Povodom Dana sjećanja na žrtve zloÄina na tržnici Markale
Povodom Dana sjećanja na žrtve zloÄina na tržnici Markale
Petog februara 1994. velikosrpski agresor i njegovi kolaboracionisti iz Bosne i Hercegovine izvršili su straviÄni zloÄin nad civilima u Sarajevu - artiljerijskom granatom na tržnici Markale ubili su i izmasakrirali 68, a teže i lakše ranili 142 civila. Tog je dana oko podne u sveÄanom salonu Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine Sarajevski gudaÄki kvartet održavao svoj 100. koncert. I taj koncert, baš toga dana, kao i svi dotadašnji, bio je, u sumornim trenucima sumraka ÄovjeÄanstva, simbol otpora velikosrpskom nacizmu, agresiji, genocidu, ubijanju i opstanku civilizacije, sa jasnom porukom svijetu i zloÄincima - mi se ne damo pomesti.
Masakr na Markalama je izvršen u skladu sa velikosrpskom ideologijom, politikom, genocidnom namjerom i osvajaÄkim ratom za teritorije, za životni prostor, za otimanje bosanske zemlje. Opsada i široka kampanja zloÄinaÄkog divljanja po civilima i civilnim objektima glavnog grada Republike Bosne i Hercegovine nezapamćena je u historiji savremenog ÄovjeÄanstva. Od 1945. nije neka profesionalna vojska, kao što je to sluÄaj sa velikosrpskom vojskom: JNA/Vojskom Jugoslavije i njihovim kolaboracionistiÄkim snagama iz Bosne i Hercegovine (Vojskom i Ministarstvom unutrašnjih poslova Republike Srpske), te stranim plaćenicima, “bez predaha vodila kampanju takve siline protiv civilnog stanovništva nekog evropskog grada, dovodeći ga u stanje oskudice koje podsjeća na srednji vijek”. Staviti i držati Grad u opsadi, onemogućiti mu normalno snabdijevanje hranom, vodom, energentima, lijekovima i danonoćno granatama, snajperima i drugim oruÄ‘ima i oružjima, te zabranjenim sredstvima i metodama ratovanja, ubijati i ranjavati nezaštićene, izgladnjele i iznemogle civile, predstavlja potpuno oÄigledan i jasan dokaz genocidne namjere.
Opsada Sarajeva je izvršena u ambijentu agresije na nezavisnu, meÄ‘unarodno priznatu državu Bosnu i Hercegovinu, Älanicu Ujedinjenih nacija. Ona već datira s kraja 1991, kada je JNA zauzela sve strateške položaje u i oko Sarajeva. Grad je nakon toga blokiran, te je sa tih položaja neprestano granatiran i uništavan, ubijan i ranjavan. Artiljerijski i snajperski napadi vršeni su, uglavnom, sa položaja na brdima iznad i oko Sarajeva, odakle su velikosrpski barbari i zloÄinci imali jasan, detaljan i sveobuhvatan pregled nad Gradom i civilnim stanovništvom i civilnim objektima u njemu.
Radovan Karadžić je u više prilika pominjao “blokadu” Sarajeva. Septembra 1991. je u telefonskom razgovoru informisao svoga voÄ‘u Slobodana Miloševića da je “Romanija spremna na blokadu Sarajeva”, odakle “niko neće biti u stanju da napusti Sarajevo , biće to katastrofa”. Opsada Sarajeva je stvarno poÄela 1. marta 1992, nakon zatvaranja glasaÄkih mjesta o Referendumu za nezavisnu i suverenu Bosnu i Hercegovinu, kada je Komanda Druge vojne oblasti Jugoslavenske narodne armije, odnosno velikosrpske vojske, koja od devedesetih godina, nažalost, nije više imala antifašistiÄki i multietniÄki karakter, u saradnji sa Srpskom demokratskom strankom, postavila barikade u i oko Sarajeva. Opsada je, u režiji i izvoÄ‘enju od strane JNA/Vojske Jugoslavije, te njihovih kolaboracionista, trajala do 19. marta 1996, tj. do reintegracije okupiranih dijelova grada Sarajeva. U opsadi je 1.479 dana živjelo oko 340.000 stanovnika. Iako je Rezolucijom Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda od 6. maja 1993. grad Sarajevo proglašen sigurnom zonom Ujedinjenih naroda, i kao takav, trebao je biti pošteÄ‘en oružanih napada i drugih neprijateljskih postupaka, opsada Grada je praćena stalnim neprijateljskim granatiranjem, snajperskim djelovanjem, ubistvima i ranjavanjem civila i civilnog stanovništva, kao i uništavanjem civilnih objekata zaštićenih meÄ‘unarodnim humanitarnim pravom. Velikosrpski agresor i njegovi kolaboracionisti masovno su upotrebljavali protivavionsko naoružanje, rasprskavajuću municiju, dum-dum metke, navoÄ‘ene projektile, avione, modifikovane avio bombe, kao i fosforne bombe, Äime su, zapaljeni mnogi civilni objekti u Gradu, kao što su: Pošta (na obali), Orijentalni institut, Narodna i univerzitetska biblioteka, Porodilište, DjeÄija klinika, Olimpijska dvorana “Zetra”, Hotel “Evropa” i dr. Potpunim uništenjem Porodilišta i DjeÄije klinike agresor je ispoljio namjeru prekida reprodukcije, obnove života, kao simbola nade i vjere u svjetliju perspektivu Grada. Uništenje Nacionalne i univerzitetske biblioteke i Orijentalnog instituta je pokušaj zatiranja naših korjena i naše višestoljetne kulture, tradicije i civilizacije. Nastojanje i želja da se briše naša prošlost i identitet, uklapa se u najmonstruoznije poruke agresije, što je neoboriv dokaz genocidne namjere koja ju je pratila. Hiljade granata nemilosrdno je razaralo Grad i Univerzitet u Sarajevu. Univerzitetski nastavnici, saradnici i studenti su, zajedno sa ostalim civilima i braniocima, izdržali najdužu opsadu u historiji ÄovjeÄanstva, što ih Äini istinskim herojima. Pod granatama i snajperima, u podrumuma, skloništima i neuslovnim prostorijama održavana je nastava i polagani su ispiti, branjeni su srednjoškolski maturski, zatim diplomski, magistarski i doktorski radovi i voÄ‘ene duboke akademske rasprave. Ta normalnost u ludilu dokaz je neuništivosti duha ovog grada i ovog naroda, moći i snage svih, volje da se podignute glave izaÄ‘e iz kataklizme. Univerzitetski profesori iz Sarajeva su u straviÄnim uslovima opsade cijelom svijetu pokazali kako se brani dostojanstvo akademske zajednice, radedi sa ljubavlju, pod granatama, uÄeći studente o vrijednostima ÄovjeÄanstva i civilizacijskim ciljevima, o antifašizmu i humanizmu, o patriotizmu i solidarnosti. Jedna od tih vrijednosti je i historijska opomena da se taj najteži oblik zloÄina ne ponovi i da oni koji za ovaj strašni zloÄin trebaju odgovarati, ne ostanu nekažnjeni. To je razlog za multietniÄku Bosnu i Hercegovinu, onakvu kakva je uvijek bila, ponos svih nas i istinsko susretište svega što Evropu - pa i ljudsku civilizaciju uopće - Äini posebnom.
Svi planovi i pokušaji JNA/Vojske Jugoslavije i njihovih kolaboracionista o brzom zauzimanju Sarajeva i ovladavanju državnim institucijama Republike Bosne i Hercegovine, poÄev od 4. aprila, zatim 2. maja 1992, kada su na Sarajevskom aerodromu zarobili Predsjednika Izetbegovida, te sve do kraja 1995, doživljavali su vojni neuspjeh, zahvaljujući herojskoj odbrani njegovih graÄ‘ana, samoorganizovanih kroz razne oblike organizacije njihovog djelovanja, pripadnika Teritorijalne odbrane i Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Bosne i Hercegovine, posebno boraca 1. korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine, Äiji su brojni pripadnici za odbranu Grada, države Bosne i Hercegovine i zajedništva dali svoje živote, meÄ‘u kojima, pored Bošnjaka, Äasno mjesto pripada i pojedinim Hrvatima i Srbima. U oÄuvanju Sarajeva posebnu ulogu je imala snaga duha Grada, prije svega kao kolektiviteta, te pojedinaca koji su u obrazovanju, nauci, kulturi, umjetnosti i širem stvaralaštvu davali znaÄajan podsticaj duhovnog otpora agresiji. JNA/Vojska Jugoslavije i Ministarstvo unutrašnjih poslova Srbije i njene kolaboracionistiÄke snage iz Bosne i Hercegovine (Vojska i Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Srpske) sprovodili su vojnu strategiju granatiranja i snajperskog djelovanja protiv civila i civilnih objekata u Gradu, ubijajudi, ranjavajući i terorišući civilno stanovništvo Sarajeva, te uništavajući civilne objekte (stambene, vjerske, privredne, te objekte obrazovanja, nauke, kulture i umjetnosti, zatim medicinske, socijalne i civilne zaštite, sporta, komunalne infrastrukture, humanitarne i dobrotvorne namjene, prirodne okoline i dr.). Koordiniranom, dugotrajnom, rasprostranjenom i sistematskom kampanjom granatiranja i snajperskog djelovanja protiv civilnog stanovništva, civilnih podruÄja i objekata iz artiljerijskog, minobacaÄkog i pješadijskog oružja, velikosrpski agresor i njegovi kolaboracionisti ubili su i ranili na hiljade i desetine hiljada civila oba spola i svih starosnih dobi, ukljuÄujući djecu i starce (Komisija eksperata Ujedinjenih nacija je procijenila da je u periodu izmeÄ‘u aprila 1992. i 28. februara 1994. godine 56.000 lica ranjeno). Istovremeno je vršen i teror nad civilnim stanovništvom, nanoseći mu tjelesne i psihiÄke patnje, usljed Äega je veliki dio civilnog stanovništva živio u strahu, od Äega su mnogi i umrli. Uništavanjem komunalne i druge infrastrukture, prekidom dovoda elektriÄne energije, vode, plina, snabdijevanja, blokadom javnog saobradaja i drugih komunalnih službi, civilno stanovništvo Sarajeva je u kontinuitetu iznurivano. Evidentan je bio nedostatak najosnovnijih životnih namirnica, usljed Äega je vladala glad, žeÄ‘, nesanica, osjedaj nesigurnosti i bezperspektivnosti, nedostatak osnovnih lijekova i drugih elementarnih životnih potreba, što je stanovništvo Sarajeva dovodilo u borbu za biološki opstanak, a što, po Konvenciji o genocidu, predstavlja jedan od elemenata genocida, tj. namjerno nametanje grupi teških životnih uslova straÄunatih na to da dovedu do njenog potpunog ili djelimiÄnog fiziÄkog uništenja. Grad je pretvoren u geto i najveći koncentracioni logor u savremenoj historiji. Umiralo se kao u Terezinu, u Varšavi, u Dahau. Civilno stanovništvo u opsadi bilo je izloženo direktnim i neselektivnim napadima. Napadi su bili takve prirode da su ukljuÄivali namjerno gaÄ‘anje civila vatrenim oružjem za direktno djelovanje. Civili su namjerno gaÄ‘ani i ubijani na sahranama, u kolima hitne pomoći, bolnicama, tramvajima i autobusima, dok su se vozili autom ili biciklom, u vlastitim domovima, dok su obraÄ‘ivali bašÄe, na ulici, na radnom mjestu, dok su sakupljali drva, na fakultetu, u redovima za vodu i hljeb i drugim mjestima. GaÄ‘ana su, ubijana i ranjavana i djeca u uÄionicama i školskim igralištima, u djeÄijim vrtidima ili dok su se igrala napolju. Ubijani su i ranjavani studenti dok su slušali nastavu i polagali ispite, kao i njihovi profesori. Ubijani su i ranjavani ljekari, heroji u bijelom, i drugi medicinski radnici. U teškim uslovima opsade Sarajeva i drugih gradova u Republici Bosni i Hercegovini i napada na civile (teškim naoružanjem i snajperskom vatrom), pogoršano je fiziÄko i psihiÄko stanje stanovništva, koje je, pored ostalog, znatno povećavalo patnje i pojaÄavalo bol. Alarmantnim narušavanjem fiziÄkog i psihiÄkog stanja stanovništva Sarajeva, njegovo ukupno zdravstveno stanje znaÄajno je pogoršano. Tako je, primjera radi, broj novoroÄ‘enÄadi sa 10.000 godišnje prije opsade opao na 2.000, dok se procenat uroÄ‘enih deformacija kod novoroÄ‘enÄadi utrostruÄio.
UtvrÄ‘ujući odgovornost Stanislava Galića, visokog oficira Vojske Jugoslavije te komandanta Sarajevsko-romanijskog korpusa Vojske Republike Srpske, zbog granatiranja i snajperskog djelovanja protiv civilnog stanovništva Sarajeva u vrijeme opsade, Haški tribunal (ICTY) se bavio i razradom elemenata zloÄina u “djelima nasilja i prijetnjama nasiljem, Äiji je prevashodni cilj širenje straha meÄ‘u civilnim stanovništvom”, odnosno “zloÄin terora nad civilnim stanovništvom kao kršenje zakona i obiÄaja ratovanja”, o kome se prije ovog predmeta nikada ni jedan sud nije izjašnjavao niti je izrekao presudu. IstraživaÄi ICTY-a, u predmetu Slobodan Milošević (IT-02-54), su 2000. godine, ukljuÄujući, izmeÄ‘u ostalog procijenili da “ukupan broj umrlih na podruÄju Sarajeva šest /dijelovi šest sarajevskih općina: Centar, Ilidža, Novi Grad, Novo Sarajevo, Stari Grad i Vogošda - primj. S. ÄŒ./ u periodu od aprila 1992. do decembra 1995, iznosi 18.889. Taj broj obuhvata Äetiri kategorije umrlih: civile koji su umrli povezano sa ratom (4.954), vojnike koji su umrli povezano sa ratom (4.548), civile koji su umrli prirodnom smrću, te smatramo da te smrti nisu povezane sa ratom (8.285) i broj umrlih civila, Äija se smrt ne može svrstati ni u kategoriju povezanih ni u kategoriju nepovezanu sa ratom. Od “ukupnog broja umrlih” od 18.889, na podruÄju dijela navedenih sarajevskih općina u opsadi, ICTY je procijenio da je bilo “ukupno 9.502 neposredne žrtve opsade (civili i vojnici: 4.954, odnosno 4.584)” , pri Äemu su naglasili da taj broj “još nije konaÄan” . ICTY je u procesima protiv dvojice visokih funkcionera Vojske Jugoslavije, generala Stanislava Galića i Dragomira Miloševića, komandanta Sarajevsko-romanijskog korpusa Vojske Republike Srpske , otkrio i utvrdio “užasnu priÄu o opsadi Sarajeva”. Taj korpus je “smišljeno, neselektivno i nesrazmjerno” gaÄ‘ao civile i civilna podruÄja sa strateški postavljenih taÄaka na uzvišenjima iznad Sarajeva. Kampanja terora je sprovoÄ‘ena djelovanjem “dobro obuÄenih snajperista”, granatiranjem iz minobacaÄa i lansiranjem modifikovanih avio bombi. Njihov uÄinak je bio “užasan u ranjavanju, ubijanju, uništavanju i psihiÄkom djelovanju na civile”. Snajpersko djelovanje bilo je konstantno, Äak i u vrijeme zatišja, kada su omiljena mjesta snajperista postajali i civili u tramvajima. Tramvaji su bili “nezaštićene mete, a ljudi u njima glineni golubovi”. Za ubistva, nehumana djela, te artiljerijsku i snajpersku kampanju terora nad civilnim stanovništvom Sarajeva, general Milošević je proglašen krivim i osuÄ‘en na 33 godine zatvora.
O sistematici genocida, u koju se nesumnjivo uklapa i zloÄin na Markalama, govori i izjava ratnog zloÄinca, visokog oficira Vojske Jugoslavije, a komandanta kolaboracionistiÄke, po rijeÄima MeÄ‘unarodnog suda pravde, fašistiÄke i zloÄinaÄke Vojske Republike Srpske - generala Ratka MladiÄa: “... Da ne mogu da spavaju, da razvuÄemo pamet njihovu”. Njegova izjava iz 1992: “Velušiće tuci, Velušiće ... tamo nema srpskog življa mnogo”, takoÄ‘er, dokaz je genocidne namjere da se istrijebe Bošnjaci, po Velikosrpskom pokretu - ciljna grupa za istrebljenje.
I dalje je prisutna strategija poricanja tog i drugih zloÄina. Izvršioci i dalje negiraju zloÄine na Markalama (5. februara 1994. i 28. avgusta 1995.) i bestidno ih pripisuju Armiji Republike Bosne i Hercegovine, optužujući je da granatirala sopstvene civile, kako bi izazvala meÄ‘unarodnu intervenciju ili da je zloÄin “inscenirala muslimanska tajna služba”, odnosno, da se, navodno radi o starim podmetnutim leševima ili o tome kako su Bošnjaci “sami sebe pobili”. Odbrana generala Galića i Miloševića je, pored navedenog, insistirala i na tezi kako Sarajevo “nije bilo civilna sredina”, već poprište “žestokog oružanog sukoba”, na kojem “civili uopšte nisu bili cilj” i da su na obje strane stradali civili usljed borbenih dejstava. OÄigledno je rijeÄ o vrhunskom licemjerstvu, bezoÄnim lažima i podvalama, iz kuhinje Riste Äoge i njegovih nasljednika, kojima bi zavidio i Gebels. Rezultati istrage i eksperata meÄ‘unarodne zajednice su dokazali, a što je utvrdio i ICTY, da je minobacaÄka granata 120 mm ispaljena sa položaja Vojske Republike Srpske, kolaboracionistiÄke oružane sile Vojske Jugoslavije, i da je namjerno usmjerena na civile. Te nalaze je potvrdio i MeÄ‘unarodni sud pravde. Na taj naÄin je dokazana istina o užasnoj opsadi Sarajeva, što je jedan od krucijalnih dokaza protiv svih manipulacija i laži kojima se služi velikosrpska politika. MeÄ‘unarodni sud pravde je, pored ostalog, zakljuÄio “da su srpske snage u Sarajevu i drugim gradovima namjerno ciljale na civilne pripadnike zaštićene grupe”, tj. “bosanske Muslimane”. MeÄ‘utim, Sud, nažalost nije našao “dovoljno dokaza da su navedena djela vršena sa specifiÄnom namjerom da se u potpunosti ili djelimiÄno uništi zaštidena grupa”, što je u suprotnosti sa relevantnom dokumentacijom.
Za vrijeme 1.479 opsade Sarajevo je u oÄima zloÄinaca pretvoreno u “Luna park smrti”, neimaštine, oskudice i beznaÄ‘a. U ubijanju Sarajlija uživali su i dobro se zabavili i brojni dobrovoljci i strani pladenici iz Rusije, Ukrajine, Rumunije, GrÄke i drugih zemalja. Divljali su Ukrajinci sredinom 1992, na podruÄju Ilijaša; Rusi u VogošÄ‡i, posebno prilikom napada na ŽuÄ, krajem 1992. i poÄetkom 1993, zatim na Grbavici; Kozaci u napadu na Trebević, zatim u blizini Vrbanja mosta i na Stupskom brdu. Divljao je i ruski pjesnik Limonov, Vojislav Koštunica, koji je podržao opsadu Sarajeva, prvo pozirao s kalašnjikovim u ruci, a onda na Palama 1994. izjavio: “Ovo je primjer kako treba izgledati buduća granica Srbije. Ohrabren sam moralom i odluÄnošÄ‡u naših boraca da ne odstupe”.
Svijet je dobro znao za masakr na Markalama i za opsadu i druge zloÄine u Sarajevu i za genocid u Republici Bosni i Hercegovini već 1992, kao i jula 1995. u Srebrenici, sigurnoj zoni Ujedinjenih nacija, i druge oblike zloÄina protiv ÄovjeÄnosti i meÄ‘unarodnog prava u Republici Bosni i Hercegovini. U Sarajevo su dolazili i njegovi prijatelji i neprijatelji. Spomenućemo simpatizere, pasivne i aktivne pomagaÄe fašistiÄke ideologije i srpskog nacizma, izdajnike demokratske tradicije svojih zemalja i svjetske zajednice: najviše politiÄko rukovodstvo Ujedinjenih nacija: generalni sekretar, Butros Gali i njegov izaslanik Jasuši Akaši, generali: Mekenzi, Morion i Žanvije, Äije su vojnike srpski zloÄinci ponizili na oÄigled cjelokupne svjetske javnosti, zatim, Miteran, Oven, Stoltenberg, Bilt i mnogi drugi. Dolazili su i oni koji su u ime demokratske tradicije svojih zemalja pokazali i dokazali da su za istinu o Bosni i Hercegovini i zaustavljanje genocida nad jednim autohtonim evropskim narodom i spreÄavanje uništavanja jedne države i njenog glavnog grada, spremni rizikovati svoje živote: od nobelovca ÄŒeslava Miloša, Suzan Sontag, Medlin Olbrajt, dr. Ivana Äurića, Ivana Stambolića, Prof. dr. Erica Markusena, Roya Gutmana do Anri Levija, Arnolda Künclija, Fransoa Tangija, Miladina Životića, Predraga Matevejevića, Mirka KovaÄa, Stipe Mesića, Rade Radovanovića, Benazir Buto, Tansu ÄŒiler, gradonaÄelnika najvećih svjetskih gradova, do takozvanih obiÄnih ljudi, kao što su Marija i Tobias Wernle-Matid, Simon Gerber, kao i hrabri pripadnici administracije Sjedinjenih AmeriÄkih Država, koji su za preživljavanje i oÄuvanje Republike Bosne i Hercegovine i njenog glavnog grada dali i svoje živote, te mnogi drugi.
Historijska istina i vrijednosti sjećanja na masakr na Markalama i fašistiÄko divljanje po tekovinama ljudskog društva, civilizacije, po nezavisnosti i suverenitetu Republike Bosne i Hercegovine, po nacionalnom, vjerskom, kulturnom i društvenom suživotu njenih graÄ‘ana i što je najvažnije po njihovom biološkom opstanku i preživljavanju lekcije su iz naše prošlosti na kojima danas, sjećajući se žrtava opsade Sarajeva, moramo graditi zajedniÄku bududnost. To je imperativ svih imperativa. Historijsko iskustvo Bosne i Hercegovine potvrÄ‘uje Äinjenicu da je zajedniÄki život Bošnjaka, Srba, Hrvata, Jevreja, Crnogoraca i svih drugih sastavni dio naše historije, kao što su i zloÄini, nažalost, sastavni dio naše historije. Žrtve genocida žele i nastoje i to stvarno, istinski, da žive sa svojim zloÄincima. Svaki homo sapiens će se zapitati - pa je li to mogude? Da, jeste, - to je taÄno, to je Äinjenica: Bošnjaci u Bosni i Hercegovini, žrtve genocida s kraja XX stoljeća, nisu u stanju da mrze svoje zloÄince i, više od toga, spremni su da žive i zajedniÄki grade Bosnu i Hercegovinu i da grade svjetliju zajedniÄku bududnost i sa svojim zloÄincima, koje se neće stiditi ni oni ni njihovi potomci. Umjesto da kleknu na koljena i zatraže oprost i žrtvama pruže izvinjenje i ruku pomirenja, zloÄinci po svaku cijenu neće da žive sa svojim žrtvama. To shvatanje je u skladu sa, pored ostalog, izjavom ratnog zloÄinca MomÄila Krajišnika sa XXVII zasjedanja “Skupštine Republike Srpske”, od 10. januara 1994, kada je rekao sljedeće: “Vjerujte da bi najveća tragedija bila kada bi Muslimani prihvatili da žive sa nama skupa”. Nažalost, svjedoci smo svakodnevnih osporavanja Bosne i njenog nosećeg naroda - Bošnjaka; negiranja politiÄko-pravnog i državnog kontinuiteta Bosne i Hercegovine; opstruiranja jaÄanja države Bosne i Hercegovine; konstantnog sprovoÄ‘enja politike secesije, uništavanja i uništenja države Bosne i Hercegovine; poricanja genocida; kvazi istraživanja i kvazi istraživaÄa; minimiziranja zloÄina genocida; nagraÄ‘ivanja zloÄinaca; manipulisanja žrtvama genocida; izjednaÄavanja agresora i žrtve; izjednaÄavanja žrtava genocida i žrtava ratnih zloÄina; drskog i upornog otkrivanja “srpske Srebrenice” u Sarajevu, te izmišljanja i falsifikovanja historijskih Äinjenica, kao što je, primjera radi, “teza” da su legalni organi vlasti Republike Bosne i Hercegovine protjerali Srbe sa podruÄja Sarajeva, ukljuÄujući i “više od 650 univerzitetskih profesora i asistenata”. Apsurdno je i paradoksalno shvatanje o potrebi šutnje i zaborava genocida tobožnjim shvatanjem kako je i svaka pomisao, a ne priÄa ili istraživanje zloÄina protiv ÄovjeÄnosti i meÄ‘unarodnog prava aktivnost kojom se otežava i onemogudava zajedniÄki život u Bosni i Hercegovini, kako nam to, pored ostalih, poruÄuju neki predstavnici tzv. meÄ‘unarodne zajednice. Ljudska i Božija pravda i obaveza je govoriti istinu, jer ona je samo jedna, a suoÄavanje sa njom mogu ostvariti samo oni ljudi - pojedinci, grupe i kolektiviteti, Äija je bitna odlika svijest i savjest, a koja upravo njih razlikuje od životinja. To odlikuje antifašiste i kosmopolite, jer su u najtežim uslovima agresije, genocida i barbarske opsade Sarajeva branili najviše civilizacijske principe i univerzalne moralne vrijednosti. Na to nas obavezuje i dug prema žrtvama masakra na Markalama. To dugujemo ubijenoj djeci Sarajeva i njihovim roditeljima. To dugujemo ubijenim Sarajlijama koji su ubijani i ranjavani zbog vjernosti svom gradu i svojoj domovini. To dugujemo svim žrtvama u Bosni i Hercegovini, bez obzira na njihovo porijeklo, ime, ideologiju, politiku, vjeru. TakoÄ‘er, to dugujemo i antifašizmu koji je višestoljetna tekovina našeg podneblja, a koji je ugraÄ‘en u temelje Bosne i Hercegovine i savremene Evrope. Na kraju krajeva, to dugujemo i milionima žrtava holokausta i genocidâ kojima je krvlju ispisana historija XX stoljeda, jer, kako to reÄe, nobelovac - južnoafriÄki nadbiskup Desmond Tutu, “prvo nam dajte da ispriÄamo istinu i svojoj i vašoj djeci, a onda nam dajte da je kao ÄovjeÄanstvo nikada ne zaboravimo”.
Institut za istraživanje genocida, Kanada