Naučna istraživanja

ISTRAZIVANJE - GENOCID U PRIJEDORU 9 DIO

 9

GENOCID  U PRIJEDORU NE SMIJEMO ZABORAVITI

Početkom 1992. god. Prijedor je preko noći postao središte genocida.Na meti su bili svi oni koji se nisu uklapali u plan velike Srbije koja je forsirana od strane tadašnjeg fašisoidnog režima Slobodana Miloševića

REKLI SU O GENOCIDU U PRIJEDORU


Socijalne, etičke, političke, antropološke, konačno, filozofske implikacije Prijedora jesu toliko raznovrsne i nepresušne, da o njima treba pisati što više novih i novih tekstova, i uklapati ih u kontekst realnih zbivanja! Jer Prijedor nije istorijska tema, ni tema istorije. Naprotiv, čitava ljudska posebno evropska, i osobito balkanska budućnost mora biti prinuđena da sebe odredi prema onome što se počinilo u Prijedoru." (Prof. Dr. Ferid Muhić)

"Koncentracioni logori koje su Srbi formirali na području prijedorske općine, najgomozorniji su od svih mučilišta koje je svijet ikada vidio. U njima su klali Bošnjake kao zvijeri, gulili im kožu, žive ih spaljivali. Bošnjakinje su u njima silovali do smrti, a potom masakrirali. Srpski su im zločinci nožem vadili djecu iz utroba i na njihove im oči komadali". (Roy Gutman, "Svjedok genocida", Sarajevo 1995., str. 134-145).

"Srbi ne upotrebaljavaju čak ni nacističke eufemizme ne govore nedvosmisleno o nekom "konačnom čišćenju" nego s kartama na stolu otvoreno govore o četničkom čišćenju. Tačno je da je nacističko "konačno rješenje" eufemizam, ali takvo je i četničko čišćenje" jer i njemu je svrha da jezično sakrije vrstu zločina koju je trebalo prikriti i konačno rješenje”. (Alain Finkielkraut)

“Početkom 1992. godine Prijedor je preko noći postao središte genocida. Meta ovog nehumanog postupka bilo je ne-srpsko stanovništvo ove opštine, tačnije muslimansko i katoličko stanovništvo. Srpski ekstremisti, koji su nasilno preuzeli vlast od legalno izabranih opštinskih organa, formirali su čitav niz koncentracionih logora. Ovi se logori po organizaciji i brutalnosti nimalo nisu razlikovali od onih iz Drugog svjetskog rata. Na meti su bili svi oni koji se nisu uklapali u plan velike Sbije koja je forsirana od strane tadašnjeg fašisoidnog režima Slobodana Miloševića, a bila svesrdno prihvaćena od ekstremnih bosanskih Srba”. Oni koji su imali sreće i preživjeli te logore smrti kao i oni koji su uspjeli da izbjegnu hapšenje i izvuku se iz tog obruča i pakla ovog grada, kasnije su svoje utočiste i novi dom našli uglavnom širom svijeta, a mnogi od njih i ovdje u Saint Louisu. Nekadašnji stanovnici ovog grada govore da je ovo područje prije rata bilo naseljeno muslimanima, Srbima i katolicima a to je upravo smetalo Slobodanu Miliševiću, predsjedniku tadašnje krnje Jugoslavije u ostvarenju njegovog plana zvanog Velika Srbija. Dobro naouražane snage ekstremnih bosanskih Srba su 1992. g. opkolile Prijedor i okolna naselja te su potom počeli da zatvaraju, maltretiraju i muče glađu nedužne civile, a bile su veoma učestale pojave silovanja žena. Hiljade nedužnih civila bilo je silom otjerano i zatvoreno u logore ili ubijeno na licu mjesta. (Novinarka Associate Press-a Cheryl Wittenauer)

Genocid u Prijedoru je jedna velika ljudska tragedija. Žao mi je što su Nato snage i SAD zakasnile sa intervencijom i nisu na vrijeme zaustavile ovo krvoproliće. U.S. senator (Christopher “Kit” Bond).

Ed Vulliamy, čovjek koji je 1992. godine razotkrio namjere tadašnjih vlasti u Prijedoru kao novinar britanskih novina Guardian, Ed je uspio da u ranu jesen iste godine svijetu otkrije čitavu mrežu logora na području Prijedora i među prvim prodre u prijedorski logor smrti Omarska. O tome Vulliamy kaže: “Potrošio sam dane i dane dok nisam došao do potrebnih odobrenja od Karadžića da odem u prijedorske logore. Konačno kad mi je Karadžić odobrio, susreo sam se sa Stakićem, Kovačevićem, Arsićem i Drljačom, koji mi nisu dali da ulazim sve pod nekim lažnim izgovorima. Na kraju nudili su mi logor u Manjači jer su znali da su tamo već bili ljudi iz Međunarodnog crvenog krsta. Ali, mene u tom trenutku nije ništa drugo interesovalo osim logora Omarska.
Bilo je to mjesto gdje sam ja morao da uđem. Da bi me odvratili, pucali su nam iznad glava i pored automobila govoreći da ih mudžahedini upravo napadaju. Znao sam tada već dovoljno da lažu i da me žele samo uplašiti. Konačno su mi dozvolili da prođem kapiju kada sam ostao šokiran vidjevši pokretne leševe koji se kreću logorom. Mršavi i jadni ljudi su hodali ili sjedili. Izgledali su mi kao gladni psi koji se vrte u krug. Jednog logoraša sam nešto pitao i sjećam se da mi je rekao: „Ne želim ti govoriti laži, ali ti ne smijem reći istinu“. Bilo mi je jasno gdje sam. Kasnije sam tog čovjeka sreo u Engleskoj, živi negdje u blizini Londona. Omarska je bila užasna i žudim da sretnem preživjele iz Omarske. Ne mogu pobjeći niti od sjećanja a niti od ljudi. Sudbina je odredila da me sve to prati do dana današnjeg. Prate me sjećanja, prate me duhovi mrtvih a prate me i ljudi koji me sreću. Užasi i stradanja civilnog nesrpskog stanovnistva na prijedorskoj općini su takvih razmjera da im je dato pravo ime genocid. Ta stradanja nikad nisu do kraja istražena i valorizirana.

Nikada ne smijemo dozvoliti da oni koji su vas protjerali postanu pobjednici i da slave svoju pobjedu. (dr. Bisera Turković )
Roy Gutman iz knjige "Svjedok genocida", Zagreb, 1994.
Preživjeli pričaju o zatvoreništvu i masovnim pokoljima u Bosni - "Ispred vrata logorskih prostorija jedan i dva postavljena su dva manja vojna kamiona. Naređeno je da izađu ili da se iznesu svi teško povrijeđeni ili pretjerano izmršavljeli. Kod većine njih mogao se na licu zapaziti izraz nekog olakšanja - vjerovali su da im se uslišuju molbe i preklinjanja da budu upućeni na liječenje. Nije trebalo biti mnogo sumnjičav pa znati da je to njihov zadnji dan života. Nikada ih niko više nije vidio."
Gore navedeni citat je opis zadnjeg dana života desetina hiljada Bošnjaka zatočenih u srpskim logorima smrti. Izmrcvareni, gladni, bosi i poniženi, Bošnjaci, bili su tučeni, mučeni, zlostavljani, maltretirani i ubijani, ubijani na zvjerski način, na način teško shvatljiv zdravom razumu. Naše Bošnjakinje, majke, sestre, kćerke, strine, tetke, dajdžince bile su sistematski silovane po ovim logorima užasa, oduzeta im je svaka ljudska vrijednost, pokušali su da ih psihički unište.
Ali se ne da ta Bošnjakinja, srca junačkoga, neće da poklekne, da se preda, da dopusti da je ponize i unište. Borit će se ta Bošnjakinja kao i taj Bošnjak za svaku grudu bosanske zemlje.
Takođe bih želio odati počast i sjetiti se žrtava u manje spominjanim mjestima kao što su Kozarac, Prijedor i Banja Luka u Sjeverozapadnoj Bosni i Hercegovini. Ovaj sukob je bio najveći masakr i genocid nad civilima u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.
(Kongresmen Russ Carnahan. )
„Na vrlo tragičan način Prijedor ima posebno mjesto u historiji KKTJ. Zastrašujuće slike iz prijedorskih logora iz 1992. godine su šokirale opštu javnost, podsjećajući na strahote Drugog svjetskog rata. Ta rekacija svjetske javnosti je pokrenula proces koji je doveo do osnivanja MKTJ, prvog suda za ratne zločine“. (Matias Hellman)

 

IZDVOJENO I RAZLIČITO MIŠLJENJE SUDIJE MCDONALD U PRESUDI MKTJ U SLUČAJU TADIĆ


U ovom slučaju suočeni smo upravo sa onom situacijom zbog koje su neki od delegata bili zabrinuti, jer je zapravo Savezna Republika Jugoslavija (Srbija i Crna Gora) u VRS uspostavila u suštini marionetski režim, kojem je povjerena odgovornost za izvršenje vojnih operacija Savezne Republike Jugoslavije (Srbija i Crna Gora) u Bosni i Hercegovini. Pretresno vijeće ne bi smjelo uvoditi uslov efektivne kontrole iz predmeta Nikaragva, već bi trebalo, kao što stoji i u ovom komentaru, zanemariti formalne kriterijume vojne strukture. Ključno pitanje ovdje jeste da li je VRS odista bila zavisna i kontrolisana od strane Savezne Republike Jugoslavije (Srbija i Crna Gora). Kao što je gore obrazloženo, dokazi su i više nego dovoljni da se može donijeti takav zaključak.
Ukratko, dokazni materijal pokazuje van svake sumnje da je VRS djelovala u svojstvu agenta savezne Republike Jugoslavije (Srbija i Crna Gora) u napadu na opštinu Prijedor i u njenoj okupaciji u vrijeme na koje se odnose optužbe iz Optužnice, pa su žrtve prema tome zaštićene osobe. Zavisnost VRS od Savezne Republike Jugoslavije (Srbija i Crna Gora) i njeno ostvarivanje kontrole nad VRS podržavaju donošenje ovakvog zaključka, kako prema kriterijumu efektivne kontrole, kojeg je usvojila većina, tako i prema uopštenijem kriterijumu zavisnosti i kontrole. Međutim, pažljivo čitanje predmeta Nikaragva navodi me na zaključak da kriterijum efektivne kontrole čini različitu i zasebnu osnovu za pripisivanje ponašanja ne-agenata nekoj državi, i da to nije nužan element za ustanovljavanje agentskog odnosa. Iz ovih razloga podnosim ovo Izdvojeno i različito mišljenje.
U prvom odjeljku ovog Mišljenja zaključujem da dokazi podastrijeti Pretresnom vijeću podržavaju zaključak da je Savezna Republika Jugoslavija (Srbija i Crna Gora) imala efektivnu kontrolu nad VRS u opštini Prijedor u čitavom periodu na koji se odnose optužbe navedene u Optužnici. Međutim, kao što to obrazlažem u drugom odjeljku, odgovarajući kriterijum za agentski odnos iz predmeta Nikaragva je zavisnost i kontrolaž, a dokazivanje efektivne kontrole nije nužno.
Pretresno vijeće je prihvatilo da je nakon što je sama bila u direktnom oružanom sukobu sa BiH posredstvom Jugoslavenske narodne armije ("JNA"), SRJ osnovala, obučila, opremila, snabdijevala i održavala VRS. Osnivanje je izvršila SRJ 19. maja 1992. time što je ostavila dio JNA u BiH da funkcioniše kao VRS, i to samo nekoliko dana nakon što je Savjet bezbjednosti zatražio od SRJ da se povuče iz BiH. Viši vojni oficiri iz SRJ bili su članovi štaba VRS. SRJ je plaćala plate (i penzije nakon umirovljenja) oficira u VRS koji su došli iz JNA. Komanda VRS je imala vezu sa komadom Vojske Jugoslavije ("VJ"), kako se tada prozvao jugoslavenski dio stare JNA. VRS je bila uključena u izvršavanje plana SRJ za etničko čišćenje i izdvajanje dijela teritorije BiH koji bi se na kraju pripojio SRJ i time se realizovala ambicija SRJ da stvori "Veliku Srbiju".
Prema tome, SRJ je uradila više od opšteg finansiranja VRS. Na osnovu Nikaragve, ja nemam nikakvih poteškoća da zaključim da su nalazi Pretresnog vijeća dovoljni da se pokaže da je SRJ koristila silu protiv BiH posredstvom VRS, čak i ako se pretpostavi da činjenice nisu bile dovoljne da se SRJ pripiše odgovornost za bilo koja deliktna djela koja je počinila VRS. SRJ i BiH bile su dakle u oružanom sukobu u smislu člana 2, stav prvi Ženevske konvencije IV, uz posljedicu da se ta Konvencija primjenjuje na taj oružani sukob.
Krajem jula 1992. godine u logoru Omarska je ubijeno više od 100 ljudi. Petog augusta 1992. godine u istom logoru je ubijeno 120 ljudi. (Iz presuda MKTJ. )

MEHINO SVJEDOČENJE O ZLOČINIMA U LOGORU SMRTI

 Roy Gutman je aktuelni novinar njujorškog sedmičnika „Njuzvik“ („Newsweek“). Svojevremeno (1993.), kao reporter Njuzdeja (Newsday) bio je dobitnikom Pulicerove (Pulitzer) nagrade za internacionalno izvještavanje o otkrivanju užasa rata na prostorima bivše Jugoslavije. Njegove reportaže su otvorile put ka slobodi preko 6000 ljudi - Bošnjaka I Hrvata, zatočenih u četničkim konc-logorima na području Bosanske Krajine, a koji su prethodno čekali sigurnu smrt. Autor je knjiga poput „Svjedok genocida“ (1993.) te suizdavač je edicije „Ratni zločini“: „Šta bi javnost mogla da zna“ (1999.), zatim „Banana diplomacija“ („Banana Diplomacy“) u kojoj kritički istražuje ispravnost američke politike u Nikaragvi, te drugih. Za svoj rad dobio je još neke nagrade kao što su „Džordž Polk“(„George Polk“) za strano izvještavanje, nagradu „Seldenov prsten“ („Selden ring“) za istrazivačko izvještavanje, a nedavno i Zlatnu povelju mira „Linus Pauling“. Kao jedan od 15 uglednih svjetskih djelatnika pri američkom Institutu za mir fokusirao je svoja istraživanja na oblast „Internacionalno humanitarno pravo i mediji“, na slučaju Afganistana, naprimjer. Za vrijeme rada za „Njuzdej“ („Newsday“), ranih 1990-tih, pokrivao je oblast inostranih poslova, odnosno obavljao dužnost šefa Biroa za Evropu u Vašingtonu (Washington, DC). Prije toga je radio za „Rojters njuz servis“ („Reuters News Service“) u Bonu, Beču, Beogradu i Vašingtonu (Washington, DC). Diplomirao je na Harvardu historiju (College in history), te u Londonu Ekonomiju u međunarodnim odnosima (School of Economics in international relations)

 ROY GUTMAN IZ KNJIGE SVJEDOK GENOCIDA

 Iskazi dvojice nedavno oslobođenih zatvorenika za Newsday ukazuju na to da su srpski osvajači sjeverne Bosne otvorili dva koncentaciona logora, u kojima je ubijeno ili do smrti izgladnjelo više tisuča civila, dok će ih još nekoliko tisuča ostati zatvoreno dok ne umru. Čini se da svjedočanstva dvojice preživjelih predstavljaju informaciju iz prve ruke o onom za sto se međunarodne organizacije koje se bave zaštitom prava čovjeka pribojavaju da bi moglo biti sustavni pokolj velikih razmjera. Novinar Newsdaya nije mogao posjetiti logore. To nije omogučeno niti Međunarodnom Crvenom križu niti bilo kojoj drugoj organizaciji. U jednom od koncentracionih logora, nekadasnjem rudniku željeza u Omarskoj, u sjeverozapadnoj Bosni, prema navodima bivšeg zatočenika koji nas je molio da ga zovemo Meho, u metalnim kavezima bez sanitarnog čvora, odgovarajuće hrane, mogučnosti kretanja ili pristupa vanjskom svijetu zatvoreno je više od tisuču muslimanskih i hrvatskih civila. On kaže da zatočenici logora predstavljaju čitavu političku I kulturnu elitu grada Prijedora. On tvrdi da srpski stražari svakih nekoliko dana ubijaju zatvorenike u skupinama od 10 do 15. Odveli bi ih do obližnjeg jezera. Začuli bismo salvu pucnjeva i oni se više nikada ne bi vratili, prica Meho. Pierre Andre Conod, šef delegacije Međunarodnog Crvenog križa u Zagrebu, koja je zadužena i za sjevernu Bosnu, izjavio je. Mislim da bi nas, kad se ne bi radilo o logorima smrti, pustili da u njih uđemo. Kad bi uvjeti u tim logorima bili prihvatljivi, imali bi razloga da nam ih pokažu. Crvenom križu je dvaput dopušten ulazak u ono što bosanski Srbi nazivaju logorom za ratne zarobljenike. Jugoslavenski premijer Milan Panić je preko svog zamjenika poručio da on ne može niti potvrditi niti opovrgnuti postojanje logora smrti te je rekao da se on zalaže za zatvaranje svih logora, na svim zaračenim stranama u Bosni. Zemlja kojoj je Panić stao na čelo samo je sjena nekadašnje Jugoslavije, a sastoji se samo od Srbije, koju se optužuje da podupire rat u Bosni, te male Crne Gore. Srbi, koji prisvajaju sjevernu Bosnu kao svoju regiju, opisuju politiku protjerivanja Muslimana i Hrvata katolika kao etničko čišćenje; svjedočanstva preživjelih s kojima je razgovarao novinar Newsdaya pokazuju da je u najboljem slučaju riječ o eufemizmu za kampanju zločina i brutalnih deportacija. Mehu, 63, zidara iz obližnjeg Kozarca, liječnik iz njegova mjesta nagovorio je da prekine svoju šutnju, pa je on u petak proveo dva sata u razgovoru s novinarom Newsdaya i djelatnicima Crvenog križa. Meho kaže da je u Omarskoj bio u lipnju zatočen tjedan dana prije nego što je oslobođen, kako on vjeruje, zbog svoje starosti. Njega su, kaže, s još 300 muškaraca držali u utovarivaču rude, u kavezu velikom šezdesetak četvornih metara, kojem su čekali na obradu svojih tamničara. Metalna nadkonstrukcija sastojala se od po četiri kaveza naslagana uvis, odvojena rešetkama. Nije bilo zahoda, pa su zatvorenici morali živjeti u vlastitom izmetu koji se cijedio kroz rešetke. Meho kaže da su tri muškarca pokušala pobjeći skacuci s vrha kaveza kroz otvorenu dovodnu cijev na tlo, no svi su ustrijeljeni nakon što su pali s visine od 18 metara. Kaže da je od drugih zatvorenika čuo kako je tijekom tjedan dana njegova boravka u logoru 35 do 40 muškaraca nakon premlačivanja umrlo u mukama. Međunarodne humanitarne organizacije izjavile su da je njegov iskaz, dan novinaru Newsdaya pred djelatnicima bosanskog Crvenog križa i Crvenog polumjeseca, prva potvrda njihovih sumnji da je Omarska logor smrti. Oni su rekli da već duže od mjesec dana slušaju glasine o takvim logorima, no nitko nije uspio razgovarati s nekim od preživjelih. Međunarodni Crveni križ nastoji već duze od dva tjedna dobiti dopuštenje za ulazak u Omarsku, izjavio je Conod, ali srpske vlasti u Bosni ih stalno odbijaju govoreći da im ne mogu jamčiti sigurnost. Srpska je vojska prije dva tjedna odbila odvesti Newsdayevog novinara i fotografa slobodnjaka u Omarsku. Meho kaže da su, u vremenu dok je on bio u Omarskoj, od 3. do 10. lipnja, sva četiri kaveza u utovarivaću rude bila puna zatvorenika, a neki drugi zatvorenici su procijenili da je u logoru bilo zatoceno oko 8.000 ljudi. Službena Bosanska državna komisija za ratne zločine, vladino tijelo osnovano za prikupljanje dokumentacije o ratnim zločinima, u svom je prošlotjednom izvješću za UNHCR iznijela procjenu da se u Omarskoj nalazi 11.000 zatvorenika, što znaći da je Omarska najveci od 94 logora poznata komisiji. Nije bilo nikakvih procjena o broju ubijenih zatvorenika. Prema navodima jednog svjedoka, kojeg je prije dva tjedna citirala bosanska dobrotvorna ustanova Merhamet, tisuče muškaraca je također zatočeno u otvorenoj rudarskoj jami koja je korištena za iskapanje željezne rudače. Meho kaže kako se čini da su neki drugi zatvorenici bili zatočeni u zgradi za odvajanje rude i u upravnim zgradama. On navodi da nije znao za zatvorenike koje su držali vani, pod vedrim nebom, bar ne u vrijeme kad se on tamo nalazio. Mirza Muftić, inženjer geologije koji je sudjelovao u izradi nacrta rudnika, pojasnio je da se otvorena jama nalazi oko kilometar i pol od mjesta gdje je bio zatvoren Meho, tako da je on nije ni mogao vidjeti. Proslog je tjedna Visoko povjerenstvo UN-a za izbjeglice objavilo izvješće u kojem navodi izjavu stražara iz Omarske koji je promatraću UN-a rekao da su vlasti planirale pobiti zatvorenike u Omarskoj izlazući ih vremenskim nepogodama. Necemo na njih trositi metke. Oni nemaju krov nad glavom, a sunce sija, kisa pada, noci su hladne i dobivaju obrok batina dvaput dnevno. Ne dajemo im ni hranu ni vodu. Krepat ce kao zivotinje”, navodi UNHCR u hitnom izvjescu objavljenom u ponedjeljak u Ženevi, a u svezi s izvanrednim zasjedanjem o izbjeglicama iz Bosne. Poput mnogih drugih izbjeglica, Meho kaže da je i on bio redovito premlačivan te da je, dok je bio zatočen u Omarskoj I dva druga u kojima se nalazio kratko vrijeme na putu za Omarsku, bio svjedokom zločina. Tijekom razgovora je rekao kako gotovo uopće ne može podići lijevu ruku, a kad se nasmiješio vidjelo se da gotovo uopće nema zube - sedam mu je zuba izbijeno tijekom batinanja koje je opisao. Meho veli da ga je bosanska srpska vojska uhitila u njegovoj kuci u Kozarcu 27. svibnja. Stavili su znak crvenog križa na rukave i tenkove i vikali: Predajte se. Čeka vas Crveni križ. Bit čete zaštičeni, te nastavlja pričati da su, međutim, pri ulasku u autobuse na vratima stajali vojnici s pendrecima. U svakom su autobusu bila po tri naoružana stražara. Rekli su nam da čemo, dignemo li glavu, u nju dobiti metak. Logori su žurno otvarani. Meho je, prije nego što je poslan u Omarsku, prvo odveden u Keraterm, nekadašnju tvornicu keramičkih pločica u Prijedoru, a zatim u ciglanu, susjednu tvornicu opeke. Kaže da je zatvoren zato što su vlasti sumnjale da su se njegova dva sina borila protiv Srba. Njihov je sistem bio takav da bi vas odveli na ispitivanje, a onda bi vam rekli kako će te biti oslobođeni ako o drugima kažete ono što su oni htjeli čuti. Svatko je, da bi se spasio, optuživao onog drugog. No oni nisu nikoga oslobodili, priča Meho. U utovarivaču rude u Omarskoj ljudi su bili tako natrpani da nije bilo mjesta da se legne. Malo bi odrijemao, a onda bi mjesto prepustio sljedečoj osobi. Kruh se dijelio svaki treći dan, kilogram kruha na troje ljudi, a nakon tjedan dana zatvorenicima su počeli jednom dnevno davati malu šalicu slabe juhe. U zatvorenom odjelu, bez ikakvih sanitarnih uvjeta, svim je muškarcima narasla brada i dobili su uši. Zatvorenici su bili raspoređeni na različitim razinama utovarivača rude. Mehin brat, 51, rendgenski tehničar, nalazio se na razini B. Meho kaže da je on bio na razini C. U petak nam je rekao da je čuo od jednog nedavno oslobođenog zatvorenika da je njegov brat umro nakon što je on, Meho otišao. On kaže da su ga stražari svaku noć izvodili na ispitivanje i premlačivanje. Meho veli da je poznavao čovjeka koji ga je ispitivao, bio je učitelj u Bosanskom Novom, kao i dvojicu sražara, jedan je bio konobar u jednom restoranu, no svi su se oni pravili da ga ne poznaju. Kaže da nikad nije priznao da ima sinove ili brata. Kad bi ga ispitivać pitao o njegovim sinovima, odgovorio bi: Druže, ja nemam sinove. Zapovjednik mu je odgovorio: Nisam ni ja drug. Meho kaže da ima dva sina, od kojih je jedan jož u Bosni. Prema njegovim navodima, svi su vojnici pustili duge brade u stilu srpskihčetnika, rojalističkih vojnih jedinica iz drugog svjetskog rata. Sam z apovjednik nije Mehi prijetio da će ga ubiti, ali drugi su vojnici to često činili. Govorili su nam da će za svakog Srbina koji pogine u borbi ubiti nas 300. Kaže da je on jedini pušten iz odjela C te da su ga vjerojatno pustili zbog njegove starosti. Iz odjela B je preseljeno oko 45 ljudi, svi stariji od 60 godina, dok su mlađi muškarci, u dobi između 18 i 60 godina, bili zadržani u logoru. Njega su odveli u Trnopolje, selo između Omarske i Prijedora, koje je pretvoreno u golemi zatvorenički logor. Meho kaže da su ga u prvo vrijeme drugi zatvorenici, zbog stanja u kojem se nalazio kad je stigao izbjegavali. To se poklapa s onim što smo čuli od kčeri jednog uglednog člana prijedorskog gradskog vijeća, koja je vidjela kasniji dolazak ljudi iz Omarske. Ta nam je intelektualka, koja je zatražila da ne otkrijemo njezino ime kako bi zaštitila rođake koji se još uvijek nalaze tamo, rekla je u intervjuu vođenom prije razgovora s Mehom da je njezin kolega vidio ljude koji su pušteni iz Omarske te da joj je ispricao: Svi su bili mlađi od 18 ili stariji od 60 godina. Prvih nekoliko dana morali su biti odvojeni. Bili su puni uši, čak i po obrvama. Bili su potpuno iscrpljeni i jako mrsavi. Ta je žena i sama bila u Trnopolju, no ne kao zatvorenica. Ona je rekla da su među zatočenicima u Omarskoj i žene, intelektualke iz Prijedora, koje, kako se čini, drže odvojeno od muškaraca, u upravnoj zgradi. Među njima su zubarice, ginekolozi, sve žene s viskoh polozaja. Naša sugovornica kaže da trenutno štrajkaju glađu.

GIORDANO BRUNO I NJEGOVA DJECA – PROF. DR. FERID MUHIĆ

Nikako nisam mogao da povjerujem u ono što mi je, već cijeli sat, pričala ova žena!

Došao sam čim su mi javili da su iz Bosne stigle tri žene sa djecom; jedna u Pirok, druga Telino, treča u Bogovinje. Sve tri su rodom iz Bosne, udate za Albance iz okoline Tetova. Kao i mnogi ljudi iz Makedonije, i oni su u Bosni otvorili skromne dučane, uklopili se u život i poženili djevojkama iz lokalne sredine. Sjedimo u gostinskoj sobi u Bogovinju, selu u podnožju Šar Planine, u kući roditelja njenog muža. Njen muž, njegov mlađi brat, ženin otac, sa svoja dva sina, (njezina dva brata) ubijeni su u Kozarcu, u dvorištu porodične kuće. Uz ženu se pripile dvije curice, od 9 i 7 godina. Sve slušaju, ali i one kao i ja ništa ne vjeruju, niti mogu pojmiti da je to što čuju išta drugo sem riječi iz nekog mračnog snoviđenja. Sin, koji ima samo tri godine, igra se napolju sa drugom djecom. Da ne bi šta čuo! "Nekoliko dana prije Dana Ustanka BiH, 27 jula, radio Prijedor je javljao da će jedinice JNA obezbijediti mir i sigurnost građana. Onda su jedno jutro došli, sazvali sve ljude iz Kozarca, i izvršili prozivku. Ljude starije od 60 i mlađe od 16 godina su pustili, ostalima su rekli da će ih odvesti u Prijedor radi provjere dokumenata. Nama ženama naredili su da pokupimo djecu, da uđemo u kuće, legnemo na pod uza zid, zatvorimo vrata I prozore i da ne izlazimo dok nas oni ne pozovu. Ja sam tako uradila, onaj mali je spavao u kući, curice su bile uz mene. I tada je pripucalo. Mislila sam da neće nikada prestati. Nisam mogla izdržati; rekla sam curicama da ostanu na podu, da paze na brata, a onda sam istrčala napolje. Bili su to prvi mrtvaci koje sam vidjela u životu. Moj muž, moj djever, moj babo, moja dva brata. Onaj mlađi je trebao u avgustu napuniti sedamnaestu! ...Mislim da su su u Kozarcu ubili oko 2.500 ljudi. Neke žene su rekle da bi moglo biti i 3.000. Oko podne stigla je i mehanizacij JNA; iskopane su velike i duboke jame, i već poslije nekoliko sati su zatrpane i poravnate kao igralište. U kućama smo ostali četiri dana. Vojska je onu novu ledinu neprekidno polivala vodom. Petog dana rekli su nam da se spremimo, uzmemo djecu i malo hrane. Kada smo polazili, na ledini je već počela nicati prva trava. Skoro da se moglo igrati lopte po njoj; pod njom su ostali i djed, i babo, I amidža, i dvojica daidža ove djece, ovih jetima! ...a mi smo dugo tako išli pješke. Pred mrak, ušli smo u neko selo. Oficir je kratko zaustavio kolonu pred nekom {kolom i naredio patroli da provjeri objekat. Poslije malo vremena, iz {kole su izišli vojnici i prijavili da u podrumu ima 19 žena i 22 djece. Znate kako treba postupiti! Mislim da je rekao tako, ili Vi znate {ta treba! Oni su brzo iz kamiona izvadili nekoliko dasaka, zakovali ulazna vrata na školi, polili svuda po vratima, prozorima i po zgradi benzina iz dva kanistera i zapalili. Nas su potjerali dalje. Dok smo onako umorni i skrhani zamicali, škola je već sva gorila...zanočili smo pod otvorenim nebom...utovarili su nas u kamione...dok nismo stigli u Travnik..." I tu sam najzad shvatio da je sve što govori, sušta istina! Još sam samo u prekidima hvatao poneki podatak, ime grada, datum. Potpuno me obuzela, još tačnije, savladala I paralisala svijest o ključnoj činjenici da upravo slušam riječi poslije kojih nikada više moje viđenje i doživljaj svijeta neče biti isti! Da tim mirnim glasom, glasom iz prazne kuće, kao iza nekog brda, glasom koji kao da i nije njezin, i kao da se ništa od cijele priče nikako ne odnosi na nju, ona to meni saopštava neumoljivu faktografiju. Dok god nije bilo dovoljno strašno, dok je god moglo biti i gore i užasnije, nikako nisam mogao prihvatiti da je moguče. Znao sam da se veliko zla u ljudima ne može zauzdati. Cijelo vrijeme sam mislio: Ako je ovo istina, onda bi morala do}i jo{ crnja priča! Kad prekoraći onu zadnju liniju, kad se sunovrati preko onog nevidljivog ruba, čovjek pada. Ne da se ne može zaustaviti – iako je sigurno da ne može! – nego čovjek se tada ne želi zaustaviti, on žudi za padom, on bi da pad potraje što duže, da se pada što brže, {to dublje, do samog mračnog dna. Djelovanje te gravitacije perverznosti isto toliko je egzaktno i neumitno u subjektivnoj ljudskoj istoriji, kao i ono kojim gravitacija djeluje u svijetu objekata astronomije i fizike. Razlika je samo u tome što objekti padaju samo kad ih nešto ili neko gurne; subjekti se sami odluče za pad, skaču i srljaju. I zato sam odjednom shvatio da to mora biti istina. Da su ljudi u uniformama JNA iz priče ove nestvarno mirne žene, veoma stvarno prekoračili i poslednju granicu, otisnuli se preko onog ruba, dobrovoljno, jedva čekaju}i, drhteći od jeze i požude, uz slast i zanos, i da će padati koliko god je dubok bezdan, i još će ubrzavati taj pad ako ikako bude moguče! I eto, odjednom me uvjerila ta škola, te skrivene, uplačene žene, što grle i stiću uza se djecu, i onda posebno još ta djeca! – To je toliko logičan detalj, takav krunski dokaz da se sve to zaista desilo, a ne prividjelo u zloj slutnji! Ta djeca! Upravo sama nevjerovatnost tog doga|aja, učinila mi je sasvim vjerodostojnom cijelu priču, sve brojke i svaki detalj u njoj. Tako su se potpuno (smijem li se ovdje reči – savršeno!?) ta djeca uklopila u način djelovanja one crne jame nazvane ljudska mržnja, u koju sve propada, i iz koje se ništa i niko nikada nije vratio nazad na svjetlo. Ni na svjetlo dana, ni u svjetlo uma. Sačuvan je, a nije provjeren, podatak da je Giordano Bruno, tokom čitavog inkvizicijskog postupka izdržao sve muke i ostao tvrd, i u odluci i na suzi. I da je tek kada je prinijeta buktinja lomači na kojoj je bio vezan, prolio suzu. "Sada je kasno da `ali. Što nisi plakao ranije?!" rekao mu je svečenik. "Nije kasno, nego je prije vremena! Ne žalim ja zbog sebe, nego što sam vidio kako čete jednog dana i djecu spaljivati!" Slušajući ovu svetu ženu (strašna mora koja je zadesila, kao u nekom poravnanju višeg reda, osula je oko nje nježni sjaj svetosti, zalog kojim onaj svijet ponekad utješi velike stradalnike) shvatio sam da je i ona apokrifna priča istinita: Giordano Bruno, na tren pred sopstvenu smrt u vatri, mogao je vidjeti i svakako je vidio, tamo na Piazza dei Fiori, u gradu Rimu, 25 maja 1600-te godine, i zapaljenu školu i te male Bošnjake, svoju najrođeniju djecu, kako gore, 390 godina kasnije! Jer to su tada, zbog iste sudbine, uistinu I postala njegova djeca! Zato ih je vidjeo! Tako je doznao da će ta djeca imati još goru sudbinu čak i od njega samoga, i da će tako, dok je svijeta i vijeka, postati njegova rođena i najrođenija djeca. Jer njega su njegovi inkvizitori spalili na lomaći zbog uvjerenosti u istinu koje se on nije htjeo odreći! Njegovu djecu, ovi drugi inkvizitori, spalili su na lomaći puke mržnje, bez ikakvog drugog razloga! A onu suzu, o kojoj govori pergamentni rotulus, prolio je Giordano Bruno da ublaži užas u dječijim dušama. Tako se, u onoj zapaljenoj školi kod Prijedora, Giordano Bruno se najzad sastao sa svojom djecom, koju je naslutio i kroz plamen ugledao još na sopstvenoj lomači! I zagrlio ih. Znao je da su i zločinci koji su ovu djecu zapalili, oni isti inkvizitori koji su njega osudili na lomaču: Ko je spreman da ubije roditelje samo zbog razlike u shvatanjima svijeta, spreman je da bez ikakvog razloga pobije i njihovu djecu.

 U BOSANSKOJ KRAJINI JE IZVRŠEN GENOCID

 er ovdje se ne živi da bi se živjelo, Ovdje se ne živi da bi se umiralo, Ovdje se umire da bi se živjelo", Mehmedalija Mak Dizdar, Zapis o zemlji Besima Kahrimanovic objavila je nekoliko svjedocenja gradana, bivših logoraša, u kojima je raskrinkana ratna prošlost zvanicnika OSA, SIPA... I drugih državnih institucija, a koji su tokom rata djelovali u logorima Keraterm i Omarska.

Danas će (PONEDJELJAK) Ekspertni tim za traženje nestalih na području Bosanske krajine vršiti radove ekshumacije iz novootkrivene masovne grobnice na lokalitetu Redka kod Ljubije, općina Prijedor. Posljednjeg petka ovdje su, od strane članova ovog tima, uočeni skeletni ostaci najmanje sedam žrtava. Ovo je potvrda da je posrijedi 52. po redu masovna grobnica pronađena na području općine Prijedor jer su u proteklom razdoblju od 1998. godine ovdje locirane i ekshumirane pedestijedna masovna grobnica koje su krile od pet do 456 žrtava. O masovnim grobnicama kao dokazu izvršene agresije i genocidu u BiH u Trnovi kod Sanskog Mosta govorio je Jasmin Odobašić, zamjenik načelnika Federalne komisije za traženje nestalih i osoba koja je do ove godine bila na čelu ovog tima za ekshumacije. Tribina je organizirana u povodu obilježavanja majskih dana u Sanskom Mostu. Da bi se djelo okvalifikovalo kao genocid isto mora sadržavati osnovne elemente genocida koje su propisane Konvencijom o genocidu. Ovi elementu su u cjelosti ispunjeni i u Bosanskoj krajini, jugoistočnoj Bosni i Sarajevu, kazao je između ostalog Odobašić. Ako je genocid pokušaj istrebljenja jedne etničke, vjerske i nacionalne skupine, onda je to na ovim prostorima dokazano masovnim likvidacijama i progonima Bošnjaka i Hrvata te uništavanjem vjerskih objekata, ustvrdio je između ostalog Odobašić. Granatiranja, hapšenja i formiranje koncentracionih logora, uvjeti su druge tačke Konvencije što je direktno za posljedicu imalo smanjenje prirodnog priraštaja ovih grupa. Kao dodatni dokaz da je na prostorima Bosanske krajine tokom posljednjeg agresorskog rata izvršen sistematski genocid Odobašić nalazi u činjenici da je na područjima svih opština koje su ulazile u sastav tzv. ARK pronađene masovne grobnice sa žrtvama nad kojim je prethodno počinjen genocid.  U sklopu obilježavanja majskih dana u Općinskoj vjećnici Sanski Most u subotu navečer obavljena je promocija knjige pod nazivom «Agresija na BiH» autora prof. Smaila Čekića. Promotori su bili prof. Ismet Dizdarević i prof. Bećir Macić.

Miodrag Deretić, aktualni ministar rada, boračke i invalidske zaštite u Vladi RS

DA, BIO SAM U GRUPI KOJA JE UHAPSILA PORODICU MEDUNJANIN

Mjesto ministra za rad, boračku i invalidsku zaštitu u posljednjem sazivu Vlade RS pripalo je Miodragu- Miši Deretiću iz Prijedora. U razgovoru sa dopisnicom Oslobođenja kaže da u rodni grad dolazi iz Zagreba uoči rata na Božić, 25. decembra. Na posljednjim lokalnim izborima ispred Srpske radikalne stranke bio je kandidat za načelnika opštine. Inače riječ je o treneru teakwoondo klubu «Kozara» i okorjelom sportskom radniku. Kako je redakcija našeg lista upoznata sa jednim detaljom iz ratne prošlosti Miodraga Deretića, valjalo je ove tvrdnje provjeriti iz prve ruke. Na upit da li je lično učestvovao u hapšenju porodice Medunjanin na Kozari 1992. godine, Deretić bez posebne pripreme odgovara potvrdno. Mogu ja vama odgovoriti da nisam, no to ne bi bila istina. Jesam. Mobilisan sam 19. maja, veli Deretić, i nakon ovog proveo sam na pripremama tri dana na Manjači. Dobili smo zadatak da pronađemo Bećira Medunjanina i Seda Čirkina. Porodicu Medunjanin sa još četiri vojnika pronašli smo 9. ili 10. juna na Kozari. Pronašli smo ih u Rajkovićima, skrivali su se u jednoj zemunici gdje smo pronašli i određenu dokumentaciju. Ona se odnosila na pisane materijale oko vojnih aktivnosti, civilne odbrane i određenih aktivnosti patriotske lige. Nakon njihovog hapšenja, naređeno nam je da ih odvedemo u kasarnu. Kada su uhapšeni Medunjanini, došli su novinari Živko Ećim i Rade Mutić, veli Deretić. (Rade Mutić je aktualni portparol CJB Banja Luka, op.a.). Sve je zabilježeno a potom i emitovano na dnevniku SRT-a i «Kozarskom vjesniku». Ja i ta četiri vojnika u kompanjoli odvezli smo i predali ih u kasarnu, žive i zdrave. Nisam pojma imao šta se s njima desilo. Tek kasnije kroz dokumentaciju saznao sam da su oni završili tragično. Nedugo nakon ovog, 21. jula upućen sam na Gradačac gdje sam ranjen 16. decembra. Prije godinu dana razgovarao sam sa jedinim preživjelim članom porodice Medunjanin, veli Deretić, sa Anesom koji sada živi u Zenici. --- Bećir ubijen u Omarskoj, Sadeta na «razmjeni»---- Bećir Medunjanin je iz kasarne na kratko prebačen u Keraterm a potom u Omarsku. Ovdje je ubijen nakon dva-tri dana zatočeništva. Sadeta Medunjanin je pod izgovorom da idu na razmjenu, u prepunom autobusu logoraša «upućena» na razmjenu u Bihać iz Omarske 15. jula. Autobus je nosio oznaku Auto-škola «Vojislav Šešelj». Njeni posmrtni ostaci pronađeni su sa ostalim nerazmjenjenim logorašima u masovnoj grobnici Lisac kod Bosanske Krupe. U zbijegu Kozarčana ubijen je i njihov 22-godišnji sin Haris.

 «SAD ZNATE ŠTO VAM JE ČINITI S NJIMA»!

Nesnošljiva augostovska vrućina dvadeset prvog dana po redu augusta ove godine bila je podnošljiva za posjetioce masakra na Korićanskim stijenama od vrućine koja je pratila slični, daleko brojniji, konvoj prognanika prije dvanaest godina. Fikret Hirkić iz Kozarca na Korićanskim stijenama izgubio je tri brata, Šefika, Ismeta i Rifeta. Veli ovdje je učinjeno ono što normalan čovjek teško može i zamisliti. I pored ogromne porodične tragedije, Fikret sa porodicom živi u Kozarcu. Među nešto malo sitnih koščica pronađenih na Korićanskim stijenama, pronađeno je njih nekoliko koje pripadaju trojici nesretnih Hirkića. Fikret se nada da će uz pomoć onih koji tragaju za nestalim, ali i uz Božju pomoć, pronaći posmrtne ostatke braće, ostalih ovdje ubijenih rođaka i prijatelja. Jer to je veli, jedino još što se za njih može učiniti. Dostojno ih sahraniti. Sejdo Hodžić prije dvanaest godina bio je među prognanicima iz Prijedora . Bio je i ove godine. Iako se ovo desilo prije dvanaest godina Sejdina su sjećanja svježa kao da se sve desilo jučer. Bio sam logoraš u logoru Trnopolje i nakon što su nas ugurali u autobuse kao stoku, ispratio nas je upravnik logora Slobodan Kuruzović riječima, «Sad znate šta vam je činiti s njima». «Kada sam ovo čuo, pokušao sam izaći iz autobusa jer slutio sam šta bi nas moglo snaći. Nisam uspio u svom naumu jer je gužva bila neopisiva. Strah, košmar, gužva, vrućina.» Sejdo se slučajno nije našao među onima koji su odvojeni za strijeljanje. Ili slučajno je preživio. Kada su «ljuti ratnici» prijedorskog interventnog voda policije pljačkali prognanike, do Sejde je došao lično Darko Mrđa. On je jedina osoba koje je iz ove mnogobrojne postave osuđena za zločin počinjen na Korićanskim stijenama. Kada je Sejdo pružio praznu ruku ka Mrđi, ovaj ga upita jeli to znak da više nemaju para i zlata. Kada sam rekao da nema, Darko Mrđa me je krvnički udario pištoljem u glavu i pao sam obliven krvlju. Kada sam došao svijesti, žene su mi previle ranu. Sav krvav sa povezom oko glave prošao sam pored stražara. Na Korićanskim stijenama ubijeni su mu od amidže i od tetke sinovi. Bešić Ismeta na Korićanskim stijenama izgubila je sina Nihada, trojicu braće, zeta Jasima Fazlića, prijatelja Šeru Blaževića.... Sin Ismet tek bio došao iz JNA. Ismetina Fatiha nad bezdanom Korićanskih stijena traje nekako dugo. Njenu ovu kao i sve prošle i buduće Fatihe upućene za smiraj sinovljeve duše prekidaju jecaji iz dubine majčine duše. Fatima Fazlić u ime Udruženja Prijedorčanki «Izvor» i u ime porodica ubijenih još jednom je javnost podsjetila na muke i nevinost i ovdje ubijenih žrtva i nepravdu prema njima i porodicama koja se čini nečinjenjem ništa. Uz Darka Mrđu i 265 žrtava od kojih je njih 12 preživjelo strijeljanje, na Korićanskim stijema 21. augusta 1992. godine bili su još Dragan Knežević, Saša Zečević, Zoran Babić, Željko Predojević i Branko Topola. Milutin Čađo i Dule Janković bili su šefovi ovog interventnog voda. Porodice se s pravom ptaju kada će Vlada RS podnijeti izvještaj za zločin na Korićanskim stijenama koji bi pomogao u pronalasku posmrtnih ostataka žrtava ali i policiji manjeg bh. entitea kako bi se skinula anathema kolektivne odgovornosti sa svih pripadnika policijskih snaga. Fatimine riječi i ove godine su odzvanjale u provaliji dubokoj preko 300 metara, u kanjonu Ugra razbijajući se tako o kamene gromade Vlašića. I ove godine u ovaj ponor bačene su bijele ruže. U provaliji Korićanskih stijena pronađene su miješane sitne i najsitnije koščice dvadesetak žrtava što su pokazali rezultati DNK analiza. Ovi rezultati su pokazali još jednu stravičnu činjenicu. Među ubijenim Prijedorčanima identifikovani su I posmrtni ostaci osobe iz Kotor Varoši koja je ubijena u ovom gradu a iz znanih razloga, tijelo mu je premješteno na Korićanske stijene gdje je bačeno među ubijene logoraše. Avdić Munevera predstavnica Udruženja porodica šehida, zarobljenih i nestalih iz općine Kotor Varoš sa sjedištem u Travniku, tvrdi da je ova osoba ubijena u Kotor Varoši ranije no što su ubijeni Prijedorčanai, a posmrtni ostaci su mu izmješteni u novembru 1992. godine. Za zločine počinjene nad Kotorvaroškim Bošnjacima i Hrvatima u Njemačkoj je jedino osuđen Đurađ Kušljić 2000. godine na doživotnu robiju. Zbog ovog i ovih ratnih zločina Udruženja porodica ubijenih Bošnjaka i Hrvata Bosanske krajine insistirat će na formiranju Komisije za ispitivanje svih zločina počinjenih na ovim prostorima.

 KO SU SVE BILI ISLJEDNICI U OMARSKOJ ?

Priejdorski logoraši i dalje čekaju odgovore relevantnih domaćih I ino čimbenika,

Ne mogu shvatiti da je isljednik iz koncentracionog logora Omarska Goran Nović imenovan na visoku državnu funkciju. Dragi Bože, ima li pravde na ovom svijetu, pita se ovih dana kroz suze, vidno uznemirena jedna od najstarijih preživjelih logorašica ovog logora Zlata Bilajac (73) iz Prijedora. Ovih dana vračaju mi se u sjećanja sve one slike iz logora, scene u vrijeme ispitivanja zatočenika koje cu ponijeti sa sobom u mezar. I danas jasno čujem njihove bespomoćne i umiruće krike iz sala za ispitivanje koje su noću nama, ženama, služile za spavanje, kazuje Zlata. Nakon što smo cjeli dan provodili na radnoj obavezi u restoranu, noću smo spavale u ovim sobama gdje su danju vršena ispitivanja. Prvo smo morali očistiti I oprati krv sa poda, zidova pa i plafona. Svaku narednu noć zaticali smo užasne prizore u ovim prostorijama a ponekad čak i zaboravljene predmete s kojima su logoraši mučeni i prebijani od strane isljednika, pocijepane i krvlju natopljene potkošulje ili majice logoraša. Mene su optužili tako što su mi stavili na teret izmišljotinu da sam kao dobrovoljni davalac krvi 157 puta izjavila da ću nastaviti ovaj humani posao pod uvjetom da ce moja krv biti namjenjena isključivo za pružanje pomoći Muslimanima a ne Srbima !? Ovo je priča koja se svakodnevno, sasvim slikovito i uvjerljivo može čuti od onih koji su uspjeli preživjeti pakao Omarske, najzloglasnijeg logora u Prijedoru i BiH u vrijeme posljednjeg rata. Radi očitih propusta u radu domaćih i ino zvaničnika prilikom imenovanja pojedinih kadrova valja ih podsjetiti na osobe koje su tokom postojanja ovog logora vršili bitnu, isljedničku funkciju. Šef isljedničkog tima u Omarskoj bio je Ranko Mijić, a isljednički tim činili su: Mirko Ješić, Ranko Bucalo, Goran Nović, Dragan Radaković, Dragoje – Drago Mejakić, Rade Knežević, Ilija Bijelić, Obrad Despotović, Nebojša Tomčić, Nenad Babić, Nenad Lakić, Miroslav Zorić, Ratko Milosavljević i Žarko Tejić. Ova evidencija poznata je i Haškom tribunalu ali očito ne i domaćoj javnosti. Za neinformisane jedan bitan detalj, ime Gorana Novića, nedavno imenovanog direktora Direktorijata za obrazovanje kadrova Obavještajnosigurnosne agencije pominje se u transkriptima Haškog tribunala na stranicama 4736 i 4737. Svjesni su logoraši iz Prijedora da će se medijska prašina oko imenovanja Gorana Novića stišati za koji dan. Jer u Republičkom inspektorijatu rada radi bivši isljednik Nenad Lakić, inače Novićev partner prilikom isljeđivanja logoraša. Njihove isljedničke metode između ostalih nisu prezivjeli Asaf Kapetanović, Sead Sivac, Idriz Jakupović. Mehmedalija Kapetanović uspio je preživjeti teško premlačivanje ali je naknadno mučki ubijen sa predsjednikom Opštine Prijedor Muhamedom Čehajićem. Ostali bivši isljednici su uglavnom u penziji. Njihov tadašnji šef Ranko Mijić trenutno je direktor Filijale Nove banjalučke banke u Prijedoru, Miroslav Zorić je preminuo posljednje jeseni, Ratko Milosavljević je opštinski službenik, Nebojša Tomčić je našao uhljebljenje u Novim rudnicima Ljubija….Ali logoraši svakako imaju pravo da dobiju odgovor na jedno jedino pitanje: kako ?

UTVRDITI ODGOVORNOST NAJODGOVORNIJIH

Slavica Lakić, zapisničar iz logora Omarska,

Slavica Lakić jedna je od 307 otpuštenih radnika službi OBS RS I FOSS-a i to nakon tridesetak godina staža u raznim službama SDB i dugo godina jedina sa srednjom stručnom spremom na posalu daktilografa. Kada joj je uručen otkaz, bila je jedina žena i tehničko lice kojoj je sistematizacijom ukinuto radon mjesto. Očekivala je da će se reforme unutar OSA BiH obaviti na najbolji mogući način; izborom mladih, obrazovanih i kadrova bez ratne hipoteke. Evidentno je da su unutar službe Operativnog centra Prijedor ostali ljudi koji nisu zaslužili da budu njeni pripadnici, tvrdi Slavica Lakić. Duško Jelisić bio je pretpostavljeni Slavice Lukić 1992. godine. Riječ je o badži ili pašancu Sime Drljače, ratnog načelnika CJB Prijedor, koji je po «službenoj dužnosti» i nalogu Drljače iz Bosanske Dubice stigao na mjesto šefa detašmana SDB i isljednika u konc logor Keraterm. Aktualni načelnik detašmana OSA u Prijedoru je Radomir Rodić, također bivši isljednik koncentracionog logora Keraterm. Ovdje je uposlen i Jugoslav Rodić, osoba koja je isljeđivala zatočenike u susjednom Sanskom Mostu kao i pomenuti Duško Jelisić, isljednik iz Keraterma i njihov pretpostavljeni iz ratnog perioda. Goran Nović je, kao što je javnosti poznato, bio isljednik u koncentracionom logoru Omarska, dok je Slavica Lakić obavljala poslove njegovog i zapisničara ostalih isljednika. Slavica tvrdi da se Goran Nović nepravedno nalazi na meti preživjelih logoraša dok se, prema njenim tvrdnjama, krivica i odgovornost nalazi na tadašnjem šefu detašmana Dušku Jelisiću. On je, tvrdi Slavica, bio pretpostavljeni kako Goranu Noviću i ostalim istražiteljima, tako i njoj samoj. Slavica tvrdi da preživjeli logoraši pokušavaju složiti kockice odgovornosti za zločine počinjene u logoru i, prema njenim tvrdnjama, prozivaju manje odgovorne zaboravljajući glavne aktere. ---Znali a ćutali--- Na upit da li je bila u prilici vidjeti ubistva i premlaćivanja zatočenika, ona odgovara. Naravno da smo svi mi bili svjedoci, sve smo znali ali smo ćutali. Šta sam mogla kao žena protiv ekstremističko nastrojenih ljudi ? Bojala sam se za sebe i svoju porodicu. ---Bila Haški svjedok ---- Slavica Lakić svjedočila je u svojstvu obrane dvojici prijedorskih Srba za zločine počinjene u Omarskoj; Dragi Prcaću i Miroslavu Kvočki. Oba su odslužili zatvorske kazne a Slavica kaže da su po hijerarhiji bili ispred čistačica. Ali i po odgovornosti. Najodgovorniji se slobodno šetaju ulicama Prijedora i brinu o bezbjednosti sugrađana.

 GORAN NOVIĆ - ISTRAŽITELJ U OMARSKOJ IMENOVAN ZA

DIREKTORA KADROVSKE SLUŽBE U OSA

Kako se na kraju isplatio istražiteljski staž juniora Novića u  logoru Omarska

Najnovije imenovanje Gorana Novića za direktora direktorijata za obrazovanje katrova službe OSA-e, inače ratnog istražitelja u koncentracionom logoru Omarska kod Prijedora, u ovom gradu je primljeno sa gnušanjem. Nejasno je još uvijek i to kako je Gorana Novica zaobišla smjena od strane bivšeg visokog predstavnika za BiH kada su u paketu smjenjeni svi istražitelji koncentarcionih logora na području Prijedora. Predrag Ceranic nedavo smjenjeni pripadnik OBS-a RS smatra da se ovakve i slične odluke donose olako, kao da u najmanju ruku u BiH ne postoji javnost kojoj su poznate činjenice. Ako se uzme u obzir da je supruga Gorana Novica, Dijana Novic – Mazalic i pored činjenice da nikada nije prebacila 50 posto sudijske norme, da još uvijek stanuje u stanu koji je predmet sudskog spora, na sličan način imenovana za sudiju Suda u Prijedoru, onda imenovanje juniora Novica bilo je za očekivati. I pored toga što su istražitelji SFORa vršili ispitivanje između ostalih i preživje logoraše o ratnoj prošlosti juniora Novica, očigledno preovladele su svastrane urgencije strica Sredoja Novica, inače aktualnog direktora SIPA-e, kao i u prvih ljudi OSA-e Almira Džuve i Riste Zarica. Muharem Murselovic jedan od prezivjelih logoraša koncentracionog logora Omarska najnovije imenovanje Gorana Novica ocjenjuje «naprertkom planetarne brzine» . Prema njegovim riječima dželati u svakom slučaju napreduju i u svakom slučaju ne odgovaraju za počinjene zločine koji su se dogodili tokom rata u BiH. On kao žrtva smatra da se zločin debelo isplatio ogromnoj vecini aktera koji su bili ili planeri ili izvršioci. Oni su uznapredovali ne odgovarajuci za počinjene zločine ali i imenovanjima u društvenoj hijerarhiji, ocjenjuje Murselovic. On smatra da sa ovom najnovijom činjenicom treba upoznati preživjele logaraše jer ovo prelazi mjeru zdrave pameti. Mladen Grahovac za najnovija događanja oko OSA-e i SIPAe kaže da su prevršila svaku mjeru. Bez obzira što mediji uglavnom ukazuju na kadrove koje biraju nacionalne stranke, koji su odreda sa debelom ratnom prošlošcu, čelnici i oni zaduženi za imenovanja, ni najmanje ne pometaju. Grahovac očekuje da ce Goran Novic, kako je imenovan za direkotra direktorijata za obrazovanje kadrova službe OSA-e, prvi praktični kurs održati u Omarskoj I Keratermu kako bi mladim kadrovicima prenio i praktično znanje. Nusreta Sivac preživjela logorašica logora Omarska imenovanje Gorana Novica shvata kao neukusnu šalu u koju ne može povjerovati. Kao član upravnih organa Udruženja logoraša opštine Prijedor u suradnji sa ostalim članovima uputit ce na sve relevantne adrese i instance koje odlučuju o ovome oštar proterst. Sivčeva se pita da li su oni koji odlučuju o (de)certifikaciji uopce pitali Gorana Novica za njegovu ratnu prošlos o čemu je i Oslobođenje pisalo u nekoliko navrata.

Zločin koji se desio septembra 1995. godine nad prijedorskim rimokatoličkim svećenikom Tomislavom Matanovićem i njegovim roditeljima Božanom I Josipom, još uvijek je nerazrješen

Oko ovog zločina vodila su se, ili se trebaju voditi, tri odvojena predmeta, imena aktera koji su na bilo koji način učestvovali u ovom zločinačkom činu koji je počinjen nad civilima u Prijedoru javnosti su još uvijek nepoznati. Prvi od ovih procesa nedavno je okončan oslobađajućom presudom za jedanest prijedorskih policajaca koje je optužnica teretirila za protivpravno držanje u pritvoru ove tročlane porodice. Oslobađajuća presuda izrečena im je 11. februara ove godine od strane Okružnog suda u Banajojluci jer je postupkom utvrđeno da se nije radilo o protivpravom držanju u kućnom pritvoru porodice Matanović. Drugi postupak je u toku pred istim sudom a odnosi se na uništavanje imovine, rušenje pastoralnog Župnog centra i pljačku ovdašnjeg Caritasa. Nepoznato je pred kojim sudom i kada će početi proces za treći segment ovog zločina: za likvidaciju porodice Matanović. U netom okončanom postupku ustanovljeno je da je tadašnji načelnik CJB Priejdor Simo Drljača naredio 19. septembra 1995. godine «povlačenje» policijskih dežurstava koju su obezbjeđivali policajci PS II Prijedor – Urije a pred kućom porodice Matanović. Navodno, te se noći očekivao dolazak predstavnika Međunarodnog crvenog križa, u cilju evakuacije i razmjene ove porodice. Dvojica svjedoka zločina koji je uslijedio tvrde međutim da su ove noći troje Matanovića po naređenju Sime Drljače odvedeni iz porodične kuće od strane tadašnjih policajaca. U ovom odvođenju i njihovoj likvidaciji učestvovali su Đorđe Došen-Đole, Dado Mrđa i Milutin Čađo. Đorđe Došen je naprasno preminuo prije dvije godine . Riječ je o aktivnom učesniku etničkog čišćenja u Prijedoru i akteru brojnih likvidacija prijedorskih nesrba. Nakon rata pod dejstvom alkohola često je znao reći da će «progovoriti» i otkriti naredbodavce brojnih zločina koje je i sam izvršavao. Njegova majka koja je preminula poslije njega, sumnjala je da je Đole maknut po nečijem naređenju iz straha da ne progovori. Milutin Čađo je u Prijedoru. Dado Mrđa se nalazi na izdržavanaju sedamnaestogodišnje zatvorske kazne u Španiji nakon što mu je Pretresno vijeće Haškog tribunala 31. marta prošle godine izreklo ovu presudu. Mrđa je priznao vlastito učešće u zločinu počinjenom na Korićanskim stijenama nad grupom od oko 250 prijedorskih Bošnjaka i Hrvata 21. augusta 1992. godine gdje je učesvovao kao pripadnik tzv. interventnog voda policije. Simu Draljaču je Haški tribunal teretio za genocid i zbog pružanja otpora likvidiran je u akciji hapšenja od strane pripadnika SFOR-a. Prema izjavama istih svjedoka, Matanovići su do mjesta likvidacije, do Bišćana prebačeni u crnom mercedesu. Prvo su likvidirani Božana i Josip pa Tomislav. Nakon ovog bačeni su u bunar. Njihovi ostaci, između ostalog sa lisicama na rukama i čahurama, pronađeni su u jesen 2001. godine u bunaru Sulje Kekića. U cilju prikrivanja dokaza o počinjenom zločinu vozilo je zapaljeno na Hambarinama u jednoj provaliji. Ovdje se sada nalaze stotine tona građevinskog materijala koji je odlagan u akcijama raščišćavanja povratničkih naselja

 U Starim Kevljanima protekle sedmice hiljade kubika zemljišta vraćeno je u najveću masovnu grobnicu do sad pronađenu u Bosanskoj Krajini.

Prvi put ovdje su članovi tima za traženje nestalih boravili 13. augusta kada je uočeno prisustvo skeletnih ostataka. Prethodno su grobnicu «otkrili» 2000. godine. Jasmin Odobašić načelnik Federalne komisije za traženje nestalih ekshumacije u ovoj grobnici cijeni kao najsloženije i najobimnije do sad uopće rađene u BiH. Kasnije će biti ustanovljeno da je grobnica dimenzija 20 i 5 metara, na pojedinim dijelovima dubine i do 6 metara. Vremenski uvjeti vrlo često su bili ograničavajući faktor. U nekoliko navrata svoju pomoć pružale su vatrogasne jedinice. Nakon gotovo tri mjeseca rada, 08. novembra otpočelo je višednevno zatrpavanje grobnice u kojoj se nalazilo 456 kompletnih I nekompletnih skeletnih ostataka prijedorskih žrtava. I ovaj put, kako su odmicale ekshumacije, slagao se mozaik o porijeklu žrtava, kako i odakle je doveženo njih 456. Najveći broj njih bivši su zatočenici koncentracionog logora Omarska, druga grupa prvo je bila zatočena u Keratermu a potom u drugom logoru, – Omarskoj, likvidirani. Treću grupu žrtava čine likvidirani ljudi na Hambarionama, Čarakovu i samom gradu Prijedoru u Pratizanskoj ulici, tvrdi Odobašić. Među žrtvama Starih Kevljana značajan je broj intelektualaca što potvrđuje pretpostavke da se '92 u Prijedoru želio obezglaviti Bonjački i Hrvatski narod likvidacijama intelektualaca koji su se pod čudnim okolnostima našli u ovoj grobnici. DNA nalazi utvrdit će sa sigurnošću identitet žrtava a tada će se doći do više odgovora na još uvijek brojna i otvorena pitanja pod imenom masovna grobnica Stari Kevljani. Nejasna je i veza ove sa grbnicom koja je bila udaljena odavde svega 300 metara a nalazila se u haremu ovdašnje džamije. 74 kompletna i 73 nekompletna tijela iz ove grobnice ekshumirana su od strane Haških stručnjaka 1999. godine, prisjeća se Odobašić. On koji punih deset godina traga za nestalim smatrao je, kako kaže, da su konačno stvari u BiH krenule u pozitivnom smijeru. No nakon Starih Kevljana ostao je mučan utisak da ni nakon pronalaska blizu 500 nevino ubijenih civilnih žrtava, žrtava koncentracionih logora, grobnicu udaljenu svega 20-ak kilometara od Banja Luke - administrativnog sjedišta tzv. RS, niko od političara, policijskih, vojnih ili pravosudnih organa nije se udostojio doći na lice mjesta. Pravosudni organi RS upravo su u Starim Kevljanima imali fantastičnu šansu da se mrlja pod imenom Omarska sapere sa poštenih Srba tako što su bili u prilici da procesuiraju ovaj slučaj. Bili smo voljni prepustiti im ovaj slučaj na procesuiranje, tvrdi Odobašić, tim prije što sa pravnog aspekta ovo nije bio težak slučaj. Jer poznati su egzekutori žrtava u Omarskoj, imena onih koji su ih dovezli ovdje pa čak i to ko je kopao ovu grobnicu. Tako je propuštena još jedna prilika za dokazivanje profesionalnosti i stručnosti pravosudnih organa u RS. Odobašičća, koji već deset godina iskopava mrtve , njega koji je samo u Bosanskoj krajini iskopao 4000 žrtava iz 110 masovnih grobnica, u Prijedoru je ekshumairao 2.250 žrtava iz 50 grobnica, najviše boli to što u RS još uvijek nema Vili Branta. Dugo ga neće ni biti, zaključio je na kraju Odobašić, jer svaki put iznova se pred slikama Starih Kevljana poput nojeva glave zabijaju u pijesak.

Umjesto evakuacije od strane MKCK uslijedila likvidacija,

MATANOVIĆI NISU BILI U KUĆNOM PRITVORU ?!

Pred Okružnim sudom u Banjoj Luci od 2001. godine vođen je krivični postupak protiv okrivljernih prijedorskih policajaca Ranka Jakovljevića, Miroslava Čađe, Mile Rodića, Dražena Rakovića, Rade Savića, Gojka Kesića, Zorana Banovića, Miroslava Zeca, Đorđa Jelčića, Zorana Milojice i Slobodana Muzgonje, radi krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva, za protivpravno pritvaranje rimo-katoličkog svećenika Tomislava Matanovića I njegovih roditelja Božane i Josipa u Prijedoru u periodu od 24. augusta do 19. septembra 1995. godine. U petak 11. februara ove godine odlukom sudskog vijeća banjalučkog Okružnog suda za jedanaest policajaca izrečena je oslobađajuća presuda. Za ovo vrijeme održane su 23 glavne rasprave I četrdesetak istražnih ročišta. U toku dokaznog postupka nesporno je utvrđeno da je prije noći između 24. i 25. augusta 1995. godine došlo do tajnog sastanka u zgradi CJB Prijedor. Vođenjem postupka nije se uspjelo utvrditi ko je sastanak organizovao niti ko je od rukovodećeg kadra ovdje bio, ali je evidentno da prvookrivljeni Ranko Jakovljević nije prisustvovao istom. Shodno dogovoru sa sastanka, noću između 24. 08. oko 20 sati od strane dežurnog iz CJB Prijedor pozivaju se mnogobrojni policajci da se jave na radno mjesto jer se radilo o vanrednom događaju. U narednih trideset minuta policajci se javljaju na dužnost što je potvrđeno u izjavama svjedoka Gorana Kusonjića i Mirka Madžara. Njima je naređeno da se jave nadređenom Boži Kos nakon čega su upućeni ka dvorištu katoličke crkve. Ovdje su svi prilazi crkvi već bili blokirani od strane policije a došlo je i do nestanka električne energije. Po izjavi Mirka Madžara proizilazi da su Goran Kusonjić i tadašnji načelnik odjeljenja polcije CJB Milutin Čađo izveli katoličkog svećenika i njegovog oca Tomislava te ih odveli u CJB. Istraga je ovdje zastala u mjestu; nema podatka koliko dugo su zadržani, kao ni to ko je s njima obavio razgovor. Nakon ovog, Tomislav i Josip su prebačeni u porodičnu kuću gdje se nalazila i Božana.----- Drugi krivični postupak-----Po odlasku Tomislava i Josipa iz župnog ureda u CJB Prijedor, dolazi do rušenja pastoralnog centra, uzimanja I odvoženja humanitarne pomoći «Caritasa». Utvrđeno je da je ovo činjeno od strane pripadnika Policijske stanice I u Prijedoru. Za ovo krivično djelo pred Okružnim Tužilaštvom i Sudom Banja Luka u toku je drugi krivični postupak protiv 21 lica.------ Iz izjave Vjekoslava Gotfalda zna se samo to da mu je pokojni Tomislav prenio da mu je radi sigurnosti ponuđeno izmještanje na lokaciju Ljubije, ne precizirajući gdje bi to tačno bilo. Pokojni Tomislav je tražio da ih premjeste u porodičnu kuću na Urijama gdje bi se osjećali prijatnije, što je i urađeno ove kritične noći. Porodična kuća locirana je na području mjesne nadležnosti PS II, gdje je prvookrivljeni bio komandir. Od dežurnog te noći traže se dva policajca za obezbjeđenje porodične kuće Matanović što je i učinjeno. Kada se narednog dana Ranko Jakovljević pojavio na radnom mjestu, pomoćnik ga izvještava da je došlo do dežurstva kada Jakovljević nastoji da dežurstva daju policajci koji su komšije Matanovića kako se ne bi osjećali neprijatno i sigurnije. Za sve vrijeme izvođenja dokaza glavne rasprave niti jednim dokazom nije utvrđeno da je porodica Matanović držana u kućnom pritvoru a nije dokazano ni da je Ranko Jakovljević naredio i organizovao držanje porodice Matanović u kućnom pritvoru, jer je ovu naredbu izdao načelnik CJB Simo Drljača. U toku postupka saslušani su brojni svjedoci . Upravna okolnost dokazivanja da li je porodica Matanović bila, ili nije bila, u kućnom pritvoru, potvrdili su da porodica Matanović nije bila u kućnom pritvoru. Josip Matanović u ovo vrijeme je išao slobodno u nabavku živežnih namirnica, jedna svjedokinja je potvrdila da ga je viđala često kada je tokom razgovora pokojni Josip priznao da se sada osjećaju sigurno. Kada je ova naredba provođena u djelo u Prijedoru je bilo haotična situacija zbog priliva izbjeglica iz Drvara, Sanskog Mosta, Ključa, kada su ljudi nesrpskih nacionalnosti preko noći bili izbacivani iz stanova i kuća zbog pomanjkanja stambenog prostora. Draško Zec potvrdio je da su Matanovići imali osjećaj da se oni obezbjeđuju radi nekakve razmjene. Živeći u ovom ubjeđenju, Josip i Božana Matanović su sa porodicom Vujičić, koji su saslušani u ovom postupku, zaključili ugovor o zamjeni nekretnina kod advokata Miodraga Deretića. Ugovor su potom ovjerili u Upravi javnih prihoda Prijedoru kao i Osnovnom sudu. Drenka Radulović administrativna radnica suda posvjedočila je da tokom potpisivanja ugovora nije primjetila nikakvu manu volje nad ugovornim stranama što bi je sprječavalo da isti ovjeri. Svo ovo vrijeme u njihovom prisustvu nije bilo policije. Prilikom napuštanja dvorišta skretana im je pažnja da mogu ići van dvorišta ali na vlastitu odgovornost. Ranku Jakovljeviću je 19. septembra po nalogu načelnika CJB Prijedor Sime Drljače naređeno da povuče dežurstvo ispred kuće porodice Matanović. Ovo radi toga jer tokom noći treba doći Međunarodnui crveni krst da porodicu Matanović vodi na razmjenu. Također je naređeno Ranku Jakovljeviću da se jedan od ključeva kuće porodice Matanović donese načelniku Drljači, što je on i učinio. Istraga se nije više bavila utvrđivanjem relevantnih činjenica; ko je došao, kad je došao, kako i kuda je odveo Matanoviće iz kuće kao ni to, ko je izvršio ovaj gnusni zločin, kaže advokat Draško Zec. --- Pronađeni u bunaru---Posmrtni ostaci troje Matanovića pronađeni su u jesen 2001. godine u bunaru Sulje Kekića u Rizvanovićima kod Prijedora sa lisicama na rukama. U međuvremenu, bunar je zatrpan. -----Znao ishod na početku ---- Dugogodišnje iskustvo advokata Draška Zeca, odbarne prvookrivljenog, govorilo mu je da od jedanaest okrivljenih policajaca niko ne može biti krivično odgovoran jer Tužilaštvo nije ponudilo niti jedan dokaz koji bi potvrdio da je prvookrivljeni Ranko Jakovljević organizovao i naredio a ostali okrivljeni provodili u djelo naredbu obezbjeđenja porodice Matanović. Niti jedan dokaz Tužilaštva nije upućivao na zaključak da je porodica Matanović bila u kućnom pritvoru jer to niti jedan svjedok nije potvrdio u izjavama. Rimokatolički svećenici koji su dolazili u ovo vrijeme porodici Matanović nisu potvrdili da je bio u pitanju kućni pritvoru. Po nalogu biskupa Franje Komarice dolazili su bez najave. Svaki put su nesmetano ulazili u dvorište i bez prisustva policije obavljali nesmetane razgovore. Jednom od svećenika tokom ove posjete pokojni svećenik Tomislav je predao za biskupiju više od 9.000 SFR.

 PRONAĐENE ŽRTVE NAD KOJIMA JE ZVRŠEN DVOSTRUKI ZLOČIN

Na lokalitetu Starih Kevljana

Članovi ekspertnog tima za tražemnje nestalih na području Bosanske krajine vrše ekshumacije žrtava iz masovne grobnice. Riječ je o jednoj jedinoj grobnici u kojoj je do sada pronađeno 456 kompletnih I nekompletnih skeletnih ostataka civilnih žrtava proteklog rata. Radi se o prijedorskim Bošnjacima i Hrvatima koji su po zamisli Srpske demokratske stranke mogli sačinjavati maksimum 5 posto stanovništva u Prijedoru kako nebi bio ugrožen nadmoć i premoć svega onoga što je bilo zacrtano u ideologiji srpske tvorine na tlu BiH. Sav “višak” Bošnjaka i Hrvata postao je žrtvom masovnih egzekucija, silovanja i deportovanja i nivo od 5 posto bio je ostvaren u prijedorskoj praksi 1992. godine a održao se sve do 1999. godine. U Prijedoru je prije rata bilo većinsko Bošnjačko stanovnništvo i činilo je 49,5 posto a Hrvatsko stanovnništvo činilo je 5,6 posto ovdašnjeg življa. Četrdesetak u ovoj masovnoj grobnici pronađenih osobnih dokumenata svjedoče da se među žrtvama nalaze i likvidirani logoraši koncentracionih logora Keraterm i Omarska kod Prijedora te žrtve prethodno premještene iz brojnih pojedinačnih, zajedničkih i masovnih grobnica širom prijedorske opštine. Krajnji cilj jeste bio prikrivanje počinujenih zločina nad civilima te bolesni umovi počiniše tako nad nedužnim ljudima dvostruke zločine.

 IZVJEŠTAJ IZ OMARSKE FESTIVAL MRTVIH

Ovaj rat je bio strava i užasnepotrebni,uzaludni festival mrtvih. 1992 mi je ukradeno sve osim životaa opet mi je ostalo puno! To je prvo sto mi na um pade onog 24. maja… 2004. 24. maj, dan kad se 1992. u Kozarcu ukazao džehenem. Prije posjete logoru Omarska otišli smo u grupi žena na šehidsko mezarjepreviše humki, odmah mi upade u oči. Previše bijelih nišana ko u filmuKosa”…. A koliko je još kostiju pod Kozarom što mirno čekaju svoj nišan? Sad priznajem, do sad nisam bio gotov s mojim ratom i još uvijek nisam. Stajati ispred stotinu i više bijelih nišana nedužnih sugrađana, u pozadini veliki Kozarački kamen, znajući da sam i ja tamo mogao ležati, čitajući imena poznatih, običnih ljudi kao ja i ti, … ljudi kojih više nema. A samo za mjesec će ih jos 140 biti položeno iz masovne grobnice u kojoj je ležalo 376… Tiho sam plakao hodajući i slikajući… kao dijete. Svuda nišani. I na svakom stoji 1992. Godina u kojoj su pobijeni. Godina u kojoj su nestali. Godina u kojoj su etnički očišćeni. Godina bezumlja. Godina Barcelone i godina Omarske… A onda tiho, polako, prazan i napet. Pomalo umoran i nervozan… prema Omarskoj. U logor, prvi put nakon 12 godina

KAKVO UŽASNO MJESTO ...KAKAV FESTIVAL MRTVIH . KOJI OSJEĆAJ. NIŠTA TAMO VIŠE NE PODSJEĆA NA ’92 NISTA OSIM ZGRADA… I NIŠTA VIŠE I NE TREBA MRTVI TAMO JOŠ UVIJEK LUTAJU … OSJETIO SAM IH… I oni su mene, odmah pa se polako primakli ...kao da su čućali na svakom čosku…slušali kako opisujem događaje i datume, važne momente, doba dana. Lica, krike i suze, leševe izmrcvarene, iskasapljene, žuti kamion, imena, spalire… smrad hlora u wc-u, redove za hranu, glad, svjetlo. Mrak… I bili zadovoljni ako njih spomenem. Neopisivo! Taj osjećaj nije lak a nije ni težak. Ponovo u logoru, … moj bosanski Auschwitz. Moja Remarkova “Iskra života”. Ne ubija ti dušu i razum (jos sam živ i smijem se, hodam, spavam pijem i grlim… uživam u životu, znaći ide sve po starom). Ali sve te obuzima, prilazi ti. Taj mir nije prirodan. Osječas neku silu koja je jaka, ogromna,skoro da te dodiruje a ne vidiš je. I iako znaš da ti neće ništa, da si jedan od njih… opet nešto ne štima…. BIO si jedan od njih i zato ti neće ništa… ali sada više nisi, pa te gledaju…. Tužno mirno, neugodno te gledaju…ljuti su. I danas dani se pitaju zašto? Kao i onda kad su im imena prozivali? Kao onda kada je ljuti glas ispred vrata pročitao i njegovo ime… sumrak je vec bio. On tad brzo odgovori: “Ja… idem”. A onda u strahu, tresući se od neugode, tražeći poglede onih što ostaju on zgrabi svoju staru, izlizanu jaknu. Onu istu jaknu, jedino što ima, što se još zove njegovo. Jaknu koju je u maju u trku zgrabio na predvorju prije nego što je izguran s praga, već tučen i psovan zato što ne žuri, iako trci. Ta jakna, jedino što ga je u dugim junskim danima podsječalo na kuću. Kuću koja je poluprazna, opljačkana, već nestala u plamenu. Prljava jakna koja je još samo služila da ublaži trnce i bol u već ogoljelim kukovima nakon dugog ležanja na hladnim pločicama. Jakna koju je čvrsto držao i u hodu oblacio dok je zbunjenog uplašenog pogleda izlazio napolje… Ista ta jakna po kojoj ga je uplakana majka i prerano ostarjela supruga prepoznala u blatnjavoj glinici među desetine bijelih skeleta. Ta stara, prljava jakna u kojoj mu se sabila dobra bosanska duša i zadnje misli prije posljednjeg mraka. “Što baš ja? Kud ću majko? Bože, moj Bože samo da bude ta razmjena! Nova Topola, Trnopolje, Vlasić, Travnik,… kud bilo. Kući, … ako može ikako kući, umoran sam… gladan sam… volio bih u svom krevetu zaspati pa se rahat probuditi i pričati komšiji ovaj ružni san… nešto me mrko gledaju ovi stražari… a i kasno je … ne valja što je kasno… neće ovo na dobro… “ Zidovi te gledaju … Bijela i crvena kuća te posmatraju nekako čudno, prvo bulje … pa onda skoro umiljato… a stomak ti se okreće.

Sve dok se zidovi ne počeše pomjerati (nisam ni išao unutra a i napolju su se već udružili da me stisnu). K’o tijesan kaput… k’o tijesna jakna. Idi odavde, idi sad, dobro je… Kakvo užasno mjesto na ovom dunajluku. Bilo je dobro otići jednom … ali i nikad više. Pakao na zemlji… smrdilo je opet na pakao na zemlji! A onda na kraju, polako sam sjeo u svoje auto, sa svojom sestrom… na onom istom mjestu na kojem sam 30.maja 1992. izguran iz autobusa sa rukama na vratu i pretresan prije nego što su me ugurali u Mujinu sobu… punu tužnih lica, razbijenih.. sobu bez kreveta. lica poredanih uz zidove, svi sjedeći na jaknama…na smrt osuđenih zato što su drugačiji. Upalio sam auto i polako krenuo, odahnuo i zasuzio bacajući svoju novu jaknu na zadnje sjedište.

 U NJEMAČKU - PREKO SRBIJE

("Komšiluk na probi"...; "Kozarski vjesnik" BR. 866)

"Odlazak komšija Muslimana zabrinuo je i Srbe jer je i njih u strahu spopala sumnja da je taj odlazak organizovan, tim više što pomenuti putnici ne žele da

putuju preko Srbije, već isključivo preko Hrvatske". To kaže novinar Rade Mutić u "Kozarskom" od 24 aprila 1992. godine. Prethodno R. Mutić napominje da Muslimani odlaze za Hrvatsku, Sloveniju, Austriju i Njemačku. Još nije poznat slučaj da su žitelji ovog kraja, bez obzira na nacionalnost, u miru ili ratu, išli u navedena odredišta preko Srbije. Da navedena rečenica nije naglašena i da u tekstu ne predstavlja završni, udarni argument, pomislio bi da se radi o grafolapsusu. Do tog "geografskog" teksta je drugi tekst u kome Rade Mutić navodi da su "hosovci oteli deset tona biljne masti rukovođeni mržnjom prema Krajini". Dan iza Mutićeva teksta, grupa uniformisanih je počela presretati autobuse iz Prijedora i vračati ih na njihova polazišta. Moglo bi se reći da se radi o politčkom dejstvovanju da tom prilikom putnici nisu opljačkani. Devize će se možda i vratiti vlasnicima, ali zašto sve to? Dakle još jedan Mutićev biser u čitavom njegovom novinarsko-ketmenskom opusu. U toku njegovog "ratnog perioda" kada je tako decidno izvještavao sa fronta, činio je to veoma savjesno. U "Kozarskom" su se ređale slike četa, fotografije ljudi, tekstovi u stilu "jedan mupovac manje", a iznad fotografija onoga koji je doprinio da imamo "jednog mupovca manje". Dalje: R. Mutić na frontu snima trosatnu video kasetu gdje u detalje prikazuje borce "V kozarske brigade", opremu, naoružanje, razgovore, starješine. Kasete se umnožavaju u Prijedoru, distribuira i, normalno, dosta kaseta tog ratnog filma Rade Kusturice završava u Zagrebu. Hrvatska obavještajna služba nije imala revnosnijeg radnika na bojištu od Rade Mutića. Mutić bi morao znati da 99% ratnih izvještaća u svijetu prolazi kroz posebne obuke prije nego što ih pošalju na kakav front, i da svaki, osim što izvještava javnost u svom domicilu, izvještava i obavještajnu službu svoje zemlje. Mutiću i sličnima mogu najodgovornije reći da se ne radi o nikakvom "organizovanom" odlasku Muslimana, već o mas-psihozi i strahu kada ljudi bježe ako imaju gdje. Procenat egzodusa je proporcionalan nacionalnom sastavu zaposlenih u stranim zemljama. Tu spadaju sad i Hrvatska i Slovenija. U "Kozarskom" se pojavljuju tekstovi o "glasinama". Tačno da je Prijedor sklon toj pojavi: prije nekoliko godina u Prijedoru se pojavila "zmija duga 16 metara koja je jela djecu predskolskog uzrasta". No, sada se ne radi o glasinama. Takve iste "glasine" širile su se Sarajevom, Mostarom, Capljinom, Kupresom, Bos. Krupom, Bos. Brodom, Zvornikom... U "mirnim urbanim sredinama" samo rukaju bombe, lete u vazduh kuće i kafane, a ujutro prolaznici nalete na leševe ljudi od kojih se dobar dio ne identifikuje. Prijedor je pun-prepun straha koji u nemoći prelazi u bijes. Nikada dani nisu bili toliko važni. Svakim danom mira mir postaje izvjesniji. Treba nam samo još malo, toliko malo... Glasina je kada R. Mutić u svom izvještaju kaže da su "Srbi u Prijedoru odbili da žive u "džamahiriji" u kojoj bi Muslimani željeli živjeti"". Opet ti kažem, moj Mutiću: NI JEDAN JEDINI MUSLIMAN U BIH ne želi da živi u "džamahiriji", ni u bilo čemu nalik. Ja jedem prasetinu i to slatko. Pijem, kockam. U džamiju nisam nikad ušao u životu. Sklon sam još mnogim porocima. Dakle kod Alaha izuzetno loše kotiram. A još, što je najgore, unuk sam a la rahmetile efendije hodže Derviša Sadikovića. Ni preko veze ne mogu u dženet. A takvih kao ja, Muslimana, ima toliko da nema šanse za "džamahiriju". Ali ta "džamahirija" je dosada bila argument za mnoge SDS-političare lupinge. I ukoliko se ostane bez tog "argumenta", sa čim će "srpski lideri", prepadati srpski narod? I Muslimani i Srbi su toliko slični da je najmanje važno ko je od koga postao. Uglavnom, zajednički se dobila škartna sirovina na kojoj treba dosta raditi da bi se dobio proizvod zvani građanin, kojeg će prihvatiti strano tržište. Autor : Dr. Eso Sadikovic

 ODLOMAK IZ KNJIGE KOZARAC VEHIDA GUNIĆA

 Najnovija knjiga pod naslovom Kozarac i Kozarčani zapravo je moja druga knjiga kojom se vraćam zavičaju, zavičajnim temama i uspomenama iz mladosti. Malo je gradova i njihovih žitelja u historiji civilizacije koji su doživjeli takvo zlo kao što je u surovom, rušilačkom i vandalskom napadu u maju 1992. godine doživio Kozarac - pitomi gradić pod groom Kozarom. Knjigom Kozarac i Kozarčan bavim se šestostoljetnom historijim Kozarca i tragedijom toga grada i njegovih žitelja. Pokušao sam ustrojiti i najtužniji spisak ispisan do sada u dugoj historiji ovog veličanstvenog kraja i gradića. U knjizi se nalazi tužni spisak oko hiljadu Kozarčana I Kozarčanki koji se, u nedostatku smjelijeg i, možda, adekvatnijeg izraza, za sada, vode kao nestali. Knjiga je ilustrirana sa oko 90 fotografija, od kojih sam najveći broj snimio u maju 1991. i u maju, junu i julu 2000. godine. Za one koji su sudbinski vezani za budućnost Bosne i Bošnjaka, kao i za one koji su, poput mene, snažnim emocijama vezani za zavičaj, a Kozarac je molj zavičaj, evo nekoliko citata iz knjige: ...Upravo činjenica da je veoma malo Kozarčana – Bošnjaka sudjelovalo u partizanima, smatrali su neki, bila je presudna što je Kozarac, dok su drugi napredovali, stalno stagnirao. Pri tome se prije svega mislilo na industrijalizaciju koja je zaobišla Kozarac. Ja, pak, mislim da je to možda i dobro. Kozarac je ostao nezagađen, netaknut, nevino čist i veličanstveno lijep, kao Unin slap, kao najljepši cvijet na proplanku. Zato su ga oni što vole mržnju i mrze ljubav onako bezdušno rušili i razarali. A on se ponovo diže, bukvalo iz pepela. Kao mitska ptica. I ne da se, kao što se ni u miru ni u ratu nisu dali i ne daju Kozarčani. Eto, to mislim i to je tako i drukčije neće i ne može biti...

Spomenik u slavu revolucije

Krajišnici su se dugo pripremali da na dostojan način obilježe Kozaru i kozarsku epopeju. Kozara je doista bila epopeja po tome što su desetine hiljada ljudi, žena i djece, pretežno srpske nacionalnosti, vjerujući prije svega doktoru Mladenu Stojanoviću, krenuli u zbjeg na Kozari koja se potom našla u neprijateljskom obruču. Partizani su uspjeli na Patriji između Bos. Dubice i Prijedora probiti obruč i izvući se u Podgrmeč, a narod - zbjeg, uglavnom je završio u logorima. Najviše u logoru Jasenovac. Sada, iz ovog ugla, ne mislim da je Kozara bila velika epopeja po individualnim ili masovnim herojstvima nekih Stanića i Tadića, pa i Gunića (mislim na amidžu Murata), ali jeste bila epopeja po masovnom stradanju stanovništva. Tu vrstu vlastitih nedoumica pokušavao sam, barem djelimično, razriješiti negdje krajem maja ili početkom juna 1972. godine, ispod Kozaračke kule i ostatatka Kozaračke tabije, dok sam ispijao dobru Tulinu kahvu sa jednim od najznamenitijih Bošnjaka svih vremena, sa našim velikim piscem Skenderom Kulenovićem i neponovljim snimateljem i dobrim piscem Janom Beranom. Beran je tada snimao televizijski film o Skenderu, Paležu i postanku poeme Stojanka majka Knežopoljka. Priznajem, tada nisam znao da Skender ima možda i bolju i veću poemu od Stojanke, da ima našu bošnjačku poemu Na pravi put sam ti izašo, majko. Helem, nejse, dok se Skender raspitivao za svoje Kulenovićevsko krilo u Kozarcu (znao je za Ibrahim-bega Kulenovića – Hidajetovog, Namkinog, Mehinog i Rešadovog oca), dotle sam ja, bojeći se da ga nekim nespretnim i neumjesnim pitanjem neću slučajno povrijediti, smišljao kako da ga upitam da li je Kozara stvarno bila tako velika epopeja, kako se o njoj govori: - Bila je. I tu nema nikakvih dilema – odgovorio je Skender. A kad Skender tako kaže, onda, zaista, tu više nema dilema. Danas mi je žao što tada nisam više propitivao tu doista u svakom pogledu veliku gromadu - ljudeskaru Skendera, pjesnika Skendera i Skendera Bošnjaka mnogo većeg nego što smo danas kadri i pretpostaviti. Ali, kako lanjskoj kiši ne treba kabanica, mi idemo dalje Dakle, Krajišnici su se dugo pripremali da što dostojnije obilježe kozarsku epopeju. Godine 1970. raspisan je veliki konkurs za idejno rješenje spomenika na Kozari. Prispjelo je mnogo radova, ali je žiri, ne dvoumeći se, prihvatio rješenje koje je ponudio Dušan Džamonja, veliki i značajni vajar, porijeklom iz Bileće, koji je tada živio u Zagrebu i Vrsaru kod Rovinja. Spomenik na Kozari otkrio je drug Tito 10. septembra 1972. godine. Ta svečanost trebala se održati ili 4. jula na Dan borca ondašnje domovine ili 27. jula na Dan ustanka naroda BiH i Hrvatske. Iako je spomenik bio završen, svečanost je, ipak, znatno pomjerena jer su upravo nekako u to vrijeme u Bosnu bili ušli neki nestašni pojedinci iz Australije i od štokuda sa nakanom da ruše Jugoslaviju. Pokrenute su silne snage ondašnje teritorijalne odbrane, pa je ta grupa od dvadesetak pojedinaca, uz obostrane (velike) gubitke, ušutkana. Onda je na Kozari održana svečanost. Tada je drug Tito prvi put prošao kroz Kozarac. Ta činjenica nije prošla nezapaženo. U oduševljenju i histeriji Ešefa Bebi bacila je na Titov automobil smotuljak mokre novine. Bilo je malih problema, ali je sve zataškano. Tu svečanost sa Kozare trebalo je da zajedno sa slavnim, sada pokojnim reporterom, Aleksejom Nejmanom prenosim za ondašnje jugoslovenske radio-stanice. Izgovorio sam samo nekoliko rečenica, onda je puhnuo vjetar i raznio Nejmanove zabilješke. Kao mlađi kolega dao sam se u potjeru za papirima, a Nejman je raportirao. Moja historijska šansa da se i na taj način proslavim – otišla je u nepovrat. Što se, pak, samog spomenika tiče, isticano je da on svojom monumentalnošću budi različite asocijacije. Oni, pak, zbog kojih je građen, a imali su sreću pa su preživjeli zbjeg, logore i ostalo, pred samim monumentom su ostajali zbunjeni ne uspijevajući dokučiti autorovu misao i poruku. Svojom monumentalnošću spomenik na Kozari bio je na tragu velikih spomenika iz vremena

socrealizma. Po svojoj, pak, estetskoj dimenziji, modernosti i hermetičnosti, Džamonjin spomenik uopće nije pripadao tom pravcu nego najmodernijim evropskim strujanjima u kojima je autorovo ime bilo i ostalo jedno od istaknutijih. Sada se prisjećam da je Tito na Mrakovici, ispred Memorijalnoig zida na kojem su se nalazila imena oko osam hiljada Kozarčana stradalih u ratu, zapalio vječitu vatru. Baklju sa vatrom drugu Titu dodao je najmlađi sin Aide i Hamdije Mahmuljin, tadašnji najbolji učenik O.Š. “Rade Kondić” iz Kozarca Nagib Mahmuljin. Sa bratom Omerom, poslije logora Trnopolje, Omarska i Manjača, dospio je negdje do Vlašića gdje se bratu i njemu gubi svaki trag. Bio je čovjek koji je samo za dobrotu znao. Na mitingu u Prijedoru, poslije otkrivanja spomenika na Kozari, Tito je rekao da je “Kozara bila naša prva velika epopeja u kojoj je učestvovao i naoružan i nenaoružan narod...” Za spomenik na Kozari rekao je da ga podsjeća na narodnu priču o braći i sedam prutova - samo jedinstveni smo jaki. Tada smo vjerovali Titu. Danas vjerujmo sebi: samo jedinstveni i dobronamjerni, prije svega prema svome narodu i predstavnicima svoga naroda, a potom i prema drugima, Bošnjaci mogu opstati. U protivnom - nema nas. Šta je ovim Kozarčanin, autor - reporter želio reći? Pa, rekao je! Jer, nema više onoga Džamonje, onog zanosa i one vjere u onakav suživot koji će podizati slične monumente u slavu umrlih, nevino pogubljenih, u slavu dobrih stradalih Bošnjaka koji su htjeli suživot a drugi su ih mrzili, između ostaloga i zbog takve njihove ljubavi i želje. Ne dam da se zaboravi. Sve bude i prođe. Ono što se zapiše ostaje. Neka i moja knjiga bude spomenik mojim Kozarčanima koji su nedužno stradali u logorima i kojekuda po zemlji za koju su ionako mnogi bili spremni umrijeti. Umrli su nasilničkom smrću, umoreni rukama onih kojima smo do jučer vjerovali. Samo dragi Bog zna da li je neko iz stroja nestalih koji ovdje donosim slučajno preživio. Za sada se uglavnom vode kao nestali. Daj, Bože, da je tako pa da se opet odnekud pojave. Zato i ja u svojoj naivnoj dobronamjernosti nasjedam toj formulaciji: n e s t a l i. Ovdje objavljujem nepotpuni spisak samo onih stradalnika koji su rođeni na širem području Kozarca, koji su živjeli na širem kozaračkom području, a koji se, za sada, vode kao nestali od 1992. do kraja agresije 1995. Desi li se da je neko preživio – bit će to moja najdraža materijalna pogreška. Također, moguće su i druge, sigurno sasvim nehotične slovne greške. Molim za razumijevanje I oprost onih koji će, možda, imati razloga za prigovor. Spisak nije potpun. Knjiga nestalih i umorenih Kozarčana nije dokraja napisana. Ona, nažalost, ostaje otvorena za nova dopisivanja...

Ponovo u zavičaju

Dugo, veoma dugo, prikupljao sam snage za suočavanje sa zavičajem, poslije osmogodišnje međusobne odvojenosti. U toj mojoj neodlučnosti bilo je nekog teškog i teško kontroliranog straha kakvog do tada nisam poznavao; teški strah pred činjenicom da ću se suočiti sa tragedijama u nizu, sa mozaikom tragedija, zapravo, pa sam se pribojavao da li će moje srce i moj ionako visoki krvni pritisak sve to moći izdržati. General Ćuskić mi je govorio kako se ne trebam bojati, ako treba ići će sa mnom ili za mnom još neko. Insistirao je da odem gore i da, iz čisto psiholoških razloga, prenoćim koju noć u Kozarcu. Naravno, nisam mu objašnjavao da ja, iako baš i nisam pretjerano hrabar poput njega ili kozaračkog Tite ili kozaračkog Vajte, naprimjer, nemam tu vrstu straha što on pretpostavlja da je imam. Ovo je strah od suočavanja sa uspomenama koje su do jučer imale i svoj materijalni oblik, koje su sada stvarno samo uspomena, možda samo apstrakcija. Tako sam to nekako mislio, i bez ikoga, sam samcat, kad mi se učinilo da ću to moći izdržati, početkom maja 2000. godine zaputio sam se u Kozarac. Šećer je pao, usta se suše, srce ubrzano kuca, tlak raste do neslućene visine, nedostaje mi zraka, bubnja mi u ušima. Evo me u Orlovcima. Preznojavam se. Otvaram prozor na automobilu i odjedanput me obojmi neki mio osjećaj. Kao da me nježno pomilova majčina ruka i kao da me zapahnu najljepši miris iz Nanine sehare oblijepljene nekim šarenim krep-papirom. Taj mi je miris često bio dostupan, ali sadržina misterioznog šarenila u sehari ostajala je neka Nanina tajna. Za mene je bila lijepa jer je bila nedukočiva. Pamtim i sada taj miris, taj intenzivni miris dunje (tunje), mošusa, nekog bajramskog safuna što je Nane dobila za Bajram. Tek, divno je i nedokučivo mirisalo. Eto, taj daleki miris djetinjstva, miris Kozare i blagi zefir odozgo sa Mrakovice, pa između Kozaračkog i Zečijeg kamena sada me pomilovaše i ja radosno zatreperih pred teškom nepoznanicom kojoj sam se pomalo izgubljeno, znatiželjno i uzbuđeno primicao... Eno igrališta, eno našeg kozaračkog stadiona na kojem nije ni započela ni završila moja fudbalska karijera. Nisam imao ni trunke talenta za fudbal. Mnogi drugi jesu: Vasif i Nihad Balić, pa neki Bahto poslije onog rata, pa jedan sin Smaila Sušića koji je poslije nešto radio u vazduhoplovstvu, Alija Sarač, Refik Trepić, Hajrudin Garibović, Eno Bešić, Ibrahim Suka Sušić, pa Husnija Hune Fazlić, pa golman Redžo Kreja Karabašić, Asim Kuko Mujagić, Abdulah Kusuran, Mitar Medarević, Osman Turkanović, pa braća Mujo, Meho i Šefik Šanta, pa Boško Božin, Mustafa Džihić Trbić, Hamdija Hodžić, Mustafa Hodžić...A gdje je taj i taj? – pitat će mnogi. Ne mogu se sviju sjetiti, ali neke ne mogu i neću nikada zaboraviti. Nikada ni kao fudbalera ni kao čovjeka neću zaboraviti neponovljivoga Rešu Rešada Kulenovića. Da je igrao u bilo kojem velikom klubu na svijetu, bio bi veliki fudbaler. Za mene je bio i ostao najveći. Neponovljivi krajiški derbi Uz ovo naše igralište, ovu našu Marakanu, naš Nep-stadion, vezuje me jedna draga uspomena I jedna velika novinarska podvala u kojoj sam direktno i, možda, nekorektno sudjelovao. Bila je 1974. godina. U Minhenu se održavalo Svjetsko fudbalsko prvenstvo, ili finale nekog svjetskog kupa ili nešto svjetski važno, a fudbalsko. Sve oči onih koji smatraju da je fudbal najvažnija uzgredna stvar na svijetu bile su uprte u Minhen i u Pelea koji je tamo doputovao kao počasni gost. A upravo te godine naše Bratstvo doživjelo je najveći uspjeh u ne baš dugoj historiji. Nekakav oblik prve utakmice igrao je kozarački Zmaj od Bosne kod crkve protiv nekoga iz Otoke 1937.godine. Ali to nije važno, već je važna ta 1974. godina. Te je godine, naime, Bratstvo postalo član Krajiške zonske lige. I upravo u vrijeme finala u Minhenu, Bratstvo je u Kozarcu igralo svoju utakmicu života – derbi protiv OFK Prijedora. Nama je bilo važnije pobijediti Prijedor, nego Real ili Vašaš, ili Bajren, recimo. Tada sam bio dopisnik Radio-televizije Sarajevo iz Prijedora, pa sam procijenio da bi ta utakmica, bez obzira na nizak rang takmičenja, mogla biti zanimljiva i za televizijske gledatelje. Pozvao sam urednika nedjeljnog TV-dnevnika (znao sam da će to biti Mufid Memija) i rekao mu: – I mala mjesta imaju svoje fudbalske svečanosti. U nedjelju je u Kozarcu utakmica za historiju. Bez obzira što se ne radi čak ni o Drugoj ligi s koje, također, ne objavljujemo filmske izvještaje, mislim da bi ovaj susret mogao biti posebno zanimljiv. Pucat će prangije, trešnjevi topovi, kubure, trocijevke, vebeerovi, patovi i pamovi, trzajni topovi iz prošlog i bestrzajni iz budućeg rata. Radi se o najvećem fudbalskom derbiju u historiji krajiškog fudbala – rekao sam mu. – Prertjeruješ, ali snimaj. Računaj na dvije minute u dnevniku. Tvoja je briga kako ćeš dopremiti film – rekao mi je Memija. Uvalio sam se u golem, ali drag posao. Dotadašnjeg sekretara komiteta u Prijedoru i profesionalnog pilota, koji se već spremao da ide za pilota u Beograd, druga Cvijića molio sam da nam u nedjelju pripremi avion i najavi let sa Urija za Sarajevo. Organizatoru TV-Sarajevo zapovijedio sam da nas čeka na Sportskom aerodromu Butmir iza 18 sati jer ću avionom iz Prijedora donijeti film. Neka filmska laboratorija bude spremna za brzo razvijanje filma budući da će prilog “ići” u Dnevniku u 19 I 30. Sve sam, dakle, poduzeo i u nedjelju, odmah poslije podne zaputio se u Kozarac. I tu počinje moje uplitanje u “mutne radnje”. Susret je, zbog velike važnosti, vodio neki poznati i važni sudija Zrilić iz Banje Luke. Približio sam mu se pred početak susreta. Kada je u mojim rukama video profesionalnu filmsku kameru “Bolex” upitao me: – Nije, valjda, da će ovo biti na televiziji? – Hoće ako pobijedi Bratstvo – rekoh mu prividno nezainteresirano. Naši čitatelji mogu samo pretpostaviti šta je tada, te 1974. godine, za mnoge ljude značilo pojavljivanje na televiziji. Meni se čini da je i danas mnogima pojavljivanje na televiziji veoma važno. Tek, ja sam sudiji “ubacio” neku bubicu, pretpostavljajući (opravdano) da je i njemu važno pojaviti se na televiziji. Prvo poluvrijeme prošlo je bez golova. Upao sam u našu svlačionicu i rekao igračima: – Momci, hoćete li vi igrati ili ćete se zajebavati? – Zatvorili su igru. Igraju klasični bunker. Ne možemo ga probiti. – Ako Bratstvo ne pobijedi, ja ću, poslije utakmice, ovdje, na igralištu izvaditi film iz kamere, osvijetliti ga i bacati - zaprijetio sam igračima znajući da im je vema stalo do toga da se i oni, barem jedanput pojave na televiziji. – Dajemo i dat ćemo sve od sebe! – obećaše mi. Ne sjećam se ko je tada trenirao kozaračke fudbalere. Prijedorčane je trenirao nekada slavni fudbaler evropske klase Idriz Hošić koji se upravo bio vratio iz Njemačke u kojoj je završio svoju aktivnu igračku karijeru. S njim sam se, u njegovom malom trenerskom kutku na terenu zapričao na početku drugog poluvremena kad se odjedanput prolomi: “Go!” Zapucaše puške i pištolji, lahka artiljerija i sve. Šta ćeš sada, Vehide, žalosna ti majka. Pade go, a ja ne snimih, a toliko sam toga poduzeo da, eventualno, ovjekovječim ovu utakmicu. Šta ću, kud ću i kako ću, razmišljam navratnanos, pa brže-bolje, još dok su trajali pucnjava i euforija, utrčim na teren, na centar kojem su se približavali igrači i jednog i drugog tima kako bi prijedorski fudbaleri krenuli sa centra. – Ko dade go? – pitam sudija Zrilića – Onaj tamo – pokaza mi on, čini mi se na Turkanovića. – Imam veliki problem; nisam snimio pogodak. Morat ćemo još jedanput to ponoviti da snimim – rekoh sudiji. – Nema problema, samo razgovarajte sa golmanom – kaže on, a potom se obrati fudbalerima: – Drug nije snimio ovaj gol, pa ćemo još jedanput ponoviti situaciju. Ja sam se zaputio prema golmanu OF Prijedora. Mislim da se prezivao Suljanović i da mu je nadimak bio Feluga. Bio je dobar golman. Rekoh mu šta me snašlo i dodadoh da je on i tako I tako primio gol i da ćemo ponoviti situaciju kako bih mogao snimiti taj pogodak. Neka uradi isto što je uradio kada je primao gol. – On je pucao sa desnog krila, ali mi je pogled bio malo zaklonjen. – Opet će tako pucati. – Neka puca. – Ne smiješ odbraniti! – To ćemo vidjeti. Stao sam iz gola (onaj go s južne strane do Mehanove veterinsrake stanice), pripremio kameru I dao znak da igrači krenu. Neko je Turkanu (ako je bio Turkan) dodao loptu, a on je, iz zatrke i iz sve snage, opalio po Feluginom golu. Feluga nije ni trepnuo. Kozarac i kozaračka dolina ponovo su se prolomili od ovacija, navijanja i pucnjave. Mnogi su povjerovali da je pao još jedan gol. Ja sam, na briznu skupio svoju opremu i pojurio na Aerodrom Urije gdje me već čekao pilot Cvijić sa upaljenim motorom. Poletjeli smo prema Sarajevu... Te večeri u Dnevniku Televizije Sarajevo objavili smo moj izvještaj sa “najvećeg fudbalskog derbija u historiji”. Gledaoci tada nisu ni pretpostavljali da su vidjeli lažni gol postignut na nezaboravnoj utakmici na kojoj se pucalo, slavilo i pjevalo. Bila je to fudbalska predstava za nezaborav. Radujem se svakom nasem buducem susretu. Prijedorcani su se konacno poceli buditi.

BUDUĆNOST MORA BITI PRINUĐENA DA SEBE ODREDI PREMA ZLOČINU

Genocid u Prijedoru sa svojim sastavnim dimenzijama kulturocida, ekocida, etnocida, urbicida i elitocida predstavlja najefektnije sredstvo za spoznaju srpsko-crnogorskog zločina protiv čovječnosti i zločina protiv humanitarnog i ratnog prava za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu i genocida nad Bošnjacima. Na žalost dimenzije prijedorskog zla nisu bile dovoljne Međunarodnom sudu pravde u Haagu da pokaže čitavom svijetu srpsko-crnogorsku namjeru da se upotrebom nezamislivih metoda ubijanja, mučenja, silovanja, protjerivanja, rušenja unište materijalni i duhovni dokazi o postojanju bošnjačkog i hrvatskog naroda i uništavanju vrijednosti ideje Bosne i bosanskog duha na kojima se zapravo temelji ujedinjena Evropa i civilizovani svijet. U gradu koji je obrise grada dobio zahvaljujući Bošnjacima i Hrvatima. Preživjeli Prijedorčani poručuju gospodi koji osjećaju olakšanje zbog toga što nije dokazan genocid u Prijedoru pred Međunarodnim sudom pravde, da će najgori oblik zločina protiv čovjeka i civilizacije uskoro biti dokazan i u Prijedoru. Jer nepravda i zločin najveće vrste je što su Prijedorčani ni krivi ni dužni usmrćeni u najtežim mukama, još veća nepravda prema žrtvama bi bila ako ubice Prijedora i Prijedorčana ostanu nepronađene, nekažnjene, ako istina i pravda ne pobijede. Zato preživjeli Prijedorčani imaju velik dug prema svojim žrtvama. To je svjedočenje o istini. Jer, ukoliko budu ćutali i njih će ponovo vaditi iz novih grobnica i jama. Prijedorske žrtve su ubijene zarad velikosrpskih nacionalističkih ciljeva, jer tim ciljevima smetaju Bošnjaci, muslimani, ljudi, građani, Prijedorčani. Zato nema zaborava ni oprosta. Ko nam daje pravo da zaboravimo ili nekome oprostimo smrt hiljade nedužnih Prijedorčana? Pravo na život daje samo Bog i samo je On taj koji ga ima pravo uzeti.

Zločin u Prijedoru ne može ostaviti na miru Prijedorčane, koji vape za istinom i pravdom. U genocidnom entitetu opstrukciju u spoznaji istine i pravde prave ostaci ratne, političke, vojne, policijske i medijske strukture, koja je u vrijeme agresije egzistirala u obliku paljanskog režima u Bosni i Hercegovini i Miloševićevog režima u Srbiji. Ideologija Miloševićevog i Karadžićevog režima imala je za cilj silom stvoriti etnički čist srpski prostor u Bosni iHercegovini. Zato puna istina i pravda o zločinu u Prijedoru je moguća tek kada se pred Haaški tribunal izvedu Karadžić i Mladić i svi prijedorski zločinci.

Prijedorski Srbi ne mogu govoriti o zaštiti ljudskih prava, unutrašnjoj reintegraciji, demokratizaciji i ekonomskom prosperitetu bh države i društva i integraciji BiH u evroatlantske saveze sa kredibilitetom, jer se suočavaju sa nedostatkom ljudske dosljednosti i moralne dostojanstvenosti o priznavanju istine o zločinu, pokajanju za zločine, materjalnoj nadoknadi za žrtve i hapšenju ratnih zločinaca.

Prijedorski Srbi, budite ubijeđeni da prognani Prijedorčani neće odustati od borbe za istinu i pravdu, sve dotle dok istina o agresiji i genocidu ne pobijedi, dok se ne postigne pravda za postradale, ne donese mir za preživjele i ne izgradi budućnost za bošnjačku i hrvatsku djecu u Prijedoru. Prijedorčani neće dopustiti da zločin u Prijedoru bude zaboravljen jer je strah od zaborava prijedorskog zla veći od užasa srpskog zločina u Prijedoru.

Prijedor je danas dio genocidnog entiteta, grad koji se 1992. na zločinački način "oslobodio", zločinom protiv čovječanstva najboljeg dijela svojeg stanovništva. Tu su nastali najgori koncentracioni logori smrti u Bosni i Hercegovini. Tu je izvršeno najveće ubojstvo bošnjačkih i hrvatskih intelektualaca. Tu je izvršen najgnusniji oblik zločina na ženi – zločin silovanja i seksualnog zlostavljanja. Tu je izvrešeno gotovo u cjelosti namjerno organizovano etničko čišćenje od Bošnjaka i Hrvata.

Danas na dan sjećenja na početak genocida nad Bošnjacima u Prijedoru sa tugom i očajom u srcima u dušama preživjeli Prijedorčani poručuju zločincima koji se još slobodno šetaju i čitavom svijetu: Mi nikada nećemo zaboraviti, nikad nećemo oprostiti. Vratit ćemo školovanu i pametnu bošnjačku mladost na prijedorsko korzo. Ne postoje riječi koje bi utješile Prijedorčane. Niko nije pokušao spriječiti prijedorsko zlo. Niko se ozbiljno ne trudi da prijedorske zlikovce privede pravdi. Malo se piše i istražuje genocid u Prijedoru, zato, Prijedorčani, ne zaboravite srpsko-crnogorski zločin i uništenje koji su počinili.

GENOCID OLIČENJE  SRPSKO-CRNOGORSKE MRŽENJE - OLIČENJE BEZUMLJA, MRŽNJE, NETOLERANCIJE, NELJUDSKOSTI

Činjenice o počinjenim zločinima protiv čovjećnosti i teškim povredama međunarodnog humanitarnog prava koje su svojom surovošću i bestijalnošću zaprepastile cijeli civilizirani svijet jasno govore da je u Prijedoru izvršen genocid sa ciljem smišljenog uništenja Bošnjaka, njihove kulture, historije, tradicije i duhovnosti. Taj cilj nije mogao biti realizovan mirnim putem. Tako je uslijedila i srpska agresija na Prijedor. Nakon genocida i agresije prijedorski Srbi i dalje forsiraju vlastiti konsenzus negiranja i poricanja vlastite odgovornosti za poćinjeni zločin. Genocid i agresije se relativiziraju i ne nazivaju pravim imenom. Prijedorski Bošnjaci još bježe od popisa zločina, popisa ubijenih i nestalih. Kod mnogih istina o genocidu i agresiji izaziva tajac, nedoumicu i nelagodnost. Dugoročni uspjeh prijedorskih zločinaca zavisio je od ubijanja bošnjačkih muškaraca, posebno intelektualaca. Trebalo je ubiti što više bošnjačke inteligencije kao diktat genocida, kulturocida, ekocida, etnocida, urbicida i elitocida u službi stvaranja etnički čistog Prijedora po mjeri Srba. Zato je genocid u Prijedoru opomena čovjeku i čovjećanstvu o neophodnosti stalne spremnosti za prepoznavanje politike zla u kojoj je zloèin protiv čovjećnosti cilj, a ne posljedica rata. Svaki prijedorski Srbin mora osjećati saodgovornost za postupak svojih politièkih i duhovnih vođa.Svaki prijedorski Bošnjak mora znati da iako je agresija prestala, ostaje zebnja je li doista okonćan genocid. Jer svako zlo u historiji čovjećanstva ostaje kao mogućnost dugo nakon samog događaja. Još smo daleko od potpune pobjede nad zlom. Aveti zla još uvijek čekaju svoju šansu. Zato prijedorski Bošnjaci ne smiju ćutati, niti zaboraviti. Bez osvješćivanja nema samosvijesti. Bez samosvjesti Bošnjaci nisu u stanju da savjesno uzmu u svoje ruke sopstvenu sudbinu.

 ISTINA O GENOCIDU U PRIJEDORU

Prijedor i njegova okolina su u velikosrpskim planovima bili važan prostor za povezivanje istoćnih teritorija Republike Hrvatske u prostor velike Srbije. Zbog velikog demografskog potencijala Bošnjaka, taj prostor je za njih predstavljao veliku prepreku u ostvarivanju velikosrpskih planova. Taj prostor im je, ujedno, omoguæavao da, po izvršenom genocidu nad Bošnjacima, tu nasele veliki broj Srba, shodno planovima o preseljenju stanovništva i razmjeni teritorija, gdje je interes nalazila i Tuđmanova velikohrvatska politika. U takvim uvjetima, velikosrpsko političko i vojno vođstvo je prema ovom prostoru primjenjivalo opsežne specijalne operacije koje su imale za cilj oslabiti, zastrašiti, dezorganizirati i, konaèno, uništiti Bošnjake i, u određenom trenutku, uspostaviti potpunu okupaciju regiona. U vezi s tim, posebno su znaèajne sljedeæe agresorske djelatnosti:

1. Oduzeto je oružje jedinica TO RBiH i stavljeno pod kontrolu takozvane JNA u službi velikosprske politike. Oružje je podijeljeno prijedorskim Srbima koji su prihvatali velikosrpsku politiku.

2. Povlaćenje takozvane JNA sa prostora Slovenije i Hrvatske u Prijedor.

3.Stalni pokreti jedinica takozvane JNA preko Prijedora i njihovo dovođenje sa drugih prostora bivše Jugoslavije, posebno sa prostora Srbije, bili su svojevrstan psihološki pritisak, demonstracija sile - prijetnja uplašenim Prijedorčanima da bježe sa svojih ognjišta i ne preduzimaju mjere odbrambenog organiziranja. U vezi s tim, kroz propagandu je ukazivano na opasnost od “ muslimanskih paravojnih formacija”, istovremeno, dok su paravojne četnićke terorističke jedinice pod zaštitom takozvane JNA, do zuba naoružane, sijale strah u narodu. Aktivnosti takozvane JNA, u èijem sastavu su djelovale četnićke terorističke grupe, uz stalnu propagandu o ugroženosti Srba, imale su za cilj da se prijedorski Bošnjaci izazovu na upotrebu oružja i tako nastane ekscesna situacija koja bi se iskoristila kao povod i opravdanje za širi sukob u kome bi takozvana JNA, sa četničkim terorističkim jedinicama, realizirala svoje planove u pogledu progona i uništenja Bošnjaka u Prijedoru. U takvom scenariju, propagandom je lansirana teza da vojsku, odnosno JNA ne smije niko napadati. Samo je takozvana JNA sa èetnicima mogla raditi što želi. Mnogi Bošnjaci su tada odluèili napustiti Prijedor “dok se situacija ne smiri”, pretpostavljajući da će se to relativno brzo dogoditi, a nisu ni znali da će taj odlazak biti dugoroèniji, a za neke i trajan. Tako je postignut cilj velikosrpske politike, pošto je oslabljen front patriotskih snaga koji je trebao da se suprotstavi sve oèitijim genocidnim namjerama.


4. Polazeći od presudnog značaja medija, posebno elektronskih, velikosrpsko voðstvo preduzelo je drastiène mjere tako da je primjenom vojne i policijske sile pod njihovu kontrolu stavljena infrastruktura za prenos radio i TV signala na Kozari. Na taj način otvara se prostor za velikosrpsku propagandu, širenje laži i prikrivanje istine o agresiji i genocidu. Time se željela ostvariti što potpunija komunikacijska izolacija legalnih organa prijedorske opštine od svijeta, te spriječiti organizirano djelovanje prijedorskih Bošnjaka u odbrani RBiH.

5. Dugo kroz prošlost velikosrpski ideolozi ostvarivali su uticaj na svijest srpskog naroda po metodama “ispiranja mozga” te širenjem laži o ugroženosti Srba, posebno o njihovoj ugroženosti od islama. Takvi uticaji su pred agresiju na RBiH kulmunirali u povijesti nezabilježenom “agresijom rijeèi”. Te aktivnosti bile su naroèito izražene prema Srbima u Prijedoru. To su bile neposredne pripreme za zloèinaèke akcije genocida nad Bošnjacima, odmah poèetkom oružane agresije 1992. godine.

FORMIRAJU SE SPECIJALNE SRPSKE JEDINICE

Tokom 1991. i u prvoj polovini 1992. godine u Prijedoru su mobilizirane srpske rezervne jedinice JNA, rezervne jedinice policije, dobrovoljačke jedinice i jedinice TO. Mobilizirano je cjelokupno vojno sposobno srpsko stanovništvo. Uspostavljena je potpuna kontrola komunikacija i teritorije opštine.Naredbom Srpske demokratske stranke od 26.10.1991. godine, koju je potpisao potpredsjednik Skupštine takozvane Autonomne regije “Krajina”, Radoslav Brðanin, precizirane su obaveze u pogledu mobilizacije: formiranje komandi mjesta, uspostava stalnog dežurstva, formiranje jedinica za front, prevoðenje jedinica Civilne zaštite u Teritorijalnu odbranu, pretpotčinjavanje jedinica TO, kao ratnih jedinica, korpusima takozvane JNA, preuzimanje vlasti u javnim preduzeæima, određivanje ratnih poreza, organizacija radio i TV-kuæa shodno ratnim uvjetima. Novoformirane i mobilizirane srpske jedinice dobivale su naoružanje iz skladišta takozvane JNA, o èemu su davane naredbe najviših komandnih struktura. Naprimjer, strogo povjerljivom naredbom od 24.4.1992. godine postižu se uvjeti za ustupanje oružja specijalnim jedinicama na teritoriji Prijedora i Bosanske krajine, tako da æe, upravo tim oružjem, ubrzo biti izvršen genocid nad Bošnjacima u Prijedoru. U funkciji genocida formiraju se srpska vojska, srpske dobrovoljačke jedinice, srpska policija i srpska služba državne sigurnosti. Te institucije djeluju pod okriljem takozvane JNA. Zloèinci Miloševiæ i Karadžić, zajedno sa èelnicima prijedorskih Srba usmjeravali su djelovanje tih struktura shodno ciljevima integracije “svih srpskih zemalja” u jednu državu. U tom pogledu politièko i vojno voðstvo iz Beograda posebno brine o stanju u Prijedoru. Zbog toga najviši vojni rukovodioci dolaze na teritoriju BiH i nakon njenog meðunarodnog priznanja. Karakteristièna je posjeta (krajem aprila 1992. godine) komandama takozvane JNA na prostoru Bosanske Krajine (5. k., 9. k. i 10. k.) generala Adžića i generala Panića. Spomenuti korpusi su, na podruèju opštine Prijedor bili izvršioci naoružavanja srpskih dobrovoljaèkih jedinica. Međunarodno priznanje BiH, 6.4.1992. godine, bilo je povod da se cjelokupan potencijal agresorskih snaga na prostoru Prijedora, pokrene u akcije genocida i progona Bošnjaka. Koristeći se propagandom o ugroženosti Srba na prostoru Prijedora, tokom aprila, maja, juna i jula 1992. godine izvedene su akcije progona i genocida nad Bošnjacima. Vršena su masovna ubistva Bošnjaka tog regiona o èemu svjedoèe mnoge otkrivene masovne grobnice, a u logore u Omarskoj, Keratermu i Trnopolju deportirano je na desetine hiljada Bošnjaka. To nisu bila jedina mjesta izolacije i muèenja bošnjaèkog naroda na prostoru Prijedora. Pored tih logora, mnogi Bošnjaci su zatvarani i muèeni i u mnogim drugim mjestima. Svaki pokušaj odbrane i zaštite Bošnjaka agresorska politika tretirala je kao ugrožavanje srpstva, upravo zbog toga što je odbrana i zaštita Bošnjaka dovodila u pitanje realizaciju snova o velikoj Srbiji, bez bilo koga drugog osim Srba u njoj. Ubijanje i progoni Bošnjaka, te uništavanje svih tragova života prijedorskih Bošnjaka bio je naèin ostvarivanja takvih agresorskih ciljeva. Bošnjacima na tom prostoru nije bilo mjesta za opstanak. Izrečena im je strahovita zločinačka presuda potpunog uništenja. Ovo uništenje je podrazumijevalo zatiranje svih tragova života Bošnjaka na ovim prostorima, radi čega su zločinačke akcije usmjerene na progone i ubijanje Bošnjaka i na rušenje svih objekata koji pripadaju bošnjačkoj kulturi. Prijedorčani su stradali jer nisu imali imena kao oni koji su ih ubijali. Ubiti čovjeka je zločin po svim vjerskim i sekularnim zakonima. Zločinac ima pravo na kaznu. Rat vođen protiv Prijedorčana u muèenièkom gradu ostaje otvorena rana.

PRIJEDOR – SIMBOL PATNJE BOŠNJAKA

 Prošlo je 15 godina ali barbarstvo se nije izbrisalo iz sjećanja. Prijedor, simbol patnje bošnjačkog naroda æe dugo pamtiti muèenièku smrt nedužnih ljudi. Prijedor će čekati da se izvrši pravda nad ubojicima prijedorskih šehida. U krvavom prijedorskom piru, organizovanom, pripremljenom i komandovanom od strane domaćih i uvoznih èetnika više hiljada ljudi je zaklano i nestalo. Mnogi su ubijeni pred oèima svojih najbližih. Hiljade njih je smaknuto i zakopano u masovne grobnice. To su scene iz pakla napisane na najtamnijim stranicama ljudske historije. 15 godina poslije hiljade Prijedorčana traže svoje nestale. Današnji Prijedor je tih i miran, ali tužan. Većina njegovog prijeratnog stanovništva je odselila u svijet. Danas se u Prijedoru živi teško i u njemu žive uglavnom oni koji moraju. Veliki problem je nezaposlenost, zdravstvena i socijalna zaštita, loše obrazovanje itd. Prijedor je lijep grad, koji oèekuje bošnjačku ljudsku ruku da svojim djelom obnovi njegovu ljepotu. Prijedorčani petnaest godina znaju istinu, isto toliko godina traže pravdu. Traže da svijet osudi genocid, pohvata i kazni zločince. Traže da se uhvate i osude Mladić i Karadžić, najveći zločinci današnjice. Smatraju da su Evropa i svijet umjesto da su kaznili zločince i osudili njihovu politiku uradili suprotno dodijelivši im 51% Bosne i Hercegovine, dodijelivši im tvorevinu nazvanu Republka Srpska. Tvorevinu nastalu na krvi i genocidu.

PRIJEDORČANI PONAVLJAJU SVOJU ZAKLETVU

U Prijedoru se desio genocid, pa zar Evropa može da priča o ljudskim pravima? Ne može. Prijedorske nevine žrtve su pale zbog zamisli nedostojne ljudskom biću. Ta zamisao nečovjeka se nije ostvarila. Jer ima još Prijedorèana koji opominju, pamte i traže odgovornost svih onih koji su suodgovorni i koji nisu spriječili genocid. Ima još Prijedorčana koji rade na sprječavanju genocida u ime nezaborava i neponavljanja zločina. Dug je prema šehidima da obezbijedimo istinu, zadovoljenje poravde i otkrijemo, privedemo sudu i procesuiramo zloèince. Prijedorčani imaju dug svojim mrtvim, Prijedorèani ne smiju zaboraviti nevine žrtve, genocide, Prijedorèani æe zauvijek pamtiti, prekinute prijedorske sudbine se moraju ponovo uvezati. Prijedorski zločin je opomena da se zlo mora prepoznati i imenovati u samom poèetku. Govoru mržnje, netolerancije se moramo suprotstaviti prije nego se pretvore u èinove užasa. Prijedorčani ne mogu promijeniti prošlost, ali sjeæanje i pamæenje danas mogu sačuvati i kreirati bolju prijedorsku buduænost. Genocid u Prijedoru se desio zbog pasivnosti i šutnje civiliziranog svijeta i nevjerovatne okrutnosti zloèinaca. Prijedor je simbol genocida počinjenog u eri zaštite ljudskih prava i sloboda, na kraju 20 stoljeæa u srcu Evrope samo pola stoljeća nakon što je u Aušvicu reèeno nikad više. Genocid u Prijedoru nije izuzetak od pravila veæ ultimativna istina o ljudskoj degradaciji u modernom svijetu, koja nije prepoznata od tog svijeta. Genocid u Prijedoru je stravična spoznaja čovjeka o savremenom svijetu u kojem živi, svijetu koji još ne raspoznaje zločin protiv čovječnosti i zloèin protiv tog istog pasivnog svijeta. Zato je genocid u Prijedoru sramota svijeta, zajednički poraz svih boraca za ljudskost koji više ne smije da se ponovi nikome, nigdje i nikada. Prijedor je mjesto ispita savjesti za svijet i Bošnjake. Za svijet Prijedor treba biti mjesto odbrane osnovnih tekovina savremenog ljudskog iskustva. Za Bošnjake Prijedor je institucija sjećanja, pamćenja i bošnjačkog uzdizanja. Prošlo je 15 godina, a Prijedorčani rasuti širom svijeta još nisu u mogućnosti da žive i svojoj domovini, svome gradu, svojim kućama. Sve što je nosilo predznak bošnjačko i muslimansko srušeno je i spaljeno. Ubijani su ljudi – Prijedorčani – Bošnjaci samo zato što nisu bili Srbi, ubijene su njihove kuće i njihov grad. Svijet je kapitulirao u Prijedoru jer je omogućio jedan od najtežih zločina u povijesti čovječanstva. Svijet se još ne sjeæa i ne osvrće na grozote èina zla u Prijedoru, svjesne okrutnosti i masovnog ubojstva nevinih Prijedorčana. Prijedorčani poruèuju: pravda je preduvjet održivom pomirenju i povratku. Bez obzira koliko dugo to uzme, Prijedročani se neæe umoriti u traženju istine i pravde. Oni koji su počinili genocid u Prijedoru, jednu od najvećih tragedija našeg doba, bi htjeli da se to zaboravi. Prijedroèani to neæe nikada uraditi. Prijedorčani će vjeèno pamtiti svoje mrtve, držati krivce odgovornima i bodriti preživjele u njihovoj borbi za istinu i pravdu. Na 15 godina od zločina u Prijedoru, Prijedročani ponavljaju svoju zakletvu: nikada više ne samo pričom nego i djelom.

 DAN KADA JE PRIJEDOR PRETVOREN U GROBNICU BOŠNJAKA

Ovo nije poziv na mržnju, već poziv da se osvijesti, podsjeti i ne zaboravi genocid u Prijedoru, jer u istinu Bog ništa ne mjenja u jednom narodu dok se sam narod ne promjeni. Ljudi koji nisu u stanju prepoznati zločin su prepreka i smetnja progresu. Pamćenje je bogata riznica na čemu se oblikuje, izgrađuje i preusmjerava sadašnjost i budućnost. Pamæenje je ogledalo u koje su uperene oèi Božanstva obasjavajuću ljudska biæa. Bolesni ljudi i bolesno drušrtvo se ne mogu izliječiti šutnjom i zaboravom, već dijalogom i govorom, širenjem i ukazivanjem da zlo i bolest postoje.  Ovo je govor suza prijedorskih majki. Ovo je prijedorski tabut koji svjedoći.  Ovo je opomena nama Bošnjacima da ne odajemo poštovanje onima čija je sudbina ispisala stravičan prijedorski horor života, dok su drugi nijemo gledali kako se likovi na krvavom, nekada opjevanom, danas tužnom, prijedorskom korzu, smjenjuju i nestaju.  Ovo je mali pokušaj da se isćupa bosanski korov zaborava, oličen u bosanskoj i bošnjačkoj historiji, vjeèno pisanoj životima nevinih.  Ovo je mali dokaz da mi Bošnjaci još nismo nauèili i izuèili zlo prema nama, da nemamo kolektivnu nacionalnu pamet, izraženu kroz dijaloškim putem, usvojenu nacioanalnu ideju. Prijedorčani nastavljaju govoriti istinu i pravdu, jer se ne smije zločin prešutjeti.  Prijedorčani su ostali bez svojih najmilijih, ali neće ostati bez istine i pravde. Prijedorčani su pobijedili srpski fašizam, opstali su, nisu poniženi, Srbi su poniženi.  Prijedorčani, straha više nemaju, a ni stida, koga im zločinci htjedoše usaditi u njihove duše. Jedina krivica Prijedorčana bila je što su po nacionalnosti Bošnjaci, po patriotizmu Bosanci, po vjeri muslimani, po nazoru ljudi. U pitomom, multinacionalnom, multivjerskom i multikulturnom gradu, Prijedoru, simbolu Bosanskog duha i ideje Bosne, koga su mogli, samo istinski Prijedorčani, istinski voljeti, skrivala se mržnja i zlo, koji su 1992. godine izašli na vidjelo. Pothranjeni svojim srpskim, paganskim mitovima, Srbi su stajili i čekali dan kada će vođeni srpskim krvožednim voždom, Slobodanom Miloševiæem, pokušati da se Bošnjacima osvete za svoje poraze od Turaka, koje su uz gusle pokušavali da pjevaju kao svoje stradalničke pobjede i stradalničko uzdignuće do nebesa. U Prijedoru je taj dan bio 20. jula 1992. godine, kada je u pretežno bošnjaèkim selima: Zecovi, Čarakovo, Hambarine, Rakovčani, Rizvanovići i Bišćani..., za samo jedan dan ubijeno više od 1500 ljudi, žena i djece. Sve što je predstavljalo bošnjačke korijene, željeli su sravniti sa zemljom i satrti. Time su se još jednom po ko zna koji put, kao ljudi srozali na nivo barbara i divljaka. Prijedorski Bošnjaci su tada bili ne građani drugog reda, veæ unaprijed proskribirani neprijatelji srpstva i \"velike srpske države\". Dobili su trake ne kao Jevreji u doba nacizma, veæ mnogo gore, sa dozvolom kretanja od samo dva sta dnevno i sa nemoguænošću da kupuju u dobro snabdjevenim srpskim radnjama i opljaèkane bošnjaèkih robe. Tu bi veæ \"žuta jevrejska traka\" bila spas, jer bi se bar znalo šta te pripada i koje su konsekvence tvog nesretnog nacionalnog habitusa. S prijedorskim četnicima nije bilo moguće praviti bilo kakvu, pa čak ni samoubilačku kalkulaciju

BILANS SRPSKIH BARBARA U PRIJEDORU

Prema analizi Udruženja stanovnika opæine Prijedor iz St. Louisa, 1991. godine u Prijedoru je bilo ukupno 112,543 stanovnika, od čega: Bošnjaka 49,351, Srba 47,581, Hrvata 6,316, Jugoslovena 6,459, Ostalih 2,835 {izvor: Statistički zavod BiH}. 1993. godine u Prijedoru je ostalo 65,661 stanovnika od èega: Bošnjaka 6,124, Srba 47,581, Ostalih 2,621{ izvor: Zavod za statistiku BiH i popis srpskih vlasti 1993}. U odnosu na 1991. godinu gubitak u ukupnom broju stanovnika opštine Prijedor iznosi 53,048. Prema IDC Sarajevu u Prijedoru je ubijeno 2,856 ljudi, nestalo 2,425, što ukupno iznosi 5,281. Prema knjizi \"Ni krivi ni dužni\", knjiga nestalih opæine Prijedor u izdanju Udruženja Prijedorèanki \"Izvor\", ukupan broj nestalih sa područija Prijedora je 3,227. Razlika u broju ubijenih i nestalih između naznačena dva izvora iznosi 2,054. Prema izvještaju ICTY Haag, ukupan broj protjeranih iz Prijedora je oko 20,000. Tzv. \"Krizni štab\" opčine Prijedor govori također o 20,000 protjeranih, a K.K. Srpske vojske govori o 37,000 protjeranih. Neizvjesna sudbina je između 10,767 i 27,767 ljudi. Čak i nakon proteklog vremena, nemoguće je u potpunosti shvatiti užas onoga što se u Prijedoru dogodilo prije 14 godina. Tačno pola stoljeća nakon završetka II svjetskog rata dozvoljen je pred očima svijeta genocid. Iznevjerene su žrtve genocida dok su bile žive, a iznevjerit ćemo ih i nakon smrti ako ne osiguramo da ostaci svakog od njih budu sahranjeni dostojanstveno, te da počinioci, svaki od njih, budu izvedeni pred lice pravde. Zločin se ne smije sakrivati, niti ostati nekažnjen. Nije moguće izbrisati bol, nije moguæe ispraviti prošlost, ali možemo i moramo zajedno da dostignemo istinu i pravdu. Genocid u Prijedoru je sječanje na prošlost, ali i pogled u budućnost, koju moramo krojiti na principima istine i pravde. Prijedorski šehidi nisu samo kosti onih koji su na pravdi Boga ubijeni, veæ su to duše koje gledaju, vide i čuju, i koje stalno pitaju zašto se ne odazvaše oni koje smo zvali u pomoć da se odbranimo od zla ljudi koji izgubiše dušu. Prijedorski šehidi su nevini ljudi koji svjedoče o zločinu protiv čovječnosti.

 KOLIKO SMO KRIVI ZA PRIJEDORSKU TIŠINU

 U Prijedoru se ubijalo u ime “Republike Srpske” i etnički čistog Prijedora.
U Prijedoru se ubijalo u ime uništavanja materjalnih, duhovnih i ljudskih dokaza o postojanju bošnjačkog bića, njegove historije, kulture, tradicije, duhovnosti, i jezika.
U Prijedoru se ubijalo u ime uništavanja osnovnih vrijednosti ideje Bosne i bosanskog duha.
U Prijedoru se ubijalo u ime uništavanja osnovnih principa i vrijednosti èovjeka, naroda, civilizacije.
Zato zločin u Prijedoru ima značenje: agresije, genocida, etnocida, ekocida, urbicida, kulturocida, silovanja i elitocida.
Zato je Prijedor grad koji je prošao kroz najteže, ljudskom umu nezamislive muke, čije su stanovnike zločinci krvavih ruku u kilometrima dugoj koloni mrtvih tijela, otpremali sa ovog lošijeg svijeta.
Zato je Prijedor grad kome su pokušali ubiti dušu, pretvoriti ga u pustinju.
Zato je Prijedor najveæe stratište neljudskosti poslije Drugog svijetskog rata u Evropi.
Ništa nije isto nakon 20. jula 1992. godine. Prijedorčani su postali hrabriji u borbi za istinu i pravdu. Prijedorčani poruèuju da će pravda stiæi svakog zločinca koji ubi nevinog čovjeka, jer Bog ima, postoji i sve vidi, jer je život dar Božiji i zato niko nema pravo život ubijati. U situaciji kada ne postoji dovoljno moćan psihološki reaktor koji bi konaèno srušio barijeru izmeðu svijesti o zločinu i jasno izražene volje da se krivci kazne, kada su sve stabilnije i glasnije namjere negiranja zločina, kada nema potpunog suočavanja sa težinom genocidnih djela, poèinjenih u ime cijelog srpskog naroda, Prijedorčani - Bošnjaci su shvatili da ih samo sjećanje i istina, čiji je krajnji ishod kažnjavanje svih zločinaca, ukidanje genocidne tvorevine Republike Srpske i presuda Srbiji i Crnoj Gori za agresiju na Bosnu i Hercegovinu, mogu održati i da im zaborav može donijeti samo ponavljanje historije i ponovnog genocida.
To je dug i trnovit put, ali nije neizvjestan i nemoguć. Potrebno je da se svi ukljuèimo u ovu borbu, kako ko može, intelektualno, literarno, finansijski, pravno, medijski i da konačno, uz Božiju pomoć, istina i pravda izađu na vidjelo. Jer prokletstvo zaborava čini novu tragediju i novi zločin protiv čovjeka.

ELITOCID, LOGORI, SILOVANJA

Elitocid, zločin nesagledivih razmjera, oličen u masovnom, organizovanom, namjernom uništavanja prijedorske bošnjačke intelektualne elite. Cilj je bio totalno istrijebiti bošnjačku elitu i inteligenciju u ime totalnog uništenja bošnjačkog korijena u Prijedoru, gradu koji je upravo obrise grada dobio zahvaljujući Bošnjacima i njihovoj inteligenciji. Prijedorski intelektualci su ubijeni sami zato što su svojim intelektom i duhovnošću odavali svoju unutrašnju smirenost, što su svojim djelom ostavili snažan pečat u razvoje bošnjačke svijesti, što su nas nekada učili da budemo pametni, razumni, pismeni, kulturni, dostojanstveni i hrabri, što su nas učili da ne mrzimo, što su bili biseri ljudskog uma. Idejni tvorci i realizatori elitocida su tvorci velikog ništa, pred kojim čovjek zanijemi. To su ostaci nebeskog naroda, pobješnjeli od volje da vladaju drugim, uništavanjem tih drugih. Na svirep naèin ubijeni su: Benić Latif - profesor fizike, Crnić Uzeir - profesor stručnih predmeta, Crnkić Husein - profesor matematike, Čehajić Muhamed - profesor maternjeg jezike, Hamzić Mersud - profesor stručnih predmeta, Hergić Besim - profesor stručnih predmeta, Kulenović Hidajet - profesor njemačkog jezika, Mujakić Fikret - profesor hemije, Musić Ilijaz - profesor stručnih predmeta, Peretin Ivica - profesor muzike, Puškar Abdulah - profesor matematike, Tadžić Mustafa - profesor fizičkog vaspitanja, Adolf Zec - profesor fizičkog, Mahmuljin Velida - nastavnik, Medunjanin Bećir - nastavnik, Medunjanin Sadeta - nastavnik, Nadareviæ Ekrem - nastavnik.  Čineæi svoj častan posao, imali su veliki ugled u narodu, što je četnićkoj bratiji dalo povoda da ih istrijebi.  Samo zato što su bili ljudi, nasilno su ubijeni: Eniz Begić - doktor, Kemal Cerić - mikrobiolog, Osman Mahmuljin - internista, Razim Musić - doktor, Jusuf Pašić - doktor, Esad Sadiković - specijalistu za uho, grlo i nos, stručnjak svjetskog glasa, Željko Sikora - doktor, Rufad Suljanović - doktor. Ovoj tužnoj grupi nasilno ubijehih, treba dodati i poslijeratne žrtve, doktore Hašima i Mirsada Rešića, čija srca nisu izdržala svu silnu nepravde, nanesenu Bošnjacima, nepravednim ratom i još nepravednijim mirom. Zar je udes sudbe toliki da ovoj zbirki prijedorske ljudske dobrote i bogatoga znanja, glave može doći zločinac, koji knjige niti je vidio niti pročitao, koji misli glavom svojih krvižednih vođa, koji je željan osvete za izgubljene bitke, koji bezuspješno pokušava uništiti grad, u kome mjesta nema za njega? Kako bi prijedorskim ranjenim dušama, ova časna ljudska elita danas mogla pomoći.

ZLOČIN SILOVANJA

U Prijedoru je izvršen zločin silovanja največih razmjera. Cilj zločinaca je bio uništiti ponos i duhovni prkos žene - Bošnjakinje - muslimanke - Prijedorčanke, jer uništavanjem žene, majke, kčerke, sestre, djevojke , nene uništava se cijeli narod. Prema nekim procjenama u Prijedoru je silovano više od 5000 uglavnom Bošnjakinja. Razlegao se tih julskih dana jauk prijedorskih majki.  Jedan od tih jauka prijedorskih majki je objavljen u knjizi \"Molila sam da me ubiju\", zločin nad ženom BiH, u izdanju: CID Saveza logoraša BiH, pod šifrom: \"Nema praštanja\"

 OD DANAS RAĐAŠ SAMO SRPSKU DJECU

Uhapšena sam kao civilno lice 26.07. 1992. na mostu preko rijeke Sane, iduæi sa djecom prema Prijedoru. Uhapsio me je komšija Mirko Dakić iz Lamovite. Odvezli su nas prvo u logor Omarska, gdje su nas držali dva sata, onda su nas odveli u logor Trnopolje. Komandant logora je bio Slobodan Kuruzović. Slobodan Kuruzović je u logoru boravio samo preko dana. Uvečer bi išao kući. Jedne noæi u logor je došao oko 22 sata. Prišao mi je i rekao: \"Od danas rađaš samo srpsku djecu\". Kuruzović me je zaključao u jednu kuću i rekao da æe doći ujutro. Sutradan je došao. Uhvatio me je za lice u namjeri da me poljubi. Otela sam se i bijesno ga pogledala. Trgao se i uzviknuo: \"Vidi ti Turkinje, otima se, neće sa Srbinom, a pod Turčina, baliju, bi odmah legla\". \"Neću da ubijem tako lijepu ženu, ti nam trebaš za srpskog rasploda\". Dva puta me je nožem zarezao. Drhtala sam sva razdrljena i poderana. Skoćio je sa mene i iz svoje vojničke bluze izvadio papir, na kome je pisao tekst neke pjesme, a onda skinuo sa stola sliku Slobodana Miloševića i postavio je na ormar, koji je stajao naspram kauća. Gurnuo mi je papir u ruke i naredio da ga dva puta pročitam. Čitala sam tekst, ne vjerujući svojim očima da neko nešto tako može napisati, a na papiru je pisalo:
\"O moj Bože Slobodane,
Pogledaj me sa visina
I podari svojoj Srbiji
Nebeskog Srpskog sina\"
Slobodan je odmah potom prišao i skinuo odjeću sa mene naredivši mi, da dok me bude silovao, gledam u sliku njegovog imenjaka Slobodana Miloševića i izgovaram glasno tekst sa papira. \"Ako to ne budeš radila, dovešću još desetoricu da te raščejreće. razvale, a djecu ti pokolju\". Poslušala sam, moleću Svevišnjeg da mi oprosti, da mi pomogne. Opustila sam se i poluglasno izgovarala tekst gledajući u papir na kome je bila ispisana glupost, koju samo Srbin - poganin može da smisli i napiše. Kad se zadovoljio, digao se sa mene i rekao mi: \"E sad će ti djeca imati novog brata Srbina, junačinu, a i tvoja krv je sada očišćena\". Božijom voljom, napokon sam 4.09. 1992. izašla iz pakla logora Trnopolje, otišla prvo u Travnik, a zatim u Njemačku, gdje i danas živim. Ne želim se više nikad vratiti u BiH. Ja Bosnu volim. Ali zlotvori koji su mi ubili muža, oca, majku i mojih 28 najbližih, još su na slobodi. Sada čitam u novinama kako se u udžbenicima ne bi smjela pisati istina o zločinu u Prijedoru i Bosni, kako je to potrebno zbog pomirenja. To poručuju iz Evropskog parlamenta u Strazburu. To bi tek bio pravi zloèin, zloèin nad istinom i sve bi se sutra opet ponovilo.\"

 BITI 1992. GODINE BOŠNJAK U PRIJEDORU JE BILO  STRAŠNO

U agresiji i genocidu Srbi su stekli Republiku Srpsku, paradržavnu tvorevinu, a oni koji su se borili za Bosnu i hercegovinu dobili su u Dejtonu nejaku državu. Srbi još žive u predhistoriji. O tome najbolje svjedoći njihov odnos prema vlastitim zločinima. Ako ih i priznaju, oni ih ne osuđuju, jer smatraju da su bili “politički korisni” za srpsku stvar. Prijedor je bio najmračnije mjesto u najmračnijem od svih svjetova. Biti 1992. godine Bošnjak ili Hrvat u Prijedoru bilo je jednako strašno kao biti Jevrejin u Berlinu 1942. Ljudi koji su imali nesreću da budu zatoćeni u Prijedoru, molili su Boga da Amerika nad njima svojim borbenim avionima F-16 izvrši eutanaziju. Genocid, ekocid, etnocid, urbicid, elitocid i silovanje, ti strašni zločini nad Bošnjacima Prijedora, ušli su u temelje Republike Srpske, a njene granice su, prema zamislima Karadžićevog tima, imale biti simbolično označene kostima nevinih žrtava. Žrtve u logorima Trnopolje, Keraterm i Omarska su bile lišene temeljnih prava na život, slobodu, posjedovanje imovine i tjelesni i duševni integritet. 14 godina nakon zločina u Peijedoru, srpske vlasti u njemu još uvijek poriću zločine koji su se desili u agresiji i genocidu. Za njih je to bio građanski rat. U centralnom dijelu Prijedora, na jednom od trgova, je veliki spomenik - krst u čijoj unutrašnjosti se nalaze uklesani likovi ljudi, te nekoliko metara dalje velika zastava Republike Srpske. Ono što se ispred zgrade Opštine Prijedor ne može vidjeti je zastava države BiH. U èitavom Prijedoru, ovo obilježje pripadnosti državi može se naæi samo na dva mjesta – ispred zgrade Suda i zgrade Rudnika Ljubija koja je odmah preko puta nje. Primjer o nepostojanju državne zastave ispred najvažnije prijedorske ustanove, ali i onaj da čete u svakoj osnovnoj školi naći bar jednu ikonu svetog Save, iako istu ne pohađaju samo srpska djeca, govore mnogo. Oni teži primjeri, koji govore o nemogućnosti zaposlenja Bošnjaka, te napadima na povratnike koji su bili češći prije, te još uvijek prisutnom skrnavljenju islamskih vjerskih obilježja, govore da u Prijedoru još uvijek ima onih koji žele da se vrate u prošlost. I to onu u kojoj čaršijskim ulicama nisu šetali Bošnjaci. Koliko je teško stvoriti normalan život, govori činjenica da su bošnjaèki povratnici još uvijek u neravnopravnom položaju u odnosu na svoje sugraðane srpske nacionalnosti. Prijedorskim zločincima treba biti jasno da: nikad niko neće moæi otcijepiti zemlju u kojoj su živjeli ili žive Bošnjaci; da je Republika Srpska i bošnjačka zemlja, koja se ne može prodati, može se samo oteti, jer se zemlja ili nasljeđuje, ili poklanja, ili krvlju plaća; da se država BiH gradi zakonima, koji se moraju sprovoditi na cijeloj teritoriji BiH; da je pravo žrtava rata na istinu i pravdu, bez koji se ne može graditi stabilan i pravedan mir. U Evropi je došlo do pomirenja kada su ključni fašistički zločinci osuđeni, kad su fašisti pognuli glavu, poklonili se žrtvama i zamolili ih da im oproste, na naèin kako je to uradio čovjek, Vili Brant. I u BiH treba to da se desi. Zločinci moraju pred sud pravde. Istina se mora reći i zapisati. U ime prijedorčana niko ne smije da prašta zločincima, niti da se miri sa njima. Genocid u Prijedoru je potvrda da je historija svijeta, historija krvnika i žrtve, u kojoj krvnik svim sredstvima, a prije svega ubijanjem i zatiranjem žrtve, hoće gospodariti žrtvom, a da za to ne snosi nikakvu odgovornost, pravdajući zločin činom povijesnog osvješćenja i katarze, za koga treba još biti nagrađen. Međunarodna zajednica još daje podršku onima koji su èinili zločine, a ne žrtvama. Još oni koji upravljaju RS-om nam šalju jasnu poruku da nismo tamo dobro došli, još su zloèinci njihovi narodni heroji koji uživaju podršku vlasti, a u vlastima još rade oni koji su organizirali zločin. Neka bude sram i Evrope i svijeta, jer se međunarodna zajednica nije suočila s odgovornošću, koju je imala da se genocid rasvijetli, genocid koji se dešavao jedan sat od Pariza, dva sata od Londona, usred demokratske Evrope, pred oèima slobodarskog svijeta. Austrijski pisac Peter Handke je predložen da primi nagradu Hajnrih Hajne u jubilarnoj 2006. u kojoj se navršava 150 godina od smrti velikog nemačkog pjesnika. \"Nagrada Hajnrih Hajne\" za književnost je, inaće, najvažnija literarna nagrada u Njemaèkoj.Tom odlukom, koju je na sreću oborio Parlament grada Diseldorfa, su povrijeđene sjene ubijenih Bošnjaka. Bošnjaci su zgroženi što je Handke javno, na Miloševićevu sprovodu, doveo u pitanje njegovu krivnju za genocid nad Bošnjacima, što je prije gotovo deset objavio tekst \"Pravda za Srbiju\". Zašto Handke relativizira Miloševićevu krivnju u Haagu? Zašto se javno angažira tek 1996? Zašto nije reagirao u vrijeme opsade agresije i genocida u BiH, umjesto da ih dovodi u pitanje? Zašto i danas opet imamo aferu Handke? Zašto se \"sluèaj Handke\" ponavlja? Odgovor je jasan, međunarodna zajednica je ucjenjena od Karadžića i Mladića da æe ova dvojica reèi istinu koji svijetski lideri su podržavali agresiju i genocid u BiH, ukoliko budu uhapšeni. Handke radi za takvu nemoralnu meðunarodnu zajednicu. Genocid u Prijedoru je znak da se još može osvjetljavati tragićnost ljudskog ništa u sveopcem ništavilu, \"civilizirane, humane, milosrdne i pravno ureðene” Evrope. Genocid u Prijedoru je znak da i pored takvog zloèina, čovjek - Prijedorčanin - Bošnjak - Bosanac, svjedok neuništivosti života, još traje u ime svjedočenja da se u svakom čovjeku nalaze vrata naroda. A, vrata bošnjačkog naroda su zatvorena za sve one koji hoæe poništiti čovjeka, zatirati narod, ubijati čovjećanstvo, umorstvo proglašavati svetim, odvoditi čovjeka u neznan, izjednačavati čovjeka sa ništiteljem života. Bošnjačka vrata su zatvorena za sve one koji su s onu stranu ljudskosti. Danas Prijedorčani pokušavaju živjeti u skladu, jedni pored drugih. To je teško, jer žrtva svakodnevno prolazi pored svog mučitelja. Zaboraviti nikada neæe, a oprostiti ne mogu, bar ne, dok svakodnevno na prijedorskom osakačenom korzu susreću zločince. Prijedor ima svoje heroje. To su borci Kurevske čete, èija hrabrost ostaje vječno zapisana u nezaboravu i dragosti što smo imali takve ljude. To nas Prijedorčane čini ponosnim na njih i njihova djela koja nikada neæe potamniti u vremenu kada se pokušava nametnuti zaborav. Njihova imena nas opominju da više nikada ne dozvolimo zločincima da uništavaju čovjeka, narod, grad, državu, da buduæe generacije Bošnjaka učimo na njihovim primjerima hrabrosti i odanosti u odbrani èovjeka, naroda, grada i države, da vaspitavamo i učimo kako se voli svoje i poštuje, priznaje, toleriše i prihvata drugo i drugačije, izuzev ako to drugo i drugaèije nije antiljudsko i anticivilizacijsko. Nakon svega Prijedorčani u sebi ne nosi sjeme mržnje. Naučili su više cijeniti život, obitelj, naciju, vjeru, kulturu, tradiciju, jezik, običaje kao najjače tvrđave u odbrani i jačanju vlastitosti. Znaju da imaju veliki dug: sprijeèiti da more nedužnih žrtava padne u zaborav. Svako na svoj način: knjigom, nišanom, dovom, svi u srcu i sječanju, u predanju sa koljena na koljeno, da svako novorođeno bošnjačko dijete zna šta se desilo ponosnim: narodu, gradu, i državi. Zaborav je ravan počinjenom zločinu. 20 juli 1992. godine je jedan od najsramniji dana u srpskoj historiji. Srbi treba da se stide što se kao društvo nisu opredjelili da osude zločine i optužene izvedu pred lice pravde. Oni nemaju hrabrosti ni volje reći: Jesmo, napravili smo agresiju i genocid u BiH, sad žalimo i molimo oprost. Od promjene vlasti u Srbiji (oktobra 2000.) vrlo malo je učinjeno na tome da se građani Srbije upoznaju sa onim što se u BiH desilo. Propuštena je prilika da se odmah, u prvoj godini nakon smjene Miloševićevog režima Srbi suoče sa istinom, koja je poražavajuća po njih. Danas je to teže nego što bi bilo onda, a sutra će biti još teže. U ovom slučaju vrijeme ne lijeći rane, nego ih produbljuje. Srbi bi trebali da podigu muzej ratnih zločina u Beogradu (po uzoru na Njemce), gde bi najviše mjesta bilo posvećeno žrtvama agresije i genocida u BiH. Da se ne zaboravi i ne ponovi vrijeme zla i ludila. Umjesto toga Srbi prave spomenik \"Ðeneralu\" Draži Mihajloviću u prirodnoj veličini. Srbi, vi tragično kasnite. Srbi, vi se na najbolji način možete suočiti sa istinom, ako spoznate istinu o sebi, istinu o zločinu, koga ste pretvorili u nacionalni zanat, kao posljedicu nacionalne strategije po kojoj vi ne umijete raditi, već ratovati. Muzej ratnih zločina treba takođe podignuti u svim centrima svijetske politièke moći, da podsjeti te svijetske sile da su one prpustile reagovati i spriječiti zločin protiv čovjeka.

Vijesti: