Naučna istraživanja

Agresija na istinu o odbrani Republike Bosne i Hercegovine

Agresija na istinu o odbrani Republike Bosne i Hercegovine

 

Širenje negativnih predrasuda o Bosni i razvijanje antibosanskog stereotipa kao forme traje odavno, a jasno se raspoznaje već u 19. stoljeću u projektima destrukcije Bosne i njezinom potčinjavanju etno-nacijskim pothvatima srpstva i hrvatstva. Kardinalni pothvat antibosanstva već u 19. stoljeću ogleda se u nezajažljivom preimenovanju prostora i naroda  prema potrebama hegemonijskih ideologija. Tako se Bosna počinje smatrati “starom srpskom zemljom”, odnosno “povijesnim srcem hrvatstva”, a povijesno postojeći bosanski narod se postepeno iz religijske osnove etnički preusmjerava u srpstvo i hrvatstvo, te u jugoslovenstvo.

 

Velikosrbijanski antibosanski narativ možemo pratiti od 19. do 20. stoljeća kroz djela kvazi-znanosti, politike, diplomatije, militarnih pothvata i sličnih radnji u djelima Vuka S. Karadžića, Stanka Veselinovića, spisa-pamfleta Načertanije koji je priredio Ilija Garašanin, stavova Jovana Cvijića, četničkog pokreta i tajne udruge Crna ruka, Srpskog kulturnog kluba, djelatnosti Bogoljuba Petranovića na srbizaciji bošnjačkih pravoslavaca, pisanja Vase Glušca o “bogumilima” u Bosni, historiografije Vladimira Ćorovića, Vase Čubrilovića i Milorada Ekmečića, srpskog nacionalizma Dobrice Ćosića, pamfletističko-propagandne djelatnosti Nenada Kecmanovića, Memoranduma II, deklaracijama i djelovanjima mnogih drugih ličnosti i organizacija. Ovaj narativ odbacuje a priori sve bosansko, a naročito ideal zajedništva i postojanja u razlikama. On je postojan već preko 150 godina. S posebnom pažnjom provodi srbiziranje bosanskog srednjevjekovlja, ostrvljuje se na osmansko razdoblje u Bosni, negira period komunističke Jugoslavije te danas provodi spornu rehabilitaciju četničkog pokreta, đenerala Mihailovića i nacističkog sluge M. Nedića. Miloševićev režim 1990-ih, nažalost, oživljava i nastavlja intencije Nedićeve Srbije i Mihailovićeve vojne doktrine. Iza cjelokupmog pothvata antibosanskog narativa srpstva kao temelji postavljaju se djela Njegoša i Andrića u kojima se “čuva” istina o postojanju naroda na ovome prostoru i stvara negativan stereotip o muslimanima.

 

Velikokroacijski hegemonijski narativ  o Bosni i granici Hrvatske na Drini odvija se u nadmetanju sa srpskim kao kroatiziranje Bošnjaka katolika (Klement Božić) i mediavalne Bosne (Dominik Mandić), u pravaškoj ideologiji Ante Starčevića, projekcijama J. Štadlera i održavanju Prvog katoličkog kongresa u Zagrebu 1900. kada je odlučeno da se bošnjački katolici imaju zvati Hrvati, uspostavi NHD na čelu s A. Pavelićem, radovima Dominika Mandića o etničkoj strukturi bosanskog naroda, pothvatima F. Tuđmana 1993. koje je Haški tribunal okarakterizirao kao UZP, današnjim nebuloznim izjavama predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, A. Plenkovića ili njihovog hercegovačkog agenta D. Čovića, te intelektulnih eskapada M. Kasapović, I. Lučića, I. Vukoje, D. Citarskog i sličnih ličnosti koji “znanstveno” pokušavaju dokazati stranačke ideologije koje slijede.

Neki primjeri obmanjujućih pripovijesti o događajima u Bosni i Hercegovini iz perioda 1992-1995:

 

-istina o agresiji i odbrani Republike Bosne i Hercegovine falsificirana je već tokom rata 1992-1995 od strane Miloševićeve ratne mašinerije i njegovih agenata u Bosni; Karadžićevi Srbi su 1992. godine opkolili glavni grad države i granatirali ga do 1995. godine pred kamerama svih svjetskih TV-kuća i internacionalnih organizacija kakva je OUN; jasno je da je neko “pokrivao” Karadžićeve tobdžije u zločinu koji su provodili; na čelu svih bitnih vojnih funkcija snaga UN stajali su francuski i britanski oficiri (UNPROFOR). Francuska stavlja veto na sve vojne intervencije protiv vojnika pod Karadžićevom komandom – i kad su upali u Srebrenicu. Francois Mitterand i premijer Edward Balladur su sve učinili da onemoguće vojnu intervenciju snaga UN u Bosni protiv Karadžićevih vojnika i srbijanskih osvajača – tvrdi Guillamme Ancel u knjizi Ledeni vjetar nad Sarajevom (Vent glacial sur Sarajevo). U Bosni su štitili agresora sve do dolaska Amerikanaca koji su za 48 sati zaustavili rat i onda u Daytonu ispunili spisak Miloševićevih želja na okupiranoj teritoriji Republike Bosne i Hercegovine koju su  podijelili prema ratnim dostignućima i nametnuli joj Ustav u Anex-u IV Općeg sporazuma o miru.

- legendarna vojna sila, pod imenom Armija Republike Bosne i Hercegovine, nije bila “takozvana” – to je bila legalna odbrambeno-oslobodilačka  vojna sila Republike Bosne i Hercegovine koja se organizirala iz bosanskog naroda da spasi Republiku Bosnu i Hercegovinu od dvostruke agresije Miloševićevog i Tuđmanovog režima 1992-1995. Mediji u današnjoj BiH prenose podvale iz beogradskih medijsko-propagandnih i obavještajnih krugova da je neko ko je branio svoju državu “tzv.” ili tobožnji, a ne legalan državni sistem vojne odbrane. Takva morbidnost dolazi iz samog srca srbijanskog dvadesetostoljetnog Miloševićevog nacizma-fašizma i antibosanstva.

Pored toga, regularna, legalna vojna sila Republike Bosne i Hercegovine, Armija Republike Bosne i Hercegovine nazivana je ciljano i planski “muslimanska vojska”, “Alijina vojska”, “muslimanske snage”, “zelene beretke”, “islamski ratnici” i slično, kako bi se krivotvorio karakter oružane sile Republike BiH i kako bi se ona posmatrala kao neka “religijska vojska”, privatna vojska ili sporedna vojna grupacija iza koje ne stoji država i koja ne brani državu napadnutu razornom agresijom vojne sile druge države.

Najvažnije je, međutim, da Armija RBiH nije bila vođena ideologijom genocida i etničkog iskorjenjivanja drugoga, da nije postojao nikakav plan da se uništi jedan narod, da se prave zločini i slično. Takvo nešto nije postojalo na nivou države, politike i kulture; svi pojedinačni zločini koje je neko počinio, a želio bi se sakriti pod zastavu Armije RBiH, moraju biti sankcionirani i tretirani kao  neplanski i neorganizirani od vojnih i političkih vlasti Bosanske države.

 

Smisao borbe za Bosnu i Hercegovinu ostvaruje se u principu koji glasi sloboda za sve ljude u Bosni. To je moralno i političko polazište očuvanja istine o borbi za slobodu Bosne. Cjelina nesporazuma oko povijesti ili prošlih događaja, koje producira historijska nauka, nastaju iz nacionalističkih pretenzija da se povijest “prilagodi” zahtjevima političkih i interesnih grupacija. O tome svjedoče brojni obmanjujući i sporni falsifikati u svakodnevlju, naprimjer: pokušaj pretvaranja entiteta “rs” u “srpsku dražvu” u Bosni i Hervcegovini, otvoreno negiranje genocida, patološka opčinjenost nacionalističkom ideologijom srpstva, proizvoljno tumačenje Ustava, svođenje države  na “dogovornu zajednicu”, izvrtanje činjenica o ratnim zločinima, izjednačavanje agresora i žrtve, prilagođavanje interpretacija ideologijama antibosantva, etnoreligijski egoizam, ponižavanje građana... Naspram toga, postojana i neokrnjiva činjenica odbrane Bosne i Hercegovine i principa bosanstva od strane Predsjedništva RBiH, bosanskohercegovačke Vlade i Armije RBiH, ogleda se u dosljednom poštivanju svakog čovjeka na bosansko-hercegovačkoj teritoriji na način da nije postojala državna, politička, vojna, partijska, kulturna ili neka druga  koncepcija uništavanju bilo kojeg naroda ili narodne grupe u Bosni i Hercegovini. Dakle, moramo ponavljati, principi odbrane Bosne i Hercegovine apsolutno su suprotni agresorskom konceptu iskorjenjivanja, etničkog progona i genocida kao ciljeva agresije na Repubiku Bosnu i Hercegovinu. Oni ljudi i snage sa bosansko-hercegovačke strane bili su branitelji univerzalnih ljudskih vrijednosti i prava u viteškom odnosu prema borbi.

 

          Danas je u toku plansko obilježavanje i denunciranje Bošnjaka kao islamista u hegemonijskom propagandnom ratu protiv Bosne.[1] Dva ratna projekta agresije nastavljaju u miru “denunciranje” Bosne u evropskom kontekstu, koja je bila predmet njihovih osvajanja, i predstavljaju je kao opasnost za Evropu u konstrukcijama  islamofobije. To je vrhunac hegemonijskog fašizma i nihilizma na Balkanu. Mediji su najednom potisnuli sjećanje na genocid o Bošnjacima i postavili nam nove teme na dnevni red koje samo nastavljaju daljnje pripovijedanje o mržnji, podjeli, konfliktu.

 

Na kraju, mogući bošnjački nacionalizam kao izraz primitivne imitacije srpskog i hrvatskog nacionalizma, ima također pogubne posljedice po Bosnu i Hercegovinu, jer on onemogućava ideju o zajedničkom životu i jedinstvu u razlikama kao povijesnoj prepoznatljivosti bosanstva. Stoga je na bošnjačkoj politici, kulturi i znanstvenoj zajednici najveća odgovornost da vodi brigu o svojim bosanskim komšijama koji otvoreno iskazuju odanost Bosni i spremni su da se bore za nju. Oni primitivci u bošnjačkim redovima koji danas po Sarajevu, Tuzli, Travniku, Bihaću, Konjicu ili Zenici iskazuju nacionalističke stavove prema srpskim i hrvatskim građanima, koji su odlučili da se bore za Bosnu i u njoj žive, prave zlodjelo protiv države i idu na ruku neprijateljima Bosne i Hercegovine. Dužni smo, kao ljudi i svjesni građani, da apsolutno osiguramo pravo svim našim sugrađanima bez obzira na njihovo etničko-religijsko određenje. To je osnovni princip željene građanske države. To je, također, nastavak pravične borbe za nezavisnost i slobodu Bosne i Hercegovine. Zato bi bošnjačka politika trebala biti, primarno, sekularna građanska politika oslobođena etničkog nacionalizma i ohrabrena za filozofiju etatizma i građanskih vrijednosti koje podrazumijevaju Evropsku konvenciju o ljudskim pravima. Bošnjačka politika bi trebala biti zasnovana na građanskoj ideji bosanstva  i ne bi smjela zaboraviti da je u ratu, kada je bilo najteže, ostala moralno odgovorna i uspravna pred fašistima iz Miloševićevih i Tuđmanovih struktura boreći se za Bosnu i Hercegovinu kao državu ravnopravnih i slobodnih građana i naroda.

 



[1] Medijski okvir ofanzive ide preko medija, naprimjer, Globus (ZG), Telegraf (BG), Informer (BG), Kurir (BG), Večernje novisti (BG), Blic (BG), Politika (BG), web portala i televizijskeih stanica. 

Vijesti: