Historija Kanadskih Bošnjaka

 

Emir Ramić

1.UVOD

STOTINU GODINA OD BOŠNJAÄŒKE NACIONALNE POLITIÄŒKE IDEJE I STOTINU GODINA BORBE BOŠNJAKA SJEVERNE AMERIKE PROTIV NEGATIVNE ASIMILACIJE U KANADSKOM KULTURNOM MOZAIKU SU RAZLOZI  ZA  POKUŠAJ TRAŽENJA ODGOVORA O HISTORIJI KANADSKIH BOŠNJAKA U IME STVARNOG DEFINIRANJE SLOBODNOG BOŠNJAÄŒKOG BIĆA U KANADSKOM DRUŠTVU. PRED KANADSKIM BOŠNJACIMA JE NOVO NACIONALNO, DUHOVNO I KULTUROLOŠKO SAMOODREĐENJE, ŠTO JE ISTOVRMENO I ODREĐENJE PREMA BIH I KANADI.

Prva bošnjačka dijaspora u Kanadi nije bila takvog obima i takve snage da bi odmah preuzela ulogu predvoditeljskog i oblikujućeg faktora bošnjačkog biča kanadskih Bošnjaka. Intelektualno malobrojna i nepovezana, politički i nacionalno - patriotski dezorjentirana, opterečena paradigmima i rješenjima koja su povijesno već bila prevaziÄ‘ena, bez institucionalnih oblika življenja i djelovanja i bez institucionalne potpore, kanadska bošnjačka dijaspora se borila za goli fizički opstanak. Njena povremena upučenost na znatno brojniju, stariju, organizovaniju i bogatiju srpsku i hrvatsku dijasporu bila je činjenica povijesne zbiljnosti i nužnosti, iz kojih se izvodila dodatna cijepanja i podvajanja.

I pored toga kanadski Bošnjaci, prvo putem vjerskog organizovanja, a zatim puten nacionalno - patritskog organizovanja uspjevaju izraziti vlastitost, dići glas u odbranu bošnjačke časti, duhovnosti i identiteta, bošnjačke kulture, tradicije i običaja, bosanskog jezika i demokratske, jedinstvene države BiH i otvorenog, slobodnog civilnog duštva kao jedinih matica i matrica Bošnjaka. To je proizašlo iz toga što su Bošnjaci u Kanadu sa sobom donijeli snažnu svijest o svojoj nacionalnoj posebnosti, koja se tada jedino mogla izraziti  kroz dva elementa: islamska vjeroispovijest i bosanski jezik.

U 2006. godini se navršava stotinu godina od bošnjačke nacionalne političke ideje. Ali beg Firdus je u decembru 1906. godine osnovao Muslimansku narodnu organizaciju, prvu bošnjačku političku stranku. Povod za osnivanje ove stranke je nasilno pokrštavanje djevojčice Fate Omanović iz Travnika i demonstracije Bosanskih muslimana nakon toga.

Nekoliko godina kasnije Mehmed Spaho, član Muslimanske narodne organizacije osniva Jugoslovensku muslimansku organizaciju.

Godinu dana nakon što je Spaho izabran za predsjednika Jugoslovenske muslimanske organizacije, 1922. godine roÄ‘en je Salih Behmen, kako rahmetli Alija Izetbegović reče prilikom Behmenove smrti: "Otišao je največi meÄ‘u nama".

 

Prvog maja 2006. godine navršiće se tačno stotinu godina od kako je utemeljena prva bošnjačka nacionalna organizacija u Sjevernoj Americi pod imenom Uzajamno podpomagajuće muslimansko društvo Dzemijetul Hajrije Chicago. Kroz cijelo stoljeće u kojem je ovo udruženje iz Chicaga doživjelo svoju evoluciju i brojne transformacije možemo reći da je očuvalo do današnjeg dana i ostavilo nam svima u nasljeÄ‘e svih pet elemenata specifičnog bošnjačkog nacionalnog bića: islam, bosanski jezik, bošnjačku kulturu, tradiciju i običaje. Na ovaj način kao nacija kroz cio jedan vijek Bošnjaci u Kanadi su očuvali svoju posebnost i oduprili se negativnoj asimilaciji koja je tako snažno izražena u kanadskom kulturnom mozaiku.

1. 1. Dolazak Južnih Slavena u Kanadu

Dijaspora (starogrčki - rasutost, rasprostranjenost) označava od druge polovice 20. vijeka skupinu ljudi ili etničke grupe, koje su pod pritiskom sile napustile svoju tradicionalnu etničku domovinu i nastanile se po cijelom svijetu. Pojam dijaspora može istovremeno označavati i status manjine, na primjer određenih vjerskih skupina. Prvobitno je pojam dijaspora označavao samo Jevreje, koje su Babilonci 586. godine p.n.e. istjerali iz Judeje, a Rimljani ih 135. godine istjerali u sve krajeve Rimskog carstva.

Početke južnoslavenske, pa time i bošnjačke i bosanskohercegovačke povijesti u Kanadi stručnjaci povezuju s Vikinzima i vremenom Leifa Ericsona, drugi opet, ne bez valjanih razloga, s ekspedicijom Johna Cabota koji je pod engleskim patronatom 1497. brodom "Matthew" otkrio Newfoundland. Novija otkrića grobova mornara koji datiraju iz 1491. u južnoj Engleskoj, povezana s podatkom koji navodi E.G. Taylor u knjizi "Tudor Geography 1485-1583" da su južnoslavenski mornari bili meÄ‘u najbrojnijima na engleskim brodovima oko 1500. godine, samo potvrÄ‘uju teorije da Južni Slaveni u Kanadi prisutni duže od pola tisućljeća. Ipak, povjesničari u pravilu spominju 1543. godinu, jer su barem dva mornara u ekspediciji koju su vodili Jacques Cartier i Le Sieur de Roberval bili Južni Slaveni. Samuel Champlain, koji je vodio više ekspedicija u Novi Svijet, spominje u svojim dnevnicima 1605.-1606., da je meÄ‘u mornarima, odnosno tragačima za plemenitim metalima u Acadiji (današnji New Brunswick i Nova Scotia) bio i Jacques iz Slavonije.

Kasnije susrećemo mnoga južnoslavenska imena meÄ‘u britanskim, ali i francuskim vojnicima, te članovima ekspedicija u Novoj Francuskoj. Intenzivnija istraživanja i provjere popisa putnika i mornara u ekspedicijama koje su vodili James Cook, George Vancouver, Bodegay Quadra na kanadskom Pacifiku, te popisa ljudi koje je vodio Alexandar Mackenzie koji je kopnenim putem prešao Kanadu i dospio do pacifičke obale, dat će zasigurno više uvida u najstariju južnoslavensku povijest u Kanadi.

MeÄ‘u posadom ekspedicije Bodegay Quadra spominje se 1779. neka južnoslavenska imena, koja spadaju u one koji su se iskrcali i ostali na obali Pacifika.
Tako se spominje da je 30. prosinca 1859. u Victoriju stigli na brodu više Južnih Slavena na brodu "Pacific". Neki od njih koje je zlatna groznica dovela u Victoriju i odatle 600 kilometara dalje prema sjeveru, u Cariboo pokrajinu, nisu nikad više vidjeli ni civilizacije ni svojih bližnjih. Uvjeti rada bili su stravični, a nasilje, kartanje, šverc zlatom i ucjene meÄ‘u kopačima iz svih mogućih nacija bile su sastavni dio života, kao i nada u brzo bogaćenje. Kad je Rusija 1867. godine za 7,200.000 dolara prodala Americi Aljasku, put prema sjeveru je postao još otvoreniji, pa u to vrijeme južnoslavenske  trgovce krznom i drugom robom po Aljasci.

Veliki val emigracije krajem 19. i početkom 20. stoljeća opustošio je mnoge bosanske krajeve i napučio više zemalja svijeta. Jedan dio tih iseljenika dospio je i u Kanadu. Stizali su najprije kao ribari na obale Pacifika, zatim kao graditelji trans-kanadske pruge donoseći sa sobom veliko iskustvo u tom poslu, potom kao rudari i drvosječe, i tek jedan mali dio kao farmeri koji su se skrasili po prerijama srednje i zapadne Kanade. Kad je Britanska Kolumbija 1871. pristupila Konfederaciji, a nakon što je i najmoćnija tvrtka "Hudson Bay" godinu dana ranije prodala svoje teritorije Kanadi, Kanada se prostrla od oceana do oceana. To je značajno utjecalo i na kretanje južnoslavenskih doseljenika i na njihov gospodarski napredak.  Posebno to vrijedi za ribare i trgovce ribom. Naime, u to vrijeme već su ustanovljene južnoslavenske ribarske naseobine. Otvaranjem trans-kanadske željezničke pruge 1885. izmeÄ‘u Montreala i Vancouvera pojačana je i trgovina ribom, osobito veoma cijenjenim lososom, što je dalo zamaha južnoslavenskoj ribarskoj industriji u Vancouveru koja je sve do naših dana jednim dijelom ostala u južnoslavenskim rukama. Uzroci iseljavanja, koliko god izgledali nepovezani i raznorodni, od polovice 19. stoljeća nagomilavali su se i spleli u čvrstu omču koja je useljenike povukla preko oceana.

1873. jeftino žito iz Kanade prouzročilo je slom bečke mjenjačnice i zadalo novi udarac zemljoposjednicima na Balkanu. Glas o bogatoj Kanadi povukao je tada mnoge Južne Slavene koju su se nadali da će brzo zaraditi dovoljno da po povratku kupe komad zemlje i ostvare san o vlastitom gazdinstvu. Ubrzo su dva dodatna faktora još više pojačala omču: okupacija Bosne i Hercegovine 1878. godine, i filoksera. Gubitkom vlasti u Bosni i Hercegovini, bivši veleposjednici turskog carstva željeli su što prije rasprodati svoje posjede: jedni, da bi otišli u Tursku, a drugi, jer nije više bilo kmetova koji bi obraÄ‘ivali zemlju. To je navelo mnoge Bosance da odu u Novi Svijet, kako bi priskrbili dostatnu sumu novca za otkup zemlje koju su nekad obraÄ‘ivali kao kmetovi.  Odlazak u tuÄ‘inu mnogih "skrivila" je filoksera koja je naprosto opustošila vinograde koji su bili važan, a često i jedini izvor prihoda u  Hercegovini. Valovi iseljenika krajem 19. stolječa  zapljusnuli su i Kanadu. Tako susrećemo prve rudare u rudnicima ugljena oko Nanaima, Wellingtona, Ladysmitha, Cumberlanda. Južni Slaveni su krajem 19. stoljeća radili u rudnicima cinka i olova u predjelu Trail-Rossland uz granicu američke države Washington, dok su neki opet bili u novootvorenim rudnicima srebra i zlata u pokrajini Kootenay (Rocky Mountains). Izgradnjom pruge preko Kanade počeli su 1890-ih godina nicati rudnici oko ondašnje luke Prince Arthur (kasnije: Port Arthur, a danas Thunder Bay) na obalama Lake Superior, zatim u predjelima Sudburyja koji je i utemeljen kao rudarsko mjesto 1883., te 300 kilometara sjevernije oko današnjeg Cobalta, Kirkland Lakea i Timminsa. Kad je 1896. otkriveno zlato u području Klondikea izmeÄ‘u Yukona i Aljaske, mnogi Južni Slaveni s juga krenuli su na sjever. Putovalo se parobrodom do luke Skagway, duboko u fjord izmeÄ‘u arhipelaga Alexander, a odatle preko opasnog planinskog prijelaza White Pass do gornjih tokova rijeke Yukon, gdje je na jezeru Bennett trebalo napraviti splav ili čamac i spuštati se Yukonom oko 800 kilometara do Dawsona, gradića koji je za dvije godine narastao na 25 tisuća stanovnika. Rad u šumama, na pilanama i u tvornicama papira takoÄ‘er je privukao veći broj Južnih Slavena. Port Arthur i Fort William, danas Thunder Bay i Sault Ste. Marie na sjevernim obalama jezera Superior bili su već početkom stoljeća središta ontarijske drvne industrije.  Nakon zatvaranja rudnika bakra u mjestu Calumet u pograničnoj državi Michigan u Americi, dosta Južnih  Slavena iz Amerike prelazi u Kanadu. Vični rudarskom poslu, lakše su došli do radnog mjesta nego novodošli iz Europe. Tako je jedna veća grupa 1910. našla zaposlenje u rudnicima nikla, bakra i srebra u Worthingtonu, Creightonu, Garsonu, Sudburyju.  Karakteristično je za sve južnoslavenske doseljenike prije Prvog svjetskog rata da su dolazili kao samci, neoženjeni ili tek oženjeni. Svi su planirali ostati u Kanadi samo koju godinu, zaraditi dovoljno da otplate zemlju, nabave opremu i alate za obradu zemlje ili za svoje radionice u domovini. Taj plan se svake godine produživao, što zbog besposlice u Kanadi, što zbog iznenadnih mogućnosti za boljom zaradom, što zbog pogoršanja prilika kod kuće. I tako je većina odgaÄ‘ala povratak do starosti, ostajući često samci cijeli život. Drugi su, vidjevši da povratka nema, počeli graditi ili kupovati vlastite kuće i prihvaćati stalnije poslove u rudnicima ili tvornicama. Potom bi organizirali dolazak svojih djevojaka ili zaručnica, odnosno supruga i obitelji iz domovine. Prekretnica u odnosu prema povratku i organiziranju stalnijih  naselja svakako je bio Prvi svjetski rat. Najprije, svi snovi o povratku srušeni su dolaskom na vlast velikosrpskog kraljevskog režima.  Nakon rata i izgubljene nade u povratak, oblikuju se prva značajnija stalna naselja. Osim u Vancouveru i  mjestima na Vancouverskom otoku, naselja nastaju u Winnipegu u Manitobi, u Ontariju u današnjem Thunder Bayu, Sault Ste. Marie, Sudburyju, Creightonu, Garsonu, Shumacheru, South Porcupineu, Kirkland Lakeu, Torontu, Hamiltonu,Wellandu, Port Colbornu i Windsoru. Za vrijeme rata nije bilo useljavanja u Kanadu, no ubrzo nakon rata počeo je novi val iseljavanja. Kad su usto Sjedinjene Američke Države uvele i počele primjenjivati (1923.-24.) ograničavajuće kvote za južnoeuropske narode, a Kanada 1923. ukinula ograničenja za useljenike iz bivšeg austrougarskog carstva, mnogi koji su kanili ići ili su već pošli za Ameriku, završili su u Kanadi. Ljudi koji su već našli svoj kakav-takav dom u spomenutim kanadskim mjestima, počeli su dovoditi supruge, djecu i roÄ‘ake. Politički teror i pogoršano gospodarsko stanje u Jugoslaviji izmeÄ‘u 1920. i 1929. prisililo je 153.914 ljudi da se isele. Od toga je, prema službenim podacima, pred samu depresiju iselilo preko 60.000 ljudi.  No umjesto prosperiteta, posla i zarade, dočekala ih je depresija, besposlica i beskućništvo. ÄŒini se da je upravo takvo stanje bio još jedan snažan element koji je utjecao na čvršÄ‡e okupljanje  useljenika, uzajamnu solidarnost i razvijanje do tada neviÄ‘ene društvene, kulturne i socijalne aktivnosti. Obitelji koje su imale kuće primale su na stan ne samo rodbinu, nego i brojne besposlene samce. Ljudi su spavali na smjene u istom krevetu. Okupljalo bi se i po 40 samaca u jednom radničkom stanu. Južnoslavenske zajednice zabilježile su u kanadskim gradovima jači porast krajem dvadesetih godina, zbog slijevanja u gradove onih koji su radili po okolnim manjim mjestima, rudnicima, šumama i gradilištima. To posebno vrijedi za Saulte Ste. Marie i Thunder Bay, gdje su mnogi radili po okolnim šumama; za Sudbury, kamo su nagrnuli oni iz Garsona, Creightona, Worthingtona; za Toronto Od 1945. godine do 1960-tih godina pristizalo je sve više Bosanaca u Kanadu, ali ne direktno iz BiH, nego preko drugih zemalja Europe. I ako je meÄ‘u njima bilo i školovanih ljudi, inženjera, profesora i liječnika, svi su svoj novi život u Kanadi počinjali u rudnicima, na gradilištima, ili na farmama Manitobe i Alberte. Nova grupa doseljenika pomladila je stare  i unijela u njih nešto dinamike, osobito preko nogometnih klubova. No, pridošlice su u isto vrijeme dobrim dijelom politizirale već uspavane ili jugoslavenskom propagandom dezinformirane zajednice. Tako je nastao i odreÄ‘eni antagonizam izmeÄ‘u "starih" i novih doseljenika. Slične pojave bilježimo i u ukrajinskim, slovačkim i drugim zajednicama. Drugi poslijeratni val bosanskih useljenika uslijedio je nakon 1960. godine, a osobito od 1966. pa do 1973. Bila je to takozvana planirana emigracija. Jugoslavenski režim, pod totalnom policijskom kontrolom srpskog šefa tajne policije Aleksandra Rankovića, počeo je sistematsko iseljavanje  i to najprije mladih ljudi, organizirajući preko svojih suradnika "bijeg" preko granice, dok se nije pokrenula cijela lavina izbjeglica. Time je otpuštan svojevrsni "sigurnosni ventil" kako bi se spriječile mogući socijalni neredi i pobuna nezaposlenih mladih ljudi koji su kažnjavani na taj način da se u njihovim mjestima jednostavno nisu otvarala radna mjesta ili gradili industrijski objekti. Godine 1966. taktika je proširena i promijenjena većom liberalizacijom izdavanja putovnica. Stotine  mladih Bosanaca, u biološki najplodnijim i proizvodno najkreativnijim godinama, napustili su BiH. Od njih je jedan dio dospio i u Kanadu, meÄ‘u kojima i znatan postotak sa stručnom ili sveučilišnom naobrazbom. Taj val, iako je smanjen nakon 1973. godine, nije prestao do devedesetih godina, pretvarajući se sve više u "izvoz mozgova".

1. 2. Prva useljavanja u Kanadu

Useljavanje Južnih Slavena u Kanadu u večem broju započinje tek poslije Prvog svijetskog rata. Kanadska imigraciona služba je do Prvog svijetskog rata registrovala vrlo mali broj južnoslavenskih useljenika. Vjeruje se da je prva grupa od 49 useljenika stigla u Kvibek 1885. godine. Prema rezultatima istraživanja koje je profesor V. G. Smit objavio 1920. godine, u periodu izmeÄ‘u 1900. i 1918. godine u Kanadu je stiglo 1.258 Južnih Slavenaca. Bili su to uglavnom muškarci koji su dolazili sami da bi im se kasnije priključili članovi porodice. Mnogi od tih samaca se nisu ženili buduči da su se nadali da če se kad budu stekli dovoljno novaca vratiti u stari kraj i tamo osnovati porodicu, ili steči dovoljno bogatstva, pa dovesti mladu iz zavičaja. Kako nisu dugo uspjeli da ostvare svoje nade, mnogi su ostali vječite neženje. U Torontu izmeÄ‘u balkanskih ratova i Prvog svijetskog rata, bilo je preko 1000 graÄ‘ana južnoslavenskog porijekla, uglavnom samaca.

O broju graÄ‘ana južnoslavenskog porijekla u Kanadi ne postoje precizniji statistički podaci, iako je redovan popis stanovništva počeo da se vrši 1871. godine. Manje etničke grupe iz Evrope nisu iskazivane posebno več u kategoriji "ostali". Poslije Prvog svijetskog rata kanadska statistika o iseljeništvu vodila se prema državi porijekla, a ne prema nacionalnosti, tako da se prvi put u kanadskom popisu pojavljuje grupa naroda "jugoslovenskog" etničkog porijekla tek u 1921. godini. Tim popisom je registrovano 1.946 lica roÄ‘enih u Jugoslaviji, od čega je 655 bilo naturalizovano. Ukupan broj lica čije je etničko porijeklo bilo "jugoslovensko" iznosio je 3.906, što uključuje i ona lica koja su roÄ‘ena u Kanadi. Kanadsko Odjeljenje za državljanstvo i useljavanje vodi potpuno odvojenu statistiku o broju useljenika koji stižu u Kanadu, u koju nije uključena ona dobijena popisom stanovništva. Statistika Odjeljenja za državljanstvo i useljavanje je, nema sumnje, vrlo značajna iako nije ni ona potpuna. Ona se obicno ne iskazuje po nacionalnoj pripadnosti već prema zemlji, tj. državi porijekla. 

Kao i u slučaju SAD, podaci o useljavanju iz tog ranog perioda nalaze se kod brodskih kompanija koje su prevozile ljude do kanadskih luka. Tako, u periodu 1900-1914. godine broj useljenika "jugoslovenskog etničkog" porijekla iznosio je 17.806 lica. Za vrijeme Prvog svijetskog rata taj broj je nešto opao, ali poslije 1918. godine useljavanje ponovo počinje, pa su do 1921. godine registrovana nova 234 useljenika, čime je dostignuta cifra od 18.050 lica. To pokazuje da je broj useljenika gotovo deset pu ta veči nego što je registrovano

popisom 1921. godine.

Ponovno useljavanje graÄ‘ana Jugoslavije u Kanadu dobija na značaju tek 1924. godine, kada se sa teritorije Jugoslavije uselilo u tu zemlju preko 2.000 ljudi. Oni su se nastanjivali u provinciji Ontario. Godine 1928. samo u Torontu je bilo više od  2.000 graÄ‘ana Jugoslavije. 

Prema popisu stanovništva iz 1931. godine, u Kanadi je registrovano 17.110 lica roÄ‘enih u Jugoslaviji. Njih 10.521 su odgovorili da im je maternji jezik srpsko-hrvatski. Deset godina kasnije, rezultati popisa pokazuju sljedeče brojke: 21.214 lica "jugoslovenskog" etničkog porijekla, 17.416 lica roÄ‘enih u Jugoslaviji. MeÄ‘u njima je bilo 14.863 lica čiji je maternji jezik bio srpsko-hrvatski. 

Do 1971. godine, u kanadskom popisu stanovništva figurirao je samo srpsko-hrvatski kao maternji jezik za jugoslovensku grupu. Poslije toga, u popis su uvedene i nacionalne odlike, pa su se javile četiri grupacije: srpska, hrvatska, slovenačka i jugoslovenska. 

U periodu izmeÄ‘u dva svijetska rata Kanada postaje znatno značajnija useljenička zemlja za narode Jugoslavije, zahvaljujuči promjeni zakonodavstva. Otuda, prema nekim podacima, u periodu izmedju 1919. i 1939. godine u Kanadu se uselilo 33.503, a vratilo u Jugoslaviju 9.070 lica. Neto priliv po godinama je dosta oscilirao. MeÄ‘utim, tačan broj  nije poznat, ali je procjenjeno da je početkom Drugog svijetskog rata, u Kanadi bilo oko 20.000 graÄ‘ana Jugoslavije (od kojih oko dve trečine u provinciji Ontario).

Posle Drugog svijetskog rata, u ovu zemlju se uselilo preko 110 hiljada ljudi iz SFRJ. Kanada je, isto tako, pružila utočište priličnom broju "raseljenih lica". Kao izbeglice, raseljena lica ili apatridi "etničkog jugoslovenskog" porijekla uselili su se u Kanadu i to: 

-  u periodu 1947-1958. godina 19.683 lica;

-  u periodu 1959-1962. godine 4.609 lica;

-  u periodu 1963-1965. godine 4.266 lica, i

-  u periodu 1966-1967. godine 2.275 lica.

 

Dakle, za dvadeset godina u Kanadu se uselilo 30.933 izbjegla lica. Posle 1967. godine kanadsko Odjeljenje za državljanstvo i useljavanje je reorganizovano i dobilo je novo ime Odjeljenje za radnu snagu i imigraciju. U toj godini se prekida kontinuitet posebne evidencije izbjeglica. 

Do kraja sedamdesetih godina udio onih koji se iz Jugoslavije useljavaju u Kanadu povečao se na preko 77% u ukupnom useljavanju Jugoslovena. Oni se sada uglavnom smatraju ekonomskom emigracijom. 

U drugoj polovini šezdesetih i tokom sedamdesetih godina, broj useljenika iz Jugoslavije se povečavao. Taj broj je pao na cifru ispod hiljadu kada su uvedene restrikcije u kanadskoj imigracionoj politici. Tako se 1979. godine, prvi put od 1947. godine, u Kanadu uselilo manje od 1.000 iz Jugoslavije. U toku devete decenije godisnji priliv useljenika iz Jugoslavije u Kanadu bio je niži od 1.000 godisnje. Od 1973. godine kanadska satatistika daje više podataka o useljenicima, o njihovom porijeklu, obrazovanju i profesiji. MeÄ‘u useljenicima iz Jugoslavije ima sve više inženjera, ljekara, arhitekata, tehničara i slično. To je, takoÄ‘e, u skladu sa imigracionom politikom Kanade koja više forsira useljavanje mladih i obrazovanih ljudi. 

Prema kanadskom popisu stanovnistva, u 1981. godini - prema maternjem jeziku 

 

- kao Hrvat se izjasnilo 32.210 lica,

- kao Srbin 6.305,

- kao Slovenac 6.720,

- kao Makedonac 10.650 i

- kao Jugosloven 42.635 lica

 

Dakle, največi broj iseljenika ili njihovih potomaka izjasnio se da je njihov maternji jezik "jugoslovenski".  

Od 1990. godine useljavanje Bošnjaka u Kanadu dobija na značaju. Taj značaj je naročito izražen nakon promjene u useljeničkom zakonodavstvu 1993. godine, kada su uvedeni dodatni kriterijumi koji stimulišu useljavanje stručnih i kvalifikovanih ljudi. S obzirom na veliku ponudu radne snage koja je stvorena nakon početka agresije i genocida na BiH useljavanje BiH u Kanadu se naglo povečalo. U 1993. godini BiH je usla u prvih deset največih snabdjevača stručne radne snage za kanadsko tržište. Kanada je u toj godini izdala preko sedam hiljada useljeničkih viza i postala prva i najvažnija useljenička zemlja.

Sudeči po planovima daljeg zapošljavanja u Kanadi, Bošnjaci če i ubuduče migrirati u tu zemlju. Na to upučuje i migraciona politika koju ova zemlja sprovodi. Kanadska imigraciona politika zasniva se uglavnom na iskustvima SAD, tako da su se i zakonske regulative donosile približno kada i u SAD. I u ovoj zemlji useljavanja se vrše u največoj mjeri na osnovu okupljanja porodice. Oni koji se useljavaju van porodičnih veza, to su obrazovani i stručni useljenici. ÄŒak i prije 1967. godine, kada je lansirala novu useljeničku politiku prvenstveno u funkciji privrednih potreba zemlje, Kanada je useljavala profesionalne i visokostručne ljude. Propisi donijeti 1967. godine potvrÄ‘uju principe uvedene jos 1962. godine Propisima o  

useljavanju se razraÄ‘uje useljenički sistem, uvodeči devet kriterijuma koji nose odreÄ‘eni broj poena za rangiranje potencijalnih useljenika. 

 

1. 3. Kanadski Bošnjaci

 

Bosanska dijaspora je pojam novijeg datuma, iako je i prije 1990-ih godina kao takav postojao u sklopu političke (Bošnjaci iz Bosne i Sandžaka u Turskoj početkom 20.vijeka) i ekonomske migracije (posebno u zemlje Zapadne Evrope tokom 1960-ih i 1970-ih godina). U većoj mjeri bosanska dijaspora postoji kao društveni fenomen ili zasebna društvena skupina tek od početka 1990-ih godina, kad su velike skupine stanovništva Bosne i Hercegovine (uglavnom Bošnjaka} prognane iz matične zemlje od strane agresorskih vojski i paramilitarnih jedinica. Migracijski ciljevi bosanske dijaspore bili su prvobitno zemlje u kojima su već postojale odreÄ‘ene grupe bosanskih graÄ‘ana (Njemačka, Švicarska, Austrija), prijateljski naklonjene zemlje i zemlje sa posebnim historijskim vezama sa Bosnom (Turska, Italija, MaÄ‘arska, ÄŒeška), te tradicionalne emigrantske zemlje sjeverne Evrope (Norveška, Švedska, Danska, Holandija). Zbog pogoršanja ekonomske situacije u zemlji dio stanovnika Bosne i Hercegovine odlučuje se tokom druge polovine 1990-ih godina da napusti zemlju u pravcu zemalja "Novog Svijeta": Sjedinjenih Američkih Država, Kanade, Australije i Novog Zelanda. Sličan potez poduzima i dio bosanskih iseljenika u Njemačkoj, koji zbog nerješenog boravišnog statusa nije mogao ostati u zemlji, a svoju perspektivu ne viÄ‘a u povratku u domovinu. Grube procjene govore danas o oko 1,5 do 2 miliona Bošnjaka u dijaspori, izvan matične zemlje Bosne i Hercegovine.

Mjesta sa značajnom bosanskohercegovačkom emigracijom: Sjedinjene Američke Države 250,000; Njemačka 180,000; Norveška 12,000; Švedska 54,000; Danska 16,000; Nizozemska 25,000; Švajcarska 40,000; Austrija 90,000; Turska 45,000; Hrvatska 20,755; Kanada 30,000;  Australija 35,000; Novi Zeland 1,000 Slovenija 21,542 ; Makedonija 17,018, Francuska 10,000, Velika Britanija 8,000, Belgija 4,000, Luksemburg 3,000, Irska 2,000, Rusija-Ukrajina-Bjelorusija 5,000.

 

U društvenom i kulturnom životu kanadskih Bošnjaka značajno mjesto imali su ne samo Bošnjački islamski centri, već i mnoga nacionalna udruženja i klubovi, kao i brojni pojedinci.

Bošnjački islamski centri bili su prva mjesta duhovnog i kulturnog života kanadskih Bošnjaka.

 

Nevolje koje su zadesile bošnjački narod u BiH okupile su i još više ujedinile kanadske Bošnjake, čije organizacije i zajednice imaju zadatak da pred kanadskim vlastima štite nacionalne bošnjačke interese  i interese BiH.

 

Samo tokom 1993. godine u Kanadu se doselilo 2.300 Bošnjaka iz Bosne i Hercegovine. To su uglavnom bile izbjeglice. Pored te kategorije imamo još tri kategorije bošnjačkih useljenika u Kanadu. Prva kategorija Bošnjaka koji su u Kanadu ulazili u periodu izmedu 1890.-1920. u većini slučajeva su bili neoženjeni muškarci, neobrazovani, koji su isključivo imali namjeru da zarade novac i što prije da se vrate u maticu. U tom prvom valu useljenja Bošnjaci su većinom bili iz Hercegovine. Druga kategorija bosanskih emigranata u Kanadu slijedi nakon Drugog svjetskog rata. Razlozi pored ekonomskih, bile su velike socijalno-političke promjene nastale dolaskom komunista na vlast na prostorima bivše SFRJ. Treća generacija useljenika, koja je bila i najobrazovanija, došla je 60tih godina prošlog vijeka kada je vlast u Jugoslaviji odobrila odlazak u druge zemlje na privremeni rad.

Najvažnija kočnica bošnjačkog asimiliranja u kanadski Kulturni mozaik, kao specifični kanadski oblik multikulturalizma jeste vjera. Zato je organizacija bošnjačkih islamskih centara u Kanadi bila od velike važnosti za bošnjačko biće. 

Prema rezultatima istraživanja profesora Emira Ramića, 2004. godine je u Kanadi bilo oko 30.,000 Bošnjaka, skoncentrisanih uglavnom u Južnom Ontariu.

Zbog nepoznavanja jezika, bošnjačke izbjeglice su na samom početku bile prisiljene živjeti od pomoći države, ili prihvatati poslove koji su bili vrlo slabo plaćeni. Kasnije se ta slika vremenom mjenjala. Djeca koja su došla sa roditeljima dobili su mogućnost obrazovanja, i mnoga od njih danas završavaju ugledne i priznate fakultete. MeÄ‘utim, ova djeca više osjećaju Kanadu svojom domovinom, dok roditelji i dalje sa BiH gaje neraskidivu vezu. Tu nastaju konflikti.
Izbjeglice rastegnute izmeÄ‘u želje za povratkom u BiH ili ostankom u Kanadi radi ekonomske sigurnosti, želja da im djeca budu Bošnjaci-Bosanci a sa druge strane opet bojaznost od asimilacije, suočeni sa traumama rata, imaju pred sobom ozbiljan konflikt koji valja polahko rješavati i prevazilaziti. Kako?
Sačuvati svoj jezik, folklor, kulturu,vjeru, brak i porodicu. To može samo kroz adekvatno vjersko, kulturno i nacionalno organizovanje i česte posjete domovini.
To je  jedan od načina kojim Bošnjačka zajednica u Kanadi treba da pokaže dostojanstvenu pažnju i po mogućnosti usmjeri svoju intelektualnu elitu bilo da se radi o vjerskim, kulturnim, jezičkim, nacionalnim i svim drugim djelatnicima, da razvijaju programe u očuvanju jezgre jednog naroda-porodice.

 

Broj kanadskih muslimana sa cifrom od 750 hiljada je premašio broj Jevreja a ozbiljno ugrožava da prestigne Prezbiterijance i Luterance. Broj muslimana Kanade se rapidno povećava zadnjih 30 godina. Evo pokazatelja. Prvo muslimansko prisustvo u Kanadi zabilježeno je 1871. godine sa 13 muslimana. Godine 1921. u Kanadi je bilo samo 478 muslimana, godine 1931. je bilo 645 muslimana da bi onda naglo počeo rasti kako slijedi: godine 1981. bilo je 98.165 muslimana, godine 1991. bilo je 253.260 muslimana. Islam u Kanadi je najveća nekršÄ‡anska vjera koja je i dalje u stalnom porastu. Samo u Torontu trenutno živi oko 150 hiljada muslimana. Muslimani reprezentuju najmlaÄ‘u kategoriju KanaÄ‘ana sa prosječnom starošÄu od 28,1 godinu {kanadski prosjek starosti je 37 godina} Muslimani su najedukativnija populacija u Kanadi {6% muslimanske populacije u Kanadi ima titulu magistra, više od 120,000 muslimana je pohaÄ‘alp različite stepene škola u Kanadi, 6310 muslimana ima titulu dokrora nauka u Kanadi}.
Prva džamija Kanade a ujedno i Sjeverne Amerike je Al Rashid Moscque u Edmontonu, Alberta, koja uvakufljena 1930. a proklanjala 1938.god. U Kanadi ukupno ima 411 islamskih objekata od kojih 121 džamija, 37 islamskih škola i 253 islamska centra. Najviše džamija, škola i centara ima Ontario što je i razumljivo jer je ova provincija najnaseljenija.
Provincija Ontario ukupno ima 265 islamskim objekata, većinom u Južnom Ontariju koji najnaseljeniji dio Ontarija i Kanade. Samo u Zlatnoj potkovici gdje živi najviše Bošnjaka, tj.od Kingstona do Niagara Falls, egzistiraju 64 džamije i mesdžida.  MeÄ‘u ove 64 džamije Južnog Ontarija su 4 bošnjačke: najstarija bošnjačka džamija Kanade Bosnian Islamic Centre u Etobicoke kod Toronta (bivša Hrvatska džamija) gdje imami Nedžad ef Hafizović, Bosnian Islamic Centre Gazi Husref-beg u Etobicoke gdje imame glavni imam za Kanadu Tajib ef Pašanbegović i Bošnjački islamski center Hamilton gdje imami Ismail ef. Fetić i Kanadsko-bosanski islamski center London . U zadnih 10 godina u Kanadu uselilo 26 210 Bosanaca i Hercegovaca od kojih je jedan veliki broj Bošnjaka. Tačan broj Bošnjaka se još ne zna. (Ako Bošnjaci čine 75% ukupnog broja doseljenika iz BiH onda ih ima 19 657 ali tačne evidencije nema).. Osim pomenutih veće grupacije Bošnjaka su u Vancouveru, Calgariju, Edmontonu, Saskatunu, Regini, Winipegu, Ottawi, Montrealu, Quebeku, Kitcheneru, Guelphu, Vindsoru, St. Catharinesu i Niagari Falls, pa se je nadati osnivanju novih džemata i uvakufljenju novih džamija i bošnjačkih centara. Treba napomenuti da su Bošnjaci najvećim dijelom učestvovali u osnivanju dyamije u Niagra Falls, najviše zahvaljujuči rahmetli Hasanu Karačiju, gdje je uz džamiju uvakuvljeno bošnjačko mezarije.

Najstariji bosanski musliman, emigrant u Kanadi je najvjrerojatnije rahmetli Meho Hebib, koji emigrirao nakon Prvog svjetskog rata, drugi bi mogao biti Ejub Reis koji emigrirao nakon Drugog svjetskog rata, tačnije 1947.god. Ejub Reis je iz Austrije, u kojoj kao engleski zarobljenik proveo 2,5 godine, bio jedini musliman u grupi od 24 Hrvata emigrirao u Halifax na sječu šume i kaže da godinama kasnije nije sreo ni jednog muslimana. On je amidžić hadži Kerim Reisa koji u Kanadu prebjegao nakon odležanih preko 10 godina u komunističkom zatvoru. Dolaskom iz Zagreba, doktora Asafa Durakovića 1968. u Kanadu, pokrenula su se prva udruživanja ovih muslimana, uz vrlo prisnu vezu sa Hrvatima. Osim ove grupe bosanskih muslimana hrvatske nacionalnosti bila grupa bosanskih muslimana Jugoslavena. Oni meÄ‘usobno nisu suraÄ‘ivali jer muslimani Hrvati su sve Jugoslavene i komuniste poistovjećivali sa četnicima i svojim najljućim dušmanima.

 

1. 4.  ZAKLJUÄŒAK

 

Ako bi se htjelo ukratko sažeti osnovne karakteristike života, rada i uspjeha kanadskih Bošnjaka onda bi se moglo reći da su u tom razdoblju Bošnjaci "probili led", počeli se kućiti, stjecati dobra, graditi svoje džamije i nacionalne institucije u kojima je prisutno sve više mladih obitelji s djecom. Bilo je to razdoblje sportskog i školskog povezivanja, vrijeme političkog naboja i sazrijevanja, vrijeme proboja u poslovni i politički život Kanade, ali i vrijeme gradnje mostova izmeÄ‘u demokratske Kanade i BiH.

 

 

2. ORGANIZOVANO I INSTITUCIONALNO OÄŒUVANJE I JAÄŒANJE ISLAMSKE SVIJESTI MULTIDIMENZIONALNOG BOŠNJAÄŒKOG BIÄŒA KANADSKIH BOŠNJAKA

 

2. 1. Bošnjačka Islamska zajednica Gazi Husrev-beg, Toronto, 27 godina od osnutka, 23 godine kontinuiranog djelovanja

Preteča ideji osnivanja prvog bošnjačkog džemata u Torontu bio je rahmetli  prof. Dr. Ahmed ef. Smajlovic.  Odluka o formiranju ovog džemata donešena je na Osnivačkoj skupštini održanoj u ljeto 1977., u mjesecu Ramazanu, u Albanskoj džamiji na 564 Anette Street, pod imenom Association of Islamic Community Gazi Husrev-beg (Odbor islamske zajednice Gazi Husrev-beg). Bilo je to prilikom ramazanskog angažmana Imama Tajib ef. Pasanbegovića-prvog Imama bošnjačkog porijekla u Kanadi.  U to vrijeme naši muslimani su se večim dijelom okupljali oko “Islamske bratske zajednice muslimana iz Jugoslavije”, manji broj oko “Hrvatskog islamskog centra”.  Bilo je i nekoliko istaknutijih Bošnjaka koji su svojevremeno osnovali Udruženje kanadskih Bošnjaka, čija se aktivnost očitovala uglavnom u povremenim pismenim ili usmenim istupima jednog od najpoznatijih bošnjačkih intelektualaca i biznismena u Kanadi, rahmetli Hasana Karačića. Ali kanadski Bošnjaci su ne samo aktivno učestvovali   u formiranju OIZ-e Gazi Husrev-beg, nego su postali i njegovi najaktivniji članovi. Poslije vrlo uspješne ramazanske posjete Imama Pašanbegovića na period od 3 mjeseca za Imama dolazi Prof. Ibrahim ef. Džananović. Bilo je to potkraj ljeta 1978. Slijedeće 1979. godine za Imama dolazi prof. Seid ef. Smajkić i ostaje na toj poziciji 11 mjeseci. Za ramazan 1980. godine ponovo  dolazi Tajib ef. Pašanbegović. Konačno, u junu 1982 Tajib ef. Pašanbegović dolazi kao stalni imam i od tada džemat djeluje u kontinuitetu.

Sa formiranjem OIZ-e Gazi Husrev-beg, počeo je proces postepenog ali sigurnog rastakanja Islamske bratske zajednice. Uporedo sa njenim slabljenjem džemat OIZ-e Gazi Husrev-beg je jačao. Ovo je i bio cilj Imama i tadašnjeg rukovodstva OIZ-e Gazi Husrev-beg, jer je Islamska bratska zajednica sve više napuštala ciljeve na kojima je prvobitno bila zasnovana i sve se više otvarala prema drugim nacionalnostima, naročito Crnogorcima i Srbima. Sa dolaskom Imama Pašanbegovića džemat OIZ-e Gazi Husrev-beg je sve vise jačao, što je rezultiralo gašenjem Islamske bratske zajednice. Time su se naši muslimani oslobodili direktnog uticaja drugih. 

U svom radu Imam i Odbor džemata OIZ-e Gazi Husrev-beg su potencirali vjerski i nacionalni identitet naših muslimana. Putem raznih programa, štampanja raznih materijala vjerskog i nacionalnog (bošnjačkog) sadržaja i uporednog aktivnog obilaska džematlija sve se izraženije budila svijest našeg svijeta.  Kad je u ljeto 1984.godine kupovinom veče kuće u Etobiku utemeljen i prvi bošnjački mesdžid, osjetno je intenziviran proces profilacije i jačanja džemata OIZ-e  Gazi Husrev-beg. Najbolji pokazatelj  podrške koju je ovaj džemat uživao kod našeg svijeta je šinjenica da je od oko 120 bošnjačkih familija koliko ih je bilo na širem području od Belleville i Kingstona na istok, preko Toronta, do Windsora na zapad Sudbury  na sjever, njih 95 bilo učlanjeno u džemat, što je veliki procenat i po ondašnjim i sadašnjim standardima.

U proljeće 1990.godine, kad su u BiH formirane prve političke stranke, pripadnici OIZ-e Gazi Husrev-beg su se uključili u tamošnja dogaÄ‘anja, finansijski i informativno pomogli svoj narod. Džemat je početkom septembra bio domačin rahmetli Aliji Izetbegoviću, predsjedniku SDA prilikom njegove krače turneje po Kanadi i SAD-a. Poslije toga su se redale posjete istaknutih Bošnjaka Godine 1991. vrlo je dobro organizirana i kampanja popisa stanovništva. Kako je prijetnja od agresije postajala sve opipljivija, u okviru džemata je pokrenut kratko-valni radio program, čime je krenula snažna informativna aktivnost.

Sa osnivanjem Bošnjačko-kanadskog humanitarnog društva unutar naše zajednice 1992.godine pristupilo se organiziranom pomaganju našeg naroda u domovini. U toku trajanja agresije zajednica je putem ovog društva uputila u BiH oko 3 miliona dolara i 57 kontejnera raznih vrsta humanitarne i medicinske pomoći.

Uporedo s tim putem World Harwest Radia u Indiani, koji se emitovao na bosanskom i engleskom jeziku, naša zajednica je pronosila istinu o zbivanjima u Bosni i Hercegovini. Informativna borba je voÄ‘ena i na javnim tribinama (na univerzitetima, u raznim vjerskim i etničkim centrima, putem organiziranja protestnih skupova i sl.).

Bošnjačka Islamska Zajednica je jedina bosansko-hercegovačka (i bošnjačka) institucija u provinciji Ontario koja je od samog početka političkih previranja u BiH odlučno i kontinuirano bila dio fronta naše borbe.

U oktobru 1995. godine Bošnjačka islamska zajednica je realizovala kupovinu zgrade u kojoj je danas smješten naš Islamski i kulturni centar. Rukovodstvo zajednice i imam stavljaju poseban akcent na izgradnju islamskog i bošnjačkog identiteta djece i omladine. Vjeronauka za djecu od 4 - 15 godina održava se šest  dana heftično. ÄŒesto su na programu i prigodna predavanja, kao i seminari (naša zajednica je bila organizator Seminara o porodičnom životu, Skupa Bošnjaka Sjev.Amerike, Prvog skupa Islamskih konvertita, Seminara za muslimansku omladinu itd.). Bošnjačka Islamska zajednica Gazi Husrev-beg je ukazom Reisu-l-uleme Dr.Mustafe ef. Cerića o naimenovanju džematskog imama Tajiba ef Pašanbegovića za glavnog imama bošnjčke dijaspore u Kanadi u julu 1994. godine, postala i službeno glavna naša zajednica u Kanadi.

Nagli priliv imigranata je rezultirao višestrukim povečanjem bošnjačke populacije. To je nametalo potrebu obezbjeÄ‘enja večeg prostora.

Kupovinom zgrade sa blizu 14.000 sq.f. na 2,13 akri zemlje u oktobru 1995. je otvoreno novo poglavlje u radu zajednice. Veći prostor je omogućio upražnjavanje raznih sadržaja.

Džemat se osjetno otvorio i prema vani. U džematu je u ljeto 1996. godine inicirana ideja Susreta Bošnjaka Sjev. Amerike, koja je nakon nekoliko godina dobila široku podršku, pa je na IV Susretu, kojem je ponovo, po četvrti put domačin bio ovaj džemat, od strane domačina data inicijativa za formiranje Kongresa Bošnjaka Sjev. Amerike, koja je materijalizirana slijedeće 2000. godine na V Susretu Bošnjaka SA-e u ÄŒikagu. OIZ-e Gazi Husrev-beg je na jubilarnom X Susretu Bošnjaka inicirao i formiranje Bošnjačke omladinske Asocijacije za Sjevernu Ameriku.

 

2. 2. Najstarija bošnjačka džamija u  Kanadi, zvana doskora Hrvatska džamija

 

 

Najstarija bošnjačka džamija u  Kanadi, zvana doskora Hrvatska džamija osnovana je 1973.god. To je za sada jedina kanadska džamija s minaretom u osmanlijskom stilu.
Sadašnji natpis na džamiji Bosasnki islamski centar je postavljen 1995.god. U njoj imami Nedžad ef Hafizović a džamijom upravljaju Bošnjaci još od njenog uvakufljenja. 

Prve mesdžide, od kojih nastale prve tri najstarije džamije Toronta, su osnovali Bošnjaci i Albanci 1968.god. Taj prvi mesdžid Toronta, nazvan Jami Mosque (adresa 56 Boustead Ave. Toronto) je kasnije zaslugom Dr. Qadeer Baig r.a., profesora University of Toronto, otukpljen od azijskih muslimana da bi nakon toga Albanici i Bošnjaci osnovali svaki svoje džamije: Albanian Muslim Society of Toronto na 564 Annette St. i Hrvatska džamija. U svim aktivnostima, kod osnivanja svih mesdžida i džamija učestvovao derviš halvetijevskog reda, šeih sufia dr. Asaf Duraković koji u Kanadu došao 1968.god. Dakle Bosanski muslimani hrvatske nacionalnosti su osnovali 1973. god. džamiju izgradivši godine 1985. prvi minaret Ontarija. Na današnjoj adresi, za 75 000 kanadskih dolara, kupljena je manja katolička škola i iste godine pretvorena u mesdžid. Objekat je otplaćen za godinu dana.

Prve 3 godine, do 1977. imam mesdžida je bio Hišam ef. Badran iz Jordana a kasnije, sve do dolaska Nedžad ef Hafizovaća (došao 01.02.1989.) imamio je džematlija volonter. Ta škola pretvorena u mesdžid bila je u vrlo trošnom stanju, pa se godine 1983. pokrenula akcija izgradnje potpuno novog objekta. Organizovana su 2 odbora: Upravni odbor kog činili pomenuti Bošnjaci i GraÄ‘evinski odbor kog činili Pakistanci i ostali muslimani. U to doba došlo do zategnute situacije izmeÄ‘u Bošnjaka i Pakistanaca jer su Pakistanci angažovali svog arhitektu s namjerom da izgrade džamiju u njihovom stilu. Prkosni Bošnjaci to nikako nisu mogli dozvoliti pa je hadži Kerim Reis učinio napor više dobivši od lokalne katastarske uprave dozvolu da gradi minaret bilo koje visine i stila. Džamija se izgradila za samo godinu dana i to s minaretom u bosanskom stilu, a gradnja nije započeta dok se nije skupilo 100 hiljada CAD.  Džamija je proklanjala aprila 1985.god.

Nakon dolaska bošnjačkog imama Nedžad ef Hafizovića (1989 god.), ova džamija, osim svog izgleda, dobija bosansko ime i bošnjačku dušu. Jedan od najzaslužnijih i svakako najvjernijih džematlija ove džamije, dugogodišnji strateg i voÄ‘a mudrog rukovodstva, je svakako rahmetli hadži Kerim Reiz. Bošnjački duh ove džamije, nije ometao niti ometa, svjetske muslimane svih podneblja i meseba, da i danas posjećuju i održavaju ovu džamiju

Dzemat je formiran i registrovan kao neprofitabilna organizacija 18, Oktobra 1974 godine.

 

2.3. Bošnjački islamski centar Hamilton

 

 

Bošnjački islamski centar Hamilton je osnovan 2001. godine, voljom istaknutih bošnjačkih entuziasta predvoÄ‘enih  vrijednim i znalačkim imamom Ismailom ef. Fetićem. Oni su odlučili da se organizovano suprostave bošnjačkom zaboravu koji je prijetio da poništi čistoću multidimenzionalnog bošnjačkog biča, oličenog u vjeri Islamu, naciji Bošnjaštvu i patriotskom Bosanstvu. Počeli su se okupljati u podrumu jedne stare hamltonske zgrade. Podrum je brzo adaptiran u džamiju u kojoj su se obavljale sve potrebne vjerske islamske dužnosti. Za kratko vrijeme centar je registrovan kod nadležnih kanadskih organa. Osim na radu islamske komponente bošnjačkog biča počinje se i sa radom na odbrani i jačanju nacionalne komponente Bošnjaka. Centar pokreće svoje informativno glasilo “Bošnjački informator» koji od početka postaje omiljen meÄ‘u Bošnjacima i koje je za sada jedino informativno bošnjačko glasilo u Kanadi. Kao jedina organizovana bošnjačka snaga na ovim prostorima centar brzo jača: ljudski, materjalno i duhovno. Tako se za veoma kratko vrijeme stvaraju uslovi za kupovinu vlastitog objekta koji je za nevjerovatno kratko vrijeme, nesebičnim radom i doniranjem Bošnjaka,  adaptiran u džamiju i centar na ponos ne samo Bošnjacima Hamiltona već i Bošnjacima Kanade i Sjeverne Amerike, ali i na ponos više hiljada brače muslimana u Stoney Creek,  mjesta gdje do dolaska Bošnjaka nije bilo džamije. Preseljavanjem u nove vlastite prostorije stvaraju se uslovi za još brži, organizovaniji i raznovrsniji rad na jačanju svih komponenti bošnjačkog biča.
Tako se sada u  džamiji redovno obavljaju sve islamske vjerske dužnosti kao što su: namazi, džume, islamska vjerska poduka za mlade, žene i stare, učenje Sufare i Kurana, vaz za odrasle - Tefsir Kurana, predavanja na islamske teme za mlade, žene i starije, obilježavanje islamskih vjerskih praznika, druženja džematlija.
TakoÄ‘e u našem centru organizovano se radi na čuvanju i jačanju nacionalne komponete bošnjačkog biča kroz: izdavanje vlastitog glasila, pokretanju škole bosanskog jezika, predavanja iz oblasti nacionalnog kod Bošnjaka, obilježavanju svih nacionalnih praznika Bošnjaka, organizovanju bošnjačkih sijela i teferića, organizovanju kulturno umjetničkog društva, organizvanju i radu omladinske organizacije, organizovanju i radu organizacije žena-Bošnjakinja, pokretanju prve bošnjačke biblioteke u Hamiltonu i formiranju sekcija za  sport, odnosno fudbal.
Organizovano se radi i na čuvanju i jačanju  bosanske patriotske komponente bošnjačkog biča kroz redovna predavanja i obilježavanja državnih praznika BIH, te kroz komunikaciju centra sa svojim članstvom putem vlastitog glasila,  i direktnih kontakata odgovornih centra sa lokalnim, provincijskim i federalnim organima Kanade. U tim kontaktima Bošnjaci i BIH se predstavljaju KanaÄ‘anima, lobira se za bošnjački i bosanskohercegovački interes i prenosi KanaÄ‘anima ono što je najbolje iz bošnjačke i bosankohercegovačke tradicije.

Tako je Bošnjacki islamski centar Hamilton  postao primjer kako se može probuditi uspavana bošnjačka masa i kako se negativna energija neorganizovanosti može pretočiti u pozitivnu energiju akcije na jačanju i razvoju multidimenzionalnog bošnjačkog biča u kanadskom kulturniom mozaiku.
Bošnjaci Hamiltona  su tamu hladnog kanadsko - hamltonskog podruma uzdigli na nivo svijetla džamije i centra. Svjetla koje će od sada stalno svjetliti i pozivati slijedeče bošnjačke generacije i generacije mnogih muslimana da se okupljaju oko džamije i centra i tako sačuvaju svoj identitet, svoju vjeru, kulturu, naciju i tradiciju, svoju jedinu maticu Bosnu i Hercegovinu.
Bošnjacki Islamski Centar Hamilton postaje svojevrsno mjesto produkcije bošnjačkog fronta koji će putem bošnjačkog dijaloga realizovati kritičnu masu vjersko-nacionalno-patriotskih Bošnjaka, koji će započeti veliku misiju produkcije minimuma zajedničkih elementa bošnjačke egzistencije { islam, bošnjaštvo i bosanstvo}.

 

2. 4. Bosansko kanadski islamski centar {BKIC} London

 

Bosansko kanadski islamski centar {BKIC} London, Kanada je registrovan 25. januara 1996 godine. Objekat, džamija je kupljen 24. novembra 2000. Objekat  je koštao $126,000.00, posuÄ‘eno je  $70,000.00 od rahmetli hadžije Hasana Kajana i vračeno istom u toku dvije godine.

London je grad sa istorijom gdje muslimani žive već preko stotinu godina. 2003. godine obilježeno je  “Sto godina muslimana u Londonu”,  gradu  gdje muslimani predstavljaju 11 % od ukupne populacije stanovništva. London je grad sa največim postotkom muslimana u Kanadi.  BKIC je jedan od utemeljivača (founding and life member) Asocijacije muslimana Londona, koja je osnovana u oktobru 2000. 

Za Ramazan 2005,  u BKIC došao je iz Sarajeva Hadzi-Hafiz Mensur Malkic,  koji je razvio sve aktivnosti u džematu i preporodio dzemat. Pored klanjanja namaza, najveći uspjeh je postigao u radu sa djecom, mekteb se održava svake subote i nedelje, zikr je svake subote, svako veće je učenje sufare, za dva mjeseca 7 učenika je počelo uciti Kur'an.

BKIC razvija saradnju sa državnim ustanovama Kanade i pokrajine Ontaria. 

BKIC učestvuje u mirovnim akcijama, kao i u organizaciji istih. Uspostavljena je saradnju sa mnogim sredstvima informisanja.

Predstavnik BKIC je pozvan na “Doručak sa ambasadorima” i “ekipom Doktora bez granica” na čelu sa Dr. Robinson-om, koji žele da otvaraju klinike za žene i djecu u zemljama uništenim ratom.

Nedavno je  predstavnik BKIC bio na prijemu kod Älana kanadskog parlamenta,  Joe Fontana, gdje su bili  Ministar za zdravlje Kanade  i Ministar Finansija gos. Ralph Goodale. 

Svake godine BKIC učestvuje u manifestaciju povodom internacionalnog dana  protiv rasizma gdje je  predstavnik BKIC bio član žirija koji je izabrao najbolje likovne radove srednjoškolaca, kao i na svečanosti podijelio nagrade najuspješnijim studentima-umjetnicima.

U BKIC je organizovano dobrovoljno davanje krvi -Canadian Blood Service – Crveni križ, je bio zadovoljan za dočekom i odzivom.

Predstavnici omladine BKIC prisustvuju na “Interfaith dinner”.  

Svake godine BKIC održava “Open House” kada otvoraju vrata džamije za  posjete  komšija KanaÄ‘ana.

BKIC je učestvovao  u pripremama za ceremoniju “Opening of court ceremony” što je prvi put u istoriji Kanade  da jedna islamska institucija bude izabrana da bude domačin otvaranja te važne ceremonije.

 

Pored nabrojanih bošnjačkih islamskih centara u Kanadi postoje i bošnjački islamski centri-džemati u osnivanju Calgary, Edmonton, Ottawa, Quebec, Vancouver, Montreal, St. Catharines i Niagra Falls.

 

Formiranje bošnjačkih islamskih centara je bio snažan korak u jačanju islamske svijesti bošnjačkog biča kanadskih Bošnjaka. U procesu očuvanja i jačanja islamske svijesti kanadskih Bošnjaka ubzo se javila potreba za institucijom koordinacije džemata i bošnjačkih islamskih centara. Na toj liniji prvo se produkuje institucija Glavnog imama bošnjačke dijasore za Kanadu 2004. godine}, zatim neformalno koordinaciono tijelo džemata Južnog Ontaria, a ubrzo iza toga i Islamska zajednica Bošnjaka Sjeverne Amerike, u čiji sastav kolektivno ulaze svi bošnjački džemati – bošnjačke islamske zajednice u Kanadi.

Formiranje islamske asocijacije Bošnjaka Sjeverne Amerike (Islamic Association of Bosnjaks of North Amerika-IABNA) na Osnivačkoj skupštini odrzanoj u St. Louisu 25.05. 2003 predstavlja jedan od najvažnijih momenata u historiji Bošnjaka Kanade, u procesu očuvanja i jačanja islamske svijesti kanadskih Bošnjaka.  IABNA je pružila  snažan impuls naporima na planu razvijanja interesovanja prema Islamu kod kanadskih Bošnjaka i time njihove islamske svijesti, kao i na planu jačanja  bošnjaštva, čija je snaga uvijek ovisila o tome koliko se ono napajalo na čistim izvorima Islama.
IABNA, kao krovna organizacija bošnjačkih džemata u Kanadi i SAD, nudi ne samo nadu da čemo još večim intenzitetom jačati duhovnu osnovu i meÄ‘usobnu povezanost bošnjačkih džemata u Kanadi, nego i da čemo sa više uspjeha formirati nove džemate. Isto tako, njeno formiranje predstavlja nesumnjivo važan korak naprijed u pravcu monolitnijeg, organiziranijeg i koordiniranijeg nastupanja pred relevantnim institucajama Kanade, ali i u pravcu boljeg osmišljavanja  suradnje bošnjačkih islamskih zajednica Kanade sa Islamskom zajednicom u BiH.

 

2. 5. ZAKLJUÄŒAK

 

Zahvaljujući bošnjačkim islamskim centrima - džematima, te institucijama Glavnog imama bošnjačke dijaspore za Kanadu, Koordinacionog tijela bošnjačkih džemata Južnog Ontaria  i Islamske zajednice Bošnjaka Sjeverne Amerike, kanadski Bošnjaci izgraÄ‘uju svijest o islamu kao najsigurnijoj brani njihove potencijalne asimiliranosti u kanadski Kulturni mozaik. Istovremeno se kod njih izgraÄ‘uje svijest o islamu kao najširem i najdubljem differentia specifica od drugih. Zato kanadski Bošnjaci u samom početku, svoje nacionalne potrebe izražavaju vjerskim iskazivanjem. Kod kanadskih Bošnjaka se putem navedenih institucija razvija i svijest o islamu kao vjeri razbora i zdravog razuma jer ona zagovara duševnu i znastvenu slobodu. Putem svojih bošnjačkih zajednica - žarišta islamske osobenosti bošnjačkog biča, kanadski Bošnjaci postaju svijesni značaja islama kao neuništive duhovne jezgre bošnjačkog biča. Na kraju islam kao jezgro svih oblika bošnjačke kulture nije oprečan kanadskom društvenom duhu, oličenom u kanadskom putu u multikulturalizam - Kulturni mozaik, koji je emanentno kršÄanski, te nema razloga za bilo kakvu mržnju od strane subjekata kanadskog Kulturnog moyaika prema kanadskim Bošnjacima koji nisu nikakvo strano tijelo u kanadskom društvenom sistemu, već njegov konstruktivni dio.

 

 

3. ORGANIZOVANO I INSTITUCIONALNO OÄŒUVANJE I JAÄŒANJE NACIONALNE I PATRIOTSKE  SVIJESTI MULTIDIMENZIONALNOG BOŠNJAÄŒKOG BIÄŒA KANADSKIH BOŠNJAKA

 

3. 1. Akademsko društvo BiH u Kanadi

 

Inicijativni odbor Akademskog društva BiH u Kanadi je počeo raditi neposredno po početku agresije i genocida  u BiH, aprila 1992. godine. Društvo je  odmah počelo vrlo aktivno političko lobiranje, objašnjavanje šta se dogaÄ‘a u BiH, nastupi u medijima, učešÄ‡e u diskusiji na okruglom stolu organiziranim u kanadskom parlamentu na kome se raspravljalo o BiH, kontakti s vladom i opozicijom u Kanadi, kontakti s Ministarstvom vanjskih poslova Kanade  i pomoć drugim bosasnkohercegovačkim organizacijama u Kanadi u prikupljanju humanitarne pomoći i drugim aktivnostima. Akademsko društvo je postiglo značajne rezultate. U radu društva su bili uključeni lojalni Bosanci/ke i Hercegovci/ke različitih vjera i nacija, koji su podržavali jedinstvenu i demokratsku BiH. TakoÄ‘e društvo je  bilo u kontaktu s legalnim vlastima u BiH, te indirektno (preko članice Upravnog odbora društva ), ucestvovalo u prvim akcijama na podizanju Tužbe BiH protiv SR Jugoslavije pred MeÄ‘unarodnim sudom u Den Haagu. Društvo je službeno formirano u januaru 1993 u Torontu. Prof. Dr. Naim Košarić izabran je za prvog predsjednika. U januaru 1995 godine profesora doktora Naima Košarića je naslijedio inžinjer Emir Kadić, a Prof. Dr. Amila Buturović je izabrana za predsjednicu Izvršnog odbora. Društvo je bilo vrlo aktivno sve do jeseni 1996 godine (u jednom periodu je imalo oko 180 aktivnih članova, meÄ‘u njima i nekoliko univerzitetskih profesora stranaca). Nažalost po prestanku rata u BiH, osjetio se u članstvu izvjestan zamor, a možda i razočaranje nepravednim aranžmanom nametnutim  Dejtonskim sporazumom, tako da se nivo aktivnosti počeo smanjivati, dok nije došlo do sadašnjeg praktički samo formalnog postojanja. Principi na kojim je društvo osnovano su slobodna, jedinstvena, demokratska BiH, otvorena za sve ljude dobre volje.

 

3. 2. Bosansko kanadsko humanitarno društvo Toronto

 

 Na agresiju na BiH i genocid nad Bošnjacima koje su uzrokovali katastrofalnu tragediju i humanitarnu krizu, Bošnjaci Toronta i drugih mjesta Ontaria, Bošnjaci Otave, Montreala, Vankuvera i drugih kanadskih mjesta, odgovorili su formiranjem humanitarnog društva u cilju organiziranog sakupljanja pomoći za unesrečene sunarodnike. U džematu Gazi Husrev beg, na inicijativu nekoliko džematlija je formirano Bošnjačko kanadsko humanitarno društvo. Skučen prostor na 4146 Dundas St. se ubrzo pokazao nedostatnim za široke humanitarne akcije, pa je Odbor zakupio veči prostor u istoj ulici. Prijem i sortiranje hrane, lijekova, medicinskih pomagala, odjeće, obuće i drugih vidova pomoći i dalje je obavljan u džematskom mesdžidu. Odbor društva i brojni volonteri iz bošnjačkog ali i iz drugih džemata i organizacija širom Kanade je radio neumorno. Trebalo je odgovoriti na hiljade telefonskih poziva muslimana ali i nemuslimana, koji su bili šokirani obimom i intezitetom zločina nad nevinim bošnjačkim narodom i spremni da svojim doprinosom makar unekoliko ublaže najveću ljudsku tragediju koji su Evropa i svijet vidjeli poslije nacizma. Uz redovne sedmične sastanke, bili su vrlo česti vanredni sastanci koji su zahtijevali predstavnici raznih organizacija, firmi i obrazovnih intitucija. ÄŒlanovi Društva bili su neumorni u nastojanju da podrže svaku korisnu inicijativu i prihvate svaku prijateljski ispruženu ruku. Uvedena je praksa da se na svakom sastanku pruži prilika svakom volonteru. Tako je tim radnika postajao sve šarolikiji, okupljajući muslimane, ali i brojne kanadske prijatelje, pripadnike brojnih nacionalnosti. Taj tim je često uključivao i profesore i političare. Svi su oni bili potrešeni neviÄ‘enim zločinima nad Bošnjacima i spremni da pomognu Društvo na svaki način. Društvo je u toku rata prihvatilo i pomagalo veliki broj izbjeglica koji su došli u Toronto. Pomoč u traženju apartmana, oko preseljenja, prevoÄ‘enja, dobijanja raznih dokumenata, škola, kurseva. Društvo je tako bilo mjesto okupljanja i druženja Bošnjaka i njihovih prijatelja. Mjesto gdje su Bošnjaci mogli dobiti informacije. U cilju poboljšavanja informisanja o stanju u BiH, Društvo je osnovalo kratko talasni radio program i telefonske vijesti na dvije linije.Pored tog radija, emitovanog na bosanskom i engleskom jeziku, emtovanog dva puta sedmično, Društvo je organizovalo mnoga predavanja i prezentacije širom Kanade. Organizovane su mnoge demonstracije, humanitarne večeri, tribine i okrugli stolovi.

Nekoliko miliona dolara finansijske pomići, uz 59 kontejnera raznovrsne humanitarne robe, su brojevi koji kazuju o radu Društva. Više od brojčanih rezultata imponuje ljubav s kojom su brojni volonteri davali svoje vrijeme i sredstva, pokazujući time svoju ljudskost i svoju vezu sa BiH.

Zaustavljanje rata nije stavilo tačku na pomaganje Društva BiH. Posljedice agresije i genocida bile su katastrofalne, zemlja razorena, hiljade djece osiročeno, hiljade ljudi učinjeno doživotnim invalidima, privreda devastirana. BiH je trebala i treba još uvijek pomoć. Rukovodstvo Društva je užurbano radilo na izmjeni prioriteta, s obzirom da je trebalo preći na djelovanje u izmijenjenim uslovima. Prednost je dobio prijedlog projekta sponsorovanja siročadi-jetima. Teočak i Hrasnica bili su prva mjesta s kojima je uspostvaljen konatakt. Lista jetima ubrzo je narasla na 400. Akcija Kurbana je drugi priojekat u kome je Društvo učestvovalo. Na stotine Kurbana je obezbjeÄ‘eno za muslimane širom svijeta. Društvo i dalje radi na pomaganju teških humanitarnih slučajeva u BiH. Društvo pomaže povratnike u Istočnu Bosnu, javne kuhinje, bolnice i druge ustanove.TakoÄ‘e se pomažu ratni vojni invalidi.

U 2005. godini Društvo je sponsorovalo 400 jetima u BiH. Društvo je pružilo pomoć u izgradnji i obnovi više džamija u BiH. BKHD je zbog svoje aktivnosti dobilo više priznanja. Proglašeno je i zvaničnom humanitarnom organizacijom Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike. Društvo trenutno radi na više projekata humanitarne pomoći od kojih izdvajamo pomoć djeci šehida, pomoć najboljim studentima, pomoć siromašnim studentima, akcija Kurbana, pomaganje u obnovi i izgradnju porušenih džamija, prikupljanje starih kompjutera, njihovo servisiranje i slanje u BiH, dovoÄ‘enje istaknutih političkih, kulturnih i javni ličnosti iz BiH u cilju povezivanja Bošnjaka matice i dijaspore, te u cilju podizanja humanitarne kulture Bošnjaka dijaspore.

 

3. 3 Deset godina Škole bosanskoga jezika Kitchener, Južni Ontario, Kanada

Maternji jezik se govori čelijom, krvlju, srcem

 

“Naš jezik je naš moral i ne treba osobit trud da bismo objasnili pojam: BOSANSKI JEZIK. Bosanski jezik nije nastao ni u okrilju srpskoga ni u okrilju hrvatskoga jezika, nije njihova izvedenica, već jedna od objektivnih naporednosti. Bosanski jezik je imao i svoj vlastiti tok do početka XX vijeka, kada su političke prilike izmjenile njegov javni status…’’
Alija Isaković ''Rječnik karakteristične leksike u bosanskome jeziku''. Sarajevo 1992.god.

 

''Centennial Public School'' na adresi 141 Amos Avenue u gradiću Waterloo (graniči sa Kitchenerom) od davne 1995. god. udomaćuje ljubitelje bosanskoga jezika i bošnjačkog nasljeÄ‘a. Tako ova kanadska škola ulazi u historiju bošnjačke i bosanske dijaspore kao mjesto osnivanja prve dopunske škole bosanskoga jezika u Kanadi a možda i na Sjevernoameričkom kontinentu. I to u gradu gdje živi više desetina hiljada Srba, nekoliko hiljada Hrvata a Bošnjaka samo 128 familija.
''Dovodite svoju i našu djecu, ovo je naša škola, ovdje se čuva maternji jezik, upoznaje se kultura, običaj, a to je najjača odbrana, to su najjači odbrambeni štitovi. Zaboravljajući maternji jezik, zaboravljamo sebe, zaboravljajući sebe podloga smo napadu svih vrsta, svih štetnih uticaja zapadne kulture. Zaboravljajući jezik nema komunikacije djeteta i roditelja, a kud će nam šta gore. Aristotel je svojevremeno rekao: Ako Atina nema brijača, onda Atinjani mogu hodati neobrijani, ako nema obućara, Atinjani mogu hodati bosi, ali ako Atina nema učitelja, nema ni Atinjana. Dovodite djecu, ovo je mjesto druženja, neko će nekog okom zabilježiti, neko će nekog srcem sevdisati. Za ovih deset godina ovdje su se rodile najveće ljubavi i najveća prijateljstva'', poruka je  je neumorne profesorice Emina Rizvanbegović.

Još prije masakra Srebrenice, u jesen 1994.god., Inicijativni odbor za otvaranje škole bosanskoga jezika je krenuo u akciju, da bi 9-tog februara 1995. bili obavljeni prvi pregovori sa kanadskim vlastima o otvaranju škole na bosanskome jeziku. Proljeća 1995.god. išlo se od kuće do kuće i razgovaralo sa roditeljima o otvaranju škole.
Prvi pregovori sa prestavnicima ''Country Board of Education'' su obavljeni 09. februara 1995.god. a već 12.aprila iste godine, nakon isrpljujućih razgovora sa direktorom programa ''Adult and Continuing Education'' gosp. Cameron Condrad i dokazivanja o posebnosti bosanskog jezika od strane Emine Rizvanbegović, je odobreno otvaranje zasebne Škole bosanskog jezika.

''Sa direktorom Cameron Conrad, do kojeg je bilo teško doći sam imala sastanak'', govori Emina. ''Bilo je pravo čudo da sam uspjela dobiti taj sastanak, i sat vremena sam ga ubjeÄ‘ivala, kao lingvista, o posebnostima bosanskoga jezika i zašto mi trebamo školu. I zašto smo mi posebni. I zašto smo žrtve ovog rata. Da je za nas bilo neprihvatljivo da nas dočekuje Danijela, Maca, Cica, Vesa, i da mi želimo svoju zvaničnu ustanovu, koja je bi, kako se kasnije i pokazalo, bila najjača referenca za priznavanje bosanskoga jezika i otvaranje bosanske biblioteke u sklopu gradske biblioteke i čitav niz drugih projekata vezanih za naše bitisanje ovdje. Napravila sam čitavu analizu bosanskoga jezika, šemu praslavenskih jezika, pa slavenskih i njihovog grananja, pa južnoslavenskih gdje su bile tri grupe, bosanski, hrvatski, srpski. Bila sam izložena pritiscima Srba i Hrvata i nerazumijevanju KanaÄ‘ana. Ovi prvi nisu vjerovali da će do toga doći, meÄ‘utim naša grupa je vjerovala i nikad takvog entuzijazma kod naših ljudi nije bilo kao te 1995. godine. To je bilo pitanje života. Sa srpske i hvratske strane je dosta činjeno da se naši ljudi vrbuju tako da se počeo osipati jedan dio djece, jer su bili pod uticajem te njihove propagande. I jedan dio djece je čak pohaÄ‘ao srpsku šlkolu".

Kao žrtva fizičke torture u okupiranoj Banja Luci (1993.god.), kao lingvistica i zaljubljenik svog poziva, Emina se pokazala nesalomljivom. Uprskos svim podvalama, klevetama i lažima na ime bosanskoga jezika ona je dobila odobrenje nakon čega se prišlo tehničkoj realizaciji. Direktor ''Heritage Languages'' Brian Rahn iz Kitchenera je pomogao oko traženja pogodne lokacije za ovu školu pa su 11.juna 1995. (mjesec dana prije masakra u Srebrenici) obavljeni pregovori na tu temu. On i Emina su 07.septembra 1995.god. obišli školu Centennial Public School u obližnjem Waterloo-u, te sa direktorom te škole obavili zadnje pregovore predavši spiskove učenika. Sedam dana nakon toga na prijedlog Brian Rahn za koordinatora škole je izabran magistar mašinstva Aljoša Mujagić koji na toj dužnosti ostao sve do 2001. god. Za jedno odjeljenje, koliko u početku bilo, Board of Education je po kanadskim propisima mogao izdati odobrenje samo jednom nastavniku koji bi bio na platnoj listi ove ustanove, ali bez obzira što je Emina Rizvanbegović nakon obavljenih intervjua odabrana za taj posao, ostale kandidatkinje: Bajramović Madžida (profesor sociologije), Granulo Zineta (profesor pedagogije i psihologije) i Memišević Sevleta (profesor historije) su se priključile školi te dale nesebičan doprinos uspješnom startu ove škole. Tog dana je usvojen i Program rada za dopunske škole u inostranstvu izdan od Ministarstva prosvjete i kulture RBiH, prilagoÄ‘en situaciji, pa je bilo sve spremno za prvo školsko zvono. A to se desilo tačno 01.oktobra 1995. godina u ''Centennial Public School'' na Amos Avenue, u učionici broj 7.
Tog dana uz 38 polaznika (tada u Kitcheneru živjelo samo 20-tak bošnjačkih familija) održan je i roditeljski sastanak na kom izabran savjet roditelja.
Škola čije bivše učenice već počele dovoditi svoju djecu u istu školu i istu klupu je priznaćete škola koja traje, koja opstaje. Škola bosanskoga jezika Kitchener, o kojoj je riječ, počela je svoj rad 01.10.1995.god. sa prvih 38 učenika svih uzrasta, 4 nastavnika i jednim koordinatorom. Za deset godina kroz školu prošlo ukupno 153 učenika. Godine 1997. pri ovoj školi osnovano odjeljenje za srednjoškolce sa 4 kursa bosanskoga jezika: LBP ADI, LBP BDI, LBP CUI i LBP DUI, koji ovim kodovima priznati od kanadskih vlasti i Ministarstva obrazovanja kod upisivanja na koledže i fakultete. Prvi nastavnici bili: Emina Rizvanbegović, Zineta Granulo, Madžida Bajramović i Sevleta Memišević. Koordinator punih 6 godina bio omiljeni mr. Aljoša Mujagić. Druge godine školi se kao volonter priključila inž. Silvija Perija iz Sarajeva, koja svojim muzičkim obrazovanjem davala, i danas daje, veliki doprinos u uspješnom radu folklornih grupa i horova. Sviranjem harmonike muzičku sekciju obogatio inžinjer Amir Otanović. Dvije godine u školi djelovala Tuzlanka Hodžić Almira (1999 - 2001) kao profesorica bosanskoga jezika koja, ostavši dvije godine, doradila Plan i program škole po kom se i danas radi. Škola povremeno organizuje večernja sijela, priredbe i teferiče, te tim prihodom finansira posjete, izlete i ekskurzije. Učenici 3. i 4. godine Kreditnih kurseva se mogu opredijeliti za dodatne specijalnosti: učiteljska praksa i teorija prevoÄ‘enja. Svi nastavnici skupa sa učenicima liderima: Elma Elezi, Dino Bajramović, Adnan Durić i Armin Jupić, su uključeni u rad slobodnih aktivnosti, kao i veze sa bošnjačkim organizacijama i KBSA. U Školi se pored vjerskih praznika obilježavaju i svi datumi vezani za opstojnost države BiH. Provode se simbolične humanitarne akcije, ekskurzije i izleti. Folklorna sekcija uspješno, od davne 1997.god., predstavlja bošnjačku kulturu, pjesmu, nošnju i običaje učešÄ‡ima na sijelima, školskim priredbama, svim multikulturnim manifestacijama regije Kitchener-Waterloo i šire, uživo i na TV kanalima ostvarivši posebno značajne veze sa Kulturno-umjetničkim društvom iz Živinica kod Tuzle. Svoje umijeće su nadahnuto pokazali 28.maja 2005. u Torontu na Svečanoj večeri KBSA.
Roditelji učenika zaslužuju posebnu pažnju, oni žrtvuju svoje slobodno vrijeme dovodeći djecu ne samo u školu već i na brojne prezentacije i takmičenja. Roditelji se prosto utrkuju ko će više lijepih riječi reći o vrijednostima ove škole i ko će više djece dovesti u školu.

Poslije ove škole u Kicheneru, otvorene su škole bosanskog jezika u Torontu, Hamiltonu, Londonu i Ottawi.

U Torontu djeluje prvo bosanskohercegovačko pozorište u Kanadi Karadžoz, pod upravom Emira Gelje.

Kulturno umjetnička društva djeluju u Torontu, Hamiltonu, Londonu.

Jedno vrijeme u Kanadi su izlazili

Bosanski pogledi, jedine bosanskohercegovačke novine u Kanadi, pod uredništvom Sanije Hodžića.

Nažalost Bosanski pogledi su brzo ugašeni, tako da Bošnjački informator, koga već pet godina ureÄ‘uje profesor Emir Ramić i koji se isključivo bavi problematikom Bošnjačkog islamskog centra Hamilton, je jedino pisano glasilo kanadskih Bošnjaka.

Trenutno u Kanadi imamo tri bosasnkohercegovačka radija uTorontu, Windsoru i Ottawi.

U Torontu, Hamiltonu, Kitcheneru, Londonu postoje bošnjačke biblioteke.

 

3. 4. Društvo "Prijatelji Bosne"

 

Društvo "Prijatelji Bosne" je osnovano 1995. godine dolaskom prvih graÄ‘ana BiH u Ottawu, Kanada. Po osnivanju Društvo je brojalo oko 40 porodica da bi danas izraslo u društvo koje broji oko 200 porodica. Osnovni ciljevi Društva su: okupljanje svih ljudi koji vole BiH kroz kulturne, zabavne i sportske aktivnosti, njegovanje bh kulture, tradicije, običaja i jezika, pomoć članovima  u smislu bržeg uklapanja u kanadski sistem života, sponsorisanje djece iz BiH koji su ostali bez roditelja, saradnja sa kanadskim društvima i saradnja sa ostalim bh društvima u Sjevernoj Americi.

Od prvog dana postojanja, u Društvu djeluje nogometni tim "Bosna" sa dva tima juniori i seniori. Unutar Društva djeluje i škola bosanskog jezika

 

3. 5. Bosanskohercegovački kulturni centar London (BHKC)

 

Bosanskohercegovački kulturni centar London čuva bh kulturnu i umjetničku tradiciju i približava je drugim narodima. Lobira kod lokalnih i federalnih vlasti i uglednih ljudi. Osim ovog najvažnijeg cilja su i drugi ciljevi kao što su: pomoć doseljenicima bez obzira na njihovo porijeklo, pomoć studentima i nezaposlenima kod studiranja i traženja posla, humanitarne aktivnosti na globalnoj razini i tako dalje. 
U radu BHKC učestvuju predstavnici nogometnog kluba koji egzistira više od 10 godina, predstavnici Škole bosanskog jezika koja egzistira već 8 godina,  predstavnici muzičkih sekcija,  mladi školovani ljudi adaptirani u kanadski način života koji poznaju kanadske propise i zakone i stariji iskusniji ljudi koji poznaju puls bosanske emigracije Londona i okoline. Tu su oni koji dugo žive u Kanadi i oni koji došli u zadnjih deset godina. Geografski gledano tu su ljudi iz svih krajeve Bosne i Hercegovine.

Vizija BH kulturnog centra je dugoročna a fokus je kulturno-društveni karakter

To da inicijativa za osnivanje BH kulturnog udruženja dolazi baš iz Londona za dobre poznavaoce bh. dijaspore Kanade nije iznenaÄ‘enje. London je u zadnjih 10-tak godina pun aktivnosti za razliku od većine drugih gradova Kanade. London je nedavno proslavio desetogodišnjicu održavanja Tradicionalnog turnira u malom nogometu za djecu šehida, u Londonu već punih 7 godina uspješno djeluje Škola bosanskoga jezika. London je rasadnik inteligencije, kako starije tako i mlaÄ‘e. London ima svoje muzičare, svoje sportiste od kojih je nekoliko reprezentativaca, ima svoje vrijedne prosvjetare. Za razliku od drugih gradova volonteri Londona ne posustaju tako lahko.

 

3.6. Udruženje Toronskih intekektualca ''Grupa iz biblioteke''

 

Udruženje Toronskih intekektualca ''Grupa iz biblioteke'' (arhitekt Harisa Mazgić, inžinjer Amila Jamak, kompjuter specijalist Medina Peco, ekonomista FeÄ‘a Kusturica, mašinski inžinjer Muamer Hodža, proces inžinjer Zlatan Ljubijankić, doktorski kandidat iz historije Rijad Kusturica i drugi). Udrženje je organizovalo sedmodnevni Paviljon Sarajevo u Torontu  sredinom juna 2002.god., prvu internet stranicu BIZ GHB Toronto, obilježavanje godišnjice masakra u Srebrenici jula 2000-te, akciju skupljanju donacija prilikom dolaska bošnjačkog bicikliste i humaniste Alena Okanovića (prešao biciklom cijelu Kanadu),  omladinske susrete i peticiju OSCE-u zbog nedobijanja glasačkih listića iz Bosne, te protestnog pisma ''History Channel'' povodom propagandnog srpskog dokumentarnog filma ''Rat koji se mogao

izbeći". Ova grupa intelektualca je pomagala oko izlazenja lista " Bosanski pogledi" , čiji je nekoliko brojeva ureÄ‘ivao Sanija Hodžić.

 

 

3. 7. Istaknuti kanadski bošnjački intelektualci

 

Profesor emeritus dr. Naim Košarić, biohemija
MeÄ‘u Bošnjacima malo je poznato veliko djelo roÄ‘enog Sarajlije sa ÄŒobanije, 25 godina profesora Univerziteta Zapadni Ontario u Londonu (University of Western Ontario London - UWO) a sada emeritusa dr. Naima Košarića, najstarijeg bošnjačkog doktora nauka u Kanadi, čije ime poznato diljem svijeta. Sa ukupno 370 stručnih naslova iz oblasti biohemije, od kojih 10 stručnih knjiga, 212 raznih stručnih članaka i komentara i 158 održanih konferencija on važi za jednog od najboljih poznavalaca vodonika, etanola i biogasa na svijetu. Završivši studij hemije u Zagrebu (1955) s temeljnim radnim iskustvom u zeničkoj ''Željezari'', maglajskoj ''Natronci'' i zagrebačkoj ''OKI'' bio i ostao jedini student londonskog univerziteta koji za samo 3 godine od diplomiranog hemičara postao doktor biohemije na Medicinskom fakultetu s tezom ''Fosfolipidi bakterije L.monocytogenes''. Bilo je to davne 1969.godine, samo cetiri godine nakon njegovog dolaska u Kanadu. Od tada do penzije bio šef 62 velika industrijska projekta i supervizor doktorskih teza za 39 doktorskih kandidata. Kao član 13 raznih instituta Sjeverne Amerike za svoj istraživački rad na polju biohemije je od 1980. god. dobio 2.509.414,00 kanadskih dolara (preko 2,5 miliona dolara) a nagraÄ‘en je Collip medaljom kao najzaslužniji doktor nauka Londonskog univerziteta od njegovog osnutka. Uz sve on je profesionalni stručnjak, konsultant, član PEO, suvlasnik »Vydex Industrial Corporation» sa svojim sinom Senadom Košarićem, takoÄ‘er mladim stručnjakom u istoj oblasti, i direktor i vlasnik »Kayplan Engineering Consltants» iz Toronta. Kad smo se obratili doktoru Košariću za razgovor izjavio otkad je penzioner (od 1995) slobodnog vremena nema jer je zaposlen više nego ikad. Autor ovih redaka je pisao za Sabah o časti koja pripala ovom svjetskom stučnjaku i njegovom sinu na finalnoj tehničkoj verifikaciji patenta vodonikovog generatora za pospješivanje sagorijevanja fosilnih goriva koji se ugraÄ‘uje na motorna vozila i direktno iz boce vode proizvodi gasoviti vodonik, (što je doskora bilo nezamislivo) zvani "Jetstar" u proizvodnji torontske firme »Dynamic Fuel Systems» iz Pickeringa. Londonski nogometni klub «Bosna» je svoje začetke počeo u prizemnim prostorijma kuće dr. Košarića na ''Dundas'' ulici u Londonu gdje je i njegov sin Senad imao kancelarije. I drugi sin ovog bošnjačkog naučnika, Alen Košarić, je takoÄ‘er ugledni doktor u bolnici Oakville kod Toronta.

 

Dr. Asaf Duraković, atomska medicina

Drugog po starini doktora nauka bošnjačkih korijena, takoÄ‘er zagrebačkog Ä‘aka, roÄ‘enog Stočanina (r.1940.god.) i veliko svjetsko ime iz oblasti atomske medicine i istraživača štetnosti osiromašenog uranija, bivšeg američkog vojnika (17 godina) i šeiha sufiju tri sjevernoameričke tekije, dr. Asafa Durakovića, je teško predstaviti budući da se on sedamdesetih godina knjigom ''Mjesto Muslimana u Hrvatskoj narodnoj zajednici'' (izdata u Torontu 1972. god.), svojom poezijom i javnim djelovanjem opredijelio za hrvatsku nacionalnost tj. izjasnio se kao Hrvat islamske vjere. Javnih istupa, osim naučnih, ovog talentovanog Hercegovca u zadnje vrijeme skoro da i nema. Nema ni njegovih političkih pogleda na probleme Balkana niti odreÄ‘eneg stava prema Bošnjacima i njihovoj borbi. Jedino zapadna štampa vrvi njegovim naučnim otkrićima. Za naučni rad, prošle godine, dobio je veliku meÄ‘unarodnu nagradu za mir sponzoriranu od 134 nacije za velika otkrića štetnosti vojne upotrebe osiromašenog uranija zbog čega je ustvari (nakon poznatog pisma upućenog predsjedniku Klintonu) bio otpušten iz američke vojske a sam njegov život bio u opasnosti. Osnivač je neovisne neprofitne organizacije ''The Uranium Medical Research Centre'' (skraćeno UMRC), registrovane 1997.god. u SAD-u i Kanadi, koja okuplja velike eksperte i istraživače štetnosti vojne upotrebe osiromašenog uranija. Poslije Kuvajta istraživao Balkan (Balkanski sindrom), Avganistan i sva područja gdje se vrši upotreba ovog oružja a trenutno analizira Irak.

 

Prof. dr. Amila Buturović, islamske nauke
Dr. Amila Buturović je profesor islamske vjerske tradicije i islamske literature na ''York Universtity u Toronto'' (Professor of Religious Studies and Humanities at York University) autor knjige ''Stone Speaker: Medieval Tombs, Landscape, and Bosnian Identity in the Poetry of Mak Dizdar’’, nekoliko zapaženih publikacija o Kur'anu, Maku Dizdaru, Meši Selimoviću, prijevodu na engleski: kratke priče Ćamila Sijarića ''Ni crkva ni džamija'', historijskog prijevoda Adema Handžića ''Stanovništvo Bosne u vrijeme Otomskog carstva, historijski pregled'', prijevodu poeme ''Hercegovina'' AnÄ‘elka Vuletića i tako dalje. Doktorsku disertaciju odbranila 1994. god. na ''McGill Univerzity'' u Montrealu nakon čega je iste godine na Haverford koledžu u Pensilvaniji zajedno sa profesorom religije Michael Sells-om, profesorima antropologije Laurie Hart i Janet Marcus osnovala fondaciju ''Bosanska zajednica'' (The Community of Bosnia Founation, skraćeno COB) koja putem više od stotinu volontera aktivno djelovala na rasvjetljavanju istine o ratu u Bosni i aktivne pomoći bosanskim studentima i izbjeglicama. Istočnobasanski grad Foča je praglašena posestrimom ove bosanske zajednice o kojoj profesor filozofije Lucius Outlaw skupio sve podatke na jedan disk zajedno sa slikama svih monumentalnih islamskih spomenika kulture i poznate ''Plave džamije'' izgraÄ‘ene 1550. godine. Dva bosanska studenta su dobila besplatno školovanje na ovom koledžu a predavanje o bosanskom multikulturalizmu, tradiciji i njenom uništavanju održao profesor lijepe umjetnosti sa Harvarda, prof. Andras Riedmayer. Tu je lijepo bio prihvaćen i bosanski arhitekta Amir Pašić. Svi ovi aktivisti i volonteri bili inspirisani tragičnom smrću Aide Buturović, sestre Amile dr Buturović, koja avgusta 1992. godine ubijena granatom prilikom spašavanja rijetkih manuskripti iz zapaljene Nacionalne biblioteke Sarajevo. TakoÄ‘er profesorica Amila Buturović uz pomoć bošnjačkih studenata Toronta, bila domaćin poznate panel diskusije ''Never Again'' (održane 5.aprila 2002.god. u Torontu) gdje se grupisali prijatelji BiH sa raznih strana a aktivno učešÄ‡e uzela imana kao: David Rieff, Thomas Cushman, Stjepan Meštrović, Emran Qureshi, Gordana Knežević, Nader Hashemi, Mujeeb Khan i drugi.

Prof. dr. Šahza Hatibović Kofman, stomatologija
Druga Sarajka je dr. Šahza Hatibović Kofman, profesorica Stomatološkog fakulteta i šef jednog odjela UWO London, (Chair od the Division of Peadiatric Dentistry and Orthodontics at The University of Western Ontario) i sa svojih 50-tak stučnih radova dosta poznata kanadskoj i švedskoj javnosti. Doktorirala u Sarajevu, prije dolaska u Kanadu jedno vrijeme boravila u švedskom gradu Jönköping gdje se bavila istraživanjima i držeći predavanja na univerzitetima u Sloveniji, BiH, Rusiji, Kini i Švedskoj na koje ju često pozivali. Kasnije iz Kanada je sa svojim mužem Jonathanom Kofmanom, takoÄ‘er profesorom jednog od londonskih fakulteta, slala na Balkan stomatološku opremu i ureÄ‘aje (Kosovo) te učestvovala, u akademskim krugovima, na rasvijetljavanju istine i karakteru rata u Bosni i Hercegovini. Potpisnik je nekoliko peticija za hapšenje za genocid optuženih zločinaca.

 

Dr. Amer Alagić, biohemija

Mladi Mostarac, dr. Amer Alagić, doktorirao na ''University od Toronto'' prije godinu dana iz oblasti biohemije na temu proteini i haemoglobin.

Dr. Jasmin Kantarević, ekonomija
Dr. Jasmin Kantarević je prije nekoliko mjeseci doktorirao iz ekonomskih nauka (Disertacija: "The Married Widow: Marriage Penalties Matter!") , on je ujedno prvi bošnjački doktor iz ove oblasti u Ontariju. Dijete mekteba Zagrebačke džamije (Kuvajćani ga na prijedlog Ševke ef. Omerbašića kao dječaka iz mekteba odveli u Kuvajt), roÄ‘en u Zagrebu, porijeklom iz Bosanskog Novog, preko univerziteta u Kuvajtu (Kuwait University) na arapskom jeziku, je dospio u Kanadu gdje magistrirao na ''Carleton University’’ u Ottawi a doktorirao na ''University of Toronto'' na engleskom. Dakle dva velika jezika: arapski i engleski. Zaposlen je u ''The Ontario Medical Association’’, istražuje na ''Institute for Policy Analysis at the University of Toronto’’, nudi mu se mjesto profesora na Unevesity of Toronto.

Dr. Belma Ljutić, imunologija
Dr. Belma Ljutić, doktorirala iz oblasti imunologije na ''University of Toronto'' a istražuje na ''Sunnybrook & Women's College Health Sciences Centre’’ u Torontu.

.

Mr. Emir Ramić, doktorski kandidat iz političkih nauka na McMaster University, Hamilton, Ontario, Kanada. Emir Ramić se bavi istraživanjem multidimenzionalnog bošnjačkog bič u kanadskom Kulturnom moziku, potrebitostima unutarbošnjačkog dijaloga, potrebitostima izrade bošnjačkog nacionalnog programa. Objavio je više istraživačkih radova i publikacija od kojih ističemo:istraživanje pod nazivom "Bh dijaspora ima strategiju za BiH koja se mjenja". Aktivni je član više naučnoistraživačkih institucija u BiH, Evropi, Kanadi i SAD. Predsjednik je Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike, ogranak za Kanadu i glavni strateg Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike.

Prije pominjanja mlaÄ‘ih nadolazećih doktorskih kandidata svakako ne treba izostaviti veliko bošnjačko ime, magistra matematike i univerzitetskog profesora Rudarsko-geološkog fakulteta u Tuzli, sada u penziji, mr. Mehmeda hadži Pašića, koji doduše nije poznat široj kanadskoj javnosti ali je poznat mnogim inžinjerima koje priprema za državne ispite. Doktorski kandidati Bekim Sadiković (istraživanje raka dojke na University of Western Ontario) i Ervin Sejdić (oblast elektronike i biomedicine na istom univerzitetu), obojica iz Londona i djeca bošnjačkih prognanika, su snage koje nadolaze. Vrijedno bi bilo spomenuti mladu studenticu žurnalistike (zavrsna godina) Melitu Kuburaš iz Oakvilla koja se već pomalo javlja u kanadskim medijima i elektroinžinjera Šaban Šaškina, rodom iz Bosankse Gradiške, koji ostvario visoku poziciju u poznatoj kanadskoj vojnoj firmi ''GM''. Trebalo bi još mnogo prostora nabrojati sve studente, doktore i stomatologe koji imaju svoju praksu, korisne i talentovane ljude, biznismene ali nema se toliko prostora.

Od kulturnjaka u Torontu djeluje sarajevski glumac Jasmin Geljo (Mima Šiš iz Audicije), poznat po kanadskoj verziji Audicije (Audition) i nekoliko uloga u američkim filmovima (Marko ''Assault on Precinct 13'', Ryjkin u ''Cube Zero'', vozač u ''Beyond Borders'' i td) koji ovih dana (14.maja 2005) u Torontu organizuje omladinsko veče ''Bosnian Party''. Tu je i Emir Geljo, diplomirani scenograf iz Sarajeva, koji još prije pet godina u Torontu (u prostorijama Bošnjačkog islamskog centra GHB) sa amaterskim glumcima osnovao Bosnian-Canadian Chamber Theatre ''KaraÄ‘oz'' koji muzičku komediju Alije Nametka ''Omer za naćvama'' izveo jedanaest puta (nažalost ni ovog više nema). Poznati novinar Izet Žiško je takoÄ‘er u Ontariju, ali rijetko piše. Nekoliko pisaca i profesionalnih političara je tu, ali ni za njih se ne čuje. Mnogo je pjevača i sportista takoÄ‘er.

 

3. 8. Kongres Bošnjaka Sjeverne Amerike, ogranak za Kanadu

 

Kongres Bošnjaka Sjeverne Amerike, ogranak za Kanadu artikulira i predstavlja bošnjačke interese te promovira pozitivne aspekte bošnjačkog kulturnog, historijskog, etničkog i vjerskog nasljeÄ‘a, bošnjačke etike i bošnjačkih vrijednosti. Istovrmeno Kongres se zalaže za demokratsku, jedinstvenu i prosperitetnu BiH u kojoj će svi konstitutivni narodi i graÄ‘ani živjeti u miru i ravnopravnosti, te za otvoreno civilno društvo.Organizovanje Kongresa je važan korak u procesu okupljanja i organizovanja kanadskih Bošnjaka. Kongres je pokazao da je došlo vrijeme da  kanadski Bošnjaci odrede svoje potrebe i ciljeve u procesu očuvanja i jačanja njihove nacionalne i patriotske svijesti u kanadskom Kulturnom mozaiku. Putem Kongresa kanadski Bošnjaci se odupiri decenijama nametanom zaboravu vlastite nacionalne bitnosti i samobitnosti, te definišu svoje vlastito mjesto u kanadskom društvenom sistemu. Kongres je trasirao put oslobaÄ‘anja kanadskih Bošnjaka od kompleksa manje vrijednosti, te trasirao put kanadskim Bošnjacima da odlučuju sami o svojoj sudbini. Pored redovnih aktivnosti na planu lobiranja za bošnjački i bh interes, predstavljanja bošnjačkih i bh vrijednosti u kanadskom društvu, Kongres je posebno bio aktivan u sljedečem:

Kongres je rekao ne fondaciji "The Trillium Foundation" Toronto zbog sramane donacije u iznosu od 75.000 dolara ÄŒetničkom ravnogorskom pokretu Kanada, koji je od tih sredstava izgradio bistu Draže Mihajlovića u njegovoj prirodnoj veličini, Kongres je rekao ne najmultikulturalnijem univerzitetu u svijetu, Univerzitetu Ottawa, Kanada, koji je pokušao formirati mirovne studije na etnički očišÄ‡enom univezitetu u Banja Luci,  Kongres je pozvao UN i druge meÄ‘unarodne organizacije da ispitaju odgovornost kanadskog generala Lewisa MacKenzia za vrijeme njegove misije u BiH, Kongres je rekao ne kanadskoj novinarki Diani Jonstone koja je u svojim sramnim kolumnama negirala agresiju i genocid u BiH, Kongres je zahtijevao od svih sredstava informisanja Kanade da upotrebljavaju ime Bošnjak, a ne vjersku odrednicu musliman, te da upotrebljavaju stvarne nazive države BiH i njenih entiteta, lobiranjem Kongresa, po prvi put u bošnjačkoj i bh. historiji, bosanski jezik je priznat kao World Heritage Language u Kanadi, Kongres je formirao po prvi put u historiji bošnjačke i bh dijaspore, Klub prijatelja BiH u kanadskom parlamentu, sastavljen od najistaknutijih članova kanadskog parlamenta, Kongres je poslao  pisama svim članovima kanadskog parlamenata  u kome traži od istih usvajanje posebnih izjava povodom 10.godišnjice srebreničke tragedije, delegacija Kongres je primljena kod svih važnijih političkih subjekata Kanade. Od akcija Kongresa posebno ističemo manifestaciju Never Again, povodom desetogodišnjice agresije na BiH na kojoj su u jednoj od najvećih univerzitetskih sala na Univerzitetu u Torontu, pred više hiljada Bošnjaka, Bosanaca i Hercegovaca i KanaÄ‘ana, najistaknutija svijetska pera govorili o BiH. Bili su tu David Rief, Susan Sontag, Peter Moss, Amila Buturević, Thomas Coshman, Stjepan Meštrović, Gordana Knežević, Emran Qureshy, Nader Hashemy, Mujeeb Khan, Richard Hobrooke, James Rubin, Christian Amanpour, i drugi. Najveći uspjeh Kongresa  je u tome što su kroz isti Bošnjaci u Kanadi imali priliku da se oslobode kompleksa nepovjerenja u vlastite snage i straha od drugih. Prije formiranja Kongresa za Bošnjake u Kanadi se jedva znalo. Sada kanadski Bošnjaci sve više postaju respektabilna snaga. Kongres je izlobirao usvajanje Izjave u Kanadskom parlamentu povodom 10. godišnjice genocida u Srebrenici, te posebne Izjave Parlamenta o potrebi izmjena Dejteonskog ugovora.

Genocid, je dakle riječ kojom Kanadski parlament  naziva politiku agresije i etničkog čišÄ‡enja izvršenu od strane srpskih snaga u Bosni i Hercegovini u periodu od 1992. do 1995 godine. Nadalje se navodi da je politika agresije i etničkog čišÄ‡enja izvršena od strane snaga bosanskih Srba uz direktnu podršku vlasti Savezne Republike Jugoslavije (Srbije i Crne Gore), dovela do progona preko 2 miliona ljudi, oko 200 hiljada ubijenih, na desetine hiljada silovanih ili na druge načine mučenih, te do stalnog granatiranja i snajperskih napada nedužnih civila Sarajeva i drugih urbanih centara. Prisjećajući se žrtava Srebrenice, Parlament  napominje da svijet  nije zaboravio šta se dogodilo u Bosni i Hercegovini niti 10 godina poslije rata i šalje jasnu poruku da zločin mora biti kažnjen te da će Kanada  nastaviti podržavati nezavisnost i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine.
Usvajanjem Izjave prije obilježavanja deseto godišnjice genocida u Srebrenici, Parlament odaje duboku počast svim žrtvama agresije i genocida u Bosni i Hercegovini. TakoÄ‘er odaje svoju počast stranim državljanima, uključujući i kanadske, koji su radeći u mirovnoj misiji u BiH dali svoje živote. Parlament poručuje Ujedinjenim nacijama i njenim članicam da bi zbog svog neodlučnog i neblagovremenog djelovanja trebale dijeliti odgovornost zbog dopuštanja masakra u Srebrenici i genocida u BiH. Nacionalni je interes Kanade da sve osobe odgovorne za ratni zločin, genocid i zločin protiv čovječnosti snose odgovornost za svoje postupke i budu privedene pred lice pravde, pri čemu se pozivaju sve zemlje na obaveznu suradnju sa MeÄ‘unarodnim sudom za ratne zločine u Hagu.
Veliki uspjeh KBSA u 2005. godini predstavlja i Deklaracija i Apel KBSA za ustavne promjene u BiH. Radeći na Deklaraciji i Apelu Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike zajedno sa jednim brojem istaknutih naučnih, kulturnih i političkih radnika u BiH, SAD i Kanadi (da spomenem samo neke: prof dr. Ferid Muhić, prof. dr. Mustafa Tanović, prof. dr. Rizo Dzafić, Aid Kurtović, Azem i Nadira Vllasi, dr. Mirsad Mujović, Muhamed Jusić, dr. Sead Avdić, Isnam Taljić, Fatmir Alispahić, Emir Zlatar, Fuad Džidić, Muhamed Šaćirbey, dr. Nedzib Šaćirbey, mr. Nedžad Grabus, mr. Mujko Erović, dr. Senad Agić, mr. Bajram Mulić, prof. dr. Francis Boyle, te Hon. Jean Augustine, Rahim Jaffer, Hon. Jack Austin, članovi Kanadskog parlamenta), stalno se postavljalo pitanje: u čemu je osnovni smisao rada Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike na Deklaraciji i Apelu za promjene Ustava BiH? Odgovor je u sljedećem:
Prošlo je deset godina od završetka agresije i genocida u BiH, a posljedice rata nastavljaju i danas da utiču na živote graÄ‘ana i naroda u BiH. Ogromna ljudska stradanja su nepovratna. MeÄ‘utim i druge posljedice rata nastavljaju da djeluju negativno i umnogome otežavaju živote ljudima u BiH. Subjektivne prepreke, kao što su: nepovjerenje, razočaranje, povrijeÄ‘enost, bijes, osjećaj nemoči i beznaÄ‘a onemogućavaju napredak u ekonomskoj, politčkoj, kulturnoj, pravnoj, bezbjednosnoj i kulturnoj sveri. Kako kaže prva rečenica preambule ustava UNESCO-a, pošto ratovi započinju u ljudskim umovima, upravo u njih treba ugraditi ideju mira. Kongres Bošnjaka Sjeverne Amerike želi Deklaracijom i Apelom za promjene Ustava podsjetiti ljudi na ideju pravednog mira.
Za istinski i trajni mir sam potpis na mirovnom ugovoru nije dovoljan. On takoÄ‘er zahtijeva kulturu mira, to jest, obuhvatan, široko društveno podržan sistem vrijednosti, uvjerenja i stavova, čije bi meÄ‘udejstvo i uticaj u društvu i na društvo usmjeravalo graÄ‘ane i narode BiH da u svojim svakodnevnim životima vide mir kao vrhunsku vrijednost, te da žele, teže i zalažu se za mir. Kongres Bošnjaka Sjeverne Amerike smatra da se to ne može postići postojećim Ustavom.
Mirovni sporazum sam po sebi ne može dovesti do istinskog mira.On je samo novi skup mogučnosti koje su promijenljivog karaktera. Tu je prema Kongresu Bošnjaka Sjeverne Amerike osnovno uporište za promjenu Ustava. 
Da bi omogučili skupljanje sredstava za Tužbu meÄ‘u graÄ‘anima BiH koji žive u Sjevernoj Americi, KBSA je podrzao formiranje Agenciju Odgovor na genocid. Cilj formiranja Agencije je obezbjeÄ‘ivanje materjalnih sredstava i drugih pretpostavki za voÄ‘enje i okončanje sudskog spora pred MeÄ‘unarodnim sudom pravde u Hagu,a po Tužbi BiH protiv bivše SFRJ, odnosno države Srbije i Crne Gore, a radi utvrÄ‘ivanja istine o stradanjima graÄ‘ana i naroda BiH u minulom ratu i postizanju pravde radi pomirenja. Tužba je podnesena prije 1993. godine, od strane legitimne vlasti Republike BiH, vjerujući u snagu meÄ‘unarodnog prava, visoke pravne i moralne standarde za koje se zalaže meÄ‘unarodna zajednica i zatražila da se osudi genocid koji se dogodio na tlu BiH, te da se krivci kazne kako se više nigdje i nikada ne bi ponovilo. Jedino na ovaj način se mogu izbječi politikantske i dnevno političke manipulacije dogaÄ‘ajima iz prošlosti BiH. Nepristrasnom utvrÄ‘ivanju istine suprostavljaju se samo oni koji su svijesni svoje odgovornosti za stradanja BiH i njenih graÄ‘ana i naroda.

U agresiji i genocidu je stradalo bh. društvo, kao supstrat iznad vjerskih društava u Bosni i Hercegovini. Stradala je i bosanska država. To nadnacionalno, bosansko društvo nije propalo ni tokom osmanske, niti tokom austrougarske vladavine. Ni jedna od dvije Jugoslavije nije uništila to društvo, koje je sad na umoru. Stradalo je obrazovanje, djeca su razdvojena na nastavi, po programima, samim tim im se razdvaja sudbina što je  klica početka kraja bh. društva.  Mi nismo samo muslimani. To je bitan dio našeg identiteta, ali ne i jedini. Mi smo u isto vrijeme i Evropljani, zatim južni Evropljani, Balkanci u najljepšem smislu te rijeći, pa smo i muslimani.  Totalno Bošnjaštvo ne moze biti jedini politički identitet u BiH. Dešava se podjela unutar Bošnjaka na populaciju u dijaspori i populaciju u zemlji.
Sve više se ova dva pola  udaljavaju. Unutar te podjele dijaspora je podjeljena geografskim uvjetima. Velika je razlika izmeÄ‘u dijaspore u Evropi, Australiji i Sjevernoj Americi. Postoji razlika unutrar svake dijapsore na starosjedioce, gastarbjatere i izbjeglice. Bošnjaci u matici su se isuviše istrošili i materijalno i fizički za unaprjeÄ‘enje i vlastiti oporavak, te samo aktivnijim ulaskom dijaspore u sve tokove života i rada u BiH može donijeti prekretnicu za bolji start u narednom periodu. Kombinacija izlaska istine i pravde o zločinu u BiH sa  investicionim, političkim i kulturnim angažovanjem dijaspore u BiH, može spriječiti nazadovanje bh društva i države. Uspavanost u procesu odbrane i jačanja bošnjačke nacionalne političke ideje, ideje iznevjerene od pojedinih lidera koji nisu u sadašnjem trenutku dostojni da nose teret i značaj plemenitosti iste, produkuje se bošnjačka podjela unutar trečeg bh entiteta - dijaspore. Prije razriješenje Republike Srpske mi moramo riješiti problem trečeg entiteta - dijaspore. U sudaru civilizacija, bošnjačko biče iako reprezentovano malom bošnjačkom populacijom, ima šta pounuditi. U toj ponudi, zaboravnost bošnjačkih heroja, koja se reflektuje negativno na bošnjačku nacionalnu politicku ideju ili na sve tri komponente bošnjačkog nacionalnog biča - vjeru, naciju i patriotizam, posebno se prelama preko dijaspore, koja se se želi suprostaviti tome vlastitom akcijom. KBSA svojom vlastitom transformacijom i reorganizacijom treba ponuditi snagu argumenta, snagu koja je bila karatkteristična za nas Bošnjaka prije mnogih drugih, sada razvijenijih nacija, u smislu institucionaliziranje odnosa dijaspore i matice u procesu jacanja bošnjačke nacionalne politicke ideje,  sto će omogučiti izlazak Bošnjaka i medijske i svake druge blokade. Sve ovo nabrojano traži reformu sadašnjeg KBSA, produkciju KBSA kao stvarne krovne organizacije Bošnjaka, koja će objedinjavati: duhovnu, političku, lobističku, kulturnu, izdavačku, naučnu, ekonomsku, humanitarnu u omladinsku dimenziju. S druge strane to traži rad na produkciji svijetskig kongresa Bošnjaka, koji će navedene bošnjačke dimenzije oblikovati i ivezati na nivou svijeta. U tom smislu predstojeći Susreti Bošnjaka Sjeverne Amerike i Skupština KBSA u Cikagu, kada čemo proslaviti veliki jubilej 100 godina od formirtanja prve bošnjačke organiyacije u Sjevernoj Americi, imaće veliki značaj za dalji razvoj ideje KBSA.

 

3. 9. ZAKLJUÄŒAK

 

Bošnjačka politička dijaspora u Kanadi nije bila takvog obima i takve snage da bi preuzela ulogu predvoditeljskog ili oblikujućeg činioca bošnjačkog biča kanadskih Bošnjaka. Intelektualno malobrojna i nepovezana politički i nacionalno dezorijentirana, opterečena paradigmima i rješenjima koja su povijesno već bila prevaziÄ‘ena, bez institucionalnih oblika življenja i djelovanja i bez institucionalne potpore i zaštite, kanadska bošnjačka dijaspora se borila za goli fizički opstanak. Njena upučenost na znatno brojniju, stariju, ustrojeniju i bogatiju srpsku i hrvatsku diasporu bila je činjenica povjesne zbiljnosti i nužnožnosti, iz kojih su se izvodila dodatna cijepanja i podvajanja. I pored toga kanadski Bošnjaci prvo putem vjerskog organizovanja, a zatim putem nacionalno patritskog organizovanja oličenog u Kongresu Bošnjaka Sjeverne Amerike, ogranak za Kanadu {Kongres}, uspjevaju izraziti vlastitost, dići glas u obranu svoje skupnosti, časti i duhovnosti.

Do zbijanja kanadskih Bošnjaka i njihovog početnog ukrupnjavanja, posebno do iskazivanja njihovog političkog i jasnijeg nacionalnog gledišta dolazi sa formiranjem Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike, ogranak za Kanadu, pod vodstvom profesora Emira Ramića. Kongres nije govorio u ime svih kanadskih Bošnjaka, ali  se trudio da sve što piše i radi odgovara interesima Bošnjaka u Kanadi i interesima države BiH. Dokazjući da islam nije uzrok kulturne i ekonomske stagnacije Bošnjaka, već diskriminatorska politika prema Bošnjacima u BiH, Kongres započinje proces nacionalnog i državotvonog oslobaÄ‘anja Kanadskih Bošnjaka. U tom procesu posebna pažnja se poklanja cjelovitoj, samostalnoj, demokratskoj, neovisnoj BiH, koju čuvaju i svijedoče Bošnjaci. Bošnjaci su čuvari bosanskog poslanja. Za Kongres Bošnjaštvo je više od regionalnog osječaja, više od geografskog pojma, više od kulturno-historijske posebnosti, mada u sebi ovo sve obuhvata. Bošnjaštvo za Kongres je stvarna i jedina nacionalna identifikacija. Kongres se zalaže za samostalnu BiH, te za ravnopravnost, toleranciju i demokraciju svih bosanskih faktora. Iz toga proizilazi Bošnjaštvo kao temeljna i najvrijednija karakteristika Bosne. U svojim dokumentima Kongres jasno kaže: "BiH je nedjeljiva povijesna i politička cjelina, a bošnjaštvo je naše jedino nacionalno obilježje".

Kongres je pokušao artikulirati proces razumjevanja bošnjačke vlastitosti i posebnosti. Pri tome posebno se ističe nedostatak unutar bošnjačkih intelektualnih snaga koje bi u jednom nacrtu odredile načela bošnjačke opstojnosti - nacionalni program. U tom programu Kongres smatra važnim tri stvari, Prvo, Bošnjaci su svoj nacionalni položaj uvijek razumjevali u dijalektičkom odnosu s bosanskom posredovanošÄu. Drugo, i u najtežim momentima za vlastitu opstojnost, Bošnjaci  ne napuštaju  ideju Bosne, kao multidimenzionalne višesložne vjerske, kulturne, nacionalne, i civilizacijske zajednice. Treče, Bošnjaci nikada nisu, s obzirom na narav njihove bosanske ukorijenjenosti pristajali uz ideju nacionalnog ekskluzivizma i produkciji Bosne kao jednonacionalne države. Bošnjački krugovi vrijednosti su vjera, nacija, država.    

Poslije agresije na BiH i genocida nad Bošnjacima analize bošnjačkog stanja još nema. Bošnjaci još nisu unutar sebe demokratizovani prema zapadnim načelima, niti moralno ustrojeni prema islamskim načelima. Danas bošnjačko biče opstoji na načelu odanosti pojedincima, a pojedinci ili uske interesne grupe nisu, niti mogu biti osnov jednog društva, jednog naroda, jedne države.

Preduvjet za biološki, ekonomski i teritorijalni oporavak Bošnjaka, Kongres vidi u jačanju bošnjačke svijesti i duha. Agresija i genocid nisu uništili duh Bošnjacima, ali taj duh još nije postao bošnjački duh. Nizak nivo nacionalne i državotvorne svijesti ni danas se nije značajno popravio Kongres če istrajati na planu bošnjačke samospoznaje, jer znanje sebe znači i znanje drugog, razlučivanje prijatelja od neprijatelja, svoga dobra od tuÄ‘eg zla.

Polazeći od konstatacije o nedostatku intelektualnog ustroja bošnjačke politike, što se ogleda u političkoj nedjelotvornosti, izostanku predviÄ‘anja budučih zbivanja i poduzimanju vlastitih koraka, što direktno utiće na nedovoljnost razvijenosti bošnjačke nacionalno političke samosvijeti i samouvjerenosti, Kongres Bošnjaka Sjeverne Amerike, u cilju potrebitosti demokratizacije bošnjačke nacije, predlaže produkciju analize bošnjačkog stanja.

Osnovne odrednice unutarbošnjačke analize ili analize bošnjačkog stanja su:

1. Evropa se nije ujedinila na kršÄanstvu kao svjetonazoru i ideologiji, već kao zajednica slobodnih naroda, kultura i pojedinaca, bez granica, mitova i predrasuda prema različitostima.

2. Bosasnko okruženje je i dalje ostalo protubosanski, protubošnjački i protuislamski. To okruženje čine Srbi i Hrvati sa svojim velikonacionalnim i velikodržavnim nacrtima.

3.Svijest o okrenutosti sebi, svojoj jezgri, Bošnjaci ni nakon agredsije i genocida nisu na skupnoj razini dosegli. Okrenutost izvanjskom još je preovlaÄ‘ujuća.

4. Nakon agresije i genocida, Bošnjaci su se našli u situaciji da mogu sami bez pritiska velikih sila i svijeta donijeti sudbonosne odluke o svojoj budučnosti. To za nas prestavlja problem, jer u dugom vremenu neko drugi  je odlučivao o državi Bošnjaka.  Svijet je već rekao svoje: Postojeće stanje u Bosni i Hercegovini je neodrživo jer je država nefunkcionalna.  Osnova za postojeći nefunkcionalni ustav (Dayton-ski ustav) je internacionalni ugovor (Pariški sporazum) koji je rezultat agresije i genocida, koji nikada nije ratifikovan od strane žrtve (Republike BiH), tako da je Ustav Republike BiH još uvijek zakonit (legalan) i samo suspendovan. 

Svijet je jasno definisano koja je strana žrtva agresije i genocida i koja je strana agresor i počinilac genocida.   Daytonski ustav proglašen od “svijeta” nefunkcionalnim, a Ustav Republike BiH je samo suspendovan. Bez Daytonskog ustava nema “Republike Srpske”. U Republici Bosni i Hercegovini nema “Republike Srpske”. Venecijska komisija proglasava nefunkcionalnim Daytonski ustav a time i “Republiku Srpsku”.  Venecijska komisija, Evropa, Amerika i svijet, ne mogu ukinuti “Republiku Srpsku” jer na to nemaju pravo bez zhtjeva Bošnjaka kao žrtve agresije i genocida.
Americki kongres je usvojio rezolucije o genocidu povodom desetogodišnjice zločina u Srebrenici i još jednom potvrdio ko je žrtva, a ko agresor i počinilac zločina genocida  u Bosni i Hercegovini. Evropa i Amerika donose preporuke da se promjene Daytonskog ustava vode u pravcu da Bosna i Hercegovina bude jedinstvena država bez etničke ili bilo koje druge podjele, da se ukine “Republika Srpska”.
Haški tribunal donosi oslobaÄ‘ajuću presudu za komandanta Armije Republike BiH i time svijet još jednom potvrÄ‘uje legalnost Republike BiH.
Nema više vojne prijetnje iz Srbije, u uslovima gdje je Srbija vojno poražena.  Srbija je suočena i sa tužbom na Internacionalnom sudu pravde za agresiju i genocid u Bosni i Hercegovini.  Genocid je već dokumetovan punovažnim presudama pojedincima na Haškom tribunalu.  Srbija je prisiljena da sama sudi nekim od zločinaca Srebreničkog genocida.
Nema niti vojne prijetnje iz Hrvatske.  Danas, na čelu Hrvatske je vlada koja podržava jedinstvenu Bosnu i Hercegovinu.
Bošnjaci imaju punu slobodu ne samo da diktiraju uslove svoje budučnosti.
Bošnjaci će dobiti maksimum od svojih zahtjeva, tako da nikada više ne mogu reći kako je ono u čemu će se naći u budučnosti bilo rezultat agresije i genocida ili volja svijeta.  Bošnjaci su šrtve genocida i njihova prava će se ostvariti putem mehanizma potpune slobode u pregovorima. To je jedini način da Amerika i Evropa i  svijet saperu svoju odgovornost za genocid u Bosni i Hercegovini.
U dugoj istoriji jedan narod nije imao tako povoljne uslove kao što sada imaju Bošnjaci. Sličnu podršku od Amerike su imali i imaju samo još Jevreji zbog genocida u Drugom Svjetskom ratu. Ako je zahtjev Republika Bosna i Hercegovina, Bošnjaci će je dobiti, kao što su Jevreji dobili Izrael.  A Bošnajci i tu imaju prednost jer bi tražili državu koja im je oteta kao rezultat genocida i agresije, a ne na račun nekog drugog naroda i tuÄ‘e teritorije.
Šta je to Bošnjački projekat za Bosnu i Hercegovinu. Mi znamo šta je to što hoće oni koji počiniće agresiju i genocid.  Oni hoće etničku državu u podjeljenoj Bosni i Hercegovini sa pravom na otcjepljenje, što nikada neće ostvariti.  Hrvati hoće jedinstvenu državu Bosnu i Hercegovinu, jer samo tako mogu obezbjediti povratak suvereniteta kojeg su imali u Republici BiH.

Šta je to što hoće Bošnjaci? U cilju odgovra na pitanje čime su Bošnjaci izašli ispod agresije i kakvo je njihova stanje danas, Kongres Bošnjaka Sjeverne Amerike prerdlaže

- na polju dijaspore, formiranje svjetskog kongresa Bošnjaka i produkciju odjeljenja Kulturne zajednice Bošnjaka Preporod i odjeljenja Matice Bošnjaka, najmanje po jedno odjeljenje u Sjevernoj Americi, Australiji i Evropi.

- na polju matice, organizovanje novog bošnjačkog sabora u Sarajevu koji će produkovati bošnjačku nacionalnu ninstituciju za izradu bošnjačkog nacionalnog programa.

 

4. BUDUĆNOST KANADSKIH BOŠNJAKA

Tokom stogodišnje evolucije preko različitih oblika bošnjačkog organizovanja  kroz očuvanje, jačanje i prezentiranje svih vrijednosti bošnjačkog nacionalnog bića na najbolji način su kanadski Bosnjaci  bili ambasadori vrijednosti, dometa i dostignuća Bošnjaka i bošnjaštva. Istovremeno su promovirali pozitvni oblik asimilacije, to jest stepen uklopljena bošnjačke zajednice u kanadski kulturni mozaik. Kanadski Bosnjaci su svojim djelovanjem jasno pokazali još jednu vrijednost bošnjačke dijaspore, kroz cijelo proteklo stolječe kanadski Bosnjaci su ostali vjerni jedinstvenoj, nezavisnoj, demokratskoj, tolerantnoj državi BiH i otvorenom, slobodnom civilnom društvu, u kojima svaki narod i graÄ‘anin uživa jednakopravnost, mir, slobodu.  Oni su  svojim djelovanjem širili istinu o dogaÄ‘ajima u BiH tokom posljednje decenije 20. vijeka u ime postizanja pravde za sve žrtve agresije i genocida, tih strašnih zločina protov čovjećnosti, mira i slobode u Evropi i svijetu. Jer bez pravde, istine i kažnjavanja produkatora i realizatora zločina nema istinskog pomirenja meÄ‘u narodima i ljudima u BiH.

Na temeljima dostignuća generacija koje su prošle kroz rad i aktivnost kanadskih bosnjackih organizacija, koje su znale da se uklope u kanadski kulturni mozaik, a da istovremeno očuvaju i jačaju bošnjačke nacionalne osobenosti i vrijednosti, treba se okrenuti u procese transformacije i reorganizacije svih bošnjačkih inistitucija i organizacija. Bez svijesti o pripadnosti bošnjačkom etnosu svaki pojedinac po dolasku u kanadski kulturni mozaik nalazi se  pred iskušenjem gubitka svoga nacionalnog identiteta što ima višestruke negativne ljudske i egzistencijalne reperkusije. Svijest o nacionalnoj posebnosti, Bošnjake motivira da se udruže i izgrade nacionalne institucije koje će čuvati i jačati zajedničke vrijednosti: vjeru, jezik, tradiciju, običaje i kulturu.

Kanadski Bošnjaci još nemaju odgovore na osnovna pitanja bošnjačke egzistencije, bošnjčke bitnosti i bitisanosti.

 

Kanadski Bošnjaci nemaju još odgovora na pitanja:

Koliko postojeće bošnjačke institucije  štite i unaprijeÄ‘uju bošnjačke vrijednosti i posebnosti u Kanadi?

Koliko procenata Bošnjaka aktivno participira u izgradnji i unaprijeÄ‘enju nacionalnih, vjerskih i patriotskih institucija?

Kojim metodama, sadržajima i aktivnostima animirati Bošnjake za rad u nacionalnim, vjerskim i patriotskim institucijama dijaspore, posebno mlade, inteligenciju i žene?

Koliko je bošnjačka nacionalna zajednica u Kanadi spremna da pored očuvanja bošnjačkog nacionalnog identiteta poradi i na promoviranju osnovne bosanskohercegovačke vrijednosti - multikulturnog, multivjerskog i multinacionalnog društva i države u BiH?

Može li Bošnjačka zajednica u Kanadi, izbjeći zamke getoizacije i zatvaranju u samu sebe, najprije kroz otvaranje prema drugim nacionalnim zajednicama, prvenstveno onim koji pored Bošnjake čine i znaće BiH, bez obzira na traumatične i tragične posljedice iz prošlosti.

Odgovori na gornja pitanja će trasirati budučnost bošnjačkih nacionalnih organizacija u Kanadi. Bez svijesti o pripadnosti bošnjačkom etnosu, Bošnjaci se nalaze pred velikim iskušenjem gubitka svoga identiteta. Bez identiteta Bošnjaci su bezlična amorfna masa koju svako može oblikovati po svome nahoÄ‘enju, po svojim potrebama i ciljevima, po svojim interesima. 

Gubici Bošnjaka tokom agresije i genocida su 10% populacije, polovina preostalog stanovništva je protjerana iz vlastite zemlje diljem svijeta, a ostatak se nalazi na četvrtini teritorije BiH. Veliki dijelovi bošnjačkog naroda, od kojih je Sandžak najveća grupacija su u nezavidnom političkom, ekonomskom i kulturnom položaju i okruženju, bez mogučnosti neposredne povezanosti s maticom zemljom i narodom. Razorenost bošnjačkih materjalnih dobara je ogromna.

Preduvjet za biološki, ekonomski i teritorijalni oporavak Bošnjaka jeste jačanje njihove svijesti i duha.

Unutar bošnjačkog naroda nema intelektualne snage koja bi odredila osnovna načela bošnjačke opstojnosti, strategiju nacionalnog razvoja na bazi realne analize nacionalnog stanja. Razlog za to je nedostatak prostora za razvoj  kulture tolerancije i dijaloga unutar kojih neslaganja ideja neznaće lična neslaganja. Bošnjacima treba uvezanost na principu jednakih mogučnosti za sve. Bošnjaci su čuvari bosanskog poslanja. Bošnjaštvo je više od regionalnog osječaja, više od geografskog pojma, više od kulturno historijske posebnosti, mada u sebi ovo sve obuhvata. Bošnjaštvo je stvarna i jedina nacionalna identifikacija. Bošnjaštvo je temeljna karakteristika ideje Bosne i bosanskog duha.

U procesu artikuliranja bošnjačke vlastitosti i posebnosti posebno se istiće nedostatak bošnjačkih intelektualnih snaga koje bi u jednom nacrtu odredili načela bošnjačke opstojnosti. U istom procesu artikuliranja bošnjačkih vrijednosti nedostaje i političko kulturni prostor unutar koga će se precizirati nacionalni položaj Bošnjaka kroz dijalektičko bosasnkohercegovačko posredovanje, kroz prihvatanje višesložene BiH države i društva, kroz odbacivanje jednodimezionalne BiH države i društva.

Bošnjaci nemaju analizu bošnjačkog stanja.Oni nisu još unutar sebe demokratizovani prema zapadnim načelima, niti moralno ustrojeni prema islamskim moralnim načelima. Danas bošnjačko biče opstoji na načelu odanosti pojedincu ili uskoj interesnoj grupi, a pojedinci i uske interesne grupe nisu, niti mogu biti osnov društva, države, naroda, nacije. Energija koja je unutar Bošnjaka osloboÄ‘ena u agresiji i genocidu, nije prešla u kvalitativno novo stanje. Ta energija nije zadobila novi oblik, život se nije poboljšao, nadanja nisu ostvarena, realnost je nadjačala iluzije, a energija se raspršila. Bošnjačko stanje nikada nije bilo teže, mada bošnjački položaj nikada nije bio bolji. Taj odnos izmeÄ‘u sjajnog položaja i katastrofalnog stanja osnov je svakog budućeg bošnjačkog rada. ÄŒesto izricana konstatacija da su Bošnjaci danas prvi put samostalan i slobodan narod,  izgleda kao fraza. Sloboda i samostalnost omogučuju jedno novo bošnjačko definiranje sebe, a ne redefiniranje naslijeÄ‘enog. Definiranje prije svega, zato što su sva dosadašnja odreÄ‘enja bila ili iznuÄ‘ena sa strane, ili mimikrijska, ili ideološka, a u najmanju ruku su bila situaciona reagiranja. Pred Bošnjacima je danas novo nacionalno, duhovno i kulturološko samoodreÄ‘enje.

Šta je bošnjaštvo, da li je to etnička, nacionalna ili politička kategorija, ili sve to skupa? Da li su Bošnjaci samo muslimani, kako to mi danas mislimo i pronosimo? Da li je izvršena renominacija Musliman u Bošnjak samo promjena imena ili osnaženje starog političkog stava o autonomiji Bosne?  Sadržaj pojma Bošnjak očito znanstveno nije definiran. To su pitanja na koja nema odgovora u matici.

Snaga  bošnjačke nacije  jeste  u kritičkoj samorefleksiji. Istina, samo onaj ko jeste, a Bošnjaci danas jesu, to sebi može priuštiti. Bez obzira na navedeni povoljan položaj, takvog toka svijesti unutar Bošnjaka nema. Naprotiv, ima previše romanticizma, samoglorifikacije, nadmenosti i osječaja vlastite superiornosti. Smjeravanje dobrog položaja i lošeg stanja Bošnjaka jeste neminovno u što skorijoj budučnosti. Za dostizanje tog cilja  dovoljno je prihvatiti načela političkog liberalizma, izvršiti demokratizaciju društva i individualizaciju njegovih nosioca, gdje u otvorenoj i fer konkurenciji na povijesnu scenu mogu doći snage koje sve postižu radom i kvalitetom, a ne rodbinskim ili klanovskim vezama.  To bi značilo prestrukturiranje bošnjačkog društva i imanentnih mu mjerila vrijednosti kao načina oslobaÄ‘anja i izranjanja novih energija. Pretpostavka svega je demokratizacija bošnjačke nacije i društva, individualna inicijativa, sloboda, vladavina prava, ali i obaveze, uspostava pravnog okvira djelovanja koji omogučuju promociju rada i kvaliteta, poduzetništva i trajnih vrijednosti.

 

Polazeći od nedostatka intelektualnog ustroja bošnjačke politike, što se ogleda u političkoj nedjelotvornosti, izostanku predviÄ‘anja budučih zbivanja i poduzimanju vlastitih koraka, što direktno utiće na nedovoljnost razvijenosti bošnjačke nacionalno političke samosvijeti i samouvjerenosti kanadski Bosnjaci, u cilju demokratizacije bošnjačke nacije, trebaju  poraditi na  analizi bošnjačkog stanja.

Osnovne odrednice  analize bošnjačkog stanja su:

1. Evropa se nije ujedinila na kršÄanstvu kao svjetonazoru i ideologiji, već kao zajednica slobodnih naroda, kultura i pojedinaca, bez granica, mitova i predrasuda prema različitostima.

2. U takvoj Evropi bosansko okruženje je i dalje ostalo protubosanski, protubošnjački i protuislamski. To okruženje čine Srbi i Hrvati sa svojim velikonacionalnim i velikodržavnim nacrtima.

3.Svijest o okrenutosti sebi, svojoj jezgri, Bošnjaci ni nakon agredsije i genocida nisu na skupnoj razini dosegli. Okrenutost izvanjskom još je preovlaÄ‘ujuća.

4. Nakon agresije i genocida, Bošnjaci su se našli u situaciji da mogu sami bez pritiska velikih sila i svijeta donijeti sudbonosne odluke o svojoj budučnosti. To za njih prestavlja problem, jer u dugom vremenu neko drugi  je odlučivao o državi Bošnjaka.

Svijet je već rekao svoje: Postojeće stanje u Bosni i Hercegovini je neodrživo jer je država nefunkcionalna.  Osnova za postojeći nefunkcionalni Dejtonski ustav je internacionalni ugovor (Pariški sporazum) koji je rezultat agresije i genocida, koji nikada nije ratifikovan od strane žrtve (Republike BiH), tako da je Ustav Republike BiH još uvijek zakonit (legalan) i samo suspendovan. 

Svijet je jasno definisano koja je strana žrtva agresije i genocida i koja je strana agresor i počinilac genocida.   Dejtonski ustav proglašen od “svijeta” nefunkcionalnim, a Ustav Republike BiH je samo suspendovan. Bez Dejtonskog ustava nema “Republike Srpske”. U Republici Bosni i Hercegovini nema “Republike Srpske”. Venecijska komisija proglašava nefunkcionalnim Dejtonski ustav a time i “Republiku Srpsku”.  Venecijska komisija, Evropa, Amerika i svijet, ne mogu ukinuti “Republiku Srpsku” jer na to nemaju pravo bez zahtjeva Bošnjaka kao žrtve agresije i genocida. U dugoj historiji jedan narod nije imao tako povoljne uslove kao što imaju Bošnjaci.