Naučna istraživanja

Logor Keraterm

Iz arhive Instituta za istraživanje genocida, Kanada
U logoru Keraterm ubijano je pet do šest ljudi svake noći.
Vojska Republike Srpske je, na osnovu odluke Kriznog štaba općtine Prijedor, u objektu Radne organizacije Keraterm (preduzeće za proizvodnju keramičkih pločica) u Prijedoru (u istočnom dijelu grada, uz magistralni put Prijedor – Banja Luka), koga čine prostorije upravne zgrade RO (kancelarija, sale, restoran, sanitarni čvorovi), kao i prostorija namijenjena za skladištenja gotovih proizvoda, repromaterijala i radionica, formirala logor za civile i civilno stanovništvo (u logoru je bilo i djece i staraca). Stanica javne bezbjednosti Prijedor je obezbjeđivala logor radnicima milicije aktivnog i rezervnog sastava, kao i vojna policija. Ispitivanja su, kao i u logoru Omarska, vršili službenici Centra službi bezbjednosti Banja Luka i pripadnici Banjalučkog korpusa. Prostor ispred ulaza u logor bio je ograđen žicom, a unutra se nalazio veliki broj izbezumljenih ljudi, skinutih do pojasa. Kroz logor je prošlo oko 4.000 lica, u istražnom postupku gdje se vršila selekcija u cilju utvrđivanja pojedinačne odgovornosti.
Koncentracioni logor Keraterm otvoren je 23. maja 1992. i u njemu je bilo zatočeno do 1.500 zatvorenika, koji su bili natrpani u niz velikih prostorija ili hala. Uvjeti u logoru Keraterm bili su užasni: zatvorenici su bili natrpani u prostorije logora, do 570 zatvorenika u jednoj prostoriji, pri čemu su jedva imali mjesta leći na betonski pod. Prostorije nisu imale ni osvjetljenje ni prozore i tokom ljeta u njima je bilo užasno vruće, bez ventilacije. Zatvorenici su danima bili zaključani u tim pretrpanim prostorijama. U početku su svi koristili jedan WC, ali taj se začepio, pa su dobili bačve koje su curile, te je smrad bio nesnosan. Nije bilo mogućnosti za pranje.
U logoru Keraterm vršena su, u užasnim općim uslovima života, teška fizička zlostavljanja, batinanja, prebijanja, silovanja i seksualno nasilje. Zatočenike su po dolasku tukli. Batinanje je vršeno drvenim motkama, bezbol palicama, električnim kablovima i policijskim pendrecima . U nekim slučajevima batinanje je bilo toliko okrutno da je dovodilo do teških tjelesnih povreda i smrti. Batinanje i ponižavanje je često vršeno u prisustvu drugih zatočenika.
Zatočenici u logoru Keraterm bili su izloženi užasnim zlostavljanjima. Dokazi pokazuju da su mnogi zatvorenici u logoru Keraterm bili izloženi svakodnevnom batinanju. Do sredine jula, većinom su ih tukli noću. Nakon dolaska zatvorenika iz Brda /Bišćani, Rizvanovići, Rakovčani, Hambarine, Zecovi i Čarakovo oko 20. jula 1992. godine pravila više nije bilo, pa su batinanja vršena i danju i noću. Zatvorenike su tukli stražari i ostali koji su dolazili u logor, kao i neki uniformisani vojnici. Batinanja nisu vršena u sobama jer stražari nisu ulazili u sobe - ljudi su obično bili prozivani i danju i noću radi batinanja.
Premlaćivanja u koncentracionom logoru Keraterm bila su veoma česta; zatvorenici su prozivani, napadani motkama i palicama i tjerani da tuku jedan drugog. Zatvorenici su često prozivani i premlaćivani noću, a oni koji su se vraćali bili su krvavi i puni modrica; neki su i podlegli povredama. Neki koji su prozvani nikad se nisu vratili i zatvorenici su pretpostavljali da su umrli od posljedica premlaćivanja.
Dvadeset trećeg jula 1992. oko 120-130 muškaraca muslimana u godinama za vojnu službu sa područja Brda odvedeno je u logor Keraterm, među njima i svjedok B-1088. Uvjeti u prostoriji bili su užasni i ljudi su redovno prozivani i premlaćivani. Oko 24. jula 1992. godine svjedok je čuo prvi rafal iz lahkog puškomitraljeza, uperenog prema prostoriji br. 3 /soba br. 3 sa razdaljine od oko 20 metara. Pucalo se i iz pješadijskog naoružanja, čula se paljba iz pušaka, a kad su provaljena vrata, paljba je postala veoma žestoka. Pucalo se otprilike četiri do pet minuta. Nikome nije bilo dopušteno da izađe iz sobe. Svjedok je tek ujutru vidio šta se dogodilo. Po njegovoj procjeni bilo je oko 200 tijela. Tijela ubijenih odvezena su kamionom. Odvezli su i ranjene i svjedok više nikad nije vidio nijednog od njih. Po svemu sudeći, pucali su kroz zatvorena vrata prostorije u kojoj su se nalazili zatvorenici: na vratima su ostale velike rupe od metaka. Sljedeće noći ubijeno je oko 40 muškaraca.
Zbog povećanog broja zarobljenih lica, logor nije mogao zadovoljiti narasle potrebe, niti uslove za rad sa zarobljenicima, te je Krizni štab opštine Prijedor procijenio da bi zbog bezbjednosnih razloga bilo uputno zarobljenike premjestiti na drugo mjesto i odlučio se za objekat upravne zgrade i radionica RŽR /rudnik željezne rude Omarska, gdje bi mješoviti timovi operativnih radnika nastavili započetu obradu logoraša. Istom odlukom je regulisano da se objekat Keraterm u Prijedoru koristi isključivo kao prolazni, te da se u njemu vrši samo prihvat dovedenih lica, radi transporta u objekat u Omarskoj, odnosno u Trnopolje, obzirom da to nije izvodljivo u SJB Prijedor zbog malog prostora.
Zatočenici iz logora Keraterm su, na osnovu odluke Kriznog štaba opštine Prijedor, 27. maja 1992, a s obzirom na stepen pojedinačne odgovornosti, raspoređivani i premještani u logore Omarska, Trnopolje i Manjaču (taj postupak je završen do 5. avgusta 1992. godine, kada je rasformiran). Tri dana kasnije, 31. maja 1992. načelnik Stanice javne bezbjednosti Prijedor, zločinac Simo Drljača je, na osnovu Odluke Kriznog štaba, izdao službeno naređenje za formiranje koncentracionog logora Omarska.
Zločinci su u maju 1993. ponovo otvorili logor “Keraterm”. Naime, 6. i 7. maja “pokupili su sve poznatije Prijedorčane koji su ostali” i odveli ih u logor, gdje su izvršili brojne zločine protiv čovječnosti i međunarodnog prava.

Vijesti: