Otvoreno pismo Viskom predstavniku - spomenik u Prijedoru

Valentin Inzko
Visoki predstavnik
Kancelarija Visokog predstavnika
Emerika Bluma 1
71000 Sarajevo
Bosna i Hercegovina


Vaša Ekselencijo:

Obraćamo Vam se sa apelom da podržite inicijativu za podizanje spomenika za 3167 žrtava agresije koje su bosanski Srbi počinili nad nesrpskim stanovništvom općine Prijedor, počev od 1992. godine.

Ovi zločini su detaljno dokumentirani u nalazima MeÄ‘unarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, u desetinama knjiga i izvještaja. Brojni počinioci zločina u opštini Prijedor su osuÄ‘eni, njihove presude potvrÄ‘ene na žalbenim vijećima. Ali, zločince i dalje slave – primjer je spomenik njima pored koncentracionog logora Trnopolje – dok članovi porodica stradalih nisu dobili pravo da podignu svoje spomenike ni u Trnopolju, ni u nekadašnjem logoru Omarska, ni u centru Prijedora. Lokalne vlasti u Prijedoru uspješno blokiraju svaku takvu inicijativu.

Kao i glorifikacija počinilaca zločina, zabrana postavljanja spomenika žrtvama je očigledno diskriminatorna. Ova zabrana je prekršaj ljudskih prava i, specifično, Aneksa 7 Dejtonskog mirovnog sporazuma. Aneks 7 garantuje pravo izbjeglica na povratak, “bez rizika uznemiravanja, zastrašivanja, progona ili diskriminacije.” Potpisnici su se obavezali da će stvoriti “društvene uslove koji pridonose dobrovoljnom povratku i harmoničnoj reintegraciji izbjegica i raseljenih lica, bez preferiranja bilo koje posebne grupe.”[i] Diskriminatorna zabrana spomenika žrtvama je oblik ponižavanja i zastrašivanja, što obeshrabruje povratak izbjeglica, i kao takva je u suprotnosti sa namjerom Aneksa 7, te sprječava proces pomirenja na lokalnom nivou, koji bi takav spomenik mogao inicirati. 

U selima opštine Prijedor kao što su BišÄ‡ani, Hambarine i Kozarac, privatne kuće i džamije su bombardovane i zapaljene.[ii] Civili su ubijani i ranavljani. Preživjeli su svjedočili da su vidjeli kako gore kuće u kojima su bili zaključani živi mještani.[iii] Grupe civila su zarobljene, odvedeni su u koncentracione logore Omarska, Keraterm i Trnopolje.[iv] Tamo su bili izloženi ispitivanjima, neljudskim uslovima, gladi, ponižavanjima, premlaćivanjima i ubijanju.[v] Žene su bile silovane.[vi] Zarobljenici odvedeni u “bijelu kuću” u Omarskoj su bili izloženi najstrašnijim mučenjima: “mnogi zarobljenici su podlegli pod mukama u bijeloj kući.”[vii]

U svojoj nedavno objavljenoj knjizi, Smrt u bijeloj kući, Mirsad ÄŒaušević, koji je bio zatočen i mučen u Omarskoj, piše: “Vidio sam kada su mom prijatelju glavu raznjeli udarcem, krv je prsnula na sve strane… Osjetio sam jak udarac u lijevi bubreg... Okrenuo sam se i vidio da je moj napadač bio obučen u policijsku uniformu… Ponovo me udario. I ponovo, i ponovo, sve dok nisam uz krik od bola pao na koljena … Onda me počeo udarati po glavi. Osjetio sam toplinu krvi koja mi je tekla niz lice... Onesvijestio sam se.”[viii] Ovo je bilo tek prvo od beskrajno mnogo premlaćivanja koje je Mirsad ÄŒaušević izdržao u Omarskoj. “Svaki dan je donosio nova poniženja, nove okrutnosti, desetine su umirale da zadovolje njihovu žeÄ‘ za krvi.”[ix] Mirsad je vidio ljude kako su umirali pod batinama.

U vezi ovih zločina, MeÄ‘unarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) je presudio da je Radovan Karadžić kriv za učešÄ‡e u projektu čiji je cilj bio da “permanentno ukloni bosanske Muslimane i bosanske Hrvate sa teritorije koju su za sebe odredili bosanski Srbi. ”[x] Karadžić je osuÄ‘en po pojedinačnoj odgovornosti za zločine proganjanja, ubijanja, deportacije i nehuman tretman – oblike Zločina protiv čovječnosti. Drugi lokalni politički moćnici, meÄ‘u njima i Duško Tadić, osuÄ‘eni su za ratne zločine počinjene u Kozarcu i u logorima, uključujući zlostavljanja, ubistva, i nehumani tretman, kategorije Zločina protiv čovječnosti, i za okrutan tretman, uključujući prebijanja i ranavljanje hladnim oružjem, kategorije Prekršaja zakona i običaja rata.[xi]

Zločini lokalnog moćnika Duška Tadića bili su počinjeni u sklopu šireg cilja njegove stranke, SDS, da elimiše nesrpsko stanovništvo sa teritorije Republike Srpske. Isak Gaši, koji je preživio zatočeništvo i mučenja u koncentracionom logoru Luka u Brčkom, navodi u svojoj knjizi Svjedok: Moj put do Haga, da je bio pozvan da svjedoči na suÄ‘enju Tadiću kako bi opisao “sličnosti izmeÄ‘u zločina u Luci i u Omarskoj, i [obrazložio] da su ti zločini bili u sklopu široke, opšte kampanje protiv nesrpskog stanovništva u Bosni.”[xii] U tom smislu, od najranijih MKSJ suÄ‘enja (Tadić), do jednog od posljednjih (Karadžić), projekt stvaranja Republike Srpske bio je interpretiran kao genocidan.

Nakon pokušaja eliminacije jedne grupe ljudi, tim je značajnije da se sačuva sjećanje na njihove žrtve. Inicijativa za podizanje spomenika svim žrtvama u Prijedoru predstavlja značajan korak ka pravdi i pomirenju. Restorativna pravda zahtjeva ne samo razumjevanje za potrebe žrtava, nego i prihvaćanje odgovornosti od strane počinilaca.[xiii] Da bi pravda za žrtve bila donekle zadovoljena, da bi lokalno pomirenje bilo uopšte moguće, bosanski Srbi se moraju suočiti sa počinjenim zločinima. Zato je toliko važno da na javnim mjestima u Prijedoru budu postavljeni spomenici žrtvama.

Ne smijemo dozvoliti da nas obeshrabri i utiša ultranacionalistička retorika i slabo prikrivene prijetnje koje se ponovo čuju u Republici Srpskoj – kao kada je Predsjednik Dodik, u Andrićgradu 28.06.2018., govorio o Srbima kao žrtvama i o potrebi za nacionalnim ujedinjenjem i autonomijom, ili kada je Rajko Vasić, 10.07.2018., negirao počinjen genocid i zaprijetio novim. Takva retorika ne ostavlja prostora za pravdu, pomirenje i zbližavanje. Suočeni sa takvom mržnjom i negiranjem zločina, moramo se staviti na stranu pravde i žrtava. Šutnja je u ovakvim okolnostima nedopustiva. 

Ekselencijo, u Vašem potresnom govoru 11. jula ove godine na komemoraciji genocida u Srebrenici, rekli ste da je “dostojanstvena sahrana najstarije pravo čovjeka, najstarije ljudsko pravo svakog čovjeka i svake žrtve.”[xiv] Sugerisali ste da je taj običaj izraz naše ljudskosti. Kao što znate, ovo najstarije ljudsko pravo se i dalje uskraćuje kroz okrutnu praksu sakrivanja dokaza zločina u masovnim grobnicama širom Republike Srpske. U Srebrenici, Prijedoru i drugdje, posmrtni ostaci mnogih žrtava još nisu pronaÄ‘eni ili identifikovani: još se traga za bratom iz Hambarina, bakom i djedom iz Kozarca, i mnogima drugima. Tim je značajnije da bude postavljen spomenik - ili spomenici - jer su oni jedina društveno prihvatljiva alternativa dostojanstvenoj sahrani pojedinaca. 

Apelujemo na Vas da uspostavite suradnju s lokalnim aktivistima i organizacijama radi utvrÄ‘ivanja odgovarajućih lokacija za spomenike u Trnopolju, u Omarskoj i u centru Prijedora. Ako bi Vaš Ured podržao postavljanje spomenika žrtvama u Prijedoru, time biste posadili sjeme za buduće lokalne projekte u cilju pomirenja. Naše je uvjerenje da spomenici moraju biti pod upravom države Bosne i Hercegovine, kako bi bili zaštićeni od vandalizma i skrnavljenja.

Zahvaljujemo Kancelariji Visokog predstavnika što ste saslušali naše argumente. Bili bismo zahvalni za priliku da se sastanemo i razgovaramo o ovim temama, u terminu koji Vama bude odgovarao, pa ćemo biti slobodni kontaktirati Vas kada naš predstavnik sljedeći put bude u Sarajevu.

Zahvaljujemo na pažnji i, kao uvijek, stojimo Vam na raspolaganju za svaku pomoć i suradnju.

S poštovanjem,


Prof. dr. David Pettigrew, Profesor filozofije i studija Holokausta i genocida, Državni univerzitet južnog Connecticuta; Član, Upravni odbor, Program studija o genocidu na Yale Univerzitetu; Član odbora, Bosansko-američkog Instituta za genocid i edukaciju, Čikago; Član, Međunarodni tim stručnjaka Instituta za istraživanje genocida Kanada; Član Upravnog odbora, Centar za post-konfliktna istraživanja u Sarajevu

Supotpisnici:

Mirsad ÄŒaušević, predsjednik,
Prijatelji Prijedora

Sudbin Musić,
Aktivista za ljudska prava i novinar, Prijedor

Isak Gaši,
Preživjeli zatočenik logora Luka (Brčko) i pisac

Prof. dr. Emir Ramić, predsjedavajući,
Institut za istraživanje genocida u Kanadi;
ÄŒlan Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti


Adil Kulenović, predsjednik,
Udruženje nezavisnih intelektualaca, KRUG 99, Sarajevo

Prof. dr. Senadin Lavić, predsjednik,
Kulturna zajednica Bošnjaka Preporod

Sanja Seferović Drnovšek, J.D., M.Ed.; ÄŒlan, MeÄ‘unarodni tim stručnjaka za Instituta istraživanje genocida Kanada; ÄŒlanica Uprave, Udruženje bosanskih žena Sjeverne Amerike, ÄŒlanica, Ilinois Komisije za holokausta i genocid

Ida Sefer, M.S.W., M.A., predsjednica Upravnog odbora,
Bosansko-američkog Instituta za genocid i edukaciju

Bakira Hasečić, predsjednica,
Udruženje Žena-žrtva rata

Siba Kikanović, predsjednica,
Udruženje bosanskih žena Sjeverne Amerike

Patrick McCarthy, M.S., M.A.,
Saradnik dekana i profesor, Univerzitet Saint Louis;
Viši savjetnik, Bosnia Memory Project, Univerzitet Fontbonne

Munira Subašić, predsjednica,
Udruženje Pokret majki enklava Srebrenica i Žepa

Murat Tahirović, predsjednik,
Udruženja žrtava i svjedoka genocida

Prof. dr. David Simon,
Direktor, Programa za studije genocida, Yale Univerzitet,

Mujko Erović, M.L.S, vlasnik i urednik,
Ujedinjena Bosna, Inc.

Selena Seferović, M.A., Studij slavistike, direktor,
Bosanska biblioteka, Chicago

Zlatan Mujagić,
ÄŒuvari Omarske

Prof. dr. Lada Sadiković,
Fakultet za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije, Sarajevo; ÄŒlanica KRUG 99

Eldin Elezović, predsjednik,
Kongres Bošnjaka Sjeverne Amerike