Naučna istraživanja

ISTRAZIVANJE - GENOCID U PRIJEDORU 8 DIO

 8

ZLOČIN U KOZARCU

Zločin u Kozarcu je tačka preko koje se ne može preći bez suočavanja s istinom. Kozarac ne čine samo kuće, trgovi, parkovi rijeke, mostovi... Dušu Kozarca, čine prvenstveno Kozarčani, njihove naravi i sudbine. Moj Kozarac, stari grade za te cijela Bosna znade Stara kula i gradske zidine tebe krase od davnine. Danas je Kozarac simbol zločina protiv čovječnosti, ratnog zločina i zločina genocida I agresije. Danas je Kozarac simbol bošnjačke i bosanskohercegovačke nade. Danas je Kozarac dokaz ljubavi građana prema svojim rodnim mjestima. Danas je Kozarac simbol neuništivosti ideje Bosne i bosanskog duha, oličenih u harmoniji I miru gdje se prijateljstvo i razlike među ljudima njeguju i poštuju, uz samo jedan uslov, pobjedu istine i pravde o zlocinu.

 KOZARAC – SIMBOL ZLOČINA PROTIV ČOVJEČNOSTI

 HISTORIJA GRADA KOZARCA

Kozarac se prvi put spominje u pisanim dokumentima 1334. godine, pod imenom Kozara (Cazara, Kotzura). Vec 1360. godine postaje slobodni kraljevski grad. Cijelim pomenutim razdobljem Kozarac je bio središte Sanske župe. Tokom 14. i 15. stolječa smjenjivalo se bosansko i ugarsko (mađarsko) gospodarstvo nad Kozarcom. Tako ostaje sve do 1518. godine, kada Kozarac ulazi u sastav močne Osmanske imperije. Svoj najveći procvat Kozarac je doživio za vrijeme turske (osmanske) vlasti, koja je sa manjim prekidima trajala ok 360 godina (1518.-1878.). U razdoblju od 1687. do 1835. godine Kozarac je administrativno-upravno i sudsko središte istoimene Kapetanije. Vrijeme višestoljetne osmanske vladavine završava 06. septembra 1878. godine kada su austrougarske trupe zaposjele Kozarac i susjedni Prijedor. Tokom vladavine Austro-Ugarske monarhije Kozarac je polahko počeo da gubi značaj koji je imao u prethodnom vremenu. Poređenja radi, Banja Luka se spominje u dokumentima od šestog februara 1494, a Prijedor od četvrtog Oktobra 1757. godine. U 16-tom vijeku, Kozarac je bio zanatsko mjesto i urbani centar u regiji sjevero-zapadnog dijela BiH. U decembru 1910 u Kozarcu je otvorena prva ženska škola u kojoj je pohađalo preko 30 učenica. Dakle, građani ovog mjesta su vodili računa o obrazovanju mladih, a posebno žena. Svaki centimetar ove plodne zemlje je bio iskorišten za bogatstvo njene privrede i za ostala ekonomska dobra. Problem nezaposlenosti nije postojao. Populacija u Kozarcu se dvostruko povećavala skoro svakih četrdeset godina. 1910. populacija stanovništva je bila 5.910, u 1955 bila je 13.473 da bi u 1991.godini, populacija stanovništva dostigla preko 27.000 od čega su 95% bili Bošnjaci, a 5% su bili pripadnici 16 različitih nacija (Srbi, Hrvati, Ukrajinci, Romi itd.) Ova zajednica je živjela u harmoniji i miru gdje se prijateljstvo i razlika među ljudima njegovala i poštovala. Tokom 1960-tih godina, mnogi ljudi iz Kozarca su otišli u druge evropske zemlje radi obrazovanja i zaposlenja. Oni su se vraćali u Kozarac noseći sa sobom nova široka iskustva i novac koji su zaradili u tim zemljama. Svoja materijalna sredstva i znanje su investirali u razvoj privrede u ovoj regiji. Regija je bila bogata sa raznim kulturnim koji su tada posjetili Kozarac, njegovu ljepotu i bogatstvo su upoređivali sa Svicarskom. Danas, oni koji se vraćaju u Kozarac žele da učine sve kako bi vratili stari sjaj i još veću ljepotu Kozarcu. 1334: U zaseoku Mahmuljini u blizini današnjeg Kozarca postoji crkva Svetog Martina. 10 februar 1360: Na ovaj dan se prvi put spominje Kozarac, tada sjedište Sanske župe. Iz ovog podatka se vidi da je Kozarac stariji od Prijedora i Banja Luke, koji se prvi put spominju 1757 odnosno 1494 godine. 1415: Vladar Kozarca je do ove godine Vuk Denžić. 1415 godine on kralju Sigismundu poklanja Kozarac, kojeg ovaj 1435 godine, na ime duga, predaje knezu Ivanu Blagajskom. 1463: Otomanska imperija zauzima Bosnu. Kozarac do 1518 ostaje izvan Otomanske Imperije. Iz tog doba spominje se jaka utvrda površine od oko 2000 kvadratnih metara. Nemarom vlasti I stanovništva ostataka ove utvrde više nema. Jedino što je ostalo je današnje ime četvrti gdje je utvrda (djelimično) nalazila, naime Stari Grad. 1518: Turska zauzima Kozarac, koji je od sada samo jedan od brojnih utvrda na sjevernoj granici. Turska poduzima podhvat izgradnje nove utvrde, čiji se ostatci i danas mogu vidjeti u centru Kozarca. 1687: Kostajnica pada pod Austrougarsku, veliki dio njenog stanovništva se seli u Kozarac, koji postaje sjedište kapetanije. Kapetanije su lokalne institucije, tipične za ovaj dio Otomanske Imperije. Kozarac je, do njihovog ukidanja imao pet kapetana Mustafa (do 1730), Murat (1730- ± 1760), Omer (±1760-1798), Mustafa I zadnji kapetan, Mehmed-beg. Posljednji kozarački kapetan je umro 1859 godine i njegov mezar se još uvijek nalazi u centru Kozarca, preko puta Mutničke džamije. Do 1930 godine ulaz na mezarje krasila je tabla sa tekstom: “dobrom Mehmed-begu, kapetanu Kozarca”. 1736: utvrda u Kozarcu dobija vazan odbranbeni status i biva proširena. Ove godine se gradi I Kozaračka kula, koja i danas dominira Kozarcem. Tvrđava se širi na 15.000 kvadratnih metara, nepravilnog je oblika i opasana je zidovima visine 4 i sirine 1 metar. Na sve četiri strane se gradi ulaz u grad, a u centru se izgrađuje Gradska džamija. Jedini odbranbeni bastion sačuvan do današnjih dana je onaj u Ulici Maršala Tita, gdje se prije 1992 godine nalazio ugostiteljski objekat “Bašta”. 1835: Reformama u Otomanskoj Imperiji ukidaju se kapetanije a umjesto njih nastaju muselimluci. U pogledu moči, vlasti i privilegija muselimluci se uopšte ne mogu porediti sa kapetanijama. Na ovaj korak u Krajini se diže ustanak, koji brzo biva ugušen. 1839: Turska država je prešla svoj zenit i naslučuje se njen kraj. Kozaračka tvrđava gubi svoj status ( i samim tim i posadu) i biva prepuštena zubu vremena. 1851:Ponovo se diže ustanak u Krajini. Pod kontrolom ustanika nalaze se Cazin, Bihać, Bosanski Petrovac, Kulen-Vakuf, Bosanka Krupa, Bosanski Novi, Sanski Most, Jajce, Stara Gradiška i Banja Luka. Kod Jajca ustanike, na putu za Travnik, sjedište vezira Bosanskog, zaustavlja Omer Paša Latas, koji već 6 aprila zauzima Banja Luku. Iz ovog grada on kreče prema Kozarcu za odlučnu bitku sa ustanicima, 7 aprila 1851 godine. Linija odbrane kod Kozarca popušta brzo i borba se seli u centar grada (nakon bitke Omer Paša Latas prebiva na jednom proplanku više Kozarca, koji se danas zove Pašini konaci). Ipak, prije ovoga on, iz osvete, pali Kozarac. Sa Kozaračkog Kamena Omer Paša Latas 1851 godine uživa u ovom monstrouznom prizoru, koji se od tada ponovio samo 1992 godine. Ovo uništenje ostavlja svoje oziljke. 6 septembar 1878: Bez otpora, “šapatom” Kozarac pada pod Austrougarsku. Njegov položaj, u administrativnom i vojnom pogledu drastično opada. 1963: Kozarac gubi status opštine i podpada pod opštinu Prijedor. 1 mart 1992: Narod Kozarca masovno se izražava za nezavisnost Bosne i Hercegovine. 30 april 1992: Agresor preuzima kontrolu nad Prijedorom i večim dijelom opštine. Pored prijedorskog sela Hambarine samo Kozarac ostaje slobodna teritorija u ovom dijelu Bosanske Krajine. Maj 1992: Bivša JNA zauzima Hambarine. Početkom mjeseca Kozarac biva odsječen od svijeta. Autobuske linije za i kroz Kozarac su prekinute ili rerutirane, dok je telefonski saobračaj moguć samo na području centrale Kozarac. Počinje sa radom amaterska radio stanica Radio-Kozarac. 11 maja na sastanku vlasti tri mjesne zajednice, Kozarac, Kamičani i Kozaruša u Osnovnoj školi “Rade Kondić” u Kozarcu donosi se odluka o osnivanju opštine Kozarac. 24 maj 1992, 14: 15: Sa svih pozicija oko Kozarca počinje granatiranje. Dva dana kasnije padaju Kozaruša i Kamičani, a dan kasnije i Kozarac, čime nestaje zadnja slobodna teritorija. Za ovo vrijeme na Kozarac je palo oko 25000 granata i nekoliko raketa tipa zemlja-zemlja. Narod Kozarca se transportuje u logore smrti i Kozarac postaje svoje višegodisnje postojanje kao sablasni grad, koji će biti sve do 1997 godine, kada počinje povratak njegovih stanovnika. Agresor mijenja ime grada u Radmilovac po jednom od vođa vojske koji je izgubio život pri napadu na Kozarac. Ovo ime se odmah nakon prvih povrataka briše zahvaljujući odlično organizovanom povratku. Danas je Kozarac dokaz ljubavi Bosanaca prema svojim rodnim mjestima. U međuvremenu broj stanovnika raste, ekonomija raste i broj nezaposlenih se znatno smanjuje. Poznat je po tome da iz drugih dijelova BiH ljudi nalaze radna mjesta u Kozarcu.

 ZLOČIN NAD KOZARČANIMA I KOZARCU

 U najtežen stupnju i u masovnim (ratnim) stradanjima, koja su već definirana bošnjačkim holokaustom, etničkim čišćenjima i sistemom "spaljene zemlje", u izjavama se okrivljuju Srbi (i/li Crnogorci), u vojnim i paravojnim formacijama "Jugoslavenske armije", zatim policija, te upravnicii stražari u logorima. U cjelini dakle, ponavljamo zaključak takvom pristupu koji je još u tijeku prvih mjeseci srpskocrnogorske agresije na Bosnu i Hercegovinu ustvrdio Helsinki Watch, tvrdeći da su "oni u poziciji da nanose najveću štetu a njihova politika "etničkog čišćenja" osigurava izliku za njihove akcije". Iz svih primjera koje navodimo, vidljivo je da se mučenja i ubijanja, te silovanja, gotovo u pravilu izvode javno, "a to ne samo da govori da se za takve akcije ne očekuje nikakva kazna pretpostavljenih, nego da će, upravo obrnuto, biti pohvaljene i nagrađene". Ostvarujući zadani cilj, srpske snage (u različitim formacijama) i pojedinci (propadnici civilnih, vojnih i policijskih oznaka moći), nakon što su izvršili prisilno odvođenje i zarobljavanje civila na radnim mjestima, na ulici, u njihovim domovima i zatočili ih u koncentracione logore, u njima su izvršili brojna kršenja ljudskih i humanitarnih prava: izgladnjavanja i mučenja žeđu, premlaćivanja (u bezbrojnim primjerima) do smrti, ubijanja različitim predmetima te hladnim i vatrenim oružjem; unakažavanja, kastriranja, seksualnog ponižavanja i brutalnog silovanja. Žrtva je, najčešće, bila podvrgnuta "kombini-ranom zločinu", što potvrđuju brojni primjeri mučenja provođeni sinhronizirano i uporno na jednoj osobi, do krajnjih granica mučiteljove snage ili krajnjeg znaka života mučenika. Glađu i žeđu mučenim žrtvama preostajalo je da sami ili na silu (tlačitelja) jedu kuhinjske ostatke iz smeća, da se ishranjuju travom u blizini septičkih jama i listovima s voćaka; na rubu života prisiljeni su piti mokraću, otpadnu, zagađenu i zaraženu vodu, a u nekim primjerima i strojna prerađena ulja! Zbog naglog pada tjelesne težine, destruiranog imunološkog sistema, stečenih ili starih bolesti, brojni su zatočenici umirali u bolnim mukama, bez ikakve medicinske pomoći. Mučenja premlaćivanjem su zaista imali cijeli, raskošni repertoar načina udaraca i predmeta kojim su premlaćivani, vrlo često sve dok žrtva ne izdahne. Šamari, pesnice i policijske palice su se koristile, ali "budući da nisu bile dovoljno ubojite", kako kaže jedan logoraš, primjenjivan je cijeli niz viđenih i novih pomagala za tuču i ubijanje ljudi: letve, letve s ekserom, toljage, toljage s drvenim šiljcima za paranje kože, motke sa žiletima, lanci, gumene cijevi raznih profila sa željeznim završecima, metalne šipke, šila za probadanje, čekići; bokseri, noževi, kame, bajuneti; logoraši su najmučnije govorili o višežilnim kablovima. U logorima se pucalo i ubijalo najčešće iz pištolja, ali i iz strojnica i sličnog naoružanja. Na trbuhe žrtva, prethodno položene na leđa, skakali su sa stolovoa probrani, krupni i snažni logorski stražari, ili su (žrtve) podizane u zrak i bacane na betonske podloge. Neistraženo je područje samoubojstava; u predočenoj se građi zapaža veliki broj pokušaja I značajan broj izvršenih samoubojstava. Ranjene, umiruće i umrle nerijetko su zajedno transportirali u kombijima ili šleperima u nepoznatom pravcu. Logoraši koji su ih prenosili i tovarili, te ukopavali, u brojnim su slučajevima likvidirani. Kastriranja su zabilježena u dva od tri logora o kojima govorimo: Omarskoj i Manjači. Silovanja žena su provođena, po građi koju sam obradio za navedene logore, u Keratermu I Omarskoj. Silovalo se i po naređenju upravnika logora. Silovane su, navode izvori, i djevočice od sedam godine; žrtve su nerijetko umirale tijekom ili nakon silovanja, a brojne su svirepo ubijana nakon tog nasilnog čina. Procjenjeni broj smrtno stradalih u ova tri najodvratnija logora se, nažalost, još uvijek samo nagađa: tako se u suvremenim publikacijama tvrdi da je u Keratermu stradalo više od 2.200 Bošnjaka, u Omarskoj 3.800, a na Manjači je, smatra Institut za istraživanja zločina protiv čovječnosti i međunardonog prava u Sarajevu – oko 8.000 Bošnjaka!

 POUKE I PORUKE GENOCIDA U KOZARCU

 Kozarac je bio jedan mali grad smiješten odprilike 12 kilometara istočno od Prijedora, u podnožju planine Kozare. Bez obzira na veličinu grada Kozarac je bio samostalan sa malom drvnom industrijom, prodavnicama i servisnim radnjama. Kozarac sa okolinom imao je skoro 27,000 nesrpskog stanovništva. Ta okolina je bila relativno bogata jer je dosta ljudi živjelo tu, a radilo u Zapadnoj Europi. Pošto je to u velikoj večini bilo muslimansko stanovništvo, a što je veoma smetalo stanovnicima srpske nacionalnosti. Kozarac je imao veoma dobru poziciju na putu Prijedor-Banja Luka i Trnopolje- Mrakovica (nacionalni park). Nakon nasilnog preuzimanja vlasti u Prijedoru od strane srpsko-četnićkih hordi, mnogi muslimani policajci bili su prisiljeni da nastave sa radom u čisto srpskoj "miliciji" te da nose srpsku uniformu sa srpskim oznakama. Prije napada na Kozarac, Srbi su izvrsili razmiještanja svoje teške artiljerije na strateška mjesta po okolnim brdima. Sve te aktivnosti mještani Kozarca su pratili sa zebnjom i strahom za svoju budušnost. Večinu svojih artiljerijskih sredstava Srbi su postavili na jedan vojni poligon na Kozari koji je bivša JNA koristila za obuku regruta. Sa tog inaće strateški važnog položaja srpski agresor je mogao držati pod vatrom cijelo područje Kozarca. S teškim artiljerijskim oružjem rukovale su uglavnom srpske paravojne jedinice pridošle iz Srbije i jednim manjim dijelom iz Knina. I ranije za vrijeme borbi u Hrvatskoj prijedorske srpske brigade koje su slate u Pakrac pod imenom "Vukovi" prilikom prolaska kroz Kozarac pucali su iz automatskog oružja prvenstveno po vjerskim objektima. Mještani su već bili u strahu jer se je na njihove oči pucalo po njihovim džamijama. Slijedecih dana Prijedor je vrvio od srpskih automobila sa natpisima "Vukovi iz Vukovara". Područje Vukovara u Hrvatskoj sravnjeno je sa zemljom. Pošto su srbi prethodno istjerani iz Slovenije I velikog djela Hrvatske, oni su sve vojno naoružanje dovukli u Bosnu. Pred napad na Kozarac, svim mjestanima srpske nacijonalnosti bilo je podijeljeno naoružanje od tadašnje JNA. Napeta situacija je uznemirila nesrpsko stanovništvo ali oni nisu mogli ništa da učine jer su bili u obruču. Telefonske i električne veze sa Kozarcom bile su prekinute, a područje opkoljeno od srbske vojske. Niti jedna autobuska linija nije bila u funkciji. Dana 24 Maja 1992, srbi su obustavili sav promet na putu Prijedor-Banja Luka i usmjerili ga preko Tomašice i Omarske. Radmilo Zeljaja iz kriznog štaba (tad već srpske) opčine Prijedor primio je jednu delegaciju iz

Kozarca te im rekao:

“1) Kozaračka policija mora da se preda.

2) Mještani moraju da budu lojalni srpskoj vlasti.

3) Svi moraju da predaju oružje ili će Kozarac biti napadnut.”

Delegacija je tražila dva dana da se konsultuje sa mještanima. Mđutim uslijedio je napad srbočetnićke vojske. Pred sami napad na Kozarac objavili su preko radija Prijedor da postoje "barikade" na putu Prijedor-Banja Luka kod sela Jakupovići, a zatim su poslali vojsku da te navodno barikade uklone, međutim pravi cilj njihovog napada bio je da se sve nesrpsko življe istjera sa tog dijela. Prvo je počelo granatiranje teškom artiljerijom po cijeloj oblasti Kozarca. Granatirano je sa oko jedanaest različitih mjesta, sa Benkovca na Kozari, sa Topića Brda, sa aerodroma u Prijedoru, iz Gornjih Orlovaca, iz Babića, iz Balta (zaseok kod kamenoloma na Kozari), sa brda kod Ljubije te s

tenkovima iz nekoliko pravaca. Cijelo područje su držali oko 24 (dvadesetčetiri) sahata pod neprekidnim granatiranjem gdje su ispalili oko 5,600 (pethiljadašeststotina) granata različitog kalibra. U noći između 25 i 26/5/92 sa Ponedjeljka na Utorak tačno u 02:20 sa četnićkog položaja u Orlovcima ispaljena je signalna raketa, a zatim je otvorena pješadijska vatra sa svih strana. Otpočeo je napad na goloruko stanovništvo Kozaračke oblasti koje je potražilo zaklon u svojim podrumima zbog strahovitog granatiranja. Sva okolna sela su odmah paljena što je unijelo paniku među stanovništvom koje je bilo u okruženju i nije imalo nikakve šanse da se brani. Mještani iz tih

okolnih sela su bježali prema središtu (prema Kozarcu), a neki su potražili zaklon u šumama u podnožju Kozare. U napadu su večinom učestvovali srpska TO (teritorijalna odbrana) u sadejstvu loklnih Srba. Neki od srpskih vojnika su na kapama nosili zvijezdu petokraku (znak JNA), neki su imali oznake "Bijelih orlova", a tu su bili i oni koji su nosili krst sa četiri "C" to su bili Srbi iz Banja Luke i Arkanovci. Bila je tu još jedna takođe paravojna jedinica sastavljena od Srba iz Omarske kojom je zapovijedao Momčilo Radovanović zvani "Cigo". Za vrijeme napada na Kozarac njegova brigada je počinila masakr u selima Alići, Softići, Brđani i Jakupovići. Negova grupa je takođe počinila mnogobrojna ubistva u logorima Omarska, Keraterm i Trnopolje, zatim su neke ljude izvodili iz logora pod izgovorom da idu u razmjenu i poslije ih poubijali. Nakon ulaska srpske paravojske u sam grad Kozarac, krenuli su od kuće do kuće i istjerivali stanovnike na ulicu, te ih sve tjerali na trg u cenru grada. Na licu mjesta su izdvajali neke muškarce, te ih odmah strijeljali. Bio je tu i Duško Tadić koji je poznavao stanovnike Kozarca pa je na taj način pomogao pri odabiranju ljudi za strijeljanje. Policajci njih oko 35 (tridesetpet) koji su radili u policijskoj stanici Kozarac, večina od njih su se predali zajedno sa komandirom Osmom, a zatim su svi strijeljani kod stare škole u Kozarcu. Bila je obavijest na radio Prijedoru da svi stanovnici stave bijele zastave na svoje kuće te da ih napuste. Narod je slijedio instrukcije, tako je jedna veoma dugačka kolona sa traktorima i osobnim vozilima, a noseći bijele zastave sišla iz Brđana u Kozarac. Kolona je prošla pored jednog broja srpskih TO koji su prethodno već ubili nekoliko žena i djece, a zatim su prijetili i ostalima da će ih sve pobiti. Skoro svi ti "poluvojnici" (kažem poluvojnici jer mnogi od njih bili su djelimično obučeni u vojnu uniformu npr. vojna košulja, a civilne hlače i obrnuto), imali su pune džepove novca. Džepovi su im bili toliko napunjeni da je to bilo lahko uočiti, jer su stršili kao lopte. Kako i nebi, jer čim bi istjerali stanovnike, upadali su u njihove kuće i kupili novac, zlato i ostale vrijedne predmete. Sve izbjeglice koje su stizale u kolonama u Kozarac odmah su tu skidani sa traktora i ostalih vozila I upučivani u centar grada. Srpski vojnici su odmah oduzimali traktore i auta pa ih odvozili negdje iza zgrada govoreći... Ovaj traktor je dobar, skoro nov, ovaj će meni a onaj tamo ću dati mome stricu (misleći na traktor koji već bio oteo i parkirao iza zgrade) itd. To je bio cijeli haos, grabili su na sve strane kao hijene. Oči su im stalno letjele tmo 'amo nebi li primjetili kod građana nešto što bi im se moglo oduzeti. Koliko sam mogao primjetiti (jer sam i sam bio u toj koloni koja je sišla iz Brđana) kod svakog srpskog vojnika oči su svjetlucale kao užarene, a iz usta im se mogao osjetiti ustajali zadah alkohola. Tu na malom trgu u centru grada skupljeno je nekoliko hiljada građana, svi su bili zbijeni jedan do drugoga tako da je bilo teško i disati, a kamo li sjesti negdje u hladovinu, jer bila je nesnošljiva vručina. Djeca su vrištala na sve strane jer oni nisu bili svjesni toga šta im se događa i nisu znali za strah ni prijetnje oružjem. Pošto je mali trg već bio prepun, a kolone izbjeglica su još uvijek pristizale, četnici su počeli tjerati narod ponovno u kolonu koja je krenula prema magistralnom putu Prijedor-Banja Luka. Na tom djelu puta počeli su odvajati muškarce od žena i djece. Nitko nije smio da se buni niti išta da pita, svi su čutke izvršavali ono što im se naredi. Nakon izlaska na magistralni put, dvije duge kolone (naprijed žene i djeca, a iza njih muškarci) išle su pješice u pravcu Prijedora. Nitko iz kolone nije znao kud ide, ni gdje će stići, a niti šta će se dalje desiti. Na djelu puta od benzinske pumpe do autobusne stanice Sušići, odjednom je jedan od četnika zapucao u pravcu grmlja, a kolonu su natjerali da legne u kanal pored ceste. Dok je kolona tako ležala u jarku izložena jakom suncu i nesnosnoj vručini, srpski vojnici su se isprsiti šetkali po cesti iznad njihovih glava govoreći... To pucaju Zelene Beretke, hoće da vas pobiju a mi vas štitimo. Bila je to samo glupa izmišljotina jer trbalo je narodu utjerati još malo straha u kosti. Poslije toga krenulo se dalje prema Kozaruši. U koloni je bilo starih i nemočnih za koje je to bio predug I pretežak put pa su neki sjedali na travu pored ceste da se malo odmore, međutim četnici su ih dizali i kundacima gurali da idu dalje. Cijela kolona je bila izložena četnićkom psovanju i vrijeđanju, često su vikali... Eto šta vam Alija uradi je-bo vam on majku. Svi u koloni su čutke i pognute glave išli dalje. Odjednom se moglo primjetiti da ljudi bacaju svoja lična dokumenta. Činili su to krišom, u hodu bi lagano izvukli dokument iz džepa i spustili ga niz nogu a zatim šutnuli malo dalje u travu, tako da četnici ne primjete. Zašto su to činili, teško je naći odgovor, ali u strahu čovjek pomišlja na svašta. Tako je mučenićka beskrajno duga kolona stigla do Kozaruše gdje su počeli dolaziti autobusi I ukrcavati žene, djecu i starce, te ih odvoziti u pravcu Prijedora. U početko Srbi nisu znali gdje bi sa tolikom masom, samo su znali da da ih treba odvesti što dalje. Nekoliko autobusa su jedno vrijeme držali iza robne kuće Patrija u Prijedoru, a zatim ih uputili u Trnopolje gdje su u međuvremenu osnovali logor. Nakon odlaska žena, djece i staraca sa autobuske stanice Kozaruša, počeo je transport ljudi. Četnici su počeli odbrojavati grupe ljudi za svaki autobus. Prilikom ulaska u autobuse svakog pojedinačno su pretresali, radili su to na taj način da čovjeka okrenu s licem prema autobusu, ruke naslonjene na autobus, a noge raširene. I tako dok su prepipavali svakome su na brzinu postavili nekoliko pitanja. Kako se zoveš? Odakle si? Gdje ti je puška? Ako mu kežeš odakle si odmah bi uslijedilo i podpitanje. Ko je ono pucao iz tvog sela? Zatim bi uslijedio udarac, obično je to bio šamar, pesnica ili kundak pod rebra ili udarac čizmom. Svaki muškarac pojedinačno kad bi prošao tu torturu tad je mogao da uđe u autobus. Kad je autobus bio pun da se više nije moglo ni stajati, psujući ušao je jedan četnik te sa uperenom puškom prema ljudima zaprijetio da će pucati. Ljudi su u strahu skakali jedan preko drugoga samo da bi bili što dalje od puščane cijevi. Jedan dio ljudi odvežen je u Keraterm, a pošto tu nije bilo dovoljno mjesta jer su prethodno dovedeni ljudi iz Zecova, Čarakova, Hambarina i ostalih mjesta koja su četnićki očišćena prije Kozarca, počeli su upučivati autobuse u Omarsku, a neke u Trnopolje. Šta su sve žene preživjele u logoru Trnopolje, teško je opisati. Jedan broj djevojaka srpski vojnici su izveli u obližnje kuće I silovali, a zatim ih vratili u logor. Veći broj djevojaka i mladih žena četnici su odveli u vojne barake na Benkovac, na Mrakovicu u hotel Mrakovica, u Bijele Vode i u Titovu Vilu gdje su ih takođe sexualno zlostavljali. Kad su djevojke bile iscrpljene i iznemogle od velikog broja srpskih oficira I vojnika, zločinci su ih pobili. Nakon nekoliko sedmica provedenih u staroj i vlažnoj kino dvorani u Trnopolju, koja nije imala vrata, a ni stakla na prozorima, počela je deportacija žena, djece i staraca. Oni su ukrcavani u teretne vagone za prevoz stoke i građevinskog materijala (u nekim vagonima je bio hidrat rasut po podu u debljini od oko jednog centimetra) i na taj način deportovani i protjerani sa područja takozvane Republike Srpske na teritoriju pod kontrolom armije republike Bosne i Hercegovine.

Logor Trnopolje

Dok su muškarci bili u logoru Trnopolje mogli su jasno vidjeti svakodnevno pljačkanje, a zatim paljenje okolnih sela pa i samoga grada Kozarca, koje je trajalo duže od mjesec dana. Iznad cijelog tog područja nadvio se veliki crni dimni oblak, a jak miris paljevine mogao se osjetiti i u logoru Trnopolje koji je udaljen od Kozarca oko 6 km. Težak je to osječaj kad je čovjek zatvoren u jednom četnićkom logoru gdje mu u svakom momentu prijti smrt i uz to gleda svoju vlastitu kuću kako gori I polako nestaje u plamenu. Gori kuća, a gori i njegovih 10-20 godina truda, rada i šparanja. Nakon sve te pljačke i paljenja neki od Srba koji su dolazili u logor izjavili su, da za vrijeme svog ratovanja po Hrvatskoj i Bosni još nisu naišli na tako bogato mjesto kao što je bio Kozarac.

Logor Omarska

Kasnije se uspostavilo da je za vrijeme napada na Kozarac i u logorima Keraterm, Omarska I Trnopolje ubijeno između 5.000-6.000 civila. Jedan od logoraša je izjavio da je on sa još 39 svojih kolega morao ići da kupe leševe, a zatim ih zakopati, on je brojao do 610 mrtvih i tad je odustao od brojanja. Nakon protjerivanja svog nesrpskog stanovništva iz oblasti Kozarca, počelo je naseljavanje srpskih izbjeglica u preostali dio kuća koje nisu bole spaljene i porušene, a to je predio južno od Kozarca od Suhog Broda do Trnopolja. Zatim su Kozarcu promijenili ime i dali mu naziv "Radmilovo" po četnićkom komandantu Radmilu Zeljaji da bi na kraju dobio ime "Radmirovac". Poslije promjene imena Srbi su snimili Kozarac i prikazali ga na srpskoj televiziji "Srna" kao srpski grad kojeg su razrušile Zelene Beretke. Ali to nije urodilo plodom jer svi su znali da je to Kozarac. Da bih opravdao tolika ubojstva i ruševine, kapetan Milovan Milutinović, glasnogovornik vojske SRBiH u Banja Luci je izjavio. Citat: U Kozarcu je bila jedna velika grupa Muslimanskih extremista koji su sprečavali da se dođe do mirnog rješenja. Večina je bila sa Kosova, Sandžaka i stranci, a bilo je i nekoliko crnaca. Večinu snadbjevanja i materijalno-tehničkih sredstava dobijali su od Muslimanske organizacije u Zagrebu. Kraj citata. Simo Dljaća je obrazložio razlog srpskog napada na Kozarac ovako. Citat. “Mi nismo željeli rat, oni su ga htjeli. Svaka kuća je bila jedan bunker i zato smo sve srušili do temelja.” Kraj citata. Zatim je otpočela jedna druga akcija koja je smišljena od strane srpske administracije u opštinama Prijedor i Banja Luka. Radilo se o tome da se okupe novinari te da se svijetu dokaže da je Muslimanski narod sa područja Kozarca iselio iz ekonomskih razloga i otišao negdje u Evropu za boljim životom. U to vrijeme Kozarac je opsjednut od strane srpske milicije i vojske koje su zauzimali svaku kuću, u kojoj bi se još moglo živjeti. Jer sići sa brda iz onih šupa pa doći u zgradu, za njih je to velika promjena.

 KOZARAC - SIMBOL BOŠNJAČKE I BH NADE

 Čudo u Republici Srpskoj: Kozarac - Djeca su vojska najjača!

Evo gradića u koji se njegovo izbjeglo stanovništvo nije vratilo tako što je poslalo na noćenje tek pokoju nanu i dedu, u kojem povratnici ne čekaju da im humanitarne organizacije naprave kuću ili da im socijalna služba udijeli koji kilogram brašna, gdje se ljudi nisu vratili "da umru", već da žive. Evo gradića u kojem su malodobna djeca uspostavila sistem obrazovanja kakav žele i u kojem ima hljeba za sve, pa čak i za "gastarbajtere" Pođete li magistralnim putem od Banje Luke do Bosanskog Novog, ili kako tamo na tablama piše - Novog Grada, jednolični pejzaž prošaran zapuštenim kućercima, trobojkama Republike Srpske, svježe obojenim fasadama crkava i živo obojenim noćnim barovima sa ćiriličnim natpisima: Najt klub Baci oko, Najt bar Laguna…, i tarabama - reklamnim panoima koji vas obavještavaju da je baš tu Srbija, iznenada će se tumbe preokrenuti. I to odmah iza tabli na kojima piše Omarska I Trnopolje, i koje vam, kao kad na nekom internet pretraživaču ukucate ta dva pojma, u unutrašnjosti očnih kapaka spika izlistaju slike ljudi pretvorenih u skelete što proviruju iza bodljikavih žica logora Trnopolje, Omarska, Keraterm… I dok još uvijek sasvim jasno vidite sva rebra logoraša Fikreta Alića, onu sliku nastalu 5. augusta 1992. godine, pred vama se ukazuje buket novih kuća sa crvenim krovovima, izlozi sa latiničnim reklamama i šest novih minareta sa duplim redom kandilja… Vjerovali ili ne, ali stigli ste u Kozarac, općina Prijedor, entitet Republika Srpska. Samo do prije tri godine ovo je mjesto, a koje se nekad zbog izuzetne ekonomske razvijenosti nazivalo Mala Švicarska, bilo poravnato sa zemljom, a njegovih oko 24.000 stanovnika, od kojih je 96 posto Bošnjaka, bilo je ili protjerano ili pobijeno. I danas se oko 4.000 Bošnjaka sa područja općine Prijedor, kojoj pripada Kozarac, smatra nestalim, Intelektualci naprijed, ostali stoj! U samom Kozarcu potpuno je uništena sva infrastruktura; bolnica, pošta, kinosala, dom zdravlja, tvornica obuće, tvornica modne konfekcije, pilana, štamparija, nekad najveća osnovna škola u Bosni i Hercegovini koju je pohađalo oko 4.000 učenika… i oko pet hiljada privatnih kuća, a vodovod koji je izgrađen samodoprinosom tamošnjih građana preusmjeren je u Prijedor, pa Kozarčani danas, ukoliko ne pada kiša, dnevno imaju samo po jedan sat vode. "Srbi su se hvalili da su tri pune godine imali šta pljačkati iz Kozarca", kaže Sead Čirkin, jedan od prvih povratnika u Kozarac i poslanik u Narodnoj skupštini Republike Srpske. Pa iako je uništavanje Kozarca bilo tako temeljito izvršeno, njegovi preživjeli stanovnici nisu se nijednog časa dvoumili hoće li se u njega vratiti. Još dok je trajao rat, oni su, organizirani u dijaspori, pravili planove za povratak, vrijedno su radili i skupljali novac za obnovu svog gradića. Između 1995. i 1998. godine raseljeni Kozarčani su, kaže Sead Čirkin, izradili neku vrstu strategije povratka i osigurali logistiku. Za razliku od drugih raseljenika koji su se u svoje domove vraćali neorganizirano i uglavnom su u izviđačke pohode slali nane i dede, Kozarčani su u jesen 1998. godine u zbrisani grad poslali ekipu intelektualaca - pravnike, učitelje, inžinjere, hodžu i pet poslanika Bošnjaka u Narodnoj skupšini Republike Srpske. Sa sobom su poveli i djecu. U toj prvoj grupi bili su i Mevlida Fazlić-Deomić, odbornik SDA u Skupštini općine Prijedor, Osman Mujagić, nastavnik, Sead Čirkin, pravnik… Oni vele da je povratak najviše podupirala Stranka demokratske akcije, koja je tada i imala najveći broj svojih poslanika u RS-u, a prvu pomoć prilikom obnove Kozarca pružila je švedska humanitarna organizacija LWF, te njemačka vladina organizacija THW. Uz pomoć ovih organizacija i dijaspore, prvo je obnovljena jedna manja stambena zgrada, gdje su se smjestile ove familije, a onda je izgrađen i mesdžid. U proljeće naredne godine povratnici su vlastitim sredstvima započeli izgradnju kuća, a Osman Mujagić, čovjek koji inače voli kazati da se rodio pred školom i sav život proveo između školske table i klupa, 4. septembra 1999. je u prostorijama mesdžida organizirao osnovnu školu. U početku, Srbi su pravili probleme povratnicima, pucali su na njih i minirali kuće, ali poslije su se smirili. Prst u uho "Mi smo 17. maja 1999. uputili Ministarstvu prosvjete Republike Srpske zahtjev za organiziranje nastave u Kozarcu, ali odgovor nismo dobili. Shvatili smo da srpske vlasti šutnjom zapravo hoće da dobiju na vremenu i povratak u Kozarac odgode što je moguće više, pa smo nastavu organizirali na svoju ruku", kaže Mujagić. On je tada okupio 22 učenika, oformio jedan prvi i jedan četvrti razred, te otpočeo nastavu po programu Federacije BiH. Za to vrijeme učitelj Mujagić nije primao platu, niti je Ministarstvo prosvjete RS-a djecu iz te škole htjelo uvesti u matične knjige. Pošto je njemačka organizacija TWH već izgradila zgradu Mjesne zajednice, povratnici su željeli da se u njenim prostorijama održava nastava. Međutim, Srpska radikalna stranka Kozarca na čelu sa Mladenom Tadićem, bratom osuđenog haškog zatvorenika Duška Tadića, i organizacija Srpska omladina, preduhitrili su ih i zaposjeli Mjesnu zajednicu. Ali ni povratnici se nisu dali - uputili su bezbroj žalbi tamošnjem OHR-u, koji je donio odluku da se zgrada Mjesne zajednice vrati povratnicima. Srpski radikali i omladinci su se povukli i usput zgradu minirali. "Međutim", kaže Sead Čirkin, "mi smo je popravili i 21. februara ove godine organizirali školu." Danas ova zgradica, osim naziva Mjesna zajednica Kozarac, nosi i naziv Osnovna škola "Ćirilo I Metodije". Jedna velika prostorija pregrađena crnom zavjesom čini dvije učionice, koje je opremio Caritas iz Beča. Na zidu učionice je zastava Bosne i Hercegovine, a u jednoj maloj prostoriji, koja je i zbornica i ostava za lopte i druge rekvizite, pored globusa stoji i kartonska maketa džamije sa dva minareta. Jedna učiteljica drugog razreda veli da su u učionicama nekad stajale i mape Bosne i

Hercegovine, ali da im je naređeno da ih skinu pošto u njima nisu ucrtane granice entiteta. Ali, zato se u razredima rahat kočopere državne zastave, a djeca će vam, na pitanje: Kako se zove vaša domovina?, bez razmišljanja i uglas odgovoriti: Bosna i Hercegovina! Ove godine u školu je upisano je 270 učenika i u njoj radi 12 nastavnika. Razrednu nastavu vode uglavnom učitelji Bošnjaci, dok neke predmete od petog do osmog razreda predaju i nastavnici Srbi. Školski dnevnici, odnosno razredne knjige, štampani su ćirilicom, i nastavnici su obavezni sve podatke o učenicima i nastavi pisati tim pismom. Nastava se odvija po planu i programu Republike Srpske, s tim što je dozvoljeno učenje bosanskog jezika. Međutim, učitelj Mujagić poznavanje prirode i društva također predaje po udžbenicima iz Federacije, jer su, kaže, roditelji tako odlučili. A djeca sama su odlučila šta će učiti iz historije I geografije. Dakle, prije, kada bi nastavnica počela govoriti o srpskim ustancima ili podvizima Vojske RS-a, djeca bi začepila uši i zviždala. Kada to nije uspijevalo, izlazili su iz učionice. Ili djeca, ili nastavnica. I tako su do sada promijenili četiri nastavnice historije. Međutim, peta se dobro drži. Njeno ime je Daliborka Majstorović i pored historije predaje geografiju i likovnu kulturu. Učitelj Mujagić veli da tajna njenog uspjeha leži u tome što je shvatila šta djeca ne žele, pa "govori samo ono što ona žele da čuju". (Nažalost, za vrijeme našeg boravka u Kozarcu, nastavnica Majstorović je bila odsutna.) U Osnovnoj školi "Ćirilo i Metodije" vjeronauka je obavezan predmet, pa je efendija Abaz Muratćehajić čak i primljen u radni odnos u ovoj školi i prima platu od Ministarstva prosvjete Republike Srpske. Djeca također obavezno uče ćirilicu, ali kako su veći dio svog života proveli u izbjeglištvu u Švedskoj, Njemačkoj, Švicarskoj…, sa ovim pismom imaju problema. Ali i tu ima izuzetaka - u školi su dvije djevojčice koje su izbjeglištvo provele u Rusiji i one su nam uglas, jasno I glasno, bez ijedne greške, pročitale pjesmicu o pticama, granju i gnijezdima. Napisanu ćirilicom, naravno. Od logoraša do policajca I dok djeca čekaju da se iz Mjesne zajednice presele u novu školsku zgradu, koja samo što nije završena, njihovi roditelji prave kuće, prodavnice, radionice. Zapravo, u Kozarcu već sada postoji nekoliko firmi koje proizvode građevinski materijal I koje zapošljavaju po 20-30 radnika, tu su farme rasplodne teladi, pekara, prodavnica namještaja, zlatara, frizerski salon, kinosala, kafe-klubovi… Interesantno je napomenuti i to da Srbi iz susjednih mjesta dolaze u Kozarac u potrazi za poslom. Osim njih, redovni "gastarbajteri" na kozaračkim "bauštelama" su i Zeničani. Tamo ih je godišnje između dvije i tri stotine; fizički radnici rade za dnevnicu od 30, a majstori 60 maraka. Povratnici su svojim novcem izgradili i šest džamija (nekad ih je bilo 14), a pošto je srušena zgrada Doma zdravlja, organizirali su i zdravstvenu zaštitu. Tako, iz Sanskog Mosta jednom sedmično u Kozarac dolaze ljekar opće prakse, pedijatar, ginekolog… Kako je RS i Kozarcu dodala prefiks srpski, povratnici su vrlo brzo uzdurisali kod tamošnjih vlasti da se ovom mjestu vrati njegovo staro ime. I glavna kozaračka ulica opet se zove ulica Maršala Tita, a prije tri mjeseca na čelo Mjesne zajednice postavljen je Bošnjak. I u Policijskoj stanici su zaposlena tri Bošnjaka (u Policijskom centru Prijedor ukupno ih je sedam), a prvi policajac Bošnjak koji je ovdje dobio posao bio je Vehidin Elezović. Radi se o jednom od onih ljudi-skeleta iza bodljikave žice u Trnopolju, sa slike koja je u augustu 1992. godine obišla i zgrozila svijet. Vehidin je, kaže, u logor odveden na svoj 17. rođendan, 26. juna 1992, a pušten je 13. augusta iste godine. Od tada on 13. august slavi kao svoj rođendan. Nije ga, veli, bilo strah vratiti se u Republiku Srpsku, ali je "pomalo ogrubio i oguglao". Ovaj nekadašnji logoraš kaže da je u Banjoj Luci završio policijsku akademiju i da su ga u Kozarcu kolege Srbi odlično primili. On kratko kaže: "Nikada mi, otkako sam se vratio, niko nije rekao nijednu ružnu riječ." Da su Kozarčani sasvim ozbiljno shvatili povratak, pokazuje i to što su reaktivirali Fudbalski klub "Bratstvo" i lovačku sekciju, a kane obnoviti i šahovski te body building klub. Za trenera FK "Bratstvo" izabrali su Boška Dragičevića, bivšeg fudbalera i trenera ovog kluba. Dragičević I njegova familija su inače jedna od pet srpskih familija koje danas žive u Kozarcu, i on, valjda kako je i red, živi odmah pored fudbalskog igrališta, odnosno stadiona, kako ga on naziva. Iz Kozarca Dragičević je, kaže, izbjegao kad i Bošnjaci, i vratio se '93. godine. "Kad sam došao, doživio sam duboko razočarenje. Dočekao me je jad i čemer, sve je bilo porušeno. I moja kuća je bila opljačkana. Srbi su sve opljačkali, ja ću da vam kažem pošteno, pa neka ide glava. A prije rata ovdje se itekako dobro živjelo. Onda sam počeo sam da popravljam stadion. Rekao sam im - djeca će se uvijek htjeti igrati. Kad su se komšije Bošnjaci vratili i počeli sa formiranjem fudbalskog kluba, mene su bez dileme izabrali za trenera. Sada je 'Bratstvo' u Četvrtoj međuopćinskoj ligi, ali se pripremamo da se popnemo stepenicu više. Stadion i opremu sponzorira naša dijaspora i tvrdim vam da to jako dobro radi", kaže trener Dragičević i s ponosom ističe da je sa svim komšijama u dobrim odnosima, da im ide na svaki praznik, na svaku dženazu. I obratno, veli. Kozarčani su vlastima Republike Srpske još uputili zahtjev da im se vrati status općine koji su i imali do 1963. godine i na što, po Zakonu o lokalnoj samoupravi, imaju pravo. Premijer RS-a Mladen Ivanić poslao im je pismeni odgovor u kojem stoji da se oni – Vlada RS-a, kao, pribojavaju za "ekonomsku održivost Kozarca". No, Kozarčani se na ovo samo smiju. Kažu da je veliki broj Srba živnuo otkako su se oni vratili, te da neće odustati od ove inicijative. Dok smo napuštali Kozarac, kojeg je noć već bila prekrila i kandilji ga obasjali, Sead Čirkin nam je kazao kako oni ne žele stati na ovome. "Molim vas, napišite da se ovdje vratilo više od 50 posto prijeratnog preživjelog stanovništva i da će se uskoro vratiti i ostali. Evo, i Srbi su izgradili novu crkvu pored stare, Vlada RS-a im je za to dala iz budžeta 40.000 maraka, ali nama to ne smeta. Jedino nam smeta jeste to što nam niko iz vlasti, iako smo ih pozivali, nije došao na otvorenje džamija i uređenje mezarja." I još je, pošto smo mu kazali kako nam je drago što ljudi u Kozarcu žive dobro, dodao: "Ovdje se ne živi dobro, već dosta dobro. A bit će još i bolje." Snježana Mulić-Bušatlija

 KOZARAC SIMBOL LJUBAVI PREMA SVOJIM RODNIM MJESTIMA

 Nije mirisalo na dobro. Kozarac i Kozarcani doživjeli su, ako ne največu, a ono jednu od največih katastrofa u historiji ljudskog roda. I to naočigled kurve Europe, Ujedinjenih naroda i svijeta uopće. Poslije stravičnih snimaka iz srpskih koncentracionih logora, klasičnih fašističkih, kakvi su bili oni u Omarskoj, Trnopolju i drugdje, svijetu je pomalo probuđena memorija u kojoj su negdje daleko I duboko ostali neki prizori iz Dahaua, Osvjencima, ili Jasenovca, recimo. Tako je to nekako formulirao i tadašnji predsjednik SAD-a Georg Busch. Samo formulirao. Ali i on i svijet su, ipak, ako nije preblag izraz, gledali tragediju zemlje sa hiljadugodišnjom historijom i tragediju jednoga naroda, auropskijeg od mnogih europskih naroda koji je bio kriv samo zato što su neki njegovi daleki preci, da bi saćuvali živu glavu, promijenili vjeru. Neki drugi narodi, a naročito jedan, čuvajući vjeru, što je sasvim uredu, nehotićno su izmijenili vlastitu genetiku, što nikako nije bilo uredu, ali na osvajače - okupatore, surove i bezobzirne kakvi su bili oni koji su dojezdili na ove prostore krajem 14. i u 15. stoljeću, nije se moglo bitnije utjecati. Amerika još nije bila otkrivena, a nije bilo ni galija, ni mekenzija, ni morijona ni UN. Sada je bilo svega i zato smo mi, Bošnjaci, prorijeđeni i raseljeniji nego onomad Jevreji. Hoćemo li opstati, ovakvi kakvi smo, a veličanstveni smo i dobrodušni smo I Europejci smo, a ne Turci i Azijati kao neki tamo i onamo - vidjet čemo. A evo kako su dvoje Amerikanaca vidjeli tragediju Kozarca i Kozarčana. Novinar Peter Maass napisao je knjigu o tragediji BiH i Bošnjaka, a u toj knjizi za mene, i ne samo za mene, najšokantiniji i najuzbuljiviji su oni detalji koji Maass prenosi iz reportaže američke novinarke Mary Battiata koju je ta novinarka objavila u uglednom američkom dnevniku Washington Post. Prenosim dijelove teksta onako kako je to uradilo Oslobođenje od 10. septembra 1998. godine: "...Kad je većina prijedorskih Muslimana, muškaraca, otjerana u logore, kampanja čišćenja je usmjerena na razbijanje najtvrdeg oraha - zvanog Kozarac - gradića od 25.000 stanovnika, uglavnom muslimana, koji se nalazio samo desetak kilometara cestom od Prijedora. Čišćenje Kozarca se pretvorilo u jedan od najgorih pokolja civila u cijelom ovom ratu. Mary Battiata iz Vashington Posta napisala je podužu i vrlo ozbiljnu reportažu o čišcenju Kozarca, i ja koristim detalje iz njenog članka da bih ilustrirao to kako je ovaj grad prakticno zbrisan sa lica zemlje. "...Granatiranje je počelo 24. maja, (1992. op. V.G.) nakon što je Kozarac bio opkoljen srpskim tenkovima. Do 15 granata padalo je na grad svake minute iz 12 pravaca. Nakon nekoliko sati granatiranje je prestalo, a Srbi su koristili megafone kako bi narodu Kozarca objavili da im niko neće nauditi, samo ako izađu iz podruma i predaju se. Narod je to I uradio, i gotovo istog trena kad su Muslimani koji su se odlučili na predaju napunili ulice, nastavilo se granatiranje. Bila je to prevara, a ulice su bile prekrivene odsječenim udovima i ljudskom krvlju. Preživjeli su pobjegli natrag u podrume ili u brda. Nakon dva dana neprestanog bombardiranja, izdata je još jedna naredba da se predaju i kozarački Muslimani su ponovo pristali da to urade. Ovaj put Srbi su izveli drugi trik. Kada se izranjavano stanovništvo Kozarca skupilo i, u koloni, krenulo prema fudbalskom stadionu, jedan Srbin koji je živio u gradu stajao je na balkonu I upirao prstom na svakog viđenijeg muslimana - gradonačelnika, šefa policije, ljekare, advokate, sudije, poduzetnike, čak i sportske junake. Većinu su srpski vojnici ustrijelili na licu mjesta ili su ih odveli u obližnju kuću gdje su ih zaklali. Jednom su čovjeku noge zavezali za tenk i onda ga vukli kroz grad. Skončao je tek kad ga je tenk pregazio. To je bila scena iz filma Schindlerova lista, ali ovo nije bio film i dok Steven Spielberg nije o tome napravio film, malo je Amerikanaca znalo ili vjerovalo da se takvo nešto dogodilo. Ovo je bio eliticid. Sistematsko ubijanje političkog i ekonomskog vodstva jedne zajednice kako se ta zajednica više nikad ne bi obnovila. Najmanje 2.500 civila je u Kozarcu ubijeno za 72 sata. Bila je prava klanica. Preživjeli su satjerani u koncentracione logore..." Do mene u Sarajevu dopirale su potresne i, pokatkad, protivrječne informacije o sudbini Kozarca I Kozarčana. Pojedinosti su mi postajale malo jasnije kada sam dobio fragmente neke vrste dnevnika moga sina Amira koji je ilegalno u Prijedoru i Banjoj Luci proveo nekoliko dramatičnih mjeseci. Naravno, tek u izravnim kontaktima sa Kozarčanima, po izalsku iz Sarajeva za Novu 1994. godinu sudbina zavičaja i zavičajnih ljudi postala mi je još jasnija... Zbog cega, radi cega, zašto? - pitao sam se u svome feljtonu koji sam, poslije šokantnih informacija iz Kozarca u ljeto 1992. godine objavljivao u Otvorenom programu TV BiH. Evo barem dijelova toga feljtona. Sretni su ljudi koji maju čitav zavičaj. Mi, naturalizirane Sarajlije, uvijek smo živjeli u izvjesnoj prednosti: ako te Sarajevo jednoga dana odbaci - pravac zavičaj. A kuda da odu Sarajlije? Prave, rođene Sarajlije? Mi smo imali kuda. Zavičaj nas je uvijek čekao kao toplo materino krilo. Jedan zločinac iz neke brdovite vukojebine kod Foče pokušao je sa svojim istomišljenicima uništiti moj zavicaj. I, djelimično je uspio u tome. Sada sam i po sili i po opredjeljenju postao i ostao Sarajlija. I, za sada niti hoću niti mogu iz ove kože i iz ovog grada. A taj zločinac, čije ime ni kada bude mrtav neće biti vrijedno spomena, još u martu 1991. godine rekao mi je: "Kozarac je najantisrpskije raspoložena kasaba u Jugoslaviji ..." Baš tako je rekao, spominjuci Jugoslaviju - zemlju u koju su on i njemu slični, zalažuci se kobajagi za nju, tako bezdušno razorili i nepovratno, nekada plemenitu ideju o jugoslovenstvu, gurnuli u zapećak historije. Rekao je to stoga što upravo u Kozarcu, među tada malobrojnim Srbima i brojnim Muslimanima, u svom pohodu sa najmračnijim fašistickim idejama, nije naišao na podrušku. Podmukao, surov i sirov, iskompleksiran do vampirske mizantropije, smišljao je pakleni plan kako uništiti Kozarac i promijeniti mu ime. A moj natalni grad pojavljuje se pod imenom Kozarac čak 134 godine prije prvog pisanog traga o nastanku Banje Luke ili čak 300 godina prije postanka susjednog Prijedora. Za radoznale evo preciznog podatka: Kozarac se prvi put spominje 10. aprila 1360. godine kao sjedište Sanske župe. Dva puta u svojoj dugoj historiji doživio je razaranja do temelja: prvi put dogodilo se to 7. aprila 1851. godine. Turski intervencionista serasker Omer-paša Latas, bivši Mihajlo, zapalio je Kozarac do temelja i za sobom, na bojnom polju ostavio 100 mrtvih i 60 ranjenih Kozarčana. Drugi put, čudne li ironije, opet u proljeće, Kozarac je doživio razaranje u maju 1992. godine. Razlika i razmjere rušenja su sukladne sa ondašnjom i doskorašnjom veličinom Kozarca. Latas, kao poturica gori od Turčina, doduše, nije rušio bogomolje. Nije ubijao ni nenaoružan narod. Neki zlikovac koji je komandovao napadom na Kozarac porušio je, kako čujem, sve kozaračke džamije. Ne raspolažem pouzdanim podacima o broju nevinih žrtava. Znam pouzdano da su hiljade Kozarčana odvedene u logore u Trnopolju i Omarskoj sa nekom slabom nadom da će možda preživjeti. Neki su odvedeni na Manjaču i u Staru Gradišku gdje im se, izgleda, gubi svaki trag... Razuman čovjek teško može naći ijedan racionalan argument kojim bi mogao objasniti toliki rušilacki, zločinacki poriv u onima koji su ovo mjesto rušili. Meni, kao Kozarčaninu po rođenju, to je još teže. Surovo neraspoloženje prema Kozarcu datira odavno, a kulminiralo je prije nekoliko godina kada je jednom pravoslavcu, nesuđenom ili suđenom ugostitelju iz Kozarca, navodno, stiglo prijeteće anonimno pismo u kojem mu je zaprijećeno da će mu kafić letjeti u vazduh. Tada je beogradska štampa na sva zvona pisala o ugroženosti Srba u Kozarcu. Niko tada nije napisao da je taj isti potencijalni ugostitelj, gradeći kafić, javno rekao kako u njegov lokal "nikada neće kročiti tursko uvo". Vjerovatno je pri tome mislio na domaće Bosanske Muslimane. One iste Muslimane koji su malobrojne Srbe u Kozarcu prihvatili kao svoje najrođenije. Muslimani su za svoje Srbe u Kozarcu, početkom 20. stoljeća izgradili veliku crkvu, jednu od najljepših u Bosanskoj krajini. Oni su, spektakularno, čak iz Beča, za tu crkvu dopremili veliko zvono čije su izlivanje sami platili. To su oni isti Muslimani koji su upravo oko te crkve od februara 1992. godine uspostavili stalne straže da slučajno neki srpski ekstremista ne bi bilo čime oskrnavio taj objekat, jer bi i to moglo poslužiti kao povod za zločine nad Bosanskim Muslimanima. Mi znamo priču o janjetu koje muti vodu nizvodno od vrela i vuka... Stotine, pa nije pretjerano kazati i hiljade Kozarčana, palo je u direktnim okršajima u stvarnoj borbi izmedu Davida i Golijata, braneći kućni prag, kućno ognjište, rodnu grudu, zavičaj i rodnu Bosnu, braneći najelementarnije ljudsko pravo - pravo na goli život... A šta je bilo sa malobrojnim Srbima iz Kozarca? Oni su, kako naslućujem, onoliko koliko su im slabašne mogucnosti dozvoljavale, navodno, pokušavali stati u odbranu svojih dobrih susjeda. Prema prilično nepouzdanim informacijama koje, ne mogu provjeriti, tako se prema mojim Kozarčanima postavio i Božo Dragičević, prvi direktor pune osmoljetke u Kozarcu, dobri komšija u cijoj sam blizini rastao. Onaj, pak, vlasnik kafića u koji neće kročiti tursko uvo, dočekao je svojih pet minuta. Tek će se čuti kako ih je iskoristio. I to je činjenica pred kojom ostajem sleđen. Jer, poznavao sam mu dobro oca Ostoju. Bio je jedan od mlađih prvoboraca iz onog narodnooslobodilačkog rata. Ostoja je bio jedan od onih neustrašivih Kozarčana kojima se divila moja generacija. Dvojici svojih sinova koje sam poznavao, Ostaja Tadic dao je imena Mladen I Stojan kao trajno podsjećanje na slavnog komandanta, humanistu i najpolularnijeg prijedorskog liječnika između dva rata, na doktora Mladena Stojanovica. U ovim trenucima prisjećam se premijere filma Mithata Mutpcica Doktor Mladen u Ljubiji 1974. godine. U filmu, o slavnom ljekaru - humanisti i revolucionaru Mladenu Stojanoviću, snimljenom prema sinopsisu vrlo kontraverznog Rade Bašica, koji je nekom grubom greškom svojevremeno proglašen i za narodnog heroja, jedan Tadić, koji je na početku rata bio desna ruka Mladena Stojanovića, odmeće se iz partizana u četnike. Taj Tadić u filmu organizira ubistvo slavnog komandanta doktora Mladena. (U stvarnosti to je uradio četnik Rade Radić). Sada već pokojni Ostoja Tadić, otac Duška, stvarnog zlocinca iz 1992. godine, historijsku filmsku neistinu nije mogao podnijeti. Noćima je dolazio na Partizansko groblje u Kozarcu i spavao pored groba svog ratnog komandanta Rade Kondića. Posvunoć se jadao svome mrtvom komandantu. Bile su to sablazne noćne scene na partizanskom groblju u Kozarcu. Tješio sam ga u partizanskom groblju koje se nalazi(lo) u blizini moje rodne kuće i govorio mu da se film nije strogo držao historijskih fakata i da ostala imena, osim imena Mladena Stojanovića, nisu autentična. - A zašto Rade Bašić nije stavio ime nekog Bašica jer je iz redova Bašica bilo i četnika, a iz redova Tadića nije? – grmio je i plakao Ostoja Tadić. Nisam znao odgovor. Ostoju Tadića demantiralo vrijeme i rođeni sin. Jedna umjetnička, u ovom slučaju filmska istina, nažalost postala je zbiljska.

Vijesti: