Akademik Prof. dr SMAIL ČEKIĆ
OBNOVA PROCESA JE PITANJE PRAVA I MORALA,
A NE POLITIKE I POLITIKANSTVA*
U posljednje vrijeme u javnosti u Bosni i Hercegovini i šire, posredstvom elektronskih i pisanih medija, pojavljuju se brojne izjave, prije svega, politiÄara, kao i nekih univerzitetskih profesora i kvazi istraživaÄa, te predstavnika nekih meÄ‘unarodnih organizacija, o eventualnoj obnovi procesa u Predmetu BOSNA I HERCEGOVINA PROTIV SRBIJE I CRNE GORE pred MeÄ‘unarodnim sudom pravde u Hagu zbog kršenja Konvencije o spreÄavanju i kažnjavanju zloÄina genocida. U sadržajima tih izjava, uglavnom, dominiraju agresivni stavovi i ultimatumi srpskih politiÄara (iz Bosne i Hercegovine i Republike Srbije), koji, kada se spomene to pitanje, doživljavaju penicilinske šokove.
Javnosti, posebno nauÄnoj, poznat je historijat navedenog procesa, naroÄito njegov rezultat - PRESUDA, koja je inicirala i proizvela oštru polemiku i podijeljenost u akademskoj zajednici i sudskoj praksi, po kojoj je, pored ostalog, Republika Srbija, jedina država u svijetu, prekršila (po tri osnova odgovornosti) Konvenciju o spreÄavanju i kažnjavanju zloÄina genocida. Iako je i u dosadašnjoj fazi navedenog kriviÄnog postupka postojalo dovoljno relevantnih, validnih i pouzdanih dokaza da se utvrdi meÄ‘unarodna kriviÄna odgovornost Srbije i Crne Gore/Savezne republike Jugoslavije za sva kažnjiva djela (oblike uÄešÄ‡a u genocidu) zloÄina genocida, definirana Konvencijom o spreÄavanju i kažnjavanju zloÄina genocida, što, pored ostalog, potvrÄ‘uje i veoma eksplicirano i argumentirano Izdvojeno mišljenje potpredsjednika MeÄ‘unarodnog suda pravde, Republika Srbija, po Presudi, “nije izvršila genocid, preko svojih organa ili osoba, Äija djela povlaÄe njenu odgovornost prema meÄ‘unarodnom obiÄajnom pravu…”; “nije izvršila udruživanje radi izvršenja genocida, niti je podsticala na izvršenje genocida …” i “nije bila sauÄesnik u genocidu …”. Tako je Sud faktiÄki oslobodio Srbiju direktne meÄ‘unarodne odgovornosti za genocid u Republici Bosni i Hercegovini (osim odgovornosti za nespreÄavanje genocida u Srebrenici jula 1995. - ”Srbija je prekršila obavezu spreÄavanja genocida, prema Konvenciji o spreÄavanju i kažnjavanju zloÄina genocida, koji je izvršen u Srebrenici jula 1995.” -, što je u suprotnosti sa adekvatnim, validnim, pouzdanim i upotrebljivim relevantnim dokazima. MeÄ‘unarodni sud pravde je odgovornost za zloÄin genocida nad Bošnjacima “u Srebrenici jula 1995.” sa države Srbije i Crne Gore/Savezne republike Jugoslavije prebacio “na bosanske Srbe koji su osmislili i izvršili genocid u Srebrenici”, taÄnije na politiÄko, vojno i pilicijsko rukovodstvo paradržavne tvorevine Republike Srpske.
Presuda MeÄ‘unarodnog suda pravde pretežno se temelji na dokazima (pravnoj kvalifikaciji Äinjenica) ICTY-a, a iskljuÄivo na presude u predmetima Krstić i Blagojević, kada je u pitanju rekonstrukcija i priroda zloÄina (genocida) u Srebrenici, Äija je nadležnost utvrÄ‘ivanje individualne kriviÄne odgovornosti, Äime su relevantni dokazi ograniÄeni i usmjereni samo na djelovanje optuženog pojedinca (Sud nije priznao suštinsku razliku izmeÄ‘u kriviÄnog procesa voÄ‘enog protiv jedne osobe – pojedinca i meÄ‘unarodne kriviÄne odgovornosti države za genocid, niti je prihvatio svu složenost i težinu zloÄina genocida, kao ni cjelovit pristup prilikom razmatranja meÄ‘usobno povezanih bitnih Äinjenica). OÄigledno je da nije rijeÄ o vlastitom istraživanju, već o preuzimanju tuÄ‘ih rezultata istraživanja (ICTY-a). MeÄ‘unarodni sud pravde je, pored osporavanja, ignoriranja i odbacivanja relevantnih Äinjenica i krucijalnih i uvjerljivih dokaza, te neosnovanih, nevalidnih, nepouzdanih, neuvjerljivih, hipotetiÄkih, kontroverznih, kontradiktornih i pogrešnih ocjena i zakljuÄaka, a pod znaÄajnim (velikim) uticajem zakljuÄaka ICTY-a, vršio selekciju i izbor iz istraživanja ICTY-a, preuzimajući samo one pravne kvalifikacije koje su odgovarale autoru/autorima Presude, a što je, pored ostalog, do izražaja došlo, ilustracije radi, kod primjene visokih standarda u dokazivanju genocidne namjere i utvrÄ‘ivanja kontrole (odreÄ‘ene) države i njene odgovornosti, a naroÄito u dokazivanju pripisivosti djela odreÄ‘enoj državi kroz test njene kontrole (efektivna i ukupna kontrola države – effective control i overall control), što nije u skladu sa Äinjenicama tog spora niti sa relevantnom praksom ICTY-a. Takav pristup i odnos nesumnjivo će imati znaÄajan uticaj i u eventualnoj obnovi procesa, Äega je vjerovatno svjestan subjekt obnove.
Državno, politiÄko i vojno rukovodstvo Savezne republike Jugoslavije /Srbije i Crne Gore/ navedeni proces (najsloženiji i najteži predmet) je 14 godina, najblaže reÄeno, opstruiralo, osporavajući i nadležnost MeÄ‘unarodnog suda pravde (rasprave o meritumu neprestano su odlagane “procesnom bitkom bez presedana”) i, u skladu sa sporazumom izmeÄ‘u glavnog tužioca ICTY-a, Carle Del Ponte, i ministra vanjskih poslova Savezne republike Jugoslavije, Gorana Svilanovića, te odluka pojedinih sudija ICTY-a, tajno prikrivalo dokaze, primjenom zaštitnih mjera za kljuÄne dokumente. Na taj naÄin su najodgovorniji pravnici UN-a (iz oblasti meÄ‘unarodnog prava), s namjerom i dobro utvrÄ‘enim ciljem, sklopili i sklapali tajne dogovore (kriviÄno djelo) sa državom Saveznom republikom Jugoslavijom / Srbijom i Crnom Gorom, koja je izvršila genocid, kako bi onemogućili i sprijeÄili da Republika Bosna i Hercegovina dobije proces, ÄovjeÄanstvo pravdu, žrtve genocida kakvu-takvu satisfakciju, a Srbiji pomogli da izbjegne bilionsku ratnu odštetu (reparacije) – nadoknadu za izvršeni genocid (poÄinjenu fiziÄkim licima i imovini fiziÄkih i pravnih lica). MeÄ‘unarodni sud pravde nije, pored ostalog, prihvatio nijedan zahtjev Podnosioca tužbe da mu se dostave neredigovani, cjeloviti dokumenti Vrhovnog saveta odbrane Savezne republike Jugoslavije. Navedene koordinirane i sinhronizirane aktivnosti bile su samo u interesu i za raÄun države agresora, a na štetu žrtava genocida, odnosno radi se o zloÄinu sa nesagledivim posljedicama, prije svega, po žrtve genocida, ali i za cjelokupno ÄovjeÄanstvo, što, pored ostalog, potvrÄ‘uje da su dominantni dio Ujedinjenin nacija i vodeće države tzv. meÄ‘unarodne zajednice štitile i, nažalost, još uvijek štite državu koja je izvršila genocid. Postavlja se pitanje da li bi svjetski moćnici tako postupili da su žrtve genocida bili kršÄ‡ani/hrišÄ‡ani? U ovom sluÄaju rijeÄ o žrtvama genocida Bošnjacima-muslimanima, autohtonom miroljubivom evropskom narodu, koji u svojoj historiji nikada nije imao niti ima vlastitu fašistiÄku ideologiju niti vlastiti fašistiÄki pokret, što je velika civilizacijska tekovina koju baštine Bošnjaci.
Zašto je, za razliku od antifašistiÄke srpske intelektualne i politiÄke elite, nacionalistiÄka srpska politiÄka i intelektualna elita, koja je, pored ostalog, u potpunosti saglasna i jedinstvena u zajedniÄkom stavu prema državi Bosni i Hercegovini i Bošnjacima, tako agresivno i u glas – složno ustala protiv obnove navedenog procesa? Odgovor je vrlo jasan: svjesna je Äinjenice da je Republika Srbija, odnosno Srbija i Crna Gora / Savezna republika Jugoslavija, meÄ‘unarodno odgovorna, po raznim osnovama i na razliÄite naÄine, za (izvršeni) genocid, i za (sva) kažnjiva djela zloÄina genocida (sve akte genocida), definirana Konvencijom o spreÄavanju i kažnjavanju zloÄina genocida. Toj eliti su dobro poznati dokazi i njihovo postojanje, dokazi koji se nalaze i koje posjeduju, prije svega, najznaÄajnije institucije Republike Srbije i empirijski izvori – ljudi: planeri, organizatori, uÄesnici, pomagaÄi, podstrekaÄi, sauÄesnici i izvršioci zloÄina genocida. Republika Srbija kljuÄne dokaze o izvršenom genocidu, posebno o uÄešÄ‡u Savezne republike Jugoslavije / Srbije i Crne Gore, pravnih i fiziÄkih lica koja su imala status de iure i de facto organa Savezne republike Jugoslavije u izvršenju genocida, i dalje planski, organizirano, s namjerom i ciljem štiti i krije od javnosti, bojeći se (dokazivanja) istine i utvrÄ‘ivanja vlastite kriviÄne odgovornosti i time istovremeno negira genocid nad Bošnjacima, minimizira razmjere zloÄina protiv ÄovjeÄnosti i meÄ‘unarodnog prava, izjednaÄava žrtve genocida i izvršioce genocida, a zloÄince proglašava nacionalnim herojima. U tom projektu u znaÄajnoj mjeri aktivno uÄestvuje i nacionalistiÄka srpska politiÄka i intelektualna elita u Bosni i Hercegovini (u entitetu Republika Srpska).
Brojni relevantni dokumenti na osnovu kojih se mogu upotpuniti dosadašnja postojeća saznanja o razmjerama genocida i pouzdano utvrditi meÄ‘unarodna odgovornost Srbije za genocid u Republici Bosni i Hercegovini još uvijek nisu dostupni javnosti. Nažalost, ICTY je, kako to tvrdi Geoffrey Nice, poznati, i ugledni pravnik i univerzitetski professor, (bivši) tužilac ICTY-a, “od aprila 2007. zaštitio i još uvijek štiti veliku koliÄinu dokumenata”. Žrtve genocida, pa ni istaživaÄi genocida, nisu u mogućnosti da doÄ‘u do tih relevantnih dokumenata. Do tih i takvih dokumenata jedino je moguće doći formalno-pravnim putem, odreÄ‘enim aktivnostima pravnog zastupnika, preko MeÄ‘unarodnog suda pravde, pred kojim se vodi predmetni spor.
Obnova procesa je pravno i moralno, a ne politiÄko pitanje, kako to uporno tvrde i ponavljaju predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine, gospodin Mladen Ivanić, i drugi uÄesnici u tom zajedniÄkom projektu. U cilju prikrivanja Äinjenica o istini o dogaÄ‘ajima u Republici Bosni i Hercegovini na kraju XX stoljeća, obmani domaće i meÄ‘unarodne javnosti, otvorenim lažima i propagandi koriste se, u skladu sa Ćosićevim iskazima o ulozi laži i njihovoj funkcionalnosti u historiji srpskog društva (“…, lažemo stvaralaÄki, maštovito, inventivno … U ovoj zemlji svaka laž postaje istina”), razliÄiti naÄini i sredstva, kvalifikacije i ocjene, koje se ilustruju sljedećim iskazima: “nova tužba bi narušila stabilnost Bosne i Hercegovine”; “prouzrokovaće nepopravljivu krizu unutar BiH, ali i ozbiljnu regionalnu krizu”; “pokretanje revizije tužbe biće nezakonito i nasilno i proizvest će najveću krizu u BiH nakon Dejtona”; “to je put ka nestanku Bosne i Hercegovine”; “to će doprinijeti pogoršanju odnosa u Bosni i Hercegovini”; “revizija tužbe dovela bi do zamrzavanja politiÄkih odnosa izmeÄ‘u dvije zemlje” i brojni drugi provokativni, agresivni i prijeteći iskazi. Na taj naÄin se, izrazito drsko i neprimjereno, bez moralne i/ili politiÄke odgovornosti, vrijeÄ‘aju, uznemiruju i ponovo ubijaju žrtve genocida, vrši se neviÄ‘eni pritisak na istraživaÄe, a posebno na zastupnika (agenta) Bosne i Hercegovine prof. dr. Sakiba Softića, kao i na MeÄ‘unarodni sud pravde, unosi strah meÄ‘u graÄ‘ane, ponovo provocira, izaziva i priprema osvajaÄki rat i prijeti novim genocidom.
Podnosilac tužbe (Bosna i Hercegovina) ima pravo da, po Statutu MeÄ‘unarodnog suda pravde, podnese zahtjev za obnovu postupka ukoliko otkrije “neke Äinjenice od odluÄujućeg znaÄaja”, o kome će odluÄivati Sud, koji će, takoÄ‘er, dati (ili je već dao) zadnju rijeÄ u vezi sa legalitetom i legitimitetom pravnog zastupnika. Stoga je nerazumljivo histeriÄno ponašanje srpskih politiÄara prema (eventualnom) zahtjevu za obnovu procesa. Gospodin Ivanić i istomišljenici, suprotno svojstvu i maniru iskusnih i mudrih politiÄara, umjesto da se poklone žrtvama genocida i usmjere u pravcu izgradnje bolje, zajedniÄke budućnosti, demonstriraju politikantsko ponašanje, zasnovano na ideološkim i politiÄkim razlozima, i dalje uporno i drsko tvrde kako nema novih dokaza, iako su, potpuno suprotno tome, svjesni Äinjenice da relevantni dokazi apsolutno postoje. Oni svjesno zanemaruju, previÄ‘aju, krše, “zaboravljaju” i ne žele da prihvate moralno kredo po kome na dokaze o genocidu ljudska bića (homo sapiens) ne smiju prikrivati Äinjenice, ne smiju biti neutralna, ne smiju biti ravnodušna, ne smiju šutjeti, ne smiju lagati, manipulirati, izmišljati.
Ne ulazeći u pitanje merituma (eventualne) obnove procesa, žrtvama genocida i istraživaÄima genocida poznate su istina i nauÄne Äinjenice o dogaÄ‘ajima u Republici Bosni i Hercegovini na kraju XX stoljeća, od kojih javnost podsjećamo samo na neke od bitnih:
- Savezna republika Jugoslavija / Srbija i Crna Gora vodila je osvajaÄki rat protiv Republike Bosne i Hercegovine – izvodila oružane akcije u cilju realizacije nacistiÄkog politiÄkog projekta – formiranje jedinstvene srpske države na Balkanu;
- Savezna Republika Jugoslavija / Srbija i Crna Gora) je, s NAMJEROM (mens rea) i jasno iskazanim planom i projektom i dobro osmišljenim i postavljenim ciljevima i utvrÄ‘enim zadacima, u skladu sa srpskom nacionalistiÄkom ideologijom i politikom, fašistiÄkog i genocidnog karaktera, planirala, pripremala, organizovala i uÄestvovala u (iz)vršenju genocida u Republici Bosni i Hercegovini – u svim okupiranim mjestima, gradovima u opsadi i sigurnim zonama Ujedinjenih nacija, što, pored ostalog, potvrÄ‘uju i dokazuju masovne grobnice, koncentracioni logori, masovna i pojedinaÄna silovanja, uništavanja civilnih objekata, posebno vjerskih i stambenih, te drugi oblici zloÄina protiv ÄovjeÄnosti i meÄ‘unarodnog prava;
- akte genocida (actus reus) u Republici Bosni i Hercegovini izvršila je država Savezna Republika Jugoslavija / Srbija i Crna Gora, pravna i fiziÄka lica koja su imala status de iure i de facto organa Savezne republike Jugoslavije;
- Savezna republika Jugoslavija / Srbija i Crna Gora je, uÄestvujući u osvajaÄkim ratovima u Republici Hrvatskoj i Republici Bosni i Hercegovini i genocidu nad Bošnjacima, prema izjavi predsjednika Savezne republike Jugoslavije, akademika Dobrice Ćosića, od 27. maja 1993, IZDRŽAVALA “70. 000 VOJNIKA U VOJSCI REPUBLIKE SRPSKE KRAJINE , OKO 200.000 VOJNIKA U VOJSCI REPUBLIKE SRPSKE I VOJSKU JUGOSLAVIJE, A TO JE SKORO POLA MILIONA VOJNIKA“;
- Savezna republika Jugoslavija je do 30. augusta 1994. “DVIJE MILIJARDE /ameriÄkih / DOLARA UTROŠILA U BOSNU I HERCEGOVINU“ – za voÄ‘enje agresorskog, osvajaÄkog rata protiv Republike Bosne i Hercegovine i uništenja Bošnjaka, pri Äemu je do 8. jula 1994. samo “U MUNICIJI I VOJNOJ OPREMI ZA RAT U RS I RSK POTROŠILA OKO MILIJARDU AMERIÄŒKIH DOLARA (“ ... OKO 1.000.000 $);
- Srbija i Crna Gora / Savezna republika Jugoslavija je u Republici Bosni i Hercegovini formirala paradržavnu tvorevinu Srpsku Republiku Bosnu i Hercegovinu/Republiku Srpsku;
- paradržavna tvorevina Srpska republika Bosna i Hercegovina /Republika Srpska djelovala je u ime Srbije i Crne Gore / Savezne republike Jugoslavije – u svojstvu de iure i de facto organa i/ili agenta Savezne republike Jugoslavije, odnosno u svojstvu i za raÄun i korist Savezne republike Jugoslavije;
- paradržavna tvorevina Srpska republika Bosna i Hercegovina / Republika Srpska bila je samo puki instrument Savezne republike Jugoslavije, bez ikakve stvarne, politiÄke i/ili vojne samostalnosti, a preko koje je, pored drugih državnih organa, djelovala Savezna republika Jugoslavija, koja je imala ukupnu (opštu) i efektivnu kontrolu nad politiÄkim i vojnim rukovodstvom navedene paradržavne tvorevine;
- paradržavna tvorevina Srpska republika Bosna i Hercegovina / Republika Srpska izjednaÄuje se sa organima Savezne republike Jugoslavije i u potpunosti je zavisila od Savezne republike Jugoslavije, Äija se djela pripisuju Saveznoj republici Jugoslaviji;
- politiÄka, vojna i finansijska pomoć, podrška i sredstva koju je Savezna republika Jugoslavija /Srbija i Crna Gora pružala paradržavnoj tvorevini Srpskoj republici Bosni i Hercegovini / Republici Srpskoj dokazuju da je zloÄin genocida u Republici Bosni i Hercegovini, ukljuÄujući i zloÄin genocida u sigurnoj zoni Ujedinjenih nacija Srebrenici i njenoj okolini – jula 1995, izvršen upotrebom oružanih snaga - neposrednim uÄešÄ‡em žive sile (JNA/Vojska Jugoslavije /, ”Vojska Srpske Republike Bosne i Hercegovine”/ “Vojska Republike Srpske”/, “Srpska Vojska Krajine”, “Narodna odbrana Autonomne Pokrajine Zapadna Bosna”, specijalne jedinice državne bezbjednosti MUP-a Republike Srbije i druge oružane jedinice i grupe) i sredstvima (naoružanje, municija, gorivo, oprema…) Savezne republike Jugoslavije;
- oficiri Vojske Jugoslavije, pripadnici 30. kadrovskog centra Generalštaba Vojske Jugoslavije, Äinili su najvišu komandnu strukturu “Vojske Republike Srpske”;
- Savezna republika Jugoslavija je vodeće starješine Vojske Jugoslavije, pripadnike 30 kadrovskog centra Generalštaba Vojske Jugoslavije, uputila, rasporedila, premjestila, postavila i prekomandovala u “Vojsku Republike Srpske”, gdje su izvršavale “zadatke kontrole i zaštite teritorije Savezne republike Jugoslavije i, s tim u vezi, ušestvovale “u oružanim akcijama” protiv Republike Bosne i Hercegovine, pri Äemu su, pored zloÄina protiv mira (agresije), odgovorne i za zloÄin genocida nad Bošnjacima;
- general Ratko Mladić, faktiÄki i suštinski komandant Glavnog štaba 30. kadrovskog centra Generalštaba Vojske Jugoslavije, a formalno komandant Glavnog štaba “Vojske Republike Srpske”, koji je izvršavao nareÄ‘enja Vojske Jugoslavije, odnosno Savezne republike Jugoslavije, i svi oficiri i pripadnici 30. kadrovskog centra Generalštaba Vojske Jugoslavije, kao i iz drugih komandi, jedinica i ustanova Vojske Jugoslavije, bili su, po unutrašnjem zakonodavstvu Savezne republike Jugoslavije, oficiri - pripadnici Vojske Jugoslavije, de iure i de facto organi Savezne republike Jugoslavije;
- svi Älanovi Glavnog štaba “Vojske Republike Srpske” i mnogi drugi oficiri, podoficiri i graÄ‘anska lica u “Vojsci Republike Srpske” (na kljuÄnim dužnostima u korpusima, brigadama, bataljonima i Äetama, na raznim komandnim nivoima “Vojske Republike Srpske”) bili su de iure i de facto pripadnici Vojske Jugoslavije, odnosno oni su bili organ države Savezne republike Jugoslavije, koji su, u skladu sa Odlukom o odreÄ‘ivanju zadataka i teritorije na kojoj se služba vrši pod otežanim (posebnim) uslovima, izvršavali zadatke na teritoriji Republike Bosne i Hercegovine, a koja je definirana kao sastavni dio teritorije Savezne republike Jugoslavije;
- u namjeri prikrivanja politiÄkog, vojnog, ekonomskog i drugog uÄešÄ‡a Savezne republike Jugoslavije u agresiji na Republiku Bosnu i Hercegovinu i genocidu nad Bošnjacima, oficiri i drugi profesionalni vojnici Savezne republike Jugoslavije istovremeno su bili krajnje formalno oficiri “Vojske Republike Srpske”, a de iure i de facto oficiri Savezne republike Jugoslavije;
- oficiri “Vojske Republike Srpske” bili su pod komandom Vojske Jugoslavije, predsjednika Savezne Republike Jugoslavije i podreÄ‘eni državnom, politiÄkom i vojnom rukovodstvu Savezne republike Jugoslavije. Oni su faktiÄki primali nareÄ‘enja od Savezne republike Jugoslavije, Generalštaba Vojske Jugoslavije, a formalno od paradržavne tvorevine Republike Srpske;
- oficiri “Vojske Republike Srpske”, odnosno oficiri Vojske Jugoslavije, izvršavali su zadatke u ime Savezne republike Jugoslavije, te su prestavljali organe vlasti države Savezne Republike Jugoslavije.
* Tekst je objavljen u: PREPOROD, Islamske informativne novine, Rijaset Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, broj 4/1086, 15. februar 2017, str. 36-37.