Naučna istraživanja

ISTRAZIVANJE - GENOCID U PRIJEDORU 10 DIO

 10

POUKE I PORUKE GENOCIDA U PRIJEDORU

Cijeli svijet je bio svjedok situacije u prijedorskoj opštini kad su u avgustu 1992. emitovani šokantni televizijski snimci iz logora Trnopolje, Keraterm i Omarska, koji su potvrdili da politički i vojni šefovi bosanskih Srba, na prvom mjestu Radovan Karadžić i Ratko Mladić, zaista i realizuju politiku genocida i etničkog čišćenja. U Prijedoru je uoči rata 43% stanovništva bilo muslimanske nacionalnosti, a krajem rata ni jedan procenat.

 BILO KAKAV PRITISAK ILI POKUŠAJ NAVIKAVANJA ŽRTVE DA PRIHVATI STANJE USPOSTAVLJENO GENOCIDOM JE ČIN GENOCIDA

 Genocid u Prijedoru sa svojim sastavnim dimenzijama kulturocida, ekocida, etnocida, urbicida i elitocida predstavlja najefektnije sredstvo za spoznaju srpsko-crnogorskog zločina protiv čovječnosti i zločina protiv humanitarnog i ratnog prava za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu i genocida nad Bošnjacima. Na žalost dimenzije prijedorskog zla nisu bile dovoljne Međunarodnom sudu pravde u Haagu da pokaže čitavom svijetu srpsko-crnogorsku namjeru da se upotrebom nezamislivih metoda ubijanja, mučenja, silovanja, protjerivanja, rušenja unište materijalni i duhovni dokazi o postojanju bošnjačkog i hrvatskog naroda i uništavanju vrijednosti ideje Bosne i bosanskog duha na kojima se zapravo temelji ujedinjena Evropa i civilizovani svijet. U gradu koji je obrise grada dobio zahvaljujući Bošnjacima i Hrvatima. Preživjeli Prijedorčani poručuju gospodi koji osjećaju olakšanje zbog toga što nije dokazan genocid u Prijedoru pred Međunarodnim sudom pravde, da će najgori oblik zločina protiv čovjeka i civilizacije uskoro biti dokazan i u Prijedoru. Jer nepravda i zločin najveće vrste je što su Prijedorčani ni krivi ni dužni usmrćeni u najtežim mukama, još veća nepravda prema žrtvama bi bila ako ubice Prijedora i Prijedorčana ostanu nepronađene, nekažnjene, ako istina i pravda ne pobijede. Zato preživjeli Prijedorčani imaju velik dug prema svojim žrtvama. To je svjedočenje o istini. Jer, ukoliko budu ćutali i njih će ponovo vaditi iz novih grobnica i jama. Prijedorske žrtve su ubijene zarad velikosrpskih nacionalističkih ciljeva, jer tim ciljevima smetaju Bošnjaci, muslimani, ljudi, građani, Prijedorčani. Zato nema zaborava ni oprosta. Ko nam daje pravo da zaboravimo ili nekome oprostimo smrt hiljade nedužnih Prijedorčana? Pravo na život daje samo Bog i samo je On taj koji ga ima pravo uzeti

Internacionalni sud pravde je 26. februara 2007. godine svojom pravosnažnom presudom u slucaju Bosna i Hercegovina protiv Srbije i Crne Gore presudio: „Da je Srbija prekršila obavezu da sprijeci genocid na što je bila obavezna na osnovu Konvencije o sprecavanju i kažnjavanju zlocina genocida, koji se odnosi na genocid pocinjen u Srebrenici u julu 1995. godine.”  Sud je utvrdio da su genocid pocinile vlasti i institucijeRepublike Srpske”, posebno Vojska (VRS) i Policija (MUP) „Republike Srpskei da je Srbija imala obavezu da sprijeci genocid. Podnošenje tužbe za genocid 1993. godine prethodi svim naknadnim ustavnim i pravnim aranzmanima za državu Bosnu i HercegovinuPresuda Internacionalnog suda pravde je nadredena svim ustavnim aranzmanima koji se danas nude žrtvama agresije i genocida ukljucujuci i Aneks IV Dejtonskog sporazuma.

Ostatak Jugoslavije (Srbija i Crna Gora) i Jugoslovenska narodna armija (JNA) pokrenuli su rat i izvrsili agresiju u 1992. godini protiv Republike Bosne i Hercegovine sa ciljem stvaranja etnicki ciste Velike Srbije sto je dovelo do ubijanja, genocida i stradanja nevidjenog u Evropi poslije Drugog svjestkog rata. Pravosnaznim Rezolucijama broj 752 i 757 od 1992. godine, Savjet bezbjednosti Ujedinjenih nacija je usvojio ekonomske sankcije i politicku izolaciju Srbije i Crne Gore kao kaznu za agresiju na Republiku Bosnu i Hercegovinu.

 U privremenim mjerama Internacionalnog suda pravde od 13. septembra 1993. godine,  “Sud je ubiljezio da, od vremena Naredbe [Srbiji i Crnoj Gori] od 8. aprila 1993. godine, i pored vise rezolucija Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija, “stanovnistvo Bosne i Hercegovine je izlozeno strasnom stradanju i gubitaku zivota koje sokira savjest covjecanstva i u flagrantnoj je suprotnosti sa zakonom morala”.”

 Cilj agresije i genocida protiv gradjana Republike Bosne i Hercegovine je bio stvaranje etnicki ciste Velike Srbije na racun teritorije Republike Bosne i HercegovineZakonitost i pravda u slucaju Bosne i Hercegovine ce biti ostvareni samo nakon sto ce izvsiocima agresije i genocida biti oduzeto ono sto su ostvarili kao svoj cilj. Na osnovu Internacionalnog prava i gradjanskog prava, sve sto je steceno na ilegalan nacin ne moze biti priznato kao legalno.

 Dayton-ski sporazum potpisan u Parizu u decembru 1995. je nagradio agresiju i genocid sa prisilnom, ilegalnom i nepravednom podjelom Republike Bosne i Hercegovine na dvaentiteta”: “Federaciju Bosne i HercegovineiRepubliku Srpsku”, namecuci nepravedan i samo-paralizirajuci ustavni sistem koji je rezultirao neefekasnim strukturama vlasti. Agresijom i genocidom je zrtva, drzava Republika Bosna i Hercegovina, prisiljena na Dayton-ski sporazum i Dayton-ski ustav. Na osnovu Konvencije o sprecavanju i kažnjavanju zlocina genocida, nista ne moze opravdati potcinjavanje gradjana Bosne i Hercegovine jurisdikciji ustavnog, pravnog i politickog uredjenja Dayton-ske Bosne i Hercegovine.

 Na osnovu Povelje UN-a, Ujedinjene Nacije su bile obavezne da zastite svoju clanicu, Republiku Bosnu i Hercegovinu, od agresije i genocida, a ne da nagrade izvsioce agresije i genocida sa teritorijom drzave zrtve.

TO SE MOŽE DEFINIRATI JEDINO KAO GENOCIDTUŽILAC NIKOLI KUMDŽANU

Po tužiocu Nikoli Kumdžanu/Nicolas Koumjian, Milorad Stakić je učestvovao u tim zločinima "strašnih razmjera", logistički pomažući onima koji su ih počinili, to jest paramilitarcima, vojsci, policiji i srpskim civilima. Zbog toga ga je optužio za genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine. U završnoj riječi na sudjenju dr Milomiru Stakiću, tužitelj tvrdi da je izvan razumne sumnje dokazao da se prijedorski zločini iz 1992. godine "mogu definirati jedino kao genocid"

"Dokazi pokazuju da je kampanja genocida, koju su u opštini Prijedor provodili vojska, policija i civilne vlasti, bila koordinirana od strane civilnih vlasti kroz tijela poput Kriznog štaba i Savjeta za narodnu odbranu, kojima je predsjedavao optuženi dr Milomir Stakić" - istakao je danas tužitelj Nikolas Kumdjan/Nicholas Koumjian u završnoj riječi na sudjenju za genocid i druge zločine počinjene 1992. nad nesrpskim stanovništvom prijedorske opštine. Koumjian je naglasio da sudjenje dr Stakiću nije "predmet protiv srpskog naroda u Prijedoru ili Republici Srpskoj, već protiv jednog od pojedinaca koji su mijenjali granice BiH tako što su ubijali, silovali, protjerivali i uništavali zajednice u kojima su ljudi različitih nacionalnosti vjekovima živjeli zajedno". Podsjetio je da su hiljade Bošnjaka i Hrvata nestale, njihovi domovi i vjerski objekti uništeni, a tijela žrtava skrivana kako se preživjeli stanovnici te regije ne bi mogli vratiti ni zbog grobova svojih voljenih. "To se može definirati jedino kao genocid" - rekao je tužitelj.

Prijedorski Krizni štab je, prema tužiteljevim riječima, "odobravao i usmjeravao vojne i policijske akcije" kao što su etničko čišćenje nesrpskih sela ili ubistva i zlostavljanja počinjena u prijedorskim logorima Omarska, Keraterm i Trnopolje, a predsjednik Kriznog štaba je vodio medijsku kampanju i davao politička opravdanja za počinjene zločine, "obmanjujući srpsko stanovništvo" tvrdnjama kako su ugroženi od strane svojih nesrpskih sugradjana.

Tužiteljstvo smatra da je izvan razumne sumnje dokazalo čvrstu saradnju civilnih vlasti s vojskom i policijom. Tužitelj Koumjian je to potkrijepio dokazima da je Krizni štab upućivao ultimatume i prijetnje neposredno prije nego što bi uslijedila granatiranja bošnjačkih i hrvatskih sela. Tvrdio je da su srpske vlasti, u maju 1992., iskoristile napade na vojne konvoje kod Hambarina i Kozarca kako bi započeli kampanju progona. "Reakcije vojske prevazilazile su okvire incidenata koji su se desili na kontrolnim punktovima. Očišćeno je 7 sela područja Brdo. Civilno stanovništvo tih sela je pozatvarano u logore" podsjetio je tužitelj.

Tužitelj je, zatim, ukazao na brojne odluke Kriznog štaba koje je izvršila policija i podsjetio da su predsjednik opštine i načelnik policije vrlo često vidjani zajedno.

"Dokazi jasno pokazuju da je bilo svima poznato kako je Simo Drljača, na kojeg odbrana prebacuje krivicu za zločine u logorima, bio ubica i siledžija. Mi tvrdimo da je Drljača bio siledžija doktora Stakića jer je on uprkos kriminalnoj naravi postavljen na mjesto načelnika policije i to od strane skupštine opštine" - rekao je Koumjian. "Dr Stakić nikada nije kritikovao policijske snage zbog zvjerstava koja su počinjena u logorima i nije ništa učinio kako bi spriječio načelnika policije da ubija nedužne ljude" - tvrdio je tužitelj.

Logori su, tvrdi tužitelj, bili dio plana etničkog čišćenja opštine Prijedor i njima je upravljao Krizni štab uz pomoć vojske i policije, što je na prikazanom snimku razgovora sa stranim novinarima potvrdio i sam dr Stakić. Tužitelj je, tokom završne riječi, sudskom vijeću prikazao snimke najpotresnijih svjedočenja bivših zatočenika, podsjećajući na stravične slike zlostavljanja u prijedorskim logorima.

"Milomir Stakić nipošto nije bio naivan i nesposoban, kako ga je obrana nastojala prikazati. Iz svjedočenja brojnih svjedoka smo saznali da je bio inteligentan, ambiciozan, dobro informiran i da je imao stvarnu vlast na položajima na kojima je bio" - zaključio je tužitelj, dodavši kako je Stakić 1992. godine u Prijedoru bio predsjednik opštine, Kriznog štaba, Savjeta za narodnu odbranu i kasnije ratnog predsjedništva. Koumjian je tokom svog izlaganja pustio i snimak njemačke televizije na kojoj "prvi čovjek opštine Prijedor" upozorava novinarku da su "muslimanski ekstremisti i džihadisti iz Prijedora pobjegli upravo u Njemačku i Zapadnu Europu te bi se Europljani uskoro mogli susresti sa istim problemom kao Srbi u Prijedoru".

Tužitelj Nicholas Koumjian tvrdi da je optuženi Milomir Stakić djelovao sa genocidnom namjerom, da nije ništa učinio kako bi spriječio zločine i da nikada nije izrazio žaljenje zbog prijedorskih zločina 1992.

Ukazujući da bivši predsjednik Kriznog štaba Prijedor, dr Milomir Stakić, nije samo saučesnik genocida i drugih zločina počinjenih na području prijedorske općine 1992., već da je od samog početka djelovao sa genocidnom namjerom, tužitelj Nicholas Koumjian/Nikolas Kumdjan je na kraju svoje završne riječi zatražio kaznu dioživotnog zatvora za optuženog.

Prema tužitelju, dokazi koji su prezentirani "pokazuju da je optuženi imao ključnu ulogu u zločinima koji su počinjeni" u Prijedoru 1992. Haški tribunal je, podsjetio je Koumjian, osnovan kako bi krivično gonio najodgovornije za najteže zločine na području bivše Jugoslavije, a dr Stakić je, po njemu, kao "prvi čovjek" prijedorske opštine, najodgovorniji za hiljade ubijenih i desetine hiljada prognanih u kampanji terora sprovodjenoj 1992. nad nesrpskim stanovništvom u regiji.

"
Njihove su kuće spaljene, zaplijenjena im je imovina i poduzete su sve mjere da se ti ljudi nikada više ne vrate svojim domovima" - rekao je tužitelj dodajući kako hiljade Prijedorčana dijele istu sudbinu i ne znaju gdje su im grobovi najmilijih i jesu li im obitelji uopće mrtve - "iako sve ukazuje na to".

Ukazujući da dr Stakić nije učinio ništa da bi pomogao progonjenim Bošnjacima i Hrvatima, da nije ni pokušao spriječiti zločine i da nikada nije izrazio ni najmanje kajanje radi onoga što se dogodilo, tuDoktor Robert Donja, prvi svjedok optužbe na suđenju Milomiru Stakiću, svjedoči o načinu na koji je SDS 1992. preuzeo vlast u Prijedoru

Robert Donja (Donia), profesor istorije Kalifornijskog univerziteta i istraživač u Institutu za izučavanje Rusije i Istočne Evrope je autor ekspertskog izvještaja koji je tužilaštvo prezentiralo na upravo započetom suđenju dr Milomiru Stakiću, bivšem predsjedniku opštine i Kriznog štaba Prijedora. U tom svojstvu profesor Donja se pojavio i kao prvi svjedok tužbe na ovom procesu.

Pitanja zastupnika tužbe bila su koncentrisana na period u kojem je SDS nasilno preuzeo vlast u Prijedoru. Prethodno doktor Donja se osvrnuo na noviju istoriju Prijedora i predstavio okolnosti uoči prvih višestranačkih izbora u Bosni i Hercegovini u novembru 1990. godine.

Konsultujući obimnu istorijsku literaturu, doktor Donja je ukazao na osobenost Prijedora, grada u čijoj okolini je planina Kozara, koja je u socijalističkoj epohi stekla mitske razmjere kao simbol otpora njemačkoj okupaciji i fašizmu. Istakao je da je u blizini i Jasenovac, koji je takođe postao simbol stradanja Srba u Drugom svjetskom ratu. Spomenuo