Naučna istraživanja

Značaj kulture sjećanja – Institut za istraživanje genocida Kanada na 22. Susretima Bošnjaka Sjeverne Amerike

Značaj kulture sjećanja – Institut za istraživanje genocida Kanada na 22. Susretima Bošnjaka Sjeverne Amerike
U ime sigurne budućnosti, mi moramo ovladati znanjem o genocidu nad Bošnjacima
Onaj ko kontroliše prošlost ima kontrolu i nad budućnošću. Historija nas uvjerava da gdje god nije bilo kontrole nad poukama iz prošlosti, budućnost je bila ugrožena. Bošnjački narod je, u svojoj transhistorijskoj tragediji, najbolji dokaz ovog pravila. Usljed nemanja kontrole nad historijskim iskustvom, tragedije su se ponavljale i prenosile u budućnost. Usljed bošnjačkog zaborava bošnjačkog stradanja, genocidi nad Bošnjacima, u historijskim etapama, prenosili su se u buduća vremena. Time dolazimo do zaključka – da je sjećanje uvjet bošnjačkog opstanka. Direktno rečeno: Bošnjaci ne mogu opstati ako ne budu pamtili.
Razgovor o projektima i radu Instituta za istraživanje genocida Kanada sa Haris Hrle, Haris Silajdžić, Edin Ramić, Muhamed Šačirbegović, Sabina Šutković, Irfan Mirza, Razim Čolić.

Referat: U ime sigurne budućnosti, mi moramo ovladati znanjem o genocidu nad Bošnjacima


Emir Ramić: Slovo o kulturi sjećanja U ime sigurne budućnosti, mi moramo ovladati znanjem o genocidu nad Bošnjacima Slavni pisac George Orwell u jednom je svome eseju napisao da onaj ko kontroliše prošlost ima kontrolu i nad budućnošću. Historija nas uvjerava da gdje god nije bilo kontrole nad poukama iz prošlosti, budućnost je bila ugrožena. Bošnjački narod je, u svojoj transhistorijskoj tragediji, najbolji dokaz ovog pravila. Usljed nemanja kontrole nad historijskim iskustvom, tragedije su se ponavljale i prenosile u budućnost. Usljed bošnjačkog zaborava bošnjačkog stradanja, genocidi nad Bošnjacima, u historijskim etapama, prenosili su se u buduća vremena. Time dolazimo do zaključka - da je sjećanje uvjet bošnjačkog opstanka. Direktno rečeno: Bošnjaci ne mogu opstati ako ne budu pamtili. Ova generacija, koja je svjedok posljednoj etapi genocida nad Bošnjacima, od 1992. do 1995., ima historijsku obavezu da institucionalno uspostavi mehanizam bošnjačkog pamćenja. To znači obavezu da se Bošnjaci organizirano poduče tragičnom historijskom iskustvu, i da preko tog iskustva uspostave reflekse za samoodržanjem. Konačno je vrijeme da se podučimo pravilima opstanka, da razumijemo da je opstanak mehanizam, a ne slučajnost, i da pamćenje, koje uvjetuje opstanak, takođe mora biti sistem, a ne stihija. Šta to konkretno znači? To znači našu borbu da iskustvo genocida nad Bošnjacima bude prožeto kroz sve vidove našeg vjerskog, društvenog i političkog djelovanja, onako kako to dobrim dijelom već jeste. Islamska zajednica je odveć nosilac brojnih aktivnosti na planu kulture sjećanja. Imamo nekoliko institucionalnih adresa preko kojim se realiziraju istraživački i i naučni projekti s ciljem da se zauvijek pobilježe činjenice o genocidu nad Bošnjacima. U pogledu političkog angažmana, na planu insistiranja da bošnjačka žrtva doživi satisfakciju, u obliku života u slobodi i jednakopravnosti, najslabiji smo. Bošnjačka politika još uvijek sa stidom, i sa nedovoljnom agilnošću, insistira nad činjenicama o genocidu nad Bošnjacima. Ali, u ovom sistemu postoji jedan momenat na kome svi zajedno moramo poraditi. To je imperativ da savijest o transhistorijskom stradanju Bošnjaka postane svijest naše porodice. Mnogi pomen na genocid nad Bošnjacima doživljavaju kao sramotu, kao tešku i tužnu priču, pa misle ako pobjegnu od istine da će im biti bolje. Alternativa tome je da izgubimo narod i da izgubimo domovinu. A narod i domovinu možemo sačuvati samo na jedan način – ako u svim segmentima budemo pamtili i na ime pamćenja usmjeravali svoje vjerske, društvene i političke aktivnosti. Moramo se izboriti da lekcije o genocidu nad Bošnjacima, o presudama međunarodnih sudova za genocid, uđu u udžbenike naše djece, u školske programe, ali i da ove lekcije, kao nacionalni sadržaji, uđu u programe naših zajednica, posebno u dijasapori. Postoji nekoliko momenata koji ukazuju da bh. dijaspora nužno mora biti glavni nosilac i oslonac ovih aktivnosti. Dejtonski poredak je u sebe uključio i politike negiranja genocida nad Bošnjacima, ali u najmanju ruku i nastojanja da se lekcije o genocidu ne uče u bosanskim školama. Bezmalo, sve je usmjereno protiv bošnjačkog institucionalnog pamćenja. To znači da se već sada obrazuju generacije koje sistemski zaboravljaju šta se dogodilo, kao što su zaboravljale i genocid nad Bošnjacima u Drugom svjetkom ratu, kada je stradalo 103.000 Bošnjaka. Dejtonski poredak odgaja sistemski zaborav Bošnjaka i zato trenutne državne institucije nisu u stanju sprovesti ovo o čemu govorimo. U takvom ambijentu, limitirana je Islamska zajednica, limitirani su univerziteti, ali, limitirana je i politika. To što se radi na institucionalnoj uspostavi kulture sjećanja djeluje kao paralelni sistem , ali, mi drugog izbora nemamo. Mi tražimo pravdu za svoju žrtvu i tražimo pravo na opstanak – i taj naš zahtjev nema alternativu. Zbog toga je teret ove borbe na bh. dijaspori, posebno sjevernoamaeričkoj, koja ima mogućnost da se konektuje na američku i kanadsku demokratiju, koje su oslobođene od zapadnoevropskih kalkulacija i predrasuda prema Bosni i Bošnjacima. Ljudi koji čine našu dijasporu u Sjevernoj Americi dominantno su žrtve etničkog čišćenja i zločina, tako da je njihova humanistička obaveza da se borbom za kulturu sjećanja doprinosi opstanku Bosne i Bošnjaka, a što je jedina moguća poruka da genocidni plan nije uspio. Uistinu, samo opstanak Bosne i Bošnjaka, a kojeg nema bez kulture sjećanja, može poraziti genocidne planove. Sve drugo bi značilo naše poniženje, pred samima sobom, pred šehidima, pred historijom. Zato nam je važno da uspostavimo sljedeći važan iskorak u borbi za kulturu sjećanja – a to je da je učinimo prisutnom u našim domovina, porodicama, okupljanjima, onako kako je holokaust postao sastavni dio u životima jevrejskih pojedinaca i jevrejskih porodica. Taj iskorak se jedino može realizirati preko medijskih projekata koji će učiniti da ono što je ostvareno u nauci o genocidu nad Bošnjacima, ono što se radi na planu aktivnosti Islamske zajednice, ili što se poduzima na političkom planu – postane prisutno u našim domovima. Mi želimo da ustanovimo svojevrsnu medijsku kulturu sjećanja, kako bi svijest o imperativima našer opstanka proticala kroz našu svakodnevnicu i time naš kolektivtet mobilizirala ka jednom cilju – opstansku našeg naroda i naše domovine. Ovaj put mi hoćemo da uspostavimo kontrolu nad bosanskom i bošnjačkom budućnošću, tako što ćemo ovladati historijom bošnjačkog stradanja, i kao pojedinci, i kao zajednica.

Vijesti: