Bosnjaci u Kanadi

6. KANADSKI BOSNJACI

SADRZAJ:

6. 1. UVOD

6. 2. PRVA USELJAVANJA U KANADU

6.3. KANADSKI BOSNJACI

6. 4.  ZAKLJUÄŒAK

6.5. ORGANIZOVANO I INSTITUCIONALNO OÄŒUVANJE I JAÄŒANJE ISLAMSKE SVIJESTI KANADSKIH BOŠNJAKA

6.6. ORGANIZOVANO I INSTITUCIONALNO OÄŒUVANJE I JAÄŒANJE NACIONALNE I PATRIOTSKE SVIJESTI KANADSKIH BOŠNJAKA

6.7. BUDUĆNOST KANADSKIH BOŠNJAKA

6.8. REFERENCE

6. 1. UVOD

STOTINU GODINA OD BOŠNJAÄŒKE NACIONALNE POLITIÄŒKE IDEJE I STOTINU GODINA BORBE BOŠNJAKA SJEVERNE AMERIKE PROTIV NEGATIVNE ASIMILACIJE U KANADSKOM KULTURNOM MOZAIKU SU RAZLOZI  ZA  POKUŠAJ TRAŽENJA ODGOVORA O HISTORIJI KANADSKIH BOŠNJAKA U IME STVARNOG DEFINIRANJE SLOBODNOG BOŠNJAÄŒKOG BIĆA U KANADSKOM DRUŠTVU. PRED KANADSKIM BOŠNJACIMA JE NOVO NACIONALNO, DUHOVNO I KULTUROLOŠKO SAMOODREĐENJE, ŠTO JE ISTOVRMENO I ODREĐENJE PREMA BIH I KANADI.

Prva bošnjačka dijaspora u Kanadi nije bila takvog obima i takve snage da bi odmah preuzela ulogu predvoditeljskog i oblikujućeg faktora bošnjačkog biča kanadskih Bošnjaka. Intelektualno malobrojna i nepovezana, politički i nacionalno - patriotski dezorjentirana, opterečena paradigmima i rješenjima koja su povijesno već bila prevaziÄ‘ena, bez institucionalnih oblika življenja i djelovanja i bez institucionalne potpore, kanadska bošnjačka dijaspora se borila za goli fizički opstanak. Njena povremena upučenost na znatno brojniju, stariju, organizovaniju i bogatiju srpsku i hrvatsku dijasporu bila je činjenica povijesne zbiljnosti i nužnosti, iz kojih se izvodila dodatna cijepanja i podvajanja.

I pored toga kanadski Bošnjaci, prvo putem vjerskog organizovanja, a zatim puten nacionalno - patritskog organizovanja uspjevaju izraziti vlastitost, dići glas u odbranu bošnjačke časti, duhovnosti i identiteta, bošnjačke kulture, tradicije i običaja, bosanskog jezika i demokratske, jedinstvene države BiH i otvorenog, slobodnog civilnog duštva kao jedinih matica i matrica Bošnjaka. To je proizašlo iz toga što su Bošnjaci u Kanadu sa sobom donijeli snažnu svijest o svojoj nacionalnoj posebnosti, koja se tada jedino mogla izraziti  kroz dva elementa: islamska vjeroispovijest i bosanski jezik.

U 2006. godini se navršava stotinu godina od bošnjačke nacionalne političke ideje. Ali beg Firdus je u decembru 1906. godine osnovao Muslimansku narodnu organizaciju, prvu bošnjačku političku stranku. Povod za osnivanje ove stranke je nasilno pokrštavanje djevojčice Fate Omanović iz Travnika i demonstracije Bosanskih muslimana nakon toga.

Nekoliko godina kasnije Mehmed Spaho, član Muslimanske narodne organizacije osniva Jugoslovensku muslimansku organizaciju.

Godinu dana nakon što je Spaho izabran za predsjednika Jugoslovenske muslimanske organizacije, 1922. godine roÄ‘en je Salih Behmen, kako rahmetli Alija Izetbegović reče prilikom Behmenove smrti: "Otišao je največi meÄ‘u nama".

 Prvog maja 2006. godine navršiće se tačno stotinu godina od kako je utemeljena prva bošnjačka nacionalna organizacija u Sjevernoj Americi pod imenom Uzajamno podpomagajuće muslimansko društvo Dzemijetul Hajrije Chicago. Kroz cijelo stoljeće u kojem je ovo udruženje iz Chicaga doživjelo svoju evoluciju i brojne transformacije možemo reći da je očuvalo do današnjeg dana i ostavilo nam svima u nasljeÄ‘e svih pet elemenata specifičnog bošnjačkog nacionalnog bića: islam, bosanski jezik, bošnjačku kulturu, tradiciju i običaje. Na ovaj način kao nacija kroz cio jedan vijek Bošnjaci u Kanadi su očuvali svoju posebnost i oduprili se negativnoj asimilaciji koja je tako snažno izražena u kanadskom kulturnom mozaiku.

Dolazak Južnih Slavena u Kanadu

Dijaspora (starogrčki - rasutost, rasprostranjenost) označava od druge polovice 20. vijeka skupinu ljudi ili etničke grupe, koje su pod pritiskom sile napustile svoju tradicionalnu etničku domovinu i nastanile se po cijelom svijetu. Pojam dijaspora može istovremeno označavati i status manjine, na primjer određenih vjerskih skupina. Prvobitno je pojam dijaspora označavao samo Jevreje, koje su Babilonci 586. godine p.n.e. istjerali iz Judeje, a Rimljani ih 135. godine istjerali u sve krajeve Rimskog carstva.

Početke južnoslavenske, pa time i bošnjačke i bosanskohercegovačke povijesti u Kanadi stručnjaci povezuju s Vikinzima i vremenom Leifa Ericsona, drugi opet, ne bez valjanih razloga, s ekspedicijom Johna Cabota koji je pod engleskim patronatom 1497. brodom "Matthew" otkrio Newfoundland. Novija otkrića grobova mornara koji datiraju iz 1491. u južnoj Engleskoj, povezana s podatkom koji navodi E.G. Taylor u knjizi "Tudor Geography 1485-1583" da su južnoslavenski mornari bili meÄ‘u najbrojnijima na engleskim brodovima oko 1500. godine, samo potvrÄ‘uju teorije da Južni Slaveni u Kanadi prisutni duže od pola tisućljeća. Ipak, povjesničari u pravilu spominju 1543. godinu, jer su barem dva mornara u ekspediciji koju su vodili Jacques Cartier i Le Sieur de Roberval bili Južni Slaveni. Samuel Champlain, koji je vodio više ekspedicija u Novi Svijet, spominje u svojim dnevnicima 1605.-1606., da je meÄ‘u mornarima, odnosno tragačima za plemenitim metalima u Acadiji (današnji New Brunswick i Nova Scotia) bio i Jacques iz Slavonije.

Kasnije susrećemo mnoga južnoslavenska imena meÄ‘u britanskim, ali i francuskim vojnicima, te članovima ekspedicija u Novoj Francuskoj. Intenzivnija istraživanja i provjere popisa putnika i mornara u ekspedicijama koje su vodili James Cook, George Vancouver, Bodegay Quadra na kanadskom Pacifiku, te popisa ljudi koje je vodio Alexandar Mackenzie koji je kopnenim putem prešao Kanadu i dospio do pacifičke obale, dat će zasigurno više uvida u najstariju južnoslavensku povijest u Kanadi.

MeÄ‘u posadom ekspedicije Bodegay Quadra spominje se 1779. neka južnoslavenska imena, koja spadaju u one koji su se iskrcali i ostali na obali Pacifika.
Tako se spominje da je 30. prosinca 1859. u Victoriju stigli na brodu više Južnih Slavena na brodu "Pacific". Neki od njih koje je zlatna groznica dovela u Victoriju i odatle 600 kilometara dalje prema sjeveru, u Cariboo pokrajinu, nisu nikad više vidjeli ni civilizacije ni svojih bližnjih. Uvjeti rada bili su stravični, a nasilje, kartanje, šverc zlatom i ucjene meÄ‘u kopačima iz svih mogućih nacija bile su sastavni dio života, kao i nada u brzo bogaćenje. Kad je Rusija 1867. godine za 7,200.000 dolara prodala Americi Aljasku, put prema sjeveru je postao još otvoreniji, pa u to vrijeme južnoslavenske  trgovce krznom i drugom robom po Aljasci.

Veliki val emigracije krajem 19. i početkom 20. stoljeća opustošio je mnoge bosanske krajeve i napučio više zemalja svijeta. Jedan dio tih iseljenika dospio je i u Kanadu. Stizali su najprije kao ribari na obale Pacifika, zatim kao graditelji trans-kanadske pruge donoseći sa sobom veliko iskustvo u tom poslu, potom kao rudari i drvosječe, i tek jedan mali dio kao farmeri koji su se skrasili po prerijama srednje i zapadne Kanade. Kad je Britanska Kolumbija 1871. pristupila Konfederaciji, a nakon što je i najmoćnija tvrtka "Hudson Bay" godinu dana ranije prodala svoje teritorije Kanadi, Kanada se prostrla od oceana do oceana. To je značajno utjecalo i na kretanje južnoslavenskih doseljenika i na njihov gospodarski napredak.  Posebno to vrijedi za ribare i trgovce ribom. Naime, u to vrijeme već su ustanovljene južnoslavenske ribarske naseobine. Otvaranjem trans-kanadske željezničke pruge 1885. izmeÄ‘u Montreala i Vancouvera pojačana je i trgovina ribom, osobito veoma cijenjenim lososom, što je dalo zamaha južnoslavenskoj ribarskoj industriji u Vancouveru koja je sve do naših dana jednim dijelom ostala u južnoslavenskim rukama. Uzroci iseljavanja, koliko god izgledali nepovezani i raznorodni, od polovice 19. stoljeća nagomilavali su se i spleli u čvrstu omču koja je useljenike povukla preko oceana.

1873. jeftino žito iz Kanade prouzročilo je slom bečke mjenjačnice i zadalo novi udarac zemljoposjednicima na Balkanu. Glas o bogatoj Kanadi povukao je tada mnoge Južne Slavene koju su se nadali da će brzo zaraditi dovoljno da po povratku kupe komad zemlje i ostvare san o vlastitom gazdinstvu. Ubrzo su dva dodatna faktora još više pojačala omču: okupacija Bosne i Hercegovine 1878. godine, i filoksera. Gubitkom vlasti u Bosni i Hercegovini, bivši veleposjednici turskog carstva željeli su što prije rasprodati svoje posjede: jedni, da bi otišli u Tursku, a drugi, jer nije više bilo kmetova koji bi obraÄ‘ivali zemlju. To je navelo mnoge Bosance da odu u Novi Svijet, kako bi priskrbili dostatnu sumu novca za otkup zemlje koju su nekad obraÄ‘ivali kao kmetovi.  Odlazak u tuÄ‘inu mnogih "skrivila" je filoksera koja je naprosto opustošila vinograde koji su bili važan, a često i jedini izvor prihoda u  Hercegovini. Valovi iseljenika krajem 19. stolječa  zapljusnuli su i Kanadu. Tako susrećemo prve rudare u rudnicima ugljena oko Nanaima, Wellingtona, Ladysmitha, Cumberlanda. Južni Slaveni su krajem 19. stoljeća radili u rudnicima cinka i olova u predjelu Trail-Rossland uz granicu američke države Washington, dok su neki opet bili u novootvorenim rudnicima srebra i zlata u pokrajini Kootenay (Rocky Mountains). Izgradnjom pruge preko Kanade počeli su 1890-ih godina nicati rudnici oko ondašnje luke Prince Arthur (kasnije: Port Arthur, a danas Thunder Bay) na obalama Lake Superior, zatim u predjelima Sudburyja koji je i utemeljen kao rudarsko mjesto 1883., te 300 kilometara sjevernije oko današnjeg Cobalta, Kirkland Lakea i Timminsa. Kad je 1896. otkriveno zlato u području Klondikea izmeÄ‘u Yukona i Aljaske, mnogi Južni Slaveni s juga krenuli su na sjever. Putovalo se parobrodom do luke Skagway, duboko u fjord izmeÄ‘u arhipelaga Alexander, a odatle preko opasnog planinskog prijelaza White Pass do gornjih tokova rijeke Yukon, gdje je na jezeru Bennett trebalo napraviti splav ili čamac i spuštati se Yukonom oko 800 kilometara do Dawsona, gradića koji je za dvije godine narastao na 25 tisuća stanovnika. Rad u šumama, na pilanama i u tvornicama papira takoÄ‘er je privukao veći broj Južnih Slavena. Port Arthur i Fort William, danas Thunder Bay i Sault Ste. Marie na sjevernim obalama jezera Superior bili su već početkom stoljeća središta ontarijske drvne industrije.  Nakon zatvaranja rudnika bakra u mjestu Calumet u pograničnoj državi Michigan u Americi, dosta Južnih  Slavena iz Amerike prelazi u Kanadu. Vični rudarskom poslu, lakše su došli do radnog mjesta nego novodošli iz Europe. Tako je jedna veća grupa 1910. našla zaposlenje u rudnicima nikla, bakra i srebra u Worthingtonu, Creightonu, Garsonu, Sudburyju.  Karakteristično je za sve južnoslavenske doseljenike prije Prvog svjetskog rata da su dolazili kao samci, neoženjeni ili tek oženjeni. Svi su planirali ostati u Kanadi samo koju godinu, zaraditi dovoljno da otplate zemlju, nabave opremu i alate za obradu zemlje ili za svoje radionice u domovini. Taj plan se svake godine produživao, što zbog besposlice u Kanadi, što zbog iznenadnih mogućnosti za boljom zaradom, što zbog pogoršanja prilika kod kuće. I tako je većina odgaÄ‘ala povratak do starosti, ostajući često samci cijeli život. Drugi su, vidjevši da povratka nema, počeli graditi ili kupovati vlastite kuće i prihvaćati stalnije poslove u rudnicima ili tvornicama. Potom bi organizirali dolazak svojih djevojaka ili zaručnica, odnosno supruga i obitelji iz domovine. Prekretnica u odnosu prema povratku i organiziranju stalnijih  naselja svakako je bio Prvi svjetski rat. Najprije, svi snovi o povratku srušeni su dolaskom na vlast velikosrpskog kraljevskog režima.  Nakon rata i izgubljene nade u povratak, oblikuju se prva značajnija stalna naselja. Osim u Vancouveru i  mjestima na Vancouverskom otoku, naselja nastaju u Winnipegu u Manitobi, u Ontariju u današnjem Thunder Bayu, Sault Ste. Marie, Sudburyju, Creightonu, Garsonu, Shumacheru, South Porcupineu, Kirkland Lakeu, Torontu, Hamiltonu,Wellandu, Port Colbornu i Windsoru. Za vrijeme rata nije bilo useljavanja u Kanadu, no ubrzo nakon rata počeo je novi val iseljavanja. Kad su usto Sjedinjene Američke Države uvele i počele primjenjivati (1923.-24.) ograničavajuće kvote za južnoeuropske narode, a Kanada 1923. ukinula ograničenja za useljenike iz bivšeg austrougarskog carstva, mnogi koji su kanili ići ili su već pošli za Ameriku, završili su u Kanadi. Ljudi koji su već našli svoj kakav-takav dom u spomenutim kanadskim mjestima, počeli su dovoditi supruge, djecu i roÄ‘ake. Politički teror i pogoršano gospodarsko stanje u Jugoslaviji izmeÄ‘u 1920. i 1929. prisililo je 153.914 ljudi da se isele. Od toga je, prema službenim podacima, pred samu depresiju iselilo preko 60.000 ljudi.  No umjesto prosperiteta, posla i zarade, dočekala ih je depresija, besposlica i beskućništvo. ÄŒini se da je upravo takvo stanje bio još jedan snažan element koji je utjecao na čvršÄ‡e okupljanje  useljenika, uzajamnu solidarnost i razvijanje do tada neviÄ‘ene društvene, kulturne i socijalne aktivnosti. Obitelji koje su imale kuće primale su na stan ne samo rodbinu, nego i brojne besposlene samce. Ljudi su spavali na smjene u istom krevetu. Okupljalo bi se i po 40 samaca u jednom radničkom stanu. Južnoslavenske zajednice zabilježile su u kanadskim gradovima jači porast krajem dvadesetih godina, zbog slijevanja u gradove onih koji su radili po okolnim manjim mjestima, rudnicima, šumama i gradilištima. To posebno vrijedi za Saulte Ste. Marie i Thunder Bay, gdje su mnogi radili po okolnim šumama; za Sudbury, kamo su nagrnuli oni iz Garsona, Creightona, Worthingtona; za Toronto Od 1945. godine do 1960-tih godina pristizalo je sve više Bosanaca u Kanadu, ali ne direktno iz BiH, nego preko drugih zemalja Europe. I ako je meÄ‘u njima bilo i školovanih ljudi, inženjera, profesora i liječnika, svi su svoj novi život u Kanadi počinjali u rudnicima, na gradilištima, ili na farmama Manitobe i Alberte. Nova grupa doseljenika pomladila je stare  i unijela u njih nešto dinamike, osobito preko nogometnih klubova. No, pridošlice su u isto vrijeme dobrim dijelom politizirale već uspavane ili jugoslavenskom propagandom dezinformirane zajednice. Tako je nastao i odreÄ‘eni antagonizam izmeÄ‘u "starih" i novih doseljenika. Slične pojave bilježimo i u ukrajinskim, slovačkim i drugim zajednicama. Drugi poslijeratni val bosanskih useljenika uslijedio je nakon 1960. godine, a osobito od 1966. pa do 1973. Bila je to takozvana planirana emigracija. Jugoslavenski režim, pod totalnom policijskom kontrolom srpskog šefa tajne policije Aleksandra Rankovića, počeo je sistematsko iseljavanje  i to najprije mladih ljudi, organizirajući preko svojih suradnika "bijeg" preko granice, dok se nije pokrenula cijela lavina izbjeglica. Time je otpuštan svojevrsni "sigurnosni ventil" kako bi se spriječile mogući socijalni neredi i pobuna nezaposlenih mladih ljudi koji su kažnjavani na taj način da se u njihovim mjestima jednostavno nisu otvarala radna mjesta ili gradili industrijski objekti. Godine 1966. taktika je proširena i promijenjena većom liberalizacijom izdavanja putovnica. Stotine  mladih Bosanaca, u biološki najplodnijim i proizvodno najkreativnijim godinama, napustili su BiH. Od njih je jedan dio dospio i u Kanadu, meÄ‘u kojima i znatan postotak sa stručnom ili sveučilišnom naobrazbom. Taj val, iako je smanjen nakon 1973. godine, nije prestao do devedesetih godina, pretvarajući se sve više u "izvoz mozgova".

6. 2. PRVA USELJAVANJA U KANADU

Useljavanje Južnih Slavena u Kanadu u večem broju započinje tek poslije Prvog svijetskog rata. Kanadska imigraciona služba je do Prvog svijetskog rata registrovala vrlo mali broj južnoslavenskih useljenika. Vjeruje se da je prva grupa od 49 useljenika stigla u Kvibek 1885. godine. Prema rezultatima istraživanja koje je profesor V. G. Smit objavio 1920. godine, u periodu izmeÄ‘u 1900. i 1918. godine u Kanadu je stiglo 1.258 Južnih Slavenaca. Bili su to uglavnom muškarci koji su dolazili sami da bi im se kasnije priključili članovi porodice. Mnogi od tih samaca se nisu ženili buduči da su se nadali da če se kad budu stekli dovoljno novaca vratiti u stari kraj i tamo osnovati porodicu, ili steči dovoljno bogatstva, pa dovesti mladu iz zavičaja. Kako nisu dugo uspjeli da ostvare svoje nade, mnogi su ostali vječite neženje. U Torontu izmeÄ‘u balkanskih ratova i Prvog svijetskog rata, bilo je preko 1000 graÄ‘ana južnoslavenskog porijekla, uglavnom samaca.

O broju graÄ‘ana južnoslavenskog porijekla u Kanadi ne postoje precizniji statistički podaci, iako je redovan popis stanovništva počeo da se vrši 1871. godine. Manje etničke grupe iz Evrope nisu iskazivane posebno več u kategoriji "ostali". Poslije Prvog svijetskog rata kanadska statistika o iseljeništvu vodila se prema državi porijekla, a ne prema nacionalnosti, tako da se prvi put u kanadskom popisu pojavljuje grupa naroda "jugoslovenskog" etničkog porijekla tek u 1921. godini. Tim popisom je registrovano 1.946 lica roÄ‘enih u Jugoslaviji, od čega je 655 bilo naturalizovano. Ukupan broj lica čije je etničko porijeklo bilo "jugoslovensko" iznosio je 3.906, što uključuje i ona lica koja su roÄ‘ena u Kanadi. Kanadsko Odjeljenje za državljanstvo i useljavanje vodi potpuno odvojenu statistiku o broju useljenika koji stižu u Kanadu, u koju nije uključena ona dobijena popisom stanovništva. Statistika Odjeljenja za državljanstvo i useljavanje je, nema sumnje, vrlo značajna iako nije ni ona potpuna. Ona se obicno ne iskazuje po nacionalnoj pripadnosti već prema zemlji, tj. državi porijekla. 

Kao i u slučaju SAD, podaci o useljavanju iz tog ranog perioda nalaze se kod brodskih kompanija koje su prevozile ljude do kanadskih luka. Tako, u periodu 1900-1914. godine broj useljenika "jugoslovenskog etničkog" porijekla iznosio je 17.806 lica. Za vrijeme Prvog svijetskog rata taj broj je nešto opao, ali poslije 1918. godine useljavanje ponovo počinje, pa su do 1921. godine registrovana nova 234 useljenika, čime je dostignuta cifra od 18.050 lica. To pokazuje da je broj useljenika gotovo deset pu ta veči nego što je registrovano popisom 1921. godine.

Ponovno useljavanje graÄ‘ana Jugoslavije u Kanadu dobija na značaju tek 1924. godine, kada se sa teritorije Jugoslavije uselilo u tu zemlju preko 2.000 ljudi. Oni su se nastanjivali u provinciji Ontario. Godine 1928. samo u Torontu je bilo više od  2.000 graÄ‘ana Jugoslavije. 

Prema popisu stanovništva iz 1931. godine, u Kanadi je registrovano 17.110 lica roÄ‘enih u Jugoslaviji. Njih 10.521 su odgovorili da im je maternji jezik srpsko-hrvatski. Deset godina kasnije, rezultati popisa pokazuju sljedeče brojke: 21.214 lica "jugoslovenskog" etničkog porijekla, 17.416 lica roÄ‘enih u Jugoslaviji. MeÄ‘u njima je bilo 14.863 lica čiji je maternji jezik bio srpsko-hrvatski. 

Do 1971. godine, u kanadskom popisu stanovništva figurirao je samo srpsko-hrvatski kao maternji jezik za jugoslovensku grupu. Poslije toga, u popis su uvedene i nacionalne odlike, pa su se javile četiri grupacije: srpska, hrvatska, slovenačka i jugoslovenska. 

U periodu izmeÄ‘u dva svijetska rata Kanada postaje znatno značajnija useljenička zemlja za narode Jugoslavije, zahvaljujuči promjeni zakonodavstva. Otuda, prema nekim podacima, u periodu izmedju 1919. i 1939. godine u Kanadu se uselilo 33.503, a vratilo u Jugoslaviju 9.070 lica. Neto priliv po godinama je dosta oscilirao. MeÄ‘utim, tačan broj  nije poznat, ali je procjenjeno da je početkom Drugog svijetskog rata, u Kanadi bilo oko 20.000 graÄ‘ana Jugoslavije (od kojih oko dve trečine u provinciji Ontario).

Posle Drugog svijetskog rata, u ovu zemlju se uselilo preko 110 hiljada ljudi iz SFRJ. Kanada je, isto tako, pružila utočište priličnom broju "raseljenih lica". Kao izbeglice, raseljena lica ili apatridi "etničkog jugoslovenskog" porijekla uselili su se u Kanadu i to: 

-  u periodu 1947-1958. godina 19.683 lica;

-  u periodu 1959-1962. godine 4.609 lica;

-  u periodu 1963-1965. godine 4.266 lica, i

-  u periodu 1966-1967. godine 2.275 lica.

Dakle, za dvadeset godina u Kanadu se uselilo 30.933 izbjegla lica. Posle 1967. godine kanadsko Odjeljenje za državljanstvo i useljavanje je reorganizovano i dobilo je novo ime Odjeljenje za radnu snagu i imigraciju. U toj godini se prekida kontinuitet posebne evidencije izbjeglica. 

Do kraja sedamdesetih godina udio onih koji se iz Jugoslavije useljavaju u Kanadu povečao se na preko 77% u ukupnom useljavanju Jugoslovena. Oni se sada uglavnom smatraju ekonomskom emigracijom. 

U drugoj polovini šezdesetih i tokom sedamdesetih godina, broj useljenika iz Jugoslavije se povečavao. Taj broj je pao na cifru ispod hiljadu kada su uvedene restrikcije u kanadskoj imigracionoj politici. Tako se 1979. godine, prvi put od 1947. godine, u Kanadu uselilo manje od 1.000 iz Jugoslavije. U toku devete decenije godisnji priliv useljenika iz Jugoslavije u Kanadu bio je niži od 1.000 godisnje. Od 1973. godine kanadska satatistika daje više podataka o useljenicima, o njihovom porijeklu, obrazovanju i profesiji. MeÄ‘u useljenicima iz Jugoslavije ima sve više inženjera, ljekara, arhitekata, tehničara i slično. To je, takoÄ‘e, u skladu sa imigracionom politikom Kanade koja više forsira useljavanje mladih i obrazovanih ljudi. 

Prema kanadskom popisu stanovnistva, u 1981. godini - prema maternjem jeziku 

 - kao Hrvat se izjasnilo 32.210 lica,

- kao Srbin 6.305,

- kao Slovenac 6.720,

- kao Makedonac 10.650 i

- kao Jugosloven 42.635 lica

Dakle, največi broj iseljenika ili njihovih potomaka izjasnio se da je njihov maternji jezik "jugoslovenski".  

Od 1990. godine useljavanje Bošnjaka u Kanadu dobija na značaju. Taj značaj je naročito izražen nakon promjene u useljeničkom zakonodavstvu 1993. godine, kada su uvedeni dodatni kriterijumi koji stimulišu useljavanje stručnih i kvalifikovanih ljudi. S obzirom na veliku ponudu radne snage koja je stvorena nakon početka agresije i genocida na BiH useljavanje BiH u Kanadu se naglo povečalo. U 1993. godini BiH je usla u prvih deset največih snabdjevača stručne radne snage za kanadsko tržište. Kanada je u toj godini izdala preko sedam hiljada useljeničkih viza i postala prva i najvažnija useljenička zemlja.

Sudeči po planovima daljeg zapošljavanja u Kanadi, Bošnjaci če i ubuduče migrirati u tu zemlju. Na to upučuje i migraciona politika koju ova zemlja sprovodi. Kanadska imigraciona politika zasniva se uglavnom na iskustvima SAD, tako da su se i zakonske regulative donosile približno kada i u SAD. I u ovoj zemlji useljavanja se vrše u največoj mjeri na osnovu okupljanja porodice. Oni koji se useljavaju van porodičnih veza, to su obrazovani i stručni useljenici. ÄŒak i prije 1967. godine, kada je lansirala novu useljeničku politiku prvenstveno u funkciji privrednih potreba zemlje, Kanada je useljavala profesionalne i visokostručne ljude. Propisi donijeti 1967. godine potvrÄ‘uju principe uvedene jos 1962. godine Propisima o  

useljavanju se razraÄ‘uje useljenički sistem, uvodeči devet kriterijuma koji nose odreÄ‘eni broj poena za rangiranje potencijalnih useljenika. 

 6.3.KANADSKI BOSNJACI

Bosanska dijaspora je pojam novijeg datuma, iako je i prije 1990-ih godina kao takav postojao u sklopu političke (Bošnjaci iz Bosne i Sandžaka u Turskoj početkom 20.vijeka) i ekonomske migracije (posebno u zemlje Zapadne Evrope tokom 1960-ih i 1970-ih godina). U većoj mjeri bosanska dijaspora postoji kao društveni fenomen ili zasebna društvena skupina tek od početka 1990-ih godina, kad su velike skupine stanovništva Bosne i Hercegovine (uglavnom Bošnjaka} prognane iz matične zemlje od strane agresorskih vojski i paramilitarnih jedinica. Migracijski ciljevi bosanske dijaspore bili su prvobitno zemlje u kojima su već postojale odreÄ‘ene grupe bosanskih graÄ‘ana (Njemačka, Švicarska, Austrija), prijateljski naklonjene zemlje i zemlje sa posebnim historijskim vezama sa Bosnom (Turska, Italija, MaÄ‘arska, ÄŒeška), te tradicionalne emigrantske zemlje sjeverne Evrope (Norveška, Švedska, Danska, Holandija). Zbog pogoršanja ekonomske situacije u zemlji dio stanovnika Bosne i Hercegovine odlučuje se tokom druge polovine 1990-ih godina da napusti zemlju u pravcu zemalja "Novog Svijeta": Sjedinjenih Američkih Država, Kanade, Australije i Novog Zelanda. Sličan potez poduzima i dio bosanskih iseljenika u Njemačkoj, koji zbog nerješenog boravišnog statusa nije mogao ostati u zemlji, a svoju perspektivu ne viÄ‘a u povratku u domovinu. Grube procjene govore danas o oko 1,5 do 2 miliona Bošnjaka u dijaspori, izvan matične zemlje Bosne i Hercegovine.

Mjesta sa značajnom bosanskohercegovačkom emigracijom: Sjedinjene Američke Države 250,000; Njemačka 180,000; Norveška 12,000; Švedska 54,000; Danska 16,000; Nizozemska 25,000; Švajcarska 40,000; Austrija 90,000; Turska 45,000; Hrvatska 20,755; Kanada 30,000;  Australija 35,000; Novi Zeland 1,000 Slovenija 21,542 ; Makedonija 17,018, Francuska 10,000, Velika Britanija 8,000, Belgija 4,000, Luksemburg 3,000, Irska 2,000, Rusija-Ukrajina-Bjelorusija 5,000.

U društvenom i kulturnom životu kanadskih Bošnjaka značajno mjesto imali su ne samo Bošnjački islamski centri, već i mnoga nacionalna udruženja i klubovi, kao i brojni pojedinci.

Bošnjački islamski centri bili su prva mjesta duhovnog i kulturnog života kanadskih Bošnjaka.

Nevolje koje su zadesile bošnjački narod u BiH okupile su i još više ujedinile kanadske Bošnjake, čije organizacije i zajednice imaju zadatak da pred kanadskim vlastima štite nacionalne bošnjačke interese  i interese BiH.

Samo tokom 1993. godine u Kanadu se doselilo 2.300 Bošnjaka iz Bosne i Hercegovine. To su uglavnom bile izbjeglice. Pored te kategorije imamo još tri kategorije bošnjačkih useljenika u Kanadu. Prva kategorija Bošnjaka koji su u Kanadu ulazili u periodu izmedu 1890.-1920. u većini slučajeva su bili neoženjeni muškarci, neobrazovani, koji su isključivo imali namjeru da zarade novac i što prije da se vrate u maticu. U tom prvom valu useljenja Bošnjaci su većinom bili iz Hercegovine. Druga kategorija bosanskih emigranata u Kanadu slijedi nakon Drugog svjetskog rata. Razlozi pored ekonomskih, bile su velike socijalno-političke promjene nastale dolaskom komunista na vlast na prostorima bivše SFRJ. Treća generacija useljenika, koja je bila i najobrazovanija, došla je 60tih godina prošlog vijeka kada je vlast u Jugoslaviji odobrila odlazak u druge zemlje na privremeni rad.

Najvažnija kočnica bošnjačkog asimiliranja u kanadski Kulturni mozaik, kao specifični kanadski oblik multikulturalizma jeste vjera. Zato je organizacija bošnjačkih islamskih centara u Kanadi bila od velike važnosti za bošnjačko biće. 

Prema rezultatima istraživanja profesora Emira Ramića, 2004. godine je u Kanadi bilo oko 30.,000 Bošnjaka, skoncentrisanih uglavnom u Južnom Ontariu.

Zbog nepoznavanja jezika, bošnjačke izbjeglice su na samom početku bile prisiljene živjeti od pomoći države, ili prihvatati poslove koji su bili vrlo slabo plaćeni. Kasnije se ta slika vremenom mjenjala. Djeca koja su došla sa roditeljima dobili su mogućnost obrazovanja, i mnoga od njih danas završavaju ugledne i priznate fakultete. MeÄ‘utim, ova djeca više osjećaju Kanadu svojom domovinom, dok roditelji i dalje sa BiH gaje neraskidivu vezu. Tu nastaju konflikti.
Izbjeglice rastegnute izmeÄ‘u želje za povratkom u BiH ili ostankom u Kanadi radi ekonomske sigurnosti, želja da im djeca budu Bošnjaci-Bosanci a sa druge strane opet bojaznost od asimilacije, suočeni sa traumama rata, imaju pred sobom ozbiljan konflikt koji valja polahko rješavati i prevazilaziti. Kako?
Sačuvati svoj jezik, folklor, kulturu,vjeru, brak i porodicu. To može samo kroz adekvatno vjersko, kulturno i nacionalno organizovanje i česte posjete domovini.
To je  jedan od načina kojim Bošnjačka zajednica u Kanadi treba da pokaže dostojanstvenu pažnju i po mogućnosti usmjeri svoju intelektualnu elitu bilo da se radi o vjerskim, kulturnim, jezičkim, nacionalnim i svim drugim djelatnicima, da razvijaju programe u očuvanju jezgre jednog naroda-porodice.

Broj kanadskih muslimana sa cifrom od 750 hiljada je premašio broj Jevreja a ozbiljno ugrožava da prestigne Prezbiterijance i Luterance. Broj muslimana Kanade se rapidno povećava zadnjih 30 godina. Evo pokazatelja. Prvo muslimansko prisustvo u Kanadi zabilježeno je 1871. godine sa 13 muslimana. Godine 1921. u Kanadi je bilo samo 478 muslimana, godine 1931. je bilo 645 muslimana da bi onda naglo počeo rasti kako slijedi: godine 1981. bilo je 98.165 muslimana, godine 1991. bilo je 253.260 muslimana. Islam u Kanadi je najveća nekršÄ‡anska vjera koja je i dalje u stalnom porastu. Samo u Torontu trenutno živi oko 150 hiljada muslimana. Muslimani reprezentuju najmlaÄ‘u kategoriju KanaÄ‘ana sa prosječnom starošÄu od 28,1 godinu {kanadski prosjek starosti je 37 godina} Muslimani su najedukativnija populacija u Kanadi {6% muslimanske populacije u Kanadi ima titulu magistra, više od 120,000 muslimana je pohaÄ‘alp različite stepene škola u Kanadi, 6310 muslimana ima titulu dokrora nauka u Kanadi}.
Prva džamija Kanade a ujedno i Sjeverne Amerike je Al Rashid Moscque u Edmontonu, Alberta, koja uvakufljena 1930. a proklanjala 1938.god. U Kanadi ukupno ima 411 islamskih objekata od kojih 121 džamija, 37 islamskih škola i 253 islamska centra. Najviše džamija, škola i centara ima Ontario što je i razumljivo jer je ova provincija najnaseljenija.
Provincija Ontario ukupno ima 265 islamskim objekata, većinom u Južnom Ontariju koji najnaseljeniji dio Ontarija i Kanade. Samo u Zlatnoj potkovici gdje živi najviše Bošnjaka, tj.od Kingstona do Niagara Falls, egzistiraju 64 džamije i mesdžida.  MeÄ‘u ove 64 džamije Južnog Ontarija su 4 bošnjačke: najstarija bošnjačka džamija Kanade Bosnian Islamic Centre u Etobicoke kod Toronta (bivša Hrvatska džamija) gdje imami Nedžad ef Hafizović, Bosnian Islamic Centre Gazi Husref-beg u Etobicoke gdje imame glavni imam za Kanadu Tajib ef Pašanbegović i Bošnjački islamski center Hamilton gdje imami Ismail ef. Fetić i Kanadsko-bosanski islamski center London . U zadnih 10 godina u Kanadu uselilo 26 210 Bosanaca i Hercegovaca od kojih je jedan veliki broj Bošnjaka. Tačan broj Bošnjaka se još ne zna. (Ako Bošnjaci čine 75% ukupnog broja doseljenika iz BiH onda ih ima 19 657 ali tačne evidencije nema).. Osim pomenutih veće grupacije Bošnjaka su u Vancouveru, Calgariju, Edmontonu, Saskatunu, Regini, Winipegu, Ottawi, Montrealu, Quebeku, Kitcheneru, Guelphu, Vindsoru, St. Catharinesu i Niagari Falls, pa se je nadati osnivanju novih džemata i uvakufljenju novih džamija i bošnjačkih centara. Treba napomenuti da su Bošnjaci najvećim dijelom učestvovali u osnivanju dyamije u Niagra Falls, najviše zahvaljujuči rahmetli Hasanu Karačiju, gdje je uz džamiju uvakuvljeno bošnjačko mezarije.

Najstariji bosanski musliman, emigrant u Kanadi je najvjrerojatnije rahmetli Meho Hebib, koji emigrirao nakon Prvog svjetskog rata, drugi bi mogao biti Ejub Reis koji emigrirao nakon Drugog svjetskog rata, tačnije 1947.god. Ejub Reis je iz Austrije, u kojoj kao engleski zarobljenik proveo 2,5 godine, bio jedini musliman u grupi od 24 Hrvata emigrirao u Halifax na sječu šume i kaže da godinama kasnije nije sreo ni jednog muslimana. On je amidžić hadži Kerim Reisa koji u Kanadu prebjegao nakon odležanih preko 10 godina u komunističkom zatvoru. Dolaskom iz Zagreba, doktora Asafa Durakovića 1968. u Kanadu, pokrenula su se prva udruživanja ovih muslimana, uz vrlo prisnu vezu sa Hrvatima. Osim ove grupe bosanskih muslimana hrvatske nacionalnosti bila grupa bosanskih muslimana Jugoslavena. Oni meÄ‘usobno nisu suraÄ‘ivali jer muslimani Hrvati su sve Jugoslavene i komuniste poistovjećivali sa četnicima i svojim najljućim dušmanima.

 6. 4.  ZAKLJUÄŒAK

Ako bi se htjelo ukratko sažeti osnovne karakteristike života, rada i uspjeha kanadskih Bošnjaka onda bi se moglo reći da su u tom razdoblju Bošnjaci "probili led", počeli se kućiti, stjecati dobra, graditi svoje džamije i nacionalne institucije u kojima je prisutno sve više mladih obitelji s djecom. Bilo je to razdoblje sportskog i školskog povezivanja, vrijeme političkog naboja i sazrijevanja, vrijeme proboja u poslovni i politički život Kanade, ali i vrijeme gradnje mostova izmeÄ‘u demokratske Kanade i BiH.

 

6.5.  ORGANIZOVANO I INSTITUCIONALNO OÄŒUVANJE I JAÄŒANJE ISLAMSKE SVIJESTI MULTIDIMENZIONALNOG BOŠNJAÄŒKOG BIÄŒA KANADSKIH BOŠNJAKA

Zahvaljujući bošnjačkim islamskim centrima - džematima, te institucijama Glavnog imama bošnjačke dijaspore za Kanadu, Koordinacionog tijela bošnjačkih džemata Južnog Ontaria  i Islamske zajednice Bošnjaka Sjeverne Amerike, kanadski Bošnjaci izgraÄ‘uju svijest o islamu kao najsigurnijoj brani njihove potencijalne asimiliranosti u kanadski Kulturni mozaik. Istovremeno se kod njih izgraÄ‘uje svijest o islamu kao najširem i najdubljem differentia specifica od drugih. Zato kanadski Bošnjaci u samom početku, svoje nacionalne potrebe izražavaju vjerskim iskazivanjem. Kod kanadskih Bošnjaka se putem navedenih institucija razvija i svijest o islamu kao vjeri razbora i zdravog razuma jer ona zagovara duševnu i znastvenu slobodu. Putem svojih bošnjačkih zajednica - žarišta islamske osobenosti bošnjačkog biča, kanadski Bošnjaci postaju svijesni značaja islama kao neuništive duhovne jezgre bošnjačkog biča. Na kraju islam kao jezgro svih oblika bošnjačke kulture nije oprečan kanadskom društvenom duhu, oličenom u kanadskom putu u multikulturalizam - Kulturni mozaik, koji je emanentno kršÄanski, te nema razloga za bilo kakvu mržnju od strane subjekata kanadskog Kulturnog moyaika prema kanadskim Bošnjacima koji nisu nikakvo strano tijelo u kanadskom društvenom sistemu, već njegov konstruktivni dio.

 

6.6. ORGANIZOVANO I INSTITUCIONALNO OÄŒUVANJE I JAÄŒANJE NACIONALNE I PATRIOTSKE  SVIJESTI MULTIDIMENZIONALNOG BOŠNJAÄŒKOG BIÄŒA KANADSKIH BOŠNJAKA

Bošnjačka politička dijaspora u Kanadi nije bila takvog obima i takve snage da bi preuzela ulogu predvoditeljskog ili oblikujućeg činioca bošnjačkog biča kanadskih Bošnjaka. Intelektualno malobrojna i nepovezana politički i nacionalno dezorijentirana, opterečena paradigmima i rješenjima koja su povijesno već bila prevaziÄ‘ena, bez institucionalnih oblika življenja i djelovanja i bez institucionalne potpore i zaštite, kanadska bošnjačka dijaspora se borila za goli fizički opstanak. Njena upučenost na znatno brojniju, stariju, ustrojeniju i bogatiju srpsku i hrvatsku diasporu bila je činjenica povjesne zbiljnosti i nužnožnosti, iz kojih su se izvodila dodatna cijepanja i podvajanja. I pored toga kanadski Bošnjaci prvo putem vjerskog organizovanja, a zatim putem nacionalno patritskog organizovanja oličenog u Kongresu Bošnjaka Sjeverne Amerike, ogranak za Kanadu {Kongres}, uspjevaju izraziti vlastitost, dići glas u obranu svoje skupnosti, časti i duhovnosti.

Do zbijanja kanadskih Bošnjaka i njihovog početnog ukrupnjavanja, posebno do iskazivanja njihovog političkog i jasnijeg nacionalnog gledišta dolazi sa formiranjem Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike, ogranak za Kanadu, pod vodstvom profesora Emira Ramića. Kongres nije govorio u ime svih kanadskih Bošnjaka, ali  se trudio da sve što piše i radi odgovara interesima Bošnjaka u Kanadi i interesima države BiH. Dokazjući da islam nije uzrok kulturne i ekonomske stagnacije Bošnjaka, već diskriminatorska politika prema Bošnjacima u BiH, Kongres započinje proces nacionalnog i državotvonog oslobaÄ‘anja Kanadskih Bošnjaka. U tom procesu posebna pažnja se poklanja cjelovitoj, samostalnoj, demokratskoj, neovisnoj BiH, koju čuvaju i svijedoče Bošnjaci. Bošnjaci su čuvari bosanskog poslanja. Za Kongres Bošnjaštvo je više od regionalnog osječaja, više od geografskog pojma, više od kulturno-historijske posebnosti, mada u sebi ovo sve obuhvata. Bošnjaštvo za Kongres je stvarna i jedina nacionalna identifikacija. Kongres se zalaže za samostalnu BiH, te za ravnopravnost, toleranciju i demokraciju svih bosanskih faktora. Iz toga proizilazi Bošnjaštvo kao temeljna i najvrijednija karakteristika Bosne. U svojim dokumentima Kongres jasno kaže: "BiH je nedjeljiva povijesna i politička cjelina, a bošnjaštvo je naše jedino nacionalno obilježje".

Kongres je pokušao artikulirati proces razumjevanja bošnjačke vlastitosti i posebnosti. Pri tome posebno se ističe nedostatak unutar bošnjačkih intelektualnih snaga koje bi u jednom nacrtu odredile načela bošnjačke opstojnosti - nacionalni program. U tom programu Kongres smatra važnim tri stvari, Prvo, Bošnjaci su svoj nacionalni položaj uvijek razumjevali u dijalektičkom odnosu s bosanskom posredovanošÄu. Drugo, i u najtežim momentima za vlastitu opstojnost, Bošnjaci  ne napuštaju  ideju Bosne, kao multidimenzionalne višesložne vjerske, kulturne, nacionalne, i civilizacijske zajednice. Treče, Bošnjaci nikada nisu, s obzirom na narav njihove bosanske ukorijenjenosti pristajali uz ideju nacionalnog ekskluzivizma i produkciji Bosne kao jednonacionalne države. Bošnjački krugovi vrijednosti su vjera, nacija, država.    

Poslije agresije na BiH i genocida nad Bošnjacima analize bošnjačkog stanja još nema. Bošnjaci još nisu unutar sebe demokratizovani prema zapadnim načelima, niti moralno ustrojeni prema islamskim načelima. Danas bošnjačko biče opstoji na načelu odanosti pojedincima, a pojedinci ili uske interesne grupe nisu, niti mogu biti osnov jednog društva, jednog naroda, jedne države.

Preduvjet za biološki, ekonomski i teritorijalni oporavak Bošnjaka, Kongres vidi u jačanju bošnjačke svijesti i duha. Agresija i genocid nisu uništili duh Bošnjacima, ali taj duh još nije postao bošnjački duh. Nizak nivo nacionalne i državotvorne svijesti ni danas se nije značajno popravio Kongres če istrajati na planu bošnjačke samospoznaje, jer znanje sebe znači i znanje drugog, razlučivanje prijatelja od neprijatelja, svoga dobra od tuÄ‘eg zla.

Polazeći od konstatacije o nedostatku intelektualnog ustroja bošnjačke politike, što se ogleda u političkoj nedjelotvornosti, izostanku predviÄ‘anja budučih zbivanja i poduzimanju vlastitih koraka, što direktno utiće na nedovoljnost razvijenosti bošnjačke nacionalno političke samosvijeti i samouvjerenosti, Kongres Bošnjaka Sjeverne Amerike, u cilju potrebitosti demokratizacije bošnjačke nacije, predlaže produkciju analize bošnjačkog stanja.

Osnovne odrednice unutarbošnjačke analize ili analize bošnjačkog stanja su:

1. Evropa se nije ujedinila na kršÄanstvu kao svjetonazoru i ideologiji, već kao zajednica slobodnih naroda, kultura i pojedinaca, bez granica, mitova i predrasuda prema različitostima.

2. Bosasnko okruženje je i dalje ostalo protubosanski, protubošnjački i protuislamski. To okruženje čine Srbi i Hrvati sa svojim velikonacionalnim i velikodržavnim nacrtima.

3.Svijest o okrenutosti sebi, svojoj jezgri, Bošnjaci ni nakon agredsije i genocida nisu na skupnoj razini dosegli. Okrenutost izvanjskom još je preovlaÄ‘ujuća.

4. Nakon agresije i genocida, Bošnjaci su se našli u situaciji da mogu sami bez pritiska velikih sila i svijeta donijeti sudbonosne odluke o svojoj budučnosti. To za nas prestavlja problem, jer u dugom vremenu neko drugi  je odlučivao o državi Bošnjaka.  Svijet je već rekao svoje: Postojeće stanje u Bosni i Hercegovini je neodrživo jer je država nefunkcionalna.  Osnova za postojeći nefunkcionalni ustav (Dayton-ski ustav) je internacionalni ugovor (Pariški sporazum) koji je rezultat agresije i genocida, koji nikada nije ratifikovan od strane žrtve (Republike BiH), tako da je Ustav Republike BiH još uvijek zakonit (legalan) i samo suspendovan. 

Svijet je jasno definisano koja je strana žrtva agresije i genocida i koja je strana agresor i počinilac genocida.   Daytonski ustav proglašen od “svijeta” nefunkcionalnim, a Ustav Republike BiH je samo suspendovan. Bez Daytonskog ustava nema “Republike Srpske”. U Republici Bosni i Hercegovini nema “Republike Srpske”. Venecijska komisija proglasava nefunkcionalnim Daytonski ustav a time i “Republiku Srpsku”.  Venecijska komisija, Evropa, Amerika i svijet, ne mogu ukinuti “Republiku Srpsku” jer na to nemaju pravo bez zhtjeva Bošnjaka kao žrtve agresije i genocida.
Americki kongres je usvojio rezolucije o genocidu povodom desetogodišnjice zločina u Srebrenici i još jednom potvrdio ko je žrtva, a ko agresor i počinilac zločina genocida  u Bosni i Hercegovini. Evropa i Amerika donose preporuke da se promjene Daytonskog ustava vode u pravcu da Bosna i Hercegovina bude jedinstvena država bez etničke ili bilo koje druge podjele, da se ukine “Republika Srpska”.
Haški tribunal donosi oslobaÄ‘ajuću presudu za komandanta Armije Republike BiH i time svijet još jednom potvrÄ‘uje legalnost Republike BiH.
Nema više vojne prijetnje iz Srbije, u uslovima gdje je Srbija vojno poražena.  Srbija je suočena i sa tužbom na Internacionalnom sudu pravde za agresiju i genocid u Bosni i Hercegovini.  Genocid je već dokumetovan punovažnim presudama pojedincima na Haškom tribunalu.  Srbija je prisiljena da sama sudi nekim od zločinaca Srebreničkog genocida.
Nema niti vojne prijetnje iz Hrvatske.  Danas, na čelu Hrvatske je vlada koja podržava jedinstvenu Bosnu i Hercegovinu.
Bošnjaci imaju punu slobodu ne samo da diktiraju uslove svoje budučnosti.
Bošnjaci će dobiti maksimum od svojih zahtjeva, tako da nikada više ne mogu reći kako je ono u čemu će se naći u budučnosti bilo rezultat agresije i genocida ili volja svijeta.  Bošnjaci su šrtve genocida i njihova prava će se ostvariti putem mehanizma potpune slobode u pregovorima. To je jedini način da Amerika i Evropa i  svijet saperu svoju odgovornost za genocid u Bosni i Hercegovini.
U dugoj istoriji jedan narod nije imao tako povoljne uslove kao što sada imaju Bošnjaci. Sličnu podršku od Amerike su imali i imaju samo još Jevreji zbog genocida u Drugom Svjetskom ratu. Ako je zahtjev Republika Bosna i Hercegovina, Bošnjaci će je dobiti, kao što su Jevreji dobili Izrael.  A Bošnajci i tu imaju prednost jer bi tražili državu koja im je oteta kao rezultat genocida i agresije, a ne na račun nekog drugog naroda i tuÄ‘e teritorije.
Šta je to Bošnjački projekat za Bosnu i Hercegovinu. Mi znamo šta je to što hoće oni koji počiniće agresiju i genocid.  Oni hoće etničku državu u podjeljenoj Bosni i Hercegovini sa pravom na otcjepljenje, što nikada neće ostvariti.  Hrvati hoće jedinstvenu državu Bosnu i Hercegovinu, jer samo tako mogu obezbjediti povratak suvereniteta kojeg su imali u Republici BiH.

Šta je to što hoće Bošnjaci? U cilju odgovra na pitanje čime su Bošnjaci izašli ispod agresije i kakvo je njihova stanje danas, Kongres Bošnjaka Sjeverne Amerike prerdlaže

- na polju dijaspore, formiranje svjetskog kongresa Bošnjaka i produkciju odjeljenja Kulturne zajednice Bošnjaka Preporod i odjeljenja Matice Bošnjaka, najmanje po jedno odjeljenje u Sjevernoj Americi, Australiji i Evropi.

- na polju matice, organizovanje novog bošnjačkog sabora u Sarajevu koji će produkovati bošnjačku nacionalnu ninstituciju za izradu bošnjačkog nacionalnog programa.

6.7. BUDUĆNOST KANADSKIH BOŠNJAKA

Tokom stogodišnje evolucije preko različitih oblika bošnjačkog organizovanja  kroz očuvanje, jačanje i prezentiranje svih vrijednosti bošnjačkog nacionalnog bića na najbolji način su kanadski Bosnjaci  bili ambasadori vrijednosti, dometa i dostignuća Bošnjaka i bošnjaštva. Istovremeno su promovirali pozitvni oblik asimilacije, to jest stepen uklopljena bošnjačke zajednice u kanadski kulturni mozaik. Kanadski Bosnjaci su svojim djelovanjem jasno pokazali još jednu vrijednost bošnjačke dijaspore, kroz cijelo proteklo stolječe kanadski Bosnjaci su ostali vjerni jedinstvenoj, nezavisnoj, demokratskoj, tolerantnoj državi BiH i otvorenom, slobodnom civilnom društvu, u kojima svaki narod i graÄ‘anin uživa jednakopravnost, mir, slobodu.  Oni su  svojim djelovanjem širili istinu o dogaÄ‘ajima u BiH tokom posljednje decenije 20. vijeka u ime postizanja pravde za sve žrtve agresije i genocida, tih strašnih zločina protov čovjećnosti, mira i slobode u Evropi i svijetu. Jer bez pravde, istine i kažnjavanja produkatora i realizatora zločina nema istinskog pomirenja meÄ‘u narodima i ljudima u BiH.

Na temeljima dostignuća generacija koje su prošle kroz rad i aktivnost kanadskih bosnjackih organizacija, koje su znale da se uklope u kanadski kulturni mozaik, a da istovremeno očuvaju i jačaju bošnjačke nacionalne osobenosti i vrijednosti, treba se okrenuti u procese transformacije i reorganizacije svih bošnjačkih inistitucija i organizacija. Bez svijesti o pripadnosti bošnjačkom etnosu svaki pojedinac po dolasku u kanadski kulturni mozaik nalazi se  pred iskušenjem gubitka svoga nacionalnog identiteta što ima višestruke negativne ljudske i egzistencijalne reperkusije. Svijest o nacionalnoj posebnosti, Bošnjake motivira da se udruže i izgrade nacionalne institucije koje će čuvati i jačati zajedničke vrijednosti: vjeru, jezik, tradiciju, običaje i kulturu.

Kanadski Bošnjaci još nemaju odgovore na osnovna pitanja bošnjačke egzistencije, bošnjčke bitnosti i bitisanosti.

 Kanadski Bošnjaci nemaju još odgovora na pitanja:

Koliko postojeće bošnjačke institucije  štite i unaprijeÄ‘uju bošnjačke vrijednosti i posebnosti u Kanadi?

Koliko procenata Bošnjaka aktivno participira u izgradnji i unaprijeÄ‘enju nacionalnih, vjerskih i patriotskih institucija?

Kojim metodama, sadržajima i aktivnostima animirati Bošnjake za rad u nacionalnim, vjerskim i patriotskim institucijama dijaspore, posebno mlade, inteligenciju i žene?

Koliko je bošnjačka nacionalna zajednica u Kanadi spremna da pored očuvanja bošnjačkog nacionalnog identiteta poradi i na promoviranju osnovne bosanskohercegovačke vrijednosti - multikulturnog, multivjerskog i multinacionalnog društva i države u BiH?

Može li Bošnjačka zajednica u Kanadi, izbjeći zamke getoizacije i zatvaranju u samu sebe, najprije kroz otvaranje prema drugim nacionalnim zajednicama, prvenstveno onim koji pored Bošnjake čine i znaće BiH, bez obzira na traumatične i tragične posljedice iz prošlosti.

Odgovori na gornja pitanja će trasirati budučnost bošnjačkih nacionalnih organizacija u Kanadi. Bez svijesti o pripadnosti bošnjačkom etnosu, Bošnjaci se nalaze pred velikim iskušenjem gubitka svoga identiteta. Bez identiteta Bošnjaci su bezlična amorfna masa koju svako može oblikovati po svome nahoÄ‘enju, po svojim potrebama i ciljevima, po svojim interesima. 

Gubici Bošnjaka tokom agresije i genocida su 10% populacije, polovina preostalog stanovništva je protjerana iz vlastite zemlje diljem svijeta, a ostatak se nalazi na četvrtini teritorije BiH. Veliki dijelovi bošnjačkog naroda, od kojih je Sandžak najveća grupacija su u nezavidnom političkom, ekonomskom i kulturnom položaju i okruženju, bez mogučnosti neposredne povezanosti s maticom zemljom i narodom. Razorenost bošnjačkih materjalnih dobara je ogromna.

Preduvjet za biološki, ekonomski i teritorijalni oporavak Bošnjaka jeste jačanje njihove svijesti i duha.

Unutar bošnjačkog naroda nema intelektualne snage koja bi odredila osnovna načela bošnjačke opstojnosti, strategiju nacionalnog razvoja na bazi realne analize nacionalnog stanja. Razlog za to je nedostatak prostora za razvoj  kulture tolerancije i dijaloga unutar kojih neslaganja ideja neznaće lična neslaganja. Bošnjacima treba uvezanost na principu jednakih mogučnosti za sve. Bošnjaci su čuvari bosanskog poslanja. Bošnjaštvo je više od regionalnog osječaja, više od geografskog pojma, više od kulturno historijske posebnosti, mada u sebi ovo sve obuhvata. Bošnjaštvo je stvarna i jedina nacionalna identifikacija. Bošnjaštvo je temeljna karakteristika ideje Bosne i bosanskog duha.

U procesu artikuliranja bošnjačke vlastitosti i posebnosti posebno se istiće nedostatak bošnjačkih intelektualnih snaga koje bi u jednom nacrtu odredili načela bošnjačke opstojnosti. U istom procesu artikuliranja bošnjačkih vrijednosti nedostaje i političko kulturni prostor unutar koga će se precizirati nacionalni položaj Bošnjaka kroz dijalektičko bosasnkohercegovačko posredovanje, kroz prihvatanje višesložene BiH države i društva, kroz odbacivanje jednodimezionalne BiH države i društva.

Bošnjaci nemaju analizu bošnjačkog stanja.Oni nisu još unutar sebe demokratizovani prema zapadnim načelima, niti moralno ustrojeni prema islamskim moralnim načelima. Danas bošnjačko biče opstoji na načelu odanosti pojedincu ili uskoj interesnoj grupi, a pojedinci i uske interesne grupe nisu, niti mogu biti osnov društva, države, naroda, nacije. Energija koja je unutar Bošnjaka osloboÄ‘ena u agresiji i genocidu, nije prešla u kvalitativno novo stanje. Ta energija nije zadobila novi oblik, život se nije poboljšao, nadanja nisu ostvarena, realnost je nadjačala iluzije, a energija se raspršila. Bošnjačko stanje nikada nije bilo teže, mada bošnjački položaj nikada nije bio bolji. Taj odnos izmeÄ‘u sjajnog položaja i katastrofalnog stanja osnov je svakog budućeg bošnjačkog rada. ÄŒesto izricana konstatacija da su Bošnjaci danas prvi put samostalan i slobodan narod,  izgleda kao fraza. Sloboda i samostalnost omogučuju jedno novo bošnjačko definiranje sebe, a ne redefiniranje naslijeÄ‘enog. Definiranje prije svega, zato što su sva dosadašnja odreÄ‘enja bila ili iznuÄ‘ena sa strane, ili mimikrijska, ili ideološka, a u najmanju ruku su bila situaciona reagiranja. Pred Bošnjacima je danas novo nacionalno, duhovno i kulturološko samoodreÄ‘enje.

Šta je bošnjaštvo, da li je to etnička, nacionalna ili politička kategorija, ili sve to skupa? Da li su Bošnjaci samo muslimani, kako to mi danas mislimo i pronosimo? Da li je izvršena renominacija Musliman u Bošnjak samo promjena imena ili osnaženje starog političkog stava o autonomiji Bosne?  Sadržaj pojma Bošnjak očito znanstveno nije definiran. To su pitanja na koja nema odgovora u matici.

Snaga  bošnjačke nacije  jeste  u kritičkoj samorefleksiji. Istina, samo onaj ko jeste, a Bošnjaci danas jesu, to sebi može priuštiti. Bez obzira na navedeni povoljan položaj, takvog toka svijesti unutar Bošnjaka nema. Naprotiv, ima previše romanticizma, samoglorifikacije, nadmenosti i osječaja vlastite superiornosti. Smjeravanje dobrog položaja i lošeg stanja Bošnjaka jeste neminovno u što skorijoj budučnosti. Za dostizanje tog cilja  dovoljno je prihvatiti načela političkog liberalizma, izvršiti demokratizaciju društva i individualizaciju njegovih nosioca, gdje u otvorenoj i fer konkurenciji na povijesnu scenu mogu doći snage koje sve postižu radom i kvalitetom, a ne rodbinskim ili klanovskim vezama.  To bi značilo prestrukturiranje bošnjačkog društva i imanentnih mu mjerila vrijednosti kao načina oslobaÄ‘anja i izranjanja novih energija. Pretpostavka svega je demokratizacija bošnjačke nacije i društva, individualna inicijativa, sloboda, vladavina prava, ali i obaveze, uspostava pravnog okvira djelovanja koji omogučuju promociju rada i kvaliteta, poduzetništva i trajnih vrijednosti.

Polazeći od nedostatka intelektualnog ustroja bošnjačke politike, što se ogleda u političkoj nedjelotvornosti, izostanku predviÄ‘anja budučih zbivanja i poduzimanju vlastitih koraka, što direktno utiće na nedovoljnost razvijenosti bošnjačke nacionalno političke samosvijeti i samouvjerenosti kanadski Bosnjaci, u cilju demokratizacije bošnjačke nacije, trebaju  poraditi na  analizi bošnjačkog stanja.

Osnovne odrednice  analize bošnjačkog stanja su:

1. Evropa se nije ujedinila na kršÄanstvu kao svjetonazoru i ideologiji, već kao zajednica slobodnih naroda, kultura i pojedinaca, bez granica, mitova i predrasuda prema različitostima.

2. U takvoj Evropi bosansko okruženje je i dalje ostalo protubosanski, protubošnjački i protuislamski. To okruženje čine Srbi i Hrvati sa svojim velikonacionalnim i velikodržavnim nacrtima.

3.Svijest o okrenutosti sebi, svojoj jezgri, Bošnjaci ni nakon agredsije i genocida nisu na skupnoj razini dosegli. Okrenutost izvanjskom još je preovlaÄ‘ujuća.

4. Nakon agresije i genocida, Bošnjaci su se našli u situaciji da mogu sami bez pritiska velikih sila i svijeta donijeti sudbonosne odluke o svojoj budučnosti. To za njih prestavlja problem, jer u dugom vremenu neko drugi  je odlučivao o državi Bošnjaka.

Svijet je već rekao svoje: Postojeće stanje u Bosni i Hercegovini je neodrživo jer je država nefunkcionalna.  Osnova za postojeći nefunkcionalni Dejtonski ustav je internacionalni ugovor (Pariški sporazum) koji je rezultat agresije i genocida, koji nikada nije ratifikovan od strane žrtve (Republike BiH), tako da je Ustav Republike BiH još uvijek zakonit (legalan) i samo suspendovan. 

Svijet je jasno definisano koja je strana žrtva agresije i genocida i koja je strana agresor i počinilac genocida.   Dejtonski ustav proglašen od “svijeta” nefunkcionalnim, a Ustav Republike BiH je samo suspendovan. Bez Dejtonskog ustava nema “Republike Srpske”. U Republici Bosni i Hercegovini nema “Republike Srpske”. Venecijska komisija proglašava nefunkcionalnim Dejtonski ustav a time i “Republiku Srpsku”.  Venecijska komisija, Evropa, Amerika i svijet, ne mogu ukinuti “Republiku Srpsku” jer na to nemaju pravo bez zahtjeva Bošnjaka kao žrtve agresije i genocida. U dugoj historiji jedan narod nije imao tako povoljne uslove kao što imaju Bošnjaci.

7. NAUČNO ISTRAŽIVAČKI PROJEKAT

Iskustva  muslimana u Kanadskom Kulturnom mozaiku sa posebnim osvrtom na Bošnjake

 

7.1. A N K E T N I   U P I T N I K

           

I  DIO (OPŠTI PODACI)

 

1.   U KOJU STAROSNU GRUPU SPADATE?  32 godine

 

2. GDJE STE ROĐENI? Doboj, Bosna i Hercegovina

 

3. SPOL? Muski

 

4.BRAÄŒNO STANJE? Ozenjen

 

5. BROJ DJECE? 2

 

 

II DIO OBRAZOVANJE

 

6. STEPEN OBRAZOVANJA STEÄŒEN U BiH? Srednja Medicinska Skola

             

7.  STEPEN OBRAZOVANJA STEÄŒEN U KANADI? Fakultet (Socijalni radnik)

      

 

III KULTURA

 

8.  PO VAŠEM MIŠLJENJU KAKAV JE ODNOS KANADSKIH MUSLIMANA - BOŠNJAKA PREMA NJIHOVOJ NACIONALNOJ KULTURI, HISTORIJI, TRADICIJI, JEZIKU?.

 

IV INFORMIRANJE

 

9. KAKO STE INFORMISANI O MATICI BIH, A KAKO O KANADI?

 

V  ISELJENJE I RAZLOZI ZA ISELJAVANJE IZ BiH

 

10. U KOJEM VREMENSKOM RAZDOBLJU STE  SE ISELILI IZ BiH?

 

11. KOJI SU RAZLOZI VAŠEG ISELJENJA IZ DOMOVINE?

 

VI STATUS U ISELJENIŠTVU

 

12. KAKAV BORAVIŠNI STATUS IMATE U KANADI?

 

13. AKO STE ZAPOSLENI, NAVEDITE KOJU VRSTU POSLOVA TRENUTNO OBAVLJATE U KANADI?

 

VII INTEGRACIJA-ASIMILACIJA

 

14. VAŠE MIŠLJENJE  O STEPENU INTEGRACIJE I ADAPTACIJE KANADSKIH MUSLIMANA – BOŠNJAKA U KANADSKI KULTURNI MOZAIK?

 

15. VAŠE MIŠLJENJE O STEPENU ASIMILACIJE KANADSKIH MUSLIMANA – BOŠNJAKA U KANADSKI KULTURNI MOZAIK?

 

VIII MATERIJALNO STANJE

 

16. DA LI SU VAŠA SADAŠNJA PRIMANJA  DOVOLJNA  ZA  ŽIVOT?

 

17. DA LI STE U VAŠEM DOSADAŠNJEM RADU U KANADI STEKLI ODGOVARAJUĆU POKRETNU I NEPOKRETNU  IMOVINU?

 

18. VAŠI NAJVEĆI USPJESI U KANADI.

 

IX ORGANIZOVANJE MUSLIMANA – BOSNJAKA  U KANADI

 

19. NAJÄŒEŠÄ†E SE SA SVOJIM PRIJATELJIMA SASTAJATE U KANADI U:

 

20. ŠTA BI PO VAMA TREBALO URADITI DA SE STANJE  OPŠTE  PODIJELJENOSTI I RAZJEDINJENOSTI  KANADSKIH MUSLIMANA – BOŠNJAKA PREVAZIĐE?

 

21. KAKAV JE VAŠ ODNOS PREMA ORGANIZOVANJU I DJELOVANJU  VJERSKIH, NACIONALNIH I KULTURNIH  ZAJEDNICA KANADSKIH MUSLIMANA – BOŠNJAKA U KANADI?

 

22. VAŠE UÄŒEŠÄ†E NA OPĆIM I LOKALNIM IZBORIMA U BIH?

 

23. VAŠE UÄŒEŠÄ†E NA OPĆIM I LOKALNIM IZBORIMA U KANADI?

 

24. MOGUĆNOSTI I INTERESI  ZA POVRATKOM U BIH?

 

25. BIO BIH SPREMAN NA POVRATAK KADA BI SE?

 

 

7.2. ANALIZA NAUCNO ISTRAZIVACKOG UPITNIKA

 

7.3. OPSTA – UVODNA ANALIZA NAUCNO ISTRAZIVACKOG UPITNIKA

 

BOSNJACK DIJSPORA KAO CUVAR BOSNJACKOG VJERSKOG, NARODNOG I DRZAVNOG IDENTITETA

 

Teme o bošnjačkoj dijaspori obraÄ‘ivane su u našoj literaturi uglavnom fragmentarno, usputno i neselektivno. Prvi problem s kojim se suočavamo u pisanju i razmišljanju o ovoj temi jeste nedostatak pouzdanih pokazatelja i podataka koji mogu biti relevantan izvor za analizu i elaboraciju ovako važne teme. Otuda se ovakva vrsta tekstova više temelji na osobnim dojmovima, utiscima i poznavanju stanja na temelju uvida u opća kretanja u dijaspori, budući da niko pojedinačno niti institucionalno, koliko je meni poznato, nije ozbiljnije istraživao stanje u bošnjačkoj dijaspori. ÄŒinjenica da se čak i brojčano stanje temelji na pretpostavkama otežava objektivnu analizu ovoga problema. Stoga je zadatak koji je pred mene postavljen izuzetno težak, te je razumljivo da ovaj tekst nema pretenzije ponuditi zaokruženu analizu ove teme.

 Historija bošnjačke dijaspore počinje s austrougarskim razdobljem u BiH (1878. godine). Tada su se Bošnjaci masovno iseljavali u područja pod kontrolom Osmanskoga carstva. S početka 20. stoljeća grupa Bošnjaka iz istočne Hercegovine iselila se u Ameriku. Većina njih nastanila se na području ÄŒikaga 1902. godine. Oni su već 1906. godine organizirali “Džemijjetu-l-hajrijjeh  – Muslimansko uzajamno potpomagajuće društvo“. Ta je organizacija ipak ostala lokalnoga karaktera i uglavnom je okupljala Bošnjake koji su živjeli u tom području. Na kraju Drugog svjetskog rata, zbog okolnosti koje su nastale kao rezultat okončanja rata, nekoliko hiljada Bošnjka iselilo se iz BiH. Budući da se ta emigracija tretirala kao “neprijateljska“ o njoj se u historijskoj i etnografskoj literaturu u pravilu ništa nije pisalo. Njene aktivnosti osvijetlio je dr. Mustafa Imamović u svojoj knjizi “Bošnjaci u emigraciji – monografija bosasnkih pogleda 1955-1967“. Većina ekonomskih emigranata, koji su se iseljavali iz BiH,  s kraja 1960-tih godina živjela je u njemačkom i engleskom govornom području. Naglo povećanje broja Bošnjaka u dijaspori uzrokovano je agresijom na njihovu matičnu domovinu BiH (1992-1995). Dijasporalne zajednice u pravilu imaju pravo značenje samo kada je snažna, moćna i organizirana njihova matična država. Bošnjačka dijaspora nije bila, nažalost još uvijek nije, potpomognuta državom BiH. Dijaspori nisu ponuÄ‘eni obrazovni, kulturni, politički, pa moglo bi se reći ni vjerski programi od institucija njihove matične države.

Značajnije organizacione forme u bošnjačkoj dijaspori pojavile su se tek krajem 20. stoljeća, paralelno s teškim godinama agresije na BiH. BiH tokom 20. stoljeća nije imala puni državni i politički subjektivitet te je razumljivo da nije ni mogla ostvarivati veze sa svojim graÄ‘anima koji su živjeli u inozemstvu. Zato se bošnjačka dijaspora formirala na vjerskome identitetu i oskudnim kulturnim obrascima i okupljala oko snažnih ličnosti koje su afirmirale vrijednosti bosansko-muslimanskog kultrurno-povijesnoga kruga. U organizacionom smislu jedinu stabilnu strukturu meÄ‘u Bošnjacima u dijaspori ima Islamska zajednica, kroz džemate koji su uglavnom povezani na razini države u kojoj žive. Dakako da sve zajednice nisu podjednako dobro organizirane niti sve postižu zadovoljvajuće rezultate. ÄŒinjenica da je Islamska zajednica jedina organizacija koja povezuje Bošnjake pokazuje da oni još uvijek svoj identitet više čuvaju kroz vjerske forme. To dalje pokazuje oskudnost nacionalnih, kulturnih i obrazovnih institucija i programa što ima posebne implikacije na razvoj bošnjačke dijaspore i nedovoljnu afirmaciju njihovog nacionalnog i kulturnog identiteta.
 
Posljednjih godina povećan je broj izgradnje mesdžida, džamija, poboljšana mektebska nastava, povećan broj džematlija, doprinosi u razvoju izgradnje zgrada bosasnko-hercegovačkih amabasada, podržavanje raznolikih vjerskih, kulturnih, nacionalnih, političkih, ekonomskih i dr. aktivnosti meÄ‘u Bošnjacima u dijaspori ali i u BiH. Na temelju ovih pokazatelja primjetni su značajni pomaci u afirmiranju vjerskoga i nacionalnoga identiteta Bošnjaka. Kičma organizacione strukture bošnjačke dijaspore jest Islamska zajednica kroz džemate. Džemati u bošnjačkoj dijaspori uglavnom djeluju u zemljama razvijene demokracije, stabilnih ekonomskih i političkih odnosa u društvu, u državama u kojima se poštuju ljudska i religijska prava.

U prošlosti su za bošnjačku dijasporu bile otežavajuće okolonosti u traganju za organizacionim formama, obrazovnim, kulturnim i vjerskim programima, te političkom djelovanju što ona nije imala svoju intelektualnu elitu koja je mogla organizirati i osmisliti djelatnosti kroz spomenute okvire. Drugo, bošnjačka dijaspora je relativno siromašna dijaspora, nju sačinjavaju u najvećem broju ljudi srednjega i nižeg društvenoga sloja, koji mogu zadovoljiti svoje vlastite egzistencijalne potrebe, no njihova izdvajanja za potrebe šire zajednice su skromna. Sastav bošnjačke dijaspore ni danas nije puno bolji. Malo je imućnih pojedinaca, a mnogo siromašnih, puno je unesrećenih ljudi silom prognanih iz BiH. Treće, za razliku od drugih naroda iz bivše Jugoslavije, rijetki bošnjački politički disidenti, nisu bili uz svoj narod. Stanje se u tom smislu još uvijek nije značajnije promijenilo.


Mnogi problemi s kojima su se suočavali ljudi u dijaspori nastali su usljed stihijskoga nastanka i razvoja džemata, mešetarenja političkih i inih kulturnih, pjevačkih i humanitarnih izaslanika po džematima, bošnjačkim i zavičajnim klubovima, humanitarnim i drugim organizacijama. S poboljšanjem ekonomskih i političkih prilika te stabiliziranjem sigurnosne situacije u BiH stanje se stabilizira i u bošnjačkoj dijaspori. Najvažniju ulogu u dijaspori  morali su na sebe preuzeti  imami i džemati, čak i obaveze koje svaka država ima prema svojim graÄ‘anima. Dok se naše susjedne države bore za svoje graÄ‘ane i za njihovu djecu organiziraju dopunsku nastavu iz nacionalne grupe predmeta tu obavezu za bošnjačku djecu preuzimaju bošnjački džemati. U centrima u kojima se okupljaju džematlije paralelno se afirmira vjerski i nacionalni identitet. Zabrinjavajući je nemaran odnos predstavnika države prema organiziranju dopunske nastave za djecu iz BiH.

Obrazovanje je osnovni izvor za razvoj i afirmaciju nacionalnog, kulturnog i vjesrkoga identiteta. Snažan i osmišljen obrazovni sistem najvažnija je garancija očuvanja svekolikog bošnjačkog identiteta. Ohrabrujuće djeluju pokazatelji o procjeni broja studenata porijeklom iz BiH na univerzitetima u SAD-u. Bošnjačke organizacije govore o nekoliko hiljada studenata. S druge strane  pokazatelji govore da je u njemačkom govornom području broj studenata Bošnjaka procentualno njihovom broju još uvijek neznatan.

Drugi važan segment za razvoj bošnjačke dijaspore jest zajednički program kojeg treba realizirati i primjenjivati Islamska zajednica. Mada Bošnjaci žive u zemljama u kojima se govore različiti jezici mektebsku nastavu u džematima, usprkos odreÄ‘enim prijedlozima da se ona obavlja na jeziku zemlje u kojoj ljudi žive, treba održavati na bosanskom jeziku. Jezik je komunikacijski okvir koji će sačuvati naše posebnosti i očuvati vezu meÄ‘u Bošnjacima koji svoje obrazovanje, pa i evropski identitet, razvijaju u različitim zemljama.  Mektebska nastava na bosanskom jeziku je veza izmeÄ‘u treće i slijedećih generacija Bošnjaka koje će ukoliko zaborave jezik izgubiti identitet, patiti od krize identiteta ili se potpuno asimilirati u društvu u kojem žive. Zato Islamska zajednica ima važnu ulogu i u razvoju jezičkog i kulturnoga identiteta.

U našim životima simboli imaju važnu ulogu. Znanost, umjetnost, nacija i religija imaju svoje simbole. Simboli su sastavni dijelovi svakog nacionalnog i religijskog identiteta. Simboli integriraju pojedinca u zajednicu, on se često poistovjećuje sa zajednicom kroz simbole. Najstariji znakovi - simboli koji ukazuju na tragove stoljetnog prisustva Bošnjaka u Evropi i Americi jesu nišani, mezaristani u Austriji, Americi i drugim zemljama. Oni su specifični, pogotovo oni stariji, u odnosu na druga muslimanska mezarja i odražavaju bosanski muslimanski identitet. Bošnjaci su kao svoj vjerski simbol, bez obzira na sva osporavanja, uzeli polumjesec i zvijezdu sa zelenim bajrakom. To potvrÄ‘uju fotografije Bošnjaka načinjene na godišnjim susretima u ÄŒikagu dvadesetih godina 20. stoljeća. Taj simbol se razvijao kao službeni znak Islamske zajednice. U suvremenom svijetu Bošnjaci u dijaspori najčešÄ‡e unutrašnji ambijent mesdžida i prostora gdje se obavljaju namazi dekoriraju onako kako su to njihovi preci stoljećima činili u BiH. Po tome su prepoznatljivi svi bošnjački mesdžidi bez obzira u kojoj se zemlji nalaze. Rijetke džamije s munarom koje su Bošnjaci uspjeli sagraditi izvan BiH pokazuju odanost svom vjerskom identitetu. Dakako da munara u dijaspori ima značajniju ulogu, veću simboliku i snažniju duhovnu i psihološku potporu kao i ukorijenjenost u zemlju i društvo gdje se ona nalazi. Ona je svjedok postojanja muslimana na odreÄ‘enom području i poruka roditeljima da svoju djecu  obrazuju za prostor i vrijeme u kojem se nalazi objekat kojeg je generacija entuzijasta imama i džematlija uz velika odricanja uspjela sagraditi. Džamija u dijaspori ima “značajniju” ulogu negoli u zemljama gdje su muslimani većinska zajednica. Džamija je mjesto za afirmiranje vjerskog, kulturnog, i jezičkog identiteta. Ona treba pomoći pojedincu da prevaziÄ‘e “praznine” koje postoje izmeÄ‘u njegovog identita kojeg stiče u društvu u kojem živi i identiteta kojeg je naslijedio od svojih roditelja. Zato su simboli važni za razvoj identiteta svakoga čovjeka. Nažalost, bošnjački simboli i simboli države BiH uslijed poznatih okolnosti nisu dovoljno zaživjeli u našem narodu.  Tu svijest valja tek razvijati.

 

 

7.4. DETALJNA ANALIZA NAUCNO ISTRAZIVACKOG UPITNIKA

 

ISKUSTVA KANADSKIH BOSNJAKA U KANADSKOM KULTURNOM MOZAIKU

 

Postoje mnogi faktori koji su doveli do narušavanja  sistema vrijednosti kod kanadske bošnjačke dijaspore. Jedan od glavnih faktora je nedostatak adekvatnog odgovora na izazove s kojim se zajednica susreće. Današnji roditelji sve manje su u stanju da ispune ulogu vodiča u razumijevanju okruženja u kojem im djeca odrastaju. Vrijednosti na kojima počiva bosnjacki identitet pod pritiskom okruženja i savremenih izazova se urušavaju. Ovo je evidentno kod svih generacija, tako ćemo vidjeti da roditelji pričaju engleski s svojom djecom a ujedno se žale kako im dijete slabo priča bosanski. Generalno, omladina djeluje zbunjeno tako da se jedni stide vlastog identiteta (kompleks niže vrijednosti) pa se odlučuju identificirati s kolektivnim identitetom okruženja u kojem žive, dok drugi bi željeli formirati sopstveni vrednosni sistem koji se ogleda kroz imanje skupocjenog auta, atrktivan izgled i dobar provod, noćne klubove i u tom vide jedini smisao života. Kad roditelji otkriju da im dijete posjećuje mjesta gdje su lahko dostupna psihostimulativna sredstva i da je postalo žrtva, alkohola, droge, tada bi sve dali i uradili da ga spase, al obično bude kasno.

 

Dobra je vijest, da postoji odreÄ‘eni broj porodica koje su uspješno odgovorile na izazove i savladale ovu krizu te je identitet kod njihove djece neupitan. Bošnjačka omladina u dijaspori prepustena sama sebi, porodica nije u stanju odgovoriti na postojeće izazove a nemamo odgovarajuće institucije koje bi se bavile problemima omladine.

 

Za opstanak zajednice i prevenciju od asimilacije potreban je sistemski pristup ovom problemu s ciljem afirmacije i održavanja identiteta kod budućih generacija.

 

ÄŒetiri glavne komponente našeg identiteta koje nas čine Bošnjacima su: vjera, jezik, kultura, historija. Obzirom da Bošnjaci, ma gdje življeli, vežu svoj identitet za BiH, u tom kontekstu ćemo razmatrati ovo pitanje.

 

Dijaspora bez matične države je kao “repa bez korijena”, ako izgubimo matičnu državu (bilo fizički ili emotivno) ondar smo izgubili naš identitet. Gubitkom države gubi se pravo na jezik i nacijonalno izjašnjavanje a često i pravo na vjeru, jer država je ta koja svojim mehanizmima garantuje očuvanje našeg identiteta.

 

Jasno da je vjera glavna komponenta i da dolazi na prvo mjesto prioriteta, bez nje bi smo izgubili onaj svijet što predstavlja najveći gubitak. MeÄ‘utim, takoÄ‘er je jasno da je vjera i jedina komponenta koja nas razlikuje od naših komšija, ali ipak kad je riječ o identitetu sama ona nije dovoljna za njegovu potvrdu u našem slučaju. Drugi set komponenti identitea je onaj koji nas veže za domovinu našeg porijekla i stoga kako god smo dužni odgajati našu djecu u duhu islama takoÄ‘er smo dužni naučiti ga bosanski jezik i usaditi u njega osjecaj pripadnosti bošnjačkoj naciji kao i ljubav prema BiH bez obzira na kojoj tački zemaljske kugle da živimo. Gubljenjem bilo koje gore pomenute komponente, gubimo naš identitet.

 

Bosanski jezik  kao jedna od osnovnih odrednica identiteta Bošnjaka često je osporavan od naših istočnih i zapadnih susjeda a kadkad i mi sami nismo mu pridavali potrebni značaj.  Jezik predstavlja kičmu nacije a time i države pa stoga se može staviti i znak jednakosti

jezik = nacija = drzava, bez jezika ostalo dvoje neodrživo.

 

Ako pokušate razgovarati na bosankom s bošnjačkom omladinom u Kanadi naići će te na teškoće, neće vas razumjeti. Zašto je to tako? Nisu imali sistemski pristup učenju jezika nego je učenje i pričanje se svelo na porodicu i mali broj skola bosanskog jezika pri dzematima, što nije dovoljno. To otežava kommunikaciju s Bosnom i jačanje bratskih odnosa – barijera jezik.

 

Sve je uvrježenija pojava da čak i prve generacije koje su došle u Kanadu meÄ‘usobno pričaju engleski radije nego bosanski a da o djeci predškolskog uzrasta koja su imigrirala da i ne govorimo. Nameće se logično pitanje zašto je to tako? Jedini odgovor može biti ne izgraÄ‘ena svijest o svom identitetu. Kako je ondar moguće očekivati da ova omladina sutra nauči svoju djecu bosanski?

 

Mektebsku nastavu u džematima treba održavati na bosanskom jeziku. Jezik je komunikacijski okvir koji će sačuvati naše posebnosti i očuvati vezu meÄ‘u Bošnjacima koji svoje obrazovanje, pa i evropski identitet, razvijaju u različitim zemljama. Mektebska nastava na bosanskom jeziku je veza izmeÄ‘u treće i slijedećih generacija Bošnjaka koje će ukoliko zaborave jezik izgubiti identitet, patiti od krize identiteta ili se potpuno asimilirati u kanadsko društvu u kojem žive. Zato Kanadska bosnjacka islamska zajednica ima važnu ulogu i u razvoju jezičkog i kulturnoga identiteta.

 

Dijaspora treba BiH, a BiH treba dijasporu. Zašto je dijaspori potrebna BiH? Upravo zbog očuvanja našeg identiteta, jer samo tako sa očuvanim našim identitetom možemo pomoći sami sebi a i BiH.

 

Ono što je naša zajednica podhitno treba učiniti je da pronaÄ‘e sistemske odgovore na trenutne i predstojeće izazove koje su pred našom djecom i unučadima. Odgojiti mlade generacije koje će biti sposobne da odgajaju svoju djecu i unučadi u duhu naših vrijednosti.

 

 

Kako je kanadska bošnjačka zajednica pustila svoje korjene u kanadskom Kulturnom mozaiku neophodna je infrastruktura za nadolazeće generacije. Useljeničke generacije donijele su sa sobom jezik kulturu vjeru i sl. U cilju zadovoljenja potreba te populacije osnivaju se vjerske i nacionalne institucije po mjeri ove populacije. RoÄ‘enim u dijaspori staviti na raspolaganje institucije koje bi nadogradile ono s čime su njihovi roditelji ili djedovi donijeli iz Bosne. Dakle pored postojecih institucija potrebne su nam obrazovno-odgojne na prvom mjestu, koje će biti garant očuvanja identiteta naše omladine.

 

Pamćenje je sredstvo “preživljavanja” i važan element u izgradnji identiteta kako pojedinca tako i zajednice, stoga moramo učiti iz naše historije jer samo pamćenjem možemo se zaštiti od zla. Cilj je izgraditi kulturu pamćenja i prenošenja na mlade naraštaje prvenstveno kroz adekvatno obrazovanje. MeÄ‘utim samo znanje nije odreÄ‘ujući faktor našeg identiteta. Za razliku od znanja, sjećanja su dio nas jer imaju sposobnost da pokrenu emocije. Pamćenje ima za funkciju da osigura identitet tako što će prizvati zajedničku prošlost s kojom se možemo poistovjetiti kroz razne komemoracije, obrede i dr. sredstva prenošenja kulturnih vrijednosti.

 

Uzroci genocida nad Bošnjacima su, u načelu, ideološki i osvajačkog karaktera, sa ciljem da se u potpunosti uništi bosnjački narod. Stoga nadolazećim generacijama moramo ostaviti infrastrukturu preko koje će pronositi sliku o svojoj historiji, genocidu, u skoli, na fakultetu, na poslu, u društvu, istinu o zlodjelima i zločincima. Ne zaboraviti, pamtiti i upozoriti!

 

 

Naš primarni zadatak je odgajiti generacije koje će biti u stanju da na temeljima naših vrijednosti produciraju i odgajaju nove generacije Bošnjaka muslimana u Kanadi. Da bi ovo postigli potrebno je uvjeriti naš narod da ukoliko ne budemo radili zajedno i ne budemo družili se kroz naše institucije nećemo moći sačuvati naš identitet koji je već ozbiljno narušen. Ne smijemo dozvoliti da naša djeca zaborave, svoju vjeru, bosanski jezik, kulturu, osjećaj nacionalnoj pripadnosti i da vole BiH.

 

 

7.5. ZAKLJUCNA  ANALIZA NAUCNO ISTRAZIVACKOG UPITNIKA

 

ISKUSTVA KANADSKIH BOSNJAKA U KANADSKOM KULTURNOM MOZAIKU

 

DZEMAT OSNOVA - OCUVANJA BOSNJACKOG IDENTITETA U KANADSKOM KULTURNOM MOZAIKU

U sklopu istraživanja Iskustva Kanadskih Bosnjaka u Kanadskom Kulturnom mozaiku raÄ‘enog u deset  gradova Kanade zemalja svijeta na naučno - istraživačkom uzorku od 100 Bošnjaka iz različitih socijalnih, polnih, obrazovnih i ideoloških struktura, utvrdili smo sljedece;

Jedan, 96% ispitanika smatra da je džemat najorganizovaniji, najefektniji i najpostojaniji oblik organizovanja Bošnjaka u Kanadi, koji može sačuvati i jačati multidimenzionalno bošnjačko biće, koje je omeÄ‘eno islamom kao svojom duhovnom komponentom,  i u kome su sadržani: nacionalnost bošnjačka, bošnjačka historija, kultura, tradicija, običaji, bosanski jezik i patriotizam prema matici Bosni i Hercegovini.

Dva, 89% ispitanika smatra da su osnovni zadaci džemata: zaštiti sebe, svoju porodicu, svoj narod, svoju naciju i svoju vjeru od zla, nepravde, neistine, islamski odgojiti i obrazovati djecu, te očuvati i jačati islamsku – duhovnu  komponentu bošnjačkog multidimenzionalnog bića I predstaviti islam u Kanadi kao vjeru mira, tolerancije, postovanja, prihvatanja, priznavanja drugog i drugacijeg.

Tri, 94% ispitanika smatra da se podvojenost kanadskih Bošnjaka u vjeri može rješiti jačanjem viših oblika islamskih institucija. Podvojenost unutar džemata i izmeÄ‘u džemata predstavlja veliki problem, ne samo u procesu očuvanja i jačanja islamske komponente bošnjačkog bića, već i u očuvanju i jačanju multidimenzionalnog bošnjačkog nacionalnog bića uopšte. U tomsmislu treba razmisljati o formiranju Islamske zajednice kanadskih Bosnjaka.

Četiri, 78% ispitanika smatra da je stanje vjerskog kadra u kanadskoj bosnjackoj zajednici nezadovoljavajuće. Premalo je vjerskog kadra sa visokom stručnom spremom. Nedostaje dosljedna kadrovska politika u ovoj oblasti. Također nedostaju jasni kriterijumi po pitranju izbora imama.

Pet, 89% smatra da je osnovni problem kanadskih Bošnjaka u pravilnom shvatanju islama, koji mezheb sljediti i koja je najispravnija forma prakticiranja islama.To dovodi do zbunjenosti Bošnjaka koji traže jasna objašnjenja po ovom pitanju.

Šest, 86% ispitanika ocjenjuje ulogu Islamske zajednice Bosne i Hercegovine pozitivnom. Uloga te zajednice se ocjenjuje pozitivnom ne samo u procesu jačanja islamske komponente bošnjačkog bića, već i u procesu jačanja ukupnog multidimenzionalnog nacionalnog bošnjackog bića i ideje bosne i bosasnkog duha, tog svojevrsnog bosanskohercegovačkog  puta u vjerski, nacionalni i kulturni dijalog, što se u modernom svijetu zove multikulturalizam, a u Kanadi Kulturni mozaik.

Sedam, 73% ispitanika smatra da provedene reforme u vjerskom životu kanadskih Bošnjaka nisu dovoljne. Traži se nastavak reformi u ovoj oblasti. Posebno se traže modusi za prevazilaženje podvojenosti unutar džemata i izmeÄ‘u džemata, te izmeÄ‘u različitih islamskih organizacija.

Osam, 91% ispitanika smatra da su roditelji kao prvi i najvažniji učitelji i odgojatelji najodgovorniji za islamski odgoj djece.

Devet, 87% ispitanika smatra da je porodica osnovna čelija i stub islamske zajednice. MeÄ‘utim porodica na Zapadu nije isto što i porodica u Bosni i Hercegovini. Paralelno sa tim džemat na Zapadu nije isto kao i džemat u Bosni i Hercegovini. U tom smislu traži se promjena metoda i sadržaja rada džemata, posebno mekteba. Prije svega se traži učenja maternjeg bosanskog jezika unutar džemata, jer djeca komuniciraju uglavnom na engleskom jeziku i prijeti im asimilacija i zaborav. U tom smislu se podržava ne samo održavanje mekteba na bosanskom jeziku, već i otvaranje škola bosanskog jezika pri džematima u kojima bi se pored maternjeg jezika izučavala bošnjačka i bosanska historija, tradicija i kultura.

Deset, 76% ispitanika smatra da veza izmeÄ‘u džemata i drugih oblika vjerskog organizovanja Bošnjaka u Kanadi i Islamske zajednica Bosne i Hercegovine matice nije zadovoljavajuća.

Jedanaest, 79% ispitanika smatra da imami nisu dovoljno motivirani za rad. Istovremeno 82% ispitanika smatra da imami trebaju imati viskoku stručnu spremu za obavljanje imamskih poslova.

Dvanaest, 80% ispitanika smatra da imame trebaju birati džematski odbori. Isti procenat smatra da bi jedino sama dijaspora u Kanadi trebala birati svoga muftiju.

Trinaest, 76% ispitanika smatra da Bošnjaci nisu razjedinjeni koliko su nepovezani.

ÄŒetrnaest, 91% ispitanika smatra da je neophodno političko organiziranje i djelovanju.Bošnjaka u Kanadi, potpuno odvojeno od vjere i vjerskih organizacija i zajednica.

Petnaest, 97% ispitanika smatra da je uloga bošnjačke inteligencije u razvoju džemata slaba. Bošnjački intelektualci još nisu prepoznali zlo i zločinca, još nisu stali na stranu žrtve, uglavnom šute, neki čak i perom pucaju na Bošnjake i BiH. Kao što intelektualci ne mogu biti opravdanje za političare i njihove katastrofalne poteze, tako ni intelektualci ne mogu ostati bez moralne i stručne odgovornosti za svoje ideje na temelju kojih neko drugi djeluje ili ne djeluje. Mnogi “ intelektualci” rat u Bosni i Hercegovini nazivaju “primitivnim plemenskim konfliktom”. Ako je genocid i agresija u Bosni i Hercegovini bio “plemenski konflikt”, onda se “civilizirani ljudi” zaista trebaju plašiti konflikta u kome će učestvovati “civilizirana drustva”.

Šesnaest, 86% ispitanika smatra da Bošnjake niko ne može optužiti zbog toga što su izražavaju svoje simbole vlastite bitnosti i samobitnosti, svoje vjerovanje, misli ili ubjedjenja.

Sedamnaest, 84% ispitanika smatra da svako ima pravo na slobodu izražavanja., slobodu mišljenja, slobodu primanja i prenošenja informacija i ideja, bez mješanja javne vlasti. Svako ima pravo na slobodu misli, savjesti i vjere.

Osamnaest, 89% ispitanika smatra da je vakuf najpouzdaniji ekonomski resurs bošnjačkog naroda. On je prikupljan stotinama godina radi ekonomskog pomaganja vjerskih i socijalnih potreba Bošnjaka. Lišiti Bošnjake vakufa znaći lišiti ih njihovog ekonomskog resursa. Vakuf služi za održavanje vjerskih potreba Bošnjaka, za održavanje islama kao oblikovne konstante bošnjačkog bića. Kršenjem prava na vakuf, krši se zapravo bošnjačko pravo na ispoljavanje svoje vjere, što je zločin genocida koji se i dan danas još provodi.

Devetnaest, 95% ispitanika smatra da treba produkovati neku formu opšteg bošnjackog narodnog kongresa, koji bi usvojio rezoluciju kojom bi se tražilo da se bošnjačkom narodu vrati njegovo pravo na korištenje njegovih nacionalnih resusrsa, uključujući i vakuvsku imovinu. Jer, cilj gušenja vakufa jeste gušenje islama u Bosni i Hercegovini. Jer, bez džamije nema namaza, bez namaza nema muslimana, bez islama nema Bošnjaka, bez Bošnjaka nema Bosne i Hercegovine. Osnovni cilj rezolucije novog sve bošnjačkog sabora  bi bio da ostavi pisani historijski dokaz o zločinu genocida nad Bošnjacima, dokaz o dvoličnom odnosa spram Bošnjaka,  dokaz  snage Bošnjaka i njihove mogučnosti da se odupre strahovitim pritiscima, baš kako dolikuje jednom muslimanskom narodu.

7.6. ZAKLJUČNA RAZMATRANJA IZ ISTRAŽIVANJA

U današnje vrjeme kada su odnosi muslimanskog svijeta i zapada vrlo delikatni, kad i pored mješanja nacija, kultura, vjera i civilizacija dolazi do velikih predrasuda i nerazumjevanja, materjalno, organizaciono i kadrovsko jašanje bošnjačkih džemata u Kanadi je veoma vazan zadatak i cilj. Bošnjaci su žrtve laži i neistine. Takvi smo dijelom što drugi tako žele, a dijelom zato što mi sami ne znamo šta želimo. Bošnjaci vide svoju buducnost u Kanadi, ali ukoliko se laž ponovi stotinu puta, a istina niti jednom, Bošnjaci budučnosti neće imati u Kanadi.

Džemat kao osnovna islamska zajednica Bošnjakau Kanadi  treba kazivati istinu javno. Istinu širiti je imperativ vjernika. Zadača i cilj reformisanih džemata bio bi upravo to. Moderni džemati pored standarnih funkcija trebali bi da se bave: proučavanjem islama njegove kulture i civilizacije, pružanje usluga mladimi i starim Bošnjacima u smislu njihove edukacije i razbijanja stereotipa vezanih za islam, ocuvanje i jacanje bošnjačkog nacionalnog bića.

Džemati trebaju biti mjesta gdje će Bošnjaci tražiti odgovore o islamu. Isti trebaju saraÄ‘ivati sa drugim džematima i njegovati dobre odnose sa drugim islamskim i drugim vjerskim zajednicama u Kanadi.

Džemati trebaju biti otvoreni i sarađivati sa medijima, imati transparentnost i komunikativnost, Pravac rada džemata bio trebao biti ogranićen na interesnu sferu gdje džemat egzistira u Kanadi i Bosnu i Hercegovinu. Raditi lokalno, misliti globalno.

Džemati se trebaju izvući se iz jednoobraznosti i ponuditi Bosnjacima u Kanadi učenje islama na njima zainteresovan način.

Džemati trebaju izdavati vlastite biltene i publikovati ih javno.

Džemati trebaju poduzeti mjere zaštite svojih članove od mogučih bolesti koje se u kanadskom drustvu šire.

Džemat treba da vrati Bošnjaku povjerenje u samog sebe, kao Allahovog namjesnika na zemlji koji je odgovoran. Džemat treba da se bori protiv islamskog odnosno bošnjačkog pasivizma. Džemat treba da odgaja slobodne Bošnjake-dzematlije, duhovno jake da razgraniće istinu od krivde. Džemati trebaju širiti islam kao proces uspostave stvarnog mira koji se temelji na suživotu civilizacija, ne na njihovom sukobu. Džemati trebaju osloboditi Bošnjaka slijepog povoÄ‘enja za nekim, što je najlakše i najslabije rješenje, koje vodi u propast.

Bratimljenje Bošnjaka, bošnjački dijalog, ništenje više od stotinu različitih podjela unutar bošnjačkog nacionalnog bića na osnovama islama i razvijene odgovornosti pred Bogom su ključne djelatnosti savremenog džemata u Kanadi. 

“O ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali. Najugledniji kod Allaha je onaj koji ga se najviše boji, Allah, uistinu, sve zna i nije Mu skriveno ništa”. (El-hudžurat 13.) Ljudi su oduvijek puno putovali. Selili se iz mjesta u mjesto, države u državu. Nastajale su i nestajale čitave civilizacije. Posebno su muslimani bili prisiljeni na seobe. Gotovo da nema ni jednog poslanika, a da nije morao vršit hidžru. Neki bi se vraćali, a neki opet zauvijek ostavljali svoje rodne krajeve. Najpoznatija je hidžra posljednjeg poslanika Muhammed, s.a.v.s., iz Mekke u Medinu. Seobe muslimana nastavljene su i poslije smrti Muammeda, s.a.v.s., pa sve do današnjih dana. Danas smo svjedoci možda najvećeg pokretanja muslimana u povijesti. Malo je država iz kojih muslimani ne sele. Ovako je i sa bosnjackim narodom. Bosnjaci su zapravo stoljećima u pokretu. U posljednjem ratu pokrenuto je gotovo kompletno stanovništvo. Ogroman broj Bosnjaka obreo se tako i u većini zapadnih zemalja. Niko se, naravno, nije pripremao za to, pa je većina Bosnjaka doživjela pravi šok prilikom susreta sa zapadnim kulturama. Jedan dio Bosnjaka je i ostao u šoku. Za prave vjernike nije bilo dileme. Svjesni poruke iz ajeta iz uvodnog dijela, oni su se znali uvijek postaviti kako treba. U toj orijentaciji bitno mjesto zauzimaju i sljedeće riječi Allaha, dž.š.,: «Reci: «O sljedbenici Knjige, doÄ‘ite da se okupimo oko jedne riječi i nama i vama zajedničke: da se nikome osim Allahu ne klanjamo, da nikoga Njemu ravnim ne smatramo i da jedni druge, pored Allaha, bogovima ne držimo!» Pa ako oni ne pristanu, vi recite: «Budite svjedoci da smo mi muslimani!» (Ali Imran 64.) Navedimo ovdje i sljedeći ajet, odnosno dio ajeta: «...Jedni drugima pomažite u dobročinstvu i čestitosti, a ne sudjelujte u grijehu i neprijateljstvu; i bojte se Allaha, jer Allah strašno kažnjava.» (El-maide 2.) Kanada u kojoj živimo (pre)puno je razlicitih izazova i zadataka, potreba i ocekivanja. Cini se da je ova generacija nas muslimana, u Kanadi, posebno više izložena velikim izazovima i zadacima. Da li je dovoljno spomenuti izazov života u tudjini, daleko od rodnog doma i matice domovine? Da li je dovoljno napomenuti zadatak koji imamo, živjeti u duhu islama; Kur'ana i Sunneta!? Medjutim da li je to tako? Ako nije, kako jeste?  Ovdje je svakako potrebno, odmah na pocetku, bar ukratko, pojasniti ove termine, pojmove, šta je to integracija, šta izolacija a šta asimilacija? Integracija je sociloski pojam kojim se oznacava ukljucivanje razlicitih etnickih ili vjerskih elemanata populacije u jednu zajednicu, državu ili Uniju. Integracija podrazumjeva jednake mogucnosti i prava za sve clanove tog društva. Izaolacija je proces odvajanja necega ili nekoga od ostalih ili takva situacija kada je osoba ili grupa sama odvojena od svih ostalih. Asimilacija je sociloski pojam kojim se oznacava proces u kome pojedinci ili grupe bivaju apsorbovani od dominantne kulturne druge grupe. Ovaj pojam se najcesce spominje kada se govori o doseljenicima u nove zemlje, gdje se oni u susretu i komunikaciji sa drugima mjenjaju i sve više postaju kao oni, domcini. Kod pojedinaca (ili grupa) ponekad se javljaju želje da ostave barem neke tragove svoje prethodne kulture, vjere ili tradicije i sl, dok se sam proces odvija u etapama, ponekad (i ponegdje) brže, ponekad sporije. Kada se novi clanovi nekog društva ne budu mogli prepoznati od strane starih clanova onda govorimo o potpunoj asimiliaciji.  Opravdano se namece pitanje: u kojem procesu se Bosnjaci u Kanadi  nalaze; ako se nalaze u procesu integracije šta je potrebno uciniti da se to još poboljša i eventualno ubrza, ako se nalaze u procesu izolacije, šta je potrebno uciniti i otamo se 'izvuci', a ako se, nedaj Bože, nalaze u procesu asimilacije, šta je potrebno uciniti da bi taj trend se usporio a potom zaustavio? Ovo je za Bosnjake u Kanadi jako važno, toliko vazno da svaki dan se upitamo kuda i u kojem pravcu idemo, u kom procesu se nalazimo? Šta je sa bosnjackim identitetom kom pripadamo? Blijedi li bosnjack tradicija i kultura koju imamo? Gubi li se bosnjacka nacija / nacionalnost koju smo mukotrpno vratili? Nestaje li bosnjacka vjera kojoj pripadamo? Svakako, brojna su i druga pitanja na koja treba valjan odgovor dati, a ovo su kljucna. Navodim bar jedan kur'anski ajet i hadis Poslanika, izrecenih u ovom kontekstu: Allah dž.š., nam poručuje da se držimo ispravne vjere, pa u 153. ajetu Sure El-En'am, kaže: „I doista, ovo je moj pravi put, pa se njega držite i druge puteve ne slijedite, pa da vas odvoje od puta Njegova! Eto, to vam On nareÄ‘uje, da biste se grijeha klonili.“ (El-En'am, 153) Potkraj februara, 10 h.g., 632 god po Isa-u a.s., Muhamed a.s. je obavio poslednji i oprosni hadz kojom prilikom je, izmedju ostalog (o)poručio: „Ja sam vam ostavio sto ce vas voditi, Knjigu Boziju, koja če vas, ako je se vjerno pridrzavate uvijek čuvati da ne zalutate s pravog puta, sa staze pravde i istine. To je knjiga jasna i pozitivna, koju je sam Allah objavio. Imate pred sobom cjeli moj zivot, moje riječi i moja djela. Sve sto sam govorio i radio, nastojao sam da to bude u potpunom skladu sa Bozijim naredzenjem.” Dakle, ma gdje bili i u bilo kojoj sredini zivjeli, mi se pozivamo da zivimo u duhi islama – pravog puta na temelju glavnih izvora: Kur’ana i Sunneta. Više nego ikad ranije, Kanadski Bosnjaci trebaju uočiti važnost svog odnosa prema svojim izvorima, tradiciji i identitetu. Evo kako poznati savremeni islamski ucenjak S.H.Nasr vidi tumačenje tradicionalnog islama, islama u okvirima tradicije. On kaze: ”Tradicionalni islam obuhvata ne samo Kur′an i Hadis, a to je zapravo stablo islama,  već sve usmene i pisane vjerske tradicije, interpretacije Kur‘ana i hadisa, sve ponovne potvrde te  Istine u znanostima, mišljenjima, umjetnosti. Tradicionalni islam je islam koji se rascvjetava na tom stablu, koji raste na tom stablu preko svih njegovih grana. Ne možemo kazati  ″sjedeći″ na toj jednoj grani da je to samo islam, a druge nisu.   Stablo, korijen, grane, sve je to islam. Nema grane koja će opstati živa bez stabla i korijena, niti je dobro korijenu i stablu bez grana.“ Bosnjacki cuveni alim, Mehmed Handžic, rahmetullahi ‘alejhi, u svom jednom radu pisanom 1943 godine pod naslovom: “Cuvanje muslimanskih obicaja” kaže: “Jedna od važnih dužnosti svakog muslimana je, da cuva muslimanske obicaje i da ih se uvijek pridržava, a da se kloni i izbjegava svaki nemuslimanski obicaj, koje bilo vrste on bio. Muslimanski obicaji su nekada i vjerski propisi, a nekada su jaka ograda koja cuva vjerske propise, i neda da se pocnu osipati. Naša vjera od nas traži da ne primamo nikakve obicaje koji služe kao obilježje druge vjere. Alejhisselam kaže: ”Razlikujte se od nevjernika!” U ovome hadisu Alejhisselam od nas zahtjeva da ne primamo nikakve nemuslimanske obicaje koji služe kao iskljucivo obilježje nemuslimana, i od nas traži da se razlikujemo od nemuslimana. To je za zajednicu vrlo važna stvar. To joj cuva cjelinu od raspadanja i njenu samostalnost. Napustivši to, zajednica se pocne rasipati, a cjelina raspadati. U obrnutom slucaju, držeci se strogo toga, cuvamo i jacamo svoju zajednicu i cjelinu.”  Veoma je važno da se pravilno integriramo u kanadsko drustvo u kom živimo i radimo. Sjetimo se na ovom mjestu tvrdnje Jana Assmana koji je u Kulturnom pamćenju kazao ’da narodi ne nestaju biološkim nestankom već gubitkom identiteta i procesima asimilacije.’ A malim zajednicama, kakvi su Bošnjaci u Kanadi prijeti istinska opasnost asimilacije ukoliko se ne uloži dodatna kolektivna ali i individualna energija u očuvanje onih vrijednosti koji nas čine različitim. Analizirajuci veze koja postoji izmeÄ‘u islama i bošnjačke nacije dosao sam do zaključka da vjerski obredi kao što su mevludi, pored dva bajrama i hidžretske nove go­dine u sebi nose elemente simbola etničkog identiteta. Znaci nacio­nalnog prepoznavanja u ovim simbolima nastali su kao odgovor na potrebe pojedinaca da se identifikuju sa zajednicom kojoj pripadaju.   S druge strane, islamski blagdani  kao javni, ali i porodični obred dobivaju na značaju u razumijevanju bošnjačkog etničkog identiteta ako se zna da porodica ima jednu od najvažnijih uloga u životu pojedinca u njegovoj emotivnoj i psihičkoj strukturi. Ona se kroz povijest poka­zala i danas se pokazuje kao dragocijeni nosilac socijalnih vrijednosti, nezamjenjiv konstitutivni elemenat šire društvene zajednice.  Ako prošetamo po sjećanjima na vlastito djetinjstvo, barem je­dan dio nas otkriće značenje koje imaju islamski blagdani.   Jedna od najvaznijih poruka istrazivanja je: Ostanite to što jeste. ÄŒuvajte i očuvajte svoju vjeru, kulturu i tradiciju. Gubitak identiteta plaća se ropstvom i poniženjem. Na osnovu navedenog da se zakljuciti; izazovi kanadskih Bosnjaka su brojni, a zadatak je jedan i jasan: sacuvati identitet kom pripadamo, prenijeti emanet islama na potomke i mladje generacije koje moramo i odrzati slogu i jedinstvo koje trebamo. Na ovom putu, cilj nam je da budemo subjekti ovih procesa i da ih usmjeravamo u željenom pravcu, a ne da postanemo njihov objekt i izgubimo utjecaj na njihovo kretanje.       Inspiriran željom za činjenjem dobra musliman prihvata sve što je u toj službi. Takva orijentacije pokazala se i kroz povijest veoma uspješnom. Gdje su god muslimani dolazili prihvatali su sve što je bilo dobro. Poznato je i da su na taj način nastajale odrÄ‘ene odredbe u šerijatskom pravu, uz jedini uvjet da se ne suprotstavljaju osnovnim izvorima Kur´anu i Sunnetu. ÄŒak su i neki običaji uvrštavani u osnove šerijatskog prava. Ovo je islamsku državu činilo atraktivnom i modernom za sve njene stanovnike, uključujući i one koji nisu bili muslimani. Danas, kao nikada do sada, kanadski Bosnjaci se susreću sa bezbroj novih dilema. Prihvatiti ovo ili ono. Asimilirati se, segregirati se, ili se pak integrirati. Bilo koja od prve dvije alternative vodi u rizik nestajanja, odnosno permanentnog sukoba. Prihvatanjem svega s čim se susretne musliman će polahko gubiti identitet i već sa drugom generacijom ostati bez korijena, a bez korijena njegova druga generacija ostaje nekako izvan svega, prihvatajući po inerciji gotovo sve što je negativno. Ovo i državama domaćinima stvara velike probleme, jer se upravo tu regrutira najviše budućih kriminalaca. Jedan broj muslimana se zatvara u posebne kvartove, organizira džemate, udruženja, škole, čak i firme. To samo po sebi nije loše, ali je problem što je to sve izvan postojećih sistema i u gotovo stalnom je sukobu sa stvarnošÄ‡u. Ovo dalje jedan dio omladine vodi u radikalizam, a drugi opet u kriminal, jer im u segregiranim sredinama jednostavno postane tijesno, i fizički i psihički. Imamo li sve ovo na umu, dileme zapravo ne bi trebalo ni biti. Muslimanu je integracija čak obaveza. Integracija sa svim što je pozitivno dužnost mu je. Musliman treba da bude u prvim redovima borbe za ljudska prava. Po uzoru na Poslanika, a.s., on mora voditi brigu o okolišu, životinjama, o klimi općenito. Briga za susjeda takoÄ‘er je jedna od bitnih komponenti dobrog muslimana. Za sve to se mora naoružati korisnim znanjem. Musliman mora biti meÄ‘u onima koji se bore protiv zloupotrebe alkohola, droge i svega što je destruktivno u društvu. Ova borba često zahtijeva i politički angažman. Ni ovaj angažman mu ne treba biti stran. Ovu borbu musliman ne može voditi sam ili samo sa muslimanima. Za ovo je potrebna mobilizacija svih dobronamjernih. I zato je integracija neophodna. Na drugoj strani, nema integracije sa onim što je Allah, dž.š., zabranio, bez obzira što se to ponekad smatra zaostalim. Kompromisa ne može biti sa alkoholom, kockom, bludom, nasiljem i svim drugim oblicima destrukcije. Borba protiv ovih zala muslimanu je čak obaveza, naravno, onoliko koliko okolnosti dozvoljavaju. Integracija u dobru je  moguća, bez obzira što često čujemo da je sve usmjereno protiv islama i muslimana. Veliki je broj vrlo uspješnih pojedinaca muslimana danas u svijetu koji uživaju veliki ugled i kod nemuslimana. Istinske vrijednosti se svugdje cijene. Prilagodjavanje novoj sredini, strani jezik, odgajanje djece, briga o starijim, sve su to problemi i izazovi sa kojima se svakodnevno suocavamo. Dodamo li tome ubrazanu asimilaciju nase omladine koja svjesno izbjegava sve sto je bosansko – nas jezik, obicaje, religiju, onda je jasno da je problematika asimilacije i integracije nesto sto se tice svakog od nas. Dakako da je prilagodjavanje novoj sredini nesto sto je samo po sebi razumljivo, ali mogu kanadski Bosnjaci  postati Kanadjani, a ne prestati biti Bosanci. Kako?  Osnivanje klubova, kulturno-umjetnickih i sportskih drustava, i posebno pokretanje sredstava informisanja na maticnom, bosanskom jeziku. Jer, zajednica bez novina i radija je gluhonijema zajednica, prakticno osudjena na odumiranje i potpunu asimilaciju. Prikupljajući informacije o našim ljudima u Kanadi i dokumentirajući naše postojanje ovdje, potražio sam informacije o BH graÄ‘anima generalno, koji su počeli dolaziti u Kanadu prije više od stotinu godina. Prelistavajući veoma oskudni repertoar kredibilnih izvora dolazim do zaključka da se prosječni Bošnjak danas ne razlikuje puno od onog od prije nekih stotinjak godina. I ti Bošnjaci su tada dolazili pa gotovo s istim razlogom kao i mi danas što dolazimo ili što smo došli u bliskoj prošlosti: Svi tražimo bolji život. Život koji će nam pomoći da prebrodimo poteškoće koje smo prošli, istovremeno nam nudeći bolje sutra za našu djecu. Ono što mi je zapalo za oko tokom istrživačkog rada jeste jedan dio iz knjige “Imigracija i Asimilacija”, dr. Senad ef. Agica, objavljenog 2004. godine u kojem se kao anamneza nudi slučaj jednog Bošnjaka koji je došao u Sjedinjene Države 1902. godine. Dobri Bošnjak je i tada kao i danas zamišljao svoj dolazak i egzistenciju u “tuÄ‘oj” zemlji kao nužno zlo, koje će trajati jedan odreÄ‘eni niz godina nakon čega slijedi povratak u Bosnu i Hercegovinu, formiranje porodice (za nas koji nismo to još učinili), te nastavak života onakvog kakvog mi želimo. Ono što Bošnjaci tog doba nisu shvatili jeste isto ono što današnji Bošnjaci ne shvataju i čemu pridaju toliko malo pažnje da već sada dovodi do teških situacija u našim porodicama. Zaboravili su na drugu generaciju Bošnjaka, tj. mladih naraštaja koji su stigli u Kanadu u dobi od godinu do petnaest ili su pak roÄ‘eni ovdje. Od samih ratnih i poratnih dolazaka naših ljudi ta generacija je danas izrasla u tinejdžere ili mlade osobe naše zajednice. Zbog generalnog zaboravljanja ove generacije ili bolje rečeno nedostatka rada i institucija da se brinu o njima,danas se javlja rascijep u komunikaciji i shvatanju prve i druge generacije Bošnjaka. Gledajući u nazad deset godina u svom radu sa BIC Hamilton  imao sam priliku posvjedočiti tom rascjepu generacija ne samo u poimanju današnjeg svijeta, te naše tradicije i kulture već i prekidu komunikacije koja nije uzrokovana de fakto lošim odnosima u porodici već jezičnom barijerom koja je stvorena tokom vremena, gdje roditelji ne pričaju dobro engleski jezik a dijete priča malo ili gotovo nikako bosanski jezik. Danas je stanje gore, mnogo gore. Kroz aktivnosti džemata u Hamiltonu sam takoÄ‘e imao priliku da radim sa mladima, te da učestvujem u organizaciji aktivnosti za mlade tokom ramazanskih i bajramskih dana našeg džemata. Sa vjerske, kulturološke, tradicionalne strane je situacija bila teska. Teško ili gotovo nikako se pričao bosanski jezik mada sam forsirao isti kroz najave, rezultate i slično, vladala je totalna ne zainteresovanost za stanje zajednice, svoje porijeklo, kulturu i tradiciju, do te mjere da su se pojedinci i javno distancirali od zajednice s izgovorom da to ne predstavlja način na koji se oni osjećaju te da se osjećaju onako kao što djelima pokazuju. I ono što je i najgore, javlja se pretjerani individualizam. Individualizam koji distancira te mlade ljude od društva, i od zajednice. Koji će ih eventualno dovesti do potpunog otuÄ‘enja od svoje bošnjačke zajednice a kasnije i od zajednice generalno. OtuÄ‘enje nije toliko strano kanadskoj kulturi koliko bošnjačkoj koja je puna interakcije i gdje nema mjesta za osamu i distancu, te stoga naša kultura nakon izvjesnog vremena može da predstavlja apsolutnog gubitnika ukoliko doÄ‘e do opcije uzmi ili ostavi, odnosno asimilacije. Ono što se dešava u Kanadi danas se zove u punom smislu asimilacija onako kako je J.W.Berry definisao u knjizi objavljenoj 1992 godine; “Asimilacija podrazumijeva odustajanje od svoje vezanosti sa kulturom porijekla i naklonjanje kulturi domaćina.” Što se u suštini i dešava sa našim momcima i djevojkama, te što je sa sigurnošÄ‡u već dobro zahvatilo naše tinejdžere a što je već i te kako ugraÄ‘eno u naše najmlaÄ‘e. Uzimajući u obzir veoma kratak period boravka zadnjeg vala Bošnjaka u Kanadi, možemo sa sigurnošÄ‡u tvrditi da se asimilacija naših ljudi odvija jednom zastrašujućom brzinom. Iako postoji kontra argument da je asimilacija potrebna kako bi se zaboravile sve strahote, i kako bi čovjek mogao da neometano funkcioniše u novom društvu, taj argument ne predstavlja dobru polaznu tačku za opstanak bošnjaka u Kanadi. A opstanak Bošnjaka u Kanadi u formi koja je najbliža Bošnjacima Bosne i Hercegovine je od krucijalnog značaja za sami opstanak Bosne i Hercegovine kao države a Bošnjaka kao nacije te sprečavanja ponovnih genocida i etničkih čišÄ‡enja. No ukoliko ostavimo Bosnu i Bošnjake u njoj po strani i pogledamo direktne koristi koje mi kao narod imamo od toga ko smo i šta smo, vidjet ćemo i tu velike pogodnosti. Bilo da se radi o duhovnom, kulturološkom ili tradicionalnom biću u nama mi nikako nismo siromašniji zato što smo Bošnjaci u odnosu da smo “samo” Kanadjani. Tako da nas kombinacija naše duhovnosti tj. naše vjere, naše kulture, naše tradicije istinski čini onim što jesmo, i bez toga bi u veoma kratkom vremenu bili izgubljeni prvenstveno kao narod, onda kao zajednica a na kraju i kao pojedinci. Danas se još ne nazire kolektivno shvatanje tog problema koji raste iz dana u dan i o kojem možemo da čitamo u novinama, na internetu a za čije rezultate saznajemo ne rijetko i u crnim hronikama. Ukoliko nastavimo ovim tempom Bošnjaci će se suočiti sa nestankom u ovom obliku u slijedećih 15-20 godina, u prilog tome idu na veliko rasprostranjena mijenjana imena, prezimena, imenovanja djece nebošnjačkim imenima, te generalna nezainteresiranost zajednicom, i stanjem u njoj. Shvatajući važnost neometane funkcionalnosti u našem novom društvu od iznimne važnosti je pronaći idejnu formulu rada koja će zadovoljiti sve naše potrebe, od socijalnih koje nas privlače ovdje do društvenih i duhovnih od kojih vučemo korijene i koje su krucijalne za naš opstanak. Zbog toga Bošnjaci uvijek moraju da traže balans izmeÄ‘u Kanade i BiH, te izmeÄ‘u dvije kulture uzimajući za sebe ono najbolje iz obje. Bošnjaci ovu pojavu nerijetko zovu pozitivna asimilacija ali ona je veoma lijepo definirana od strane Berry-a u gore pomenutoj knjizi kao integracija; “Integracija omogućava održavanje i opredjeljenje za kulturu porijekla istovremeno prihvatajući pozitivne vrijednosti kulture novog društva.” Prihvatajući pozitivne vrijednosti novog društva prosječan Bošnjak otvara vrata općeg prihvatanja u novom okruženju, istovremeno njegujući svoje kulturne vrijednosti na kojim je odrastao i koje ga čine onim što jeste pomažući u prezervaciji istinskih vrijednosti Bošnjaka. A istinske vrijednosti Bošnjaka se ne mjere u brzini asimilacije i prihvatanja više negativnih no pozitivnih vrijednosti koje izmeÄ‘u ostalog dovode do razbijanja familija, uništavanja djece i nestanka generacija i čitavih pokoljenja, no radije vode do boljeg razumijevanja, kulturoloških vrijednosti, duhovnosti i 1000 godišnje tradicije koja je izrodila nobelovce, oskarovce, svjetski ugledne sportiste i mnoge druge pozitivne ličnosti. Da bi došlo do integracije u društvo Bošnjaci po svaku cijenu moraju da zaustave dosadašnji trend asimilacije. Integrirati se u društvo možemo samo ukoliko smo složni i ukoliko nam je stalo do svakog od nas pojedinačno koliko i do samih sebe. Integrirati se možemo samo ukoliko podržavamao i gradimo institucije koje će raditi direktno na sprečavanju asimilacije i koje će se voditi potrebom Bošnjaka i zajednice a nikako potrebom pojedinaca da budu “kaponje”. Integrirati se možemo samo ukoliko zbijemo safove i krenemo naprijed i prestanemo da tapkamo u mjestu s nadom da ćemo se svi jednog dana vratiti u Bosnu. Možda neki od nas koji želimo da se vratimo to i uradimo, te se nadam da sam jedan od njih, ali statistički gledano veoma mali procenat imigranata se vrati u svoju zemlju roÄ‘enja, što nas treba dovesti do razmišljanja. Prema tome od nekih 30 hiljada naših graÄ‘ana u Kanadi tek možda nekoliko stotina će se vratiti u Bosnu i dočekati odlazak s ovog svijeta tamo. Zbog toga svi oni kojima je stalo do bosnjacke  zajednice u Kanadine mogu sa sigurnošÄ‡u tvrditi da se vraćaju “kući”. Onog trenutka kada se budemo koncentrisali više na povratak nego na naš život ovdje osuÄ‘eni smo na propast. Ne moramo se u procesu asimilirati ali se sa sigurnošÄ‡u nećemo niti integrirati a samim tim ostavljamo svoje porodice bez veze sa domovinom asimilirajući ih i ne shvatajući da to radimo. Zbog toga kao neko ko voli bosnjacku zajednicu ne mogu da kažem da se vraćam sa sigurnošÄ‡u, jer onoga dana kada kažem da se vraćam sa sigurnošÄ‡u prihvatam razmišljanje onog dobrog Bošnje sa početka teksta. Razmišljanje koje dovodi do utopije te nedostatka osjećajnosti koje je danas primjetno kod Bošnjaka a samim tim i do polaganog nestanka. Dovest će me do iluzornog razmišljanja da će svi naši problemi ovdje biti riješeni povratkom te da nema potrebe da radim ili uradim nešto za zajedničko dobro, i što je još i gore dovest će me u stanje lijenosti a lijenost je majka svih zli misli, a zle misli odvode od zajedničkog rada i zajednice te pravo u naš siguran nestanak. Spriječimo asimilaciju, podržimo integraciju, i zajedničkim radom kreiramo institucije koje će se brinuti o onima koje ostavimo iza nas. 6.8. REFERENCE 1. S. H. Nasr , « tumačenje tradicionalnog islama » 2.Mehmed Handžic, “Cuvanje muslimanskih obicaja” 3. Dr. Senad ef. Agic, Imigracija i asimilacija : iskustvo bosanskih muslimana u Chicagu 4. Prof. Mr. Emir Ramic, Historija Kanadskih Bosnjaka, 5. Prof. Mr. Emir Ramic, Uloga dzemata u ocuvanju i jacanju bosnjackog nacionalnog bica u dijaspori