Naučna istraživanja

Zašto je kultura sjećanja još uvijek samo neiskorišteni bh. potencijal?

Zašto je kultura sjećanja još uvijek samo neiskorišteni bh. potencijal?

Opsada Sarajeva je pokušaj zatiranja bosanskih korjena i bosanske višestoljetne kulture, tradicije i civilizacije. Nastojanje i želja da se briše bosanska prošlost i identitet, uklapa se u najmonstruoznije poruke agresije, što je neoboriv dokaz genocidne namjere koja ju je pratila. Hiljade granata nemilosrdno je razaralo Sarajevo. Civili i branioci su izdržali najdužu opsadu u historiji čovječanstva, što ih čini istinskim herojima. Pod granatama i snajperima, u podrumuma, skloništima i neuslovnim prostorijama održavana je nastava i polagani su ispiti, branjeni su srednjoškolski maturski, zatim diplomski, magistarski i doktorski radovi i vođene duboke akademske rasprave. Ta normalnost u ludilu dokaz je neuništivosti bosanskog i sarajevskog duha, moći i snage svih, volje da se podignute glave izađe iz kataklizme. Ljudi iz Sarajeva su u stravičnim uslovima opsade cijelom svijetu pokazali kako se brani dostojanstvo BiH, radeći sa ljubavlju, pod granatama, učeći studente o vrijednostima čovječanstva i civilizacijskim ciljevima, o antifašizmu i humanizmu, o patriotizmu i solidarnosti. Jedna od tih vrijednosti je i historijska opomena da se taj najteži oblik zločina ne ponovi i da oni koji za ovaj strašni zločin trebaju odgovarati, ne ostanu nekažnjeni. Istina i pravda su razlog za bolju BiH, onakvu kakva je uvijek bila, ponos svih nas i istinsko susretište svega što Evropu – pa i ljudsku civilizaciju uopće – čini posebnom. Odgovor idejnim tvorcima i izvršiocima "masakra u redu za hljeb", je pravda, odgovor na njihovu laž je istina, odgovor na njihovu mržnju je kultura pamćenja. Kulturom pamćenja dolazimo do kolektvne čistoće naroda društva i države. Zato je kultura pamćenja najveći resurs BiH, a istina i pravda najveće ostvarenje BiH. A potencijalna bomba destrukcije u BiH jer širenje mržnje prema drugom i drugačijem.

26 godina od "masakra u redu za hljeb", koji se u Sarajevu desio 27. maja 1992.  se pitamo zašto je kultura sjećanja smetnja za ostvarivanje poželjne zajedničke bh. budućnost? Zašto je kultura sjećanja još uvijek samo neiskorišteni bh. potencijal? I odgovaramo, zato što međunarodna zajednica, posebno sve nesposobnija EU odbija da osujeti kontinuirane agresijske ambicije Srbije i Hrvatske na BiH. Zato što razjedinjen bosanski patriotski faktor u matici i dijaspori još nije uspio postići minimum zajedničkih interesa za maksimalnu akciju protiv kontinuiteta antibosanske politike od strane susjednih zemalja i njihovih političkih, akademskih i kulturnih eksponata u BiH. Zato što su internacionalni i nacionalni sudovi i pored određenih rezultata propustili priliku sudski definisati karakter rata u BiH, definisati agresore i delocirati zločin genocida iz Srebrenice na nivo BiH. Zato što se nauka o genocidu uglavnom bavi simptomima, odnosno manifestacijama, a ne uzrocima bosanske tragedije.

Ako BiH i njeni građani žele izgraditi zajedničku, poželjnu budućnost onda trebaju institucionalizovati kulturu pamćenja kao put ka istini i pravdi, a zatim oprostu i zajedničkom poželjnom životu. Ako nam oduzmu kulturu pamćenja, onda nas mogu kontinuirano pripremati za nove agresije i genocide. Odnos prema žrtvama stvar je ljudskosti i odgovornosti za budućnost. Politizacija žrtava i negiranje genocida vodi u dalje podjele. Pijetet prema žrtvi ne može se iskazivati negiranjem ili minimiziranjem "masakra u redu za hljeb" . Kultura pamćenja je dobro sredstvo protiv onih koji javno poriču zločine ili slave zločince kao heroje. Suočavanje sa istinom i spremnost na pravdu i oprost je jedini put ka ponovnoj izgradnji međusobnog pomirenja, koje su preduslov trajnog mira i stabilnosti.

U društvo sa odsutnom institucionalizacijom kulture pamćenja potreban je dodatni angažman za prevenciju genocida jer se društvo polarizira, žrtvama manipulira, a zločini negiraju, te je neophodno da se bosanski patriotski faktor ujedini. Nema ništa gore od manipulacije i eksploatacije patnje žrtava u političke svrhe. Umjesto obrazovanja mladih o kulturi pamćenja u ime prihvatanja drugog i drugačijeg, mladi se uče mržnji. Samo prihvatanjem istine o prošlost može se živjeti u skladu s ljudskim vrijednostima. Jedna od bitnih istina je  "masakar u redu za hljeb",

Današnji entitet RS u BiH svojim odnosom prema žrtvama pokazuje da ne saosjeća sa stradanjima i patnjama ljudi i time potvrđuje svoje genocidno ishodište i necivilizacijski pristup u rješavanju svih problema s kojima se susreću žrtve.

27. maja 1992. ubijeno je 26 ljudi, a 108 ranjeno. Slike prvog sarajevskog masakra koji su počinili zločinci s brda, koji su glavni grad držali u okruženju, obišle su svijet.

Poginuli su: Nedžad Abdija, Ismet Ašćerić, Ruždija Bektešević, Snježana Biloš, Predrag Bogdanović, Vladimir Bogunović, Vasva Čengić, Gordana Čeklić, Mirsad Fazlagić, Emina Karamustafić, Mediha Omerović, Bahrija Pilav, Mila Ruždić, Mile Ružić, Hatidža Salić, Galib Sinotić, Abdulah Sarajlić, Sulejman Sarajlić, Sreten Stamenović, Srećko Šiklić, Božica Trajeri – Pataki, Vlatko Tanacković, Srećko Tanasković, Tamara Vejzagić – Kostić, Jusuf Vladović i Izudin Zukić.

Ova imena i 27, maj 1992. godine nikada ne smijemo zaboraviti.

Institut za istraživanje genocida Kanada

Vijesti: