Naučna istraživanja

Genocid u Prijedoru

Genocid

Ako se gledaju konačne presude Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, u Prijedoru nije počinjen genocid. Međutim trebamo se pozvati na međupresudu Slobodanu Miloševiću iz 2004. godine, prema kojoj je genocid počinjen u sedam bh. općina, a među njima je i Prijedor. Presuda Žalbenog vijeća Tribunala u Haagu Dušku Tadiću iz 1999. godine eksplicitno govori o agresiji na Bosnu i Hercegovinu. Također, ukoliko se analiziraju izjave pojedinih lidera bosanskih Srba, onda, s pravom možemo govoriti o genocidu. “Radoslav Brđanin, lider samozvane Autonomne regije Krajine rekao je da na teritoriju buduće srpske države smije živjeti samo do dva posto nesrpskog življa. Izjave Karadžića i Mladića o tome da će jedan narod nestati gotovo su svima poznate.

Hronologija genocida

Na izborima 1990. godine pobjedu je ostvarila SDA, koja zajedno s SDS-om i HDZ-om formira općinsku vlast. Ipak, 30. aprila 1992. SDS je nasilno, uz pomoć JNA, preuzeo vlast u općini, a svi nesrbi dobili su otkaz. Napad na selo Hambarine započeo je 22. maja, a dva dana poslije započeo je napad i na Kozarac. Jedna grupa probosanskih snaga pokušala je 30. maja preuzeti kontrolu nad gradom Prijedorom i tog dana vođene su borbe u samom centru Prijedora. Međutim, taj pokušaj oslobađanja Prijedora pokazao se neuspješnim zbog nedostatka ljudstva i oružja. Dan “bijelih traka” je 31. maja jer je tada svim nesrbima na području Prijedora naređeno da na lijevoj ruci istaknu bijele trake, a na kućama bijele čaršafe kao znak raspoznavanja. Već tada, u periodu od 23. do 26. maja, započeto je s otvaranjem koncentracionih logora. Napad na lijevu obalu rijeke Sane, gdje su se prema Sanskom Mostu nalazila bošnjačka naselja, započeo je 20. jula, a 5. augusta, zahvaljujući izvještajima britanskih novinara, svjetska javnost saznaje za postojanje logora u Prijedoru. Dan prije raspuštanja logora Omarska, 5. augusta, izvedeno je 125 logoraša i pogubljeno na lokalitetu Hrastova Glavica. Masakr na Korićanskim stijenama desio se 21. augusta i tu su ubijani logoraši iz Trnopolja. Treba napomenuti da su ljudi u logorima svakodnevno ubijani. Tako je 24. jula u Keratermu u čuvenoj “Sobi br. 3” ubijeno oko 160 Bošnjaka, a u istom periodu iz Omarske odvedeno 44 logoraša koji su ubijeni u blizini Bosanske Krupe. Rijetko spominje da je u Prijedoru, osim Bošnjaka, stradao i značajan broj Hrvata. U Prijedoru je bilo oko šest posto Hrvata, odnosno oko 6.000. Tokom genocida u Prijedoru ubijeno je oko 300 Hrvata i dolazi se do zaključka da ni u jednoj općini u BiH nije stradalo toliko hrvatskih civila koliko u Prijedoru. Njihov povratak nakon rata gotovo je zanemarljiv, vratilo ih se tek nekoliko stotina, a danas ih većina živi u Hrvatskoj. Oni koji su se vratili, zajedno s Bošnjacima, učestvuju u obilježavanju svih značajnijih datuma stradanja Prijedorčana.

Odgovorni za genocid 

Ako tražimo odgovorne za genocid u Prijedoru, smatramo da se mora krenuti od Slobodana Miloševića. Do sada je Haški Tribunal za zločine u Prijedoru podigao 29 optužnica te donio 17 presuda, dok su neki predmeti predati bh. pravosuđu. Među onima koji su osuđeni za zločine u Prijedoru su Momčilo Krajišnik, Biljana Plavšić, Radoslav Brđanin, Mićo Stanišić, zatim Stojan Župljanin. Od onih koji su djelovali na lokalnom nivou osuđen je ratni načelnik Milomir Stakić, stražari u Omarskoj Mlađo Radić, Milojica Kos, Miroslav Kvočka, Dragoljub Prcać, stražari u Keratermu Predrag Banović, Damir Došen, Duško Sikirica i Dragan Kolundžija, pripadnik interventnog voda prijedorske policije Darko Mrđa, ali i pojedinci koji nisu imali funkcije a koji su učestvovali u zločinima kakvi su bili Duško Tadić i Zoran Žigić. Iako se ponekad navodi da su Tadić i Žigić bili stražari u Keratermu i Omarskoj.  oni nisu imali nikakvu funkciju, nego su samoinicijativno dolazili u logore i uz odobrenje stražara vršili zločine. Tačan broj onih koji su učestvovali u zločinima a koji nisu procesuirani teško je ustvrditi.  Više od 90 posto vojnosposobnih Srba učestvovalo u ovim zločinima, posebno ako saučesnicima smatramo one koji su učestvovali u prikrivanju zločina kao i one koji su vršili propagandu. Ipak, mi imamo slučaj da je u Omarskoj bilo zatočeno 11 Srba koji nisu bili lojalni srpskoj vlasti. U Omarskoj su zatočeni i ubijeni muž i žena srpske nacionalnosti jer su, navodno, u njihovom stanu nađeni propagandni materijali SDA. Bilo je pojedinačnih slučajeva da je prijatelj spasio prijatelja, ali je taj broj zanemarljiv. Važno je napomenuti da je u Prijedoru izvršen elitocid, jer je najprije ubijena bošnjačka elita, intelektualci koji su masovno stradali u Omarskoj. Možda najpoznatija prijedorska žrtva jeste dr. Esad Sadiković, koji je 10 godina radio u Prijedoru, a niko nije stao u njeogovu zaštitu kada su došli da ga vode u logor.


Nauka o genocidu

Nauka o genocidu potvrđuje da su nad Bošnjacima i Hrvatima u Prijedoru s namjerom izvršeni svi oblici zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava. Na taj način su ispunjeni svi uslovi koji se tiču materijalnog elementa genocida: svi akti genocida (actus reus), definirani u članu II (a-e) Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida. Svi zločini u Prijedoru izvršeni su s namjerom da se unište Bošnjaci i Hrvati, pripadnici nacionalne, etničke i vjerske grupe kao takve, što potvrđuje i dokazuje da je riječ o zločinu genocida. Genocid u Prijedoru je bio način ostvarivanja ratnih ciljeva.

Naučnu istinu o genocidu u Prijedoru, pored ostalog, čine sljedeće bitne odredbe:

- organizovano, masovno, s namjerom ponižavanje ljudskog dostojanstva i nacionalnog identiteta Bošnjaka i Hrvata, uništavanje svega postojećeg što odražava bošnjački i hrvatski nacionalni identitet u cilju stvaranja „Velike Srbije“;
- agresor je u Prijedoru kao području srpskih strateških prioriteta nad civilima izvršio planski, organizovano, sistematski i u kontinuitetu brojna masovna i pojedinačna ubistva;
- agresor je u realizaciji općeg deklariranog političkog cilja formiranja jedinstvene države srpskog naroda nad djecom, izvršio zločin genocida i druge oblike zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, ubijajući ih i ranjavajući, sakateći i prekidajući im djetinjstvo, ostavljajući im teške fizičke posljedice i psihičke poremećaje kojih se neće moći osloboditi do kraja života;
- agresor je u skladu sa srpskim političkim projektom „svi Srbi u jednoj državi“, na desetine hiljada civila i civilnog stanovništva, Bošnjaka i Hrvata i drugih, planski, organizovano, masovno i s namjerom sistematski izdvajao, hapsio, zatvarao i zatočavao u brojnim koncentracionim logorima smrti. Masovne grobnice žrtava genocida, posebno Tomašica, ključni su i objektivni indikator izvršenog genocida i nesporni i neoborivi materijalni dokazi njegovog izvršenja. Njihova najneposrednija povezanost sa izvršenim zločinom genocida neviđena je u historiji svijeta. Masovne prijedorske grobnice, teškoće i problemi njihovog otkrivanja, ukazuju, pored ostalog, na planiranje, organizovanje i izvršenje zločina genocida, kao bitnog indikatora genocida, s namjerom i ciljem da se prikriju dokazi o zločinu genocida;
- agresor je vršio masovna sistematska silovanja i druge mnogobrojne oblike barbarskih djela seksualnog nasilja, mučenja i ponižavanja žena, djevojaka i djevojčica, kao i starica;
- agresor je planski, organizovano, sistematski i ciljano, u skladu sa genocidnom namjerom o istrebljenju rukovodstva bošnjačkog i hrvatskog naroda ubijao, ranjavao i uništavao bošnjačku i hrvatsku političku i intelektualnu elitu čime je izvršio genocid;
- agresor je planski, organizovano, masovno i sistematski uništavao arhitektonske spomenike i urbane cjeline od značaja za kulturu Bošnjaka i Hrvata, njihovo kulturno naslijeđe metodično je spaljivano i dizano u zrak dinamitom.

Danas se kontinuitet genocidne ideje u Prijedoru ogleda u masovnom kršenju osnovnih ljudskih prava i sloboda prognanika i povratnika, preživjelih žrtava i svjedoka genocida.

Žrtve genocida u Prijedoru
- ubijeno 102 djece
- ubijeno 256 žena
- ubijeno 3550 bošnjačkih civila, 186 hrvatskih civila i 1 srpski civil
- žrtve mučenja u koncentracionim logorima smrti 31.000
- žrtve nasilnih progona i deportacije 53. 000
- porušene sve džamije i katoličke crkve

 

Zaključak

Da “cilj opravdava svako sredstvo” nisu imali naumu samo fašisti iz Drugog svjetskog rata. Kontinuitet te ideje nastavljen je i “usavršavan” sve do današnjih dana. Tako su agresori na BiH tu makijavelističku ideju u potpunosti, pa čak i preko mjere primijenili u realizaciji svojih velikodržavnih planova, čineći strašne zločine protiv čovječnosti i međunarodnog prava. Sav mogući arsenal zločina, sa namjerom najrigidnijeg dehumaniziranja, tortura i drugih zločinačkih morbiditeta odmah, na samom početku agresije primijenjeni su u najžešćem obliku, kako bi se postigao takav efekat da je za nesrbsko stanovništvo jedino rješenje nestanak sa prostora cijele Bosne i Hercegovine. O tome jasno govori opsada glavnog grada i drugih gradova i širih regiona, formiranje srpskih opština i regija, te nasilno preuzimanje vlasti u opštinama gdje su Srbi činili relativnu većinu. Shodno tome, odmah se pristupilo dehumaniziranju, aparthejdu, zatvaranju, silovanju i svim mogućim oblicima zločina protiv čovječnosti. Eklatantan primjer za sve ove radnje je područje Prijedorske općine, u kojoj su počinjeni svi mogući zločini, koji bi mogli nositi prefiks genocida, koji počinje sa predratnim aparthejdom, “bijelim trakama”, logorima, ubistvima i “prisilno nestalim licima” do deportovanja i zločina na Korićanskim stijenama nadomak Travnika, na kraju deportacijake relacije.

Sva ta dešavanja, jasno je da su ostavila dubokog traga u društvenim odnosima tako i danas u vrijeme “hladnog mira”, stav prema nesrbima, prema žrtvama etničke kampanje ostao je isti, koliko zbog frustracije što se pitanje homogenog srpskog teritorija nije potpuno riješilo, toliko i zbog istine koja sa Tomašicom i drugim grobnicama izlazi na vidjelo i najbolje govori o teškim zločinima nad civilnim stanovništvom. Tako frustrirane, od potpisivanja Daytonskog mira pa do danas, općinske vlasti Prijedora nikada nisu javno priznale djela tadašnjih fašističkih vlasti i odale pokajanje za patnje kroz koje su prošle na hiljade nesrba, te pružile ruku pomirenja i pokajanja. Naprotiv, stiče se utisak da se žali što se potpuno nije riješilo pitanje “nepoželjnih, nenarodnih elemenata”, kako su  tretirali nesrbski živalj. To pokazuje i odnos prema preživjelim žrtvama kojima se onemogućava da govore javno o zločinima i obilježavanju istih čime im se uskraćuje jedno od osnovnih ljudskih prava, pravo na slobodu govora i  pravo na sjećanje. To je očiti dokaz da se nisu naučile lekcije iz najtežih zločina, razaranja, destrukcije i svih drugih okrutnosti koje su se dešavale u vremenu agresije. Indolentan odnos i poricanje nepobitnih fakata o počinjenim zločinima JNA,vojske i policije Republike Srpske, policije Srbije, dobrovoljačkih grupa i formacija, bezmalo ništa drugo ne može značiti do nepromijenjen stav prema nesrpskom življu, koji prema toj fašističkoj ideologiji nema mjesta na teritoriju, koji su Srbi zacrtali samo za sebe. Nasuprot tome žrtve uporno traže svoje pravo da ukažu na razmjere zločina i posljedice etničkog čišćenja, dostojanstveno sjećanje i obilježavanje, kao i podizanje adekvatnog spomen obilježja, kao opomene na strahote koje se ne bi trebale nikad ponoviti. Zato žrtve s pravom traže da se zloglasni koncentracioni logori obilježe kao spomen-stratišta Bošnjaka i Hrvata u Prijedoru, te da  31.maj postane trajno datumsko obilježje prijedorskih “bijelih traka”, kao izraza najrigidnijeg fašističkog aparthejda te da se institucionalizira i postane dio institucionalnog pamćenja.

To je ujedno prilika da se 31. maj proglasi Evropskim danom borbe protiv fizičkog obilježavanja ljudi, najmorbidnije dehumanizacije, segregacije i aparthejda, te zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, koji su uslijedili nakon markiranja žrtve.

Tako su zločini počinjeni u Prijedoru su čisti oblik aparthejda, koji se može okarakterisati kao krajnje nečovječne radnje, činjene u režiji parainstitucionalnog režima u namjeri potčinjavanja, dehumaniziranja i stvaranja nepodnošljivih uslova za život kako bi se što brže i što okrutnije izvršilo etničko čišćenje nesrpskog etničkog elementa. Na taj način ne samo da se stvorio različit pravni položaj nesrba u odnosu na etničke Srbe, već se ovdje radi o potpunom obespravljivanju nesrba po sistemu “rasnih zakona”, što se vrlo brzo ostvarilo sa zatvaranjima, torturom i egzekucijama u koncentracionim logorima u Omarskoj, Keratermu, Trnopolju, te mnogim drugim  mjestima zatvaranja, te strašni zločini prilikom deportovanja prema srednjoj Bosni, posebno na Korićanskim stijenama nadomak Travnika, gdje je u “čast ispraćaja”, na najsvirepiji način  bacanjem u provaliju i mitraljiranjem pobijeno preko 200 ljudi.

Vijesti: