Zbog toga nije mogao pomjerati stopalo i uvijek ga je vukao za sobom.

DOKAZI O STRADANJU: Jedan od kolega dr Merdžanića je imao fotoaparat kojim je slikao povrede koje su nanošene zatočenicima kako bi jednog dana one mogle dokazati šta se događalo. Kako bi smanjili rizik po same sebe, osoblje ambulante je povrijeđene zatočenike fotografisalo krišom. Kad je u avgustu 1992. u logor došla jedna novinarska ekipa iz Velike Britanije, dr Merdžanić im je uspio predati film.

Prema riječima svjedoka, na fotografiji se vidi muškarac po imenu Nedžad Jakupović koji je doveden u ambulantu iz prostorije u kojoj su se vršila premlaćivanja. Lice mu je bilo krvavo i u modricama, a oči tako natečene da je jedva mogao gledati. Ručni zglob mu je bio polomljen, a po koži na rukama su bili urezani tragovi žice. Osoblje ambulante ga je krišom fotografisalo jer je čovjek bio u polusvjesnom stanju. Dr Merdžanić je izjavio da je u logoru Trnopolje ubijeno oko 200 muškaraca, dok su ostali umrli zbog toga što im osoblje ambulante nije moglo dati odgovarajuće lijekove. Idriz je bio jedan od posljednjih koji je napustio Trnopolje 30. septembra 1992. Na kraju je završio u izbjegličkom kampu u Karlovcu, u Hrvatskoj. Rekao je da niko nije mogao napustiti zatočenički logor Trnopolje, a da prethodno ne potpiše potvrdu kojom se odriče imovine u korist Srba. Imovina dr Merdžanića, kao i većine Muslimana u Prijedoru, jeste uništena. U vrijeme kada je svjedočio 2002, dr. Merdžanić nije bio u Prijedoru od 1992. godine. Kada ga je sudija Wolfgang Schomburg zamolio da dâ svoje mišljenje o tome ko je odgovoran za ono što se 1992. godine desilo na području Prijedora, dr Merdžanić je rekao da vjeruje da su srpski političari koristili propagandu kako bi svoj narod uvjerili da se suprotstave Muslimanima i Hrvatima: “Neko je morao ubijediti mog komšiju Srbina, s kojim sam proveo čitav život, da sam ja njegov neprijatelj i da me treba ubiti”.  

Tom prilikom je dodao sljedeće: “Zašto sam ja strpan u logor i tamo držan tako dugo?  Šta sam uradio?  Mogu li navesti barem jednu stvar koju sam loše uradio?  Gospodin Stakić je ovdje. On je ljekar kao i ja i on je donosio odluke u vezi s logorima. Znao je da smo tamo. Znao je da je njegov kolega Jusuf Pašić, koji je bio pred penzijom, odveden u Omarsku i tamo ubijen. Znao je za desetine doktora koji su odvedeni u Omarsku i ubijeni. Zašto? Zbog čega? Zašto su ti ljudi ubijeni? Ti ljudi su bili muslimanska inteligencija i značili su nešto, bili su to ugledni ljudi. Postoji li odgovor na sve ovo?”

SKICA ZA KRVAVU BIOGRAFIJU: Milomir Stakić je rođen 19. januara 1962. godine u Marićki u opštini Prijedor, Bosna i Hercegovina. Po zanimanju je ljekar. Kao istaknuti član SDS u Prijedoru, 4. januara 1991. izabran je za potpredsjednika Skupštine opštine Prijedor. Osam mjeseci kasnije, 11. septembra 1991. Milomir Stakić je izabran za potpredsjednika Opštinskog odbora SDS u Prijedoru; od 17. januara 1992. godine bio je predsjednik paralelne Skupštine srpskog naroda opštine Prijedor. Nakon što je SDS silom preuzeo vlast, 30. aprila 1992, imenovan je predsjednikom SDS-ovog Kriznog štaba opštine Prijedor, koji je djelovao i pod nazivom „Ratno predsjedništvo“. Dvadesetog maja 1992. Milomir Stakić je zvanično imenovan za predsjednika Kriznog štaba opštine Prijedor.

Optuženi Stakić je bio uključen u planiranje i uspostavljanje paralelne srpske vlasti, kriznog štaba i policije u Prijedoru u okviru priprema za preuzimanje vlasti. U svojim mnogobrojnim ulogama podsticao je te na druge načine pomagao i podržavao počinjenje zločina počinjenih u opštini Prijedor; organizovao je i podupirao strukture opštinske vlasti koje su vodile kampanju progona upravljenu protiv nesrpskog stanovništva. Ta kampanja je uključivala nametanje životnih uslova koji će nesrpsko stanovništvo prisiliti da napusti to područje, kao i deportacije i prisilno istjerivanje.

Takođe, učestvovao je u radu Kriznog štaba i aktivno izvršavao svoje dužnosti predsjednika. Predsjedavao je sastancima Kriznog štaba i potpisao većinu naređenja/odluka koje je Krizni štab izdao. Ta naređenja/odluke uključivali su naređenje o otvaranju zatočeničkih logora Omarska i Keraterm, a čija je glavna namjena bio progon nesrpskog stanovništva, prekid radnog odnosa za sva lica zatočena u logorima Omarska i Keraterm, te zabranjivanje pojedinačnog puštanja zatočenika na slobodu.

DOKTOR UHAPŠEN U SRBIJI: Pod melodramatičnim naslovom „Krenuo na roditeljski, stigao pred Tribunal“, beogradski Glas javnosti doneo je 23. marta 2001. tužnu vest o hapšenju Milomira Stakića. Evo šta su u ono doba pisale ove patriotske novine: Radnici MUP Srbije uhapsili su Milomira Stakića (39), državljanina BiH, u četvrtak u Beogradu, jer je utvrđeno da se nalazi na listi optuženih Međunarodnog suda za ratne zločine i predat je predstavnicima Tribunala“, saopštila je Pres služba Vlade Republike Srbije.

- Milomir Stakić jeste bio predsednik opštine, ali predsednici opština, prema tada važećim propisima, nisu odlučivali ni o čemu. Njemu se ne može pripisati ništa od onoga što se zbivalo u Omarskoj, Keratermu i Trnopolju - navodi Stakićev blizak poznanik iz Prijedora, želeći da ostane anoniman.

Predsednika Skupštine opštine Prijedor u toku i neposredno posle bosansko-hercegovackog rata, dr Milomira Stakića, u četvrtak uveče u Beogradu, kada je krenuo na roditeljski sastanak, odvela su nepoznata lica u civilu, rekao je njegov brat Milorad, odbijajući da detaljnije govori o ovom slucaju. Milorad Stakić je izjavio da su njegovog brata ispred zgrade u kojoj je stanovao sačekali nepoznati muskarci u belom "jugu" i poveli ga sa sobom. Milomir Stakić se, prema rečima njegovog brata, porodici javio telefonom.

U kratkom razgovoru rekao je samo da će se vratiti u petak, ali se u toku dana nije pojavio. Miomir Stakić nije bio na javnoj optužnici glavnog tužioca Haškog suda. Nezvanično se govorilo da je 1997. godine napustio Prijedor, jer je sumnjao da je na tajnoj listi Haškog suda, odnosno, da je optužen za zločine nad muslimanima i Hrvatima. U dosadašnjim suđenjima Prijedorčanima optuženim za ratne zločine u logorima u Omarskoj, Trnopolju i Keratermu, koja se odvijaju pred većima Haškog suda, ime dr Milomira Stakića, bar prema izveštajima medija, uopšte nije spominjano.

Stakićevom odlasku iz Prijedora prethodili su događaji koji su se zbili 10. jula 1997. Prvi - Sfor je, prilikom pokušaja hapšenja, ubio bivšeg načelnika prijedorske policije Simu Drljaču. Drugi - istog dana uhapšen je i odveden u Hag dr Milan Kovačević. Drljača i Kovačević - ratni predsednik Izvršnog odbora SO Prijedor i predsednik Kriznog štaba ove opštine - bili su na tajnim listama Haškog suda koji ih je teretio za ratne zločine počinjene od aprila do kraja 1992. godine.

MUSLIMANSKE INJEKCIJE ZA SRPSKE TRUDNICE: Ivo Atlija je rođen u Briševu, hrvatskom selu s oko 120 kuća smještenom u opštini Prijedor, na sjeverozapadu Bosne i Hercegovine. Godine 1992, kada je počeo rat, živio je u gradu Prijedoru. Kao i većina muškaraca iz njegovog sela, radio je u rudniku željezne rude u susjednom gradiću Ljubiji.

U svom svjedočenju pred Međunarodnim sudom, u procesu protiv Milomira Stakića, Ivo Atlija je izjavio da je klima između tri etničke skupine u toj opštini postala napeta s početkom izborne kampanje u Bosni i Hercegovini 1990. godine. Prema njegovom mišljenju, glavni uzrok je bila agresivna propaganda Srpske demokratske stranke (SDS). “Govorimo o verbalnoj propagandi, prije svega, gdje su pripadnici drugih nesrpskih nacionalnosti nazivani ustašama, fundamentalistima, balijama, Turcima i drugim sličnim pogrdnim nazivima” objasnio je Atlija. Među mnogo drastičnije primjere takve propagande, g. Atlija je naveo izvještaj Radija Prijedora u kojem se tvrdilo da je „dr Mirsad Mujadžić srpskim ženama ubrizgavao injekcije tako da samo rađaju žensku djecu, kako bi se smanjio natalitet među Srbima u tom dijelu Bosne i Hercegovine!“. Svjedok je izjavio da mu je bilo teško da shvati zašto su Srbi prihvatali takvu propagandu bez pogovora. Opisivao je da je u to vrijeme viđao kako sve više ljudi na ulici nosi oružje, a većina njih su bili Srbi. Oni Srbi koje je on poznavao rekli su da se naoružavaju da odbrane Jugoslaviju, da sve Srbe zadrže u jednoj državi i da spriječe da Bosna i Hercegovina postane ustaško tlo ili “džamahirija”.

Nakon što je SDS preuzeo vlast u Prijedoru u noći između 29. i 30. aprila 1992, Atlija, kao i mnogi drugi nesrbi, otpušten s posla: “Otišao sam ujutro na posao i vidio sam kontrolne punktove, bunkere duž puta, naoružane srpske vojnike, srpske zastave ispred zgrade opštine”. Nakon što mu je rečeno da se vrati kući, Atlija se nije vratio u Prijedor, već je otišao u svoje rodno selo Briševo, gdje je ostao nekoliko narednih mjeseci. Pošto se Briševo nalazilo na većoj nadmorskoj visini, mogao je da vidi šta se događa u drugim selima u okolini, između ostalog i u selima koja su bila većinom muslimanska. Među njima je bilo i selo Hambarine, koje je, po Atlijinim riječima, počelo da se granatira 23. maja 1992. u podnevnim satima. “Mogao sam vrlo jasno da čujem pucnjeve i vidim vojnike kako se kreću u pravcu Hambarina. Mogao sam da vidim kuće kako gore. Mogao sam da vidim dim i čujem detonacije,” ispričao je on. Na dan napada, oko 400 izbjeglica, mahom žena, djece i starijih muškaraca, pobjegli su iz sela: “Bili su prestrašeni i stalno su ponavljali da Srbi ubijaju koga kod stignu, da siluju žene i pale kuće”.

Bez upozorenja 27. maja 1992. granatirano je Briševo. Njegovo selo nije pružilo nikakav otpor: “Nije ispaljen niti jedan jedini metak,” izjavio je Atlija. Stanovnici sela su predali pet ili šest lovačkih pušaka i nekoliko pištolja koji su bili u legalnom vlasništvu i pristali da srpskoj strani dozvole da pretraže njihove kuće u potrazi za oružjem. Niko to nikada nije učinio. Dok su sela u tom području napadana, prema riječima g. Atlije, Radio Prijedor se hvalio velikim uspjesima srpske vojske, tvrdeći da su uporišta ustaških fundamentalista pala, te da je veliki broj ustaša i Zelenih beretki likvidiran.

MASAKR U BRIŠEVU: Prvih nekoliko sedmica nakon što je njegovo selo granatirano bilo je relativno mirno, ali stanovnici sela nisu mogli izaći da kupe hranu i medicinske potrepštine: “Selo je bilo potpuno blokirano. Niko nije mogao ući i niko nije mogao izaći,” ispričao je svedok u sudnici. Dvoje ljudi koji su imali dijabetes bili su u kritičnom stanju jer nisu mogli dobiti inzulin. Inače, stanovnici sela su mogli živjeti relativno normalno od hrane iz svojih povrtnjaka. Dva mjeseca nakon što je granatirano Briševo, počela su hapšenja i premlaćivanja koja je Atlija takođe opisao u sudnici. Dana 24. juna 1992, došla su tri ili četiri policajca iz Ljubije i uhapsila nekoliko osoba u Briševu. Atlija je kasnije saznao da su ti ljudi odvedeni u zatočeničke logore Keraterm, Omarsku i Manjaču, gdje su neki ubijeni, dok su drugi na kraju razmijenjeni. Sredinom jula, jedna grupa srpskih mladića iz susjednog sela pretukla je i zlostavljala jednog čovjeka iz Briševa i njegovu braću, pri čemu su im odvijačima nanosili posjekotine. 

Dana 23. jula 1992, Atlijin rođak je došao kod njega u panici i rekao da su Srbi iz susjednog sela došli da ga upozore da se dvije brigade pripremaju da očiste Briševo sljedećeg dana. U tri sata ujutro 24. jula 1992, Atliju je probudila eksplozija. Njegovi roditelji su se sklonili u podrumu komšijine kuće, dok je on trčao od kuće do kuće, skrivajući se na različitim mjestima. Djelovanje artiljerije i pješadije se nastavilo tokom cijelog dana i sljedeće noći. Iz podruma u kojem se krio, vidio je grupu od 10 do 12 vojnika koji su stajali 200 metara od kuće. Vojnici su naredili ljudima u kući da se raziđu i da svako ide svojoj kući. Deset minuta kasnije, začuli su povici iz kuće iz koje su upravo otišli. Kada je Ivo Atlija tamo otrčao, vidio je svoju majku kako plače i viče: “Bježi,” rekla je, “bježi, ubili su ti oca.”

Atlija je otrčao i sakrio se iza jednog drveta u šumi. Vidio je veliku grupu vojnika kako zaključavaju njegovu majku u svinjac i tri do četiri vojnika kako udaraju muškarca po imenu Pero Dimač, koji je stajao s njegovom majkom. Psovali su Dimača i govorili: “Nek mu sad pomogne katolički Isus.” Natjerali su Dimača da se moli prema katoličkim običajima i ismijavali ga. Gađali su ga Biblijom i natjerali da skine odjeću i ostane u donjem rublju. Dok su ga tukli, tjerali su ga da trči od jednog do drugog vojnika. “Pero je plakao,” izjavio je Atlija, “i nisam vidio ni da se čak pokušao odbraniti.” Jedan od vojnika mu je naredio da trči, a onda mu pucao u glavu. Ivo Atlija je čuo jednog od vojnika kako kaže: “Ustaško pseto je palo u vodu.”

S mjesta na kojem se krio, Atlija je vidio kako kuće gore i vojnike kako pljačkaju televizore, klima uređaje, videorekordere, radio aparate i namještaj. Uokolo sela je takođe bilo razbacano 68 leševa, među kojima je bilo 14 žena, dva dječaka mlađa od 16 godina i četvoro invalida. Ivo Atlija je prošao kroz druga sela u opštini i učestvovao u sahranjivanju mnogih leševa. U selu Stara Rijeka, pod jednom velikom kruškom bila hrpa od nekih deset-dvanaest leševa: „Teško za prebrojiti točno koliko jer su bili djelomično posuti zemljom, ali su virile vani glave, ruke, noge...” Bila su to tijela mladića koji po riječima Atlije nisu imali više od 20 godina.

U zaseoku zvanom Mlinari, Atlija je vidio tijela s nepravilno oblikovanim ranama, za koje je kasnije saznao da su nanesene ašovima i pijucima koje je vidio pored tijela: “Prema svjedočenjima očevidaca, bili su prisiljeni da sami sebi iskopaju grob, a onda su ubijeni istim alatkama koje su koristili da iskopaju grob“. U avgustu 1992. Ivo Atlija se susreo s Milomirom Stakićem, jer je bio dio delegacije koju su činile još dvije osobe kako bi zatražio pomoć da napuste Bosnu i Hercegovinu. Stakić im je rekao da mogu otići i zauzeti prazne kuće u susjednom selu, ali da im ne može pomoći da se isele. Međutim, Ivo Atlija je uspio da 17. novembra 1992. napusti Bosnu i Hercegovinu i ode u Zagreb. Pridružio se konvoju koji su organizovale srpske vlasti zajedno s Visokim komesarijatom Ujedinjenih nacija za izbjeglice (UNHCR) i mirovnim snagama UN-a (UNPROFOR). Prije nego što je otišao, on i drugi iz konvoja su prisiljeni da potpišu izjavu da odlaze prema vlastitoj želji, kao i potvrdu kojom svoju imovinu prepisuju srpskim vlastima. Tokom svog svjedočenja 2002. godine, Ivo Atlija je rekao da se, koliko je to njemu poznato, niko nije vratio da živi u selo Briševo.

BJEKSTVO ZA ŽIVOT: Samir Poljak je rođen u selu Jakupovići, u opštini Prijedor, u sjeverozapadnoj Bosni i Hercegovini. Prije izbijanja sukoba, Muslimani, Srbi i Hrvati su ondje mirno živjeli jedni pored drugih. Kad su u proljeće 1992. srpske vlasti nasilno preuzele kontrolu nad opštinom Prijedor, Samir je tada imao 19 godina, pohađao je srednju tehničku školu i živio s roditeljima, bratom, bratovom suprugom i njihovim šestomjesečnim sinom. “Kada je opština preuzeta od srpskih vlasti, od tog dana nisam više išao u školu, pošto su moji roditelji smatrali zbog moje lične sigurnosti da je najbolje da ne idem”.

Situacija na tom području se brzo pogoršala sa povećanom militarizacijom srpskih snaga i sve žešćom propagandom usmjerenom protiv nesrba. Kao odgovor na to, nekoliko sela – među kojima i selo gde je Poljak živeo – organizovalo je jedinice Teritorijalne odbrane koje su podigle barikade da bi zaštitile sela od opasnosti od srpskih napada..

Samir se sjeća: “Tog dana, 24. maja, situacija je bila jako napeta. Na radiju sam čuo najavu, rekli su ako se ne uklone barikade na putu koji je povezivao Prijedor i Banja Luku, da će se Kozarac i okolina biti napadnuti”. Kako je bio sam kod kuće, odmah je otišao do kuće svoje tetke gdje je već bila njegova majka, a njegov otac im se kasnije pridružio. Nakon toga su stigli neki od rođaka i saopštili im da moraju da napuste selo jer je napadnuto i da je tenkom probijena barikada. Semir Poljak je svjedočio na Međunarodnom sudu: “Rekli su da moramo napustiti taj podrum, da moramo bježati negdje prema Kozarcu. Takoreći niko ništa nije uzeo sa sobom. Samo smo, ko je tu bio, krenuli smo prema Kozarcu”. Išli su preko polja i kroz šumu, izbjegavajući ceste.

Uveče su Samir i njegovi roditelji su stigli u Brđane, gdje je živio otac njegove snahe. Tamo su ostali dva dana. Selo je neprestano bilo granatirano, pa su sve vrijeme proveli u podrumu. Sutradan su čuli da je Kozarac pao i da je izdato naređenje da se ide u kolonama i preda tamošnjim srpskim vlastima. Nakon što su ovo čuli, većina ljudi, među kojima i Samirovi roditelji pješke su krenuli ka Kozarcu. Zajedno sa snahinim bratom, Samir je odlučio da umjesto toga pokušaju da odu u Hrvatsku; ova dva mladića su noć provela u šumi, zajedno sa mnogim drugim izbjeglicama, slušajući pucnje i granatiranje. Ujutru su naišli na grupu od otprilike stotinu ljudi koja je krenula ka Hrvatskoj i pridružili im se. Ova grupa je bila mješovita; tu je bilo naoružanih muškaraca, ali takođe i žena, djece i starijih osoba. Samir Poljak lično nije posjedovao oružje i nikada nije bio pripadnik nijedne oružane grupe, niti je služio vojni rok ili prošao vojnu obuku.

U SRPSKOM ZAROBLJENIŠTVU: Kad su se zaustavili da se odmore kod memorijalne fontane posvećene palim žrtvima iz Drugog svjetskog rata na Kozari, iznenada su čuli pucanj. Međutim, neko ih je ubrzo smirivao, riječima: “Ništa se ne bojte, to, kao neko je nehotice ispalio metak”. Nedugo zatim, međutim, oko njih je započela pucnjava. Samir se prisjeća: “Sjedili smo, odmarali smo se. Tišina je bila. U jednom momentu je počela pucnjava na više mjesta i počeli smo da bježimo. Ja sam se okrenuo i svi su počeli da bježe uz brdo. Nisu stazom, već ravno uz šumu, od pucnjave. Tako sam i ja počeo da bježim”. Iznenada, neko im se preko razglasa obratio riječima: “Nemojte pružati otpor. Opkoljeni ste. Predajte se. Mi vam garantujemo bezbjednost i sigurnost”

Ljudi su počeli da se predaju. Samir i njegov rođak nisu znali šta da rade. Tada su vidjeli Ekru i Enu Alića, jedne od najbogatijih ljudi iz Kozarca, kako se predaju; Samir je pomislio: “Kad se oni predaju, predaćemo se i mi”. Kada su izašli iz šume na kolski put, vojnici su im naredili da legnu na stomak i da drže ruke na potiljku. Vojnici su bili obučeni u razne maskirne uniforme, od kojih je Samir neke prepoznao kao stare uniforme JNA. Jedan od vojnika je šutnuo Samira u noge i naložio mu da pomogne u prikupljanju oružja koje su zarobljenici odbacili prije predaje. Vojnik koji ih je nadzirao ih je upitao: “Šta vam je ovo trebalo? Do ovoga nije trebalo doći. Ovo je jako fin kraj. Šta ste vi mislili? Niste imali nikakve šanse za odbranu. Znate li koje su vas snage  napale?” Taj vojnik je onda naveo neke specijalne jedinice iz Beograda i Knina. Dok su skupljali oružje po šumi, Samir je čuo pucanj iz pravca gdje je bio put. Nakon što su završili sa prikupljanjem oružja, vratili su se do puta i ponovo primorani da legnu na stomak. Vojnici su od svih tražili da predaju nakit, novac i zlato. Na kraju, vojnici su ih postrojili u kolonu i tako su pješice krenuli ka gradu. Prošli su pored jednog čovjeka koji je ležao pored puta, koji je bio pogođen u oko i bio očigledno mrtav.

Na kraju su stigli do puta koji vodi od Kozare do Mrakovice, gdje su vojnici ove ljude ukrcali u kamione i odvezli do kasarne Benkovac. Kada su tamo stigli, vojnici su ih primorali da se postroje sa rukama na potiljku, napolju na jakom suncu. “Bilo je puno vojske, pucalo se, pjevalo se, feštali su, pekli su janjce. ”Nakon nekog vremena, ovi vojnici su iz grupe izdvojili pet ili šest ljudi među kojima je Samir prepoznao Ekru Alića. “Odveli su ga u neku zgradu. Počeli su vjerovatno da ga udaraju, jer počeo je da vrišti. Rekao je: ‘Nemojte mi to raditi. Rađe me ubijte.’” Tada je Samir čuo pucanj, nakon čega je uslijedila tišina. Nikad poslije toga niko nije vidio Ekru Alića ili bilo koga od ljudi koji su tada izdvojeni iz grupe.

Nakon nekoliko sati, vojnici su preostale ljude premjestili u jedno malo kupatilo. Samir je u toj prostoriji ostao slijedeća tri dana. Bila je toliko prenatrpana da niko nije mogao da legne. “Mogli smo malo da se iskrenemo. Nismo mogli ležati. Ljudi su ležali, nasloniš se jedan na drugog”. S vremena na vreme, vojnici bi ubacili malo hljeba i džema i vode. U nekoliko navrata vojnici su iz prostorije odvodili neke od ljudi da bi ih premlaćivali. Jedan od njih bio je Hamid, lokalni hodža, koji se takođe predao na Kozari. Samir se prisjeća: “Jednom kad su ga vratili nazad, nisu ga uveli nigdje u sobu, već bio je malo u tom hodniku. Stavili su mu jednu stolicu. Sjedio je na stolici. Od pasa pa gore, nije imao ništa na sebi, bio je sav modar. Nisi mogao stavit prst nigdje na tijelu, sav je bio plav, koliko su ga pretukli, po licu. Nije ništa govorio, samo je sjedio na stolici”.

DOLAZAK U OMARSKU: Nakon tri dana, Samir je saznao da će biti premešteni. Dok su trčali ka autobusima kojima su trebali biti preveženi, zatočenici su bili primorani da viču “Srbija, Srbija” i podižu tri prsta. Vojnici su stajali u špaliru do autobusa i udarali zatočenike puškama dok su ovi trčali do autobusa. Samir i ostali muškarci su u autobusu bili primorani da sjede spuštenih glava kako ne bi vidjeli gdje ih odvode. Posle nekog vremena, autobus se zaustavio i zatočenici su ponovo primorani da trče kroz špalir vojnika koji su ih tukli. Samir je brzo otrčao do zgrade koja je izgledala kao garaža u kojoj su tada bili zatočeni. Niko od njih nije znao gdje se nalaze, ali su kasnije saznali da je u pitanju Omarska, bivši rudnik koji je pretvoren u zatočenički logor.

Zajedno sa oko 150 drugih muškaraca, Samir je bio zatočen u toj garaži sljedećih 10 dana. Kada je rezimirao šta je tamo pretrpjeo, rekao je: “To je teško opisati. To je bilo užasno, neopisivo. Pakao“. Garaža je bila toliko pretrpana da su morali da stoje sve vrijeme, a prvih nekoliko dana nije bilo mjesta ni da se okrenu, dok neki od ljudi nisu odvedeni odatle. Gospodin Poljak se prisjeća da nije bilo dovoljno vazduha: “To je bilo strašno. Bilo je jako vruće. Nije bilo dovoljno zraka. Sjećam se da sam u roku od pola sata, sat, bio skroz oznojen, skroz mokar, odjeća sva što sam imao na sebi, majicu, pantalone, sve je bilo mokro. Sve u goloj vodi. Bilo je neizdržljivo. Sjećam se da sam stavio ruku na zid i onda sam vidio da se farba kojom su zidovi bili ofarbani da je jednostavno počela da se topi, da se briše. Plafon je bio pun kapljica od znoja”.

PO METODAMA AUŠVICA: Vojnici su primoravali zatočenike da pjevaju pjesme u zamjenu za jedan jedini kanister vode, oko kojeg su zatočenici morali da se bore, jer nije bilo dovoljno vode za sve: “Bilo je užasno. Jednostavno, borba za opstanak. Niko se više brinuo za nekog pored sebe. Otimali smo se za tu vodu kao životinje, samo da dođeš do te kapljice vode da se malo napiješ”. Dva dana zatočenici nisu dobijali nikakvu hranu. Onda je neko otvorio vrata i unutra ubacio nešto hljeba. Ljudi su se ponovno međusobno borili da bi ga dobili.

Već prve večeri, dva momka su se ugušila… „Ležali su tu, na podu, mrtvi. Niko se nije osvrtao na njih. Bili smo u takvom stanju da se svak za sebe samo brinuo. Nije nikakva osjećanja budila činjenica što on leži tu mrtav. Do juče smo pričali takoreći, danas leži mrtav, kao da nije čovjek. Bilo je užasno”. Neki od ljudi su počeli da haluciniraju: “Baš se sjećam ovog jednog momka, mlađi je bio... počeo je da halucinira. ’Bježite iz te šume. Šta ćete tu. Eto idu Četnici. Pobiće nas’. Bio je jedan stari čiča, koji me gledao u oči kao da gleda kroz mene. Počeo je da mi govori "Mali idi, preži konje, idemo".

Nakon jednog ili dva dana, zatočenicima je bilo dozvoljeno da izađu napolje da bi obavili malu nuždu. Na travi pored njih ležalo je tijelo jednog od mladića koji su se ugušili. “Uopšte nisam obraćao pažnju. Tu leži mrtav čovjek, što nije pobudilo nikakva osjećanja u meni, kao da je to komad drveta, balvan, stijena”. Samir priznaje da je u toj “nenormalnoj situaciji” jedini osjećaj koji je imao - ogromna radost što je napolju, van zagušljujućeg zatvora: “Osjećao sam se predivno. Zrak je nekako imao lijep miris, i sunce, bilo je fino. Teško je opisati, bio je predivan osjećaj. To mi je ostalo u sjećanju, to jutro, to sunce, ta trava, taj miris zraka”. Nakon deset dana g. Poljak je konačno prebačen u jednu prostoriju u drugoj zgradi u okviru logora. Tu su se nalazili njegov otac i neki drugi rođaci koji su tu već bili držani duže od mjesec dana. Samir je isljeđivan tri puta, a jednom prilikom mu je rečeno da se tereti za učešće u oružanoj pobuni – iako nikad nije učestvovao u sukobu.

Vojnici su takođe mnogo puta ispitivali i tukli Samirovog oca.  Jednog dana, odveli ga iz prostorije oko pet popodne. Samir priča: “On se vratio otprilike oko 12 sati noću. Većina koji su bili u sobi spavali su. Sjeo je, nije puno pričao. Bio je preplašen. Vidjelo se na njemu da je bio preplašen. Oblivao ga je hladan znoj. Ali nije htio puno da priča o tome”. Nakon sat vremena, neko je došao do vrata i ponovo prozvao Samirovog oca: “Sjećam se dobro da je ustao i da je krenuo prema vratima, da se okrenuo prema meni, malo nasmiješio i izašao”. Samir više nikad nije vidio svog oca. U Omarskoj, niko od ljudi koji su odvođeni noću nije se vratio.

U avgustu, većina zatvorenika je prebačena u druge logore. Međutim, Samir je ostao u Omarskoj, zajedno sa još oko 150 drugih zatočenika: “Mi koji smo ostali, bilo nas je jako strah. Mislili smo da će nas pobiti”. Međutim, sljedećeg dana, svaki od zatvorenika je dobio krevet - prvi put u tri mjeseca da je Samir mogao da legne. I ostali uslovi su se popravili: nije bilo zlostavljanja, hrana se poboljšala, zatočenici su mogli da se briju i šišaju. Dobili su zadatak da očiste toalete, da bi uklonili sve tragove ubistva. “Znam baš dobro par momaka, išli su skloniti nekoliko tijela mrtvih koja su bila nedaleko od logora, koja su tu stajala dugo. Sjećam se: kad su pokušali da ih pomjere, jednostavno se tijelo raspalo, kako da kažem, iščupali su ruku, nogu...“.

Zatočenici su bili zbunjeni ovim neočekivanim poboljšanjem uslova u kojima su držani. Međutim, uskoro im je sve postalo jasno kada su strani novinari i predstavnici Crvenog krsta posjetili logor tokom narednih nekoliko sedmica. Na kraju, Samir je prebačen u logor Manjača. Tu je ostao do kraja decembra 1992, kada je prebačen u Batković u sjeveroistočnoj Bosni, nedaleko od Bijeljine. Tu je ostao do 9. oktobra 1993. godine, kada je oslobođen nakon razmjene zarobljenika: “Ne znam kako sam preživio i kako sam normalan uopšte, ako se može reći da sam normalan”.

Samir je 1994. godine napustio Bosnu. Nikad nije video svoje rođake koji su držani u logoru Omarska: “Nema ih. Nikad se nisu vratili. Njihova tijela još nisu pronađena“.

PRESUDA PROTIV STAKIĆA: Izrečena je 31. jula 2003. Milomir Stakić je proglašen kriv po četiri tačke za zločine protiv čovječnosti i po jednoj tački za kršenje zakona i običaja ratovanja. Osuđen je na 40 godina zatvora.

Dio 4 - Savršeni lanac srpskih zločina

Broj umrlih u prijedorskim logorima nije dostigao nacističke nivoe, ali je okrutnost bila uporediva. Zatvorenici su mučeni na najsvirepije načine i ubijani oružjem koje bi se krvnicima našlo pri ruci - puškom, nožem, makazama ili parom snažnih ruku oko mršavog vrata. Iako je Radovan Karadžić, politički vođa ovih zločinaca, uvjeravao svijet da se radi o “sabirnim centrima otvorenog tipa”, prava istina je izašla na vidjelo kada su novinari i diplomati razgovarali s logorašima koji su se dokopali sigurnosti u Hrvatskoj gdje su mogli slobodno govoriti

Ratna dešavanja u Prijedoru – pisala je Suzana Anđelić u „Slobodnoj Bosni“ - specifična su u odnosu na druge bosanskohercegovačke gradove. Godinu dana je kontinuirano trajalo protjerivanje nesrpskih civila i njihovo ubijanje, a prijedorski logori prizivali su sjećanja na slične nacističke tvorevine. Broj odgovornih za ratne zločine u Prijedoru je toliki da se može govoriti o kolektivnoj odgovornosti srpskih žitelja ovog grada koji su u velikom broju podržali zločine SDS i njegovih vojnih i policijskih struktura. U velikoj mjeri su učestvovali u pljačkanju bošnjačkih naselja i zlostavljanju svojih komšija unutar logorskih ograda.

BIZARNI ENTUZIJAZAM SRPSKIH MUČITELJA: Broj umrlih u prijedorskim logorima nije dostigao nacističke nivoe, ali je okrutnost bila uporediva. Zatvorenici su mučeni na najsvirepije načine i ubijani oružjem koje bi se krvnicima našlo pri ruci - puškom, nožem, makazama ili parom snažnih ruku oko mršavog vrata. Iako je Radovan Karadžić, politički vođa ovih zločinaca, uvjeravao svijet da se radi o “sabirnim centrima otvorenog tipa”, prava istina je izašla na vidjelo kada su novinari i diplomati razgovarali s logorašima koji su se dokopali sigurnosti u Hrvatskoj gdje su mogli slobodno govoriti. Najkompletniju sliku logora u Krajini napravio je američki State Department i seriju ovih izvještaja poslao je Vijeću sigurnosti UN, ali kada je svijet odlučio reagovati već je bilo kasno za hiljade ljudi koji su bili mrtvi ili trajno fizički oštećeni.

Izvještaji State Departmenta sadrže stravična svjedočenja. U jednom od njih koji datira od 22. oktobra 1992. i nosi naziv “Zlostavljanja civila u kaznenim centrima” navedeni su primjeri surovosti teško pojmljivi ljudskom razumu poput onoga koji iznosi jedan od preživjelih zatvorenika logora Omarska. “Svjedok izjavljuje da je jedan mladi Musliman iz Kozarca koji je imao motocikl suzuki mučen pred drugim zatvorenicima. Bio je gadno pretučen po cijelom tijelu, a zubi su mu bili izbijeni. Stražari su mu onda testise zavezali čvrsto žicom, a drugi kraj žice zakačili za motocikl žrtve. Jedan stražar je sjeo na motocikl i u punoj brzini se odvezao”. U Prijedoru se pokazalo da nisu postojale granice bizarnog entuzijazma za mučitelje koji su sa zadovoljstvom činili zločine.

Svedoči o tome još jedan tekst Suzane Anđelić koja se bavila sudbinom ratnog zločinca Darka Mrđe zvanog Dado (presudom od 31. marta 2004, osuđen na zatvorsku kaznu od 17 godina). Prijedorčanin Darko Mrđa naizgled je živio monotoni palanački život. Dane je provodio ribareći uz Sanu ili sa društvom u gradskoj kuglani. Malo se bavio trgovinom, a više reketiranjem imućnijih sugrađana. Ovaj nekadašnji koreograf u prijedorskom kulturno-umjetničkom društvu, u ratu je bio pripadnik interventnog voda Specijalne policijske jedinice i jedna od uzdanica prijedorskog šefa policije Sime Drljače, kojeg je Haški tribunal optužio za ratne zločine, a koji je 1998. ubijen prilikom pokušaja hapšenja. Osim Drljače, na javnim optužnicama Tribunala našla su se trideset tri prijedorska Srbina, uključujući i ratnog gradonačelnika Milomira Stakića, nekadašnjeg predsjednika Skupštine opštine Milana Kovačevića, te brojni čuvari zloglasnih prijedorskih logora Omarska, Keraterm i Trnopolje. Prijedor, drugi po veličini grad u sjeverozapadnoj Bosni, do rata je imao 112 hiljada stanovnika od kojih su Bošnjaci činili većinu, bilo ih je skoro 50 hiljada. Protjerani su, odvedeni u logore ili ubijeni nakon što su srpske snage u maju 1992. preuzele kompletnu vlast u gradu. U knjizi nestalih opštine Prijedor upisano je 3.227 imena, ali pretpostavlja se da pomenuti broj nije konačan.

KORIĆANSKE STIJENE: Darko Mrđa nije bio na javnoj optužnici ali je strahovao da će biti uhapšen i odveden u Hag i sklanjao bi se daleko od javnosti kada bi neki od njegovih sugrađana bio uhapšen. Kasnije bi se ponovo vratio svojim uobičajenim navikama. Prijedorski Bošnjaci, od kojih su mnogi nosili “uspomene” na njegova batinanja, sretali su ga na ulici baš kao i mnoge slične njemu čija su zlodjela pamtili. “Bio je jedan od najvećih zločinaca uz Simu Drljaču”, pričali su mnogi. Pamtili su ga kao logorskog čuvara koji je zatvorenike tukao do smrti. Svjedoci koji su preživjeli stravični masakr na Korićanskim stijenama na planini Vlašić kada je ubijeno više od 200 Bošnjaka imenovali su ga kao jednog od izvršilaca ovog zločina. Da Mrđa nije bezrazložno strahovao, pokazalo se 13. juna 2002. godine kada su ga u Prijedoru uhapsili vojnici SFOR-a. Dan kasnije otpečaćena je optužnica koja je protiv njega podignuta 16. aprila 2002. koja ga tereti za zločin protiv čovječnosti, kršenje zakona i običaja rata.

ZLOČINCI IZ PRIJEDORA - JOŠ UVIJEK NA SLOBODI: Očito, ni danas mnogi Srbi nisu spremni prihvatiti odgovornost za zločine ne samo u prijedorskoj policiji, nego i u najodgovornijim institucijama Republike Srpske. Tako je nakon hapšenja Darka Mrđe protestovao Siniša Đorđević, savjetnik premijera Mladena Ivanića za odnose sa Tribunalom. Pitao je zašto Tribunal nije otpečatio optužnicu protiv Mrđe i dostavio je Vladi RS čime bi omogućio Mrđi da se preda ili da ga uhapsi policija Republike Srpske. Pa, jasno je zašto nije. O spremnosti policije ovog entiteta da hapsi lica koja potražuje Tribunal dovoljno govori činjenica da u Prijedoru, nadomak Bošnjaka i Hrvata koji se vraćaju svojim kućama, još uvijek slobodno žive oni koji su ih slali u logore, zlostavljali ih i upravljali tim logorima poput Željka Meakića, komandanta Omarske, koji je sedam godina bio na javnoj optužnici Tribunala, da bi tek onda otišao u Hag. Upravnik logora Trnopolje Slobodan Kuruzović bio je zamjenik direktora u jednoj od prijedorskih osnovnih škola i istaknuti član SDS (preminuo je, a da nije uhapšen i osuđen za svoje zločine). U prijedorskoj policiji bila je zaposlena ratna garnitura policajaca i nekadašnjih logorskih čuvara koji su uživali zaštitu Mirka Tufegdžije, načelnika policije, takođe ratnog kadra.

Dakle, gradom slobodno šetaju odgovorni za zločine, tako da je prilika za dokazivanje kooperativnosti i više nego dovoljno. Ipak, pomenimo procjenu jedne od međunarodnih organizacija kako u Bosni i Hercegovini živi oko 20 hiljada ljudi koji su odgovorni za ratne zločine - kao izvršitelji, učesnici ili podstrekači zločina i da veći dio njih vjerovatno nikada neće odgovarati za svoja nedjela. Žive kao ugledni ljudi, neki su čak na funkcijama ili su još uvijek uticajni u svojim sredinama. S vremena na vrijeme, njihov relativno miran život pomuti vijest o nečijem hapšenju ili najava novih optužnica u Hagu. Veliki broj njihovih žrtava i danas se vode kao nestali i za istinom o njima porodice još uvijek tragaju.

STRAVIČAN POKOLJ: Darko Mrđa je bio komandir interventnog voda specijalne policijske jedinice koja je 21. augusta 1992. strijeljala više od 200 Bošnjaka na Korićanskim stijenama. Bošnjaci koji su tada pobijeni povedeni su iz logora Trnopolje uz objašnjenje da će autobusima biti prevezeni do Travnika i razmijenjeni nakon što su pod pritiskom međunarodne javnosti srpske vlasti bile prisiljene raspustiti logore. Konvoju logoraša koji su pratili pripadnici srpske vojske i policije pridružilo se više od hiljadu stanovnika sela Tukovi. Kolona je zaustavljena kod sela Smetovi na planini Vlašić kada je Darko Mrđa naredio da se izdvoje muškarci. Žene i djeca su nastavili putovanje do Travnika, a muškarci su prevezeni do planinskog lokaliteta Korićanske stijene. Dovedeni su do provalije i naređeno im je da kleknu licem prema ambisu.

Darko Mrđa je izdavao zapovijedi i ispratio ih u smrt riječima: “Ovdje ćemo obaviti razmjenu, živi za žive, a mrtvi... zna se”. Policajci su zapucali, njihove žrtve su padali niz strme ivice stijena. Ipak, šest zatvorenika je preživjelo da bi mogli svjedočiti o ovom stravičnom pokolju. Najmlađi od njih, tada šesnaestogodišnjak, Sanemir Kljajić, proveo je dvanaest dana u provaliji među mrtvim tijelima. Puzajući je došao do rijeke Ugar i trinaesti dan uspio izaći iz ambisa, ali se onesvijestio pokušavajući ubrati nekoliko šljiva. Seljak koji ga je pronašao obavijestio je vojnu komandu i odveden je u Skender Vakuf gdje je uz batinanja ispitivan. Kasnije je razmijenjen zahvaljujući tome što je bio registriran od strane Međunarodnog crvenog krsta i danas živi u jednoj evropskoj zemlji. Na Korićanskim stijenama ostao je bez oca, brata i amidže.

Svoja svjedočenja preživjeli su ispričali haškim istražiteljima. Prema njihovim procjenama, tada je strijeljano najmanje 200 ljudi ali tačan broj još uvijek nije utvrđen, niti je izvršena ekshumacija ove masovne grobnice. U dodatku optužnice navedena su imena 238 bošnjačkih muškaraca koji su posljednji put viđeni u ovom konvoju. Određeni broj muškaraca ipak je sa konvojem stigao u Travnik, bili su to oni koji su živote otkupili zlatom, novcem i drugim vrijednostima koje su imali kod sebe.

KO JE SAKRIO ZLOČIN: Darko Mrđa je jedan od neposrednih izvršilaca ovog masakra zbog kojeg je odgovarao pred Haškim tribunalom. Međutim, on je bio samo karika u savršenom lancu zločina. Za masakr koji su počinili prijedorski policajci odmah su saznali vojni organi. Konvoj koji se kretao prema Travniku bio je u njihovoj nadležnosti. “Na Korićanskim stijenama, na starom putu od Skender Vakufa prema Travniku, grupa policajaca iz rezervnog sastava MUP iz Prijedora napravila je stravičan zločin nad civilima”, stajalo je u depeši koju je dan nakon masakra potpukovnik Boško Peulić, tadašnji komandant 122. pješadijske brigade iz sastava Prvog krajiškog korpusa, poslao na adrese organa bezbjednosti Vojske i MUP tadašnje Srpske Republike Bosne i Hercegovine. Ali, zločin na Korićanima je prošao nekažnjeno.

Iako je postojala informacija o počinjenom zločinu nadležno tužilaštvo nije reagovalo, kao ni tadašnji ministar policije Mićo Stanišić, niti načelnik banjalučkog CSB-a Stojan Župljanin. Nije se zanimao ni tamošnji načelnik resora državne bezbjednosti Nedeljko Kesić. Angažovao se samo ministar odbrane general Bogdan Subotić, ali samo na zataškavanju istrage o ovom zločinu. Dan nakon ubistva zatvorenika, pripadnici Civilne zaštite uklonili su tragove zločina s lica mjesta, a konačno čišćenje lokacije završio je Simo Drljača sa svojim ljudima. Mrđina policijska jedinica bila je regularna policijska jedinica pod kontrolom opštinskog Kriznog štaba koji je, opet, bio odgovoran Kriznom štabu AR Krajina. Upravo zato, za zločin na Korićanskim stijenama pred Tribunalom u Hagu odgovarali su i politički lideri Krajine. Ovaj zločin stavlja se na teret i Milomiru Stakiću, ratnom gradonačelniku Prijedora, ali i najvišem rukovodstvu Krajine, predsjedniku Kriznog štaba Radoslavu Brđaninu i generalu Momiru Taliću, nekadašnjem komandantu Prvog krajiškog korpusa.

ISPOVJEST PREŽIVELOG S KORIĆANSKIH STIJENA (IME I PREZIME POZNATI HAŠKOM TRIBUNALU): U našem selu Čarakovo rat je počeo krajem maja 1992. Četnik Drago Tintor je dolazio s kombijem, s njim je dolazio i jedan Mićo Jurišić, kad bi njih vidjeli svi smo bježali. Oni su ubijali naše susjede, a i oni su nam susjedi. Navečer su dolazili, ubijali, palili, krali. Imali su maskirne uniforme, a imali su uniforme JOS-a. Svi Srbi u mjestu su bili naoružani, čak i djeca od 14 godina. Provodili su čišćenje i ubijali i našu djecu. Djeca su ubijana! Uzmu najmlađe dijete i govore: "Ukoliko ne predate zlato, ubit ćemo ga!" Žene su davale sve što su imale! Mi muški smo se krili po šumama i potajno bi nam žene donosile hranu.

Od 23. maja je tako bilo. Sve dok nam nisu žene odveli mi smo bili u šumi. Žene su odvedene u logor Trnopolje i mi smo se mogli ili predati ili se izvlačiti prema Bihaću. Jedna grupa je pokušala proboj, ali je bila dočekana. Sve su imali pripremljeno i znali su kud se krećemo. U našoj grupi na Žegeru kod sela Čarakovo u blizini Prijedora, bilo je 200 ljudi. Imali smo nešto brašna i tu se hranili, ali je svako za sebe morao donijeti odluku što će napraviti. Nas nekoliko je krenulo na rizik, uspjeli smo proći most i barikadu ali kad smo došli u centar Prijedora pokupili su nas i odveli.

Prvo smo bili u Keratermu, tamo su nas tukli tri sata, to je bilo krajem sedmog mjeseca. Odatle su nas prebacili za Trnopolje. U Trnopolju je bilo oko 30 policajaca što su nas tukli, bilo je oko 11 sati navečer, tortura je trajala oko tri sata, dok nije došao komandant logora Slobodan Kuruzović sa svoja tri sina koji su oficiri srpske vojske i počeo nas on ispitivati, nakon što je istjerao policajce. Nisu imali oznake, nisam mogao raspoznati šta su po činu, samo znam da su bili majorovi sinovi. Major Kuruzović je bio komadant logora Trnopolje. Kad je došla strana ekipa nismo smjeli govoriti, jer su oni iza njihovih leđa prijetili.

Dana, 21. kolovoza pet autobusa je došlo po nas. Spremili smo stvari i svi smo htjeli ići, bilo nas je oko 4 000. Svi nismo mogli, potrpali su nas, jedva smo disali. Jedan autobus je bio pun žena i djece. Prvo zaustavljanje bilo je u Kozarcu, gdje su nam se pridružili kamioni i tri šlepera sa izbjeglicama. Konvoj je krenuo prema Banja Luci. Pred Banja Lukom je ovaj koji je bio vođa autobusa rekao da mu predamo sve zlato, novce, sve što imamo, jer rekao je da će nas Srbi na barikadama sve pobit ako nam nešto nađu. Skinuo je punu jednu vrećicu zlata, srpskih novaca, sve što smo imali dali smo.

Znali smo da idemo prema Travniku. Taj major Kuruzović nam je dao garanciju da nam se ništa neće dogoditi i da će nas preuzeti naša vojska i prebaciti dalje prema Splitu. Kada smo došli u Skender Vakuf nismo stajali ni pet minuta. Zaustavili smo se zbog toga što su prepuni autobusi prokuhavali i da bi sačekali kamione sa civilima, bilo ih je i po 300 u jednom.

Kad smo krenuli iz Skendera naređeno je da svi legnemo na dno autobusa. Skrenuli smo sa glavnog puta kroz šume i nismo se vozili ni 10 minuta kad smo se ponovo zaustavili. Vikali su: "Svi dole glave, ovo je prva borbena linija!" Tu smo stajali oko sat vremena. Vođa puta i vozač su izišli, došao je unutra jedan vojnik i pitao: "Ima li rakije?" Srpska vojska, sa oznakama SAO Krajina, prolazila je kamionima, psovali su, lupali rukama i nogama po autobusu, a mi se nismo smjeli ni pomaknuti, ležali smo licem okrenuti prema podu autobusa.... Po akcentu smo znali da nisu iz Bosne.

Vozili smo se preko nekih livada, neko je malo uspio podići glavu, vidjeti kuda idemo. Kad smo došli u kanjon Ugra, onda su rekli da možemo ustati i podići glavu. Vidio sam da smo prešli rijeku preko drvenog mosta i bojali smo se da most ne pukne. Rekli su nam nakon što smo prošli most, da možemo uzeti boce i natočiti vode, izišlo je par ljudi. Mi koji smo ostali šutili smo i sjedili. Ušlo je pet četnika i naredili nam da svi iziđemo van iz autobusa i da se postrojimo. Izišli smo noseći svak svoje stvari. Iskrcali su još ljudi iz kamiona, isto tako, i rekli nam: "Nemate se šta bojati! Idete na razmjenu za naše." Bilo nas je oko 250 postrojenih. Bila su dva autobusa prazna i ulazili smo unutra, tjerani i zbijani, da nas što više stane. Po pet ljudi je ležalo jedni na drugima. Morali smo ponovo leći na pod kao i prije. Nakon pola sata vožnje smo se vozili uzbrdo, po makadamu, kamioni su odjednom prešli na drugu stranu puta i stali na ivici kanjona. Motori su se ugasili, čuli smo da drugi kamioni i autobusi kraj nas prolaze. I policijski auto je nastavio put. Ostao je s nama Darko Mrđa, naš komšija, kapetan iz sela Tukova. On je sa sobom imao 11 ljudi s kojima je on stalno. E, onda je počeo masakr!

Izvodili su po jednog iz autobusa i čulo se samo kako pištolj opali. Bilo je oko pet sati popodne. Bili smo na mjestu zvano Korićanske stijene. To sam saznao tek kasnije, u Jajcu, kad sam nekim ljudima opisivao mjesto na kojem smo stajali. Oni koji znaju taj teren su mi rekli ime mjesta. To je na Vlašiću, 20 kilometara od Travnika, 18 kilometara od mjesta Smetovi, gdje se iskrcavaju oni koje predaju našoj vojsci.

Prvo su izveli jednog čovjeka, čuo se pucanj, ubili su ga! Onda drugog, trećeg,... a onda su izvodili po dva čovjeka. Vodili su ih samo pet metara iza autobusa. Nisam vidio ništa dok nisam izveden, samo sam čuo pucanje. Svima je bilo jasno šta se događa. Tu je već i počela panika. Neki su se pomaknuli, a ovaj četnik je vikao: "Pomakne li se još neko sve ću vas pobiti iz autobusa!"

Ubrzo su naredili da izlazimo po trojica. Izvedu trojicu i čuješ kratki rafal ili pištolj. Najčešće se čuo samo pištolj. Pištoljem je najviše ubijano. Iz pištolja je ubijao Darko Mrđa. Na glavi je imao crvenu beretku i oznaku "Srpske krajine". On je ubijao!

Kad je došao red na mene, udario me kundakom i rekao: "Povedi još dvojicu sa sobom." Kad se toga prisjetim... Prije toga je izveden moj stariji brat i njegov mlađi sin, a u autobusu su ostali još njegov stariji sin i moj mlađi brat. Dok smo ležali u autobusu ja sam bratu šaptao da pokušamo bježati pa šta bude. On nije bio spreman za bjeg i ostao je ležati ukočen i preplašen. Prvo su izvodili na prednja vrata, do sredine autobusa, a onda su otvorili zadnja vrata i izvlačili ljude. Prije nego sam izišao u autobusu je ostalo još samo pet-šest ljudi.

Ja sam izlazeći gurnuo vojnika rukom u stranu. Malo sam ga smeo. Imao je pištolj u ruci. Meni je do ivice puta trebalo tri metra, da skočim u provaliju za koju nisam znao ni kakva je ni kolika je. Pucao je za mnom. Provalija je bila duboka tridesetak metara. Padao sam. Pao sam na neko drvo i ostao viseći. On je nekomu vikao da me ubio. "Mogu te ja ubiti!" - govorio je jedan od četnika. "Ja sam njega ubio!" - odgovorio je. Ispalio je tri metka za mnom. Tek kad sam pao pitao sam se da li me je pogodio? Imao sam ozljedu ruke. Pravio sam se mrtav i samo sam skliznuo na zemlju. Mogao sam sve vidjeti. Ljude dovode, oni stoje, streljaju ili onda ih dvojica uzimaju za noge i bacaju u jamu. Jedan je pao pet metara od mene. Kanjon je bio dubok najmanje 400 metara! To je kanjon Ugra! Kanjon je pust, samo stijenje, na tom mjestu gdje sam ja skočio bilo je po koje drvo. Imao sam sreće da nisam pao na to drvo i ja bih bio mrtav.

Rijeka je uska dva metra ali je duboka, sa brzacima i izgledalo je da tuda čovjek živ ne može proć. Čovjeku kojeg su bacili pukla je glava. Točno mi je na prsa pao njegov mozak! Skinuo sam ga laganim potezom ruke, da četnici ne primjete da sam živ. Još sam neko vrijeme gledao šta su radili. U međuvremenu su se vratili oni kamioni koji su odvezli žene i djecu iz našeg konvoja. Po četnike je došlo nekakav auto kojim su otišli.

Tada sam primjetio jednog ranjenog momka. Prišao sam mu, krvario je iz noge. Visio je o nekoj grani oko 20 metara od mene. Uspio sam mu zaustaviti krvarenje, previo sa ga njegovom majicom. Ja nisam imao majicu. Nakon što sam ga previo začuli su se pucnji sa druge strane brda. To su bili Srbi, mještani, koji žive tu. Sve su gledali. Kad su vidjeli da ima živih, otišli su, uzeli puške i počeli pucat.

Taj momak mi je rekao: "Bježi! Spašavaj se!" I ja sam se spustio do rijeke. Rijeka je bila hladna, ali sam se u njoj krio i nisam imao kud jer sam predhodno vidio četiri baklje kako se spuštaju prema kanjonu. Već je bio sumrak. Znao sam da neće ući u vodu i ići za mnom, ali sam od straha, čitavu noć bježao niz rijeku. Dva dana i dvije noći nisam izlazio iz vode. Padao sam niz vodopade. Brzaci su me nosili. Samo bi se navečer malo izvlačio iz vode i uhvatio za stijene, jer su me već grčevi hvatali. Kad sam naišao na drugu rijeku krenuo sam uzvodno, opet uz rijeku, izbjegavajući obližnji put. Mislim da su mi kasnije rekli da se rijeka zove Ilonjska. Nakon pola dana sam došao do puta. Vidio sam kuće tako da više nisam mogao ići rijekom. Čuo sam i topovsku paljbu po mjestu prema kojem sam se kretao. Mislim da su to položaji koje drže Hrvati. Prebacio sam se u šumu i probijao se izbjegavajući njihove patrole. Jednom su me primjetili i ganjali me da me uhvate živog.

Na svakih 50 metara sam nailazio na vojnike. Našao sam karnister i ponio ga sobom jer mi je trebao za vodu. Slučajno su me primjetili dvojica vojnika. Pitali su: "Kud ćeš tamo?" Sjedili su. Imali su kape s kokardama, obrijani, fino sređeni u maskirnim uniformama. Rekao sam: "Idem po vodu!" -"Eto imaš tu potok, natoči." -"Ne, ne! Idem dolje na rijeku" - rekao sam. -"Dobro hajde, ali ovuda se vrati." Tako sam ih izbjegao. Ali nakon 50 metara čuo sam kako netko viče: "Stoj!" Nisam smio stati. Počeo sam bježati. Noć je padala. Pucao je za mnom. Granate su okolo padale. Oni su pucali iz tenkova na mene, vjerojatno na naše položaje. Izišao sam na neku livadu. Bilo je nešto oko 15 km, čistina sama. Trebalo je to proći. Išao sam nekim rovovima u kojima sam nalazio konzerve, ali nisam imao otvarača da otvorim. A gladan sam bio! Dugo sam se provlačio, nailazio sam i na napuštene tenkove, zolje, i na njih što pucaju, piju i pjevaju! Slavili su nešto! Neka slava je bila. Bio je 27. ili 28. kolovoza. Rovovi i tenkovi su taj dan bili napušteni. Nakon toga sam kroz neku šumu išao tri dana, dok nisam vidio dole grad. Bliže meni, ispred grada je bilo jedno muslimansko selo. Došao sam u selo i mještani su me prihvatili, okupali i hranili. Deset dana su me držali samog u sobi da se odmorim. Nakon toga sam prebačen u Jajce pa u Travnik. Ovaj iskaz spreman sam ponoviti na svakom Međunarodnom sudu (u Zagrebu, 1992).

 Dio 5 – Kosturi koji govore

„Ljubi bližnjeg svog“ poznatog američkog,  americki novinar Peter Maasse

Peter Maass je radio kao strani dopisnik iz Azije i Evrope, u periodu od 1983. do 1995. godine. Članci su mu objavljivani u listovima Washington Post, New York Times, Wall Street Journal i New Republic. Za knjigu „Ljubi bližnjega svoga” dobio je 1997. nagradu za Knjigu godine Los Angeles Timesa (1997 A Times Book Of The Year Award) i nagradu 1997 Overseas Press Club Prize. Peter Maass živi u Njujorku i redovito piše za magazine New Yorker, Wired i Slate.

Milan Kovačević je htio da obavi molitvu. Bila je nedjelja, vikao je: „Jebeni svetac”, i htio je da ode u crkvu. Kovačević je imao oko stotinu kilograma, građen poput kakvog boksera teške kategorije, čiji su se mišići pretvarali u salo, ali on vas je i sad mogao jednim udarcem odalamiti tako da odletite na drugi kraj Balkana. Sjedio je na čelu stola u jednoj prljavoj sobi prljave zgrade općine u Prijedoru, gradu gotovo sasvim očišćenom od ne-Srba. Uz opreznu vojnu pratnju, u taj grad sam sa grupicom novinara stigao u jedno nedjeljno jutro, u augustu 1992. godine, i naša prva obaveza je bila susret sa Kovačevićem. Jer, mi smo željeli vidjeti njegov gulag. On za to nije htio ni da čuje.

Psovao je oficira koji nas je dopratio u Prijedor iz sedamdesetak kilometara udaljene Banja Luke. Šta se kog đavla mi raspitujemo za te logore? Što se, jebi ga, ne pozabavimo istragom o ubistvima srpskih beba? Njegovim vojnicima su ti „sabirni centri” bili potrebni da bi u njima držali muslimanske vojnike, vikao je Kovačević. I šta je tu čudno? Pa, ovdje se vodi rat. I zar ne znamo da su Srbi dobri prijatelji Amerikanaca? Kad se ovaj rat završi i kad Bosna bude pod punom kontrolom Srba, možda će ona postati pedeset i prva američka država! Kovačević se nije šalio. Na sebi je imao maskirnu majicu na kojoj je, i sprijeda i pozadi, pisalo – „Američka mornarica”. Momak je volio Ameriku.

KOVAČEVIĆ, LUD OD ROĐENJA: Bio je nevjerovatan tip. Po profesiji anesteziolog, Kovačević je imao brkove kao u morskog konja koji bi, da su vremena bila druga, činili da djeluje poput simpatičnog djeda, ali vrijeme je bilo ratno, i sivi brkovi su mu služili samo kao skladište za ostatke doručka. Pucao je od sirovosti i drčnosti. Čovjek bi ga istovremeno mogao i voljeti i prema njemu osjećati gađenje, kao da je u pitanju komičar koji se krevelji na sceni izazivajući navale smijeha. Ima li išta smješnije od ideje da bi se takva očišćena Bosna možda htjela spojiti, ne sa Srbijom, već sa SAD? Ali Kovačević se nije šalio. Desna mu je ruka bila u nježnoj vezi sa pištoljem za pojasom.

„Ovo je veliki trenutak u istoriji srpskog naroda”, pojao je kao sveštenik.

Kovačević je bio ludak od rođenja, i, kad to kažem, mislim doslovno. Rođen je, za vrijeme II svjetskog rata, u hrvatskom konc logoru, zloglasnoj klanici Jasenovac u kojem je skončalo na desetine – možda stotine – hiljada Srba, Jevreja i Cigana. Zamislite samo kakve mu je priče pripovijedala majka kad je bio mali – naravno – ako je preživjela Jasenovac. Kovačević je posjetiocima Prijedora govorio kako nikad ne smiju smetnuti s uma njegovo porijeklo, a to je bio savjet koji je bio i istinit i koristan. Bilo je neke vulgarne pravde u činjenici da je neko ko je rođen u koncentracionom logoru, kasnije rukovodio sopstvenim lancem logora.

Zlo ima dva lica. Postoji ono banalno lice o kojem je pisala Hannah Arendt u svom klasičnom djelu Eichmann in Jerusalem (Eichmann u Jerusalimu), koje bilježi život i suđenje jednom višem nacističkom funkcioneru, osuđenom na smrt u Jerusalimu za zločine protiv čovječnosti. Arendtova piše da je Adolf Eichmann bio tup čovjek, ni inteligentan niti podmitljiv, tek birokrata čiji su prsti mogli biti okrvavljeni samo nožićem za papir. Bio je personifikacija „banalnosti zla”. Želiš li primijeniti politiku zla, potrebni su ti ljudi poput Eichmanna. Vođe pripadaju drugom soju. Oni su poluludi geniji, vulgarno lice zla, Hitleri i Staljini, oni koji nude „konačna rješenja”. U Bosni, oni su bili ti koji su oživjeli pojam etničkog čišćenja, ispalili prve metke i počinili prva silovanja. U poremećenom univerzumu zla, to su oni „smioni”, oni što su kadri iskazati neizrecivo i izvesti neizvodivo, i udarivši dlanom o dlan, povesti kolone sljedbenika.

Činjenica da je Kovačević imao mučno i poremećeno djetinjstvo nije slučajnost. Ovo nije bio razuman rat kojeg su vodili razboriti ljudi. Pogledamo li malo pobliže školovane političare i generale koji su poveli obične Srbe u rat, vidjećemo da su imali mučnu prošlost. Pogledajte Slobodana Miloševića, srbijanskog predsjednika. Otac mu je propao kao pop, pa se ubio. Majka mu je bila vatrena komunistkinja koja je izvršila samoubistvo. Pogledajte generala Blagoja Adžića, načelnika generalštaba JNA, koji je organizirao rat protiv Hrvatske. Kao dijete, u II svjetskom ratu, Adžić se zavukao u stablo kad su hrvatske ustaške snage upale u njegovo selo, i gledao kako mu kolju cijelu porodicu. Ili, general Ratko Mladić, komandant srpskih snaga u Bosni. Oca su mu, u II svjetskom ratu, ubile ustaše, a kćerka mu je sama sebi oduzela život, za vrijeme rata u Bosni. Mladić je uveo novi vojni žargon, sa izrazima poput „prži”, „razvali ih” i „razvuci im pamet”; sve su to naredbe koje je izdavao preko vojnih radio veza. Kovačević je bio od njihovog soja.

DIREKTOR GENOCIDA: Prije nego što se Kovačević dao na posao, Prijedor je bio drugi po veličini grad u sjevernoj Bosni, sa 112.000 stanovnika, od kojih su Muslimani bili u tijesnoj većini nad Srbima i vodili skupštinu općine. Na početku rata, srpski nacionalisti su izveli košmarni puč protiv izabranih muslimanskih vlasti. Nije bilo mnogo borbe, jer su Srbi bili dobro naoružani, a Muslimani nisu pružili otpor vrijedan pomena. Bili su nespremni za rat. Kovačević je organizirao preuzimanje vlasti. Službena mu je titula zavisila od toga u kakvom je raspoloženju bio kad bi mu došli novinari u posjetu. Prilikom našeg susreta, Kovačević se predstavio kao „izvršni gradonačelnik”. Drugim je novinarima rečeno da je on „direktor grada” ili „predsjednik skupštine općine.” Bio je gospodar rata, a takvi mogu sebe zvati kako im volja.

Kad je većina prijedorskih Muslimana, muškaraca, otjerana u logore, kampanja čišćenja je usmjerena na razbijanje najtvrđeg oraha – zvanog Kozarac – gradića od 25.000 stanovnika, uglavnom Muslimana, koji se nalazio samo desetak kilometara cestom od Prijedora. Čišćenje Kozarca se pretvorilo u jedan od najgorih pokolja civila u cijelom ovom ratu. Mary Battiata, moja kolegica iz Washington Posta, napisala je podužu i vrlo ozbiljnu reportažu o čišćenju Kozarca, i ja koristim detalje iz njenog članka da bih ilustrirao to kako je ovaj grad praktično zbrisan sa lica zemlje.

Granatiranje je počelo 24. maja, nakon što je Kozarac bio opkoljen srpskim tenkovima. Do petnaest granata je padalo na grad svake minute iz dvanaest pravaca. Nakon nekoliko sati, granatiranje je prestalo, a Srbi su koristili megafone kako bi narodu Kozarca objavili da im niko neće nauditi, samo ako izađu iz podruma i predaju se. Narod je to i uradio, i gotovo istog trena kad su Muslimani, koji su se odlučili na predaju, napunili ulice, nastavilo se granatiranje. Bila je to prijevara, a ulice su bile prekrivene odsječenim udovima i ljudskom krvlju. Preživjeli su pobjegli natrag u podrume ili u brda. Nakon dva dana neprestanog bombardiranja, izdata je još jedna naredba da se predaju, i kozarački Muslimani su ponovo pristali da to urade.

Ovaj put, Srbi su izveli drugi trik. Kada se izranjavano stanovništvo Kozarca skupilo i, u koloni, krenulo prema fudbalskom stadionu, jedan Srbin koji je živio u gradu stajao je na balkonu i upirao prstom na svakog viđenijeg Muslimana – gradonačelnika, šefa policije, ljekare, advokate, sudije, poduzetnike, čak i sportske junake. Većinu su srpski vojnici ustrijelili na licu mjesta, ili su odvedeni u obližnju kuću gdje su zaklani. Jednom su čovjeku noge zavezali za tenk i onda ga vukli kroz grad. Skončao je tek kad ga je tenk pregazio. To je bila scena iz filma Schindlerova lista, ali ovo nije bio film i dok Steven Spielberg nije o tome napravio film, malo je Amerikanaca znalo, ili vjerovalo, da se takvo nešto dogodilo. Ovo je bio eliticid, sistematsko ubijanje političkog i ekonomskog vodstva jedne zajednice kako se ta zajednica više nikad ne bi obnovila. Najmanje 2.500 civila je u Kozarcu ubijeno za 72 sata. Bila je to prava klanica. Preživjeli su satjerani u koncentracione logore koje sam ja sad htio obići.

STRAH OD NOVINARA: Kovačević je nastavio da priča o odlasku u crkvu. „Dobro”, rekli smo, „idite u crkvu, ali, molimo vas da nam dozvolite da posjetimo vaše logore. Ako nemate šta kriti, zašto nas ne pustite tamo?” To je trajalo gotovo cijeli sat. Bio nas je sit, i na kraju nam je dodijelio prijedorskog šefa policije, Simu Drljaču, da nas odvede u tri logora u tom području – Keraterm, Trnopolje i Omarsku. Nismo bili prvi novinari koji su ih posjetili. Šačica reportera je tamo bila nekoliko dana prije nas, tako da je svijet već bio upozoren, i Kovačević je počeo čistiti svoj gulag, spirajući krvave mrlje, odvozeći leševe i komade tijela i zatvarajući najgore logore. Sad nam je mogao dopustiti da bacimo jedan „higijenski” pogled na njegove logore. Skoro da mi je to bilo milo, jer i taj posjet „Potemkinovim logorima” bio je dovoljno zastrašujući; dotuklo bi nas da smo vidjeli stvari kakve su stvarno bile.

Simo Drljača, naš vodič, bio je drugi najgadniji karakter u Prijedoru. Drljača, koji je bio visok skoro dva metra i odjeven u crnu maskirnu uniformu, imao je nezaobilazni pištolj za pojasom i prevarantski instinkt lošeg igrača pokera. „Zašto želite da idete u Keraterm?”, raspitivao se. „To je obična fabrika, tamo nema ničeg. Da, bilo je tamo nekoliko zatvorenika, ali to je samo na koji dan, a posljednji su otišli prije više od mjesec dana". „U redu”, odgovorili smo, „ali odvedite nas ipak tamo.” Slegnuo je ramenima i mi smo, u konvoju, krenuli prema tvornici keramike Keraterm u predgrađu Prijedora. Procurila je vijest da su tu počinjeni neki od najstrašnijih zločina. Bosanci su bili zatvoreni u skladišta, bez hrane, vode i svježeg zraka; mnogi su umrli od žeđi, ležeći u smradu sopstvenog izmeta i mokraće. Kad bi zavapili da im se pomogne, straže bi pucale kroz vrata; zatvorenici koji su izvođeni iz skladišta su obično bili nasmrt mučeni.

Naš je kombi ušao u fabrički krug. Bio je pust, nigdje nije bilo žive duše. Drljača nas je uveo u jednu zgradu i rekao nam je da je ona samo nekoliko dana u junu služila kao zatvor. „Vidite, nema krvi”, smješkao se. Dao nam je pet minuta da obiđemo cijeli krug. Zgrada je bila veličine fudbalskog stadiona; tu je bila glavna peć za pečenje keramike. Prostor oko peći je bio prazan, pokriven tankim slojem bijele prašine. Ni na podu ni na zidovima nije bilo ni traga ljudskih mrlja. Nije bilo ništa do odbačene pertle za cipele. Nije bilo nikakvog vonja, čak ni znoja ili antiseptika. Bilo je previše čisto. Zatvorenici nikad nisu bili držani u toj zgradi. Ratna lukavstva su započela.

UKLANJANJE DOKAZA: Drljača nas je odveo iz zgrade i rekao nam da se vratimo u kombi. Tražili smo da uđemo u skladište za ciglu, manje od dvjesta pedeset metara od nas. Naravno, kasnije ćemo saznati da je to bila zgrada u kojoj su držani i mučeni zatvorenici – i odakle su evakuirani samo dan prije našeg dolaska. „Ne”, kazao je on, „tamo ne možete, to je vojni objekat.” Nigdje na vidiku nije bilo ni jednog vojnika niti komada oružja. Čim je jedan od televizijskih snimatelja usmjerio objektiv prema zgradi, jedan od Drljačinih ljudi je skočio pred njega. Nema snimanja zgrade, vikao je vojnik. Drljača se opet nasmiješio. „Vrijeme je da krenete”, rekao je. Postupili smo po naredbi. Bili smo njegovi gosti i, ne vladamo li se po njegovim pravilima, mogli bismo i sami završiti u zatvoru. Baš tako.

Krenuli smo prema selu i, nakon petnaest minuta, stigli pred bivšu osnovnu školu iznad čijeg je ulaza bio natpis na engleskom: „Otvoreni prijemni centar – Trnopolje.” Kad su nekoliko dana prije nas tu stigli drugi novinari, bodljikava žica je još uvijek bila oko cijele zgrade i nije bilo nikakvog natpisa sa dobrodošlicom. Ali Trnopolje se samo malo promijenilo od tada; u suštini je to bilo isto ono mjesto. Nekoliko hiljada Bosanaca je bilo tu nagurano, okruženo, ne bodljikavom žicom, već naoružanim stražarima, koji su ih stalno obilazili, neprestano svjesni da nemaju kud pobjeći. Cijeli taj kraj je bio u rukama Srba, zatvorenici nisu imalu kud pobjeći, niti se sakriti, nisu se mogli čak na miru šćućuriti – nadajući se oslobađanju.

Nikad nisam mogao ni sanjati da ću jednog dana nabasati na živi kostur. To mi se desilo u Trnopolju. Prošao sam kroz kapiju i nisam mogao vjerovati svojim očima. Tu, tačno ispred mene, bili su ljudi koji su izgledali kao preživjeli iz Aušvica. Sjećam se da sam pomislio da iznenađujuće dobro hodaju za ljude bez mišića i mesa. Bio sam zapanjen samom činjenicom da su bili u stanju govoriti. Zamislite, kosturi koji govore! Obratio sam se jednom od njih, pogledao mu ruku i shvatio da bih je mogao ščepati i prelomiti nadvoje kao grančicu. Isto sam mogao uraditi i sa njegovim nogama. Vidio sam još desetine takvih hodajućih kostura. Mogao sam im svima slomiti ruke i noge. Krvc. Krvc. Kvrc.

Mnogo puta otkad sam izvještavao iz Bosne, odlazio sam u Ameriku i često se sudarao sa istim pitanjem: „Jesi li bio u tim logorima? Jesu li stvarno tako gadni?” I sad mi je teško povjerovati da su Amerikanci i zapadni Evropljani bili zatečeni onim što se dešavalo u Bosni i, naročito, da nisu povjerovali u priče o logorima. „Da, bio sam tamo, i, da, uistinu su gadni. Pa, vidjeli ste na televiziji? Zar ne vjerujete u to što ste sami vidjeli? Zar vjerujete ijednoj riječi Radovana Karadžića, vođi bosanskih Srba, koji kaže da su te slike falsifikat?” Chico Marx ima jednu sjajnu repliku u filmu Duck Soup (Supa od patke), kad pokušava da jednu naivnu ženu (igra je Margaret Dumont) navede da povjeruje u nevjerovatnu namještaljku: „Pa, kome ćeš vjerovati, meni ili svojim vlastitim očima?” Isto je to sa Karadžićem i logorima.

LOGORAŠKA DRAMA: U Trnopolju su držani ljudi koji su bili pušteni iz najstrašnijih konc logora, Omarske i Keraterma. Otud su stizali ovi kosturi. A žene i djeca, protjerani iz obližnjih sela, dolazili su dobrovoljno u Trnopolje. Da, dobrovoljno. To je bila jedna od najčudnijih situacija u Bosni – ljudi koji su sigurnost tražili u zatvoreničkim logorima. Otići u Trnopolje nije značilo otići na izlet, ali znane grozote koje će im tamo činiti bile su bolje od sudbine namijenjene Bosancima koji su pokušavali ostati u vlastitim domovima. Jer, žene su u Trnopolju mogle biti silovane, ali nisu ih silovale cijele bande. Tukli su ih, ali vjerovatno ih nisu ubijali. Ironija je da su prve televizijske slike koje su šokirale svijet bile slike iz Trnopolja, „najboljeg” logora. Nikad niko nije vidio one najgore logore kad je u njima bilo najgore.

Najsretniji zatvorenici Trnopolja su bili oni što bi našli mjesto na podu škole koja je zaudarala na mokraću i neoprane ljude. Unutra se nije moglo kročiti a da nekog ne nagazite. Oni manje sretni živjeli su napolju, pržeći se na augustovskom suncu i drhteći u hladnim noćima. Nužnik im je bio jedna kućica načinjena nad jarkom; ljudi su živjeli na nekoliko koraka od njega. Drljača nam je dao petnaest minuta da prošetamo okolo; tehnički govoreći, mogli smo razgovarati s kim smo htjeli. Ali stražari sa kalašnjikovima i ray-ban naočarima su tumarali okolo, i ja bih uspijevao razgovarati ne više od minute ili tako nekako, prije nego što bi mi se jedan od njih došunjao iza leđa i počeo prisluškivati razgovor. Nekoliko stražara je sklonilo puške na leđa i počelo nas slikati kako razgovaramo sa zatvorenicima. Nisu bili suptilni; oni su bili gazde i htjeli su nam to staviti na znanje. Ako ima išta što je zajedničko svim siledžijama, onda je to da svi hoće da ti stave do znanja da su siledžije. Jedan zatvorenik-kostur je jedva imao vremena da otkopča košulju, pokazujući mi osakaćena prsa, nekoliko desetina svježih ožiljaka od sam-Bog-zna-kakve torture, prije nego što mu je izraz užasa prekrio lice. Zurio je, poput jelena ulovljenog svjetlom automobilskih farova, u neku tačku tačno iznad moje glave. Okrenuo sam se. Stražar je stajao iza mene.

Produžio sam. Jedan me zatvorenik povukao za rukav. Pođite za mnom. Krenuo sam, nastojeći sakriti da ga slijedim. Odveo me do boka škole i, osvrnuvši se oko sebe, projurio unutra. Krenuo sam za njim. Kud me je vodio? Zašto? Bojao sam se ne samo nevolja u koje bih mogao zapasti, već i nevolja u koje se on mogao uvaliti. Vrata su se zatvorila za mnom. Soba je bila malena, mračna. Trebalo je koji trenutak da mi se oči naviknu. Pored mene su ljudi šaptali. Pogledao sam na pod. Tu su ležala dva tijela. Leševi? Još ne. Bio sam u stacionaru, najtužnijem stacionaru koji možete zamisliti. Bez lijekova, bez kreveta. A ja tu nisam smio biti.

RUTINSKE LIKVIDACIJE: Ljekar, i sam zatvorenik, mahnuo mi je da se sagnem kako me stražari ne bi vidjeli kroz prozor. Počeo je skidati prljavi zavoj sa noge jednog od dvojice ljudi. Šiknuo je gnoj. Čovjek je ispod samog koljena imao inficiranu rupu veliku kao lopta za bejzbol. Udarac kundakom od kojeg kosti pucaju. Za koji dan će rana postati gangrenozna i čovjek će umrijeti. Ljekar je svoja objašnjenja šaptao Vlatki, mojoj prevoditeljici, koja ih je onda šaptala meni. Dodao sam joj svoju bilježnicu i naliv-pero. Postavljaj pitanja, zapisuj odgovore, rekao sam joj, nemamo vremena za prevođenje. Vlatka je dovoljno dugo radila za mene i druge novinare da je znala postaviti prava pitanja. Bila je najbolja u svojoj branši.

Pogledao sam drugo tijelo, jedva živo. Činilo se da je čovjeku manje od četrdeset godina, ili tu negdje. Bilo je to teško odrediti. Lice mu je bilo isječeno i puno modrica, crno i crveno, i natečeno, kao da gledate strašno uvećan odraz u cirkuskom trik-ogledalu. Pogledao sam njegov goli torzo - nove modrice, nove otekline, nove otvorene rane. Nije se micao, i ja sam se pitao da li je uopće živ. Nisam morao pitati šta se ovom jadnom čovjeku desilo, niti šta će mu se desiti. Njegova će agonija ubrzo prestati, jer ako ga rane ne dokusure u sljedeća dvadeset četiri sata, učiniće to stražari. Kasnije ću saznati da su stražari rutinski ubijali zatvorenike koji se nisu brzo oporavljali od prebijanja. Zatvorenici koji nisu mogli govoriti i hodati bili su beskorisni.

ŠIFRA „DAHAU“: Iskrali smo se nakon nekoliko minuta, prvo Vlatka, a ja koju sekundu kasnije. Prišao nam je jedan osamnaestogodišnjak. Upravo je stigao u Trnopolje, nakon dva mjeseca u Omarskoj, najgorem od svih logora. Koža mu je bila nategnuta preko rebara i ramena poput prozirne mahrame. „Bilo je strašno”, šaptao je. „Pogledajte me samo. Kad su nas batinali, stražali su se služili rukama, motkama, kaiševima, pojasevima, lancima, bilo čim. Normalan čovjek ne može ni zamisliti metode kojima su se služili. Žao mi je što moram kazati da je bilo dobro kad bi došli novi zatvorenici. Stražari su, za promjenu, tukli njih.”

Tutnuo sam mu u ruku jedan sendvič iz torbe. Bio je to sendvič sa šunkom.

„Oprostite, to je sve što imam”, rekao sam mu. „Hoćete li ga pojesti?”

Buljio je u mene, kao da sam obična budala. Naravno da će pojesti. Bila je to hrana. Allah će odvratiti pogled, dok on bude jeo zabranjenu svinjetinu. Prišao sam drugom skeletu, ovaj je bio previše uplašen da priča, odvratio je pogled pošto je prošaptao jednu jedinu riječ: „Dahau.”

Bilo je vrijeme da se krene. Čuvari su počeli opkoljavati novinare. Ukrcali smo se u kombi. Bilo nas je otprilike šestero: reporter i snimateljska posada jedne američke televizijske mreže, novinar Newsweeka, ja, jedan francuski fotograf. Boravili smo u istom hotelu u Banjoj Luci i, našavši se zajedno u toj mučnoj situaciji, brzo smo se sprijateljili; uvijek smo imali tema za razgovor. Ali, kombi je bio nijem kad smo krenuli iz Trnopolja. Mislili smo isto. „Jebi ga, ovo ne mogu vjerovati.”

JAD I ČEMER: Ne sjećam se šta sam na kraju rekao u razgovoru sa posljednjim zatvorenikom. Šta kazati u takvoj situaciji? Vidimo se kasnije? Nek’ ti je sretno? Jer, ostavljaš osuđenike, polumrtvace, a činjenica da si s njima razgovarao gura ih u još veće opasnosti nego što su već bili. Ti sam si tog jutra dobro doručkovao, dvoje jaja, nešto tosta, mnogo džema. A on je pojeo pola kriške starog kruha, i to ako je imao sreće. U tvom novčaniku za pojasom je pet hiljada dolara i tamo odakle si stigao uvijek ima još novca. On nije imao ništa. Ti imaš američki pasoš koji ti omogućava da uđeš u logor i izađeš a da te niko ne muči. On nema pasoša, samo dva oka koja te gledaju kako izvodiš to čudo – izlaziš živ. Ti negdje imaš dom koji nije dignut u zrak dinamitom. Imaš djevojku koja nije bila silovana. Imaš oca kojeg nisu pred tobom ubili.

Kad god bih se vratio na neko normalno mjesto nakon novinarskog zadatka u Bosni, prijatelji su me pitali kakav je osjećaj iznenada napustiti ratnu zonu i naći se negdje gdje ne padaju bombe. Govorio sam da to nije ništa naročito, što je bilo tačno. Otići iz Sarajeva u London u jednom danu psihološki je velika stvar. Osjetio bih olakšanje, blaženo olakšanje. To se nije moglo porediti sa osjećanjem koje imaš kad se izmiješaš sa zatvorenicima u logoru smrti, i onda jednostavno otuda odeš - slobodan čovjek koji pred sobom ima budućnost. Jer, na mjestima kakvi su logori smrti, jad i čemer Bosne nije se nalazio na drugoj strani planete; zurio ti je pravo u oči, korak-dva od tebe, gledao te kako ulaziš u kombi i odlaziš, i primjećivao da se ne osvrćeš za sobom.

UŽAS U OČIMA ZATVORENIKA OMARSKE: Sljedeća stanica je bila Omarska. Imao sam privilegiju, ako se tako može kazati, da sretnem neke od najgorih mučitelja dvadesetog stoljeća. Na svom vrhuncu, Omarska je bila sama nulta tačka zločina. Za postojanje logora i njegovih strahota saznalo se nekoliko dana prije no što smo mi stigli. Rezultat je bio da su Srbi počeli da se igraju igre skrivanja: većina zatvorenika je prebačena na druge lokacije ili ubijena, logor je očišćen, obroci se popravili za one koji su ostali u logoru, a onda su unutra pustili strane novinare. Kad smo mi stigli pred logorske kapije, tu nije bilo više od dvjesto pedeset zatvorenika od na hiljade njih, koji su tu držani, a ovi koje su nam pokazivali su bili novi zatvorenici, koji još nisu bili izmučeni niti okrvavljeni. Njih su tu držali zbog novinara poput mene, kako bismo svijetu mogli obznaniti da je logor mali, a uslovi podnošljivi. Omarska je bila jedno izmijenjeno mjesto i njen je „dućan” bio pred zatvaranjem, ali je jedna stvar ostala ista, užas u očima zatvorenika. Oni su imali mnogo razloga za strah.

Nije bilo poniženja koje se dâ zamisliti, a da se ono u prethodnim mjesecima nije dešavalo u Omarskoj. To nije bio logor smrti poput Auschwitza. Tu nije bilo gasnih komora pred kojima su zatvorenici svakodnevno stajali u redu. Ono što se dešavalo u Omarskoj je bilo prljavije i gadnije. Broj umrlih nije nikad dosegao nacističke nivoe, ali okrutnost je bila uporediva ili, u nekim slučajevima, superiorna, ako mogu upotrijebiti tu riječ. Nacisti su htjeli da ubiju što je moguće više Jevreja a da to učine što je brže moguće. Srbi su, međutim, htjeli ispitivati svoje bošnjačke zatvorenike, sadistički uživajući tako što su ih na najokrutnije načine mučili a potom ih ubijali sa onim što bi im se našlo pri ruci, možda puškom, nožem ili makazama, ili parom snažnih ruku oko mršavog vrata. Da su se Nijemci koristili istom metodom, trebale bi im decenije da ubiju šest miliona Jevreja.

Omarska je bila jedan napušteni rudnik. Zatvorenici su uglavnom držani na dva mjesta - u otvorenom rudarskom oknu i velikom skladištu. Mnoga isljeđivanja su završila strijeljanjem u zgradi koju su zatvorenici zvali „Bijela kuća”, bila je tu još jedna zgrada, poznata kao „Crvena kuća”, gdje su, pored ubijanja, iskasapljena tijela držali dok ih ne bi sahranili negdje izvan Omarske ili bacili u napušteno rudarsko okno. Dnevno je ubijano izmedu dvadeset pet i pedeset ljudi. Neki zatvorenici nikad nisu dospjeli do „Crvene” ili „Bijele kuće”, umirali su od žeđi, gladi ili gušenja (bili su tako nagurani) dok su čekali da na njih dođe red za formalno mučenje ili su umirali kad bi pogriješili pa tražili vodu od stražara, a umjesto toga dobijali metak u glavu. To su bili sretnici koji su umirali brzo i bezbolno.

STRAŽARI KAO BOGOVI: Naš kombi je zaustavljen na uskoj asfaltnoj traci uz Bijelu kuću. Jedna grupa od oko pedeset zatvorenika se umivala na česmi pored zgrade. Bili su okruženi stražarima sa mašinkama u ruci. Neutralno govoreći, „stražarima”, jer to podrazumijeva izvjesnu disciplinu, osjećaj da su u logoru postojala pravila, i da su ti ljudi koje zovemo „stražarima” tu da ta pravila poštuju i da njihovo poštovanje osiguraju. Nema ništa što bi bilo dalje od istine. U Omarskoj nije bilo nijednog pravila do jednog: stražari su bili svemoćni. Stoga bi tačnije bilo nazvati ih bogovima, ne stražarima. Mogli su ubiti, ako im je to bila volja, pomilovati, ako su htjeli, silovati, ako im je bilo do toga. Njihovi sužnji, zatvorenici, molili su ih za oproštaj, uslugu, život.

Uveli su nas u zgradu, uz mračno stepenište, na drugi sprat. U onu sobu, rekao nam je Drljača, pokazujući nam vrata na kraju hodnika. Krenuli smo. Soba je bila pretrpana, gomile novina na podu, jedan sto, stolice, radni sto. Iza radnog stola je visio kalendar. Na njemu - polugola žena sa ogromnim grudima. „Glavni istražitelj” logora je sjedio za stolom. No ovaj put sam ponio instamatik, idiot-kameru, i tokom onih pola sata koliko je „glavni istražitelj” sa nama razgovarao, pokušavao sam ga tako uhvatiti u kadar da ga imam sa tom golom curom iza leđa. Sam intervju je bio primjer opscenosti, tako da uz njega ništa nije išlo bolje od te vizualne opscenosti.

Ta je sesija bila beznačajna, i ja sam mnogo toga zaboravio, čak i lice „glavnog istražitelja”. Zvuči čudno, jer ne događa se često da postavljaš pitanja čovjeku koji je, najvjerovatnije, posljednje mjesece proveo nadgledajući pomahnitalu okrutnost. Pomislite da neko zaboravi intervju sa dr Mengeleom? Ali, ovaj čovjek, poput desetina drugih ratnih zločinaca koje sam intervjuirao dok sam bio u Bosni, nije bio spreman da nam istrese sve što mu je na duši. Naravno da nije. Rekao nam je da su zatvorenici ispitivani kako bi se ustanovila uloga koju su igrali u „islamskoj pobuni”, i da su oslobađani čim bi se utvrdilo da nisu igrali nikakvu ulogu. Oni koji su imali veze sa tom famoznom pobunom prebacivani su, radi suđenja, u „druge objekte”. Je li bilo mučenja? Nasmijao se. Naravno da nije.

„Istraga se vrši na isti način kao u Americi i Engleskoj”, rekao je.

Podigao sam pogled sa notesa. Gola djevojka nam se smješkala sa kalendara.

Ono što smatram najčudnijim sa te sesije je da se ne mogu sjetiti lica „glavnog istražitelja”. Potpuno izbrisano, rupa u mom pamćenju, ili zapečaćeno u nekom uglu do kojeg ne mogu doprijeti, bez obzira koliko dugo nastojim da se sjetim. Kao da se moja podsvijest sa mnom poigrava, kao da mi pokušava poručiti da je identitet tog čovjeka nevažan, jer on je tek još jedno ljudsko biće, bezlično, on je ti, on je moj prijatelj, on je ja.

SRPSKA PROPAGANDA NA DELU: Došao je i trenutak za predstavu. Odvedeni smo dolje u kantinu; malu, od one institucionalne, besprijekorno čiste vrste. Služen je čorbast grah. Zatvorenici su uvođeni u sobu u grupama po dvadesetak, glava ponizno spuštenih, vukući se jedan za drugim, pogrbljeni. Znali su šta im je raditi. Pošto bi dobili svoju čorbu i komad kruha - jedini dnevni obrok - odvukli bi se do nekoliko stolova i, što su brže mogli, nagurali tu splačinu u usta. Imali su oko minut-dva, prije nego što bi neki od stražara izgovorio jednu jedinu riječ i oni bi skočili sa stolica, odteturali prema izlazu, gdje su predavali činije i kašike sljedećoj grupi. Tu nije bilo ničeg od dokoličarenja i zijevanja koje viđate u drugim zatvorima. Samo strah od sile, zastrašujuće sile.

Bilo nam je dopušteno da prohodamo po toj prostoriji i da postavljamo pitanja. Bio je to još jedan ponižavajući čin za zatvorenike, ali i za novinare. Možda su to zato i činili. Stražari nikad nisu bili dalje od nekoliko koraka, a nije bilo ni povjetarca izvana da odnese zatvorenikove riječi izvan domašaja prisluškivača. To je bila prostorija u kojoj su svi mogli čuti grebanje kašike po činiji. Riječi su se odbijale o zidove poput onih malenih, prozirnih lopti sa kojima sam se igrao u djetinjstvu. Nagnuo sam se nad nekolicinu zatvorenika i postavio im pitanja, ali nisam naišao na njihovu pravu reakciju. Samo bi još više sagnuli glave, nosevi bi im doslovno bili u činijama. Ovo se dešavalo tamo gdje su ih riječi, bilo koje riječi, mogle ubiti.

„Molim vas, ne pitajte ništa”, jedan od njih me je šaptom molio.

Ja sam igrao prema pravilima igre koja su zadali tamničari. Posjeta novinara je bila samo još jedan vid torture. Pokušao sam da malo promijenim taktiku, da intervjuiram jednog od stražara. Odabrao sam jednog golemog bilmeza kome je, kao i drugim stražarima, bilo neophodno jedno dobro brijanje. Bio je visok negdje između metar i devedeset i dva metra i desetak centimetara. Odjeven u crnu uniformu, ličio je na steroidima napumpanog igrača američkog fudbala i imao dovoljno oružja za cijeli vod; po pištolj na svakom boku, kompaktni kalašnjikov mu je visio na remenu o desnom ramenu, a trideset centimetara dugi nož o pojasu. Ruke su mu, do vrhova prstiju, bile pokrivene crnim kožnim rukavicama. Nosio je sunčane naočari u kojima se vidio odraz kao u ogledalu. Bili smo u zatvorenom prostoru.

LAŽI I STRAH: Podigao sam pogled prema nebu i pokušao da ga smekšam. Jedino što nam je bilo zajedničko je to što smo se obojica strašno znojili.

„Vruće je ovdje, a?” započeo sam. On me je gledao žmirkajući sekundu ili dvije. Nije odgovarao. Pokušao sam ponovo.

„Koliko dugo već ovdje radite?” Bez odgovora. Intervju nije vodio nikuda. Vlatka me je pogledala kao da je htjela reći, Okani se ćorava posla. Pokušao sam još jednom, posljednji put.

„Je li tačno da mučite zatvorenike?”

Privukao sam njegovu pažnju. Pogledao me je, a usne su mu se zakrivile u jednu vrstu tankog osmijeha, koji vas ne potiče da mu uzvratite osmijehom.

„A što bismo ih tukli?”, odgovorio je.

Šou se nastavljao. Odveli su nas u jednu spavaonicu sa oko četrdeset poljskih kreveta. Tu nije bilo tako loše ali sve je, naravno, bilo namješteno za nas. Do prije nekoliko dana zatvorenici su spavali na tvrdoj zemlji u obližnjoj kolibi. Stražar me je stalno pratio kao sjenka, tako da su nastojanja da razgovaram sa zatvorenicima bila neuspješnija nego ikad. Tutnuo sam notes i paket cigareta Vlatki u ruke i kazao joj da ću ja izaći nadajući se da će stražar krenuti za mnom. Kad sam krenuo napolje, prošao sam pored jedne televizijske ekipe. Reporter je intervjuirao jednog zatvorenika koji je, u groznici, ležao na ležaju. Televizijski reflektor je sijao pravo u jadnika, a nekoliko stražara je vrebalo oko kreveta. Zatvorenik se tresao, ćebad se dizala gore-dolje od furioznog poskakivanja njegovih prsa. „Da li se prema vama dobro odnose?” pitao je reporter. Zatvorenikov prestravljeni pogled se još više ukočio, i on je pogledao jednog od stražara, ne znajući šta da odgovori. Očito, nije mogao govoriti otvoreno, ali stražari bi se mogli razbjesniti i ako pretjera u pohvalama. Istina bi ga ubila, ali i pogrešna laž je bila ubitačna.

„Dobro, dobro”, promrmljao je.

Izašao sam iz sobe, tužan zbog zatvorenika i ljut na TV ekipu, koja je, čini mi se, prihvatajući tu igru, prešla granicu. Bio je to svojevrstan ruski rulet. Pet praznih komora u pištolju, u jednoj metak. Reporter je zatvoreniku pružio u ruke taj pištolj, čim je uključio kameru. Govori, rekao je reporter. Povuci obarač. Zatvorenik je bio bezbijedan dok smo mi bili tu, ali šta se dešava kad odemo, a stražari više ne budu morali da glume?

NADAM SE DA ĆEŠ GORETI U PAKLU: Pretpostavljam da je moj bijes na momke sa televizije bio pojačan činjenicom da sam i sam radio to isto, mada ja barem nisam moje žrtve tjerao da govore glasnije, jer je to bilo potrebno zbog snimanja. Šta se očekuje od novinara? Da ne idu u logore? Da ne pokušavaju razgovarati sa zatvorenicima? Odgovor bi mogao biti: razgovaraj sa onima koji su voljni, ali za Boga miloga, kad zatvorenik drhti u krevetu, isključi kameru.

Nisam oklijevao kad je Drljača, naš turistički vodič, dao znak da krenemo. Ušli smo u kombi i krenuli iz logora. Zaustavili smo se u kahvani na ulazu, jer je Drljača htio da sa nama popije pivo. Ušli smo, spojili smo nekoliko stolova da bismo svi sjedili zajedno, kao prijatelji. Svako je dobio po bocu piva, Drljača je nazdravio miru, i mi smo nazdravili miru. Ja sam sjedio do njega pa smo počeli ćaskati. Pitao sam ga šta misli o našem pratiocu iz Banja Luke, oficiru kojeg je prije toga Kovačević psovao.

„A, taj”, smješkao se Drljača. „Kad se ovaj rat završi, sredićemo šupke poput njega.”

Pivo je bilo gotovo ispijeno i Drljača se otkravio. Htio je da nešto zajedno prezalogajimo. Ja sam to jedva dočekao, jer nema nikog pričljivijeg od Srbina kad popije koju. Televizijska ekipa je htjela krenuti jer su žurili u Banja Luku i onda, naveče, za Beograd - kako bi emitirali priču o logorima, pa je bilo vrijeme za pokret. Drljača nas je otpratio iz kahvane i stao pored kombija da bi se sa svakim od nas pozdravio. Rukovao sam se s njim i zahvalio mu što je za nas odvojio vrijeme. Rado bih rekao još nešto, ali razborit čovjek u takvim situacijama ne može reći više. Francuski fotograf koji je ušao u kombi iza mene je bio sviknut na hod po oštrici noža. Fotografi su genetski neobuzdani. Odriješito je zahvalio Drljači, a onda, okrenuvši se da uđe u kombi, tiho u vjetar dodao: „Nadam se da ćeš gorjeti u paklu.”

ŠOKANTNI IZVEŠTAJI O LOGORIMA SMRTI: Cijela istina je isplivala na vidjelo kad su novinari i diplomati razgovarali sa Bošnjacima, koji su bili oslobođeni iz logora i dokopali se sigurnosti u Hrvatskoj, gdje su mogli slobodno govoriti. U Hrvatskoj sam intervjuirao nekoliko desetina preživjelih i pročitao mnoga pisana svjedočenja. Najbolju cjelokupnu sliku je dao, mada prekasno, State Department, koji je imao daleko više izvora informacija od bilo kojeg pojedinog novinara, u seriji izvještaja poslanih Vijeću sigurnosti UN. Izvještaji su već predstavljali katalog neizrecivog i nepodnošljivog. Jedan od najstravičnijih odlomaka se nalazi u izvještaju od 22. oktobra 1992. godine, pod naslovom „Zlostavljanja civila u kaznenim centrima”. Evo kako jedan bivši zatvorenik iz Omarske svjedoči o svom iskustvu:

„Svjedok izjavljuje da je jedan mladi Musliman iz Kozarca, koji je imao motocikl suzuki, mučen pred drugim zatvorenicima. Bio je gadno pretučen po cijelom tijelu, a zubi su mu bili izbijeni. Stražari su mu onda testise zavezali čvrsto žicom, a drugi kraj žice zakačili za motocikl žrtve. Jedan stražar je sjeo na motocikl i u punoj se brzini odvezao.”

 Vjerujete li da je to neko mogao učiniti u Evropi na kraju dvadesetog vijeka? Izvinite, ali pitanje se mora drugačije formulirati. Evropljani, Bosna nas na to podsjeća, nisu šampioni vrline. Uganda, Evropa, Kambodža - nema razlike u mjeri okrutnosti. To je jedna mrtva trka. Zato postavljam pitanje: Vjerujete li da je ljudsko biće ovo kadro učiniti na kraju dvadesetog vijeka? Meni je teško povjerovati da je neko u stanju sjesti na motocikl i odjuriti na njemu sa testisima drugog čovjeka zavezanim za auspuh. Pa ipak, svjedočenja preživjelih logoraša su konzistentna. To me ne prestaje mučiti.

Jedan preživjeli, Emin Jakubović, je novinarima rekao da mu je neki od tamničara u Omarskoj naredio da kastrira tri zatvorenika. „Natjerali su me da im otkinem testise vlastitim zubima, pa sam im ja vlastitim zubima i odgrizao testise. Vrištali su od bola.” Nemoguće? U jednom izbjegličkom centru u Hrvatskoj, razgovarao sam sa čovjekom koji mi je rekao da je svojim očima vidio tu epizodu. Bila je zima, a mi smo sjedili u nenamještenoj i nezagrijanoj prostoriji prepunoj opušaka cigareta i izgaženih novina. Kaput mi je bio zakopčan do grla, a mastilo mi se smrzlo u peru, baš kao i desna ruka koja je bila toliko ukočena da nisam mogao čitko pisati. Nekoliko sati sam razgovarao sa preživjelima iz zatvora i bio umoran i sit svega. Gledao sam čovjeka po imenu Ibrahim, još uvijek poluispijenog od mučenja, i klimao glavom. Mada sam o ovakvim stvarima slušao i ranije, nisam mogao vjerovati. „Ne”, rekao sam mu, „ne vjerujem u to što mi govorite.” Čak i za mučitelje postoji granica preko koje ne mogu ići, kao što je kastracija. Pitao sam Ibrahima da li bi on povjerovao da mu je neko rekao stvari koje je on rekao meni. Netremice me je gledao.

„Znam”, odgovorio je. „Ne bih povjerovao ako ne bih vidio svojim očima.”

Trinaestog februara 1995. godine, u svojoj prvoj optužnici, UN-ov Tribunal za ratne zločine izdao je međunarodne potjernice za hapšenje dvadeset i jednog Srbina na temelju počinjenih ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti. Među optuženima je bio Dušan Tadić koji je, prema navodima Tribunala, natjerao muslimanskog zatvorenika da odgrize testise drugom zatvoreniku.

BESKONAČNI UŽAS: Hiljade muslimanskih žrtava vas navodi da posumnjate u aksiome, i jedno od pitanja se odnosi na mučenje. Zašto bi, najzad, uopće moralo biti granica? Za osobu koja je u stanju nekoga mučiti, ne postoji oblik mučenja koji je van granica. Veliki moralni korak unatrag već je bio načinjen kada su vrata sa oznakom Mučenje otvorena i kad je prvi rez načinjen na koži zatvorenika, ili prvi teški udarac pao po licu. Odjednom, mučitelj shvata da je on, ili ona, ušao u novi svijet sadističkih zadovoljstava. Divlja zvijer je oslobođena i naselila njegovu dušu. Koja je moralna razlika izmedu prerezivanja grkljana i kidanja testisa? Molim vas da mi kažete, nek’ mi bilo ko to kaže. Nema je. Ako ti stomak može svariti da razmrskaš glavu čovjeku svojom čizmom, onda najvjerovatnije možeš podnijeti da ženi odsiječeš dojke. Da li će te Bog tretirati bolje zato što si ubio, ali si se uzdržao da ne kasapiš? Neće. Možeš raditi šta ti volja i nemaš se čega bojati. Ušao si u svijet koji bi se smučio i Edgar Allan Poeu.

Možeš, naprimjer, provaliti u nečiju kuću, prisloniti pištolj uz glavu oca i reći mu da ćeš povući obarač ako ne siluje svoju kćer ili barem simulira silovanje. (Slušao sam o ovakvim događajima u Bosni). Otac će odbiti i reći, umrijeću prije nego što to uradim. Ti ćeš slegnuti ramenima i odgovoriti: Dobro, stari, neću te ubiti, ali ću ti ubiti kćer. Šta otac sada čini, dragi čitaoče? On se pravda i preklinje, ali onda ti, čovjek sa pištoljem, naslanjaš taj pištolj na glavu kćeri, potežeš obarač i pucaš, Sada! Učini to! Ili ja pucam! Otac počinje da rida, ali istovremeno polako otkopčava pojas, krećući se kao ošamućeni zombi, još ne vjeruje da to mora uraditi. Ti se naceriš i kažeš, - Tako stari, skini te pantalone, zagrni kćerkinu haljinu i uradi to.

Ti si zakon, i osjećaš se božanski.

Preživjeli zatvorenici opisuju bizarni entuzijazam koji su pokazivali njihovi mučitelji, smijali se, pjevali i napijali se dok su činili svoje zločine. Oni nisu samo vršili svoj posao nego su radili nešto u čemu su uživali. Osjećali su se oslobođeno. Mogli su razbiti svaku kristalnu čašu u prodavnici i srušiti svaki tabu, i nije postojao zakon koji se njih ticao. Jedine oči koje su ih vrebale bile su oči stranih novinara, a nas su mogli držati na udaljenosti od mjesta zločina, a mogli su nas i lagati. Mučenje je postalo zabava. Iz razonode, stražari su čak primoravali zatvorenike da napadaju jedni druge.

„Jedne noći, nakon što su nas dugo tukli, stražari su se umorili”, pričao mi je Ibrahim. „Odlučili su da bi bila dobra ideja da se zatvorenici međusobno tuku. Stražar je izdvojio mene i još jednog zatvorenika. Njemu je rekao da stoji mirno, a meni da ga ošamarim što mogu jače. Uradio sam to. Ali, stražar je rekao da to nisam učinio dovoljno jako, pa me je kundakom puške udario u potiljak. Nastavio je da me udara sve dok nisam bio potpuno obliven krvlju. A onda je izabrao jednog postrojenog zatvorenika i rekao mu da me udari.”

To je bilo doba gladijatora. U naredna dva sata, stražari u Omarskoj su naredili velikom broju zatvorenika da se međusobno tuku. To ih je beskrajno zabavljalo, osim kad bi vidjeli da zatvorenik izbjegava da udari; e, tad bi stražar nazubljenim kundakom udario zatvorenika koji oklijeva. Naročito im je zadovoljstvo pričinjavala tuča između članova iste obitelji. Braći bi naređivali da se potuku. Silno. Razgovarao sam sa jednom američkom diplomatkinjom koja je intervjuirala zatvorenike puštene iz Omarske. „To je bila česta igra među stražarima”, rekla mi je. „To je bilo kao rimski Koloseum. Moraš udariti onog drugog čovjeka što možeš jače, ako želiš da ostaneš živ. Ne udariš li dovoljno jako, bićeš ubijen.”

OSVETNICI STIŽU U LOGOR: Stražari su čak otvorili kapije logora i dozvolili svojim prijateljima da sudjeluju u provodu. Civili bi došli izvana i provodili noći tukući, ubijajući ili silujući. Čudnovati su i sami razlozi zbog kojih su ovi Srbi ulazili kroz kapije pakla zarad noći izopačenog zadovoljstva. Željeli su srediti stare račune. Preživjeli su mi govorili kako su se sklanjali iza leđa drugih zatvorenika kad bi se Srbi, koje su oni poznavali, iznenada pojavili na prostorima logora. Siromašni Srbin je možda tražio bogatog Muslimana koji je odbio da mu da posao prije pet godina; zemljoradnik bi mogao pokušati da nađe Hrvata koji je, prije deset godina, odbio da mu pozajmi traktor na jedan dan; sredovječni čovjek bi mogao tražiti Muslimana koji mu je, prije dvadeset pet godina, oteo srednjoškolsku ljubav. Sitne prepirke su rješavane velikim zločinima.

Zvuči nevjerovatno, ali se ipak dogodilo. Nagoni me da se zapitam šta bi se dogodilo da je pola populacije Peorije stavljeno u koncentracioni logor, a drugoj polovini rečeno da mogu ući u logor i učiniti što im se prohtije, a da se ne trebaju bojati nikakve kazne, jer bi se svaki čin nasilja ili silovanja smatrao patriotizmom. To je zvaničan poziv divljim zvijerima da izađu iz svojih skrovitih jazbina. Koliko stanovnika Peorije bi se predalo ovom iskušenju? Koliko bi ih odoljelo?

Hiljade stranica koje je Štamparski odjel Vlade SAD objavio u ime State Departmenta su vrijedan doprinos analima ljudskog sadizma. Odlomak jednog izvještaja opisuje sudbinu jedne srednjoškolke iz Kozarca koja je bila zatočena u Trnopolju:

Tri dana nakon njenog dolaska u zatvor, otišla je sa grupom žena i drugih djevojaka da zahvati vodu na jednom izvoru koji je bio udaljen oko pedeset metara od zatvorskih kapija. Po povratku sa izvora, trnopoljski stražari su zadržali šest djevojaka, uključujući i svjedokinju, i zabranili im ponovni ulazak kroz zatvorske kapije. Njima su se pridružile još četiri zatvorenice. Stražari su tih deset djevojaka odveli u jednu kuću na drugom kraju livade. Odvedene su u stražnje dvorište kuće, koje se nije moglo vidjeti sa ceste. Trideset srpskih vojnika - uključujući i „neke koji su bili obučeni kao tenkisti”- se tu zateklo, ismijavali su i zadirkivali djevojke, nazivajući ih „turskim kurvama”. Djevojkama je bilo naređeno da skinu odjeću ili će ih oni svući. Tri djevojke su odbile ili oklijevale iz straha. Odjeća im je bila isječena noževima.

Srpski vojnici su naredili nagim djevojkama da polahko hodaju ukrug. Muškarci su sjedili van kruga - pušili, pili, izvikivali gadosti. Svjedokinja procjenjuje da je parada trajala oko petnaest minuta. Tri vojnika su uzeli jednu djevojku - jedan da je siluje, dok su je dvojica držala. Njih su se trojica onda izmjenjivali. Jedan vojnik je prišao svjedokinji i ismijavao je, tvrdeći pri tome da je zna odranije. I, mada ga ona nije prepoznala, vojnik je izvukao fotografiju svjedokinje sa njenim devetnaestogodišnjim mladićem Muslimanom, kojeg je on psovao zato jer je bio u jedinicama bosanske Teritorijalne odbrane. Muškarac sa fotografijom ju je silovao prvi. Svjedokinja kaže da se borila i da mu je počupala kosu, ali ju je on grizao i udarao po licu. Usne su joj krvarile. Jako ju je udario kundakom po obrazu, što ju je nesnosno boljelo. Drugi silovatelj joj je prevukao oštricu noža preko grudi kao da će joj zguliti kožu, ostavljajući rezove koji su krvarili. Nakon toga, silovalo ju je još osam muškaraca prije nego što se onesvijestila.

Izvještaji se pretvaraju u pornografiju. To je ona vrsta pornografije koja se većini ljudi gadi, ali neke uzbuđuje. Dugo vremena, cijela Amerika i Zapadna Evropa su, ko zna zašto, bile fascinirane. Bosanska nesreća se, mora se reći, dobro prodavala u ljeto i jesen 1992. Interes se postepeno gubio, ne zbog toga što su zločini jenjavali, nego što je se Amerika zasitila. Čak i filmovi sa autentičnim ubistvima vremenom postanu dosadni.

Desetog jula 1997, dr Milan Kovačević je uhapšen u Prijedoru i prebačen u Hag. Postupak protiv Milana Kovačevića počeo je 6. jula 1998, a 1. avgusta 1998 Milan Kovačević je umro u Pritvorskoj jedinici zbog pucanja aneurizme stomačne aorte. Simo Drljača je ubijen 10. jula 1997. godine dok se opirao hapšenju u operaciji nazvanoj "Tango", izvedenoj na području Prijedora. Britanski komandosi iz sastava SAS, u sklopu SFOR-a, ubili su Drljaču pored jezera Gradina.

Vijesti: