Antibosanskohercegovačka politika u Bosni i Hercegovini

Antibosanskohercegovačka politika u Bosni i Hercegovini

 

Anti srpska poltika u Bosni i Hercegovini

 

Već 20 godina kako je zločin počeo u Bosni i Hercegovini i još ima onih koji tvrde da se Srebrenica nije ni dogodila.  Srbija se mora suočiti sa činjenicom da se Srebrenica nije dogodila slučajno, ona nije incident, ona je organizirana i planirana u Srbiji. Iz Srbije su odlazili autobusi po muslimane - Bošnjake, država je platila benzin i dnevnice šoferima, obezbijedila i lopate i municiju, kemikalije za masovne grobnice i šta još ne. Ako Srbija želi da ide naprijed ona mora definirati ljude koji su to sve planirali, nareÄ‘ivali, izvršavali. Od Ratka Mladića do drugih oficira, od Miloševića do drugih političara. Ne mogu valjda za sve biti krivi – šoferi autobusa. Ne može se valjda pravda zadovoljiti usvajanjem rezolucije!

Pravda ne treba samo žrtvama nego pravda treba i Srbiji. Jer Srbija je ta koja želi, ako želi, u EU, ona je ta koja želi zauzeti mjesto meÄ‘u državama koje drže do jednog nivoa vrijednosti koje Srbija još ne poštuje.

Zato koliko god je usvajanje rezolucije o Srebrenici čin u interesu Srbije, toliko je još više u interesu Srbije ne ostati na tome. Usvajanje rezolucije samo zato što to traži EU nije u interesu Srbije. Ići dalje, osloboditi se tereta zločina počinjenih navodno u ime srpskih interesa jeste politika u interesu Srbije. Ostati na nivou rezolucije nije politika u interesu Srbije, to je, dakle, anti-srpska politika. Ako je sam zločin protiv interesa Srbije – a jeste - tada je, naravno, umanjivanje tog zločina anti-srpski interes.

Srebrenica se dogodila u ovom vremenu, Jasenovac u prošlom. Teze koje dolaze i iz Beograda i iz Banjaluke umanjuju zločin i krivicu time što se povlače svi mogući zločini iz istorije, historije i povijesti. Zločin se razvodnjava, krivica takoÄ‘er.

Ako na tvoje "Srebrenica", neko kaže "a Jasenovac?" - to je točno interpretacija rata koju je formulirao Dobrica Ćosić, usvojio Slobodan Milošević i sprovodio zajedno sa liderima bosanskih Srba, kasnije ponovo ozakonio Vojislav Koštunica svojom Komisijom za istinu i pomirenje, a danas provodi Milorad Dodik. Riječ je o stavu da je protekli rat nemoguće promatrati izvan šireg istorijskog konteksta zbivanja na Balkanu u XX stoljeću, u kojemu su Srbi bili najveći stradalnici, žrtve i gubitnici, da su obje Jugoslavije bile za Srbe pogubne, da je protekli rat bio graÄ‘anski, u kojemu je bilo zločina na svim stranama.
 
Takva interpretacija je i danas dominantna u službenom Beogradu i Banjaluci. Logično je stoga što Beograd ne umije da proguta neovisnost Kosova. Logično zbog toga što se zaboravlja, ili neće da se prizna, da je Kosovo izgubljeno zahvaljujući anti-srpskoj politici koju je vodio Milošević, a ne akciji NATO saveza. Kako se može očekivati Kosovo u Srbiji, koja mu je protiv svih zakona oduzela autonomiju, ukinula prava, sakrivala ubijene Albance u hladnjače koje je zatim potapala u Dunav čak i prije NATO intervencije i istjerivala iz zemlje njene stanovnike?

Ne može jedno društvo ići naprijed ako odbija da se suoči sa svojim tamnim stranicama. Ako se to suočavanje ne dogodi, u pravilu se sam taj narod dovodi u pitanje otvarajući vrata nekom novom zločinu. Ne može se 'naš' zločin pravdati time što postoji i 'njihov' zločin.
 
Ako se voÄ‘stvo o tome ne odredi, ono šalje poruku da su oni koji su odgovorni za zločine dobrodošli, a oni koji su to odbili da urade - nisu. Tako je i moguće da se u Prijedoru zatjevi za invalidninu podnose čovjeku koji je dobrim dijelom kriv za tu invalidninu. Izvještaji kažu da drži u svojoj ladici 400 takvih zahtjeva.

Kažu u Prijedoru da zakon nije zabranio optuženima za ratni zločin da po isteku kazne obavljaju javne funkcije. Ali, da li zaista jednoj vlasti u XXI stoljeću treba takav zakon? I to u multi-etničkoj državi? Ne postoji li jedan drugi zakon na osnovu kojeg se svi mi ponašamo i živimo – ljudski zakon? Nedavno je na našem radiju Branko Todorović, prvi čovjek Helsinskog odbora za ljudska prava u Republici Srpskoj rekao da je "to zato što je indoktrinacija jača od morala!"

Odbijanje rezolucije o Srebrenici u parlamentu BiH znači odbijanje da se zločin individualizira, znači odbijanje da se identificira politika koja je dotle dovela. Ako se to odbija onda se zločin kolektivizira, a politika koja je do njega dovela legitimizira. Ako se ta politika i taj zločin kolektiviziraju tada rukovodstvo bh. Srba naprimjer šalje poruku da su krivi svi Srbi, a ne samo oni koji su počinili zločine. To, sasvim sigurno, ako i jeste u interesu pojedinaca nije u interesu naroda, ovaj put srpskog. Zato je odbijanje rezolucije u BiH ili njeno beskrajno razvodnjavanje u Srbiji u stvari, anti-srpska politika.

Ko god u Beogradu i Banjaluci umanjuje zločin u Srebrenici, ko god to tretira kao incident, taj tada podstiče osvetu meÄ‘u graÄ‘anima Bošnjacima. Tako se kreira situacija u kojoj će se jednom naći neki pojedinci ili grupe koje pripadaju srpskom nacionalnom biću, koji neće biti ništa krivi i nad kojima će se, možda neko, osvetiti za zločine počinjene decenijama ranije. To nije u interesu nijednog naroda pa ni srpskog i zato je politika koja to podstiče anti-srpska politika.

Antihrvatska politika u Bosni I Hercegovini

 

Država Hrvatska je u BiH vodila dvostruku igru – bila je za cjelovitu BiH putem podrške za referendum o neovisnosti, omogućila je dotok oružja Armiji BiH za vrijeme rata (nije sada bitno da li je i Hrvatska imala koristi od te trgovine) i dijelila je sa predstavnicima BiH u tijelima SFRJ isto mišljenje o mnogim pitanjima. Istovremeno, meÄ‘utim, Hrvatska je pala pod utjecaj krajnje desnog krila HDZ-a čiji je interes bio podjela BiH. TuÄ‘man je devedesetih godina smijenio kompletno legalno izabrano vodstvo bosanskohercegovačkog HDZ-a i na čelo te stranke postavio svoga čovjeka, smijenjeni su u istom naletu u neki čelnici HDZ-a u općinama. Novo je voÄ‘stvo slijedilo prije svega interese voÄ‘stva Hrvatske, a ne interese svih Hrvata u BiH. Time je još tada onemogućeno stvaranje jedne jake stranke koja bi okupljala Hrvate. Integritet BiH je uvijek podržavan ali se iza kulisa vodila politika podjele (sporazum Karadžić-Boban), Nikola Koljević je priman u Banskim dvorima, svjedoči se o razgovorima sa Miloševićem u KaraÄ‘orÄ‘evu. To nije bilo u interesu Hrvatske i značilo bi novi val preseljenja Hrvata iz Posavine ka nekim drugim odredištima, politički i vojni front protiv napadača je slabio što nije bilo u interesu Hrvatske i to jeste bila antihrvatska politika.

Na razini državne vanjske politike Hrvatska je davno napustila politiku iz TuÄ‘manova doba. Hrvatska nema teritorijalnih pretenzija prema BiH niti se na bilo koji način miješa u njen unutarnje stvari. Nedavna čarka na relaciji predsjednik-premijerka zbog govora Ive Josipovića u Parlamentu BiH bila je uglavnom unutarnjepolitički motivirana. Ipak, jedna od glavnih briga ¨hrvatske politike ostaje siva zona ranije uspostavljenih odnosa i veza koja nije prekinuta. Pojedini dijelovi Hercegovine funkcioniraju kao produljenje Hrvatske, pojedini dijelovi Dalmacije kao produljenje Hercegovine.....iza velikih domoljubnih pokliča o brizi za „hrvatstvo u Bosni i Hercegovini“ krila se teška pljačka i muljaža.

Hrvatska je u težnji za neovisnošÄ‡u prihvatila i suradnju sa onima koji pripadaju ideologiji ustaštva, ne samo novac nego je ta ideologija našla utočište i u vlasti. Time je diskreditirana tradicija antifašizma u Hrvatskoj, dat je argument da se legitimno postavljaju pitanja o pravim ciljevima politike stvaranja samostalne hrvatske države. Po svjedočenju bivšeg ministra vanjskih poslova, Mate Granića, Hrvatska je u jednom trenutku dospjela čak i u meÄ‘unarodnu izolaciju i bila gotovo pred uvoÄ‘enjem sankcija. To nije bilo u interesu Hrvatske i to je bila antihrvatska politika. Korist koje je Hrvatska imala od te suradnje je manja od štete. Time je ideologija ustaštva dobila zamah u zemlji pa je trebalo nekoliko godina da se ona marginalizira.

Predstavnici Hrvata u Hercegovini (za razliku od onih u Posavini i srednjoj Bosni) ponavljaju da Željko Komšić ne može predstavljati Hrvate jer su za njega glasali i Bošnjaci. Osobno, ne vidim ništa loše da predstavnike jednog naroda biraju i druga dva.

Dio hrvatske politike forsira i treći entitet, hrvatski, koji postaje metafora za bolji život Hrvata u BiH. Ali niko ne kaže ni tko će ga izglasati, ni koje su mu teritorije, koje su prednosti, a koje su mane, ko će ga financirati i slično. Federacija u BiH trenutno ima 51% teritorija, 49% ima RS. Očekuje li se da RS preda Posavinu, koja je oduvijek bila naseljena muslimanima i katolicima, kao dio trećeg entiteta? Ako je odgovor negativan, a jeste, hoće li onda hrvatski političari prihvatiti treći entitet koji se završava sa zapadnom Hercegovinom usprkos što u njemu neće biti Hrvati iz Posavine i srednje Bosne? Hoće li se zagovornici trećeg entiteta odreći tamošnjih Hrvata? Nisam uvjeren da je to u hrvatskom interesu. Jedini dobitnik trećeg entiteta je - Milorad Dodik. Prihvatiti njegovu podršku znači prihvatiti i podršku od politike koja neće ni razgovor o rezoluciji o Srebrenici, a kamoli da rašÄisti sa politikom koja je do toga dovela, to je koalicija sa politikom koja za četnike kaže da su ¨prvi evropski antifašisti¨. Ta politika je antihrvatka i koalicija sa tom politikom bi bila protiv interesa Hrvata.

 

Antibošnjačka politika u Bosni i Hercegovini

 

Sarajevo je oduvijek, s pravom, bilo ponosno na svoju etničku pomiješanost, i hvalilo se kako je samo takva etnička slika mogla iznjedriti nobelovce, dobitnike Oskara, Zlatnog lava, Srebrnog medvjeda, Zlatne palme; prvake Evrope u košarci, vicešampione svijeta u šahu……kako je samo ta pomiješanost mogla donijeti dominaciju crnog humora te svakojake šale na svoj sopstveni račun. Nažalost, ta je pomiješanost prestala pridonositi bosanskohercegovačkoj slavi onog trenutka kad su je njeni lideri počeli dijeliti na nacionalne dijelove pa je BiH postala poznata ne po dobru nego po zlu - iznjedrila je i najveće zločine i zločince nakon II svjetskog rata.

Ako jedna religijska skupina u jednom multietničkom društvu  vodi kampanju da oni koji ne pripadaju toj religiji promjene vjeru – tada je to upereno direktno protiv tog društva. Ako iza toga stoji većinska nacija tim gore.

Otkud to sada da se bosanskohercegovačkim bošnjacima nameće, uz blagoslov i toleranciju nadležnih, neka tuÄ‘a ideologija i neko tumačenje islama kakvog na ovim prostorima nikada nije bilo. Može se prihvatiti da je on dobrim dijelom uvezen ali je nesporno da ima i domaćeg radikalizma. Taj se radikalizam hrani rastućim vjerskim fanatizmom, nacionalizmom susjeda, korupcijom, neimaštinom, nebrigom svijeta. 

Sarajevo tolerira promociju "islamskih vrijednosti" stranih bosanskohercegovačkoj tradiciji i kulturi vjerske tolerancije. Bošnjački vjerski i civilni autoriteti toleriraju osporavanje integriteta bosanskohercegovačke države.

Bošnjaci sami sebe sve više doživljavaju temeljnim narodom, bošnjački nacionalizam postoji gotovo kao "državotvorni", legitimni patriotizam.

Bosanskohercegovački Bošnjaci imaju dosta razloga da budu bliži Islamu nego što su bili prije rata. Jak osjećaj da su bili napušteni od strane zapada zbog zabrane uvoza oružja tokom rata kada su muslimani prepušteni napadačima nenaoružani ili zbog činjenice da su bili izigrani od strane UN-a koje nisu zaštitile svoje ¨zaštićene¨ zone što je i omogućilo genocid u Srebrenici, daje argumente za takve tendencije. Ali odustati od vlastite multietničnosti, koja je (bila) simbol grada, za Sarajevo je ravno samoubistvu. Oni koji misle da bi ova vrsta sarajevskog samoubistva bila uvod u stvaranje eksluzivne bošnjačke države zaboravljaju da bi se u tom slučaju stvari razvijale u posve suprotnom smjeru, pogubnom za Bošnjake.  Osnovni kriterij za promociju u društvu je pripadnost jednom nacionalnom korpusu, a ne znanje. To nije u interesu Bošnjaka i to je antibošnjačka politika.

Zakoni promoviraju multietničnost i toleranciju ali praksa ide u suprotnom pravcu. Javni dogaÄ‘aji su financirani novcem svih ali se prilagoÄ‘avaju samo jednoj vjeri. BiH je definirana kao sekularna država ali društvo ide u posve drugačijem smjeru. ÄŒinjenica da i voÄ‘stva drugih naroda u BiH guraju svoje narode u jednonacionalne torove nije opravdanje za takvu politiku. Bošnjaci, kao većinski narod, imaju više odgovornosti od druga dva za gradnju multietničkog društva i sekularne države. Sarajevo ne može očekivati da takozvana meÄ‘unarodna zajednica izgradi društvo etničke tolerancije i funkcionalnu državu. To je više odgovornost Sarajeva nego Brisela.

Zato je toleriranje očitih primjera nacionalne i vjerske netolerancije i nereagiranje na njih jer je to tobože u ¨našem¨ nacionalnom interesu – antibošnjačka i antibosanska politika.