Naučna istraživanja

NACRT REZOLUCIJE O BOSANSKOME JEZIKU

 

NACRT REZOLUCIJE O BOSANSKOME JEZIKU

 

Najvažniji historijski dokument u bosanskom jeziku nalazi se u poznatoj Povelji Kulina bana izdatoj Dubrovčanima. Povelja Kulina bana je osnovni historijski, kulturni i politički document koji govori ne samo o postojanju bosanske države i neovisnosti njenog vladara nego je i jedinstven dokument koji svjedoči o postojanju bosanskog jezika. Taj fundamentalni dokument je jedinstven i po tome što je jezik na kojem je pisan identičan sa govornim jezikom koji se u Bosni govorio u 12. vijeku ali je i njegova vrijednost utoliko veća što je po svojim jezičkim osobinama čitljiv svakome Bošnjaku i danas na isti način kao što je bio u vrijeme svog nastanka. Taj dokument  bosanskog jezika se razlikuje od svih pisanih dokumenata koji su nastali kod okolnih slavenskih naroda s obzirom na to da su svi dokumenti Srba I Hrvata koji potiču iz tih vremena danas gotovo nečitljivi za običnog pa i ne samo običnog čitaoca što ukazuje na postojanje razlika između jezičkih stanja koje su vladale u govornoj praksi i pismenoj komunikaciji. Nijedan dugi pisani pa i govorni jezički oblik nije sačuvan i nema takav kontinuitet svoga jedinstva i značenja kao što to ima bosanski jezik. Ta činjenica govori da je veoma rano, već početkom 13. vijeka u Bosni bio konstituiran jezički model koji je svojim fonetskim morfološkim sintaksičkim i semantičkim osobinama bio toliko utemeljen u jezičkoj praksi s jedne strane a toliko savršen u svome funkcioniranju da nije bilo potrebe da se on kroz 900 godina nama poznate jezičke prakse radikalnije mijenja. To ne samo da je legitimiralo jezičku praksu nego je dokazivalo da i ime tog jezika tj. naziv bosanski jezik odgovara jednoj duhovnoj tvorevini koja ima trajnu vrijednost. Ono što je bitno za Bosnu uopće, bitno je i za bosanski jezik da on izrasta iz načela slobode a to znači da jezik nije ni socijalno ni vjerski ni politički segmentiran i podijeljen zbog čega postoji veliki stupanj jedinstva između govora običnih Bošnjana i zvaničnih dokumenata koje je izdavala bosanska državna kancelarija. Upravo zbog tih osobina bosanski jezik je i mogao da se održi u situaciji u kojoj su njegovi govornici živjeli u svim vjerskim i političkim podjelama koje su se na prostoru njihove zemlje događale i da kao sredstvo komunikacije i osnova duhovnosti osigura jedinstvo značenja i vrijednosti svih duhovnih tvorevina koje su nastale na prostoru Bosne stoga je bosanski jezik mogao biti onemogućen u svome djelovanju samo primjenom nasilnih metoda tj. primjenom zabrane originalnih i nametanjem upotrebe drugih jezičkih modela koji će se u drugoj polovini 19. i tokom 20. vijeka pojaviti na našem prostoru. Ono što karakterizira bosanski jezik je, dakle, činjenica da je on bio zreo, razvijen, adekvatan i da se pokazao kao veoma uspješno sredstvo komunikacije među svim ljudima koji žive na bosanskom prostoru i da je odigrao veliku ulogu u stvaranju onoga što se naziva bosansko duhovno jedinstvo i zajedničko osjećanje ljubavi prema svome jeziku i svojoj zemlji. Koliko je bosanski jezik bio savršen u onome što su bile njegove najbitnije osobine a to je konzistentnost u formama i stabilnost u značenju njegovih elemenata pokazuje najbolje činjenica da kada su protagonisti novih državno-pravnih i političkih ideja kao što su ilirizam i druge ideje ujedinjavanja slavenskih naroda na ovim prostorima, tražili onaj jezički model čije će osobine najuspješnije djelovati na ostvarenje duhovnog jedinstva i jedinstvenog nacionalnog osjećanja upravo model bosanskog jezika uzeli kao osnovu izgradnje onoga što su definirali kao jezičku osnovu ujedinjavanja naših naroda. Ono što nije bilo opravdano i čak nije bilo dozvoljeno sa stanovišta poštovanja historijske istine i naučne etike, sastoji se u činjenici da su tvorci jezičkog sporazuma Srba i Hrvata sakrili identitet i naziv jezičkog modela koji stoji u osnovi procesa ujedinjavanja a to je naziv bosanski jezik i budućem zajedničkom jezičkom modelu dali ime srpski i hrvatski jezik odnosno kako ga je Vuk Karadžić nazvao južno narječje mada je od samog početka bilo jasno da se ono što su oni definirali kao osnovu srpskog i hrvatskog jezika moralo posebnim procesima uvoditi u praksu jezičke komunikacije i na srpskom i na hrvatskom prostoru. Ta činjenica najbolji je dokaz da je ime srpsko-hrvatski jezik bilo neautentična i loša zamjena za izvorno ime koje je glasilo bosanski jezik. Svaki od naroda koji je ulazio u ove odnose mogao je usvajajući jedan određeni jezički model da ga imenuje kako je želio pa i sopstvenim imenom ali nije mogao i nije smio poštujući istinu da svojim izborom poništi pravo jednog ravnopravnog slavenskog naroda kao što je bosanski narod toga doba da ime njegovoga jezika bude također sastavni dio one jezičke osnove na koje se očekivalo razvijanje duhovnog i političkog jedinstva slavenskih naroda na Balkanu. Ovo očevidno nasilje koje je izvršeno nad imenom i onim što je bosanski jezik sa sobom nosio a to je specifično osjećanje za Bosnu kao zasebnu jedinstvenu historijsku i duhovnu tvorevinu imalo je veoma negativne posljedice po razvoj odnosa među našim narodima, po slobodan razvoj duhovnog stvaranja i izražavanja posebno bošnjačkog naroda i predstavljalo je jedan od najtežih elemenata pritiska na Bošnjake i njihovo pravo da se duhovno i u svakom drugom pogledu oslanjaju na hiljadugodišnju tradiciju svoga jezika kao sredstva međusobne komunikacije i duhovnog stvaranja uopće. Do koje mjere na različite načine biva oživljena i provođena praksa koja zapravo potiče iz negacije Bosne i bošnjačkog naroda pokazuje najbolje činjenica da ako su politički razvoj i njegovi dramatični oblici donijeli nužnost da se priznaje postojanje bošnjačkog naroda koji je svoju egzistenciju odbranio u najtežem ratu kojeg je ikad vodio, ako je bilo nemoguće čak i primjenom nesrazmjerne sile poništiti postojanje Bosne i Hercegovine kao zemlje i kao države pokušava se opet zaobilaznim putem i radikalnim metodama  onemogućiti da te sačuvane vrijednosti postanu uporišta budućnosti Bošnjaka tj. pokušava se ponovo uvesti zabrana upotrebe bosanskoga jezika odnosno uvodi se neka vrsta “Damnatio memoriae” tj. zaborava postojanja ičega bosanskog čime se nastoji u svijest ljudi duboko urezati želja i stav da Bosna nestane kao što nestaje i njen jezik. Mi Bošnjaci smo svjesni toga da dijelimo i teritoriju i državu ali i vrlo bitne elemente kulture i tradicije koji nose karakter bosanskog porijekla i smisla zbog toga se ne želimo ni pod koju cijenu odreći činjenice da je naš jezik funkcionirao veoma uspješno kao bosanski jezik hiljadu godina, da sadrži bit smisla našeg historijskog postojanja “Jezik je kuća bitka) i da savršeno dobro izražava ono što je sadržina i smisao našeg osjećanja za sopstvenu zemlju a to je da nam je zemlja, da su nam ljudi, da su nam tradicije zajedničke tj. bosanska. Stoga će Bošnjačka akademija nauka i umjetnosti insistirati i provesti sve što je neophodno a to znači sva istraživanja koja se tiču bosanskog jezika kako bi mu se u svim aspektima i na sve naukom omogućene načine vratilo njegovo dostojanstvo, njegovo mjesto i uloga u našem životu i u životu naše zemlje i države.

Vijesti: