Naučna istraživanja

Naučno istraživačke i sudske činjenice o agresiji Hrvatske na Bosnu i Hercegovini

Naučno istraživačke i sudske činjenice o agresiji Hrvatske na Bosnu i Hercegovini


Oružane snage Republike Hrvatske {Hrvatska vojska i njeni kolaboracionisti - Hrvatsko vijeće obrane koji su djelovali pod općom - sveukupnom kontrolom Republike Hrvatske i za njene interese, de facto i de iure organ, instrument Republike Hrvatske, koja je vršila opću kontrolu i efektivno rukovođenje nad oružanim snagama i civilnim vlastima paradržavne tvorevine Hrvatske zajednice Herceg-Bosne /Hrvatske republike Herceg-Bosne, pri čemu se i zločini Hrvatskog vijeća obrana pripisuju Republici Hrvatskoj} u srednjoj Bosni, dolini Rame i Neretve, te u zapadnoj Hercegovini, nad Bošnjacima, civilima i civilnim stanovništvom, izvršile su brojne zločine protiv čovječnosti i međunarodnog prava, kao što su:

masovna i pojedinačna ubistva i spaljivanja, te ranjavanja, uključujući žene, djecu i starce; protjerivanje i raseljavanje;
masovna i sistematska hapšenja i zatočenja civila u koncentracionim logorima i drugim mjestima zatočenja, napadi na civile i civilne objekte;
terorisanje civila;
silovanja i seksualna zlostavljanja;
vojni napadi na gradove i sela, te njihovo razaranje;
uništavanje stambenih, vjerskih, historijskih, obrazovnih, naučnih, kulturnih, zdravstvenih, sportskih, privrednih i drugih civilnih objekata, uključujući i Stari most u Mostaru;
pljačkanje i spaljivanje javne imovine;
pljačkanje bošnjačkih kuća, stanova i druge bošnjačke imovine, kao i njihovo spaljivanje;
masovno otpuštanje s posla;
prevođenje u katoličanstvo;
prisilni rad na linijama fronta, gdje su logoraši i zatvorenici prisiljavani (prisiljeni) da budu ljudski štit; namjerno obustavljanje humanitarne pomoći;
napadi na humanitarne radnike; uvođenje ogromnih taksi na humanitarnu pomoć i drugi oblici zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava.

To je, u skladu sa hrvatskom nacionalističkom ideologijom i politikom formiranja “zajedničke hrvatske države u njenim etničkim i povijesnim granicama”, za čiju je realizaciju na kraju XX stoljeća postojao udruženi zločinački poduhvat, na čijem je čelu bilo državno, političko i vojno rukovodstvo Republike Hrvatske, pod vođstvom predsjednika Franje Tuđmana, dio smišljene i sistematske politike i prakse zločina genocida, koju su hrvatske oružane snage organizovano činile u navedenim područjima Republike Bosne i Hercegovine.

Takva genocidna politika i genocidna praksa provođena je u općinama: Stolac, Čapljina, Ljubuški, Tomislav-Grad, Mostar, Jablanica, Prozor, Gornji Vakuf, Bugojno, Kiseljak, Busovača, Vitez, Žepče,Vareš i drugim mjestima, što, pored brojnih dokaza, potvrđuju i masovne grobnice. Najeklatantniji primjeri masovnih zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava je zločin genocida u Ahmićima, Vrbanji, Stupnom Dolu, Prozoru, u naseljima Tulica, Grahovci, Radanovići i Han-Ploča (Kiseljak), gdje su mnogi civili, uključujući žene i djecu, ubijeni i živi spaljeni, a kuće i drugi civilni objekti zapaljivim mecima, granatama i benzinom zapaljeni.
Napad Hrvatskog vijeća obrane (HVO), vojnih snaga Herceg-Bosne, na jedinice Armije Republike BiH započeo je oružanom akcijom u Prozoru, u oktobru 1992. godine. Nastavljen je napadima na Gornji Vakuf u januaru 1993. godine i Mostar u maju iste godine, te se proširio na cijeli prostor srednje Bosne i Hercegovine.

Kao povod za napad na Gornji Vakuf uzet je nikad prihvaćeni Vance-Owenov mirovni plan prema kojem su ti teritoriji s većinskim bošnjačkim stanovništvom trebali pripasti Herceg-Bosni, te je od Armije RBiH zatraženo da položi oružje i preda se. Budući je predaja odbijena, došlo je do napada.

Jedinice HVO-a i regularne Hrvatske vojske (HV) su izvršili brojne zločine diljem Hercegovine i srednje Bosne, a najpoznatiji su u Ahmićima kod Viteza i Stupnom Dolu kod Kiseljaka gdje su ukupno stradale 154 osobe, među kojima i mnogo djece. Pod opsadom su mjesecima držani istočni Mostar i Gornji Vakuf.

Organizirano je više koncentracionih logora u kojima su Bošnjaci sistematski mučeni i ubijani. Poznati su logori "Heliodrom", "Gabela", "Vojno", "Dretelj", logor u Ljubuškom... Istovremeno, istočni dio Mostara je bio žrtva neviđene opsade, a na vrhuncu 9. novembra 1993. godine, tenkovskim projektilima srušen je i čuveni Stari most izgrađen između 1557. i 1566. godine, u vrijeme osmanskog sultana Sulejmana Veličanstvenog ili Kanunija.

Glavni cilj, a što je potvrđeno i u Tuđmanovim stenogramima bila je uspostava Hrvatske s granicama na Neretvi, odnosno rijeci Vrbas, što se poklapa s granicama Banovine Hrvatske iz 1939. godine koje su dogovorili predsjednik vlade Kraljevine Jugoslavije Dragiša Cvetković i predsjednik Hrvatske seljačke stranke i Seljačko-demokratske koalicije, odnosno tadašnji predstavnik Hrvata Vladko Maček. Sporazum je doveo do formiranja koalicijske vlade u kojoj je Maček postao potpredsjednik, te do proglašenja Banovine Hrvatske. Bosna i Hercegovina je tim sporazumom podijeljena između dvije susjedne zemlje.

Tačno 52 godine kasnije, prema iskazima više svjedoka,  sličan sporazum su u martu 1991. godine u Karađorđevu postigli hrvatski predsjednik Tuđman i Slobodan Milošević, tada najmoćniji čovjek u Jugoslaviji, dogovorivši podjelu BiH.


Izvor: Naučno istraživačka dokumentacija
Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava iz Sarajeva
Instituta za istraživanje genocida, Kanada
 
Sudske činjenice o agresiji Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu

Haški tribunal nepravomoćno je proglasio šestorku iz "Herceg-Bosne" krivima za ratne zločine počinjene na teritoriju BiH. Presuda je ispisana na  2629 stranica. Jadranko Prlić osuđen je na 25, Bruno Stojić na 20, Slobodan Praljak na 20, Milivoj Petković na 20, Valentin Ćorić na 16, a Berislav Pušić na 10 godina zatvora.

Svih šestero optuženika sudjelovalo je u udruženom zločinačkom pothvatu, kojeg je iz Zagreba koordinirao Franjo Tuđman, s ciljem etničkog čišćenja "hrvatskog teritorija" u BiH od muslimanskog stanovništva, zaključio je sud. Konačni cilj UZP-a bio je stvaranje "Velike Hrvatske". Svih šestero optuženika je, prema presudi, uvelike doprinijelo udruženom zločinačkom pothvatu. Utvrđeno je da je Praljak bio veza između lidera "Herceg-Bosne" i Tuđmanove vlasti u Zagrebu. Suoptuženicima je Praljak, prema presudi, prenosio naređenja hrvatskih lidera, s krajnjim ciljem pripajanja "Herceg Bosne" Hrvatskoj ili stvaranja samostalne hrvatske države na teritoriju BiH.

Hrvatska je bila agresor na BiH

Sud je utvrdio da su pripadnici HVO-a na teritoriju BiH počinili brojne ratne zločine. Među zločinima koji im se stavljaju na teret su ubojstva, silovanja, nezakonita pritvaranja i mučenja civilnih zarobljenika s ciljem etničkog čišćenja teritorije "Herceg-Bosne" od muslimanskog stanovništva.

Sukob u BiH bio je međunarodnog karaktera, utvrdilo je sudsko vijeće. Drugim riječima, Haški je tribunal presudio da je Hrvatska izvršila agresiju na BiH. Suci su zaključili da su se pripadnici Hrvatske vojske borili zajedno s pripadnicima HVO-a. Glavni sudac Jean-Claude Antonettia priložio je izdvojeno mišljenje ovom zaključku.

Presuda Tuđmanu, Šušku, Bobetku i Bobanu

Sudsko vijeće utvrdilo je da je u BiH postojao udruženi zločinački pothvat, s ciljem osnivanja hrvatskog entiteta u BiH, koji bi se naknadno pripojio Hrvatskoj ili postao samostalna država sa snažnim vezama prema Hrvatskoj.

Na čelu udruženog zločinačkog pothvata bio je Franjo Tuđman, koji je, prema zaključcima suda, s liderima "Herceg-Bosne" dogovorio etničko čišćenje muslimanskog stanovništva s teritorija BiH kojeg su smatrali "hrvatskim". Sud je zaključio da počinjeni zločini nisu bili samovolja šačice vojnika, već dio udruženog zločinačkog pothvata. 

Također, pripadnici HVO-a počinili su i druge zločine, poput krađe, silovanja i zlostavljanja, koji nisu bili sastavni dio udruženog zločinačkog pothvata, ali su bili njegova predvidljiva posljedica, zaključio je sud.Provedbu zločinačkog pothvata međusobno su koordinirati Tuđman, Gojko Šušak, Janko Bobetko, Mate Boban i pripadnici optužene šestorke iz "Herceg-Bosne", zaključio je Haški sud. 
Morao lizati svoju krv kako "balijska krv ne bi ostala na hrvatskoj zemlji"

Vijeće je zaključilo da su u svim zarobljeničkim centrima na području "Herceg-Bosne" zarobljenici bili pothranjeni, higijenski uvjeti su bili očajni, medicinske njege nije bilo... Posebno teški uvjeti su bili u samicama u logorima Heliodrom i Dretelj. 

Pripadnici HVO-a su ih redovno tukli i izlagali ogromnim patnjama. Zarobljenici su morali pojesti obrok u svega nekoliko sekundi u logoru Heliodrom. Ako im to ne bi pošlo za rukom, bili su kažnjavani; morali su se polugoli valjati po usijanom asfaltu. 

Jedan od zarobljenika je natjeran da poliže svoju krv, "kako balijska krv ne bi ostala na hrvatskoj zemlji", pročitao je sudac Antonetti zaključak Vijeća.
Haški sud je zauzeo stanovište da je rat između Bošnjaka i Hrvata bio međunarodni oružani sukob. Kvalifikacija međunarodnog oružanog sukoba, koji se vodio u Bosni i Hercegovini, između Hrvata i Bošnjaka nedvojbeno znaći da je Hrvatska bila agresor čim je ratovala u BiH. 

Dokaze za angažiranje jedinica Hrvatske vojske (HV) u BiH nude stenogrami iz ureda tadašnjeg hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana koji bez ikakvog izuzetka dokazuju da su napadi u Hercegovini i srednjoj Bosni koordinirani direktno iz Zagreba.
 
Izvor: Sudska dokumentacija
Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju

Vijesti: