PRIMJENITI PRINCIP UNIVERZALNOSTI GRAĐANSTVA I INTERNACIONALNI PRAVNI POREDAK NA ČLANICU ORGANIZACIJE UJEDINJENIH NACIJA, REPUBLIKU BOSNU I HERCEGOVINU

PRIMJENITI PRINCIP UNIVERZALNOSTI GRAĐANSTVA I INTERNACIONALNI PRAVNI POREDAK NA ČLANICU ORGANIZACIJE UJEDINJENIH NACIJA, REPUBLIKU BOSNU I HERCEGOVINU

Autor Sven Rustempašić

 
DEJTONSKA PRIVREMENA UNIJA BOSNA I HERCEGOVINA

 

Prema Dejtonskom ustavu (Aneks 4 Dejtonskog mirovnog ugovora), Bosna i Hercegovina nije (!) država, nego je u najboljem slučaju tek veoma labava, privremena unija jedne države u procesu legalizacije, Republike srpske (RS), i jedne nestabilne federacije od 10 mini-država (kantona), Federacije BiH.

 

Unija država nije država.  Recimo, unija ima zajedničke, dok država ima jedinstvene organe; npr. dejtonska Unija BiH ima Vijeće ministara BiH, a nema organ države, Vladu BiH; ima zajedničku vojsku (unija), a ne jedinstvenu vojsku (država).  Zatim ima zajedničke kompanije, korporacije, javne servise, i sl. - ali to nisu organi države, nego privatna pravna lica, slična onima iz poslovnog svijeta (firme).  Npr. Javni TV servis BiH, je poduzeće koje postoji na sličnim pravnim osnovama kao i granap u vašem susjedstvu; to nije organ države, nego privatno poduzeće.  

 

A čak i ovakvo agonizirajuće (ne)funkcioniranje Unije BiH, omogućava jedino Ured Visokog Predstavnika (OHR) - organ Dejtonskog sporazuma zadužen za njegovu implementaciju koja se zove Dejtonski proces.  Pri tome OHR djeluje po sistemu ¨drži bure vodu dok majstori ne odu¨.  Naime, kada RS dobije sve ¨papire¨ svoje državnosti od predstavnika njenih žrtava - a to su lideri, glavni odbori, parlamentarci SDA, SBiH, SDP i BPS- Sefer Halilović - onda će se OHR zatvoriti, a Visoki Predstavnik će javiti Ujedinjenim Nacijama u New York City-u da je Dejtonski proces okončan, te da se iz ¨grunta¨ UN (tek tada!) izbriše Republika BiH, a upiše se Republika srpska kao legalna, suverena država.

 

ÄŒetnici i njihovi suradnici u glavnim odborima velikih stranaka koje okupljaju Bošnjake, kao i svi mediji u BiH, 14 godina varaju javnost ¨da je Dejtonska BiH, država¨.  Ta im prevara služi da Republika srpska neometano dobije sve ¨papire¨ svoje državnosti prije nego što se istina objelodani.  Popis stanovništva i podjela državne imovine RBiH su neki od zadnjih koraka u tom pravcu.  Kada se podjeli imovina RBiH, kada Unija BiH ostane bez imovine, a na pola BiH je daju RS, tada će proces biti okončan.  Dakle, ¨drži bure vodu, dok majstori ne odu¨. 

 

U propagandnom rječniku korištenom u svrhu uništavanja Republike Bosne i Hercegovine, a time i bilo kakve države BiH, jedna od ključnih prevara je i riječ ¨entitet¨.  Zašto u Dejtonu zacrtanu državu Republiku srpsku, nazivaju ¨entitet¨ kada riječ ¨entitet¨ ne postoji u Povelji UN i Internacionalnom pravu, a niti u teoriji države?  Tu riječ koriste za prikrivanje istine da je prema Dejtonskom ustavu, ¨entitet Republika srpska¨, ništa drugo nego država!  

 

Već 14 godina svugdje slušamo i čitamo prevaru ¨da je BiH država sastavljena od dva entiteta¨.  Ustvari je, ponovno naglasiti treba, Dejtonska BiH u najboljem slučaju veoma labava ad hoc unija jedne države u procesu priznavanja, Republike srpske, i jedne nestabilne federacije od deset mini-država, kantona, koji ne čine nikakvu solidnu cjelinu, ništa funkcionalno, ništa sa profilom i perspektivom solidne države.  Uništenje države BiH se provodi i tako da se zamagljuju, skrivaju i lažno opisuju pravne činjenice.

 

Zašto RS nije još u Dejtonu definitivno postala legalna država?  Zašto već 14 godina stalno traži, a nažalost i dobiva, ¨papire¨ svoje državnosti u dejtonskim parlamentima od SDA, SBiH, SDP?  Zato što RS u Dejtonu nije mogla nastati kao država, jer bi kršenje Povelje UN i Internacionalnog prava bilo previše očigledno i ¨Zapadu¨ nedopustivo sa stanovišta njegovog interesa zaštite internacionalnog poretka kojeg ¨Zapad¨ treba.  Slikovito iskazano, RS je u Dejtonu de facto postojala, ali je de jure bila poput nekog formulara sa praznim rubrikama.  A zatim joj te prazne rubrike u Dejtonskom procesu već 14 godina redovno ispunjavaju predstavnici preostalih odanih graÄ‘ana RBiH u vrhu stranaka SDA, SBiH i SDP - da Republici srpskoj pored njenog de facto postojanja, osiguraju i njeno de jure postojanje odn. besprijekorni legalitet na svjetskom nivou.  Dakle, Dejtonski 14-godišnji proces služi da te stranke unište RBiH i ozakone RS, a da pri tome Internacionalni pravni poredak ne pretrpi nikakvu štetu, pa niti najmanju blamažu.  Drugim riječima, u Dejtonu je uspostavljena specijalna procedura koja diktira da RS postane potpuno legalna država tek na kraju Dejtonskog procesa kada će imati sakupljene sve svoje državotvorne ¨papire¨ - ali ne sakupljene odn. dobivene od internacionalnih pravnih institucija (!), nego od lažno nazvanih pro-bosanskih a ustvari pro-velikosrpskih stranka u kojima participiraju preostali graÄ‘ani RBiH, najviše iz bošnjačkog naroda. 

 

RS je u Dejtonu samo zacrtana, samo planirana (!) kao država - jer Internacionalna zajednica (konkretno ¨Zapad¨) štiti svoje tekovine i mehanizme globalne vlasti i dominacije kao što su Povelja UN i Internacionalno pravo.  Vladari ¨Zapada¨ ih trebaju kao argument pravednosti pred stotinama miliona svojih graÄ‘ana kada se odluče, npr., za invaziju neke države, koju će sa njenim stanovništvom bombardirati ¨do kamenog doba¨.  U Dejtonu je ¨Zapad¨ svoje Internacionalno pravo zaštitio tako što nije (!) ozakonio Republiku srpsku, nego je samo zacrtao Aneks 4 (ustav) i Dejtonski proces - u kojem će je ozakoniti upravo lideri i parlamentarci stranaka SDA, SBiH i SDP, tobože ¨ispred graÄ‘ana RBiH¨.

 

Ukidanje i razbijanje jedne države članice UN, veoma je težak posao ako se želi postići da Povelja UN ne bude prekršena.  Da to ukidanje države uspje, u našem se slučaju zacrtao ovaj Dejtonski proces, u kojemu Povelju UN i Internacionalno pravo krše sami lideri u vlasti te države, kao što to čine glavni odbori i parlamentarci stranaka SDA, SDP i SBiH.  Zato ovaj Dejtonski proces - proces ukidanja, uništavanja države BiH uz stvaranje legalne ¨srpske države zapadno od Drine¨ - traje već 14 godina.  Zato u Sarajevo tako često dolaze toliki najviše i visoko rangirani državnici i diplomati sa ¨Zapada¨.  Zato se toliko mnogo puta putuje u Brisel, Washington, NYC.  Zato već 14 godina traje ova postupna legalizacija Republike srpske.  Svake se godine mogao napraviti spisak dodatnih državotvornih ¨papira¨ koje je RS dobila od ¨predstavnika¨ svoje žrtve.  Evo sada RS traži i državnu imovinu RBiH na svojoj teritoriji i popis stanovništva koji će poništiti popis iz 1991. godine i tako ozakoniti ¨realno stanje¨ stvoreno genocidom u BiH, a time ozakoniti i RS.  Poslije popisa nema niti priče o genocidu ili povratku.  Vidi se kako je RS sve bezobraznija, sve okrutnija što se više bliži svojem cilju. 

 

Ono što se naziva ¨entitetska linija¨, nije linija razgraničenja ¨dva entiteta¨, nego će to nepovratno postati svjetski ozakonjena državna granica dvaju država, Republike srpske i Federacije BiH - ukoliko se Dejtonski proces privede kraju.  Oni koji žele državu BiH, moraju odbiti legalizaciju Dejtonskog ustava, jer bi Republika srpska konačnim aktima legalizacije postala samostalna država, amnestirana od svih zločina i svih presuda (poput Presude Svjetskog suda od 26. februara 2007).  Kao takva, ona se čak ne bi niti morala odvajati od Unije BiH, nego bi uvelike kontrolirala i Federaciju BiH preko svojih bošnjačkih poslužitelja, što već godinama čini - posebno jer dejtonska Unija BiH nema nikakvog veta i nikakve vlasti nad Republikom srpskom, dok Republika srpska ima veto i znatnu vlast nad Unijom BiH.  Odavno već svaki iole važan proces u lokalnom i internacionalnom domenu, zavisi od odluke RS. 

 

PITANJE BOŠNJAÄŒKOM SABORU

 

Pitanje za Bošnjački sabor je da li želi povratak odn. spas države Bosne i Hercegovine, ili će ovaj Bošnjački sabor dati izrečeno ili prešućeno odobrenje njenoj dejtonskoj podjeli i nestanku - bilo netraženjem povratka suspendirane Republike Bosne i Hercegovine, bilo traženjem pravno neostvarivog puta, to jest, puta na kojemu odobrenje za povrat onoga na što imamo pravo, tražimo od naših krvnika - koji nam to nikada neće dati.  Ako želimo spas države Bosne i Hercegovine, za to postoji jedan i jedini način kojim to možemo postići, jedini način za kojeg postoji pravna ¨mapa puta¨ (spisak, redoslijed i opis pravnih radnji koje trebamo poduzeti).  To je zahtjev za povratak suspendirane Republike Bosne i Hercegovine putem primjene Presude Svjetskog suda, Povelje UN i pridruženog joj Internacionalnog prava.      

 

INTERNACIONALNO PRIZNANJE REPUBLIKE BOSNE I HERCEGOVINE

 

Organizacija Ujedinjenih Nacija (OUN), Evropska Unija (EU) i sve njene članice, Sjedinjene Američke Države (SAD) i preko stotinu država širom svijeta, uključujući sve velike sile, priznale su Republiku Bosnu i Hercegovinu (RBiH) 1992. godine kao suverenu, jedinstvenu, graÄ‘ansku, parlamentarnu demokratsku državu - punopravnu članicu internacionalne zajednice.  Svi graÄ‘ani RBiH su tako postali subjektom internacionalnog pravnog poretka, priznati kao Bosanskohercegovačka nacija (svi graÄ‘ani jedne republike su njena nacija, jer se nacija u biti poistovjećuje sa državom).  U 'Završnom dokumentu Helsinške konferencije' iz 1975. godine, osigurano je pravo na samoodreÄ‘enje bosanskohercegovačke nacije, kojega je ona iskoristila, a što je njoj priznato po obavljenom graÄ‘anskom Referendumu od 29. februara i 1. marta 1992. godine.  Nije priznato pravo na samoodreÄ‘enje narodnim skupinama i narodnostima – nego nacijama, koje se poistovjećuju sa državama.  To je vrijedilo za sve države koje su proizašle iz raspadnutog Sovjetskog Saveza, sve države koje su osloboÄ‘ene raspadom Varšavskog pakta i sve države raspadnute Jugoslavenske federacije, SFRJ. 

 

Zato se moramo konačno uozbiljiti i našu naciju kao univerzalnost graÄ‘anstva, nazivati pravim imenom – bosanskohercegovačka nacija, kakvom je 1992. godine priznata.  Pojam i ime Bošnjak je ime pripadnika naroda, što nije isto kao pojam i ime Bosanac odn. Hercegovac, koje označava pripadnika bosanskohercegovačke nacije, državljanina Bosne i Hercegovine.  Mi prvi, neovisno od stavova bilo koga drugoga, moramo stalno insistirati na 1992. godine svjetski stečenoj i priznatoj i na nama primijenjenoj pravnoj definiciji univerzalnosti graÄ‘anstva u slučaju nezavisne, graÄ‘anske države, Republike Bosne i Hercegovine – upotrebom pojma i imena bosanskohercegovačka nacija.  Država odn. nacija, je nadnarodna kategorija.  To je temeljna pravna činjenica za naše prilike.  GraÄ‘ani, Bosanci i Hercegovci, su jedini subjekt internacionalnog pravnog poretka.  SamoodreÄ‘enje RBiH, njezino svjetsko priznanje i članstvo u OUN utemeljeno i na 'Helsinškoj konferenciji', moramo tretirati tako da graÄ‘anski Referendum i svjetsko priznanje RBiH čvrsto čuvamo kao neponištivo, neponovljivo, nezanemarivo.

 

Nevezano za specifičnosti profila država supotpisnica 'Završnog dokumenta Helsinške konferencije', bitno je samo to da se sve one doslovno pridržavaju tog dokumenta.  A sve su 1992. godine priznale RBiH kao jedinstvenu, suverenu državu definiranu Ustavom RBiH, kao punopravnu članicu svjetske zajednice, prema Internacionalnom pravu.

 

Glavna zagovornica i planer Evropske Unije, te preko duže od stoljeća temeljna struktura koja formira Establishment koji vlada Sjedinjenim Američkim Državama, a još duže vremena Evropom, odn. cijelim ¨Zapadom¨, je država Vatikan, koja je nas priznala još kada je na Sabor Bana Kulina na Bilinom polju, 8. aprila, 1203. godine, uputila posebnu delegaciju.  To je 1992. godine Vatikan potvrdio kada je pozvao sve Bosanske Hrvate da učestvuju na graÄ‘anskom Referendumu 1. marta 1992. i zatraže neovisnost svoje države, te odmah nakon toga priznao RBiH.   

 

Sveta Stolica je preko Biskupske konferencije BiH, ljeta 2005. godine u Mostaru ocijenila Dejtonski ustav nepravednim i nefunkcionalnim, te zatražila da se država BiH na srednjem nivou organizira u četiri multietničke regije, što je i naš Kardinal Vinko Puljić javno naglasio u nekoliko prilika.  Najmoćnija globalna struktura u proteklih 1000 godina, javno podržava opstanak države BiH na temeljima internacionalnog pravnog poretka.  A kada Vatikan prizna jednu državu, to priznanje gubi snagu samo ako se nacija priznate države preko svojih veleizdajnika sama svoje države odrekne.

 

Politika EU je usuglašena sa SAD, a u ovakvim situacijama se provodi naročito preko NATO saveza, čije sve članice imaju potpuno istu obvezu i jedinstvenu politiku prema faktorima izvan Saveza, definiranu izrekom: 'Svi za jednoga, jedan za sve'.  Sve te države se doslovno pridržavaju slova i duha 'Helsinške konferencije', tj. njene 'Helsinške deklaracije', kao i sporazuma 'Istok-Zapad'¨ kojega su potpisali Gorbačov i Regan uoči ukidanja komunističke vlasti u Evropi. 

 

Republika Bosna i Hercegovina je i danas jedina priznata i legalna država na ovom tlu.  Naše metode trebaju ići za tim da se u pravnom domenu savladaju vanjski agresori i njihova unutarnja iredenta-surogati, koji su počinili neoprostive i u više slučajeva presuÄ‘ene zločine.  Zato u narednom razdoblju trebamo od svjetske zajednice zatražiti povrat ilegalno suspendiranog Ustava Republike BiH, na temelju Internacionalnog prava, svoga svjetskog priznanja - a ne odobriti legalizaciju agresorskih, ratno-zločinačkih, genocidnih, separatističkih zlodjela i tvorevina koje su načinili u BiH.

 

Stoga naša platforma treba težiti za time da svi centrifugalne smjerove postepeno suzbijamo i poništavamo – da ostane samo nezavisna Republika Bosna i Hercegovina, te bosanskohercegovačka nacija kao realizacija univerzalnog principa graÄ‘anstva na kojem će biti nadograÄ‘ivani i unutrašnji i vanjski odnosi države.  Taj status ni u kojem slučaju ne zadire u interese i ne čini štetu narodnim skupinama unutar države, hrvatskoj, srpskoj, bošnjačkoj, i ostalim.

 

DRŽAVU SU IZVELI ISPOD ZAŠTITE POVELJE UN

 

Parola iz perioda agresije na RBiH, ¨Država Bosna i Hercegovina je nemoguća jer je srpski i hrvatski narod ne želi¨ (A.I.), jedna je od najvećih prevara upućenih graÄ‘anima.  Istina je da je Država BiH nemoguća jedino ako je se odreknu njeni odani graÄ‘ani Bosanci i Hercegovci, a meÄ‘u njima najbrojniji, pripadnici bošnjačkog naroda, preko svojih predstavnika u vlasti.

 

Od 1996. godine preživjeli odani graÄ‘ani RBiH se nalaze u agoniji nepravednog, ilegalno nametnutog Dejtonskog poretka (ustava) u toj mjeri da se nad njima nastavlja genocid ¨mirnim putem¨ i uništava jedinstvena, suverena, graÄ‘anska, demokratska, perspektivna država Bosna i Hercegovina, kakva je primljena u članstvo UN.  Preostali odani graÄ‘ani članice UN, RBiH, Bosanci i Hercegovci, meÄ‘u kojima samom strukturom stanovništva i zadanom situacijom, ima najviše pripadnika bošnjačkog naroda, bivaju srozani na mizerni status ¨Evropskih Palestinaca¨!

 

Što se bosanske surove zbilje tiče i nasilja u zadnjih dva desetljeća, zvanični stav SAD je poznat: BiH je država na koju je izvršena agresija izvana, izvoÄ‘ena na tlu RBiH pomoću vojnih i paravojnih formacija, kako iz susjedstva tako i preko unutarnje iredente.  Odmah nakon što su SAD priznale RBiH, Predsjednik George Bush Sr., je Predsjedničkom egzekutivnom naredbom proglasio SR Jugoslaviju (Srbiju i Crnu goru) agresorom.  Država i režim Slobodana Miloševića je tada dobila od Amerikanaca isti status kao i režim Saddama Husseina.  A odmah je u vidu kazne primijenjen embargo na SRJ.  Kada su SAD priznale RBiH, Predsjednik Bush je naložio da Jugoslavenska narodna armija i sve strane vojne i paravojne formacije u roku od 15 dana napuste teritoriju RBiH.  To je neutralizirao Predsjednik Predsjedništva RBiH, koji je hitno otišao na sastanak sa generalima JNA na kojem je proglasio JNA poželjnom vojnom formacijom na tlu BiH.     

 

I pored svega, SAD će održati svoj zvanični stav prema državi BiH i graÄ‘anima Bosancima i Hercegovcima odanim svojoj domovini, da poštuju Povelju OUN i Internacionalno pravo, te da se po njima ravnaju i u našem slučaju - ali samo ako se mi na tu Povelju i na to pravo preko svojih lidera (!) pozovemo; ako ga koristimo, to jest, tek ako lideri iz domena rješavanja ovih pitanja putem dogovora sa agresorima, planerima i izvršiocima ratnih zločina i zločina genocida, konačno preÄ‘u na rješavanje ovih pitanja putem korištenja pravnog metoda i tako nas stave pod zaštitu Povelje OUN i Internacionalnog prava.  Nažalost, lideri Bošnjaka u vlasti već 17 godina problem tretiraju putem ¨vansudskih nagodbi¨: ad hoc pregovora koji automatski izjednačavaju krvnika i žrtvu jer se odvijaju izvan institucija svjetskog pravnog poretka. 

 

Taj spasonosni prelazak sa pogubne metode dogovora, na metodu primjene Internacionalnog prava, lideri političkih stranaka koje u najvećem broju okupljaju pripadnike bošnjačkog naroda, već 17 godina nisu tražili, osim u par izuzetnih prilika, koje su ujedno dokazale superiornost primjene pravnog metoda nad dogovornim, u situaciji sporova, kriza, a pogotovo totalne vojne i sveukupne agresije na članicu OUN.

 

Prvi puta je pravni metod primijenjen kada je RBiH od internacionalne zajednice zatražila priznanje, te uz nadzor i verifikaciju procesa glasanja od strane inozemnog personala u BiH, obavila graÄ‘anski Referendum o nezavisnosti, 29. februara i 1. marta, 1992. godine – što je za rezultat imalo svjetsko priznanje RBiH, njen prijem u OUN kao 177. punopravne članice i skoro automatsko priznanje od strane preko 100 država, uključujući i sve velike sile.

 

Drugi puta je pravni metod primijenila Internacionalna zajednica, kada je počela agresija na RBiH, Rezolucijama Savjeta Sigurnosti OUN, broj 752 i 757, proglasila je SR Jugoslaviju (Srbiju i Crnu goru) agresorom i počela protiv agresora primjenjivati sankcije.  

 

Treći puta je pravni metod primijenjen tako što je RBiH angažirala Prof. Dr. Francis Boyle-a i uz njegovu pomoć podnijela Tužbu protiv SR Jugoslavije (Srbije i Crne gore) na Internacionalnom sudu pravde, vrhunskom pravnom organu OUN, što je 1993. godine polučilo dvije veoma povoljne, ali ne i dostatne presude, kao i konačnu Presudu od 26. februara 2007. godine, koja je - uz sve velike zamjerke vlastima u Sarajevu koje ovaj proces nisu ispravno vodile, a donekle i Sudu - ipak donijela po državu BiH korisnu presudu, koja se može koristiti u cilju obrane države i graÄ‘ana, tako što se njome može ukinuti dejtonska tvorevina Republika srpska i ponovno iz suspenzije izvaditi RBiH. 

 

I drugi sud u Den Haagu, Tribunal, je dao neku pravnu zaštitu i satisfakciju žrtvi, kao i materijal koristan za obranu države BiH i njenih odanih graÄ‘ana. 

 

Sve ostalo su, u toku proteklih 17 godina, bile ¨vansudske nagodbe¨ na ad hoc konferencijama i susretima u ¨diplomatskim kockarnicama¨ poput hotela ¨President¨ u Ženevi i na drugim lokacijama, te preko 50 sastanaka legalne vlasti RBiH i agresora-terorista na Sarajevskom aerodromu; a sve izvan zaštite internacionalnog pravnog poretka koju može dobiti svaka članica OUN - ali samo ako njeni lideri primjenu tog svog prava zatraže, ako na tome insistiraju, odbijajući svaki dogovor sa teroristima, što je i inače praksa u svijetu, bez obzira na težinu situacije.  Jer dogovor sa, i snižavanje na nivo terorista, niti jednu situaciju nije olakšao, nego je stanje samo pogoršao.

 

Kada je postavljeno pitanje jednom američkom diplomati zašto su se Amerikanci neposredno umiješali u ishod rata za Kosovo, a tek posredno sudjelovali u okončanju rata koji je voÄ‘en protiv RBiH, punopravne članice UN, odgovor je glasio:

 

¨ÄŒim vi zvanično pregovarate i dogovarate se, nama su ruke vezane da vam konkretno pomognemo.  Ali mi vas, makar i da smo svjesni da ste žrtva, u ime demokracije moramo podržavati da i dalje pregovarate.  MeÄ‘utim, vi odlučujete hoćete li ili nećete pregovarati, pošto pregovarate o vašem a ne o našem stanju.¨

 

Dakle, jasno je da SAD podržavaju dijalog.  U suprotnom bi podržavale njegovu negaciju, što u diplomaciji nije popularna gesta.  Ali, mi smo ispravna, a ujedno i oštećena strana.  Nažalost, mi imamo tzv. predstavnike koji sa našim krvnicima pregovaraju o principima, odn. trguju principima – iako se zna da se o principima ne pregovara, da se principima ne trguje.  I stoga nije čudo da će svako, pa i SAD, prihvatiti rezultate dugogodišnjeg popuštanja, destruktivnosti, robovskog mentaliteta i plemenskih odrednica onih koji predvode bošnjački narod.  Ali, i pored toga protudržavnog ponašanja takvih lidera, narod se i dalje bori za svoju državu - čak i uz deprimirajuće spoznaje da svoje slobodarske težnje ne može preko takvih lidera realizirati.   

 

Pregovaranje izvan zaštite internacionalnog prava, je temeljni metod na kojem je Predsjednik Predsjedništva RBiH zasnovao svoju kolaboraciju u agresiji na RBiH.  U tim ad hoc nagodbama predstavnika žrtve (RBiH i njenih graÄ‘ana) i predstavnika agresora-krvnika (susjednih država i njihovih iredentističkih formacija u BiH), argumenti nisu bili pravni, nego agresorska sila, teror, ucjena, pokolj, masovna strijeljanja i silovanja, koncentracioni logori, korpusi agresorskih vojski i njihovih paravojnih hordi.  I zato trebamo tražiti da SAD i EU prema BiH i vice versa, BiH prema SAD i EU, primjenjuju pravni način rješavanja svake situacije, a ne dogovorni.  Ujedno treba insistirati da BiH nije humanitarni, nego državno-pravni i internacionalni problem – te ga kao takvog i rješavati.

 

DRŽAVU TREBA VRATITI POD ZAŠTITU POVELJE UN I INTERNACIONALNOG PRAVA

 

Problem BiH treba maksimalno internacionalizirati, i razgovore o BiH povesti na relaciji Sarajevo-Brisel, Sarajevo-New York, Sarajevo-Washington - a ne svoditi na lokalnu, pogubnu provincijalnu relaciju Sarajevo-Banja Luka ili Sarajevo-Beograd.   Tek kada stanemo na internacionalnu pozornicu, možemo se nadati da će se i odnos SAD i EU prema BiH, Bosancima i Hercegovcima, a time i Bošnjacima, popraviti.  Mi moramo učiniti te korake, jer je to najviše naš interes.  Niko se neće boriti za nas, ako to mi ne činimo.

 

Dugogodišnji vaninstitucionalni odnos prema RBiH i njenim odanim graÄ‘anima, za posljedicu je imao i ima pojačanu, okuraženu, pravno netretiranu agresiju, genocid, raseljavanje, progon, blokadu povratka, teror, pljačku - a sve sa ciljem pokušaja uništavanja Bosanskohercegovačkih graÄ‘ana, uz pretvaranje pripadnika bošnjačkog naroda u malu vjersku skupinu na ograničenoj teritoriji koja ima karakteristike geto prostora, što je potpuno suprotno stanje od cjelovite, jedinstvene, graÄ‘anske države, Republike Bosne i Hercegovine.  Ukoliko bošnjački politički, duhovni, kulturni i naučni faktori konačno s tim u vezi ne poduzmu adekvatne mjere i radnje, desiti će se da BiH nestane kao država, a pripadnici bošnjačkog naroda dobiju malu geto teritoriju i postanu beznačajan, zanemariv faktor, na nivou male i nemoćne vjerske zajednice.  Nažalost, taj se proces, nazvan Dejtonski proces, upravo bliži svojem cilju.  Naše stanje je posljedica pogubnih dogovornih metoda na štetu pravnih, te se stoga i nalazimo u teškoj situaciji.

 

Očekivano, SAD i EU su u Bosni da i pored deklarativnih i uopćenih izjava o graÄ‘anskom profilu i cjelovitosti BiH, konačno u vidu izlazne strategije ostave i dalje usijano žezlo vlasti dominantnim nedržavotvornim liderima bošnjačkog naroda.  Isto je bilo i 1992-95, uz masovno prisustvo u BiH i oko BiH, svjetskih sila, pa i SAD.  I šta se desilo?  Nepotrebno je to ovdje navoditi. 

Na stranu nacistička politika agresora i cinična politika svjetskih sila.  To se moglo i može očekivati.  Ali naša tragedija se sastoji i u tome da izabrana vlast ispred stranaka koje okupljaju pripadnike bošnjačkog naroda, kolaborira sa unutrašnjom i vanjskom destrukcijom, uz osobnu nedržavotvornost i šićar, i to zajedno sa Karadžićevim pulenima u Republici srpskoj ka disoluciji Bosne i Hercegovine kao jedinom rješenju aparthejda u konačnici. 

Energičnija reakcija SAD i poticaj državama EU, je rusko prisustvo u Evropi, pa i u BiH.  Ruski kapital je ušao u Srbiju i Crnu Goru, koje su jedina nada probuÄ‘ene ruske politike u odnosu na ovaj dio Evrope, a i Evropu u cjelini.  Rusija kupuje najvažnije resurse u RS.  Trka SAD da Srbiju otrgnu od Rusije i prigrle u EU i NATO savez, dodatno otežava poziciju BiH, posebno Bošnjaka.  Rusija pruža punu političku i ekonomsku podršku Srbiji i RS, što je ustvari najvažniji faktor političkog i ekonomskog položaja i djelovanja Srbije.  Ali ako se bošnjački lideri obrate ¨Zapadu¨ preko internacionalnih pravnih poluga, ¨Zapad¨ to neće moći ignorirati, ne radi BiH i Bošnjaka, nego radi sebe.   I povrh tih šansi za obranu države BiH, ipak Srbija i dalje uspješno koristi RS, ali i HDZ, a što je najtragičnije, lažno nazvane pro-bosanske stranke SDA, SDP i SBiH.  Srbija i dalje podržava ¨KaraÄ‘orÄ‘evo¨ izmeÄ‘u republika Srbije i Hrvatske, na štetu države BiH.  Ipak, zaslugom hrvatskih želja za brzim ulaskom u EU, Srbija nema potpuno jakog partnera za ¨KaraÄ‘orÄ‘evo¨ u zvaničnoj Republici Hrvatskoj, ali zato postoji Dragan ÄŒović, predsjednik HDZ BiH, čiji je šef u Zagrebu predsjednik najjače stranke u Hrvata, zamijenio Franju TuÄ‘mana u kolaboraciji sa Srbijom.  

BOSANSKA POLITIKA - PUTOKAZI DJELOVANJA DRŽAVI BOSNI I HERCEGOVINI ODANIH LJUDI

Svi pregovori oko ustavnih rješenja države BiH trebaju biti obavljeni u duhu 'Završnog dokumenta Helsinške konferencije' o pravu na samoodreÄ‘enje i, na osnovu njega, internacionalnog priznanja RBiH i članstva u OUN od maja 1992. godine pod njenim i danas jedino validnim i legalnim Ustavom RBiH.  Zatražen od Pravne komisije EU, poznate pod imenom Badinterova komisija, proveden pod nadzorom eksperata EU na terenu, potvrÄ‘en kao legalan i priznat graÄ‘anski Referendum od 1. marta 1992. godine, je dokaz i platforma na kojoj je bosanskohercegovačkoj naciji priznata njena suverena, jedinstvena, nezavisna država, Republika Bosna i Hercegovina.  Taj pravni fakt je neponištiv, neponovljiv i nezanemariv.  Za razliku od dosadašnje prakse, mi ga moramo uvijek držati i nametati kao nezaobilazan.  Stoga su naši putokazi: 

1. očuvanje i jačanje Bosanskohercegovačkog graÄ‘anstva kao pripadnosti univerzalnom graÄ‘anskom konceptu nacije i države, Republike Bosne i Hercegovine.  Jačanje Bosanskohercegovačke nacije Bosanaca i Hercegovaca, kojom graÄ‘ani obznanjuju svoje bosanskohercegovačko graÄ‘ansko, državotvorno, teritorijalno, svjetsko opredjeljenje u jedinstvenoj, demokratskoj, nezavisnoj, suverenoj državi BiH i slobodnom civilnom društvu;

2. očuvanje suvereniteta države BiH.  Suverenitet je nedjeljiv, neprenosiv i neupitan.  Ova tri atributa suvereniteta, uz temeljne dobitke i garancije koje nam daje internacionalni pravni poredak pravom na kontinuitet ustavnosti i ustavnih procedura i nepriznavanju rezultata diskontinuiteta (agresijom i genocidom), omogućavaju legitimnu akciju Bosanskohercegovačkih graÄ‘ana na poništavanju rezultata agresije i genocida u cilju obrane i obnove jedinstvenog bosanskohercegovačkog državnog i društvenog tkiva;

3. pridržavanje stavu da za Bosanskohercegovačke graÄ‘ane postoji samo jedinstvena, demokratska, suverena i nezavisna država, Republika BiH, a dejtonska tvorevina Republika srpska postoji samo kao dio oktroiranog Dejtonskog ustava iz Aneksa 4; 

4. odbijanje amandmana na Dejtonski ustav, jer amendiranje tog ustava znači prihvaćanje Dejtonskog ustava nastalog na genocidu, što ujedno derogira Presudu Internacionalnog suda pravde od 26. februara 2007., od strane same žrtve genocida; a to niko u ime žrtve nema pravo učiniti.  Umjesto amandmana na dejtonskim osnovama (konsenzus sa Republikom srpskom), nama treba povratak Ustava RBiH iz suspenzije.  Ustav RBiH je priznat u skladu sa Poveljom OUN.  Taj Ustav ne poznaje niti etnički, niti entitetski princip podjele vlasti, nego uzima graÄ‘anina kao temeljnu jedinku univerzalnosti graÄ‘anstva iz koje logika jednakopravnosti svih graÄ‘ana u pravima i dužnostima ne može izuzeti ikojeg pojedinca, a niti vjerske skupine i narode.   


5. Bosanskohercegovački građani ne smiju potpisati dokument kojim BiH gubi svoju historijski i pravno verificiranu državnost na osnovu Internacionalnog prava odn. Povelje OUN;

6. Bosanskohercegovački graÄ‘ani se trebaju i moraju uvijek pozivati na Povelju OUN, i u svim relevantnim rješavanjima svojih problema koristiti tu Povelju i njoj pridodane dokumente, a posebno Konvenciju o genocidu; 

7. Bosanskohercegovački građani u svojim temeljnim interesima trebaju djelovati državotvorno, nadstranački, slobodno i podržavati političke faktore poput stranaka, lidera, institucija i slično, u konkretnim situacijama i djelima samo ako ti faktori čine vidljivu, dokazivu korist nadstranačkom, državotvornom, samoopstojnom interesu bosanskohercegovačkim građanima i cjelovitoj, jedinstvenoj, suverenoj državi Bosni i Hercegovini.

 

ZAKLJUÄŒAK

Prema svemu navedenom o ilegalnosti Dejtonskog ustava (Aneksa 4), navedeni atributi suvereniteta Republike BiH sačuvani u Dejtonu (silom Internacionalnog prava a ne voljom pregovarača) kao temelj Internacionalnog prava, jasno govore da: 

1. Usprkos ¨Dejtonu¨, pravno (ustavno) postoji samo Republika BiH, a Republika srpska postoji samo kao dio mirovnog ugovora, što je nelegalno. 

2. Svjetski sud u Hagu je 26. februara 2007. godine presudio da RS ¨ne stanuje¨ u BiH, nego da je rezultat genocida po Konvenciji o genocidu pridruženoj Povelji UN, koja zabranjuje ne samo genocid, nego i rezultate genocida, poput tvorevine Republike srpske, smatra ništavnim.  Zbog toga se strana kojoj se sudi na sudu i presudi, ne treba pitati za pravni sistem države, za kršenje kojeg agresijom i genocidom joj se sudilo i presudilo.  Nije bitno šta o ustavu BiH misli bilo ko iz Republike srpske, nego šta o budućnosti BiH i njenom ustavu misle stvarni subjekti prava, a to su samo lojalni graÄ‘ani države, tj. graÄ‘ani države BiH koji je žele. 

3. Umjesto pregovora i fraza o ¨ustavu kojega će svi prihvatiti¨ - što stavlja ¨Dejton¨ na stol kao pravni osnov i pregovora i veta RS nad BiH - predstavnici Bosanskohercegovačkih graÄ‘ana, a time i onih iz bošnjačkog naroda, na pregovorima se moraju vratiti iz dogovornog u pravni prostor u kojemu postoji kontinuitet Republike BiH a ne postoji niti ¨Dejtonski ustav¨ a time niti RS, pogotovo ne kao ¨pravni osnov¨ RS.  Po objavi Presude Svjetskog suda o agresiji i genocidu, svaki poslanik i svaki parlament, pa i onaj Dejtonski, treba zatražiti primjenu odluke Suda, a to nije samo novčana naknada nego brisanje rezultata genocida - i ¨Dejtona¨ i Republike srpske, jer bez toga neće biti niti novčane naknade.  Ako se od bilo kojeg pojedinog ustavnog predlagača ne zatraži primjena odluke Svjetskog suda u smislu ukidanja RS, to će značiti suprotstavljanje odluci Suda u smislu odustajanja od Presude i priznavanje RS. 

4. Donošenjem pravosnažne odluke Svjetskog suda, prihvaćanje bilo kakvih amandmana na Dejtonski ustav, znači i prihvaćanje onoga na šta se amandmani daju, tj. samog Dejtonskog ustava kojem se implicite presudilo 26. februara 2007, a i prije, kao ustavu nastalom na agresiji, ratnim zločinima i genocidu. Prihvaćanje dejtonskog ustava (Aneksa 4) bi ujedno značilo odustajanje od Presude od strane dejtonskih predstavnika same žrtve genocida, što niko u ime žrtve nema pravo učiniti.  Umjesto amandmana na dejtonskim osnovama (konsenzus sa RS), imperativ opstanka države BiH je povratak Ustava RBiH iz njegove ilegalne 14- godišnje dejtonske suspenzije - a zatim eventualnog amendiranja tog Ustava RBiH, da bi ono bilo u kontinuitetu sa tim zadnjim i jedinim legalnim ustavom, kakav je bio u trenutku kada je Republika BiH priznata (te kao takva napadnuta).  Umjesto amandmana na dejtonski ustav (Aneks 4), amandmane treba donijeti na Ustav RBiH, i to na principima Povelje UN, Evropskog ustava i Ustava RBiH, od kojih niti jedan ne poznaje etnički ili entitetski princip podjele teritorija i vlasti.