Naučna istraživanja

Elementi antibosanske propagande

Elementi antibosanske propagande

Primjeri antibosanstva i antibošnjaštava kroz noviju povijest su brojni:

-istina o agresiji i odbrani Republike Bosne i Hercegovine falsificirana je već tokom rata 1992-1995 od strane Miloševićeve ratne mašinerije i njegovih agenata u Bosni; Karadžićevi Srbi su 1992. godine opkolili glavni grad države i granatirali ga do 1995. godine pred kamerama svih svjetskih tv-kuća i internacionalnih organizacija kakva je OUN; jasno je da je neko “pokrivao” Karadžićeve tobdžije u zločinu koji su provodili; na čelu svih bitnih vojnih funkcija snaga UN stajali su francuski i britanski oficiri (UNPROFOR).

Karadžićeva osvajačka vojska u Bosni imala je “garancije” da ih avioni NATO saveza neće napadati kod zauzimanja Srebrenice – date su im odriješene ruke za genocid. Francuska stavlja veto na sve vojne intervencije protiv srspkih vojnika pod Karadžićevom komandom. Francois Mitterand i premijer Edward Balladur su sve učinili da onemoguće vojnu intervenciju UN u Bosni protiv Karadžićevih vojnika i srbijanskih osvajača – tvrdi Guillamme Ancel u knjizi Ledeni vjetar nad Sarajevom (Vent glacial sur Sarajevo).

U Bosni su štitili agresora sve do dolaska Amerikanaca koji su za 48 sati zaustavili rat.
– regularna, legalna vojna sila Republike Bosne i Hercegovine, Armija Republike Bosne i Hercegovine nazivana je ciljano i planski “muslimanska vojska”, “Alijina vojska”, “muslimanske snage”, “zelene beretke”, “islamski ratnici” i slično, kako bi se krivotvorio karakter oružane sile Republike BiH i kako bi se ona posmatrala kao neka “religijska vojska”, privatna vojska ili sporedna vojna grupacija iza koje ne stoji država i koja ne brani državu napadnutu razornom agresijom vojne sile druge države;

– za tu svrhu, neprestano uz narodno ime Bošnjak dodaje se i oznaka musliman kao da je najvažnija stvar na svijetu da se kaže da su ti ljudi po vjeri muslimani, a istovremeno se uz tu važnu vjersku oznaku dodaju negativne atribucije;

– na Londonskoj konferenciji o ratu u Jugoslaviji 1992. jasno se govori o agresiji Savezne Republike Jugoslavije na nezavisnu Republiku Bosnu i Hercegovinu, ali samo malo kasnije, na pregovorima u Ženevi uvodi se narativ o “tri zaraćene strane” – dakle, legalna Vlada jedne države pretvorena je u “zaraćenu stranu” i tako izjednačena s “pobunjeničkom skupinom” koja je bila agent i izvršilac naloga susjedne države; ciljano je legalna bosanskohercegovačka Vlada svedena na “zaraćenu stranu“

– već u proljeće i ljeto 1992. godine u Bosni i Hercegovini provedni su sistematski masovni zločini nad civilnim stanovništvom, ubistva, progoni i silovanja; internacionalna zajednica je za te strašne zločine na teritoriji cijele države smislila termin ethnic cleansing (etničko čišćenje) kao politikantsko-cinički eufemizam za genocid koji se odvijao pred očima cijelog svijeta.

– u domaćim i stranim medijima tokom rata protiv Republike Bosne i Hercegovine, otvorena agresija Miloševićevog režima 1992. godine i Tuđmanovog 1993. godine pokušava prikazati kao “građanski rat” (civil war) u kojem se sukobljavaju “zaraćene strane” zarad neke stare, vjekovne mržnje; pritom, skriva se činjenica da bosanska vlada nikada nije u potpunosti izgubila uočljiv multietnički sastav i tome primejrenu politiku, dok su Karadžićevi Srbi kreirati etnički čistu “srpsku republiku” u kojoj je svaki trag njenog muslimanskog naslijeđa bio uništen; u Deytonu je nagrađena rasističko-fašistička ideja iskorjenjivanja drugačijeg naroda i data podrška Miloševićevom i Karadžićevom ratnom cilju: kreiranju etnički čiste i geografski povezane teritorije na kojoj bi živjeli samo Srbi (srpski nacizam);

– odbrana od dvostruke agresije Miloševićevog i Tuđmanovog režima želi se prikriti i nametnuti naracija o jednakoj odgovornosti svih “zaraćenih strana”. Tada se više ne govori o agresoru i žrtvi, o velikodržavnom projektu i napadu na internacionalno priznatu državu; tada na scenu stupaju nemoralni intelektualci; Milorad Ekmečić u knjizi Dugo kretanje između klanja i oranja podmeće Aliji Izetbegoviću i SDA odgovornost za početak rata u Republici BiH. Danas se Bošnjaci i njihovi politički predstavnici uglavnom pravdaju da nisu ovo ili ono.

– Stefan Karganović vodi najmorbidniju kampanju protiv činjenice genocida nad Bošnjacima u regionu Srebrenice (Istorijski projekt Srebrenica); Nenad Kecmanović služi kao savjetodavni podstrekač antibosanstva; u tu svrhu objavljuje pamflet Nemoguća država (Banja Luka, 2007), a on je tada na tragu zagrebačke antibosanske pojave Mirjane Kasapović koja je 2005. godine objavila knjigu Bosna i Hercegovina: podijeljeno društvo i nestabilna država u kojoj nam je ponudila koncept konsocijacije za dovršenje podjele Bosne i Hercegovine po etničkim i ratom dostignutim linijama; ove dvije knjige ne samo da su morbidne i nemoralne, one nažalost slave fašizam, mržnju, separatizam i etnofaulizam među građanima i narodima u Bosni i Hercegovini;

– Bojan Dimitrijević sa beogradskog Instituta za savremenu istoriju piše hvalospjevnu knjigu Komandant, friziranu biografiju Ratka Mladića osuđenog ratnog zločinca (izdavanje knjige sponzorirao je M. Dodik). Dimitrijević je “stručnjak” za reviziju i rehabilitaciju đenerala Mihailovića i srpskog kvislinga M. Nedića.

– cijela skupina “intelektualnih” propagandista (kakvi su M. Kasapović, I. Lučić, I. Vukoja, N. Kecamnović, M. Jeftić, S. Karganović, N. Kusturica, Lj. Bulatović i mnogi drugi iz politike i javnog života) svakodnevno nas “uvjeravaju” svojim “naučnim radovima” da Bosna ne može postojati i da Bošnajci nisu narod. Oni daju “intelektualnu” podršku antibosanskim idejama – produciraju ih i opravdavaju kvazi-znanstvenim vokabularom bez moralne osnove. Oni poručuju da Bošnjake treba staviti u “bodljikavu žicu” – toliko su opasni po srpske i hrvatske interese.

– u propagandni rat protiv RBiH uvodi se književnost i historiografija koje navodno nude nesumnjive dokaze o mržnji (“Bosna je zemlja mržnje”, stoji u Andrićevom Pismu iz 1920) koja vlada na ovim prostorima, a historiografija “dokazuje” kako Bošnjaci nisu narod (Milorad Ekmečić u knjizi Stvaranje Jugoslavije 1790-1918, I-II, Beograd: Prosveta, 1989, knjiga II, str. 83-104, 422-545.), nego su sintetička, izmišljena “nacija”, a Bosna nikada nije bila država, nego je samo jedna od “srpskih zemalja”; Ekmečić negira Bošnjacima postojanje i samobitnost;

– prevarantski se potencira ratni sukob “između naroda”, kao da narodi ratuju, a ne vojne formacije; stalno se govori rat između “Bošnjaka i Srba” ili “rat između Bošnjaka i Hrvata” – ali nisu narodi ratovali!

– u mirnodopskim okolnostima se pokušava nametnuti priču o “pomirenju naroda“, kao da se narodi moraju izmiriti jer su “zaraćeni”, a ustvari ratoborni nacionalizam se skriva iza cijelih naroda;

– odnosi između suverenih država se pokušavaju nadomjestiti i zamijeniti odnosima “između naroda ili narodnih grupa” što je pokušaj pervertiranja relacija koje mogu biti samo državne;


entitet “rs” je rezultat genocida nad Bošnjacima i pokazuje se da je genocid bio cilj velikodržavne osvajačke politike Srbije devedesetih godina; Republika Bosna i Hercegovina je poslije agresije razbijena na dva entiteta i time je agresor nagrađen;

– govori se o nemogućnosti “zajedničkog života”, ugroženosti Srba i Hrvata od Bošnjaka, širi se mržnja i nepoštovanje razlike i drugosti, propagaira se primitiviazm i etnofaulističko omalovažavanje

– negiraju se presude i nalazi Haškog tribunala na osnovu kojih smo stekli sliku o stravičnim planovima iskorjenjivanja i uništavanja ljudi na prostorima Bosne i Hercegovine

– cijeli smisao antibosanskog propagandnog djelovanja je da se istina poljulja i reinterpretira prema interesima agresora, osvajača ili neke sile; ciljevi bosanske politike nisu zasnovani na genocidnim idejama;

– Douglas Hurd je bio opsjednut Bosnom te ga B. Simms opisuje: “totalno paraliziran Bosnom pred kraj svog mandata”, dok je, s druge strane, jedan poznavalac prilika opservirao kako će Bosna biti ugravirana na Hurdovom nadgrobnom spomeniku;

– David Carrington je smatrao da je rat u Hrvatskoj ‘Tuđmanova greška’ jer je proglasio nezavisnost bez dovoljnih garancija srpskom stanovništvu. Carrington, također, nije pokazao nimalo više razumijevanja i za rješavanje rata u Bosni. On je, ustvari, pokazao jasnom svoju opću odbojnost prema svim ‘zaraćenim stranama’; odlučno je odbio napraviti ikakvu razliku između naglašenih poteza ka Velikoj Srbiji, bosanskoj samoodbrani, te hrvatskom separatističkom oportunizmu. Ovo se odrazilo u njegovom zapamćenom komentaru na početku rata u aprilu 1992: ‘Svi su krivi za ono što se događa u Bosni i Hercegovini i, čim dođe do prekida vatre, neće biti potrebe nikoga kriviti.’ Jedan od velikih problema, Carrington je rezonovao nešto kasnije, jeste ‘demonizacija Srba’. Štaviše, Carrington je vjerovao da je Izetbegović ‘odgovoran za neke od zločina ne bi li zainteresirao Amerikance. Odvratan čovječuljak.’ Ponovno je Carrington uložio nadu u soluciju ‘ispregovarane’ podjele. ‘Mir neće stići u Bosnu dok se ne desi de facto podjela'”, tvrdio je Carrington u julu 1992.

– bošnjačke građanske opcije se ne priznaju kao moguće u hrvatskoj propagandi, jer su one osnov, kako se kaže, “asimilacijske strategije” – Bošnjaci mogu biti samo “muslimani” (određeni orijentalističkim islamizmom) i slijediti neku muslimansku ideologiju. Ovim se podrazumijeva da Bošnjaci ne mogu imati građansku političku svijest, to jeste oni mogu biti samo “muslimani” na koje se lijepe etikete orijentalizma. A ti muslimani ništa drugo ne misle neko da budu samo radikalni, funadmentalni i opasni!

– zašto u Bosni ne može biti građanska republika i zakonski okvir kao u evropskim zemljama? Prosto, “ne može”, jer se onda onemogućava kolektivističko-nacističko potkopavanje njene državnosti i razvlašćuju politike etničko-plemenske reprezentacije. Razarači Bosne bili bi ugroženi i sankcionirani! Sada su po ovome Ustavu plemena iznad države – pred očima cijele demokratske Evrope. “Suverena” plemena u getu! Naravno, plemena u agoniji!

– Bošnjacima se podmeće ideja “islamske države”, kalifata i time se skriva zlodjelo koje je nad njima počinjeno i sankcionirano od Haškog suda kao Udruženi zločinčaki poduhvat (UZP) na čelu s Franjom Tuđmanom i hercegovačkom šestorkom. Čovićeva laž o “islamskom kalifatu” treba uvjeriti Zapad da su u Bosni “opasni muslimani”. Koji Bošnjaci prave islamsku državu i gdje? Kome danas treba islamska država?

– pokušaj radikaliziranja Bošnjaka kao neke opasne religijske skupine bez svijesti o državi i vladavini zakona, zaboravlja da egzistencijalno-povijsna i politčak osnova Bošnjaka nije islamizam i orijentalizirajuće konstrukcije već bosanstvo kao realna povijesna struktura bivstovanja. Zato se pred hegemonijskim projektima srpstva i hrvatstva satanizira sve bosansko. Ometanje uspostave normalnog života i mira u Bosni dio je strategije srbijanskog Memoranduma II;

– narodi u Bosni ili narodne grupe se namjerno imenuju nacijama da se ne bi koristila oznaka Bosanac kao ime za naciju države Bosne i Hercegovine;

– vrši se pritisak da se donese Izborni zakon, a da se pritom ne vodi računa o posljedicama genocida nad Bošnjacima i da se cjelokupno bosansko zakonodavstvo ne uskladi s Evropskom konvencijom i evropskim pravnim standardima. Prijeti se blokadom države od predsavnika HDZ.

– pritisak na bosansku državu da se izgradi Pelješki most kako bi se definitivno država BiH potisnula iz pojasa mora i prestala biti pomorska država, zato je važno raditi na projektu nemuskog zaljeva i turističko-sportske luke kojom bi dražva bila povezan sa svim morima svijeta.

– pritisak na Bošnjake kao narod, pritisak na politiku koja se vodi u ime Bošnjaka, prtisak na Ustavni sud, pritisak na instotuicje države, prtisak na istinu o Bosni..

O svemu ovome se govorilo i raspravljao u Torontu.
 

Vijesti: