Naučna istraživanja

Naučno istraživačka istina o HVO


Naučno istraživačka istina o HVO

Političko rukovodstvo Republike Hrvatske na čelu sa Franjom Tuđmanom imalo je osvajačke teritorijalne pretenzije prema BiH, nastojeći da Hrvatska, kao minimum, zauzme teritorije BiH koje su sporazumom Cvetković - Maček pripojene banovini Hrvatskoj. Raspoloživa dokumentacija pokazuje stvarne političke ciljeve HDZ-a, a to su formiranje hrvatske države u BiH i njeno priključenje Republici Hrvatskoj, citiramo, 'bez obzira na sredstva i bez obzira na cijenu'. U prvoj polovini novembra mjeseca 1991. godine održano je nekoliko sastanaka kriznih štabova hercegovačke i travničke regije u kojima je, između ostalog, zaključeno, citiramo, da 'hrvatski narod u BiH mora konačno povesti odlučnu i aktivnu politiku koja treba dovesti do realizacije vjekovnog sna povratka zajedničke hrvatske države'. Tu ideju Franje Tuđmana o koncipiranju hrvatske države u BiH i njeno priključenje Republici Hrvatskoj, Mate Boban i Dario Kordić i mnogi drugi šest mjeseci su podrobno razrađivali da bi Tuđman 18. novembra formirao u BiH paradržavnu tvorevinu Hrvatsku zajednicu Herceg-Bosnu. Nakon brojnih tajnih dogovora između Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana o podjeli BiH, Republika Hrvatska je sa HVO-om pokrenula osvajačku ofanzivu u BiH. Tako se Republika Hrvatska u skladu sa velikohrvatskom ideologijom, politikom i programom o formiranju, citiramo, 'zajedničke hrvatske države u njenim etničkim i povijesnim granicama', uključila u agresiju na BiH čime je, pored dotadašnje velikosrpske agresije, i sama postala agresor. Istražujući pitanje agresije Republike Hrvatske na BiH, na osnovu relevantne dokumentacije možemo utvrditi dva perioda. Prvi je od novembra 1991. do januara 1993., period prikrivene agresije. U trenutku kada je formirana Herceg-Bosna u novembru mjesecu 1991. godine u tijelu BiH postojale su legalne jedinice susjedne države, odnosno Hrvatska vojska. Drugi period, period otvorene agresije, period od januara 1993. do marta 1994. godine kada je potpisan Vašingtonski sporazum, iako su i poslije toga, negdje do početka maja 1994. godine, u centralnom dijelu BiH postojale i dalje djelovale jedinice Hrvatske vojske. Na osnovu relevantne dokumentacije pouzdano možemo utvrditi koje su to jedinice HV-a koje su učestvovale u agresiji i drugim oblicima zločina u BiH. Znači, riječ je o regularnim jedinicama HV-a kojima su komandovali visoki oficiri Hrvatske vojske, a oficiri HVO-a su istovremeno i prije svega bili oficiri HV-a, odnosno susjedne države, na isti šablon kako je to uradio velikosrpski agresor. Kada govorimo o broju jedinica, 45 brigada Hrvatske vojske, što u cjelini što djelimično, imenom i prezimenom, učestvovalo je u agresiji na BiH. Četiri pukovnije, jedan topnički puk, dva diviziona, jedan mješoviti odred mehaničko-desantne pješadije, jedna helikopterska eskadrila, dvije taktičke grupe, deset specijalnih jedinica i više diverzantskih i drugih jedinica. Imamo stenograme tajnih razgovora koje je Tuđman vodio sa najbližim saradnicima koji pružaju podatke o učešću Hrvatske vojske, o nazivima jedinica, o broju vojnika. Ove činjenice se temelje na dokumentima iz Hrvatskog arhiva, koje se koriste u istraživanjima o agresiji Hrvatske na BiH.

IGK

Počevši od 18. novembra 1991. godine u Bosni i Hercegovini pokrenut je zajednički zločinački poduhvat političkog i vojnog podjarmljivanja, trajnog uklanjanja i etničkog čišćenja bosanskih muslimana i drugih nehrvata koji su živjeli na onim dijelovima teritorije Republike Bosne i Hercegovine za koje se tvrdilo da pripadaju Hrvatskoj Zajednici, kasnije Republici Herceg-Bosni. U udruženom zločinačkom poduhvatu, učestvovali su Franjo Tuđman, Gojko Šušak, Janko Bobetko, Mate Boban, Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Slobodan Praljak, Milivoj Petković, Valentin Ćorić, Berislav Pušić, Dario Kordić, Tihomir Blaškić i Mladen Naletilić Tuta i brojni drugi zvaničnici HDZ-a, tzv. HVO-a, Vlade Republike Hrvatske i oficira i generala Hrvatske vojske. Radnje koje je poduzimala Herceg-Bosna/HVO vršene su po sljedećem obrascu: prvo, većina vojno sposobnih muškaraca uhapšena je i zatočena u raznim zatvorima i koncentracionim logorima HVO-a. Potom, nakon što je većina muškaraca uklonjena, HVO je preuzimao kontrolu nad gradovima i selima i sistematski prikupljao žene, djecu i starce koji su zatim zatočeni na različite periode ili deportovani na područja pod kontrolom ABiH-a ili u druge zemlje. HVO je osnovao i vodio čitavu mrežu koncentracionih logora za Bošnjake. Vojna policija HVO-a je u junu 1992. osnovala logor centar u krugu nekadašnje stanice policije u Ljubuškom. Tri mjeseca kasnije, HVO je otvorio logor u Heliodromu. Logori u Dretelju i Gabeli, smješteni u bivšim kasarnama JNA, počeli su sa radom od aprila 1993. Logor Vojno se aktivno koristio između avgusta 1993. i januara 1994. Desetine hiljada zarobljenih civila držani su u ovim logorima. Posebno teški uslovi vladali su na Heliodromu i u Dretelju, u kojima su zatočenici bili lišeni vode, hrane, uslova za ličnu higijenu, pa čak i svjetla. Zatvoreni civili bili su podvrgavani zlostavljanju, premlaćivanju, nanošene su im opekotine, podvrgavani elektro-šokovima, ponižavani tako što su prisiljavani da jedu služeći se priborom koji se nikada nije prao, a oskudni obrok morali su da pojedu za svega nekoliko sekundi jer bi u protivnom bili kažnjeni. Zatočenike koji nisu jeli dovoljno brzo prisiljavali su da legnu na užareni asfalt i da se bez košulje valjaju po zemlji. Jednog zatočenika na Heliodromu prinudili su da poliže vlastitu krv kako „balijska krv ne bi ostala na hrvatskoj zemlji“. Zatočenici na Heliodromu, i u logorima Vojno i Ljubuški odvođeni su na prisilni rad na liniji fronta, pri čemu je jedan broj ranjen ili poginuo ili su ginuli dok su ih duž linije fronta koristili kao živi štit. Objavljeni su i dokazi da je zarobljene civile na prinudni rad koristio i Dragan Čović, danas član Predsjedništva iz reda Hrvata i predsjednik HDZ-a i tzv. HNS-a, a u to vrijeme funkcioner Sokola. Svi činjenični navodi u ovom saopštenju su pravosudno utvrđeni pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju i bosanskohercegovačkim sudovima. To je ono što slave oni koji slave osmi april i tzv. HVO.

Vijesti: