Naučna istraživanja

BiH protiv Srbije: Presuda i činjenice utvrđene presudom


BiH protiv Srbije: Presuda i činjenice utvrđene presudom


Međunarodni sud pravde u Hagu donio je 26. februara 2007. godine Presudu o predmetu BiH protiv Srbije i Crne Gore zbog kršenja Konvencije o spriječavanju i kažnjavanju zločina genocida kojom je okončao četrnaestogodišnji spor.

Presudom je utvrđeno:


1. Da je Srbija prekršila obavezu spriječavanja genocida iz Konvencije o spriječavanju i kažnjavanju zločina genocida u vezi sa događajima koji su se desili u Srebrenici u julu 1995.godine.

2. Da je Srbija prekršila obaveze iz Konvencije o spriječavanju i kažnjavanju zločina genocida time što nije predala Ratka Mladića optuženog za genocid, saučešništvo u genocidu, radi suđenja pred Međunarodnim krivičnim tribunalom za bivšu Jugoslaviju, čime je propustila da u cjelosti sarađuje sa Tribunalom.

3. Da Srbija nije ispunila obaveze iz privremenih mjera koje je Sud naredio 8. aprila i 13. septembra 1993.godine u ovom predmetu, tako što je propustila poduzeti sve mjere koje je imala na raspolaganju da spriječi genocid u Srebrenici u julu 1995. godine.

4.(Sud) je odlučio da Srbija mora odmah preduzeti efikasne korake da bi osigurala ispunjenje svojih obaveza prema Konvenciji o spriječavanju i kažnjavanju zločina genocida kako su definisane u članu II Konvencije ili bilo koje druge mjere propisane članom III Konvencije, i predati optužene za genocid ili drugi od tih zločina za suđenje Međunarodnom krivičnom tribunlau te u cjelosti sarađivati s Tribunalom.

5. (Sud) je utvrdio da, u vezi s kršenjem obaveza navedenih u podstavu 5 i 7 zaključak Suda u tim podstavovima predstavlja odgovarajuću satisfakciju, te da ovo nije predmet u kojem bi bilo odgovarajuće narediti plaćanje kompenzacije ili narediti davanje garancija i uvjerenja da se kršenje neće ponoviti

6. Presudom je utvrđeno da su bosanski Srbi osmislili i implementirali genocid u i oko Srebrenice, kao i da je genocid počinjen u ime vlasti Republike Srpske.

Činjenice utvrđene ili potvrđene presudom

1. Međunarodni sud pravde prvi put u historiji je utvrdio odgovornost jedne države zbog kršenja Konvencije o spriječavanju i kažnjavanju zločina genocida.

2. Predmet ovog spora nije bilo utvrđivanje karaktera oružanog sukoba u BiH, niti je utvrđivanje karaktera oružanog sukoba uslov za utvrđivanje postojanja genocida. Zločin genocida može se počiniti u bilo kojem oružanom sukobu, ali i u vrijeme mira. Stoga ovo pitanje nije bio predmet posebne pažnje Suda.

Uprkos tome, Sud je baveći se pitanjem odgovornosti SR Jugoslavije za genocid počinjen u BiH utvrdio da je vojska SR Jugoslavije učestvovala u ratu u Bosni i Hercegovini. Sud konstatuje da postoji mnoštvo dokaza koji potvrđuju direktno ili indiirektno učešće zvanične vojske SR Jugoslavije zajedno sa vojnim snagama bosanskih srba, u vojnim operacijama u Bosni i Hercegovini.
Međunarodni sud pravde utvrdio je učešće SR Jugoslavije u ratu u BiH što razrješava pitanje prirode oružanog sukoba u Bosni i Hercegovini.

Pored direktnog učešća vojske SR Jugoslavije u vojnim operacijama u BiH, Sud je ustanovio da je SRJ pružala značajnu vojnu i finansijku pomoć Republici Srpskoj bez čije pomoći ova ne bi mogla izvršiti najvažnije vojne i paravojne aktivnosti. Dio te pomoći svakako je upotrebljen u činjenju zločina genocida u i oko Srebrenice.

Također, Sud je utvrdio da je SRJ tokom kritičnog perioda imala mogućnost utjecaja na bosanske Srbe koji su osmislili i proveli genocid u Srebrenici, za razliku od drugih država ugovornica Konvencije o genocidu, zahvaljujući jačini političkih, vojnih i finansijskih veza između SRJ s jedne, i Republike Srpske i VRS s druge strane, koje su iako nešto slabije nego u prethodnom periodu, ipak i u vrijeme događanja u Srebrenici ostale veoma bliske

3. Sud je utvrdio da je u Bosni i Hercegovini počinjen genocid, i da su počinioci genocida postupali u ime Republike Srpske i izvršavali su dijelove javnih ovlasti Republike Srpske.

4. Sud je utvrdio da je genocid počinjen nad bosanskim muslimanima

5. Sud je prihvatio kao dokazane činjenice da su u Bosni i Hercegovini u periodu od 1992. do 1995.godine, nad građanima Bosne i Hercegovine, a naročito nad bosanskim Muslimanima počinjeni zločini u formi ubijanja pripadnika zaštićene grupe, koji su ravni genocidu u fizičkom smislu riječi, tako da oni više ne mogu biti predmet osporavnja. Sud je analizirao događaje u Sarajevu, dolini rijeke Drine kao i u logorima širom Bosne i Hercegovine.

Sud je utvrdio da su tokom perioda 0d 1992. do 1995. godine izvršena masovna ubistva u određenim oblastima i logorima na teritoriji cijele BiH. Meta su uglavnom bilii bosanski Muslimani kao pripadnici zaštićene grupe. Stoga je Sud zaključio da su se na čitavoj teritoriji i u toku cijelog perioda dešavala masovna ubistva i da je materijalni element (actus reus)zločina genocida, kako je definisano u članu II Konvencije ispunjen.Ovakvo stanovište uglavnom je utemljeno na rezultatima krivičnih postupaka okončanim pred ICTY-em.

6. Sud je utvrdio da su na teritoriji cijele Bosne i Hercegovine bosanski Muslimani kao zaštićena grupa bili žrtve masovnih maltertiranja, prebijanja, silovanja i mučenja koja uzrokuju teške fizičke ili psihičke povrede iz člana II, a koje su ravne genocidu, ali nije dokazano da je to činjeno genocidnom namjerom.

7. U ovom postupku je takđer utvrrđeno da su nad bosanskim Muslimanima vršene deportacije i protjerivanja i da je razarana njihova vjerska, historijska i kulturna baština. Također, uutvrđeno je postojanje logora širom Bosne i Hercegovine u kojima su ljudi ubijani, povređivani ili bili izvrgnuti užasnim uslovima života.

8. U radnjama genocida učestvovali su vojska i policija Republike Srpske

9. Zločin genocida počinjen je u i oko Srebrenice koja je bila Rezolucijom Vijeća sigurnosti broj 819 od 16.aprila 1993. godine ustanovljena kao zaštićena zona UN-a gdje je ubijeno više od 7000 vojno sposobnih muškaraca. Ovaj broj nisu činili samo bosanski muslimani stanovnici Srebrenice nego i mnoge muslimanske izbjeglice iz okolnih regija

10.Srbija nije ispunila obaveze iz privremenih mjera koje je Sud naredio tako što je propustila poduzeti sve mjere koje je imala na raspolaganju da spriječi genocid u Srebrenici u julu 1995.godine.

 
======================================================================================================================================================================================================

Tužba BiH protiv Srbije: Šta BiH nije uspjela dokazati

Odluka o pokretanju zahtjeva za reviziju presude Međunarodnog suda pravde po tužbi Bosne i Hercegovine protiv Srbije za genocid, izazvala je brojne reakcije i novu političku krizu.

Donosimo vam sažetak dijelova presude s naglaskom na činjenice koje je BiH nastojala dokazati, a u tome nije uspjela.

Bosna i Hercegovina je tražila da Sud presudi:

1. Da je Srbija i Crna Gora pomoću organa i entiteta pod njenom kontrolom povrijedila svoje obaveze po Konvenciji o spriječavanju i kažnjavanju zločina genocida, namjerno djelomično uništavajući nesrpske nacionalne, etničke i religijske grupe unutar, ali ne ograničavajući se samo na teritoriju Bosne i Hercegovine, uključujući naročito muslimansko stanovništvo:

-ubijanjem pripadnika grupe;

-izazivanjem ozbiljnih fizičkih i psihičkih povreda pripadnika grupe;

-namjernim nametanjem uslova života grupi sračunatog da izazove fizičko uništenje grupe, u cjelosti ili djelomično;

-nametanjem mjera usmjerenih na spriječavanju rađanja unutar grupe;

- namjerenim premještanjem djece iz jedne u drugu grupu;

2. Supsidijarno:

(i) da je Srbija i Crna Gora prekršila obaveze propisane u Konvenciji o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida, saučesništvom u genocidu.

(ii) da je Srbija i Crna Gora prekršila obaveze propisane u Konvenciji o sprječevanju i kažnjavanju zločina genocida pomažući i podstičući pojedince, grupe i tijela uključene u genocid, na način određen naprijed u stavu 1.

3.da je Srbija i Crna Gora prekršila obaveze propisane u Konvenciji o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida udruživanjem radi počinjenja genocida i podsticanjem na genocid, na način određen naprijed u stavu 1.

Istina da je Sud u paragrafu 297 Presude utvrdio da je počinjen genocid u i oko Srebrenice

(“297. Sud zaključuje da su radnje počinjene uu Srebrenici, koje ulaze u okvir člana II(a) i (b) Konvencije, počinjene sa specifičnom namjerom da se djelomično uništi grupa Muslimana Bosne i Hercegovine; shodno tome, te radnje predstavljaju radnje genocida koje su počinili pripadnici Vojske Republike Srpske u i oko Srebrenice negdje oko 13.jula 1995.godine”)

Međutim, Sud smatra da ovaj zločin BiH nije uspjela prepisati Srbiji.

Sud je presudio da Bosna i Hercegovine nije uspjela dokazati sljedeće tačke tužbenog zahtjeva zbog čega Sud:

Utvrđuje da Srbija nije počinila genocid putem svojih organa ili osoba čije djelovanje povlači njenu odgovornost prema međunarodnoom uobičajnom pravu, suprotno obavezama iz Konvencije o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida;

Utvrđuje da Srbija nije učestvovala u udruživanju radi izvršenja genocida, niti da je podsticala na genocid suprotno obavezama iz Konvencije o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida;

Utvrđuje da Srbija nije saučestvovala u genocidu suprotno obavezama iz Konvencije o sprječavanju i kažnajavnju zločina genocida;

U tekstu Presude Sud se detaljno bavio pitanjem pripisivosti ovog zločina tuženoj strani kako bi obrazložio razloge Presude. Kao što je već rečeno:

“ 376. Sud je već zaključio da, osim u slučaju Srebrenice, tužilac nije dokazao da su široke rasprostranjenjene i ozbiljne zločine, za koje tužilac smatra da krše član II stav (a) do (e) Konvencije o genocidu, počinioci izvršili sa specifičnom namjerom. Sud također smatra da tužilac nije dokazao postojanje namjere tužene strane, bilo na osnovu postojanja usklađenog plana ili na osnovu tvrdnje da analizirani događaji otkrivaju konzistentan obrasac ponašanja koji isključivo ukazuje na postojanje takve namjere. međutim, nakon što je utvrdio da je u slučaju masakra u Srebrenici iz jula 1995. godine u operacijama koje su vodili pripadnici VRS počinjen genocid,Sud će ispitati da li ta djela mogu biti stavljena na teret tuženoj strani.”

Pravni tim Bosne i Hercegovine tvrdio je da je Srbija i Crna Gora, u Deklaraciji Savjeta ministara od 15.juna 2005. godine, priznala odgovornost za genocid u Srebrnici. Tekst deklaracije glasi:

“Oni koji su izvršili ubistva u Srebrenici, kao i oni koji su naložili i organizovali taj masakr nisu predstavljali ni Srbiju ni Crnu Goru, već jedan nedemokratski režim terora i smrti, protiv kojeg je većina građana Srbije i Srne Gore pružila najsnažniji otpor”


Sud je odbio prihvatiti da je izjava data u Deklaraciji priznanje odgovornosti tvrdeći da je ovo zapravo akt političke prirode jer namjera Vlade nije bila da ovim aktom proizvede pravno dejstvo.

“386...istina da postoji mnoštvo dokaza o direktnom ili indirektnom učešću zvanične vojske SRJ, zajedno sa vojnim snagama bosanskih Srba, u vojnim operacijama u Bosni i Hercecgovini u godinama prije događaja u Srebrenici. Ovo učešće stalno su osuđivali politički organi Ujedinjenih nacija, što je zahtijevalo da SRJ to zaustavi. Međutim, nije dokazano da je takvog učešća bilo u maskrima počinjenim u Srebrenici. Dalje, ni Republika Srpska, a ni VRS nisu bili de jure organi SRJ zato što nisu imali status organa te države prema njenom domaćem pravu.”

Po pitanju 1.800 oficira 30 Kadrovskog centra u Beogradu, Sud je zaključio da nije dokazano da su ove osobe bili oficiri SRJ prema njenom unutrašnjem zakonodavstvu.

“388.Sud prije svega, zapaža da nisu prezentovani nikakvi dokazi o tome da su general Mladić, ili bilo koji drugi oficir čija je personalna pitanja vodio 30. Kadrovski centar, bili oficiri tužene strane u skladu s njenim domaćim zakonom, dakle da nisu bili de jure organi. Nema nikakve sumnje da je SRJ pružala značajnu finansijsku podršku Republici Srpskoj i da je jedan od tih oblika bila i isplata plaća i drugih beneficija nekim oficirima VRS. Ovo ih međutim nije automatsku učinilo organima SRJ. Te oficire je u komandu imenovao predsjednik Republike Srpske i bili su podređeni političkom vođstvu Republike Srpske.”

Po pitanju Škorpiona koji su bili pripadnici regularnih policijskih snaga Srbije, Sud zaključuje:

“389. Odlučujući na osnovu ovih materijala, Sud ne može utvrditi da su Škorpioni sredinom 1995. godine bili de jure organi tužene strane. Osim toga sud zapaža da se, djela organa koji je država stavila na raspolaganje nekim drugim javnim vlastima, neće smatrati dijelima te države ukoliko je taj organ postupao u ime javnih vlasti kojima je bio stavljen na raspolaganje”.

(izvor: Međunarodni sud pravde i knjiga ''Revizija presude Međunarodnog suda pravde'' autora Sakiba Softića)
 
======================================================================================================================================================================================================

1. Prema članu 42. Statuta Međunarodnog suda pravde u Hagu, stranke pred Sudom zastupaju agenti. Predsjedništvo BiH je Odlukom broj: ‎01-2529-22/02 od 4. oktobra 2002. godine imenovalo g. Sakiba Softića za pravnog agenta Bosne i Hercegovine pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu po tužbi Bosne i Hercegovine protiv Savezne Republike Jugoslavije. U svojstvu agenta BiH pred Međunarodnim sudom pravde g. Softić je ovlašten da zastupa BiH i ima legitimaciju da u ime BiH poduzima sve pravne radnje u vezi sa tužbom BiH koje su propisane Statutom i Pravilima Suda.  Jedna od tih pravnih radnji jeste i radnja pokretanja postupka revizije Presude od 26. februara 2007. godine.
 
2.  Odluka Predsjedništva BiH od 4. oktobra 2002. godine donesena je u skladu sa Ustavom BiH i Poslovnikom o radu Predsjedništva BiH.  Odluka je stupila na snagu danom donošenja.  U Odluci nije propisano bilo kakvo ograničenje mandata g. Softića. Ova odluka Predsjedništva BiH nikada nije izmijenjena, niti je ikada stavljena van snage.  Predsjedništvo BiH nije razriješilo g. Softića s dužnosti agenta BiH pred Međunarodnim sudom pravde nakon što je Međunarodni sud pravde izrekao Presudu od 26. februara 2007. godine. Shodno svemu naprijed navedenom, Odluka Predsjedništva BiH od 4. oktobra 2002. godine predstavlja službeni stav Predsjedništva BiH, koji je na snazi, koji se mora poštovati i u skladu sa kojim se mora postupati.
 
3. U Statutu i Pravilima Međunarodnog suda pravde ne postoji niti jedna odredba koja nalaže da postupak revizije presude mora biti praćen novom odlukom nadležnog organa države kojom se nanovo imenuje agent te države pred Međunarodnim sudom pravde. Dakle, prema Statutu i Pravilima Suda nije neophodna nova odluka Predsjedništva BiH kojom se nanovo imenuje agent BiH pred Međunarodnim sudom pravde za postupak revizije. To potvrđuje i činjenica da je Međunarodni sud pravde, na osnovu iste Odluke Predsjedništva BiH od 4. oktobra 2002. godine, prihvatio g. Softića kao agenta BiH u postupku revizije Presude Međunarodnog suda pravde od 11. jula 1996. godine, koji je Savezna Republika Jugoslavija pokrenula 24. aprila 2001. godine.
 
4. Pravno je neutemeljena teza g. Ivanića da je neophodno da Predsjedništvo BiH donese novu odluku o pokretanju postupka revizije Presude od 26. februara 2007. godine i da u odsustvu te odluke g. Softić nema legitimaciju da u ime BiH podnese aplikaciju za pokretanje postupka revizije Presude od 26. februara 2007. godine. Predsjedništvo BiH je Odlukom od 4. oktobra 2002. godine imenovalo g. Softića za agenta BiH pred Međunarodnim sudom pravde, i na osnovu te Odluke Predsjedništva BiH prema Statutu i Pravilima Suda g. Softić u svojstvu ovlaštenog agenta BiH ima legitimaciju da zastupa BiH i da u ime BiH pred Sudom poduzima sve pravne radnje u vezi sa tužbom BiH koje su propisane Statutom i Pravilima Suda, uključujući i radnju podnošenja aplikacije za pokretanje postupka revizije Presude od 26. februara 2007. godine.
 
5. Pismo koje je g. Ivanić jučer "posredstvom specijalnog izaslanika" uputio Međunarodnom sudu pravde, u kojem je “osporio bilo čije pravo da u ime BiH podnosi aplikacije”, u direktnoj je koliziji sa legalnom i legitimnom Odlukom Predsjedništva BiH od 4. oktobra 2002. godine.  Ta Odluka Predsjedništva BiH, koja je i dalje na snazi, predstavlja službeni stav Predsjedništva BiH.  Ivanićevo pismo predstavlja neustavno djelovanje u svrhu komuniciranja privatnih stavova koji su direktno suprotni službenom stavu Predsjedništva BiH izraženom u Odluci Predsjedništva BiH od 4. oktobra 2002. godine.

Vijesti: