Naučna istraživanja

Dan Bosnjaka

Skup temeljnih vrijednosti i posebnosti jednoga naroda čini njegov identitet. To je definicija koja je u velikoj mjeri obilježila vremena intenzivnog formiranja nacije koja su iza nas, ali koja vrijedi i danas bez obzira na mobilnost i konstantno miješanje zajednica.
Kazao je ovo bošnjački član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović na početku svog obraćanja okupljenima na svečanoj akademiji povodom obilježavanja 28. septembra - Dana Bošnjaka, koju su organizirali VKBI, BZK Preporod i HO Merhamet u sarajevskoj Vijećnici, a čiji je Izetbegović pokrovitelj.
Kako je istakao, kulture većih naroda u odnosu na manje često se pozivaju na dominatnu tradiciju, tačnije na kontinuitet svojih vrijednosti, što bi ih trebalo činiti privilegovanima u kontekstu međunarodnih odnosa. Otuda svaki pokušaj jedne kulture da svoje vrijednosti nametne drugima, najčešće onima za koje smatra da su proistekli iz nje same ili su njihove vrijednosti i osobenosti dio istoga spektra interesa, vodi pokušajima asimilacije i negacije drugog i drugačijeg.
- Ime direktno korespondira sa suštinom. Ime nas određuje, ono izdvaja, definiše, čuva sadržaj. I obratno – bezimenost vodi utapanju, asimilaciji, rasipanju i gubitku samosvjesnosti. Negiranje imena naroda i jezika jeste negiranje samog naroda - kazao je Izetbegović, te dodao da će stigma negacije nažalost tokom gotovo čitavog 20. vijeka pratiti Bošnjake u kontekstu kreiranja i pozicioniranja nacionalnih identiteta u regiji Zapadnoga Balkana. Kako u periodu beskompromisnoga i rušilačkog unitarizma dinastije Karađorđevića, tako i u periodu komunističke jugoslovenske utopije.
- Početne erozije bošnjačkog nacionalnog bića, formiranog u stoljećima srednjovjekovne bosanske države te djelomično integriranoga i očuvanoga u periodu osmanske imperije, prepoznajemo u političkim, ideološkim i kulturološkim promjenama pokrenutim od strane Kraljevine Jugoslavije. Temeljni postulati na kojima i danas počiva bosanskohercegovačko društvo, suživot i tolerancija, bivaju pažljivo i postupno dezavuirani od strane novih gospodara Bosne - naglasio je Izetbegović, dodavši da je taj vjekovni civilizacijski obrazac egzistirao samo u okolnostima potpune ili barem većinske bošnjačke političke i kulturne ravnopravnosti.
- U svim drugim okolnostima, kako u vrijeme dinastije Karađorđevića, tako i poslije, Bošnjaci će biti anatemisani kao relikt, dok će njihovi bogumilski korijeni koji su svoju konačnu duhovnu formu pronašli u preuzetom islamu biti opovrgnuti i negirani - istaknuo je.
Izetbegović je kazao i kako se većinski bošnjačka sredina sve do dinastije Karađorđevića a potom i novojugoslovenske zajednice nije suštinski mijenjala i nastavila je egzistirati u svojim tradicionalnim okvirima, sa običajima, baštinom i socijalnom hijerarhijom.
- Novi odnosi snaga i izmjenjena politička stvarnost, koji su Bošnjake iz uloge većinske zajednice sveli na razinu ugrožene nacionalne manjine, doveli su do kulturne pa i duhovne krize ne samo kod Bošnjaka koji su bili prisiljeni funksionisati na potpuno drugačijim obrascima, već cijele Bosne kao kulturno-historijskog prostora zasnovanoga na nacionalnoj i vjerskoj toleranciji - naglasio je Izetbegović.
Dodao je da je jedno sigurno: u svim periodima minimiziranja i poništavanja Bošnjaka kao autohtonoga i konstitutivnog naroda, Bosna i Hercegovina je bila gotovo nepostojeća zemlja.
- Bošnjaci su vezivno tkivo Bosne i Hercegovine, a država Bosna i Hercegovina temelj i okvir opstanka Bošnjaka. Neprirodna, prevashodno politička podjela Bosne i Hercegovine na banovine najbolji je primjer udara na egzistenciju Bošnjaka. Bošnjaci su novim ustavnim zahvatima svjesno i namjerno bili podijeljeni. Istiskivani su ka teritorijama van matične zemlje, sa ciljem da vremenom budu pretvoreni u manjinu. Trebalo je da nestanu kao politički i kulturni činilac, da im se zatre svijest o sebi kao o posebnom narodu, i sjećanje na viševjekovnu tradiciju o bosanskoj državnosti, posebnosti i autonomnosti - istaknuo je Izetbegović.
Kako je kazao, pored ustavno-pravnog poništavanja cjelovitosti bosansko-hercegovačkog kulturnog prostora, uslijedili su sistematski ataci i pokušaji rušenja i oduzimanja nezavisnosti Islamskoj vjerskoj zajednici, odnosno oduzimanja zemlje od bošnjačkih veleposjednika, kroz takozvane agrarne reforme.
- Cilj im je bio isti: poništiti Bošnjake kao političku, socijalnu, vjersku, kulturno-jezičku posebnost, što će svoj kulminaciju doživjeti u godinama 1941-1945, u nizu užasnih i sistematskih zločina, ali i u prvoj dekadi komunističke vladavine koja je ustavom iz 1946. godine potpuno isključila tadašnje muslimane iz ustavno-pravnoga okvira nove Jugoslavije.
Izjave vodećih komunističkih prvaka poput Edwarda Kardelja koji je na zasjedanju u povodu donošenja Ustava Federativne narodne republike Jugoslavije iz 1946. rekao da "muslimani nisu i ne mogu biti nacija već samo etnička grupa“, odnosno Moše Pijade "da muslimani nemaju veze sa pitanjem narodnosti“, ili Milovana Đilasa koji je poništio prethodno priznanje muslimana kao naroda, dogovoreno na Drugom zajedanju AVNOJ-a u Jajcu, jasno ocrtava buduću poziciju Bošnjaka u okvirima nove Jugoslavije - rekao je Izetbegović, te dodao da ovi stavovi samo potvrđuju nastavak politike prema Bošnjacima koja je vladala između dva rata, uz časni izuzetak Rodoljuba Čolakovića koji je sa čuđenjem gledao na ponašanje muslimana-komunista iz rukovodstva Partije, smatrajući "da odgovornost za izostavljanje muslimana iz Ustava 1946. snose upravo oni. Njima je predratni revolucionani put i udio u oslobodilačkom pokretu davao moralnu snagu da ustanu protiv toga“.
- "Mogli su i morali su", kaže Rodoljub Čolaković, "dovesti u pitanje takve stavove, otvoriti demokratski dijalog, podastrijeti argumente. Pa stupiti i u konfrontaciju ako treba". Nasreću, bošnjački intelektualci poput Alije Isakovića, Enesa Durakovića, Muhameda Filipovića, Enesa Pelidije i Bakira Tanovića nikada nisu prihvatili tu nametnutu realnost i podaničku šutnju - kazao je.
Izetbegović je naglasio da se borba za afirmaciju samosvojnosti Bošnjaka, uključujući i pravo na ime naroda i jezika nastavila u zemlji, ali i u inostranstvu od strane političke emigracije predvođene Smailom Balićem, Adilom Zulfikarpašićem i Teufikom Velagićem.
- Demokratskim promjenama iz 1990., a zatim i odbramebeno-oslobodilačkim ratom iz 1992–1995., u kojem je obnovljena nezavisnost države Bosne i Hercegovine, Bošnjaci su stvorili mogućnost za jedno od najznačajnijih okupljanja u njihovoj historiji, za Bošnjački sabor održan 27. i 28. septembra 1993. godine na kojem su vratili svoje ime, ime svog jezika i definisali politike koje će očuvati jedinstvo BiH i omogućiti postizanje mira - kazao je Izetbegović, te podsjetio da je, pored značajnih odluka, Sabor na prijedlog predsjednika Predsjedništva BiH Alije Izetbegovića donio i jednu bitnu odredbu koje se trebamo podsjetiti.
- Citiram: "Da bi produžili i produbili posao potvrđivanja vlastitoga narodnog bića, njegovog mjesta i zadaće u našoj zemlji i u svijetu u kojem živimo, način rada i stukture njegovih institucija, kao i pogleda na budućnost našeg naroda i svih ljudi koji žive u našoj domovini, odlučujemo da Bošnjački sabor i ubuduće radi kao mjesto okupljanja svih Bošnjaka na kojem će se u slobodi mišljenja, poštivanju različitih uvjerenja i uz maksimalnu kompetenciju i odgovornost razmatrati sva najvažnija pitanja života bošnjačkog naroda i naše države i utvrđivati pravci naše nacionalne akcije".
U proteklih par decenija Bošnjaci su prešli tegoban istorijski put vrijedan stoljeća. Plaćena je ogromna cijena slobode, ali Bošnjaci su izborili poziciju političkog faktora bez kojeg nema kalkulacije ne samo u BiH već u cijelom regionu. Reafirmirali smo vlastiti identitet, vjeru i kulturu, vratili istorijsko ime naroda i jezika. Uz sve probleme, osporavanja i otpore, Bosna i Hercegovina je suverena, jedinstvena i samostalna država - naglasio je Izetbegović.
Dodao je da je današnje prvo obilježavanje Dana Bošnjaka veoma je važno za dalji nastavak i punu realizaciju citirane odredbe.
- Nije dobro da Bošnjaci već četvrt stoljeća nisu osjetili potrebu za jednim kolektivnim preispitivanjem svoje političke, kulturne, jezičke i socijalne agende bez čega nije moguće kvalitetno planirati nacionalne projekte u budućnosti. Izrada kulturnih i obrazovnih platformi, smjena generacija, revizija postojećih dotrajalih programa rada i promišljanja vlastite pozicije u složenoj bosanskohercegovačkoj zajednici naroda, sve su to nužni koraci koje treba napraviti promišljeno, i o kojima trebaju odlučivati sve bošnjačke nacionalne organizacije uz aktivno učešće islamske vjerske zajednice i relevantnih političkih subjekata.
Bošnjački sabor koji će biti održan iduće godine je pravi momenat da se podvuče crta pod četvrt vijeka života i borbe pod imenom Bošnjaci, najbolja prilika da se utvrdi činjenično stanje, izvrši potrebna revizija, odrede jasni programski ciljevi te izabere rukovodstvo koje će ih u zadatim rokovima realizirati - rekao je Izetbegović, dodavši da Na takvim načelima djeluju i postoje sve nacionalne zajednice u svijetu.
- Nema drugoga puta i drugačijih riješenja. Tradicija je skup upornih ponavljanja i dobre organizacije. Kao engleski travnjaci čija nas ljepota jednostavnosti iznova zbunjuje. A mjera jednostavnosti je oduvijek ista. Treba ih kositi, zalivati, njegovati. I činiti to uporno stotinama godina.
Čestitam Vam Dan Bošnjaka uz uvjerenje da ćemo ga slaviti u kontinuitetu, u korist i na ponos cijele bosanskohercegovačke zajednice - poručio je Izetbegović.

==========

Prof.dr. Senadin Lavić : Slavenski narodi Balkana moraju napustiti mitove iz 19. stoljeća i okrenuti se budućnosti
Prošle su 24 godine od 28. septembra 1993. kada su predstavnici bošnjačkog naroda donijeli teške i dalekosežne odluke. Govoriti o Bošnjacima i njihovim političkim odlukama znači, prije svega, govoriti o Bosni. Bosna je dugotrajuća evropska zemlja, banovina, kraljevina, sandžak, pašaluk, ejalet, corpus separatum, republika-država.
Bosna  je povijesno-politička činjenica koja se ne može potisnuti iz državnog postojanja. Njezin narod stotinama godina, iz stoljeća u stoljeće, naziva se Bossnani>Bošnjani, a od 15. stoljeća Bošnjaci.
U 20. stoljeću to staro ime za narod Bosne sklanja se iz javne upotrebe i taj stari evropski narod pretvara se u religijsku skupinu koju jugoslavenski politički sistemi karakteriziraju imenom muslimani. Drugi dio bosanskog naroda krajem 19. i u prvim decenijama 20. stoljeća podlegao je nacijskim ideologijama srpstva i hrvatstva i tako izabrao svoju političku sudbinu. Nasrtljivi etnicizam i religijska isključivost vodili su potiskivanju bosanstva i konstruiranju brojnih antibosanskih mitologema koje i danas razarajuće djeluju.
U povijesti antibosanskih falsifikata pojavila se lažna tvrdnja koja se čula tokom cijelog 20. stoljeća, a ona je nametala netačnu informaciju da Bosna nema svoj narod. Ta laž postala je toliko uvjerljiva da je Bosna postupno pretvorena u tehničko pitanjepodjele između Srbije i Hrvatske. Bosna, to trebamo naglasti, ima svoj povijesni i politički narod isto kao Srbija i Hrvatska. Svi ljudi koji su živjeli i koji žive u Bosni, u prošlosti i sadašnjosti,  čine njezin narod bez obzira iz koje su narodne grupe i religijske sljedbe.
U teškoj ratnoj 1993. godini Republika Bosna i Hercegovina bila je izložena otvorenoj dvostrukoj agresiji Miloševićevog i Tuđmanovog režima. Pred očima evropskih vlada srbijanski i hrvatski predsjednik, poslije dogovora u Karađorđevu 1991, organizirali su i u rukavicama provodili destrukciju bosanske države i genocid nad Bošnjacima. R. Karadžić i M. Boban bili su operativci na terenu koji su vjerno služili svojim gospodarima iz susjednih država. Tadeuš Mazovjecki je u Le Mond-u od 30. oktobra 1992. godine kao izvjestitelj o ratu u Bosni rekao da “etničko čišćenje” nije posljedica rata, nego je njegov cilj. Nekoliko mjeseci kasnije, tačnije 2. maja 1993. godine,  britanski premijer John Major napisao je pismo Douglasu Hoggu u kojem kaže:
Sve dok se situacija u bivšoj Jugoslaviji ne smiri, mi moramo po svaku cijenu biti sigurni da se niti jednoj zemlji, koja se može smatrati “muslimanskom” ne govori o političkim akcijama Zapada na ovom području, posebno vezano za Tursku. Iz tog razloga, neophodno je da se nastavi s prevarom ”Vance-Owenovim” mirovnim razgovorima da bi se događala kakva takva akcija sve dok Bosna i Hercegovina ne prestane postojati kao važeća država, a njeno muslimansko stanovništvo se ne raseli iz svoje zemlje.
Ovaj užasan stav britanskog premijera predstavlja bolan element surove realnosti antibosanske politike tog vremena. U Ženevi je u januaru 1993. godine objavljen Vance-Owenov plan za mir u Bosni. Plan je podrazumijevao etničku podjelu Republike Bosne i Hercegovine na kantone. To je bio stari projekt iz arsenala antibosanstva, a po kojemu u Bosni treba napraviti odvojene teritorije srpskog naroda i u nekom povoljnom povijesnom trenutku priključiti ih velikoj Srbiji. U tome je i Tuđman vidio šansu da se “podeblja” južni dio Hrvatske.
David Owen je sazvao novu mirovnu konferenciju u Atini 1. maja 1993. godine na kojoj su sudjelovali predstavnici bosanske Vlade i kvislinške skupine, a koje su počeli nazivati “zaraćene strane” prema ženevskom scenariju.
Milošević i Tuđman pripremili su 1993. plan o Bosni kao uniji tri etnički odijeljene republike. U njemu je bila podmetnuta laž da se Bosna sastoji od tri konstitutivne republike za tri naroda, koje “konstituiraju” Bosnu preko svojih “povijesnih teritorija”. Taj plan su preuzeli medijatori Owen i Stoltenberg i ponudili ga Vladi Republike Bosne i Hercegovine. A to je bio jedan od razloga održavanja Sabora u Sarajevu 27. i 28. septembra. Pred bosanskim ljudima bile su dvije mogućnosti: ili da prihvate uništenje – uniju tri republike ili da se nastave boriti za cjelovitu državu Republiku Bosnu i Hercegovinu. Predsjednik Alija Izetbegović iskazao je vlastitu dilemu kazavši: “Preostao nam je izbor između pravedog rata i nepravednog mira, a to je lična drama za svakoga od nas.”
Drugog dana sabora, 28. septembra, usvojena je Deklaracija o vraćanju starog imena za narod. Deklaracijom kao izjavom o odlučnosti da se “narodu vrati njegovo povijesno i narodno ime Bošnjaci”, Sabor je prekinuo višedecenijsko trajanje  manipuliranja bošnjačkim imenom i time okončao identitetnu dramu oko prisiljavanja na opredjeljivanje i neopredjeljivanje. Vraćeno je staro ime narodu, povijesno ime Bošnjak. Akademik Muhamed Filipović tom prilikom je kazao:
Mi smo, dakle, nasljednici onoga što je Bosna kao zemlja, kao država i kao povijesni subjekt bila i jeste. To naše svojstvo nikoga ne isključuje iz sudjelovanja u tom naslijeđu i njegovoj perpetuaciji, ali neće da bude žrtva parcijalnih odluka dijelova prvobitnog bošnjačkog naroda da se identificira i veže za narodnosnu ideju, interese i državno pravo nekih drugih država i naroda.
Parafrazirat ću Aliju Isakovića: Ne osjećam više nikakvu potrebu da bilo kome objašnjavam ime jednog starog evropskog naroda i njegovu odanost Bosni.  
Ustavnim zakonom o izmjenama i dopunama Ustava Republike Bosne i Hercegovine  u martu 1994. godine, članom 7, obznanjena je promjena narodnog imena na osnovu volje Bošnjaka. Tamo stoji: “U Ustavu Republike Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst, riječ ‘Muslimani’, u različitim padežima, zamjenjuje se riječju ‘Bošnjaci’,  u odgovarajućem padežu”. (Službeni list Republike Bosne i Hercegovine, 6. april1994, broj 8, str. 114.)
Na popisu  stanovništva 2013. godine Bošnjaci su definitivno zaokružili proces vraćanja i očuvanja svoga povijesnog imena te tako okončali dugu agoniju. Preko 50% populacije države Bosne i Hercegovine izjasnilo se da mu je narodno ime Bošnjak, a preko 54% da govori bosanski jezik.
Prateći današnje antibosanske procese vidi se da rat protiv Bosne nije stao i da je nastavljen drugim sredstvima – medijskim, obavještajnim, diplomatskim, ekonomskim. Bošnjaci se i dalje predstavljaju u ružnim slikama i prema njima se odnosi po orijentalističkom stereotipu o Drugom.
Savremena nauka nas uči da moramo napustiti pervertiranu postavku, odnosno laž da je “Bosna jedna od srpskih zemalja” (M. Ekmečić). Povelja Kulina bana iz 1189. godine nije spomenik srpskog jezika. Kralj Tvrtko I Kotromanić nije bio srpski kralj. Husein Gradaščević proglašava 1831. godine autonomiju Bosne kao Bošnjak. Husaga Ćišić nije bio Srbin 1945–1946 kada je pitao za šestu baklju u grbu FNRJ, to jest za Bošnjake i Bosnu. Dakle, stvari koje u nauci prihvatamo kao društeno-povijesne činjenice i dostignuta znanja stoje sasvim drugačije od konstruiranih  naracija koje su nam podmetnute kao najbesramnije laži.
Slavenski narodi Balkana moraju napustiti mitove iz 19. stoljeća i okrenuti se budućnostiu kojoj će slobodne i nezavisne države osiguravati prosperitet svakom čovjeku, svim građanima. Naša je vizija da Balkan postane prostor mira i slobode u Evropskoj uniji.
Dejtonski mirovni sporazum bio je odlično sredstvo da se zaustavi agresija srbijanskog režima na Republiku Bosnu i Hercegovinu, ali danas mi ne možemo preko Dejtonskog sporazuma praviti državu zasnovanu na “tri plemena” pocijepanu religijom i antibosanskim političkim ideologijama. Bosna mora biti ono što jest, evropska država s ustavom u kojem su  slobodni i ravnopravni građani vrhovna vrijednost.
Čestitam svim Bošnjacima u Bosni i širom svijeta ovaj Dan.
(Obraćanje predsjednika Kulturne zajednice Bošnjaka Preporod prof.dr. Senadina Lavića na na svečanoj akademiji povodom Dana Bošnjaka u  Sarajevu, 28.09.2017. godine )

Vijesti: