Naučna istraživanja

Nedovrseni mir

NEDOVRŠENI MIR – ZLOČIN GENOCIDA NAD BOŠNJACIMA

 

Institut za zdravstvenu zaštitu u Sarajevu svake sedmice, za vrijeme agresije, genocida i drugih oblika zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, objavljivao je “žrtve rata u BiH” na području općina koje su bile pod kontrolom legalne vlasti međunarodno priznate države Republike Bosne i Hercegovine (61 općina). Institut je januara 1996. Objavio preliminarne podatke o “žrtvama agresije na Bosnu i Hercegovinu” 156.824 ubijena i nestala osoba, a 25. marta 1996. konačni broj svih ubijenih, nestalih i “na drugi način umrlih osoba” -278.800.

 

Prema istraživanjima profesora Ilijasa Bošnjovića i Arifa Smajkića broj ubijenih i na drugi način smrtno nastradalih i nestalih iznosi 258.000, od čega 138.800 Bošnjaka.

Po prof. Muratu Praši, “od bruto manjka (2,07 mln) ubijeno je, smrtno stradalo ili nestalo oko 328 hiljada ljudi”, od čega oko 218.000 Bošnjaka.

 

Vladimir Žerjavić je objavio da je u Bosni i Hercegovini ubijeno 220.000 ljudi, od toga 160.000 Bošnjaka, 30.000 Hrvata i 25.000 Srba.

 

Komisija eksperata Ujedinjenih nacija za istraživanje povreda međunarodnog humanitarnog prava u bivšoj Jugoslaviji (Bassionnijeva komisija) 1995. utvrdila je broj “ubijenih i nestalih” na oko 200.000, a Međunarodni institut za istraživanje mira iz Štokholma 1993. godine na 169.100.

 

U Bosni i Hercegovini  je, prema prof. Herbertu Hirschu (1995), ubijeno „oko 200.000 ljudi“.

 

Prof. Francis Boyl je 1997. godine iznio procjenu od 139.000 smrtno stradalih žrtava.

 

Prema George Kenneyu (1995) broj “smrti vezanih za rat (isključujući prirodne smrti)” iznosi između 25.000 i 60.000.

 

Raju Thomas (1993) iznosi da je broj žrtava u Bosni i Hercegovini između 40.000 i 70.000. 

 

Benjamin A. Valentino između 25.000 i 155.000.

 

Prof. dr. Jean-Paul Sardon je 2001. objavio akademski članak o demografskim promjenama na Balkanu od kraja osamdesetih godina XX stoljeća, u kome je, vršeći procjenu broja žrtava rata u Bosni I Hercegovini, pored ostalog, tvrdio da su “ratovi koji su pratili raspad bivše Jugoslavije” izazvali “stotine hiljada mrtvih”, od čega “200.000-300.000 u Bosni i Hercegovini”, što je, po njemu, predstavljalo 5-7% stanovništva. Pet godina kasnije, 24. marta 2006, Sardon je, svjedočeći u korist Srbije i Crne Gore pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu, a sa osnovnim i glavnim ciljem da umanji broj žrtava genocida u Bosni I Hercegovini, negirao vlastite rezultate istraživanja. Naime, on je tada, na unakrsno ispitivanje Joanne Korner, britanskog advokata iz Londona i člana Pravnog tima Bosne i Hercegovine, izjavio da nije vršio “ni neposrednu, ni posrednu procjenu broja žrtava u ratu koji je bjesnio Bosnom I Hercegovinom između 1992. i 1995.” i priznao da je, u vezi sa njegovom procjenom od 2001. godine o 200.000-300.000 mrtvih u Bosni i Hercegovini, u pitanju navodno greška, te da je “možda to bila lakoumnost” s njegove strane (“... možda sam tada djelovao lakoumno ...”).

 

Noel Malcolm tvrdi da je “ipak, možda najbolji komentar taktike Miloševića i Karadžića, i onoga što su oni postigli u Bosni i Hercegovini više od 150.000 mrtvih, više od 2 milijuna ljudi protjeranih sa svojih ognjišta, popaljena i razorena sela i gradovi, i nekoliko stotina džamija

i crkava namjerno dignutih u zrak”.

 

U BiH je, prema Izvještaju Međunarodne komisije za Balkan (1996), “tokom sukoba 145.000 ljudi ubijeno ili umrlo, 174.000 ranjeno, 2 i po miliona je protjerano, a milion i stotinu hiljada otišlo je u druge zemlje.

 

Po dr. Ivi Goldsteinu (2003) “čini se da je najrealnija procjena da je u čitavom ratu /u Republici Bosni i Hercegovini (do 1995) poginulo oko 215.000 ljudi, od toga oko 160.000 Muslimana – Bošnjaka (8,4% ukupnog broja iz 1991), oko 30.000 Hrvata (4% broja iz 1991) i 28.000 Srba (2,1%)“.

 

“Rat u Jugoslaviji” je, po Bernardu Bruneteau, “donio 250.000 žrtava, od kojih su dvije trećine bili civili i 2,8 miliona izbjeglica i raseljenih osoba”.

 

Prema Rezoluciji Ujedinjenih nacija od novembra 2005. u Bosni i Hercegovini je ubijeno 260.000 ljudi.

 

Godine 1995. Fondacija Carnegie za međunarodni mir i Aspen Institut iz Berlina, zajedno sa nekoliko drugih evropskih i američkih fondacija, 1995. Formirali su sličnu međunarodnu komisiju pod nazivom “MEĐUNARODNA KOMISIJA ZA BALKAN“, sa sjedištem u Berlinu. Mandat Komisije je bio “da izradi izvještaj o situaciji na Balkanu i formulira dugoročne mjere koje bi mogle pridonijeti uspostavi trajnog mira na tom području“. Institucije koje su finansirale ovaj projekat “to su potakle zato što su bile uvjerene da su postojeće poteškoće i prevladavajući mentalitet na Balkanu trajna prijetnja miru, užasavajući primjer netolerancije i sramota za Evropu. RezultatI projekta ‘Ljudski gubici u Bosni i Hercegovini ’91-95’”, po kojima je “ubijeno i nestalo 97.207 ljudi”, od čega 39.684 civila i 57.523 vojnika.

 

Rony Blum, Gregory H. Stanton, Shira Sagi i Elihu D. Richter, na osnovu međunarodnopravne literature, saopćenja za javnost Ujedinjenih nacija i podataka Amnesty Internationala i Human Rights Watcha, tvrde (2007) da je u Bosni u periodu od 1991. do 1995. izvršen genocid, u kojem je ubijeno 200.000 ljudi

 

Prema United Human Rights Council Srbi su u Republici Bosni i Hercegovini u periodu 1992-1995. izvršili genocide nad muslimanima, pri čemu je sistematski ubijeno preko 200.000 muslimanskih civila.

 

Očigledno je da se, prema navedenim rezultatima istraživanja, procjene o broju žrtava u Bosni, uglavnom ubijenih, kreću u rasponu od izuzetno niskih – 25.000, pa sve do 328.000. Ova pojava nije ni u kom slučaju specifičnost za genocid nad Bošnjacima u Republici Bosni i Hercegovini na kraju XX stoljeća, već je jedna od zajedničkih karakteristika svih dosadašnjih genocida, počev od genocida u Namibiji (1904), preko holokausta (1933-1945), do genocida u Darfuru (2003 - ). Problem utvrđivanja broja žrtava genocida predstavlja poteškoće za istraživače i akademski legitiman rad, s jedne strane, i širom otvara vrata manipulantima, falsifikatorima i onima koji poriču, kako sam zločin, tako i njegovu genocidnu namjeru, s druge strane. Primjera radi, procjene o broju žrtava holokausta kreću se u rasponu između pet miliona i šest miliona; u Ruandi između 500.000 i jednog miliona, a u koncentracionom logoru Jasenovac od 20.000 do 1.100.929.

 

Nekoliko činjenica Društvo za ugrožene narode o genocidu u Bosni i Hercegovini:

U Bosni i Hercegovini osnovano je preko stotinu koncentracionih i zatočeničkih logora, kao i logora u kojima su vršena silovanja. Ukupno je bilo zateceno preko 200.000 civila.

Više hiljada zatočenika ubijeno je u koncentracionim logorima Omarska, Manjača, Keraterm, Trnopolje, Luka Brčko, Sušica i Foča.

Sustavno su hapšeni i ubijani pripadnici akademske i političke elite.

Protjerano je preko 2,2 miliona Bosanaca, koji su se naselili na četiri kontinenta.

Ubijeno je više hiljada ljudi koje nije evidentirala ni jedna institucija i koji se ne vode ni u jednoj statistici. Među njima bili su i djeca, starci, bolesnici i ranjeni civili koji su umrli tokom bijega i nakon njega.

Za vrijeme gotovo četvorogodišnje blokade pola miliona Bosanaca je izgrađivanoj i granatirano, a u značajnom broju i izgubilo živote u tzv. zaštićenim zonama UN-a (Tuzla, Goražde, Srebrenica, Žepa, Cerska, Bihać).

U četverogodišnjem bombardiranju Sarajeva ubijeno je 11.000 ljudi, od toga 1.500 djece.

U mnogobrojnim opštinama i gradovima sjeverne, zapadne i istočne Bosne (Posavina, područje Prijedora i Podrinje) počinjeni su masakri i masovna strijeljanja. 9. Sustavno je razoreno vise stotina sela i gradskih cetvrti.

Posve su uništena ili oštećena djela materijalne islamske kulture te ogromni dio građevina katoličke kulture; među njima i 1189 džamija medresa te oko 500 katoličkih crkava i crkvenih objekata.

Traga se za 15.000 nestalih osoba, a neophodna je i ekshumacija i identifikacija tih zrtava.

284 vojnika UN-a korištena su kao taoci i kao "živi štitovi".

Silovano je vise od 20.000 Bošnjakinja u logorima za silovanja i izvan njih.

Po aktualnim saznanjima, ubijeno su 8.376 odrasla muškaraca i mladića iz grada Srebrenice i zakopana u masovne grobnice.

Po dr. Ivi Goldsteinu (2003) “ovo je najrealnija procjena koju prihvata i prof. Dr. Smail Čekić, direktor Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, Univerziteta u Sarajevu, u čitavom ratu u Republici Bosni i Hercegovini (do 1995) poginulo oko 215.000 ljudi, od toga oko 160.000 Muslimana – Bošnjaka (8,4% ukupnog broja iz 1991), oko 30.000 Hrvata (4% broja iz 1991) i 28.000 Srba (2,1%).

 

RAZMJERE ZLOČINA PROTIV ČOVJEČNOSTI I MEĐUNARODNOG PRAVA

 

Genocid nad Bošnjacima izvršen je u ambijentu agresije na nezavisnu, međunarodno priznatu državu Bosnu i Hercegovinu, članicu Ujedinjenih nacija i putem troipogodišnje okupacije velikog dijela njene državne teritorije. Osuđeni ratni zločinac Biljana Plavšić je na 17. sjednici Skupštine Republike Srpske, održane od 24. do 26. jula 1992, izjavila da je 70% teritorije Bosne i Hercegovine osvojeno. Radovan Karadžić je na 34. zasjedanju Skupštine Republike Srpske, održane od 27. avgusta do 1. oktobra 1993, izjavio: “A sačuvali smo 250.000 mjesta životnog prostora gdje su muslimani živjeli”. Slobodan Milošević je 15. aprila 1994, na sjednici Vrhovnog savjeta odbrane Savezne Republike Jugoslavije, pored ostalog, izjavio: “… naše snage kontrolišu 72% teritorije” Bosne i Hercegovine.

Genocid nad Bošnjacima je, u skladu sa velikosrpskom genocidnom ideologijom, politikom i praksom, a po uzoru na fašizam, vršen u kontinuitetu do kraja 1995. Namjera da se Bošnjaci istrijebe postojala je od početka i praktično je provođena u toku cijelog trajanja agresije. Izvršioci genocida, imajući u vidu toleriranje njihovih akata od strane Međunarodne zajednice, smatrali su da će via facti doći do legalizacije genocida kao političke prakse.

 

Srbijansko-crnogorski agresor je na okupiranoj teritoriji Republike Bosne i Hercegovine, posebno na području strateških prioriteta istočne i sjeverne Bosne, kao i Bosanske krajine, izvršio masovno uništavanje civila, uglavnom Bošnjaka. Najmasovniji pokolji bili su u regijama Bosanke krajine i doline rijeke Sane, u Bosanskoj posavini, Podrinju i Sarajevu.

 

Velikosrpski agresor i njegovi kolaboracionisti likvidirali su desetine hiljada nevinih civila na područjima: Trebinja, Bileće, Gacka, Ljubinja, Nevesinja, Kalinovika, Foče, Goražda, Čajniča, Rudog, Višegrada, Rogatice, Sokoca, Han-Pijeska, Srebrenice, Vlasenice, Bratunca, Zvornika, Bijeljine, Brčkog, Bosanskog Šamca, Doboja, Bosanskog Broda, Dervente, Teslića, Maglaja, Zavidovića, Prnjavora, Kotor-Varoši, Skender-Vakufa, Banje Luke, Ključa, Bosanskog Petrovca, Sanskog Mosta, Bosanske Gradiške, Prijedora, Bosanske Dubice, Bosanskog Novog, Bosanske Krupe, Kulen-Vakufa, Sarajeva i drugih mjesta, te nasilno protjerali ukupno stanovništvo sa većine tih prostora i zatrli sve tragove njihovog postojanja. Muškarci i žene su hapšeni, zatočavani, protjerivani, deportovani, izbacivani silom i prijetnjom iz svojih kuća i stanova, odvajani jedni od drugih i odvođeni u logore i druge zatočeničke centre, gdje su mnogi ubijani, teško prebijani, a žene i mnogi muškarci su  silovani. Masovne grobnice i koncentracioni logori krucijalni su pokazatelji agresije i realizacije njene osnovne namjere - biološko i duhovno istrebljenje Bošnjaka, odnosno genocid nad tim narodom.

Skoro sva navedena područja, od Trebinja na jugoistoku, preko Bijeljine na sjeveroistoku, Sarajeva u centralnoj Bosni, do Bihaćke krajine na sjeverozapadu, danas čine Republiku Srpsku (entitet u okviru Bosne i Hercegovine), legalizovanu Dejtonskim mirovnim sporazumom, a koja je, kako se vidi iz podataka, nastala na genocidu i masovnim zločinima.

Načini i sredstva ubijanja žrtava mogu se označiti monstruoznim. Žene, muškarci, djeca i starci ubijani su vatrenim oružjem, noževima, te posebnim spravama napravljenim i priređenim u tu svrhu. Postoje dokazi da su ljudi živi spaljivani, ubijani na zvjerski način, a u nekim masovnim grobnicama otkrivene su i čitave porodice.

 

U bezočnoj “operaciji ubijanja”, uglavnom za četiri dana, s namjerom i prema tačno utvrđenom obrascu, u sigurnoj zoni Ujedinjenih nacija Srebrenica jula 1995. likvidirano je preko 8.000 zarobljenih muslimana Bosne i Hercegovine, samo zbog toga što su bili muslimani i što su živjeli na teritoriji koju je velikosrpski agresor želio da pripoji Srbij. Tri generacije muškaraca su istrijebljene. To je najveći pojedinačni i u kratkom vremenu izvršeni masakr i totalni progon ljudi u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.

Dokazano je da je zauzimanje Srebrenice, deportacija civila iz Potočara i operacija zarobljavanja, zatočenja i likvidacija Bošnjaka bio unaprijed isplanirani i planski proveden genocidni akt.

Broj ubijenih i kratkoća vremena likvidacije govori da se u pripremi i izvršenju genocida radilo o veoma dobroj organizaciji sa mnogo organizovanih i disciplinovanih izvršilaca, zapravo cijeli politički, upravni, policijski i vojni potencijal srpskih snaga. Ideološki i politički nosilac genocida bio je srpski režim Slobodana Miloševića, a glavni izvršioci Srpska demokratska stranka Bosne i Hercegovine, te zakonodavna, izvršna i sudska vlast Republike Srpske.

 

Agresor je masovne zločine izvršio u Sarajevu i drugim gradovima u opsadi: u redovima za vodu, hranu, na tržnicama, u školama, bolnicama, na ulicama, u stambenim objektima, za vrijeme sahrana, itd. Samo na širem području Srebrenice od 1992. do 1995. ubijeno je preko 12.000 Bošnjaka. Ukupan broj umrlih na području Sarajeva u toku opsade u periodu od aprila 1992. do decembra 1995, prema rezultatima istraživanja ICTY-a, iznosi 18.888 lica.

 

U Tuzli je 25. maja 1995. izvršen masakr nad civilima, od čije je granate ubijen 71 civil (između 15 i 25 godina) i ranjeno 200. Broj nestalih lica po Međunarodnom komitetu crvenog krsta iznosi 21.621, a po Federalnoj komisiji za nestale osobe 27.734.

 

Od oko 18.000 ekshumiranih do 2006. godine 92% su civili, od čega su 12% žene i 2-3% djece.

 

Srbijansko-crnogorski agresor izvršio je brojne zločine i nad djecom kao vitalnom skupinom od koje zavisi budući razvoj populacije. Mnoga su djeca ubijena i ranjena. Samo na području Sarajeva u opsadi je ubijeno preko 1.600 djece. Nakon zauzimanja sigurne zone Ujedinjenih nacija Srebrenica, jula 1995, ubijeno je oko 1.000 djece mlađe od 18 godina, među kojima je oko 400 starosne dobi do 14 godina. Brojne su djevojčice silovane i gledale su kako muče i siluju njihove majke. Na očigled djece zločinci su ubijali, mučili i silovali njihove roditelje, itd. Oduzeli su im dom i djetinjstvo, a mnogima ubili jednog ili oba roditelja.

 

Postrojbe Hrvatske vojske (HV) i Hrvatskog vijeća obrane (HVO) u dolini Rame i Neretve, te u srednjoj Bosni, izvršili su brojne zločine nad bošnjačkim civilnim stanovništvom, kao što su: masovni pokolji, nasilna raseljavanja i nezakonita hapšenja civila, silovanja, napadi na gradove, te uništavanje sela i vjerskih objekata. To je, u skladu sa Tuđmanovim nacionalističkim programom o formiranju “zajedničke hrvatske države u njenim etničkim i povijesnim granicama”, dio smišljene i sistematske politike genocida, koji su HV i pripadnici HVO-a organizirano činili u spomenutim krajevima.

 

Ovakva politika provođena je u općinama: Stolac, Čapljina, Mostar, Jablanica, Prozor, Gornji Vakuf, Bugojno, Kiseljak, Busovača, Usora, Žepče, Vitez, Travnik i Vareš. Najeklatantniji primjeri zločina su pokolji u Ahmićima, Stupnom Dolu i dr.

 

Oružane formacije Fikreta Abdića, koji se stavio u službu agresorâ, izvršile su brojne zločine, kao što su: ubistva ratnih zarobljenika i porodica pripadnika Petog korpusa, maltretiranje mnogih civila, posebno u logorima, zatim silovanja, pljačkanje i uništavanje stambenih i drugih objekata.

 

I jedan broj Bošnjaka je, u toku odbrane Republike Bosne i Hercegovine od agresije, izvršio određene zločine nad Srbima i Hrvatima, a što obavezuje institucije sistema vlasti da i njihovi zločini moraju biti procesuirani. Protiv jednog broja takvih pojedinaca su još u toku agresije i genocida preduzete energične mjere krivičnog gonjenja.

 

Republika Bosna i Hercegovina, međunarodno priznata država i članica Ujedinjenih nacija, za vrijeme agresije i genocida imala je ogromne žrtve. Ukupan broj ubijenih, prisilno protjeranih, ranjenih i drugih oblika zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava u Republici Bosni i Hercegovini još uvijek nije konačno naučno utvrđen. U dosadašnjim istraživanjima samo broj ubijenih se kreće u rasponu od 25.000 do 328.000. Istraživači ICTY-a, temeljeći svoje podatke i na rezultatima istraživanja Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, ocjenjujući ih kao pouzdane i vjerodostojne, a izvore relevantne, procijenili su 2003. godine minimalnu cifru “ukupnog broja direktno uzrokovanih ratom u Bosni i Hercegovini” na 102.622 osoba, od čega 55.261 (54%) civila i 47.360 (46%) vojnika, naglašavajući da su ti podaci još uvijek nepotpuni. U njihovu analizu nisu uključeni podaci o svim slučajevima smrti direktno izazvanih ratom u Bosni i Hercegovini, kao ni smrtni slučajevi koji su bili rezultat teških životnih uslova.

 

Pored masovnih i pojedinačnih ubistava, izvršeni su i drugi brojni oblici zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, od kojih ovom prilikom navodimo:

 

-nekoliko stotina hiljada ranjenih, od čega nekoliko desetina hiljada djece;

-više stotina hiljada zatočenih u preko 650 koncentracionih logora i drugih mjesta zatočenja;

 

-nekoliko desetina hiljada silovanih i seksualno zlostavljanih žena, djece pa i muškaraca;

 

-iz svojih domova je, u panici, strahu i haosu, protjerano sa svojih staništa oko 2.200.000 osoba (1.170.000 su izbjeglice i oko 1.030.000 raseljena lica), što čini više od jedne polovine ukupnog stanovništva Republike Bosne i Hercegovine po Popisu od marta 1991;

 

-1.370.000 lica je sa teškim psihičkim povredama;

 

-velikosrpski agresor je u gradovima pod opsadom i sigurnim zonama Ujedinjenih nacija, kao i mnogim naseljima u blizini fronta, nametnuo takve uslove života koji su imali za cilj potpuno ili djelimično uništenje ciljne grupe;

 

-više desetina hiljada (lica) je, zbog teških uslova agresije i genocida, umrlo usljed povećanog mortaliteta stanovništva;

 

-više desetina hiljada (lica) je, zbog teških uslova agresije i genocida, bitno i značajno smanjeno usljed odsustva prirodnog priraštaja stanovništva;

 

-440.000 izbjeglica nije se ni nakon 12 godina vratilo u zemlju;

 

-agresor je u pojedinim mjestima i krajevima prisilno prevodio muslimane u pravoslavnu vjeru. O tome postoje svjedočenja građana iz Kalimanića, Rogatice, Bjelimića, Foče, Kozarca, Semberije i drugih mjesta;

 

-agresor je opljačkao, porušio, sistematski uništio i izbrisao tragove na oko 1.200 objekata islamske arhitekture, među kojima su brojne džamije, mektebi, tekije, turbeta i druge sakralne građevine, među kojima je i mnogo onih koje imaju neprocjenjivu historijsko-kulturnu, umjetničku i naučnu važnost i koje su nenadomjestive. Istovremeno, srpsko-crnogorski fašisti uništili su ili oštetili više od 500 vjerskih objekata katoličke crkve i nekoliko jevrejskih;

 

-agresor je opljačkao, porušio i popalio na stotine hiljada stambenih objekata. Procjenjuje se da je uništeno i oštećeno između 60 do 70% ukupnog broja stambenih jedinica u Republici Bosni i Hercegovini. Razoreni su i uništeni mnogi infrastrukturni objekti u oblasti saobraćaja i veza (željeznička i putna infrastruktura, PTT saobraćaj i RTV);

-agresor je opljačkao, razorio i uništio mnoge industrijske objekte, poljoprivredna dobra, hotele, motele i turističke centre, te bezbroj malih zanatskih i trgovačkih radnji u privatnom vlasništvu. Procjenjuje se da je uništeno i oštećeno između 50 do 60% industrijskih objekata;

 

-velikosrpski zločinci uništili su oko 55% zdravstvenih objekata, čime je iz upotrebe izbačeno na hiljade bolničkih kreveta. Ubijeno je 349 ljekara i drugih zdravstvenih radnika, uglavnom na radnom mjestu (samo na području Sarajeva 47). Uništeno je oko 400 sanitetskih vozila;

 

-među najtežim rezultatima agresije je i razaranje i uništenje gotovo svih obrazovnih, naučnih, kulturnih i sportskih objekata. Dovoljno je u tom pogledu spomenuti činjenicu da je agresor granatirao i zapalio Nacionalnu i univerzitetsku biblioteku u Sarajevu (zbirku periodičnih publikacija sa više od 30.000 naslova iz svih oblasti nauke i ljudskog života uopće. Periodika je imala blizu pola miliona tomova, a u Vijećnici je bilo i oko 850.000 monografskih publikacija). Agresor je potpuno spalio Orijentalni institut, uključujući arhiv i biblioteku, uništio gotovo sve objekte na kojima su održane XIV Olimpijske igre 1984, te višestoljetno Jevrejsko groblje pretvorio u uporište sa kojeg je danonoćno ubijao civile Sarajeva u opsadi;

 

-agresor je u gradovima koji su bili pod opsadom, posebno u Sarajevu, onesposobio ili iz upotrebe isključio brojne vodoopskrbne objekte i uskratio vodu, električnu energiju, gas i telefonske komunikacije. Na taj način agresor je namjerno podvrgavao civile životnim uslovima koji su trebali dovesti do njihovog potpunog ili djelimičnog fizičkog uništenja;

 

-srbijansko-crnogorski agresor i njegovi kolaboracionisti nisu poštovali nikakve ratne konvencije, te su protiv civilnog stanovništva koristili metode i sredstva koji su po svim međunarodnopravnim i humanitarnim pravima i standardima zabranjeni. Tako je protiv civilnog stanovništva, stambenih, privrednih i bolničkih objekata koristio rasprskavajuću i zapaljivu municiju, hemijske otrove, kasetne bombe, snajpere i dr. Iz svih je artiljerijskih oruđa vršio granatiranje po gradovima, naseljima i selima sa pretežno bošnjačkim stanovništvom;

 

-agresor je sistematski izgladnjivao civilno stanovništvo, posebno u Sarajevu, zatim onemogućavao njihovo liječenje i epidemiološku zaštitu, te onemogućavao UNHCR-u i drugim međunarodnim i lokalnim humanitarnim organizacijama da isporučuju hranu i lijekove. Također, u okupiranim mjestima u kojima je ostao manji broj Bošnjaka i Hrvata agresor ih je otpuštao sa posla, izbacivao iz stanova, uz prethodno prisilno potpisivanje da se odriču svoje cjelokupne imovine, uskraćivao im socijalnu i medicinsku zaštitu i drugo;

 

-u agresiji na Republiku Bosnu i Hercegovinu agresor je posebno koristio opsadni način ratovanja i neselektivno i nesrazmjerno korištenje sile, što je karakteristično za Sarajevo, Goražde, Žepu, Srebrenicu, Bihać i druga mjesta u opsadi.

 

Sistematski obrazac u nasilnom preuzimanju vlasti; počinjeni zločini; razmjere i brazac napada; njihov intenzitet; veliki broj ubijenih Bošnjaka; protjerivanje, deportacija i okrutno postupanje prema njima u koncentracionim logorima i drugim mjestima zatočenja, te ciljni napadi na osobe ključne za njihov opstanak kao grupe (istaknute intelektualne, političke, duhovne i imućne Bošnjake) nedvosmisleni su dokazi o namjeri i izvršenom genocidu nad muslimanima. Nažalost, bosanski muslimani su na kraju XX stoljeća djelimično istrijebljeni. U mnogim krajevima, gdje su stoljećima živjeli, danas ih više nema.

 

GENOCID NAD BOŠNJACIMA KROZ HISTORIJU

 

PRVI GENOCID 

nad muslimanima događa se 584 godine poslje prvog križarskog rata i trajao je od 1683. do 1699. godine. To je prvi genocid i prva prava, velika i kolektivna tragedija muslimana koja se događa tokom i poslije velikog ili bečkog rata između Turskog carstva i Austrije. Pošto su Turci u tom ratu izgubili sve posjede i vlast u Mađarskoj, Slavoniji, Lici, Krbavi, Dalmaciji i Boki Kotorskoj, svi muslimani koji se iz ovih zemalja i krajeva nisu uspjeli pravovremeno povući u Bosnu i druge krajeve južno od Save i Dunava bili su, vrlo brzo, kao i muslimani Španije prije dva stoljeća, pobijeni, protjerani, asimilirani i prevedeni u katoličanstvo. Spiritus movens i osnovni agens svih ovih akcija bila je Crkva. Ona se pri tome vodila crkvenim dogmama extra ecclesiam nulla sallus - izvan Crkve nema spasenja i spasenje je samo unutar nje, i extra ecclesiam nullus propheta- izvan Crkve nema poslanika, istine, dobrote, pravde i pravog odnosa sa Bogom. To je crkveno-religijsko opravdanje križarskih ratova, Inkvizicije i genocida nad svim nekršćanima. Kao i dva stoljeća ranije u Spaniji, svi objekti islamske materijalne i sakralne kulture i civilizacije: mezaristani, turbeta, tekije, kutubhane, hamami, bezistani, imareti, musfirhane, sahat-kule, džamije, medrese, sebilji, karavan-saraji i hanovi na tlu Mađarske, Slavonije, Like, Udbine, Krbave, Dalmacije i Boke Kotorske bili su porušeni i uništeni. Muslimane i sve njihove sakralne objekte, za samo šesnaest godina kršćanske vasti (1683. - 1699.) nije mogla sačuvati i spasiti činjenica da su oni prije toga što šezdeset godina, od 1526. do 1683. godine, dok su vladali istim zemljama i krajevima, kršćanima garantirali i omogućavali sva ljudska, vjerska, kulturna i imovinska prava. Umjesto bilo kakve zahvalnosti i tolerancije prema muslimanima, kršćani tih zemalja, u ime religije i ljubavi, dokraja i bez rezerve primjenjuju staro pagansko-faraonsko načelo cuius regio eius religio - čija država njegova je u njoj i religija, kao da su oni stvoritelji zemlje, a ne Bog. 

 

O prvom genocidu nad muslimanima precizne, jasne i nepobitne podatke, posebno o pokrštavanju, pružaju franjevački arhivi u Dalmaciji, Slavoniji i Lici. Na muslimane u ovim zemljama i krajevima danas jedino podsjećaju različiti toponimi i prezimena (Hadzići, prezime Hodžić). Za prvi genocid nad muslimanima najbitnije je reći da su ratovali Turska i Austija, a da su zrtve bili muslimani Bosnjaci. 

 

DRUGI GENOCID 

nad muslimanima događa se na prijelazu iz 17. u 18. stoljeće, tačnije 1711. godine uoči Badnje večeri. Te noći je izvršena takozvana "israga poturica", kada je približno 1000 muslimana, koliko ih je, prema mjerodavnim dokazima, tada živjelo na području "Stare Crne Gore" koja se sastojala od svega četri nahije sa sjedištem u Cetinju, bilo pobijeno ili izbjeglo u Nikšić i selo Tudemile kod Bara. Strateg, idejni promotor i agens drugog genocida nad muslimanima, sada na tlu Crne Gore, bila je opet Crkva, ali ne katolička već pravoslavna. Za ovu tvrdnju postoje dva nepobitna svedočanstva: prvo, "istraga peturica", ustvari genocid nad muslimanima se događa uoči Badnje večeri, dakle najvećeg i najsvetijeg hrišćanskog praznika, i drugo, taj događaj, "istraga peturica" je opjevao vladika - najveći crkveni dostojanstvenik i pjesnik Petar II Petrović Njegoš u Gorskom vijencu. On je time pružio ideologiziranu epsku podlogu i paradigmu za sve kasnije genocide nad muslimanima Srbije, Sandžaka, Crne Gore i Bosne i Hercegovine. Tako je Njegoš kao najveći srpsko-crnogorski pjesnik i kao vladika, odnosno nosilac najvise vjerske i svjetovne vlasti, opjevao, posvetio i u najuzvišenije djelo pretvorio genocid ili međunarodni zločin pod kojim se podrazumjeva svjesno, namjerno i plansko potpuno ili djelimično uništavanje nacionalnih, etničkih, rasnih ili religijskih grupa. Motiv za izvršenje genocida su želje za pljačkom i porobljavanjem, rasna, nacionalna i vjerska mržnja i predrasude. Svi ti motivi su opjevani u Gorskom vijencu, a vjersku mržnju prema muslimanima Njegoš izriče riječima "'odža riže na Cetinju" i tvdnjom o isključivosti izmđu lune (mjeseca, op. F.V.) i krsta. 

 

TREĆI GENOCID 

nad muslimanima, koji će poznati srpski historičar i diplomata Stojan Novaković označiti kao "generalno trebljenje Turaka - muslimana iz naroda" događa se na tlu Srbije između 1804. i 1820. godine kao posljedica Prvog i Drugog srpskog ustanka. Naime, od samog početka 19. stoljeća Srbija i Crna Gora su ekstreminacijom, progonom i ubistvima muslimana, željele stvoriti svoje nacionalne države i stalno ih, na njihovu štetu, proširivati. Tako su genocid i devestacija u odnosu na muslimane konstantne i strateški cilj u politici Srbije i Crne Gore tokom cijelog 19. i 20. stoljeća. Pored Pravoslavne crkve koja od drugog genocida igra ključnu ulogu, u trećem genocidu nad muslimanima njoj se pridruzuju historičari i političari, naravno uz pjesnike poput Njegoša. 

 

ČETVRTI GENOCID 

nad muslimanima događa se u periodu između 1830. i 1867. godine, kao posljedica Hati-š-Šerifa iz 1830. i njegova aneksa iz 1833. godine, kojima je Srbija stekla status vazalne autonomne kneževine unutar Osmanskog carstva, ali i mogućnost da protjera muslimane iz Užica, Šapca, Sokola i Beograda, što je i učinjeno od 1862. do 1867. godine. Sve prognane muslimane Porta naseljavaju u Bosnu i za njih se podižu dva nova naselja - Gornju i Donju Aziziju, odnosno Bosanski Šamac i Orašje. 

 

 

PETI GENOCID 

nad muslimanima, uglavnom Albancima i Turcima, događa se na tlu Srbije i Crne Gore između 1876. i 1878. godine. Poslije ustanka u Hercegovini, potaknutih i vođenih uz pomoć Srbije i Crne Gore, dolazi do Berlinskog kongresa (1878. godine) na osnovu čijih odluka, dotadašnje autonomne kneževine Srbija i Crna Gora stiču potpunu državnu neovisnost, ali i uveliko proširuju svoje teritorije. Tako se Srbija teritorijalno proširila niškim, pirotskim, topličkim i vranjskim okruzima, a Crna Gora u Hercegovini. Iz svi tih okruga i regija muslimani su odmah potpuno istrijebljeni, uprkost činjenici da se Srbija, shodno odlukama Berlinskog kongresa, obavezala da će poštivati slobodu vjeroispovijesti muslimana. Mada su predjeli današnje južne Srbije tim činom potpuno opustjeli i ostali bez stanovništva, što je dovelo u pitanje poljoprivredu zemlje i nanijelo joj veliku štetu, ipak je mržnja prema muslimanima bila veće i jaća od svake koristi i interesa. U razdoblju od 1862. do 1878. godine, za svega šesnaest godina, nestalo je nekoliko stotina džamija, mnoge sahat-kule, musafirhane, imareti, karavan-saraji, hanovi, bezistani, sebilji i kutubhane, u Beogradu, Šapcu, Užicu, Sokolu, Nišu, Pirotu i Vranju, kao što se, prije nepuna dva stoljeća, desilo na tlu Ugarske, Like, Korduna, Udbine, Dalmacije i Boke. Dakle, dva genocida, od dva različita dušmanina, sa potpuno istim posljedicama događaju se u različitom vremenskom periodu za svega šesnaest godina. 

 

ŠESTI GENOCID 

nad muslimanima poljedica je austro-ugarske okupacije Bosne i Hercegovine. Mada je Austro-Ugarska posljednja pravna država koja je vladala Bosnom unazad posljednjih 115 godina i koja je garantirala svim građanima osnovna vjersko-duhovna, fizičko-biološka i materijalno-imovinska prava, muslimani su se u početku svim raspoloživim sredstvima suprostavljali Austro-Ugarskoj okupaciji. Oni su se, odmah poslije, ali u toku okupacije, počeli iseljavati u Tursku, Sandžak, Kosovo i Makedoniju, gde je tada još uvijk bila Turska vlast. Tako dolazi do populacije i radikalnog smanjenja muslimaske populacije u ukupnom stanovnistvu Bosne i Hercegovine. Prema popisu iz 1879. godine, muslimani su cinili skoro 39% populacije Bosne i Hercegovine, dok je njihov udio u bh. stanovnistu 1910. godine opao na svega 32%. 

 

SEDMI GENOCID 

nad muslimanima Sandžaka i Crne Gore, kao i pokušaj nasilnog pokrštavanja muslimana u Plavu i Gusinju, je direktna posljedica Prvog i Drugog balkanskog rata. To je bio sedmi genocid nad muslimanima Balkana, a prvi nad muslimanima Sandžaka, zato što nije postojala vlast koja bi ih zaštitila. 

 

OSMI GENOCID 

nad muslimanima traje od osnutka Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1918. godine do propasti Kraljevine Jugoslavije 1941. godine. Mada životi muslimana u prvoj Jugoslaviji nisu imali nikakvu vrijednost, ipak su bili složeni posebno muslimanima Sandžaka i istočne Hercegovine. Tako je u selu Šahovići, u Bjelopoljskom srezu u Sandžaku, 7. Novembra 1924. godine oko 600 muslimana ubijeno bez ikakvog povoda, krivnje i razloga. U Hercegovini je od kraljevih komita tokom devedesetih godina po narudžbi, planu i sistemu, bilo preko tri hiljade vansudskih i neotkrivenih, a dobro poznatih ubistava, naravno počinjenih nad muslimanima. Ta ubistva i zastrašivanja uticali su na izmjenu etničke slike istočne Hercegovine na štetu muslimana, a u korist Srba i Crnogoraca. 

 

DEVETI GENOCID 

nad muslimanima traje od 1941. do 1945. godine. Prema dosadašnjim istraživanjima Kocovića, Zerjavića, Dedijera i Miletića, sve nemuslimana, Drugi svjetski rat je odnio 103.000 muslimanskih života ili 8,1% ukupne tadašnje muslimanske populacije. Najviše je muslimana u tom ratu nastradalo od četničkog, komšijskog, noža što ih je stigao na kućnom pragu, u avliji i na njivi. U prvih devet genocida muslimani se nikako nisu oružjem suprostavili svojim koljačima i zlikovcima. Naprotiv, od 1683. do 1992. godine, dakle punih 309 godina, mi smo očekivali da koljači i zlikovci kažu: "mi ćemo vam oprostiti što vas koljemo i ubuduće ćemo vam se smilovati." To se nije nikada dogodilo i to je bila naša najveća iluzija, zabluda i samoobmana. 

 

 

DESETI GENOCID

najokrutniji i najveći genocid nad muslimanima u Bosni i Hercegovini traje od aprila 1992. godine. Po mnogo čemu je on izniman od ostalih devet. Okrutniji je, suroviji, širi i dublji po razmjerama od svih dosadašnjih. On je najavljen pola godine unaprijed i sada se, evo, odvija na očigled cijelog svijeta pod pokroviteljstvom Ujedinjeni Naroda, organizacije za evropsku sigurnost (OESS) pod štafetnom palicom Evropske Zajednice. Ovo je prvi genocid nad muslimanima u kome istovremeno i, na neki način, učestvuje Srbija, Crna Gora i Hrvatska. U predhodnih devet genocida Srbija i Hrvatska nikada nisu istovremeno i zajednički činile genocid nad muslimanima. Međutim, pored svih stradanja, progona i klanja muslimani su u ovome, desetom genocidu, po prvi puta, kao narod, organizirano, kroz vojsku, policiju, politiku i državu svim sredstvima bore i suprostavljaju četnićima i ustašama, dakle jedinim argumentima koji oni razumiju i uvažavaju.

Planirani genocid - planirana smrt za Bošnjake i BiH

Da je u Evropi ili USA kojim slučajem za par dana ubijeno 10.000 ili 12.000 zečeva, čaplji ili nekih drugih ptica – zasigurno bi se (da li od strane “Zelenih” ili nekih drugih) proglasila ekološka katastrofa.

Ali posto se pobilo, poklalo, na najsvirepiji način ubilo 8,10,12 ili više hiljada nekih Bošnjaka, a uz to muslimana, “evropskih uljeza” i “opasnih elemenata” po kršćansku Evropu – onda koga je briga. Najlakše je reći: Tamo je bio građanski, čak i plemenski rat, vjerski rat. Balkanu je svojstveno da tamo teče krv, da mu je svojstvena i vandeta i omerta, da se kolju i međusobno istrebljuju.To je područje mješavina meda i krvi, što je po staroturskom izvorni prijevod bugarske planine Balkan. Izuzimajući časne izuzetke poput Tilmana Culha, Normana Cigara, Tadeusza Mazowieckog, Aloisa Mocka, Susan Sontag, Vaclava Havela, Worena Zimermmana, Fracisa Boylea, Noela Malcolma i desetine drugih časnih i poštenih naućnika i političara – dobro osmišljeni i sistematski provođen zločin genocida nad Bošnjacima muslimanima se namjerno zataškavao minimizirao ili jednostavno predstavljao neminovnošću, “omjerom snaga” i “realnošću na terenu”- a ovu su floskulu najradje spominjali lord Owen i norveški diplomata Torvald Stoltenberg.

Osnovano je pitanje: Kako su Evropa, USA i tzv. demokratski svijet gotovo pet godina (računajuši i agresiju na Hrvatsku) mogli ravnodušno gledati zločin genocida, masovne progone, etnička čišćenja, prisilna iseljavanja, konclogore, bestijalna divljanja, kolektivna silovanja, paljenja i uništavanja gradova, sela i naselja?! Kako se to moglo desiti na kraju 20. stoljeća, u vrijeme euforije o novom svjetskom poretku, i globalizaciji i papagajskim pričama o novoj demokraciji, ljudskim pravima i slobodama?!

Glavni svjetski i evropski politički moćnici uglavnom nisu shvatili pravu bit BiH, činjenicu da su se na tom malom prostoru, u srcu Evrope, susrele i ispreplele tri velike civilizacije i kulture svijeta: orijentalno – islamska, bizantijsko – pravoslavna i zapadno – kršćanska i da je BiH bila u dužem periodu čak duhovno i civilizacijski nadmoćnija u odnosu na samoljubivu i etnocentrističku Evropu, koja je rodno mjesto rasizma, antisemitizma, fašizma i nacizma i Evropu koja je porodila klanice oba svjetska rata.

Kada je brutalna agresija na BIh već otpočela, većina zapadnih političara je samo indiferentno pratila simptome te agresije, ne nastojeći otkriti njene zbiljske uzroke. Oni nisu htjeli da shvate osnovne ciljeve i narav Tuđmanove politike i velikohrvatskih planova. Da bi paradoks bio veći, u jednom periodu Slobodana Miloševića tretirali su kao mirotvorca i kao ključnu figuru koja može da donese mir na ovom dijelu Balkana.

Silni zapadni emisari i mirovni posrednici su tvrdoglavo slijepo agresiju i rat u BiH uglavnom tretirali kao vojni i humanitarni, a ne kao bitno politički problem. Tako su u datom momentu, ovisno od toka ratnih operacija, odgovornost ili krivnju jednostavno određivali tako da “okrive one koji pucaju”. S obzirom da se pucalo sa svih strana, onda je najednostavnije bilo ustvrditi da su podjednako krive sve strane. Tako je žrtva izjednačena sa zločincem, agresor izjednačen sa onim kojim se brani.

S primjetnom zluradošću ustvrdili kako se u BiH radi o sukobu divljih plemena. S obzirom da je od strane srpskog agresora u BiH srušeno preko hiljadu džamija, stotine muslimanskih sakralnih objekata, porušeno i preorano stotine muslimanskih grobalja, te da su na mnogim ubijenim i masakriranim žrtvama utiskivani krstovi, pravoslavni “ocili” i slično, mnogi su odmah rekli da se u BiH zapravo radi o vjerskom ratu.

Licemjerje međunarodne zajednice spram bosanske tragedije posebno je izraženo u njenom odbijanju da se ukine embargo na uvoz oružja BiH onim snagama koje su branile njenu slobodu. Taj embargo su uveli Ujedinjeni narodi u septembru 1991. godine , ali on se odnosio na prostor čitave, tada jos formalno jedinstvene SFRJ. Iako su UN priznali BiH i kao nezavisnu državu primili je u svoje članstvo 22. maja 1992. godine, oni, kao da se ništa nije promijenilo i kao da agresija na jednu suverenu i međunarodno priznatu državu uopće nije izvrsena – i dalje insistiraju na embargu. Obrazloženje je da bi skidanje embarga na uvoz oružja za BiH samo doprinijelo intenziviranju ratnih sukoba. Dodatni kvaziargument je bio da se taj embargo odnosi i na Srbiju, odnosno Jugoslaviju, zanemarujući činjenicu da su se tamo, kao i u zaposjednutim dijelovima bosanske teritorije, nalazili ogromni stokovi oružja i artiljerijskih oruđa iz arsenala JNA. Tako je embargo za Srbiju , zapravo bio planirana smrt za Bošnjake i BiH. Butrosa Galija kao ni Busha, Mitteranda, Hurda i ostale ni najmanje nije bilo briga što se tim činom na najdrastičniji način krši Povelja UN-a (član 51), odnosno pravo svake suverene i međunarodno priznate države da se u slučaju agresije na nju brani, odnosno da joj UN obezbijedi pomoć i garanciju njenog suvereniteta i teritorijalnog integriteta.

iuako je Evropska zajednica priznala BiH, a Ujedinjene nacije je primile u svoje članstvo, oni su je ostavili samu, na milost i nemilost agresoru koji je već jasno iskazao svoju namjeru da potre njenu nezavisnost, da je vojno pregazi, uništi, za sebe cijelu osvoji ili pak podijeli.

Samo zahvaljujući herojskom otporu i natčovječanskim naporima stasajuće bosanske Armije, kao i otporu i akcijama koje je HVO, pogotovu u Hercegovni, vodio u prvom žestokom naletu agresora, BiH je ipak, sve do januara 1993. godine bila sačuvana, iako na znatno reduciranom teritoriju.

Posljedice embarga na uvoz oružja, te političke igre oko BiH iskazane i u različitim mirovnim planovima (Vens – Ovenov, Oven – Stoltenbergov plan) znatno su oslabili vojni otpor koji se do tada pružao Karadžićevim Srbima. Ohrabrenje agresoru posebno je dolazilo zbog pasivnog, pa čak i sramnog odnosa takozvanih zaštitnih snaga UN-a, što će kasnije biti iskazano u najvećoj ratnoj tragediji i zločinu genocida izvršenim u Srebrenici. Ponašanje ne samo holandskog bataljona već i cijele međunarodne zajednice uoči i poslije pada Srebrenice bilo je sramno. Tu se pokazala sva besćutnost, beskrupuloznost i licemjerstvo međunarodne zajednice. Tragedija BiH i posebno bošnjačkog naroda u njoj jeste golema i nesaglediva.

Tu nisu djelovale samo puke pljačkaške divljačke Atiline horde. To je bio cjelovito razrađen i proveden zločin genocida najviše nad Bošnjacima, pa onda Hrvatima i nad dijelom Srba i nad samom BiH kao zemljom. Trebalo je uništiti i satrijeti sve sto na tu hiljadugodišnju zemlju i njen narod podsjeća. Trebalo je uništiti civilizacijske i kulturne tragove. Satrijeti duh Bosne, njen ponos, njen etnos, njen osoben i neponovljiv život. Sve je to kazna za one koji su se drznuli da mirno žive i da budu svoji na svome.

Broj pobijenih Bošnjaka, onih koji su umrli u konclogorima, od batinjanja, gladi i bolesti penje se na preko dvjesto hiljada. To je više od deset posto ukupne bošnjačke populacije u BiH. Bošnjacima je ugrožena sama biološka supstanca, jer najviše ubijenih je u najvitalnijoj životnoj dobi muškaraca od 18 do 40 godina. Cvijet bošnjačke mladosti je satran od strane zločinačke ruke. Desetine hiljada su i danas kao izbjeglice rasuti širom svijeta.

Ali, u svoj toj “planetarnoj katastrofi” i tragediji koju je BiH doživjela, ima i nećeg dobrog: jačao je duh Bosne i Bošnjaka, svijest o njenoj samosvojnosti, nedjeljivosti i njena iskonska želja za slobodom. Jaćao je i inat Bosne koja je doista u gotovo četverogodišnjem pustošenju “i posna i bosa i hladna i gladna”, ali i “prkosna od sna “ za slobodom koju nikakva sila i nikakav genocid neće moći uništiti.

{3. DODATAK} DEJTONSKI SPORAZUM

 

Prihvaćanje bilo kakvih amandmana na Dejtonski ustav, znači i prihvaćanje Dejtonskog ustava nastalog na genocidu

 

Dejtonskim sporazumom stvorene su pretpostavke za prestanak agresije na BiH i zaustavljanje strašnih zločina genocida nad Bošnjacima.  Međutim Dejtonskim sporazumom su produkovane strateške političke neravnoteže. Srbija je  dobila više vlasti u susjednoj državi, BiH, nego na uslovno rečeno vlastitom teritoriju – Crna Gora i Kosovo.  U BiH na osnovu Dejtonskog sporazuma entiteti upravljaju državom i institucijama države, dok istovremeno država ne postoji u entitetima.  Državom BiH upravlja Vijeće za implementaciju mira pod upravom SAD i EU, koje opet svaka za sebe i svoj interes imaju različita mišeljenja o budućnosti BiH.  Istovremeno produkuje se paradoks da BiH samo uz pomoć SAD može pristupiti EU i NATO. Suverenitet države BiH je nedjeljiv, neprenosiv i neupitan.  Ova tri atributa suvereniteta, uz norme Internacionalnog pravnog poretka o pravu na kontinuitet ustavnosti i ustavnih procedura i nepriznavanju rezultata diskontinuiteta (agresijom i genocidom), omogućavaju legitimnu akciju Bošnjaka na poništavanju rezultata agresije i genocida u cilju obrane i obnove jedinstvenog bosanskohercegovačkog državnog i društvenog tkiva. Za Bošnjake postoji samo jedinstvena, demokratska, suverena i nezavisna država BiH, a RS postoji samo kao dio ilegalnog, oktroiranog dejtonskog ustava, Aneksa 4. Prihvaćanje bilo kakvih amandmana na Dejtonski ustav, znači i prihvaćanje Dejtonskog ustava nastalog na genocidu.  To bi ujedno značilo odustajanje od Presude Internacionalnog suda pravde od strane same žrtve genocida, što niko u ime žrtve nema pravo učiniti.  Umjesto amandmana na dejtonskim osnovama (konsenzus sa RS), Bošnjacima treba potpuno novi ustav države BiH, koji će nastati na principima Povelje OUN i Evropskog ustava - od kojih niti jedan ne poznaje etnički ili entitetski princip podjele vlasti.  Građanin je temeljna čestica univerzalnosti građanstva iz koje logika jednakopravnosti svih građana u pravima i dužnostima ne može izuzeti ikojeg pojedinca, a kamoli vjerske, narodne i političke grupe.  U BiH je potrebno otkloniti ikakvu ulogu diktatora, pa pojavio se on iznutra ili bio delegiran izvana. Dejtonski poredak (ustav) je anti-bosanski, anti-građanski, anti-civilizacijski postavljen, i kao takav uništava društvo, državu BiH i bosanskohercegovačke građane kao anti-nacistički, anti-fašistički skup, koji je postavljen prema civilizacijskom vrhunskom dosegu univerzalnosti građanstva.  Dejtonski ustav uništava temeljni princip i praksu univerzalnosti građanstva u BiH, na kojem se bazira moderna civilizacija i svjetska zajednica. Bošnjaci ne smiju potpisati dokument kojim BiH gubi svoju historijski verifikovanu državnost na osnovu Internacionalnog prava i Povelje OUN.

Mi odbacujemo nelegitimni i nelegalni dejtonski ustav i dejtunsku vlasti u BiH. Mi se borimo za RBiH i elemente državotvorne i teritorijalne svijeti bosanskog naroda. Istovremeno mi smo protiv Federacije BiH i RS, to jeste daytonske podjele BiH. Mi se borimo za vračanje i sporovođenje Ustava RBiH, koji je garantovao sve elemente države BiH, njeno otovreno, slobodno, civilno društvo, ideju Bosne i bosanski duh, njenu samostalnost, nezavisnost i teritorijalni integritet u međunarodno priznatim granicama. Mi se borimo za vraćanje međunarodnog prava u BiH po kojem se ne može priznati okupacija ni stope teritorije BiH, niti priznati i legalizirati rezultati agresije i genocida, odnosno ne mogu se priznati RS, FBiH i podjela BiH

 

 

Prihvatanje rezultata genocida u Dejtonu je poziv za još jedno novo rušenje Bosne i Hercegovine i još jedan novi pokušaj uništenja Bošnjaka kao naroda. Potpis u Dejtonu i zakoni koji se danas izvode iz dejtonskih potpisa mogu biti legalni isto toliko koliko je 'legalna' agresija i genocid.

 

Dejtonskim sporazumom BiH je podijeljena na dva tzv. entiteta: Federaciju BiH i Republiku Srpsku. Ti entiteti mogu izravno stupati u medjunarodno pravne odnose sa drugim drzavama pa cak i u takve drzavnopravne odnose, kao sto je konfederacija.  Drzavljani BiH mogu imati dvojno drzavljanstvo.  Ovlasti BiH su samo simbolicne, a stvarno sva vlast, pa i vojna, je u djelokrugu entiteta.  Granica izmedju entiteta povucena je tako, da podrucja tzv. Republike Srpske sacinjavaju pretezno bas oni dijelovi BiH, u kojima su Bosnjaci i Hrvati imali izrazitu apsolutnu vecinu i u kojim su bili vecinski vlasnici zemljista. Dejtonski sporazum  je medjunarodni ugovor i po hijararhiji pravnih propisa ima polozaj zakona i mora biti u skaladu sa Ustavom Republike BiH.Međutim njime su počinjene mnoge povrede tog Ustava:

 

Prema clanku 3. Ustava BiH zajamcena je ravnopravnost svih naroda na podrucju cijele Bosne i Hercegovine. Medjutim, Republika Srpska postaje maticni entitet srpskoga naroda, u kojem su Srbi konstitutivni narod, pa su time Bosnjaci, Hrvati u neravnopravnom polozaju u odnosu na njih.  Stoga je Dejtonski sporazum  suprotan clanu 3. Ustava Republike BiH.

 

Prema clanu 5. Ustava Republike BiH, teritorij, odnosno granice BiH i njenih regija i opcina mogu se mijenjati samo odlukom Skupstine BiH, ali samo u skladu s izrazenom voljom stanovnistva odgovarajuceg podrucija I opcim interesima Republike. Dejtonskim sporazumom ona je podijeljena na dvije drzave po zakonodavnoj, izvrsnoj i sudskoj vlasti, kao i po ustroju vojske i policije, a narod je na referendum prvog marta 1992.godine dvotrecinskom vecinom se izjasnio za cjelovitu, jedinstvenu I nedjeljivo BiH kao drzavu. Stoga je opci dejstonski sporazum u protivnosti s izrazenom voljom apsolutne vecine stanovnistva drzave BiH, suprotan opcim interesima Republike BiH, pa predstavlja najgrublju povredu clana 5. Ustava Republike BiH.

 

Prema clanu 352. Ustava Republike BiH, Predsjednistvo BiH bira se na cetiri godine.  Jednako tako se prema clanu 144. Ustava Republike BiH na cetiri godine bira njezina Skupstina.  Istekom cetiri godine od dana izbora jednome I drugome tijelu prestaju sve ovlasti, da bilo sta cine u ime republike BiH, te da je bilo cime obvezu.  Poslanici i clanovi Predsjednistva BiH bili u zabludi prilikom usvajanja dejtonskog sporazuma jer nisu bili upoznati sa svim posljedicama toga povijesnoga Dokumenta, izmjene Ustava Republike BiH prema kojemu je BiH bila medjunarodno priznata drzava. Dakle, Dejtonski sporazum nisu ni potpisali ni potvrdili ovlasteni predstavnici Republike BiH. Stoga je taj Opci sporazum suprotan clanku 144. i clanku 352. Ustava Republike BiH.

Dioba Bosne i Hercegovine na entitete predstavlja ozakonjenje agresije na suverenu i medjunarodno priznatu Republiku BiH i legalizaciju genocida nad bosnjackim I hrvatskim narodom. Stoga je Opci okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini od 14. prosinca 1995. godine najgrublja povreda medjunarodnog prava.

 

Dejtonski sporazum je suprotan medjunarodnom pravu i clanu 3., clanu 5., clanu 144., i clanu 352. Ustava Republike BiH, pa je prema tome nistavan i

bez obaveze za Republiku Bosnu i Hercegovinu. Pravna posljedica prihvatanja Dejtonskog sporazuma je je legitimitet ubica na zemlji i imovini ubijenih kao da ubijeni u ratu nisu nikada ni zivjeli i nisu nikada ni bili popisani. Prava ubijanih prelaze iz pravnih u povjesne knjige a zemlja koju su naseljavali prelazi u legitimno vlasnistvo njihovih ubica. Medjunaradna zajednica automatski mora da stiti novo pravno (a ne povjesno) stanje i nove drzave koje je i sama zrtva dobrovoljno prihvatila, prihvatanjem Dejtonskog sporazuma.

 

DEJTONSKA PRIVREMENA UNIJA BOSNA I HERCEGOVINA

 

Prema Dejtonskom ustavu (Aneks 4 Dejtonskog mirovnog ugovora), Bosna i Hercegovina nije država, unija jedne države u procesu legalizacije, Republike srpske (RS), i jedne nestabilne federacije od 10 mini-država (kantona), Federacije BiH. Unija država nije država.  Unija ima zajedničke, dok država ima jedinstvene organe. Ovakvo  nefunkcioniranje Unije BiH, omogućava jedino Ured Visokog Predstavnika organ Dejtonskog sporazuma zadužen za njegovu implementaciju koja se zove Dejtonski proces. Prevara da je Dejtonska BiH država služi da Republika srpska neometano dobije sve svoje državnost prije nego što se istina objelodani.  Popis stanovništva i podjela državne imovine RBiH su neki od zadnjih koraka u tom pravcu.  Kada se podjeli imovina RBiH, kada Unija BiH ostane bez imovine, a na pola BiH je daju RS, tada će proces biti okončan.  Republiku srpsku, nazivaju ¨entitet¨ , riječ ne postoji u Povelji UN i Međunarodnom pravu ni u teoriji države.  Tu riječ koriste za prikrivanje istine da je prema Dejtonskom ustavu, ¨entitet Republika srpska¨, ništa drugo nego država. U Dejtonu je uspostavljena specijalna procedura koja diktira da RS postane potpuno legalna država tek na kraju Dejtonskog procesa. U Dejtonu je ¨Zapad¨ svoje Međunarodno pravo zaštitio tako što nije ozakonio Republiku srpsku, nego je samo zacrtao Aneks 4 (ustav) i Dejtonski proces - u kojem će je ozakoniti upravo lideri i parlamentarci tobože ¨ispred građana RBiH¨. Već 14 godina traje  postupna legalizacija Republike srpske.  Svake se godine mogao napraviti spisak dodatnih državotvornih elemenata koje je RS dobila od ¨predstavnika¨ svoje žrtve.  Evo sada RS traži i državnu imovinu RBiH na svojoj teritoriji i popis stanovništva koji će poništiti popis iz 1991. godine i tako ozakoniti ¨realno stanje¨ stvoreno genocidom u BiH, a time ozakoniti i RS.  Poslije popisa nema niti priče o genocidu ili povratku.   Ono što se naziva ¨entitetska linija¨, nije linija razgraničenja ¨dva entiteta¨, nego će to nepovratno postati svjetski ozakonjena državna granica dvaju država, Republike srpske i Federacije BiH - ukoliko se Dejtonski proces privede kraju.  Oni koji žele državu BiH, moraju odbiti legalizaciju Dejtonskog ustava, jer bi Republika srpska konačnim aktima legalizacije postala samostalna država, amnestirana od svih zločina i svih presuda (poput Presude Svjetskog suda od 26. februara 2007).  Kao takva, ona se čak ne bi niti morala odvajati od Unije BiH, nego bi uvelike kontrolirala i Federaciju BiH preko svojih bošnjačkih poslužitelja, što već godinama čini - posebno jer dejtonska Unija BiH nema nikakvog veta i nikakve vlasti nad Republikom srpskom, dok Republika srpska ima veto i znatnu vlast nad Unijom BiH. 

 

Organizacija Ujedinjenih Nacija (OUN), Evropska Unija (EU) i sve njene članice, Sjedinjene Američke Države (SAD) i preko stotinu država širom svijeta, uključujući sve velike sile, priznale su Republiku Bosnu i Hercegovinu (RBiH) 1992. godine kao suverenu, jedinstvenu, građansku, parlamentarnu demokratsku državu - punopravnu članicu internacionalne zajednice.  Svi građani RBiH su tako postali subjektom internacionalnog pravnog poretka, priznati kao Bosanskohercegovačka nacija (svi građani jedne republike su njena nacija, jer se nacija u biti poistovjećuje sa državom).  U 'Završnom dokumentu Helsinške konferencije' iz 1975. godine, osigurano je pravo na samoodređenje bosanskohercegovačke nacije, kojega je ona iskoristila, a što je njoj priznato po obavljenom građanskom Referendumu od 29. februara i 1. marta 1992. godine.  Nije priznato pravo na samoodređenje narodnim skupinama i narodnostima – nego nacijama, koje se poistovjećuju sa državama.  To je vrijedilo za sve države koje su proizašle iz raspadnutog Sovjetskog Saveza, sve države koje su oslobođene raspadom Varšavskog pakta i sve države raspadnute Jugoslavenske federacije, SFRJ.  Građani, Bosanci i Hercegovci, su jedini subjekt internacionalnog pravnog poretka.  Samoodređenje RBiH, njezino svjetsko priznanje i članstvo u OUN utemeljeno i na 'Helsinškoj konferenciji', moramo tretirati tako da građanski Referendum i svjetsko priznanje RBiH čvrsto čuvamo kao neponištivo, neponovljivo, nezanemarivo. Republika Bosna i Hercegovina je i danas jedina priznata i legalna država na ovom tlu.  Naše metode trebaju ići za tim da se u pravnom domenu savladaju vanjski agresori i njihova unutarnja iredenta-surogati, koji su počinili neoprostive i u više slučajeva presuđene zločine.  Zato u narednom razdoblju trebamo od svjetske zajednice zatražiti povrat ilegalno suspendiranog Ustava Republike BiH, na temelju Internacionalnog prava, svoga svjetskog priznanja - a ne odobriti legalizaciju agresorskih, ratno-zločinačkih, genocidnih, separatističkih zlodjela i tvorevina koje su načinili u BiH. Treba da ostane jedino nezavisna Republika Bosna i Hercegovina, te bosanskohercegovačka nacija kao realizacija univerzalnog principa građanstva na kojem će biti nadograđivani i unutrašnji i vanjski odnosi države.  Taj status ni u kojem slučaju ne zadire u interese i ne čini štetu narodnim skupinama unutar države, hrvatskoj, srpskoj, bošnjačkoj, i ostalim.

 

Zatražen od Pravne komisije EU, poznate pod imenom Badinterova komisija, proveden pod nadzorom eksperata EU na terenu, potvrđen kao legalan i priznat građanski Referendum od 1. marta 1992. godine, je dokaz i platforma na kojoj je bosanskohercegovačkoj naciji priznata njena suverena, jedinstvena, nezavisna država, Republika Bosna i Hercegovina.  Taj pravni fakt je neponištiv, neponovljiv i nezanemariv.  Za razliku od dosadašnje prakse, mi ga moramo uvijek držati i nametati kao nezaobilazan.  Stoga su naši putokazi:

 

Jačanje Bosanskohercegovačke nacije Bosanaca i Hercegovaca, kojom građani obznanjuju svoje bosanskohercegovačko građansko, državotvorno, teritorijalno, svjetsko opredjeljenje u jedinstvenoj, demokratskoj, nezavisnoj, suverenoj državi BiH i slobodnom civilnom društvu;

 

Nedjeljiv, neprenosiv i neupitan suverenitet, pravo na kontinuitet ustavnosti i ustavnih procedura i nepriznavanju rezultata diskontinuiteta (agresijom i genocidom), omogućavaju legitimnu akciju Bosanskohercegovačkih građana na poništavanju rezultata agresije i genocida u cilju obrane i obnove jedinstvenog bosanskohercegovačkog državnog i društvenog tkiva.

 

Za Bosanskohercegovačke građane postoji samo jedinstvena, demokratska, suverena i nezavisna država, Republika BiH, a dejtonska tvorevina Republika srpska postoji samo kao dio oktroiranog Dejtonskog ustava iz Aneksa 4.

 

Amendiranje dejtonskog ustava znači prihvaćanje Dejtonskog ustava nastalog na genocidu, što ujedno derogira Presudu Međunarodnog  suda pravde od 26. februara 2007., od strane same žrtve genocida; a to niko u ime žrtve nema pravo učiniti.  Umjesto amandmana na dejtonskim osnovama (konsenzus sa Republikom srpskom), nama treba povratak Ustava RBiH iz suspenzije.  Ustav RBiH je priznat u skladu sa Poveljom OUN.  Taj Ustav ne poznaje niti etnički, niti entitetski princip podjele vlasti, nego uzima građanina kao temeljnu jedinku univerzalnosti građanstva iz koje logika jednakopravnosti svih građana u pravima i dužnostima ne može izuzeti ikojeg pojedinca, a niti vjerske skupine i narode.   

 

Bosanskohercegovački građani ne smiju potpisati dokument kojim BiH gubi svoju historijski i pravno verificiranu državnost na osnovu Međunarodnog prava i Povelje OUN.

 

Usprkos Dejtonskom ustavu postoji samo Republika BiH, a Republika srpska postoji samo kao dio mirovnog ugovora, što je nelegalno. 

Međunarodni  sud u Hagu je 26. februara 2007. godine presudio da je RS rezultat genocida po Konvenciji o genocidu pridruženoj Povelji UN, koja zabranjuje ne samo genocid, nego i rezultate genocida, poput tvorevine Republike srpske, smatra ništavnim.  Zbog toga se strana kojoj se sudi na sudu i presudi, ne treba pitati za pravni sistem države, za kršenje kojeg agresijom i genocidom joj se sudilo i presudilo.  Nije bitno šta o ustavu BiH misli bilo ko iz Republike srpske, nego šta o budućnosti BiH i njenom ustavu misle stvarni subjekti prava, a to su samo lojalni građani države, tj. građani države BiH koji je žele.

 

Umjesto pregovora i fraza o ¨ustavu kojega će svi prihvatiti¨ - što stavlja ¨Dejton¨ na stol kao pravni osnov i pregovora i veta RS nad BiH - predstavnici Bosanskohercegovačkih građana, a time i onih iz bošnjačkog naroda, na pregovorima se moraju vratiti iz dogovornog u pravni prostor u kojemu postoji kontinuitet Republike BiH a ne postoji niti ¨Dejtonski ustav¨ a time niti RS, pogotovo ne kao ¨pravni osnov¨ RS.  Po objavi Presude Međunarodnog suda o agresiji i genocidu, svaki poslanik i svaki parlament, pa i onaj Dejtonski, treba zatražiti primjenu odluke Suda, a to nije samo novčana naknada nego brisanje rezultata genocida, Republike srpske, jer bez toga neće biti niti novčane naknade.  Ako se od bilo kojeg pojedinog ustavnog predlagača ne zatraži primjena odluke Međunarodnog suda u smislu ukidanja RS, to će značiti suprotstavljanje odluci Suda u smislu odustajanja od Presude i priznavanje RS.

 

Donošenjem pravosnažne odluke Međunarodnog suda, prihvaćanje bilo kakvih amandmana na Dejtonski ustav, znači i prihvaćanje onoga na šta se amandmani daju, tj. samog Dejtonskog ustava kojem se implicite presudilo 26. februara 2007, a i prije, kao ustavu nastalom na agresiji, ratnim zločinima i genocidu. Prihvaćanje dejtonskog ustava (Aneksa 4) bi ujedno značilo odustajanje od Presude od strane dejtonskih predstavnika same žrtve genocida, što niko u ime žrtve nema pravo učiniti.  Umjesto amandmana na dejtonskim osnovama (konsenzus sa RS), imperativ opstanka države BiH je povratak Ustava RBiH iz njegove ilegalne 14- godišnje dejtonske suspenzije - a zatim eventualnog amendiranja tog Ustava RBiH, da bi ono bilo u kontinuitetu sa tim zadnjim i jedinim legalnim ustavom, kakav je bio u trenutku kada je Republika BiH priznata (te kao takva napadnuta).  Umjesto amandmana na dejtonski ustav (Aneks 4), amandmane treba donijeti na Ustav RBiH, i to na principima Povelje UN, Evropskog ustava i Ustava RBiH, od kojih niti jedan ne poznaje etnički ili entitetski princip podjele teritorija i vlasti.

 

Professor Francis A. Boyle o Dejtonskom sporazumu

 

Uvod

1. Upravo sam prostudirao Dajtonske dokumente. Jasno je da ce Bosna izgubiti 49% svoje teritorije u korist srpskih agresorskih snaga. Da bude jos gore, 30% Bosne koje je sada slobodna teritorija pod kontrolom Vlade i Armije, ce predati svoju nezavisnost u ruke NATO-a. NATO ce postati okupaciona sila koja ce potpuno kontrolisati teritoriju na kojoj je stacionirana. Jos i mogu shvatiti da dajete 49% BiH koje ne kontrolisete. Medjutim, potpuno je neshvatljivo zasto bi ste zeljeli da date 30% Bosne koje sada potpuno kontrolisete. U sustini, 30% BiH koje sada kontrolisete ce postati zatvor pod kontrolom NATO-a. Necete imati apsolutno nikakve nezavisnosti. Komandant NATO-a ce imati apsolutnu diktatorsku vlast i vojnu silu koja ce biti u stanju da namece odluke. Predsjednik, Predsjednistvo i Vlada ce postati nista vise od marioneskog rezima koji ce izvrsavati sta god im NATO kaze.

2. Dakle, poslije svih ovih godina, poslije svih vasih patnji, poslije svih vasih uspjeha, vi predajete 49% vase teritorije Srbima, 20% Tudjmanu, a 30% NATO-u. Naravno, samo vi donosite tu odluku, nikako ja. Medjutim, vasa Armija nije porazena u bitci. Ona kontrolise 30% teritorije Bosne i Hercegovine. Potpuno je nerazumno da se vasa Armija preda kako je predvidjeno prema uslovima Dajtonskog sporazuma. Ovi zakljucci postaju jasni poslije analize slijedecih elemenata Dajtonskog sporazuma.

Direktni mirovni pregovori, Wright-Peterson vazduhoplovna baza, Dayton, Ohio, 1.-21. Novembra 1995.

Opsti okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini

3. U Opstem okvirnom sporazumu se spominje "Federalna republika Jugoslavija", a ne Federalna republika Jugoslavija (Srbija i Crna Gora). Ovo je jos jedna koncesija krnjoj Jugoslaviji koja prakticno znaci da je FRJ zakoniti nasljednik bivse SFR Jugoslavije.

4. Vec u Clanu I se pominje "Bosna i Hercegovina" umjesto Republika Bosna i Hercegovina. Iz te terminologije proizlazi da ce Republika Bosna i Hercegovina nestati da bi nastalo nesto sto se zove "Bosna i Hercegovina". Drugim rijecima, Srbi ce postoci svoj cilj razbijanja Republike Bosne i Hercegovine i dobijanja zvanicnog priznanja Republike Srpske.

5. U Clanu III eksplicitno se uvodi termin Republika Srpska. Ovo je bio drugi srpski cilj, zvanicno priznanje Republike Srpske.

6. Clan V. Cudno je i bez presedana da Republika Hrvatska i Federalna Republika Jugoslavija "potpuno podrzavaju i pospjesuju ispunjenje obaveza" iz novog Ustava Bosne i Hercegovine. Drugim rijecima, Hrvatska i krnja Jugoslavija su postali garanti Ustva Bosne i Hercegovine. Ovo je slicno slucaju Kipra, gdje su Turska, Britanija i Grcka bili garanti. Naravno, uslijedio je rat.

7. Clan X kaze da Federalna Republika Jugoslaavija i Bosna i Hercegovina "priznaju jedna drugu kao suverene, nezavisne drzave u njihovim internacionalnim granicama". Medjutim, ova terminologija ne predstavlja zvanicno diplomatsko priznanje. To moze biti ucinjeno jedino kada se dogovore dvije vlade i razmijene ambasadore. Ovo je potvrdjeno slijedecim rijecima, koje nalazimo u Clanu X: "Dalji aspekti medjusobnog priznanja ce biti predmet buducih pregovora." Dakle, jos nema zvanicno uspostavljenih diplomatskih odnosa izmedju Bosne i Hercegovine i Federalne Republike Jugoslavije. Ozbiljno sumnjam da ce Milosevic ikada razmijeniti ambasadore, tj. zvanicno priznati, Bosnu i Hercegovinu, koja ce se raspasti po ovim uslovima Daytonskog sporazuma.

8. Clan XI. Cinjeniaca da ovaj sporazum stupa na snagu odmah po potpisivanju pokazuje da je Holbrooke odlucio da ga progura odmah i onda ga predstavi kao svrsen cin Skupstini Republike Bosne i Hercegovine.

Anexi:

Anex 1-A: Dogovor o vojnoj strani mirovnog ugovora.

Clan I. Opste obaveze.

9. Ocito je da je ovaj dogovor pokusaj da se NATO tretira kao "dogovorena regionalna organizacija" u skladu sa Poglavljem 8 Povelje Ujedinjenih Nacija. Ali jasno je da NATO ovo nije. Zapravo, NATO je obrambeni savez organizovan pod Clanom 51 te Povelje, koji je sadrzen u Poglavlju 6. Po uslovima Povelje Ujedinjenih Nacija ili NATO Pakta NATO nema autoritet da se umjesa u neku vrstu medjunarodne operacije nametanja mira kao sto je ovdje opisano.

10. Organizacija Ujedinjenih Nacija ima autoritet da napravi takvu operaciju cuvanja mira kao sto je UNPROFOR, ali NATO nema.

11. 2(a). "Ni jedan Entitet ne smije zaprijetiti ili koristiti silu protiv drugog Entiteta, i ni pod kojim uslovima naoruzana sila jednog entiteta ne smije uci ili odsjesti na teritoriji drugog entiteta bez pristanka vlade te druge strane i Predsjednistva Bosne i Hercegovine." U drugim rjecima, Bosanska Armija ne moze napasti Armiju Republike Srpske ni pod kojim uslovima.

12. 3. "Oba Entiteta ce biti jednako odgovorna za ispunjenje ovog...". Drugim rijecima, Federacija Bosne i Hercegovine i Republika Srpska se tretiraju kao da su de fakto nezavisne drzave. Republika Bosna i Hercegovina se ovdje nigdje ne spominje.

Clan II. Obustava neprijateljstava Clan III. Povlacenje stranih vojnih jedinica.

13. Izgleda kao da se ovdje zahtijeva povlacenje vojnih snaga Republike Hrvatske i krnje Jugoslavije. Medjutim, ni Republika Hrvatska ni krnja Jugoslavija nisu potpisnici ovoga Anexa. Jedini potpisnici ovoga Anexa su Republika Bosna i Hercegovina, Federacija Bosna i Hercegovina i Republika Srpska. Osim toga, postoje druge posljedice ovog cina koje ce biti prodiskutovane kasnije.

14. Ovdje je uspostavljena zona separacije izmedju vojnih snaga koja je 4 km siroka, po dva na obje strane od dogovorene linije prekida vatre. Samo IFOR-u je dozvoljen u ovoj dogovorenoj zoni separacije. Drugim rijecima, ovo je de fakto podjela Republike Bosne i Hercegovine duz linije prekida vatre koju ce IFOR policijski kontrolisati.

III. Faza II, strana 7

15. Ovdje dokument uvodi "granicnu liniju izmedju Entiteta". Dakle, jasno se govori o granici. Drugim rijecima, oba Enititeta se tretiraju kao da su de fakto drzave pa trebaju imati  obiljezenu granicnu liniju.

16. 4. Opste, strana 8. Uocimo ovdje da ce IFOR izvrsiti demarkaciju granicne linije izmedju dva Entiteta. Dakle, jos jednom, imate NATO/IFOR-ovo formalno obiljezavanje granice, tj. imate kreiranje dvije de fakto nezavisne drzave.

V. Faza III, strana 9

17. 6. "...IFOR ima pravo i nadleznost da prisili uklanjanje, povlacenje ili preseljenje oruzane sile i da naredi obustavu bilo koje aktivnosti na bilo kojoj lokaciji u Bosni i Hercegovini. Ostatak paragrafa 6 daje IFOR-u pravo da upotrijebi vojnu silu u tom cilju.

18. Uglavnom, dakle, IFOR ce biti u vlasti nad cijeom drzavom, sa pravom da upotrijebi vojnu silu bilo gdje to zazeli. Tesko je vidjeti da ce ostati nesto od formalne nezavisnosti Federacije Bosne i Hercegovine, a da i ne govorimo o nezavisnosti Republike Bosne i Hercegovine.

Clan VI. Razmjestanje Snaga za provodjenje sporazuma, strana 11

Savjet Bezbjednosti UN moze uspostaviti IFOR koji djeluje u skladu sa Poglavljem 7 Povelje UN, koje se bavi akcijama uspostavljanja mira. Medjutim, NATO nema ni ovlastenja niti kompetencija da to ucini. To je samo odbrambeni pakt organizovan prema Clanu 51., Glave 6. Povelje UN.

IFOR moze biti pozvan da pomogne u provodjenju slobodnih i fer izbora, da pomaze humanitarnim organizacijama, da radi sa izbjeglicama itd. (Strana 12.) Drugim rijecima, izgleda da ce IFOR biti uvucen da obezbijedi vojnu snagu neophodnu da se uradi bilo sta u Bosni i Hercegovini. (Ovo je direktno u kontradikciji sa onim sto Clinton govori javno o ogranicenoj ulozi NATO-a).

21. 5. Uglavnom, IFOR-ov komandant moze uraditi u Bosni i Hercegovini sta god zazeli. Paragraf 6. daje mu za pravo da upotrijebi i vojnu silu. Drugim rijecima, cijela Bosna i Hercegovina ce biti pod vlascu IFOR-a.

22. Strana 13. Dakle, IFOR ce postati vojni okupator Bosne i Hercegovine, sa svim pravima, privilegijama i imunitetom. Komandant IFOR-a ima pravo da upotrijebi vojnu silu prema svom nahodjenju.

23. Stoga, pod ovim uslovima, ne razumijem kako IFOR nece biti umijesan u tzv. izgradnju nacije Bosne i Hercegovine.

24. Dakle, pod uslovima ovoga sporazuma NATO ce postati vojni okupator Bosne i Hercegovine. Zato ce prema Haskim pravilima imati obavezu da odrzava zakon i red. Prema tome, bosanske vlasti odustaju od one nezavisnosti koju imaju na 30% teritorije koju sada kontrolisu, a osim toga, permanentno predaju kontorolu nad 49% Bosne i Hercegovine, dijelom nazvanim Republika Srpska. Pod ovim okolnnostima, Predsjednik, Predsjednistvo i Skupstina ce postati samo lutke na koncu, rezim koji ce morati da radi sta god mu je naredjeno od IFOR-a.

Clan VIII. Uspostavljanja Zajednicke vojne komisije.

25. Izgleda da ce zajednicka vojna komisija postati de fakto vlada Bosne i Hercegovine. Uocimo medjutim da ce komisija funkcionisati nista vise nego samo kao konsultativno tijelo za IFOR-ovog komandanta. Prema tome, IFOR-ov komandant upravlja cijelom Bosnom po svim osnovama i svrhama.

Clan XII. Konacni tumac sporazuma

26. Uglaavnom, IFOR-ov komandant ima zakonsku vlast da uradi sto god zeli. Dakle, u biti ovaj sporazum uspostavlja vojnu diktaturu u Bosni pod kontorolom IFOR-ovog komandanta.

Dodatak B Anexu 1-A: Sporazum izmedju Republike Bosne i Hercegovine i Sjevernoatlanskog odbrambenog saveza (NATO) u vezi statusa NATO-a i njegovog osoblja.

27. Uglavnom, NATO osoblje ce biti imuno u odnosu na pravni sistem Bosne i Hercegovine sta god da urade. Ova NATO operacija je zakon za sebe.

Anex 1-B. Sporazum o regionalnoj stabilnosti

30. Ovaj sporazum je izmedju Republike Bosne i Hercegovine, Republie Hrvatske, Federalne Republike Jugoslavije, Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske.

Clan II (1)

31. Primjetimo da se ovdje govori samo o misiji vojnog priblizavanja izmedju sefova vojnih snaga Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske. Drugim rijecima, nestaje Armija Bosne i Hercegovine. Armije Federacije i Srpske se tretiraju kao armije de fakto nezavisnih drzava. Ne postoji zajednicka komanda, samo koordinacija, koja se nikada nece ostvariti.

32. Clan VI, strana 4. Odnosi naoruzanja su potpuno nepravedni. Uglavnom, krnja Jugoslavija ce imati 75% plus 10% na Republiku Srpsku. Ne vidim kako taj omjer moze kreirati stabilan mir u Bosni ili na Balkanu.

Anex 2. Sporazum o granicnoj liniji izmedju entiteta i srodni problemi

Clan V. Arbitraza za podrucje Brckog

33. Uglavnom, ovim se stavlja podrucje Brckog na led za slijedecu godinu. Ponovo, cijela svrha Daytonskog sporazuma je da Clinton dobije nesto napismeno tako da ce on moci staviti cijelo Bosansko pitanje na led za slijedecu godinu da bi nastavio sa svojom predsjednickom kampanjom bez uticaja Bosne.

35. Takodjer, mislim da sada nije vjerovatno da ce Predsjednik Medjunarodnog suda pravde naimenovati trecega sudiju dok Bosna vec ima jedan slucaj u toku na Svjetskom slugu protiv Krnje Jugoslavije. Naravno, ako i kada Bosna bude prinudjena da da povuce tu parnicu, onda ce mozda Predsjednik Suda biti voljan da izvrsi tu obavezu. Ovdje bi trebali obezbijediti neku alternativu Predsjedniku Medjunarodnog suda pravde.

Anex 3. Sporazum o izborima

36. Strana 2. Da budem iskren ja ne vidim kako se taamo mogu odrzati realni izbori za devet mjeseci od stupanja na snagu ovog Sporazuma pod sadasnjim uslovima. Taj zahtjev je smijurija. Sve sto Srbi trba da urade je da nista ne mijenjaju. Ko ce glasati u Republici Srpskoj pod pod ovim uslovima.

Clan III. Privremana komisija za izbore.

37. Komisija treba da kazni "svaku osobu ili tijelo koje krsi propise". Medjutim, to nista ne znaci bez IFOR-ove prisile.

Clan IV. Pravo ucesca na izborima

38. "Do dana izbora, povratak izbjeglica bi trebalo da bude obavljen, tako da bi mnogi mogli ucestvovati licno na izborima u Bosni i Hercegovini. Ovo je smijesna recenica. Kako je iko mogao uzeti je zdravo za gotovo.

39. Apsolutno nema nacina da bilo ko organizuje demokratske izbore u Bosni u slijedecih deset mjeseci.

Anex 4. Ustav Bosne i Hercegovine

40. Ustav. Iz jezika upotrijebljenog ovdje cini se da se nastavlja postojanje Bosne kao medunarodnog subjekta kao i njeno clanstvo u Orgaanizaciji Ujedinjenih Nacija. Naravno Srbi ce biti u stanju da tvrde da "Republika Bosna i Hercegovina" vise ne postoji i da ovaj Sporaazum explicitno priznaje Republiku Srpsku. Ali za razliku od ranijeg jezika, izgleda da ovaj jezik stiti pravno postojanje drzave i njeno UN clanstvo. Prema jezik u prvom nacrtu kojeg je Holbrooke dao Izetbegovicu dne 5. Novembra 1995. Republika Bosna i Hercegovina bi odmah dozivjela disloluciju kao drzava prema medjunarodnom pravu. Toliko o njegovim dobrim namjerama. To je bilo isto toliko lose kao sto je pokusao Owen da ucini na Owen-Stoltenbergovim pregovorima.

Clan III. Duznosti i Relacije izmedju institucija Bosne i Hercegovine i Entiteta.

41. Ocigledno, sa ove liste je namjerno izostavljena Odbrana. Dakle, centralne institucije nece imati nikakvih kompetencija u pitanjima vezanim za odbranu Drzave. Stoga prema Paragrafu 3, koji slijedi, dva entiteta imaju odgovornosti za "odbranu". dakle, dva entiteta - Federacija i Srpska - ce postati de facto nezavisne drzave.

42. Efektivno institucije sada postojece Republike Bosne i Hercegovine ce prestati da postoje, i ogranicen broj institucija sa ogranicenim ovlastenjima ce ih mozda zamijeniti. Sve druge institucije moraju biti usaglasene sa Republikom Srpskom, sto se nece nikada dogoditi.

43. Clan IV. Skupstina. Tijelo koje predstavlja narod, Vijece naroda, nikada nece proraditi jer ce blok delagata iz Republike Srpske sam sebe iskljuciti prema instrukcijama sa Pala. Buduci da paljanski Srbi mogu staviti veto na odluke Vijeca naroda, onda oni mogu staviti veto i na odluke cijele Skupstine.

44-45. Buduci da paljasnski Srbi mogu narediti svojim delegatima da se iskljuce iz rada skupstine, to nikada nece biti qvoruma u Vijecu narod. Buduci da nikada nece biti qqvoruma, Vijece naroda ne moze odlucivati pravosnazno, pa stoga ni cijela Skupstina ne moze djelovati zakonito. Dakle, nista ne moze biti ucinjeno protiv zelja paljanskih Srba.

46. Svi drugi propisi ne mijenjaju situaciju. Buduci da paljanski Srbi imaju pravo da sprijece qvorum, onda nikakav posao ne moze biti obavljen protivno njihovim zeljama.

47. Jos jednom, glasajuci kao blok, delegati ili clanovi iz Republike Srpske mogu efektivno sprijeciti da bilo kakav posao bude obavljen na zasjedanju Skupstine, ako je suprotan njihovim zeljama.

48. Paragraf 4. Ovlastenja. Primjetimo da Skupstina nema nadleznost da vrsi mobilizaciju, prikuplja i odredjuje porez ili skuplja prihode. Skupstina moze samo "odlucivati o izvorima i iznosima prihoda za (svoje) djelovanje...". Drugim rijecima, Skupstina nema nezavisan izvor prihoda. Zbog toga ce biti potpuno bez-znacajna. To ce biti vrlo slicno prvom Clanu Konfederacije ovdje u Amerika koji nije uspio upravo iz ovog razloga. Bio je zamijenjen Ustavom Sjedinjenih Americkih Drzava koji daje Federalnom kongresu pravo da skuplja novac pomocu oporezivanja, obaveznih davanja, carina itd. Bez prava da skuplja porez, ova Skupstinaa nece iamti nikakve stvarne vlasti.

49. Predsjednistvo. Odjeljak 2(d) efektivno daje paljanskim Srbima pravo veta nad odlukama Predsjednistva. Drugim rijecima, Predsjednistvo nece biti u stanju da uradi bilo sta protivno njihovim zeljama. Ono naprosto nece biti u stanju da radi.

50. Stoga ce Serbi sa Pala biti u stanju da sprijece Predsjednistvo u sprovodjenju spoljne politike BiH. Prema tome, cak i limitirana ovlast ce biti sputavana od strane Srba s Pala.

5. Zasjedajuci Komitet

51. Ova provizija daje bosnjackom clanu Predsjednistva kontrolu nad Bosanskom Armijom. Hrvatski clan Predsjednistva ima kontrolu nad HVO-om, a srpski clan Predsjednistva ima kontrolu nad Srpskom Armijom. Ne izgleda da ce uopce biti neke zajednicke komande ili glavnog staba ove tri armije. Stoga, Srpska Armija ce ostati upravo onakva kakva je sada. U tom slucaju, to ce omesti garancije koje su na papiru date izbjeglicama i razseljenim osobama da ce se vratiti svojim kucama. Zasto bi se Bosnjak ili Hrvat zelio vratiti svojoj kuci koja se nalazi pod okupacijom Srpske Armije kojom komandiraju nasljdnici Mladica i Karadzica? Ta izbjeglica bi trebala biti luda da na to pristane. Ostatak teksta u 5(a) je tako srocen da garantira de facto podjelu BiH. Zasjedajuci Komitet za Vojna Pitanja ima jedino autoritet da "koordinira" a ne da komandira. Zato ce tri armije (Bosanska Armija, HVO i Srpska Armija) ostati upravo onakve kakve su i sada.

Clan VI – Ustavni Sud

54. Ova tzv. zastita koja ovdje daje Ustavnom Sudu jurisdikciju (pravnu snagu) da odlucuje o "specijalnim odnosima" nije od neke pomoci. Ustavni Sud bi svakako dozvolio "specijalni paralelni odnos" izmedju Republike Srpske i Republike Srbije, koji je identicak Ugovoru o Konfederaciji izmedju Republike Hrvatske i Federacije BiH. Ali, krajnji rezultat takvog Ugovora o Konfederaciji izmedju Republike Srpske i Republike Srbije bice jednak de facto, ali ne i de jure, absorpciji (prisajedinjenju) Republike Srpske Republici Srbiji. Drugim rijecima, imacete de facto, ali ne i de jure, Veliku Srbiju koja bi u sebi ukljucivala i 49% teritorija RBiH.

55. Isto tako je jasno da Ustavni Sud nema autoriteta (punomoci) da intervenira onda kada Srbi sa Pala odluce da izostanu sa nekog sastanka onda kada odluce da sprijece postojanje kvoruma na zasjedanju Doma Naroda ("House of Peoples"). Stoga, nema nacina na koji bi Ustavni Sud primorao Dom Naroda, a prema tome i Skupstinsku Asembleju da funkcionira i djeluje protiv zelja Srba sa Pala.

Clan VVII – Centralna Banka

56. Ova tacka kaze da ce o odgovornosti/duznosti Centralne Banke "biti odlucivane/odredjivane na Skupstinskoj Asembleji". Ali, posto Srbi sa Pala imaju mogucnost da stave veto na djelatnosti Skupstine, ova Centralna Banka nece nikada imati prilike da nesto efikasno odradi. To je jasno jos vise kada se procita naredna recenica, koja jasno kaze da Centralna Banka ne moze u toku sest godina "davati kredit na taj nacin da stampa novac/monetu". I moze dobiti dozvolu da to ucini jedino onda kad joj Skupstina to odobri, sto se nece nikada dogoditi, jer Srbi sa Pala imaju mogucnost da stave na to veto (tj. da to sprijece svojom jednostranom odlukom). Stoga ce Centralna Banka postojati samo kao ime, ali ne i kao stvarnost.

Clan VIII – Finansije

U osnovi, Skupstina nece imati efikasnog autoriteta da skuplja porez, ako to Srbi sa Pala ne dozvole. Slicno tomu, Srbi sa Pala mogu jednostavno odbiti da daju jednu trecinu poreza Skupstini. Cinjenica da Skupstina mora zavisiti od Federacije i Republike Srpske da bi skupila porez, jeste fatalna slabost ove odluke. Da napomenem, ovo je slicno Americkim Paragrafima o Konfederaciji po kojima je Centralna Vlada morala da zavisi od pojedinih drzava da joj daju poreski prilog – sto se nikada nije dogodilo – pa su te "Paragrafime" zamjenili Americkim Ustavom.

Clan XII -- Stupanje (ovog Ustava) na snagu

58. "Ovaj Ustav ce stupiti na snagu nakon potpisivanja General Framework Agreement-a (prevod: Opceg Okvirnog Dogovora) kao ustavni akt koji ce nadopuniti i nadjacati Ustav Republike Bosne i Hercegovine."

Ova procedura je ocigledno protu-ustavna prema trenutno vazecem (1974/1990, medjunarodno priznatom 1992) Ustavu Republike Bosne i Hercegovine. Doista, ovaj novi Ustav ne treba cak ni da se podnese Skupstini Republike Bosne i Hercegovine na glasanje odn. na odobrenje. Po svim namjerama i ciljevima, ovaj novi Ustav stupa na snagu odmah, po svim svojim clanovima, i to bez odobrenja Skupstine Republike Bosne i Hercegovine. Drugim rijecima, po onome sto pise u ovom novom Ustavu, Republika Bosna i Hercegovina, njena Skupstina, i sve njene institucije su u osnovi potpuno unistene na dan 22. Novembra, 1995. Zato su odmah u Clanu I odbacili ime "Republika Bosna i Hercegovina".

Anex II -- Prelazni Sporazumi

1. Zajednicka Prelazna Komisija

Pimjetite da su "Strane" uspostavile Zajednicku Prelaznu Komisiju da primjene Ustav Bosne i Hercegovine. Ali, "Strane" su ustvari Republika Bosna i Hercegovina, Republika Hrvatska, i Federalna Republika Jugoslavija. Zasto bi Hrvatska i krnja Jugoslavija imale ikakvu moc odlucivanja o implementaciji (primjeni) Ustava za Bosnu i Hercegovinu ?

4. Uredi

60. Iz ovog teksta se moze protumaciti da se dozvoljava nastavak rada "vladinim uredima, institucijama i ostalim tijelima Bosne i Hercegovine" da funkcioniraju "prema primjenljivim zakonima" dok ne budu zamjenjene. Primjetite, medjutim, da ovi uredi i ove institucije ne rade vise po Ustavu Republike Bosne i Hercegovine. Takodjer, nije jasno da ce ova prelazna shema biti primjenljiva na Skupstinu Republike Bosne i Hercegovine. Naslov "uredi" ne indicira na to da je Skupstina u to ukljucena.

Anex 5 – Dogovor o Arbitraciji

61. U osnovi, ovaj Dogovor zahtjeva arbitraciju izmedju Federacije BiH i Republike Srpske. Republika Bosna i Hercegovina nema nista s time. Prema tome, Federacija BiH i Republika Srpska se tretiraju kao da su de facto neovisne drzave.

Anex 6 -- Dogovor o Ljudskim Pravima

62. Clan I tretira Federaciju BiH i Republiku Srpsku kao da su de facto neovisne drzave sa obavezama prema medjunarodnim ugovorima o ljudskim pravima.

63. Clan III (2): "Plate i troskovi Komisije i njenih zaposlenih ce zajednicki odrediti strane, a placat ce ih Bosna i Hercegovina". Drugim rijecima, Srbi sa Pala imaju snagu veta nad radom Komisije za Ljudska Prava. Stoga doista ozbiljno sumnjam da ce ta Komisija za Ljudska Prava biti ikada i formirana. Sto vise, jasno je da plate i troskove nece placati Federacija BiH i Republika Srpska, nego se kaze "da ce ih placati Bosna i Hercegovina" – koja nemoze sakupljati porez. Da su doista ozbiljno namjeravali da stvore tu Komisiju, trazili bi da troskove plate Federacija BiH i Republika Srpska.

64. Zato ovaj cijeli Anex o Primjeni Ljudskih Prava i Organi (za primjenu) izgleda solidno na papiru. Ali, kada se vidi da nije nista obezbjedjeno da se sve to efikasnofinansira, onda doista sumnjam da ce bilo kada to efikasno i osmisljeno da proradi.

Anex 7 -- Dogovor o Izbjeglicama i Razseljenim Osobama

65. Clan I. Ovaj clan ne kaze nista o tome ko ce biti zaduzen da plati nadoknadu stete izbjeglicama za "imovinu koja im ne moze biti nadoknadjena".

Komisija za Izbjeglice i Razseljene Osobe

66. "2. Plate i troskovi Komisije i njenih zaposlenih ce zajednicki odredjivati Strane i od njih jednako placane." Evo, ovdje se trazi da Federacija i Republika Srpska plate troskove, a ne "Bosna i Hercegovina" -- kao sto se trazi za Komisiju o Ljudskim Pravima. Ali, ove pojedinosti "moraju odrediti Strane (Parties)". Drugim rijecima, Srbi sa Pala su dobili pravo veta nad uspostavljanjem i radom Komisije. Zato veoma ozbiljno sumnjam da ce ta Komisija biti u stanju bilo kada da efikasno proradi.

67. Clan XII (2) – Komisija ima ovlasti da uruci "pravednu kompenzaciju, kako je Komisija utvrdi". Ali, nema efektivnog mehanizma da se ta kompenzacija plati. Na primjer, nema uslova da Federacija, a posebno Republika Srpska isplati takvu kompenzaciju. Ako bi ova provizija imala bilo kakvo primjenljivo znacenje, jasno je da bi Republika Srpska trebala platiti "pravednu kompenzaciju" za svu imvinu koju je unistila.

68. Paragraf 6. Ovdje spomenute kompenzacione dionice (bonds) ne znace nista. Niko ovdje nije obavezan da ispostuje ove kompenzacione dionice.

69. Clan XIV -- Imovinski Fond. Jos jednom, nema ustanovljenog doprinosa kapitalu koji bi trebao imati ovaj Fond. Stoga ozbiljno sumnjam da ce se od toga bilo sto ostvariti, a da i ne govorimo o tzv. kompenzacionim dionicama.

70. Ustvari, ovaj Fond ce zavisiti od doprinosa medjunarodne zajednice.

Anex 8 – Dogovor o Komisiji za Zastitu Nacionalnih Spomenika

71. Clan III "Plate i troskovi Komisije i njenih zaposlenih zajednicki ce odrediti Entiteti koji ce ih ujedno i ravnomjerno snositi."

Drugim rijecima, jos jednom Srbi sa Pala imaju mogucnost stavljanja veta na rad Komisije. Stoga se moze zakljuciti da je u rukama Srba sa Pala da li ce se ta Komisija ikada i uspostaviti, a kamo li uspjesno raditi.

72. Sadrzaj ove tacke se moze protumaciti kao "crni humor": Republika Srpska se obavezuje da zastiti nacionalne spomenike, i to nakon sto je ucinila sve sto je mogla da ih unisti sirom Bosne. Ovaj Anex ugovora je vrhunac licemjerstva i apsurdnosti.

Anex 9 – Dogovor o Uspostavi Javnih Preduzeca Bosne i Hercegovine

73. U Preambuli mozete primjetiti da se Republika Bosna i Hercegovina vise i ne spominje. Pod novim rezimom, Republika Bosna i Hercegovina nestaje. Stoga se Federacija i Republika Srpska tretiraju kao da su neovisne drzave.

74. Clan II (5) "30 dana nakon sto ovaj Dogovor stupi na snagu, Strane ce se dogovoriti o svotama novca koje ce dati Saobracajnom Preduzecu, za njegov pocetni budzet …"

Drugim rijecima, ponovno Srbi sa Pala imaju pravo veta (tj. ovisi o njihovoj volji) na rad ovog Saobracajnog Preduzeca, sto moze da znaci da to preduzece nece nikada niti proraditi. Ovo Preduzece je samo prazno slovo na papiru.

75. Clan II – Druga Javna Preduzeca. Ovaj clan predstavlja vrhunac cinizma. Ovaj clan kaze da je jedino javno preduzece ovo gore pomenuto Saobracajno Preduzece – koje postoji samo na papiru. Nema cak niti obaveze da se osnuju bilo kakva druga javna preduzeca koja se u svim drzavama bave npr. Elektroprivredom, vodovodima, PTT saobracajem, komunalijama, radio i ostalim vezama, itd. Osnivanje ovih javnih preduzeca mogu sprijeciti Srbi sa Pala svojim pravom veta, tj. ako im je volja da to sprijece onda to mocu i uciniti. Zato se moze zakljuciti da se javna preduzeca vjerovatno nikada nece niti uspostaviti.

Anex 10 – Dogovor o Civilnoj Primjeni Mirovnog Dogovora

Clan V -- Vrhovni autoritet za tumacenje dogovora. "Visoki Predstavnik je vrhovni autoritet na terenu; on ce tumaciti ovaj Dogovor po pitanjima civilnog djela implementacije morovnog dogovora."

Drugim rijecima, dato je Visokom Predstavniku puno pravo da upravlja Bosnom i Hercegovinom kako mu je volja -- po svim pitanjima (osim vojnih). IFOR ce imati ovlasti da radi sto god zeli po vojnim pitanjima. Zato niti Federacija BiH niti upravno tijelo za "Bosnu i Hercegovinu" nece imati nikakve suverene kontrole ili autoriteta. Predsjednik, Predsjednistvo, Vlada i Skupstina ce biti samo lutke na koncu koje nece imati nikakve neovisnosti od NATO-a.

Anex 11 – Dogovor o Medjunarodnim Policijskim Trupama

77. Po ovom Aneksu izgleda da ce Ujedinjene Nacije ustvari preuzeti nadzornicko pravo nad unutrasnjim stvarima policijskog tipa, tj. sprovodice zakon u zemlji. Stoga je jasno da ce Bosanska Vlada izgubiti kontrolu i nad ovim osnovnim elementom drzavnog suvereniteta.

Dogovor o Uspostavi Opceg Okrirnog Dogovora za Mir u Bosni [Agreement on Initialing the General Framework Agreement for Peace in Bosnia]

Pismo Mate Granica Klausu Kinkelu od 21. Novembra, 1995:

78. Primjetite kako u ovom pismu Republika Bosna i Hercegovina ne postoji. U ime Hrvatske, Granic ne uvazava "suverenitet, teritorijalni integritet i politicku neovisnost" Republike Bosne i Hercegovine. Isti stav Granic zauzima i u druga dva pisma koje je napisao.

Pismo Milutinovica Kinkelu, 21. Novembar 1995.

79. Primjetite da Savezna Republika Jugoslavija ne uvazava "suverenitet, teritorijalni integritet i politicku neovisnost" Republike Bosne i Hercegovine.

81. Komentar o pismu kojega je Granic uputio Boutrosu Ghaliju 21. Novembra, 1995: Ozbiljno sumnjam da ce se Republika Hrvatska pridrzavati obaveze iz ovog pisma da "striktno sprijeci upad svojih vojnih snaga u BiH i odustati od toga da u BiH drzi bilo kakve vojne snage koje su pod njenom komandom". Prekrsaj ove obaveze od strane Republike Hrvatske bi znacio prekrsaj Dajtonskog sporazuma – pa bi na osnovu toga Republika Bosna i Hercegovina mogla da odbaci Dajtonski sporazum. Ovaj isti argument se odnosi i na drugo Granicevo pismo.

82. Komentar o pismu kojega je Milutinovic poslao Boutrosu Ghaliju 21. Novembra, 1995: Ozbiljno sumnjam da ce "Savezna Republika Jugoslavija striktno sprijeciti upad svojih vojnih snaga u BiH i odustati od toga da u BiH drzi bilo kakve vojne snage koje su pod njenom komandom". Vjerovatno ce Jugoslavija prekrsiti ovo obecanje, sto ce biti prekrsaj Dajtonskog Sporazuma – sto bi opravdalo odustajanje Republike Bosne i Hercegovine od Dajtonskog Sporazuma. Isto vazi i za ostala Millutinoviceva pisma.

83. Komentar o pismu kojeg je Izetbegovic uputio Christopheru, 21. Novembra 1995. Primjetimo iz Izetbegovicevog pisma da Republika Bosna i Hercegovina vise ne postoji.

84. Primjetimo da se Izetbegovic ne obavezuje da izgradi mjere za poboljsanje medjusobnog povjerenja izmedju Savezne Republike Jugoslavije i Republike Bosne i Hercegovine.

85. Primjetimo da se uspostavljanje zvanicnih diplomatskih odnosa ne trazi u ovom Sporazumu. Ta uspostava bi zahtjevala razmjenu Ambasadora izmedju SR Jugoslavije i Republike Bosne i Hercegovine. Ustvari, kada se pazljivo pogleda, vidi se da ovaj Dajtonski Sporazum niti ne zahtjeva razmjenu Ambasadora izmedju SR Jugoslavije i "Bosne i Hercegovine". Dakle, drugim rijecima, Milosevic nije priznao cak niti ovu novu tvorevinu koju Dajtonski Sporazum naziva "Bosna i Hercegovina", a kamo li Republiku Bosnu i Hercegovinu. Doista, ne postoji niti jedan jedini dobar razlog da to Milosevic ucini, jer ce Republika Bosna i Hercegovina odmah nakon potpisivanja ovog Sporazuma prestati pravno da postoji, a ova nova tvorevina, "Bosna i Hercegovina" nece funkcionirati kao jedna drzava. Prema tome, zasto bi Milosevic priznao i jednu od te dvije tvorevine ? Milosevic je dobio ono sto je zelio – a to sadrzi i pola Bosne i Hercegovine (49%).

Rezolucija 1021 (1995) Savjeta Bezbjednosti Ujedinjenih Nacija

86. Primjetimo kako se u drugoj preambuli nigdje ne spominje potreba da se ocuva teritorijalni integritet i politicka neovisnost Republike Bosne i Hercegovine.

87. Primjetimo takodjer kako se u trecoj preambuli oslovljava "Savezna Republika Jugoslavija" umjesto "Savezna Republika Jugoslavija (Srbija i Crna Gora)".

88. Terminologija ove dvije gore navedene preambule/paragrafa predstavlja znacajnu pobjedu krnje Jugoslavije. Drugim rijecima, Republika Bosna i Hercegovina nestaje, a Savezna Republika Jugoslavija postaje pravni nasljednik bivse Jugoslavije (SFRJ).

89. Primjetimo da paragraf 1(b) kaze da ce embargo na dostavu teske artiljerije, municije, vojnih aviona, helikoptera "biti nastavljen dok ne stupi na snagu sporazum o kontroli naoruzanja – spomenut u Aneksu 1b …". Drugim rijecima, dostava teskog naoruzanja Bosanskoj Vladi ce biti zabranjena do unedogled. Prema tome, embargo na naoruzanje ce se nastaviti sprovoditi protiv Bosanske Vlade u nedogled. Prema tome, Bosanska Armija ne moze nabavljati tesko naoruzanje koje joj je potrebna da brani Narod i Zemlju.

90. Pod-paragraf "c" je tako bremenit uslovima da sumnjam da ce se ikada skinuti embargo na tesko naoruzanje Bosanske Armije. Pod-paragraf je potpuno bezvezan. Po ovoj rezoluciji, embargo na tesko oruzje protiv Bosanske Vlade, bice produzen do unedogled. Nema nikakve obaveze koja daje datum kada ce se taj embargo skinuti.

91. Rezolucija 1022 (1995) Savjeta Bezbjednosti UN: Primjetimo da u drugom preambularnom paragrafu nema tradicionalnog pomena o tome da se mora sacuvati teritorijalni integritet i politicka neovisnost Republike Bosne i Hercegovine. Taj pomen obaveze ocuvanja teritorijalnog integriteta i politicke neovisnosti Republike Bosne i Hercegovine (koji je bio prisutan u predjasnjim Rezolucijama) sasvim je iscezao.

93. Primjetimo u cetvrtom preambularnom paragrafu, da se vise ne spominje "Savezna Republika Jugoslavija (Srbija i Crna Gora), nego jednostavno "Savezna Republika Jugoslavija". Drugim rijecima, Savezna Republika Jugoslavija se tretira kao pravni nasljednik bivse Jugoslavije (SFRJ), uprkos tome sto je Skupstina Ujedinjenih Nacija to rezolucijama i djelom odbacila.

94. Jos jednom, sve ove promjene u terminologiji, predstavljaju pobjede za Milosevica. Drugim rijecima, Milosevic je dobio sto je trazio od Savjeta Bezbjednosti isto kao sto je dobio u Dajtonu.

95. Pod paragrafom 1, ekonomske sankcije protiv krnje Jugoslavije se "odmah ukidaju …". Dakle, dok imamo slucaj da se embargo na tesko naoruzanje Bosanskoj Vladi i dalje sprovodi, dok se krnjoj Jugoslaviji ukidaju ekonomske sankcije (paragrafi 2-5). Drugim rijecima, Milosevic dobija sve sto zeli, a Bosanci ne dobijaju nista, nego samo neka obecanja, sto je prljavi posao Savjeta Bezbjednosti.

96. Provizije da se i dalje nastavi sa sankcijama protiv Bosanskih Srba ne znace nista, jer sva prinuda je isla preko Milosevica i Srbije – a ta prinuda je ukinuta.

97. Paragraf 5 Rezolucije oslobadja zaledjena sredstva koja Srbija ima po cijelom svijetu, da bi ih Milosevic pokupio.

Zakljucak

98. Gore navedeni komentari govore sami za sebe i ne traze da ih dalje objasnjavam. Na Vama je da odlucite gdje nakon ovoga, da li da prihvatite Dajtonski Sporazum ili da ga odbijete. U slucaju da odlucite da odbijete Dajtonski Sporazum, ja sam potpuno spreman da se vratim na Medjunarodni Sud, da bi zatrazio od Suda zvanicni nalog da se sprijeci cijepanje Republike Bosne i Hercegovine i da se skine embargo na tesko oruzje koji je nametnut protiv Bosanske Armije – embargo koji ce se jos neko vrijeme nastaviti. Ja o ovome ne mogu odluciti u Vase ime. Vasa buducnost je u pitanju. To je Vasa Drzava. To je Vasa Sudbina. Vasa ce djeca i unuci morati da snose konsekvence Vase odluke.

{4. DODATAK} MEĐUNARODNI SUD PRAVDE

 

Međunarodni sud pravde je koristio selektivnu, negativnu selekciju i pogrešnu metodologiju

 

U procesu tužbe BiH za genocid protiv Srbije pred Međunarodnim  sudom pravde {MSP}, Sud je koristio selektivnu, negativnu selekciju i pogrešnu metodologiju, uzimajući samo ono što je išlo u korist da se ne dokaže genocid. Presuda  Tadiću i 19 priznanja za genocid na Međunarodnom krivičnom tribunalu {MKTJ} nisu korištena. MSP je našao  presudu Krstiću na MKTJ ispod koje nije mogao ići, presudio je genocid, ali ne i direktnu odgovornost Srbije. Pri tome je koristio presude i određene činjenice koje su njiemu išle u prilog da zaključi da nije SRJ, odnosno Srbija i Crna Gora, direktno umiješana u genocid u BiH. Sve ono što je Bošnjacima išlo u prilog, MSP je stavio ad acta, čak neke notorne činjenice nije ni razmatrao, a neke koje je razmatrao, stavio  je u negativan kontekst, posebno Škorpione.  Dokumente koje je BiH prezentirala govorili su da je ta jedinica bila sastavni dio MUP-a Srbije od 1991, ali MSP je smatrao da dokumenti koje BiH posjeduje nisu validni.

 

BiH politički lideri, posebno bošnjački politički lideri nisu shvatili problem ograničenja međunarodnog prava u međunarodnoj zajednici

 

Političari u BiH, posebno bošnjački politički i drugi lideri  nisu shvatili da postoje značajne razlike u postupku pred MKTJ i pred MSP. MKTJ ima tužiteljstvo koje po službenoj dužnosti utvrđuje počinjenje zločine i trebao bi utvrditi i genocidnu namjeru kada je u pitanju taj najstrašniji zločin. U sporovima između država za koji je nadležan MSP toga nema - tu se vode sporovi gdje su tužitelji i tužena strana jednaki. BiH na području Srbije nije imala pravo istraživati genocidnu namjeru, a nije bilo tužiteljstva koje bi to moglo učiniti. Ni za Srebrenicu se ne bi mogla dokazati genocidna namjera da nije bilo dvije presude MKTJ koji je utvrdio genocid u Srebrenici i genocidnu namjeru u predmetima “Krstić i Blagojević“. Postupak pred MSP je vrlo težak, BiH nije imala mogućnosti da dokaže genocid. Problem je ograničenja međunarodnog prava u međunarodnoj zajednici.

 

Presuda MSP je morala utvrditi  zločine protiv čovjećnosti i ratne zločine počinjene u logorima koji su postojali u BiH

 

Ovdje dolazimo do jednog apsurda, presuda MSP konstatira da je republika srpskog naroda proglašena 1992. godine, da nije bila međunarodno priznata tvorevina, da je

imala vlast na jednom dijelu BiH i da je uživala podršku značajnog broja Srba. Uočljiv je jedan kontinuitet u odnosu njenog nastanka i zločina koji su počinjeni. Ako je to bila de facto tvorevina, onda je ta de facto tvorevina de facto odgovorna za sve zločine koje MSP u presudi konstatira. Ispalo je, međutim, da nije primjereno da Srbija plaća bilo kakvu odštetu, a da Republika Srpska zbog toga što nije međunarodni subjekt nije odgovorna. Ispalo je kao da se zločini nisu dogodili.

 

Trebalo je dosuditi odštetu Srebreničanima i njihovim nasljednicima za genocid

 

Presuda je dokazala genocid u Srebrenici i postojanje genocidne namjere uSrebrenici. To jeste jako važno, ali ja sam očekivao da će MSP to isto dokazati barem i za neke logore u sjevernoj Bosni, posebno u mom rodnom gradu Prijedoru u kome su fašističko – nacističkim metodama kakve su upotrebljavali fašisti i nacisti u Drugom svijetskom ratu protiv Jevreja i drugih naroda, osnovani strašni koncentracioni logori smrti Omarska, Tropolje i Keraterm, u kojima je na kraju 20. stoljeća u eri zaštite ljudskih prava i sloboda, mučeni Bošnjaci samo zato što su muslimani, građani, nosioci ideje Bosne i bosanskog duha {to se nije desilo. Ovakvom presudom Sud je prihvatio restriktivno tumačenje Konvencije o genocidu - on je utvrdio sve zločine koji su se događali na podrućju BiH tokom rata, a ja sam, ipak, očekivao da će Sud biti malo širi u svojim tumačenjima. On se, međutim, striktno držao definicije genocida iz Kovencije, ali to je nešto na šta sud ima pravo. Sud je dakle konstatirao da je odgovornost Srbije što nije spriječila genocid u Srebrenici, a to je tačka koju najviše kritiziram. Smatram da je trebalo dosuditi odštetu Srebreničanima i njihovim nasljednicima {to se, nažalost, nije dogodilo}.

 

Presudi li MKTJ Jovici Stanišiću, Frenkiju Simatoviću I Momćilu Perišiću zbog učešća u genocidu u Srebrenici, BiH može i mora obnoviti tužbu protiv Srbije za genocid

 

Kada bi MKTJ u Hagu završio postupke i utvrdio direktnu odgovornost, prvenstveno šefova srbijanske državne bezbednosti, Jovice Stanišića i Frenkija Simatovića, te generala Momčila Perišića za genocid u Srebrenici, kada bi se njihova odgovornost utvrdila na temelju takve pravomočne presude, ali prije isteka deset godina od presude izrešene 2007. godine, BiH bi zaista pred MSP mogla pokrenuti postupak za reviziju te presude. Jedino na temelju naknadno utvrđenih podataka, na temelju presuda MKTJ, BiH bi mogla ponovo pokrenuti proces pred MSP.

 

Hrvatska se trebala pridružiti tužbi BiH za genocide protiv Srbije

 

Hrvatska loše vodi taj postupak koji će, mislim, izgubiti. Smatram da u Hrvatskoj genocida nije bilo niti sa jedne strane, ni srpske, ni hrvatske.  Hrvatska se trebala pridruži tužbi koju je pokrenula BiH. Pokojnom hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu to, međutim, nije bilo bitno, nije mu iz nekih razloga odgovaralo, pa je mnogo kasnije Hrvatska samostalno podnijela tužbu koju, ne može dokazati.

 

Mi se borimo za sprovođenje  Presude MSP po kojoj je RS - njena vojska i milicija - odgovorna za genocid - te na osnovu Presude tražimo ukidanje RS i FBiH, a uspostavu RbiH

 

Konvencija o genocidu će jedino biti primjenjena ako postoji dovoljan međunarodni politički pritisak da natjera vlade da ispune svoje obaveze prema ovoj konvenciji. Vlade moraju znati da će platiti političku cijenu za njihove propuste da spriječe genocid. Kada smo suočeni sa kršenjem ljudskih prava, mi imamo izbor. Mi možemo stajati po strani. Ili, možemo zagovarati provođenje međunarodnih zakona i konvencija, koje osiguravaju zaštite i obaveze globalnog građanstva. Moramo govoriti o genocidu, ukoliko ga zaboravimo, to znači da smo ga mi ponovo počinili. Onima koji su počinili užasne zločine agresije na BiH i genocida nad Bošnjacima  jasno poručujemo da će biti kažnjeni i da će pravda biti zadovoljena. Jer žrtve nose u sebi zahtjev za riječju istine i pravde, bez čega se ne mogu oporaviti poslije genocida, a sa čime se mogu osloboditi strašnog tereta nepopravljive prošlosti, ne morajući pribjegavati osveti, u ime pobjede ljubavi, a ne mržnje, mira, a ne rata, suživota, a ne nasilja, pravde, a ne krivde za zajednički spas ideje Bosne i bosanskog duha, tog jedinog zajedničkog spasa, zajedničke sreće, zajedničkog prava, zajedničke obaveze  i zajedničke blagodati bosanskohercegovačkog čovjeka i nacije. Sve dok države među svoje prioritete ne upišu borbu protiv nekažnjivosti, potencijal odvraćanja međunarodne pravde bit će ograničen. Pravda mora očistiti prošlost žrtve Nema istinske pravde, a samim tim i istinske države i društva u Bosni i Hercegovini bez poštivanja i realizovanja presude međunarodnog suda pravde, presude koja negira genocid i paradržavnu tvorevinu zasnovanu na njemu. Priznavanje Republike Srpske je negiranje genocida. Nema istinske pravde, a samim tim i istinske države i društva u Bosni i Hercegovini  bez usvajanja u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine rezoluciju o genocidu.

 

Međunarodni sud pravde u Hagu smatra da se Srbiji i Crnoj Gori  ne može pripisati učešće u genocidu na cijeloj teritoriji BiH. Sudije su ocijenile da nema dovoljno dokaza da je genocid počinjen na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine, ali je potvrđen stav da se genocid ipak dogodio na ograničenom području Srebrenice. Ocijenjeno je da je Srbija prekršila Konvenciju o genocidu jer nije spriječila masakr u Srebrenici. Ipak, sud je presudio da zvanični organi SRJ nisu planirali ni počinili genocid u Srebrenici. Nije dokazano da je armija SRJ učestvovala u genocidu, niti da su politički organi SRJ planirali, pripremali ili sproveli genocid u Srebrenici. Međunarodni sud pravde je zaključio i da odgovorna država nije bila u zavjeri da počini genocid, niti je poticala njegovo izvršenje. Utvrđeno da ne postoji međunarodna odgovornost Srbije i Crne Gore za genocid i saučesništvo u genocidu, ali da je ova država propustila da spriječi i kazni počinitelje genocida. 

Ali, kroz presudu Srbiji kako nije spriječila i kaznila genocid, Sud je ujedno izrekao i presudu svim članicama UN koje su znale, a nisu spriječile genocid. Tu je dobra strana presude i BiH bi je trebala iskoristiti i tužiti sve države koje nisu spriječile genocid. Iz Presude proizilazi da je RS genocidna tvorevina i da treba sve poduzeti na njenom rušenju, odnosno vraćanju na ustavno pravni-poredak RBiH prije genocida. Sada za to postoji i sudska podloga jer je Sud potvrdio da se genocid dogodio, da je Srbija kriva što ga nije spriječila. Republika srpska je kriva za genocid.  Sudije su rekle da je genocid u potpunosti dokazan u Srebrenici. Sud je amnestirao Srbij osuđujuci Srbiju za masovna ubojstva, ali ne i za genocid u Srebrenici i čitavoj BiH. 

Kako je mogućno da sudije priznaju da se dogodilo masovno ubijanje na mnogim, mjestima BiH, masovno silovanje, zatvaranje u koncentracione logore smrti, da su dogodili svi oblici ubijanja i mučenja ljudi, ali da nije bilo namjere to učiniti. Organizirani su koncetracioni logori smrti, masovno su ubijani ljudi, masovno silovani, masovno i nasilno protjeravani, izvrena je agresija i genocid, kulturocid, ekocid, etnocid, urbicid, elitocid ali sudije su presudile da nije bilo namjere u tim zlocinima.

Najvaznija tacka presude je Genocid se dogodio u Srebrenici, pa prema tome Republika Srpska je produkt genocida. Stoga Bosnjaci trebaju tražiti njeno ukidanje, jer je nastala na genocidu. Bosnjacima je dato pravo da izvrše restituciju prethodnog stanja prije agresije i genocida, a to je restituciju ustava Republike BiH.

 

 

MEĐUNARODNI KRIVIČNI TRIBUNAL ZA PODRUČIJE BIVŠE JUGOSLAVIJE

Optuženo je političko i vojno rukovodstvo i Srba i Hrvata

Imaju četiri presude koje se odnose na tmeđunarodni konflikt i agresiju Hrvatske na BiH: Zlatko Aleksovski, Tihomir Blaškić, Dario Kordić, Mladen Naletilić Tuta i Vinko Martinović Štela. Peti proces ide protiv Prlića i ostalih i ponovo se utvrđuje međunarodni konflikt, odnosno agresija Hrvatskena BiH , zšto je šansa da se u slučaju Karadžić dokaže genocid koji nije potvrđen u slučaju Krajišnik. U slučaju Krajišnik bitno je da je pravosnažno potvrđen zločinački poduhvat i rasprostranjenost zločina na teritoriji BiH. U toj presudi sudije su smatrale da nije počinjen genocid. Zbog toga su žrtve nezadovoljne. Svi tužioci od prvog do zadnjeg zastupaju poziciju da je u BiH nad nesrbima počinjen genocid i da se sve odvijalo u uslovima međunarodnog konflikta, a to znači agresija Hrvatske i Srbije. Nemojte misliti da neko ne bi dokazivao nešto drugo da postoje neki drugi dokazi. Dokazan je genocid u Srebrenici u slučaju Krstić, sad ide nova presuda za srebreničku šestorku, očekujemo da će genocid biti proširen osim presude Krstiću i na druge. Imamo silovanje nad Bošnjakinjama, po prvi put u historiji dokazano kao ratni zločin, zatim udruženi zločinački plan u obje varijante, Srbija i Hrvatska. Presude za agresiju Srbije, posebno presuda Tadić. Znači, optuženo je i političko i vojno rukovodstvo i Srba i Hrvata i to ne samo u BiH, nego i u Hrvatskoj i u Srbiji. Bošnjačke žrtve i njihovi potomci neće dobiti zadovoljeni samim priznavanjem zločina putem rezolucija, dok oni koji su kreirali i izvršili namjeru agresije i genocida budu na slobodi, nedostupni MKTJ koga se hoće prije vremena zatvoriti, dok je onoga {Srbija, Crna Gora} koji je dijelio tu namjeru i od nje napravio politiku, krivnje oslobodio MSP, dok se nedostatna presuda MSP ne ispoštuje i dok pravo žrtava da imaju svoja prava, među kojima i pravo da se vrate svojoj kući, još uvijek ovisi od volje njihovih krvnika, uz pristanak velikihsila.

 

RESURSI

Prof dr. Francis Boyle, tekstovi o Tužbi BiH za genocid protiv Srbije, tekstovi o agresiji na BiH, tekstovi o genocidu nad Bošnjacima

Prof. dr. Smail Čekić, Istraživanje žrtava genocida sa posebnim osvrtom na BiH

Prof. dr. Smail Čekić, Agresija na RBiH, Planiranje, Pripreme, izvođenje

Istraživački projekti Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava

Naučnoistraživački projekt Agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu 1991-1995. je osnov za longitudinalno i panel istraživanje Instituta i osnova za dugoročno istraživanje.

 

Istraživački projekt Genocid nad Bošnjacima sigurne zone UN Srebrenica jula 1995. Godine

 

Istraživački projekt Zločini u Bosanskoj krajini za vrijeme agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu 1991-1995.

 

Istraživački projekt Zločini nad djecom

Prof. dr. Šačir Filandra, Bošnjačka politika u XX stoljeću

Prof. dr. Nijaz Duraković, više naučno istraživačkih radova o agresiji na BiH i zločinu genocida nad Bošnjacima

 BOŠNJAČKO NARODNO BIĆE JE TOK SVIJESTI KOJU TREBA STALNO SAZNAVATI, OBLIKOVATI I USMJERAVATI

 

Profesor Emir Ramić

 

UVOD

 

UNUTARNACIONALNA DEMOKRATIZACIJA BOŠNJAČKOG BIĆA

 

Na početku XX stoljeća Bošnjaci nemaju razvijenu državotvornu svijest.  Osjećaj posebnosti i različitosti iskazivan u odnosu na Srbe i Hrvate, zasniva se na vjerskoj, a ne državotvornoj osnovi.  Bošnjaštvo je tada domovinska, a ne državotvorna kategorija.  Prerastanje domovinske u državotvornu svijest izostaje zbog nepostojanja društvenih snaga koje bi vodile i pomogle političko okupljanje na osnovu bošnjačkih narodnih i bosanskohercegovačkih državnih interesa.

 

Bosanskohercegovački državni okvir, koji podrazumijeva očuvanje cjelovitosti i suvereniteta države Bosne i Hercegovine, ultimativni je uslov opstanka Bošnjaka, ali u prvoj Jugoslaviji oni nemaju položaj državotvorne, nego vjerske zajednice.  Fizička i imovinska nesigurnost Bošnjaka odraz je neravnopravnog položaja u Kraljevini SHS.  Ipak, od tada polagano postaju svjesni da samo jačanjem političke svijesti i upotrebom političkih i državnih sredstava, mogu zadovoljiti svoje interese.  Ali, gubitak ekonomske snage i samostalnosti, izveden u obliku nepovoljne pretvorbe zemljišnog vlasništva, proporcionalan je gubitku političke samostalnosti i moći.  Ekonomsko osiromašenje Bošnjaka koči razvoj njihove političke svijesti i tako uvodi pasivno političko stajalište koje ih primorava da sudjeluju u svakakvoj državnoj vlasti.

 

Bosanskohercegovačka politička usmjerenost, ideja samostalnosti Bosne i Hercegovine, borba za bosanskohercegovački državni okvir kao adekvatan bošnjački okvir, postepeno postaje politička ideja i određenje tadašnje politike.  Ideju jugoslavenstva Bošnjaci prihvataju samo u ideološkoj ravni, isključivo kao taktički instrument svojeg opstanka i očuvanja Bosne i Hercegovine.  Jugoslavenstvo Bošnjaka je tada bilo brana agresivnom srpstvu i hrvatstvu, način uklapanja i pokušaj zaštite bošnjačkih posebnosti i različitosti.

 

Podjela i razaranje Bosne i Hercegovine se po pravilu priprema i izvodi u neuravnoteženim internacionalnim prilikama.  Tada Bosnu i Hercegovinu osporavaju spolja, iz Srbije i Hrvatske.  Njihove nacionalističke i velikodržavne snage za takvu podjelu traže podršku Srba i Hrvata unutar Bosne i Hercegovine i određenih internacionalnih subjekata.  Podjela Bosne i Hercegovine sporazumom Maček–Cvetković, 1939. godine je rezultat srpsko-hrvatske nagodbe, usklađivanja srpskih i hrvatskih zahtjeva, koji osporavaju bosanskohercegovačku državu.  Na suprot tomu, teritorijalna cjelovitost i politička nezavisnost Bosne i Hercegovine, javlja se kao zajednički imenitelj svih bošnjačkih zahtjeva.  O tom pitanju sve političke bošnjačke različitosti su složne.  U prelomnim trenucima, interesi domovine u bošnjačkom narodu se uzvisuju iznad svih vlastitih nesuglasica, što odražava zrelost i jasnoću bošnjačkog političkog cilja u širokim narodnim masama.  Nažalost, bošnjačko političko vodstvo ne nalazi adekvatan odgovor na agresivnost Srba i Hrvata, te nespremno dočekuje Drugi svjetski rat.  Ali bošnjačka komunistička inteligencija tada jedina doseže svijest o bitnosti Bošnjaka i zasebnosti države Bosne i Hercegovine, i poentira obnovom države kao Republike Bosne i Hercegovine.

 

Bošnjaci kao narod ne sudjeluju u Drugom svjetskom ratu.  Nema jedinstvenog političkog i vojnog djelovanja; oni su jedini narod u bivšoj Jugoslaviji koji nije imao vlastiti fašistički pokret, niti fašističku ideologiju.  Komunisti su ti koji Bosni i Hercegovini tada vraćaju državnost, ali Bošnjacima ne uvažavaju puna politička prava.

 

Poslije Drugog svjetskog rata komunisti Bošnjacima ne priznaju politički status naroda, a niti priznaju Bosanskohercegovačku naciju kao stanovništvo Republike Bosne i Hercegovine, što je svim ostalim republikama priznato.  Nespojivost njihovog ateizma s islamskim bićem, dodatno kod Bošnjaka proizvodi štetne učinke, uz istovremeno osiguranje i poboljšanje njihove fizičke i socijalne opstojnosti.  Komunisti su Bošnjacima uzurpirali ustanove, politički i materijalno obespravili gornje društvene slojeve, a svojim državnim represivnim sustavom pohapsili i kaznili grupe i pojedince.

 

Bošnjaci su u odbrambenom ratu od višestrukih agresora {1 dodatak } i otporu od višestranog zločina protiv čovječnosti i internacionalnog prava{ 2dodatak }, branili svoj narod, ali i sve građane Republike Bosne i Hercegovine.  Branili su državu i njeno građansko društvo.  Branili su internacionalni pravni poredak!  U tom otporu višestrukim agresorima, planerima i izvršiocima strašnih zločina, Bošnjaci su prerasli u nezaobilaznu političku činjenicu.  Tako se nastavlja stupnjevit razvoj bošnjačkog bića, s početka stoljeća kada nemaju ni vjersku samostalnost do kraja stoljeća kada postaju politički faktor; kada Bošnjacima postaje bolno jasno da je politika njihov usud i način opstanka.  Ulaze u fazu vlastitog političkog prosvjećivanja i razvoja u kojoj politika postaje bitak opstojanja slobodnog čovjeka.  Zato je poznavanje i razumijevanje politike i svih asociranih disciplina, od prvorazredne važnosti za Bošnjake. 

 

U odbrambenom ratu od više agresora, Bošnjaci su branili suverenu i cjelovitu Republiku Bosnu i Hercegovinu; identificirali se s tom državom kroz državnu zastavu, himnu i vojsku; utvrdili civilno, slobodno društvo kroz prihvatanje općih interesa, ravnopravnosti naroda, liberalne demokratije, ljudskih prava i sloboda; očuvali svoj bosanski jezik koji su normirali kroz izradu gramatike, rječnika i pravopisa; napisali svoju historiju; štampali prvi kritički pregled vlastite književnosti u 100 knjiga; povratili tradicionalno narodno ime.  A kao Bosanskohercegovački građani, priznati od cijelog svijeta kao državotvorna nacija.

 

TRENUTNI TOK BOŠNJAČKE POLITIČKE SVIJESTI

 

Trenutni razvoj bošnjačkog naroda određuje: višestranačka politika, agresija protiv Bosne i Hercegovine, genocid nad Bošnjacima, dejtonska administracija pod kontrolom internacionalne zajednice, evropska ideja i ideja islamskog bratstva.  Na sadašnjem stepenu razvoja, kod Bošnjaka je još prisutna unutarnja neraskidiva prepletenost narodnog profila i religije.  Naime, religija je spoljni znak prepoznavanja i predstavljanja bošnjačkog kolektiviteta, a ne samo sredstvo njegove unutarnje mobilizacije i duhovne opstojnosti.  Nažalost, bošnjačka politička elita tu posebnost instrumentalizira u vlastite svrhe, deformirajući i otežavajući obranu građanske države.  Ona se, tako, bošnjaštvom legitimira pred Svijetom, dok u unutarnjoj komunikaciji oslonac za sebe traži u protezanju kategorije vjerskog jedinstva na političko.  Usprkos tomu, kategorija države u odbrambenom ratu postaje presudni element bošnjačkog identiteta.  Ali se ona javlja u dva suprotna oblika:

 

-         Jednom, kao nacionalna bošnjačka, monoetnička država, i

 

-         Drugom, kao građanska bosanskohercegovačka država u kojoj živi više naroda. 

 

Ideja uspostave bošnjačke nacionalne države na dijelu teritorija BiH, poentirana je 1993. godine u vidu Owen-Stoltenberg, a kasnije i Kinkel-Juppe plana, koji traže unutrašnju podjelu zemlje kao način zadovoljavanja agresora.  Jedan dio bošnjačke inteligencije i političara, vidio je tu svoju priliku; i to sasvim osobnu.  Stoga se nekritički zagrijao za takvu mogućnost, i na tome planu radio.  Kada je unutrašnja podjela zemlje u konačnici izvršena, rezultatima agresije u praksi se ova ideja svela na aboliranje kriminala po principu: ako oni ne procesuiraju svoje kriminalce, zašto bi to mi radili.  Ali teritorijaliziranje etničkog identiteta, teritorijliziranje duhovnosti, koje vodi ka odvajanju Bošnjaka od cjelovitosti Bosne i Hercegovine, nisu bošnjačka politička tradicija i interes.  Postojanje ovakvih stremljenja u dijelu bošnjačke politike i danas, rezultat je oligarhijskih interesa onih koji svoje najprofanije materijalne poslove prikazuju kao brigu za narod.

 

BOGUMILSTVO JE TEMELJ BOŠNJAČKOG IDENTITETA

 

Bošnjačko razumijevanje srednjovjekovne bosanske države i njene duhovnosti je temeljni kamen bošnjačkog identiteta.  Bošnjačko tematiziranje bogumilstva je potaknuto težnjom da svome današnjem identitetu daju što dublju vremensku dimenziju da ga na taj način osiguraju od srpskog i hrvatskog osporavanja ukorjenjujući ga bez ikakve sumnje u bosanskohercegovačku zemlju.  Kroz ponovno probuđeni interes za Crkvu bosansku, Bošnjaci nalaze svoje ravnopravno mjesto kao muslimani pored katolika i pravoslavaca u tradicionalnoj Bosni i Hercegovini, ali i ističu sebe kao odsudne graditelje savremene bosanskohercegovačke državnosti.  Međutim, bosanskohercegovačku državnost Bošnjaci sami niti mogu niti trebaju graditi i tražiti. 

 

OPSTANAK BOŠNJAČKOG NARODA JE JEDINO MOGUĆ NA NAČELU BOSANSKOHERCEGOVAČKE NACIJE, A NE VJERSKE ZAJEDNICE

 

Na bošnjačkoj društvenoj sceni prisutna je instrumentalizacija religije.  Ali je opstanak bošnjačkog naroda jedino moguć na načelu Bosanskohercegovačke nacije, a ne vjerske zajednice.  Stoga je otvoreno pitanje koliko i kako koristiti islam u Bošnjaka.  Naime, elementi navodne islamizacije bošnjačkoga društva se koriste kao instrument održanja vlastite političke moći uz način zadovoljenja vjerničkih emocija najširih masa.  Obnova vjerskih prava i sloboda nakon komunizma, pokazala je da kontinuitet vjerskog života Bošnjaka nije prekinut, ali da su se u svijesti njegovih nosioca nataložile praznine koje su ukazivale na djelomični zaborav tradicijskih obrazaca vjere u Bosni i Hercegovini.  I to je jedan od razloga da se otvorio prostor za nekritičko prihvatanje novih oblika vjerske prakse i političke instrumentalizacije religije.  Pad komunizma otvorio je Bosnu i Hercegovinu strujanjima iz tzv. islamskog svijeta, doprinoseći njenom susretu s brojnim i raznovrsnim razumijevanjima islama.  Vjerska dimenzija bošnjačke inteligencije, postala je njena dodatna, ali često i odlučujuća preporuka i vrijednost.  To principijelno nije sporno, ali u praksi loše funkcionira.  Takvo ponašanje za posljedicu ima to da su prosječnost i poslušnost postale osnovne kadrovske vrline među Bošnjacima.  Ovom praksom, veliki broj kompetentnih i slobodnomislećih pojedinaca ostao je izvan politike.

 

 

ARGUMENTI ZA BOŠNJAČKI STATUS ŽRTVE

 

Bošnjaci argumentiraju status žrtve s više razloga.  Oni su u raspadu Jugoslavije bili politički nevini; a od srpskih i hrvatskih vojnih snaga su brutalno napadnuti.  Poslije višestruke agresije i višestrukih zločina protiv čovječnosti i internacionalnog prava, internacionalna zajednica je zločine nad Bošnjacima nagradila zacrtavanjem Republike srpske, agresorsko-genocidne tvorevine.

 

Bošnjačka žrtva svakako putuje s Bošnjacima, u budućnost, bez obzira da li je priznavali ili ne. Bošnjačko okretanje glave od ubijenih Bošnjaka moglo bi Bošnjake koštati odsustva Božije Milosti. Prevazilaženje pozicije žrtve od naroda koji je u kontinuitetu žrtva genocida, od žrtve koja je i danas žrtva, nije ništa drugo do bezbožnički kukavičluk. Bošnjačka žrtva je realnost, bošnjačka  žrtva treba Bošnjake da poduči opstanku.

 

BOŠNJAČKO ISKUSTVO SA EVROPOM

 

Bošnjačko iskustvo s Evropom u proteklom dvodecenijskom razdoblju je vrlo bolno, pa su se među njima izdiferencirala tri stava o evropejstvu.  Prvi je nihilistički, potaknut evropskim nezaustavljanjem genocida nad Bošnjacima, a manifestiran je folklorizacijom i prekomjernom islamizacijom svog identiteta.  Drugi stav formiraju ¨turbo-Evropljani¨, a izražen je u pretjeranom i nekritičkom odobravanju i prihvatanju svega što iz Evrope stiže.  Treći stav je najzdraviji, a na svu sreću, izražava ga većina, koja vidi Evropu kao svoju širu domovinu, jer sebe opravdano smatra, po kulturi, jeziku i porijeklu, jednim od starih, autohtonih, državotvornih evropskih naroda.

 

TRENUTNO BOŠNJAČKO POLITIČKO STANJE

 

Velikosrpska narav prve Jugoslavije, komunističko idelogizirajuća narav druge Jugoslavije, stalnost srpske i hrvatske agresije prema Bošnjacima i Bosni i Hercegovini; pogrešno komunističko shvatanje nacionalnog pitanja, zapostavljanje nacionalnog pitanja kao političkog pitanja u okviru bošnjačke politike, odstranjivanje i stoga nedostatak intelektualne snage koja bi odredila načela bošnjačke bitnosti, bitisanosti i opstojnosti i nedostatak slobodnog političkog prostora za gradnju takvih načela su elementi trenutnog bošnjačkog političkog stanja.Velikodržavni ciljevi Srbije i Hrvatske nisu demontirani. Oni se ostvaruju u mirnodopskoj agresiji na Bosnu i Hercegovinu  i Bošnjake. Međunarodna zajednica, koja je u vrijeme agresije bila aktivni posmatrać agresije i genocida, i danas vodi jednaku politiku. Cilj dejtonske agresije na Bosnu i Hercegovinu je da politički, ekonomski i kulturno paralizira kritičnu masu Bošnjaka koja svjedoći da je rijeć o narodu, a ne o vjerskoj manjini. Jer, kad se bošnjaštvo, po državotvornoj potenciji, svede na manjinu, tada ce ova Bosna i Hercegovina biti samo geografski pojam, kojim će vladati oni što imaju realnu snagu.

 

 

1.Trenutni bošnjački politički razvoj je određen trima značajkama: prva, svoj položaj dijalektički vežu sa bosanskohercegovačkom posredovanošću; druga, nikada ne napuštaju ideju Bosne i bosanski duh; treća, tok ustroja nacionalnih država u bosanskohercegovačkom okruženju vidi kao suprotnost bošnjačkim interesima.

 

2. Bošnjački odnos prema državi, naciji i vjeri nije još jasno određen na teoretskoj ravni.

 

3.Dejtonski sporazum je zaustavio agresiju i genocid protiv BiH i Bošnjaka, uspostavljajući nesposobnu državu i nepokretno društvo. Evropska unija i pored očitih nedostatak dejtonske države, nalože BiH iste standarde  kao i svim ostalim kandidatima za EU.

 

BiH je nakon agresije i genocida trebala posebna pažnja i poseban pristup. Razorenost države i društva bila je kataklizmična, ni približno porediva sa stanjem u ostalim zamljama u regionu. Stoga, EU je morala imati potrebnu snagu i iskoristiti pravo i mogućnost djelovanja u smu suštinu BiH, njene države i društva,  - njenu multikulturnost, svojstvo uvažavanja različitosti i sklonost intuitivnom razumijevanju drugih i drugačijih. BiH je s pravom od EU očekivala humanističko-renesansni pristup.

Zaštita države koja je kroz vijekove produkovala posebno društveno znanje o multikulturnosti, prihvatanju, priznavanju, poštovanju, toleranciji i uvažavanju drugog i drugačijeg, to pravo ljudsko i civilizacijsko bogatstvo koje je moglo biti uzor okruženju, trebala je biti zadaća EU. Jedinstven susret monoteističkih religija desio se upravo u BiH. Opisati BiH kao složenu državu s dva entiteta i jednim distriktom, tri naroda i četiri nivoa vlasti je protivno suštini ideje Bosne i bosanskog duha, to je zapravo novi zločin prema suštini bosanskohercegovačke bitnosti i bitisanosti.

Društvo u BiH je nastalo slobodnom voljom koje se može zašititi jedino državom.

Njemačka je do 1955. bila protektorat, kao protektorat ušla je u EU i tek poslije pada Berlinskog zida došlo je do promjena ustava. A do promjene ustava 1991. godine Njemačka je de facto i de jure bila protektorat. Pitanje je da li može neki protektorat dobiti status kandidata ili da li može postati član EU-a? Historija govori ne samo da može već se to i dogodilo u slučaju najveće zemlje EU-a. Zato EU mora revidirati taj svoj stav i mora jasno reći da BiH mora imati OHR, da on mora podržavati BiH na putu ka EU do trenutka kad dobije status zemlje kandidata, a i poslije, do samog ulaska u EU. I taj OHR mora imati bonska ovlaštenja koja će koristiti kad god se pojavi opasnost da BiH zastane. Evropljani koji se bave BiH ili po dužnosti ili za vlastiti profit, od pada Berlinskog zida slabo znaju šta su i sami, i nisu se zauzeli za minimum moralnosti ni u ratu ni poslije kada je trebalo uspostaviti trajno uređenje ove zemlje. Europljani se štite  od bosanskohercegovačke nečistoće zatvaranjem očiju pred zločinimaagresije i genocida, pred nepravdom i pred dijelom vlastite krivnje i odgovornosti pa žele sve brzo zaboraviti, ignorirati, lošu savjest zataškati i složene probleme što brže riješiti. U tome im pomažu političari i kriminalci koji pozivaju na zaborav prošlosti.

Cilj BiH je EU. Vrijednosti EU vrijednosti su BiH. Ali, zašto se uvijek oni koji problematiziraju budućnost BiH unutar dijela EU establishmenta smatraju ključnim, a oni koji potpuno znaju uzroke i posljedice njene patnje bivaju prešućivani. BiH su oduvijek trebali poznavaoci njenog kulturnog razvitka i društvene suštine. BiH  se suočila s nejednakošću svojih građana, koju su ishodili drugi. Liberalizacija se, via facti, na Balkanu provela ne prema državama, već prema etnicitetima. EU mora odgovoriti na pitanje: ako ne jedinstvena BiH, sa snažnim državnim organima, multikulturna i multietnična, zasnovana na evropskim demokratskim principima izraženim u njenom ustavu - onda šta.

U trenucima kada treba donijeti odluke o ključnim pitanjima za budućnost BiH  Bošnjački lideri šute.

 

 

4. Nedostatak intelektualnog ustrojstva bošnjačke politike je bitna značajka trenutnog bošnjačkog političkog stanja i razvoja.

 

5. Vašingtonskim i Dejtonskim sporazumom, Bošnjaci su voljom internacionalne zajednice nagnuti Hrvatima i Hrvatskoj.  Ako dodamo tome uspostavu Republike srpske, možemo konstatovati da se Bosna i Hercegovina uneravnotežila.  Stanje zbunjenosti i strepnje izazvane tim činom još traje i teži ka sunovratu.  Trenutna bošnjačka politika je određena trima faktorima: tokovima evropskih integracija, bosanskohercegovačkim okruženjem i unutarbošnjačkim prilikama.  Bošnjaci, nosioci ideje Bosne i bosanskog duha, iako žrtve agresije i genocida, najveće su, i ciljane žrtve aktuelnog dejtonskog anti-bosanskog, anti-civilizacijskog, protupravnog ustroja.   Dejtonski sporazum je odvojenost afirmirao kao legalitet, što se u hrvatskoj i srpskoj zajednici razumjelo kao afirmacija demokratskog prava na povezanost sa tzv. nacionalnim maticama. Dejtonski sporazum  je građen po volji Hrvatske i Srbije, i on se ne obazire na povijesne činjenice, pa po prvi put u povijesti Hrvati i Srbi ostvaruju veći stupanj prisnosti sa Zagrebom i Beogradom nego sa Sarajevom. Dejtonskim sporazumom unutarnje, društvene odnose u Bosni i Hercegovini određuju i uređuju Hrvatska i Srbija, preko satelitskih nacionalnih politika, namjesto što su dosad to činili predstavnici sva tri naroda, u dogovoru, promišljajućio svojoj Bosni i Hercegovini, zajedničkoj zemlji. Dejtonsko ustrojstvo omogućilo je da se rat protiv Bosne i Hercegovine nastavi u miru, drugim sredstvima, ali sa potpuno istim ciljevima, a jedan od njih je uništenje bošnjačkog naroda. Svjetske sile su Dejtonski sporazum iznudile toleriranjem višegodišnjeg genocida nad Bošnjacima, što je i dejtonsku realnost ustrojilo po mjeri dogovora iz Karađorđeva o podjeli Bosne i Hercegovine. Međunarodna zajednica je pod krinkom tzv. reformi u tranzicijskom procesu uspjela da Bošnjake razvlasti u svim bitnim institucijama sistema, tako da Bošnjaci više ne odlučuju ni o jednoj vitalnoj funkciji svoga i bosanskohercegovačkog života.  Danas ima više velikosrpskog i velikohrvatskog patriotizma u Bosni i Hercegovini, nego što ima bosanskog među Bošnjacima, a uzrok tome je bosnofobija dejtonskog sistema, koji je produkovan za sataniziranje Bošnjaka i vezivanjem ovdašnjih Srba za Srbiju i Hrvata za Hrvatsku. Bošnjaci su stjerani u tjesnac, opsjednuti sumnjom u sebe, u Bosnu i Hercegovinu, u svoje žrtve. Sve je to medijski i sistemski proizvod, čiji je cilj da se genocid zapečati, kroz progon bošnjačke žrtve i kroz jačanje dejtonskih podjela, začetih u Karađorđevu. Krajnji cilj dejtonskog genocidnog projekta je da se Bosna i Hercegovina, u svojim civilizacijskim atributima tolerancije i zajedništva, priznavanja, poštovanja, prihvatanja i tolerisanja drugog i drugačijeg izbaci sa prostora na kojima su trenutno getoizirani Bošnjaci, a koji bi se vremenom mogli asimilirati u razbošnjačenu skupinu, koja bi za nekoliko decenija mogla posve nestati.

 

6. Okruženje je antibosanski, antibošnjački i antiislamski usmjereno.  Nasrtaji na Bosnu i Hercegovinu i Bošnjake, će stalno trajati ekonomskim, idejnim, kulturnim, političkim, vojnim i drugim sredstvima.  U razdobljima mira, Bošnjaci nemaju politički odgovor na navedeno okruženje i skloni su asimiliranju i uljuljkivanju.  Unutarnje bošnjačke prilike će najvažnije određivati položaj, stanje i razvoj bošnjačkog naroda u budućnosti.  Svijest o okrenutosti sebi, Bošnjaci još nisu dostigli.  Još prevladava okrenutost izvanjskom. 

 

7. Stradanje materijalne i biološke osnove bošnjačkog naroda je danas činjenica.  Gubici Bošnjaka tokom agresije i genocida su veliki broj ubijenih, ranjenih i zdravstveno oštećenih, traumiranih; polovina populacije je protjerana iz Bosne i Hercegovine, a ostatak jedva preživljava na četvrtini državne teritorije.  Preduvjet za biološki, ekonomski i teritorijalni oporavak Bošnjaka jeste jačanje njihove državotvorne i teritorijalne svijesti i duha.  Agresija i genocid ga nisu uništili, ali on još nije postao istinski bošnjački čvrsti faktor.  Nizak stupanj nacionalne, državotvorne i teritorijalne svijesti, ni danas poslije agresije i genocida se nije podigao i promijenio.  Jak osjećaj žrtve iz agresije i genocida nije prerastao u jaku svijest. 

 

8. Bošnjaci na prostoru Bosne i Hercegovine gdje raspolažu političkom moći moraju uspostaviti uzorit model uređenja društva u skladu s najrazvijenijim načelima demokratije, liberalizma, ravnopravnosti i ljudskih prava i sloboda, te pokrenuti procese koji će dovesti da se to rasprostre na cijelu teritoriju Bosne i Hercegovine.

 

9. Umjesto bošnjačke deklarativne identifikacije sa državom Bosnom i Hercegovinom koju stvara sadašnja bošnjačka elita putem instaliranja primatnosti državnih, društvenih, općih interesa, ravnopravnosti naroda, liberalne demokratije i ljudskih prava i sloboda, kao navodnih osnova bošnjačkog preporoda, narodu treba unutarnja demokratizacija koja će polaziti, ne od većih prava najbrojnijeg naroda, već od veće odgovornosti većine.  Stepen unutarnje demokratizacije bošnjačkog narodnog bića, diktirati će stepen demokratizacije bosanskohercegovačkog društva, brzinu uspostavljanja bosanskohercegovačke nacije u bosanskohercegovačkom makro društvu i razvoj nacionalne, teritorijalne i državotvorne svijesti unutar bošnjačkog narodnog mikro društva.

 

10. Bošnjačko ne negira bosansko, samim tim što bez bosanskog nema ni bošnjačkog. Bosanski zajednički imenitelj nije za nametanja, već je za prihvatanja, po[tovanja, priynavanja, tolerisanja.  Srbi i Hrvati u Bosni i Hercegovini će bosanstva uzeti koliko oni hoće, a ne koliko bi Bošnjaci željeli. Bosne i Hercegovine i bosanstva jedino može nestati ako nestane Bošnjaka, a Bošnjaka nestaje i zbog toga što se bošnjački lideri u ime brige za bosanstvo odriče brige za bošnjaštvo. Bošnjaci bosanstvo osjećaju kao domovinsku, a Srbi i Hrvati kao teritorijalnu pripadnost. Ovi osjećaji su se mijenjali, a danas su na najnižoj tački od početka nacionalnog mjerenja vremena u 19. stoljeću. Dejtonska rješenja, koja su uvažila postignuća genocidne agresije, prije svega u vidu zaživljavanja Republike Srpske, legitimizirala su svesrpsku i svehrvatsku osjećajnost u domovinskom bosanskohercegovačkom biću Srba i Hrvata, dok su Bošnjake u najmanju ruku dovela u sumnju spram održivosti i smislenosti bosanskohercegovačkog identiteta.  Bosanski Srbi i Hrvati ubrzano osnivaju nacionalne institucije, u nastojanju da izgrade nebosanskohercegovački nacionalni identitet, a Bošnjaci prvi put u povijesti dobijaju priliku da sagledaju vlastiti identitet, njegove složenosti, i da tu traumatiziranu cjelinu pozicioniraju u okviru bosanskohercegovačkog identiteta, koji se stalno mijenja. Bosanski identitet je povijesna činjenica, koju je moguće potvrditi na mnoštvu duhovnih postignuća koja svjedoče da su ljudi u Bosni i Hercegovini svoja obzorja gradili potječući iz bosanskohercegovačke običajnosti i ponirući u nju. Bosanskohercegovačka običajnost podrazumijeva model ponašanja, čija je suština da se ne povrijedi drugi i drugačiji. Poštivanje i proslava drugosti ustoličena je kao centralna vrlina ubosanskohercegovačke običajnosti.

11. Bošnjaci  nemaju nacionalnih institucija što pojačava osjećaj defetizma i izgubljenosti. Bošnjačka politička elita ne nastoji osloniti se na bošnjačke akademske potencijale u sagledavanju i mogućem prevazilaženju sadašnjeg stanja. Bošnjačka politika nije izradila strategiju bosnjacke buducnosti. Zato je Bošnjačkom saboru potrebna poptuna sloboda  jer se njegova misija tiče naroda kojemu prijeti nestanak. Bošnjački sabor treba biti koristan bošnjačkoj politici na taj način što će bošnjačka intelektuala elita uspostaviti okvire zaštite nacionalnog interesa koji će važiti za sve Bošnjake, i koji polazi od toga da su bošnjaštvo i bosanska ideja dovedeni na jednaku ravan bošnjačkog političkog ispoljavanja, djelovanja i organizovanja.  Bošnjaka nema bez Bosne i Hercegovine, a Bosne i Hercegovine bez bošnjačkog istrajavanja na ideji Bosne i bosasnkom duhu. Bošnjacima su potrebne institucije, a ne program, jer program bez institucija i rada ne može riješiti ništa. Bošnjački sabor bi trebao biti osnova ustanovljavanja institucionalne brige za Bošnjake, čime bi bio nadređen prvenstveno bošnjačkoj politici koja je prijagmila sva prava, a zanemarila sve obaveze.  Sve samodržive i zrele narode ne vode, već samo predstavljaju političari, dok ih vode najumniji ljudi u narodu, obično okupljeni u nacionalne akademije, centre za strateške studije i slične nacionalne ustanove.  To što bi o Bošnjacima brinula jedna nacionalna ustanova ni po čemu nije u sukobu sa idejom Bosne i bosanskim duhom. Stabilni Bošnjaci zalog su jačanja ideje Bosne i bosanskog duha, budući da su bošnjački i bosanskohercegovački opstanak u uzajamnoj vezi. Bošnjački sabor ne odgovara nikome, izuzev bošnjačkom narodu i njegovoj neovisnoj inteligenciji, a radi se realnoj demokratskoj snazi koja će biti u stanju da mijenja i razmješta političke pozicije u Bošnjaka. Uzimanje naziva Bošnjački sabor implicira poštivanje historijskog autoriteta Bošnjačkog sabora iz 1993. godine, održanog 27. i 28. septembra, kada je na skupu bošnjačkih intelektualaca i političara u Sarajevu, bošnjačkom narodu vraćeno njegovo povijesno ime, a što je verificirano u aprilu 1994. usvajanjem amandmana na Ustav RBiH u Skupštini RBiH, te preneseno u Ustav BiH koji je proizišao iz Dejtonskog sporazuma. Sabor treba prekinuti i dokinuti stoljetnu samoćo bošnjačkog naroda. Bošnjački sabor bi morao predstavljati početak procesa unutar nacionalne demokratizacije najnesretnijeg naroda u Evropi sa novom političkom energijom, koja će taj  narod počastiti novim i bljom budućnosti. Bošnjački sabor je nastavak kontinuiranog procesa konkretnog, neovisniog i suverenog bošnjačkog nacionalnog samodefiniranja. U povijesti nacionalnog organiziranja Bošnjaka nije bilo slobodoumnije i fleksibilnije nacionalne ideje od Bošnjačkog sabora.

 

STRATEŠKA PODRŠKA OBNOVI BOŠNJAČKOG NARODNOG BIĆA U SKLOPU POŽELJNOG BOSANSKOHERCEGOVAČKOG GRAĐANSKOG DRUŠTVA

Strateška podrška obnovi bošnjačkog naroda traži:

Temeljit i objektivan prikaz aktuelnog stanja bošnjačkog naroda i predlaganje strategije za bolju bošnjačku budućnost; stvaranje institucija koje će sakupljati i raspoređivati bošnjačku energiju, podizati patriotsku bosansku svijest kod Bošnjaka - najveće tekovine ostvarene u ratu; djelovati ka prekidu progona bošnjačke žrtve, poništavanju dejtonskih podjela i rezultata agresije i genocida; pojačati odbranu BiH u njenim civilizacijskim atributima prihvaćanja, poštovanja, priznavanja, tolerisanja drugog i drugačijeg.

Strateška podrška obnovi bošnjačkog naroda podrazumijeva:

 

Oslonac na hiljadugodišnje neprekidno trajanje države Bosne i Hercegovine i njezin internacionalni kontinuitet kao države, isticanje da trenutno unutrašnje uređenje Bosne i Hercegovine počiva na rezultatima politike agresije, ratnih zločina i zločina genocida; pozivanje na presudu Internacionalnog suda pravde od 26. februara 2007. godine, Internacionalnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju o genocidu i drugim zločinima u Bosni i Hercegovini kao i na rezolucije i druge dokumente Ujedinjenih Nacija, Američkog Kongresa i Senata, Vijeća Evrope i Evropskog parlamenta, isticanje da postojeći ustavnopravni sistem Bosne i Hercegovine nije u skladu s internacionalnim aktima o ljudskim pravima, a posebno s Poveljom OUN i Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i osnovnim slobodama.  Povratak na primjenu Povelje UN, Internacionalnog prava, Konvencije o genocidu i Presude Internacionalnog suda pravde po Konvenciji o genocidu, te presuda Tribunala - u ime prestanka ponižavanja žrtava, rastakanja države, društva i građana, među kojima je najviše Bošnjaka - koji su izbačeni iz domena pravne zaštite i stoga žrtve svakom onome ko ih nastoji ubijati, progoniti, pljačkati, terorizirati, a da nema čak niti bilo kakvih negativnih konzekvenci.

 

Strateška podrška obnovi bošnjačkog naroda proklamuje:

 

Naše narodno ime je Bošnjak, naš jezik je bosanski jezik, naša domovina je država Bosna i Hercegovina; naša nacionalnost je bosanskohercegovačka (skraćeno bosanska) - jednaka našoj državnoj pripadnosti.  Naš cilj je postojanje nezavisne, samostalne, jedinstvene, suverene države i otvorenog, slobodnog, civilnog društva u BiH kao uslova opstanka Bošnjaka BiH u okvirima internacionalno priznatih granica Republike Bosne i Hercegovine.  Ta država je dovoljna Bošnjacima; tuđe teritorije nas ne interesuju.  Bošnjaci izvan BiH su neodvojivi dio Bosne i Hercegovine i bosanskog duha i bošnjaštva; svaki legalni stanovnik BiH čini bosansku naciju; zakonom treba onemogućiti dalje postojanje i funkcionisanje svih anti-bosanskih i anti-bošnjačkih organizacija; svu bespravno oduzetu imovinu treba vratiti pravim vlasnicima i ne dopustiti podjelu državne imovine BiH; iskoristiti treba sve postojeće intelektualne i ekonomske potencijale za neideološko obrazovanje i ekonomski napredak; vratiti treba prognane u njihove domove; integrisati moramo BiH u evropske i svjetske organizacije i udruženja pod uvjetom da ta članstva nisu iznuđena po bilo kom osnovu; ne smijemo priznati nikakve vanjske političke pritiske niti činiti ustupke koji štete interesu BiH; svi Bošnjaci koji se nalaze izvan granica BiH trebaju imati pravo da se nastane i žive u BiH bez ikakvih dodatnih uslova.  Treba odbaciti ukidanje državljanstva Bosanskohercegovačkim građanima u dijaspori.  Svaki Bošnjak, bilo gdje u svijetu, treba imati pravo na pasoš BiH.

 

Bošnjačko nacionalno biće se načazi u fazi krize bošnjačkog identiteta i krize kultura pamćenja.  Radi se o  kontinuitetu nastojanja da se Bošnjaci razbošnjaće, razbosne, razmuslimane da se odrode od svoje nacije, tradicije, historije, kulture, jezika, vjere i od svoje zemlje, a što potpomognuto kukavičkim odnosom bošnjačke elite prema temeljnim interesima naroda kojeg predstavljaju.

Bošnjački identitet nikada nije uspostavljen kao čvrsta konstanta,  čak i u pogledu temeljnih stubova na kojima počiva, ideja Bosne i bosanski duh, odnosno država Bosna I Hercegovina, bosanski jezik, bošnjačka historija, kulturu, tradicija  i vjera islama, prema kojima su Bošnjaci u različitim vremenima iskazivali različitu bliskost. Razlog tome je kontinuitet genocida nad Bošnjacima, koji se sprovodio i u vremenima zvaničnog mira, putem preseljavanja Bošnjaka, otimanja imovine, duhovne torture i prisilnog istjerivanja iz vjere, naroda  i patriotizma, iz historijskog sjećanja, te progona onih rijetkih Bošnjaka koji su dizali svoj glas protiv ugnjetavanja naroda. Ovo se događa jer Bošnjaci nikad u posljednjih 130 godina, izuzev u jednom kratkom periodu rata i poraća 90-tih, nisu imali vlast nad sobom, već su tu vlast uvijek uzurpirali drugi.

Danas su Bošnjaci jednako porobljeni kao i u prethodne dvije Jugoslavije, jer u krajevima sa bošnjačkom većinom uglavnom sve važne državne instance, kao i naučne, ekonomske, medijske i kulturne tokove, drže Srbi, Hrvati i Bošnjaci po mjeri Srba i Hrvata. Kada govorimo o bošnjačkom identitetu i kulturi pamćenja, onda moramo biti svjesni  presije nad bošnjačkom slobodom, gdje se bošnjaštvo smatra seljaklukom, a kultura pamćenja ekstremizmom.

Bošnjaci se moraju izboriti za političke promjene i za novu generaciju bošnjačkih političara  koji će se boriti za spas i afirmaciju Bošnjaka.

Bošnjaci nisu ni slutili do kakvog specijalnog rata može ići nastavak genocidne agresije, da će u njihovom narodnom  biću biti odgojeni njihovi  progonitelji, koji će za velikosrpske i velikohrvatske račune, kao nominalni Bošnjaci, širiti mržnju prema bošnjaštvu, bosanstvu i islamu. Bošnjački prvi neprijatelji danas nisu velikosrpski i velikohrvatski agresori, već Bošnjaci čije su duše porobljene. Tek ako odbranimo duhovno biće u Bošnjaka, ljubav prema Bosnii Hercegovini i odanost islamu, mi ćemo poraziti naše iskonske neprijatelje. Pred nama je borba za opstanak Bošnjaka, jer ako sačuvamo narod, sačuvat ćemo i državu, a ako izgubimo narod, Bosna i Hercegovina će postati samo geografski pojam u okviru velikosrpskog i velikohrvatskog životnog prostora.

 

Strateška podrška obnovi bošnjačkog naroda utvrđuje principe usmjerenja Bošnjaka u akciju:

 

- Očuvanje i jačanje bošnjaštva kao narodne pripadnosti.  Bošnjaci dijele zajedničke kulturne, historijske, običajne, jezičke, duhovne, folklorne, biološke i druge osobine i interese, kao i suverenu osobnu svijest o pripadnosti svom bošnjačkom narodu.  Nakon agresije i genocida, Bošnjaci dijele i duboke egzistencijalne interese i prioritete.

 

- Jačanje bosanskohercegovačke nacije, kojom Bošnjaci obznanjuju svoje bosanskohercegovačko građansko, državotvorno, teritorijalno i evropsko opredjeljenje u jedinstvenoj, demokratskoj, nezavisnoj, suverenoj državi BiH i slobodnom civilnom društvu.

 

- Suverenitet države BiH je nedjeljiv, neprenosiv i neupitan.  Ova tri atributa suvereniteta, uz norme Internacionalnog pravnog poretka o pravu na kontinuitet ustavnosti i ustavnih procedura i nepriznavanju rezultata diskontinuiteta (agresijom i genocidom), omogućavaju legitimnu akciju Bošnjaka na poništavanju rezultata agresije i genocida u cilju obrane i obnove jedinstvenog bosanskohercegovačkog državnog i društvenog tkiva i internacionalnog i lokalnog statusa.

 

- Za Bošnjake postoji samo jedinstvena, demokratska, suverena i nezavisna država Bosna i Hercegovina, a Republika srpska postoji samo kao dio ilegalnog, oktroiranog dejtonskog ustava, Aneksa 4.

 

- Prihvaćanje bilo kakvih amandmana na Dejtonski ustav {3. Dodatak }, znači i prihvaćanje Dejtonskog ustava nastalog na genocidu.  To bi ujedno značilo odustajanje od Presude Internacionalnog suda pravde od strane same žrtve genocida, što niko u ime žrtve nema pravo učiniti.  Umjesto amandmana na dejtonskim osnovama (konsenzus sa RS), Bošnjacima treba ustav države Bosne i Hercegovine baziran na principima Povelje OUN, Internacionalnog prava i Evropskog ustava - od kojih niti jedan ne poznaje etnički ili entitetski princip podjele vlasti.  Građanin je temeljna čestica univerzalnosti građanstva iz koje logika jednakopravnosti svih građana u pravima i dužnostima ne može izuzeti ikojeg pojedinca, a kamoli vjerske, narodne i političke grupe.  U BiH je potrebno otkloniti ikakvu ulogu diktatora, pa pojavio se on iznutra ili bio delegiran izvana.

 

- Dejtonski poredak (ustav) je anti-bosanski, anti-građanski, anti-civilizacijski postavljen, i kao takav uništava društvo, državu Bosnu i Hercegovinu i Bosanskohercegovačke građane kao anti-nacistički, anti-fašistički skup, koji je postavljen prema civilizacijskom vrhunskom dosegu univerzalnosti građanstva.  Dejtonski ustav uništava temeljni princip i praksu univerzalnosti građanstva u BiH, na kojem se bazira moderna civilizacija i svjetska zajednica.

 

- Bošnjaci ne smiju potpisati dokument kojim Bosna i Hercegovine gubi svoju historijski verifikovanu državnost na osnovu Internacionalnog prava i Povelje OUN.

 

- Bošnjaci se moraju uvijek pozivati na Povelju OUN, Internacionalno pravo, Konvenciju o genocidu i Presudu Internacionalnog suda pravde i Tribunala {4.dodatak} - te u svim relevantnim rješavanjima svojih problema koristiti naznačena akta Internacionalnog prava i pridodane dokumente.

 

- Bošnjaci u svojim temeljnim interesima trebaju djelovati državotvorno, teritorijalno, slobodno i podržavati političke faktore, poput stranaka, lidera, institucija i slično, isključivo u danim konkretnim situacijama i u konkretnim djelima ako ti faktori čine vidljivu, dokazivu korist, državotvornom, teritorijalnom, samoopstojnom interesu bošnjačkog naroda.

 

- Zbog stanja usporenosti pa čak i zaustavljanja procesa unutarnje demokratizacije bošnjačkog narodnog bića, potreban je Bošnjački sabor.  To je demokratska institucija i visoki izraz volje bošnjačke inteligencije potekle iz naroda i odane narodu, sa obvezujućim odlukama.  Bošnjački sabor treba imati takvu konstituciju i organizaciono ustrojstvo gdje će kroz demokratske procedure biti birani predstavnici bošnjačkog naroda u matici i dijaspori, sabor treba da je pokretač inicijativa za programsko usmjerenje bošnjačkih intelektualnih potencijala u cilju unutar nacionalne demokratizacije bošnjačkog narodnog bića i demokratizacije bosanskohercegovačkog društva i države; sabor treba inicirati stvaranje ili obnovu bošnjačkih narodnih institucija; sabor treba analizirati rad bošnjačkih političkih lidera; sabor treba kroz primjerene demokratske procedure verificirati ¨Bijelu knjigu¨ koja bi bila orijentacija rada i djelovanja Bošnjaka i njihovih organizacija u matici i dijaspori.

 

- Tražimo od svih članova Upravnog odbora Vijeća za implementaciju mira u BiH, koji su dobili mandat da upravljaju našom državom, da prestanu selektivno, neprihvatljivo diskriminatorski po Bošnjake upotrebljavati Dejtonski ugovor, da prestanu sa pokušajima revizije historije putem negiranja zločina agresije i genocida na razne načine kao što su upotreba termina ¨građanski rat¨ i mnoge druge.  Zločini agresije i genocida su dokazani na oba suda u Den Haagu.  U slučaju da ne prihvati gornje navode, Bošnjaci ne prihvaćaju i ne priznaju odluke članica Upravnog odbora Vijeća za implementaciju mira u BiH.

 

- Bošnjaci i njihove organizacije u dijaspori su umorni od usko-interesnih kalkulisanja i prazne priče pojedinih uskih bošnjačkih političkih, duhovnih, profiterskih i intelektualnih interesnih krugova, koji nikako da promjene način rada kojim održavaju ¨privid borbe za BiH¨.  Bošnjačka dijaspora ne smije dozvoliti da je tkz. bošnjački samoelitizirani, eskluzivistički krugovi udalje od domovine, da bude poslušnički privjesak u ultimativnim režijama bošnjačke političke, duhovne, profiterske ili intelektualne sfere.

 

-Bošnjaci moraju poništiti neljudsku podjelu Bosne i Hercegovine kao posljedicu agresije i genocida koje su  izvršile Srbije, Crna Gora i Hrvatska, a legitimirao Dejtonski sporazum, nakon što su Međunarodni krivični sud  i Međunarodni tribunal za ratne zločine za bivšu Jugoslaviju proglasili vojsku i policiju Republike Srpske odgovornim za genocid u Bosni i Hercegovini, a pred sudom se sada nalazi Radovan Karadžić, jedan od trojice glavnih ratnih zločinaca s prostora bivše Jugoslavije.

Dejtonskim sporazumom je  priznata Republiku Srpsku koju su Karadžić, Milošević i Mladić stvorili nakon zaposjedanja i etničkog čisćenja nesrpskog stanovnistva s prostora zaposjednutog teritorija i time onemogućili povratak 60% prijašnjega nesrpskog stanovnistva, te ponovno ujedinjenje zemlje koja je u ratu opustošena i razorena. Pod najtežim uvjetima u ta se područja usudilo vratiti samo 6 % prognanika. Umjesto da je u Dejtonu ujedinjena Bosna i Hercegovina kao zemlja s hiljadu godišnjom mulitietničkom, multikulturnom i multireligijskom tradicijom, nagrađeni su zločinci odgovorni za agresiju  i genocid.

U tobože neovisnoj Republici Srpskoj, u institucijama vlasti, policiji, privatiziranim poduzećima, pravosuđu i vladi danas rade stotine osoba koje su počinile ratne zločine i koji su odgovorni za  agresiju, genocid, kulturocid, ekocid, etnocid, urbicid, elitocid, masovna protjerivanja i progone nesrpskog stanovnistva, za masovna silovanja, koncentracione i zatočeničke logore smrti,  logore u kojima su vršena silovanja,  Ti ljudi su odgovorni i za brojne masakre, te za izgladnjivanje i bombardiranje šest zaštićenih zona Ujedinjenih naroda.

Zato Bošnjaci zahtjevaju: da se ukine podjela Bosne i Hercegovine na Republiku Srpsku i Federaciju Bosne i Hercegovine, te da se racionalnom podjelom na regije uredi zemlja prema ekonomskim, historijskim i geografskim kriterijama da se promjeni Izborni zakon tako da građani Bosne i Hercegovine ne budu prinuđeni birati samo predstavnike svoga naroda, da se ukine svaka podjela na etničkoj osnovi unutar jedinstvenog bosanskohercegovačkog državnog i društvenog tkiva na kome jedino treba bitisati ideja Bosne i bosanski duh, da se svi  potencijalni ratni zločinci udalje iz pravosuđa, vojske,  policije i organa vlasti i izvedu pred sud, da se konačno izvrši pritisak na Srbiju da uhapsi Ratka Mladića i isporući ga Tribunalu za ratne zločine, da se inicira novi program povratka koji bi omogućio svim izbjeglicama i prognanicima da se vrate na svoja ognjišta,  da se ubrza proces prijema Republike Bosne i Hercegovine u Evropsku uniju.

 

-Dejtonskim sporazumom Bošnjaci ostaju vezani sa Republikom Srpskom, genocidnom državicom koju su Bill Clinton i ostali dali Miloševiću i Karadžiću. Ova državica kontroliše 50% BiH i vodi je banda genocidnih zločinaca koji nikada nisu bili optuženi niti gonjeni za većinu zločina. Ova mala država, Republika Srpska, je stvorena na genocidu, ratnim zločinima, zločinu protiv čovječanstva, etničkom čišćenju, i masovnom silovanju Bošnjakinja. Ovdje nema nikakve mogućnosti da Evropska Unija i NATO prihvate BiH u članstvo sa Republikom Srpskom. Oni svi znaju da polovinom BiH rukovodi banda zločinaca. Dakle, budućnost BiH, pa samim tim i budućnost Bošnjaka  zavisi od ukidanja Dejtonskog sporazuma i zahtjeva za ukidanjem Republike Srpske. Dejtonski ustav sa Republikom Srpskom, mora biti poništen. Bošnjaci trebaju staviti na suđenje čitav genocid koji je nanesen građanima BiH i staviti na suđenje Dejton kao rezultat genocida.

 

- U Washingtonu je marta 1994., a zatim i u Daytonu novembra 1995. godine, odstranjena svaka opcija stvaranja ¨Hrvatske Republike Herceg-Bosne¨ - da bi u Dejtonu, Aneksom 4 (ustavom), bila zacrtana privremena, labilna i nelegalna ¨Unija BiH¨; sastavljena od jedne države u procesu legalizacije, RS, i jedne nestabilne federacije od 10 mini-država, kantona, FBiH.  Umjesto nepravednog i nepovoljnog ¨Dejtona¨, Bošnjaci trebaju  tražiti obnovu cjelovite, jedinstvene države Bosne i Hercegovine; na srednjem nivou podijeljene na geografski definirane regije sa jednakopravnošću svih naroda, a ne na dejtonske tvorevine RS i FBiH. 

Hrvatska federalna jedinica (država!), ¨Herceg-Bosna¨, sa ¨hrvatskim stolnim gradom Mostarem¨, je kao i Republika Srpska i Federacija BiH protiv države Bosne i Hercegovine i njenih Bh. građana: državi odanih Bosanaca i Hercegovaca, bilo koje etničke i vjerske pripadnosti. brojem najviše pripadnika bošnjačkog naroda, zatim izvjesnog broja pripadnika srpskog naroda i tzv. ¨ostalih¨, a posebno svih Hrvata, koji su niz godina u više navrata nudili pro-bosanske opcije.  Hrvati su godinama otvoreno izricali formulaciju: - Da će podrška bošnjačkih lidera Republici srpskoj odn. planovima Milorada Dodika, okrenuti Hrvate od ¨Plana A¨ kojim oni traže ustav pravedne, reintegrirane države Bosne i Hercegovine, ka hrvatskom ¨Planu B¨ kojim traže hrvatsku federalnu jedinicu (državu) ¨Herceg-Bosnu¨ i ¨hrvatski stolni grad Mostar¨.

 

DODACI UZ TEKST

 

{1. DODATAK} VIŠESTRUKA AGRESIJA NA REPUBLIKU BIH – ZAJEDNIČKI ZLOČINAČKI PODUHVAT PROTIV IDEJE BOSNE I BOSANSKOG DUHA

 

U velikom dijelu svoje dosadašnje historije Bosna i njeno stanovništvo, posebno Bošnjaci, bili su raspeti između krupnih ideoloških i političkih podjela na Balkanu i evropskom kontinentu. Preko teritorije Bosne prolazile su granice između Zapadnog i Istočnog rimskog carstva (između Rima i Bizanta), zatim istočnog i zapadnog hrišćanstva, kao i one što su razdvajale Veneciju, Austriju i Austro-Ugarsku monarhiju i Osmansko carstvo.

 

U XIX i XX stoljeću oko Bosne se sukobljavaju Srbija (sa istoka) i Hrvatska (sa zapada), dok su Bošnjaci element preko čijih prava i interesa se namiruju težnje i interesi ova dva faktora. Historijski gledano, od kraja osmanske vlasti 1878. godine, pa sve do danas, Bosna je glavno poprište i žrtva suprotstavljenih srpskih i hrvatskih nacionalističkih interesa. Radi se o programima i zahtjevima srpskih i hrvatskih nacionalo-političkih planova da se Bosna inkorporira u Srbiju ili Hrvatsku, a muslimani istrijebe.

 

Osvajačke aspiracije genocidnog karaktera zapadnih i istočnih susjeda prema Bosni prisutne su i odražavaju se i u djelima brojnih srpskih i hrvatskih historičara i političara. Srpska i hrvatska nacionalistička historiografija i politika negira postojanje Bosne kao države i osporava postojanje Bošnjaka. Predstavnici takve “historijske” nauke i politike negiraju i njihovo domaće etničko porijeklo i identitet i status posebnog naroda.

Na osnovi nacionalističke ideologije i velikodržavnih projekata u dosadašnjoj historiji nad Bosnom i Bošnjacima izvršeni su brojni zločini, čija je kulminacija došla do izražaja u XX stoljeću.

Na osnovu brojnih relevantnih izvora različite provenijencije, uključujući i dokumenta Savezne Republike Jugoslavije (Srbija i Crna Gora) i Republike Hrvatske, visokog stepena povjerljivosti, pouzdano se, između ostalog, može utvrditi da je na kraju XX stoljeća: - prvo, na Republiku Bosnu i Hercegovinu izvršena klasična oružana agresija, odnosno zločin protiv mira i sigurnosti čovječanstva, što znači da se radi o međunarodnom oružanom sukobu, i - drugo, na okupiranim teritorijama nezavisne i univerzalno priznate Republike Bosne i Hercegovine, članice Organizacije ujedinjenih nacija, kao i u gradovima pod opsadom, nad Bošnjacima je izvršen genocid i drugi masovni oblici zločina.

 

Riječ je o zločinima koji su nastali na temeljima dvije nacionalističke ideologije, dvije agresivne i genocidne strategije, dvije zločinačke politike, dva velikodržavna projekta, dva nacionalistička pokreta, dviju država, zatim dviju, odnosno triju kolaboracionističkih tvorevina, dvije strane vojske, četiri kolaboracionističke vojne formacije i više drugih oružanih jedinica i grupa, uključujući i strane plaćenike (Ruse, Grke, itd.). Takva zločinačka ideologija, politika i praksa je, po uzoru na fašizam, imala za cilj - formiranje velikosrpske i velikohrvatske države na račun samostalne i suverene, historijski trajne i jasno definirane države Bosne i Hercegovine. Cilj te ideologije, politike i prakse bio je osvajački rat za teritorije, za “životni prostor”, za otimanje tuđe - bosanske zemlje.

Agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu i genocid nad Bošnjacima čine suštinu zajedničkog zločinačkog poduhvata države Savezne Republike Jugoslavije, odnosno Srbije i Crne Gore, od septembra 1991. do kraja 1995, i države Republike Hrvatske, od kraja 1991. do 18. marta 1994, njihovih državnih, vojnih i policijskih rukovodstava, te njihovih petokolonaša, kolaboracionista i plaćenika u Bosni i Hercegovini.

 

Namjera tog zločinačkog čina imala je za cilj osvajanje, podjelu i uništenje Republike Bosne i Hercegovine kao države, te “konačno rješenje” muslimanskog pitanja - istrebljenje Bošnjaka ili njihovo svođenje na beznačajnu etničku skupinu. Svi relevantni izvori potvrđuju da je prije izvođenja agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu i izvršenja genocida nad Bošnjacima postojala dobro osmišljena namjera za izvršenje tih i drugih oblika zločina.

 

Radi ostvarivanja navedene genocidne namjere preduzete su sljedeće aktivnosti: razbijen je ustavni koncept odbrane SFRJ; smanjena je i razoružana Teritorijalna odbrana Bosne i Hercegovine i još nekih konstitutivnih elemenata Federacije; Jugoslavenska narodna armija je, od antifašističke i multietničke oružane sile, transformisana u velikosrpsku vojsku; isprobani su klasični napadački planovi Vojske Kraljevine Srbije prema Bosni i Hercegovini; obnovljeni su i eskalirali srpski i hrvatski ekstremni nacionalistički pokreti; utvrđeni su metodi, mehanizmi i postupci planiranja i pripremanja zločina; postignut je načelan dogovor o uništenju Bosne i Hercegovine između šefova susjednih država - Pakt Milošević - Tuđman (marta 1991); omeđavane su granice Velike Srbije i Velike Hrvatske; organizovana je i naoružana peta kolona (velikosrpska i velikohrvatska) u Bosni i Hercegovini; komandovanje na okupiranim teritorijama objedinjeno je u rukama šefova susjednih država - koje su se pojavile kao okupacione sile; zauzete su polazne pozicije za agresiju i druge zločinačke aktivnosti, koje omogućavaju efikasnu agresiju i genocid nad Bošnjacima.

Agresija na Bosnu i Hercegovinu isplanirana je (politički, vojno, ekonomski, medijski, obavještajno, psihološki, itd.), sa jasno postavljenim ciljem uništenja Bosne i Hercegovine. Naređeno je izvršenje ovog plana sa nadležnih političkih i vojnih mjesta i on je planski, organizovano i sistematski izvršen. Poznate su države agresori, zatim ideolozi, planeri, organizatori, naredbodavci, izvršioci i saradnici ovog zločina.

 

Beogradski i zagrebački režimi, na čelu sa Slobodanom Miloševićem i Franjom Tuđmanom, planirali su, pripremali i organizovali agresiju na Republiku Bosnu i Hercegovinu i genocid nad Bošnjacima, rukovodili i komandovali izvođenjem agresije; operativno planirali, pripremali, koordinirali, usmjeravali i preko svojih oficira vodili borbene operacije protiv Bosne i Hercegovine; osiguravali živu silu (starješinski i vojnički kadar), kompletnu logističku podršku (tenkove, transportere, helikoptere, artiljerijsko i pješadijsko naoružanje, radarsko-računarska sredstva, minsko-eksplozivna sredstva, municiju, gorivo i mazivo i druge strateške sirovine; sanitetski materijal; zdravstveno osiguranje i svu drugu vojnu opremu, zatim plate i penzije, te tako neposredno učestvovali u izvršenju genocida i dugih oblika zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava. Samo u periodu do 31. decembra 1994. Savezna Republika Jugoslavija je za izvođenje agresije osigurala 89,4% pješadijske, 73% artiljerijske i 95,1% protivavionske municije. Navedene podatke je pravovremeno, još u toku sudskog procesa, posjedovao Međunarodni sud pravde, ali ih, nažalost, kao i mnoge druge krucijalne dokaze o neposrednom učešću i odgovornosti Savezne Republike Jugoslavije u agresiji na Republiku Bosnu i Hercegovinu i genocidu nad Bošnjacima, nije uzeo u obzir.

 

Oružana agresija, osvajački rat protiv Bosne i Hercegovine, bila je sastavni dio Miloševićeve i Tuđmanove državne politike, u čije je ime najveći dio Bosne i Hercegovine okupiran, a Bošnjaci ubijani, protjerivani i odvođeni u koncentracione logore samo zbog njihove etničke i vjerske pripadnosti.

 

Nosilac velikosrpske ideologije, politike i prakse u Republici Bosni i Hercegovini je bila Srpska demokratska stranka, na čelu sa ratnim zločincem Radovanom Karadžićem, koju je, nažalost, prihvatio zaprepašćujuće veliki broj Srba. Još više zastrašuje i činjenica da su mnogi Srbi antifašisti iz Drugog svjetskog rata svoj radni i životni vijek na kraju XX stoljeća završili kao fašisti. “Rukovodstvo bosanskih Srba”, tačnije rukovodstvo Srpske demokratske stranke i srpske kolaboracionističke tvorevine u Bosni i Hercegovini (Srpska republika Bosna i Hercegovina/Republika Srpska) bilo je uključeno u udruženi zločinački poduhvat pod direktnim političkim i operativnim vođstvom Slobodana Miloševića, čiji su cilj i namjera bili da se unište bosanski muslimani kao grupa.

 

{2.DODATAK} NEDOVRŠENI MIR – ZLOČIN GENOCIDA NAD BOŠNJACIMA

 

Institut za zdravstvenu zaštitu u Sarajevu svake sedmice, za vrijeme agresije, genocida i drugih oblika zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, objavljivao je “žrtve rata u BiH” na području općina koje su bile pod kontrolom legalne vlasti međunarodno priznate države Republike Bosne i Hercegovine (61 općina). Institut je januara 1996. Objavio preliminarne podatke o “žrtvama agresije na Bosnu i Hercegovinu” 156.824 ubijena i nestala osoba, a 25. marta 1996. konačni broj svih ubijenih, nestalih i “na drugi način umrlih osoba” -278.800.

 

Prema istraživanjima profesora Ilijasa Bošnjovića i Arifa Smajkića broj ubijenih i na drugi način smrtno nastradalih i nestalih iznosi 258.000, od čega 138.800 Bošnjaka.

Po prof. Muratu Praši, “od bruto manjka (2,07 mln) ubijeno je, smrtno stradalo ili nestalo oko 328 hiljada ljudi”, od čega oko 218.000 Bošnjaka.

 

Vladimir Žerjavić je objavio da je u Bosni i Hercegovini ubijeno 220.000 ljudi, od toga 160.000 Bošnjaka, 30.000 Hrvata i 25.000 Srba.

 

Komisija eksperata Ujedinjenih nacija za istraživanje povreda međunarodnog humanitarnog prava u bivšoj Jugoslaviji (Bassionnijeva komisija) 1995. utvrdila je broj “ubijenih i nestalih” na oko 200.000, a Međunarodni institut za istraživanje mira iz Štokholma 1993. godine na 169.100.

 

U Bosni i Hercegovini  je, prema prof. Herbertu Hirschu (1995), ubijeno „oko 200.000 ljudi“.

 

Prof. Francis Boyl je 1997. godine iznio procjenu od 139.000 smrtno stradalih žrtava.

 

Prema George Kenneyu (1995) broj “smrti vezanih za rat (isključujući prirodne smrti)” iznosi između 25.000 i 60.000.

 

Raju Thomas (1993) iznosi da je broj žrtava u Bosni i Hercegovini između 40.000 i 70.000. 

 

Benjamin A. Valentino između 25.000 i 155.000.

 

Prof. dr. Jean-Paul Sardon je 2001. objavio akademski članak o demografskim promjenama na Balkanu od kraja osamdesetih godina XX stoljeća, u kome je, vršeći procjenu broja žrtava rata u Bosni I Hercegovini, pored ostalog, tvrdio da su “ratovi koji su pratili raspad bivše Jugoslavije” izazvali “stotine hiljada mrtvih”, od čega “200.000-300.000 u Bosni i Hercegovini”, što je, po njemu, predstavljalo 5-7% stanovništva. Pet godina kasnije, 24. marta 2006, Sardon je, svjedočeći u korist Srbije i Crne Gore pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu, a sa osnovnim i glavnim ciljem da umanji broj žrtava genocida u Bosni I Hercegovini, negirao vlastite rezultate istraživanja. Naime, on je tada, na unakrsno ispitivanje Joanne Korner, britanskog advokata iz Londona i člana Pravnog tima Bosne i Hercegovine, izjavio da nije vršio “ni neposrednu, ni posrednu procjenu broja žrtava u ratu koji je bjesnio Bosnom I Hercegovinom između 1992. i 1995.” i priznao da je, u vezi sa njegovom procjenom od 2001. godine o 200.000-300.000 mrtvih u Bosni i Hercegovini, u pitanju navodno greška, te da je “možda to bila lakoumnost” s njegove strane (“... možda sam tada djelovao lakoumno ...”).

 

Noel Malcolm tvrdi da je “ipak, možda najbolji komentar taktike Miloševića i Karadžića, i onoga što su oni postigli u Bosni i Hercegovini više od 150.000 mrtvih, više od 2 milijuna ljudi protjeranih sa svojih ognjišta, popaljena i razorena sela i gradovi, i nekoliko stotina džamija

i crkava namjerno dignutih u zrak”.

 

U BiH je, prema Izvještaju Međunarodne komisije za Balkan (1996), “tokom sukoba 145.000 ljudi ubijeno ili umrlo, 174.000 ranjeno, 2 i po miliona je protjerano, a milion i stotinu hiljada otišlo je u druge zemlje.

 

Po dr. Ivi Goldsteinu (2003) “čini se da je najrealnija procjena da je u čitavom ratu /u Republici Bosni i Hercegovini (do 1995) poginulo oko 215.000 ljudi, od toga oko 160.000 Muslimana – Bošnjaka (8,4% ukupnog broja iz 1991), oko 30.000 Hrvata (4% broja iz 1991) i 28.000 Srba (2,1%)“.

 

“Rat u Jugoslaviji” je, po Bernardu Bruneteau, “donio 250.000 žrtava, od kojih su dvije trećine bili civili i 2,8 miliona izbjeglica i raseljenih osoba”.

 

Prema Rezoluciji Ujedinjenih nacija od novembra 2005. u Bosni i Hercegovini je ubijeno 260.000 ljudi.

 

Godine 1995. Fondacija Carnegie za međunarodni mir i Aspen Institut iz Berlina, zajedno sa nekoliko drugih evropskih i američkih fondacija, 1995. Formirali su sličnu međunarodnu komisiju pod nazivom “MEĐUNARODNA KOMISIJA ZA BALKAN“, sa sjedištem u Berlinu. Mandat Komisije je bio “da izradi izvještaj o situaciji na Balkanu i formulira dugoročne mjere koje bi mogle pridonijeti uspostavi trajnog mira na tom području“. Institucije koje su finansirale ovaj projekat “to su potakle zato što su bile uvjerene da su postojeće poteškoće i prevladavajući mentalitet na Balkanu trajna prijetnja miru, užasavajući primjer netolerancije i sramota za Evropu. RezultatI projekta ‘Ljudski gubici u Bosni i Hercegovini ’91-95’”, po kojima je “ubijeno i nestalo 97.207 ljudi”, od čega 39.684 civila i 57.523 vojnika.

 

Rony Blum, Gregory H. Stanton, Shira Sagi i Elihu D. Richter, na osnovu međunarodnopravne literature, saopćenja za javnost Ujedinjenih nacija i podataka Amnesty Internationala i Human Rights Watcha, tvrde (2007) da je u Bosni u periodu od 1991. do 1995. izvršen genocid, u kojem je ubijeno 200.000 ljudi

 

Prema United Human Rights Council Srbi su u Republici Bosni i Hercegovini u periodu 1992-1995. izvršili genocide nad muslimanima, pri čemu je sistematski ubijeno preko 200.000 muslimanskih civila.

 

Očigledno je da se, prema navedenim rezultatima istraživanja, procjene o broju žrtava u Bosni, uglavnom ubijenih, kreću u rasponu od izuzetno niskih – 25.000, pa sve do 328.000. Ova pojava nije ni u kom slučaju specifičnost za genocid nad Bošnjacima u Republici Bosni i Hercegovini na kraju XX stoljeća, već je jedna od zajedničkih karakteristika svih dosadašnjih genocida, počev od genocida u Namibiji (1904), preko holokausta (1933-1945), do genocida u Darfuru (2003 - ). Problem utvrđivanja broja žrtava genocida predstavlja poteškoće za istraživače i akademski legitiman rad, s jedne strane, i širom otvara vrata manipulantima, falsifikatorima i onima koji poriču, kako sam zločin, tako i njegovu genocidnu namjeru, s druge strane. Primjera radi, procjene o broju žrtava holokausta kreću se u rasponu između pet miliona i šest miliona; u Ruandi između 500.000 i jednog miliona, a u koncentracionom logoru Jasenovac od 20.000 do 1.100.929.

 

Nekoliko činjenica Društvo za ugrožene narode o genocidu u Bosni i Hercegovini:

U Bosni i Hercegovini osnovano je preko stotinu koncentracionih i zatočeničkih logora, kao i logora u kojima su vršena silovanja. Ukupno je bilo zateceno preko 200.000 civila.

Više hiljada zatočenika ubijeno je u koncentracionim logorima Omarska, Manjača, Keraterm, Trnopolje, Luka Brčko, Sušica i Foča.

Sustavno su hapšeni i ubijani pripadnici akademske i političke elite.

Protjerano je preko 2,2 miliona Bosanaca, koji su se naselili na četiri kontinenta.

Ubijeno je više hiljada ljudi koje nije evidentirala ni jedna institucija i koji se ne vode ni u jednoj statistici. Među njima bili su i djeca, starci, bolesnici i ranjeni civili koji su umrli tokom bijega i nakon njega.

Za vrijeme gotovo četvorogodišnje blokade pola miliona Bosanaca je izgrađivanoj i granatirano, a u značajnom broju i izgubilo živote u tzv. zaštićenim zonama UN-a (Tuzla, Goražde, Srebrenica, Žepa, Cerska, Bihać).

U četverogodišnjem bombardiranju Sarajeva ubijeno je 11.000 ljudi, od toga 1.500 djece.

U mnogobrojnim opštinama i gradovima sjeverne, zapadne i istočne Bosne (Posavina, područje Prijedora i Podrinje) počinjeni su masakri i masovna strijeljanja. 9. Sustavno je razoreno vise stotina sela i gradskih cetvrti.

Posve su uništena ili oštećena djela materijalne islamske kulture te ogromni dio građevina katoličke kulture; među njima i 1189 džamija medresa te oko 500 katoličkih crkava i crkvenih objekata.

Traga se za 15.000 nestalih osoba, a neophodna je i ekshumacija i identifikacija tih zrtava.

284 vojnika UN-a korištena su kao taoci i kao "živi štitovi".

Silovano je vise od 20.000 Bošnjakinja u logorima za silovanja i izvan njih.

Po aktualnim saznanjima, ubijeno su 8.376 odrasla muškaraca i mladića iz grada Srebrenice i zakopana u masovne grobnice.

Po dr. Ivi Goldsteinu (2003) “ovo je najrealnija procjena koju prihvata i prof. Dr. Smail Čekić, direktor Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, Univerziteta u Sarajevu, u čitavom ratu u Republici Bosni i Hercegovini (do 1995) poginulo oko 215.000 ljudi, od toga oko 160.000 Muslimana – Bošnjaka (8,4% ukupnog broja iz 1991), oko 30.000 Hrvata (4% broja iz 1991) i 28.000 Srba (2,1%).

 

RAZMJERE ZLOČINA PROTIV ČOVJEČNOSTI I MEĐUNARODNOG PRAVA

 

Genocid nad Bošnjacima izvršen je u ambijentu agresije na nezavisnu, međunarodno priznatu državu Bosnu i Hercegovinu, članicu Ujedinjenih nacija i putem troipogodišnje okupacije velikog dijela njene državne teritorije. Osuđeni ratni zločinac Biljana Plavšić je na 17. sjednici Skupštine Republike Srpske, održane od 24. do 26. jula 1992, izjavila da je 70% teritorije Bosne i Hercegovine osvojeno. Radovan Karadžić je na 34. zasjedanju Skupštine Republike Srpske, održane od 27. avgusta do 1. oktobra 1993, izjavio: “A sačuvali smo 250.000 mjesta životnog prostora gdje su muslimani živjeli”. Slobodan Milošević je 15. aprila 1994, na sjednici Vrhovnog savjeta odbrane Savezne Republike Jugoslavije, pored ostalog, izjavio: “… naše snage kontrolišu 72% teritorije” Bosne i Hercegovine.

Genocid nad Bošnjacima je, u skladu sa velikosrpskom genocidnom ideologijom, politikom i praksom, a po uzoru na fašizam, vršen u kontinuitetu do kraja 1995. Namjera da se Bošnjaci istrijebe postojala je od početka i praktično je provođena u toku cijelog trajanja agresije. Izvršioci genocida, imajući u vidu toleriranje njihovih akata od strane Međunarodne zajednice, smatrali su da će via facti doći do legalizacije genocida kao političke prakse.

 

Srbijansko-crnogorski agresor je na okupiranoj teritoriji Republike Bosne i Hercegovine, posebno na području strateških prioriteta istočne i sjeverne Bosne, kao i Bosanske krajine, izvršio masovno uništavanje civila, uglavnom Bošnjaka. Najmasovniji pokolji bili su u regijama Bosanke krajine i doline rijeke Sane, u Bosanskoj posavini, Podrinju i Sarajevu.

 

Velikosrpski agresor i njegovi kolaboracionisti likvidirali su desetine hiljada nevinih civila na područjima: Trebinja, Bileće, Gacka, Ljubinja, Nevesinja, Kalinovika, Foče, Goražda, Čajniča, Rudog, Višegrada, Rogatice, Sokoca, Han-Pijeska, Srebrenice, Vlasenice, Bratunca, Zvornika, Bijeljine, Brčkog, Bosanskog Šamca, Doboja, Bosanskog Broda, Dervente, Teslića, Maglaja, Zavidovića, Prnjavora, Kotor-Varoši, Skender-Vakufa, Banje Luke, Ključa, Bosanskog Petrovca, Sanskog Mosta, Bosanske Gradiške, Prijedora, Bosanske Dubice, Bosanskog Novog, Bosanske Krupe, Kulen-Vakufa, Sarajeva i drugih mjesta, te nasilno protjerali ukupno stanovništvo sa većine tih prostora i zatrli sve tragove njihovog postojanja. Muškarci i žene su hapšeni, zatočavani, protjerivani, deportovani, izbacivani silom i prijetnjom iz svojih kuća i stanova, odvajani jedni od drugih i odvođeni u logore i druge zatočeničke centre, gdje su mnogi ubijani, teško prebijani, a žene i mnogi muškarci su  silovani. Masovne grobnice i koncentracioni logori krucijalni su pokazatelji agresije i realizacije njene osnovne namjere - biološko i duhovno istrebljenje Bošnjaka, odnosno genocid nad tim narodom.

Skoro sva navedena područja, od Trebinja na jugoistoku, preko Bijeljine na sjeveroistoku, Sarajeva u centralnoj Bosni, do Bihaćke krajine na sjeverozapadu, danas čine Republiku Srpsku (entitet u okviru Bosne i Hercegovine), legalizovanu Dejtonskim mirovnim sporazumom, a koja je, kako se vidi iz podataka, nastala na genocidu i masovnim zločinima.

Načini i sredstva ubijanja žrtava mogu se označiti monstruoznim. Žene, muškarci, djeca i starci ubijani su vatrenim oružjem, noževima, te posebnim spravama napravljenim i priređenim u tu svrhu. Postoje dokazi da su ljudi živi spaljivani, ubijani na zvjerski način, a u nekim masovnim grobnicama otkrivene su i čitave porodice.

 

U bezočnoj “operaciji ubijanja”, uglavnom za četiri dana, s namjerom i prema tačno utvrđenom obrascu, u sigurnoj zoni Ujedinjenih nacija Srebrenica jula 1995. likvidirano je preko 8.000 zarobljenih muslimana Bosne i Hercegovine, samo zbog toga što su bili muslimani i što su živjeli na teritoriji koju je velikosrpski agresor želio da pripoji Srbij. Tri generacije muškaraca su istrijebljene. To je najveći pojedinačni i u kratkom vremenu izvršeni masakr i totalni progon ljudi u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.

Dokazano je da je zauzimanje Srebrenice, deportacija civila iz Potočara i operacija zarobljavanja, zatočenja i likvidacija Bošnjaka bio unaprijed isplanirani i planski proveden genocidni akt.

Broj ubijenih i kratkoća vremena likvidacije govori da se u pripremi i izvršenju genocida radilo o veoma dobroj organizaciji sa mnogo organizovanih i disciplinovanih izvršilaca, zapravo cijeli politički, upravni, policijski i vojni potencijal srpskih snaga. Ideološki i politički nosilac genocida bio je srpski režim Slobodana Miloševića, a glavni izvršioci Srpska demokratska stranka Bosne i Hercegovine, te zakonodavna, izvršna i sudska vlast Republike Srpske.

 

Agresor je masovne zločine izvršio u Sarajevu i drugim gradovima u opsadi: u redovima za vodu, hranu, na tržnicama, u školama, bolnicama, na ulicama, u stambenim objektima, za vrijeme sahrana, itd. Samo na širem području Srebrenice od 1992. do 1995. ubijeno je preko 12.000 Bošnjaka. Ukupan broj umrlih na području Sarajeva u toku opsade u periodu od aprila 1992. do decembra 1995, prema rezultatima istraživanja ICTY-a, iznosi 18.888 lica.

 

U Tuzli je 25. maja 1995. izvršen masakr nad civilima, od čije je granate ubijen 71 civil (između 15 i 25 godina) i ranjeno 200. Broj nestalih lica po Međunarodnom komitetu crvenog krsta iznosi 21.621, a po Federalnoj komisiji za nestale osobe 27.734.

 

Od oko 18.000 ekshumiranih do 2006. godine 92% su civili, od čega su 12% žene i 2-3% djece.

 

Srbijansko-crnogorski agresor izvršio je brojne zločine i nad djecom kao vitalnom skupinom od koje zavisi budući razvoj populacije. Mnoga su djeca ubijena i ranjena. Samo na području Sarajeva u opsadi je ubijeno preko 1.600 djece. Nakon zauzimanja sigurne zone Ujedinjenih nacija Srebrenica, jula 1995, ubijeno je oko 1.000 djece mlađe od 18 godina, među kojima je oko 400 starosne dobi do 14 godina. Brojne su djevojčice silovane i gledale su kako muče i siluju njihove majke. Na očigled djece zločinci su ubijali, mučili i silovali njihove roditelje, itd. Oduzeli su im dom i djetinjstvo, a mnogima ubili jednog ili oba roditelja.

 

Postrojbe Hrvatske vojske (HV) i Hrvatskog vijeća obrane (HVO) u dolini Rame i Neretve, te u srednjoj Bosni, izvršili su brojne zločine nad bošnjačkim civilnim stanovništvom, kao što su: masovni pokolji, nasilna raseljavanja i nezakonita hapšenja civila, silovanja, napadi na gradove, te uništavanje sela i vjerskih objekata. To je, u skladu sa Tuđmanovim nacionalističkim programom o formiranju “zajedničke hrvatske države u njenim etničkim i povijesnim granicama”, dio smišljene i sistematske politike genocida, koji su HV i pripadnici HVO-a organizirano činili u spomenutim krajevima.

 

Ovakva politika provođena je u općinama: Stolac, Čapljina, Mostar, Jablanica, Prozor, Gornji Vakuf, Bugojno, Kiseljak, Busovača, Usora, Žepče, Vitez, Travnik i Vareš. Najeklatantniji primjeri zločina su pokolji u Ahmićima, Stupnom Dolu i dr.

 

Oružane formacije Fikreta Abdića, koji se stavio u službu agresorâ, izvršile su brojne zločine, kao što su: ubistva ratnih zarobljenika i porodica pripadnika Petog korpusa, maltretiranje mnogih civila, posebno u logorima, zatim silovanja, pljačkanje i uništavanje stambenih i drugih objekata.

 

I jedan broj Bošnjaka je, u toku odbrane Republike Bosne i Hercegovine od agresije, izvršio određene zločine nad Srbima i Hrvatima, a što obavezuje institucije sistema vlasti da i njihovi zločini moraju biti procesuirani. Protiv jednog broja takvih pojedinaca su još u toku agresije i genocida preduzete energične mjere krivičnog gonjenja.

 

Republika Bosna i Hercegovina, međunarodno priznata država i članica Ujedinjenih nacija, za vrijeme agresije i genocida imala je ogromne žrtve. Ukupan broj ubijenih, prisilno protjeranih, ranjenih i drugih oblika zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava u Republici Bosni i Hercegovini još uvijek nije konačno naučno utvrđen. U dosadašnjim istraživanjima samo broj ubijenih se kreće u rasponu od 25.000 do 328.000. Istraživači ICTY-a, temeljeći svoje podatke i na rezultatima istraživanja Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, ocjenjujući ih kao pouzdane i vjerodostojne, a izvore relevantne, procijenili su 2003. godine minimalnu cifru “ukupnog broja direktno uzrokovanih ratom u Bosni i Hercegovini” na 102.622 osoba, od čega 55.261 (54%) civila i 47.360 (46%) vojnika, naglašavajući da su ti podaci još uvijek nepotpuni. U njihovu analizu nisu uključeni podaci o svim slučajevima smrti direktno izazvanih ratom u Bosni i Hercegovini, kao ni smrtni slučajevi koji su bili rezultat teških životnih uslova.

 

Pored masovnih i pojedinačnih ubistava, izvršeni su i drugi brojni oblici zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, od kojih ovom prilikom navodimo:

 

-nekoliko stotina hiljada ranjenih, od čega nekoliko desetina hiljada djece;

-više stotina hiljada zatočenih u preko 650 koncentracionih logora i drugih mjesta zatočenja;

 

-nekoliko desetina hiljada silovanih i seksualno zlostavljanih žena, djece pa i muškaraca;

 

-iz svojih domova je, u panici, strahu i haosu, protjerano sa svojih staništa oko 2.200.000 osoba (1.170.000 su izbjeglice i oko 1.030.000 raseljena lica), što čini više od jedne polovine ukupnog stanovništva Republike Bosne i Hercegovine po Popisu od marta 1991;

 

-1.370.000 lica je sa teškim psihičkim povredama;

 

-velikosrpski agresor je u gradovima pod opsadom i sigurnim zonama Ujedinjenih nacija, kao i mnogim naseljima u blizini fronta, nametnuo takve uslove života koji su imali za cilj potpuno ili djelimično uništenje ciljne grupe;

 

-više desetina hiljada (lica) je, zbog teških uslova agresije i genocida, umrlo usljed povećanog mortaliteta stanovništva;

 

-više desetina hiljada (lica) je, zbog teških uslova agresije i genocida, bitno i značajno smanjeno usljed odsustva prirodnog priraštaja stanovništva;

 

-440.000 izbjeglica nije se ni nakon 12 godina vratilo u zemlju;

 

-agresor je u pojedinim mjestima i krajevima prisilno prevodio muslimane u pravoslavnu vjeru. O tome postoje svjedočenja građana iz Kalimanića, Rogatice, Bjelimića, Foče, Kozarca, Semberije i drugih mjesta;

 

-agresor je opljačkao, porušio, sistematski uništio i izbrisao tragove na oko 1.200 objekata islamske arhitekture, među kojima su brojne džamije, mektebi, tekije, turbeta i druge sakralne građevine, među kojima je i mnogo onih koje imaju neprocjenjivu historijsko-kulturnu, umjetničku i naučnu važnost i koje su nenadomjestive. Istovremeno, srpsko-crnogorski fašisti uništili su ili oštetili više od 500 vjerskih objekata katoličke crkve i nekoliko jevrejskih;

 

-agresor je opljačkao, porušio i popalio na stotine hiljada stambenih objekata. Procjenjuje se da je uništeno i oštećeno između 60 do 70% ukupnog broja stambenih jedinica u Republici Bosni i Hercegovini. Razoreni su i uništeni mnogi infrastrukturni objekti u oblasti saobraćaja i veza (željeznička i putna infrastruktura, PTT saobraćaj i RTV);

-agresor je opljačkao, razorio i uništio mnoge industrijske objekte, poljoprivredna dobra, hotele, motele i turističke centre, te bezbroj malih zanatskih i trgovačkih radnji u privatnom vlasništvu. Procjenjuje se da je uništeno i oštećeno između 50 do 60% industrijskih objekata;

 

-velikosrpski zločinci uništili su oko 55% zdravstvenih objekata, čime je iz upotrebe izbačeno na hiljade bolničkih kreveta. Ubijeno je 349 ljekara i drugih zdravstvenih radnika, uglavnom na radnom mjestu (samo na području Sarajeva 47). Uništeno je oko 400 sanitetskih vozila;

 

-među najtežim rezultatima agresije je i razaranje i uništenje gotovo svih obrazovnih, naučnih, kulturnih i sportskih objekata. Dovoljno je u tom pogledu spomenuti činjenicu da je agresor granatirao i zapalio Nacionalnu i univerzitetsku biblioteku u Sarajevu (zbirku periodičnih publikacija sa više od 30.000 naslova iz svih oblasti nauke i ljudskog života uopće. Periodika je imala blizu pola miliona tomova, a u Vijećnici je bilo i oko 850.000 monografskih publikacija). Agresor je potpuno spalio Orijentalni institut, uključujući arhiv i biblioteku, uništio gotovo sve objekte na kojima su održane XIV Olimpijske igre 1984, te višestoljetno Jevrejsko groblje pretvorio u uporište sa kojeg je danonoćno ubijao civile Sarajeva u opsadi;

 

-agresor je u gradovima koji su bili pod opsadom, posebno u Sarajevu, onesposobio ili iz upotrebe isključio brojne vodoopskrbne objekte i uskratio vodu, električnu energiju, gas i telefonske komunikacije. Na taj način agresor je namjerno podvrgavao civile životnim uslovima koji su trebali dovesti do njihovog potpunog ili djelimičnog fizičkog uništenja;

 

-srbijansko-crnogorski agresor i njegovi kolaboracionisti nisu poštovali nikakve ratne konvencije, te su protiv civilnog stanovništva koristili metode i sredstva koji su po svim međunarodnopravnim i humanitarnim pravima i standardima zabranjeni. Tako je protiv civilnog stanovništva, stambenih, privrednih i bolničkih objekata koristio rasprskavajuću i zapaljivu municiju, hemijske otrove, kasetne bombe, snajpere i dr. Iz svih je artiljerijskih oruđa vršio granatiranje po gradovima, naseljima i selima sa pretežno bošnjačkim stanovništvom;

 

-agresor je sistematski izgladnjivao civilno stanovništvo, posebno u Sarajevu, zatim onemogućavao njihovo liječenje i epidemiološku zaštitu, te onemogućavao UNHCR-u i drugim međunarodnim i lokalnim humanitarnim organizacijama da isporučuju hranu i lijekove. Također, u okupiranim mjestima u kojima je ostao manji broj Bošnjaka i Hrvata agresor ih je otpuštao sa posla, izbacivao iz stanova, uz prethodno prisilno potpisivanje da se odriču svoje cjelokupne imovine, uskraćivao im socijalnu i medicinsku zaštitu i drugo;

 

-u agresiji na Republiku Bosnu i Hercegovinu agresor je posebno koristio opsadni način ratovanja i neselektivno i nesrazmjerno korištenje sile, što je karakteristično za Sarajevo, Goražde, Žepu, Srebrenicu, Bihać i druga mjesta u opsadi.

 

Sistematski obrazac u nasilnom preuzimanju vlasti; počinjeni zločini; razmjere i brazac napada; njihov intenzitet; veliki broj ubijenih Bošnjaka; protjerivanje, deportacija i okrutno postupanje prema njima u koncentracionim logorima i drugim mjestima zatočenja, te ciljni napadi na osobe ključne za njihov opstanak kao grupe (istaknute intelektualne, političke, duhovne i imućne Bošnjake) nedvosmisleni su dokazi o namjeri i izvršenom genocidu nad muslimanima. Nažalost, bosanski muslimani su na kraju XX stoljeća djelimično istrijebljeni. U mnogim krajevima, gdje su stoljećima živjeli, danas ih više nema.

 

GENOCID NAD BOŠNJACIMA KROZ HISTORIJU

 

PRVI GENOCID 

nad muslimanima događa se 584 godine poslje prvog križarskog rata i trajao je od 1683. do 1699. godine. To je prvi genocid i prva prava, velika i kolektivna tragedija muslimana koja se događa tokom i poslije velikog ili bečkog rata između Turskog carstva i Austrije. Pošto su Turci u tom ratu izgubili sve posjede i vlast u Mađarskoj, Slavoniji, Lici, Krbavi, Dalmaciji i Boki Kotorskoj, svi muslimani koji se iz ovih zemalja i krajeva nisu uspjeli pravovremeno povući u Bosnu i druge krajeve južno od Save i Dunava bili su, vrlo brzo, kao i muslimani Španije prije dva stoljeća, pobijeni, protjerani, asimilirani i prevedeni u katoličanstvo. Spiritus movens i osnovni agens svih ovih akcija bila je Crkva. Ona se pri tome vodila crkvenim dogmama extra ecclesiam nulla sallus - izvan Crkve nema spasenja i spasenje je samo unutar nje, i extra ecclesiam nullus propheta- izvan Crkve nema poslanika, istine, dobrote, pravde i pravog odnosa sa Bogom. To je crkveno-religijsko opravdanje križarskih ratova, Inkvizicije i genocida nad svim nekršćanima. Kao i dva stoljeća ranije u Spaniji, svi objekti islamske materijalne i sakralne kulture i civilizacije: mezaristani, turbeta, tekije, kutubhane, hamami, bezistani, imareti, musfirhane, sahat-kule, džamije, medrese, sebilji, karavan-saraji i hanovi na tlu Mađarske, Slavonije, Like, Udbine, Krbave, Dalmacije i Boke Kotorske bili su porušeni i uništeni. Muslimane i sve njihove sakralne objekte, za samo šesnaest godina kršćanske vasti (1683. - 1699.) nije mogla sačuvati i spasiti činjenica da su oni prije toga što šezdeset godina, od 1526. do 1683. godine, dok su vladali istim zemljama i krajevima, kršćanima garantirali i omogućavali sva ljudska, vjerska, kulturna i imovinska prava. Umjesto bilo kakve zahvalnosti i tolerancije prema muslimanima, kršćani tih zemalja, u ime religije i ljubavi, dokraja i bez rezerve primjenjuju staro pagansko-faraonsko načelo cuius regio eius religio - čija država njegova je u njoj i religija, kao da su oni stvoritelji zemlje, a ne Bog. 

 

O prvom genocidu nad muslimanima precizne, jasne i nepobitne podatke, posebno o pokrštavanju, pružaju franjevački arhivi u Dalmaciji, Slavoniji i Lici. Na muslimane u ovim zemljama i krajevima danas jedino podsjećaju različiti toponimi i prezimena (Hadzići, prezime Hodžić). Za prvi genocid nad muslimanima najbitnije je reći da su ratovali Turska i Austija, a da su zrtve bili muslimani Bosnjaci. 

 

DRUGI GENOCID 

nad muslimanima događa se na prijelazu iz 17. u 18. stoljeće, tačnije 1711. godine uoči Badnje večeri. Te noći je izvršena takozvana "israga poturica", kada je približno 1000 muslimana, koliko ih je, prema mjerodavnim dokazima, tada živjelo na području "Stare Crne Gore" koja se sastojala od svega četri nahije sa sjedištem u Cetinju, bilo pobijeno ili izbjeglo u Nikšić i selo Tudemile kod Bara. Strateg, idejni promotor i agens drugog genocida nad muslimanima, sada na tlu Crne Gore, bila je opet Crkva, ali ne katolička već pravoslavna. Za ovu tvrdnju postoje dva nepobitna svedočanstva: prvo, "istraga peturica", ustvari genocid nad muslimanima se događa uoči Badnje večeri, dakle najvećeg i najsvetijeg hrišćanskog praznika, i drugo, taj događaj, "istraga peturica" je opjevao vladika - najveći crkveni dostojanstvenik i pjesnik Petar II Petrović Njegoš u Gorskom vijencu. On je time pružio ideologiziranu epsku podlogu i paradigmu za sve kasnije genocide nad muslimanima Srbije, Sandžaka, Crne Gore i Bosne i Hercegovine. Tako je Njegoš kao najveći srpsko-crnogorski pjesnik i kao vladika, odnosno nosilac najvise vjerske i svjetovne vlasti, opjevao, posvetio i u najuzvišenije djelo pretvorio genocid ili međunarodni zločin pod kojim se podrazumjeva svjesno, namjerno i plansko potpuno ili djelimično uništavanje nacionalnih, etničkih, rasnih ili religijskih grupa. Motiv za izvršenje genocida su želje za pljačkom i porobljavanjem, rasna, nacionalna i vjerska mržnja i predrasude. Svi ti motivi su opjevani u Gorskom vijencu, a vjersku mržnju prema muslimanima Njegoš izriče riječima "'odža riže na Cetinju" i tvdnjom o isključivosti izmđu lune (mjeseca, op. F.V.) i krsta. 

 

TREĆI GENOCID 

nad muslimanima, koji će poznati srpski historičar i diplomata Stojan Novaković označiti kao "generalno trebljenje Turaka - muslimana iz naroda" događa se na tlu Srbije između 1804. i 1820. godine kao posljedica Prvog i Drugog srpskog ustanka. Naime, od samog početka 19. stoljeća Srbija i Crna Gora su ekstreminacijom, progonom i ubistvima muslimana, željele stvoriti svoje nacionalne države i stalno ih, na njihovu štetu, proširivati. Tako su genocid i devestacija u odnosu na muslimane konstantne i strateški cilj u politici Srbije i Crne Gore tokom cijelog 19. i 20. stoljeća. Pored Pravoslavne crkve koja od drugog genocida igra ključnu ulogu, u trećem genocidu nad muslimanima njoj se pridruzuju historičari i političari, naravno uz pjesnike poput Njegoša. 

 

ČETVRTI GENOCID 

nad muslimanima događa se u periodu između 1830. i 1867. godine, kao posljedica Hati-š-Šerifa iz 1830. i njegova aneksa iz 1833. godine, kojima je Srbija stekla status vazalne autonomne kneževine unutar Osmanskog carstva, ali i mogućnost da protjera muslimane iz Užica, Šapca, Sokola i Beograda, što je i učinjeno od 1862. do 1867. godine. Sve prognane muslimane Porta naseljavaju u Bosnu i za njih se podižu dva nova naselja - Gornju i Donju Aziziju, odnosno Bosanski Šamac i Orašje. 

 

 

PETI GENOCID 

nad muslimanima, uglavnom Albancima i Turcima, događa se na tlu Srbije i Crne Gore između 1876. i 1878. godine. Poslije ustanka u Hercegovini, potaknutih i vođenih uz pomoć Srbije i Crne Gore, dolazi do Berlinskog kongresa (1878. godine) na osnovu čijih odluka, dotadašnje autonomne kneževine Srbija i Crna Gora stiču potpunu državnu neovisnost, ali i uveliko proširuju svoje teritorije. Tako se Srbija teritorijalno proširila niškim, pirotskim, topličkim i vranjskim okruzima, a Crna Gora u Hercegovini. Iz svi tih okruga i regija muslimani su odmah potpuno istrijebljeni, uprkost činjenici da se Srbija, shodno odlukama Berlinskog kongresa, obavezala da će poštivati slobodu vjeroispovijesti muslimana. Mada su predjeli današnje južne Srbije tim činom potpuno opustjeli i ostali bez stanovništva, što je dovelo u pitanje poljoprivredu zemlje i nanijelo joj veliku štetu, ipak je mržnja prema muslimanima bila veće i jaća od svake koristi i interesa. U razdoblju od 1862. do 1878. godine, za svega šesnaest godina, nestalo je nekoliko stotina džamija, mnoge sahat-kule, musafirhane, imareti, karavan-saraji, hanovi, bezistani, sebilji i kutubhane, u Beogradu, Šapcu, Užicu, Sokolu, Nišu, Pirotu i Vranju, kao što se, prije nepuna dva stoljeća, desilo na tlu Ugarske, Like, Korduna, Udbine, Dalmacije i Boke. Dakle, dva genocida, od dva različita dušmanina, sa potpuno istim posljedicama događaju se u različitom vremenskom periodu za svega šesnaest godina. 

 

ŠESTI GENOCID 

nad muslimanima poljedica je austro-ugarske okupacije Bosne i Hercegovine. Mada je Austro-Ugarska posljednja pravna država koja je vladala Bosnom unazad posljednjih 115 godina i koja je garantirala svim građanima osnovna vjersko-duhovna, fizičko-biološka i materijalno-imovinska prava, muslimani su se u početku svim raspoloživim sredstvima suprostavljali Austro-Ugarskoj okupaciji. Oni su se, odmah poslije, ali u toku okupacije, počeli iseljavati u Tursku, Sandžak, Kosovo i Makedoniju, gde je tada još uvijk bila Turska vlast. Tako dolazi do populacije i radikalnog smanjenja muslimaske populacije u ukupnom stanovnistvu Bosne i Hercegovine. Prema popisu iz 1879. godine, muslimani su cinili skoro 39% populacije Bosne i Hercegovine, dok je njihov udio u bh. stanovnistu 1910. godine opao na svega 32%. 

 

SEDMI GENOCID 

nad muslimanima Sandžaka i Crne Gore, kao i pokušaj nasilnog pokrštavanja muslimana u Plavu i Gusinju, je direktna posljedica Prvog i Drugog balkanskog rata. To je bio sedmi genocid nad muslimanima Balkana, a prvi nad muslimanima Sandžaka, zato što nije postojala vlast koja bi ih zaštitila. 

 

OSMI GENOCID 

nad muslimanima traje od osnutka Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1918. godine do propasti Kraljevine Jugoslavije 1941. godine. Mada životi muslimana u prvoj Jugoslaviji nisu imali nikakvu vrijednost, ipak su bili složeni posebno muslimanima Sandžaka i istočne Hercegovine. Tako je u selu Šahovići, u Bjelopoljskom srezu u Sandžaku, 7. Novembra 1924. godine oko 600 muslimana ubijeno bez ikakvog povoda, krivnje i razloga. U Hercegovini je od kraljevih komita tokom devedesetih godina po narudžbi, planu i sistemu, bilo preko tri hiljade vansudskih i neotkrivenih, a dobro poznatih ubistava, naravno počinjenih nad muslimanima. Ta ubistva i zastrašivanja uticali su na izmjenu etničke slike istočne Hercegovine na štetu muslimana, a u korist Srba i Crnogoraca. 

 

DEVETI GENOCID 

nad muslimanima traje od 1941. do 1945. godine. Prema dosadašnjim istraživanjima Kocovića, Zerjavića, Dedijera i Miletića, sve nemuslimana, Drugi svjetski rat je odnio 103.000 muslimanskih života ili 8,1% ukupne tadašnje muslimanske populacije. Najviše je muslimana u tom ratu nastradalo od četničkog, komšijskog, noža što ih je stigao na kućnom pragu, u avliji i na njivi. U prvih devet genocida muslimani se nikako nisu oružjem suprostavili svojim koljačima i zlikovcima. Naprotiv, od 1683. do 1992. godine, dakle punih 309 godina, mi smo očekivali da koljači i zlikovci kažu: "mi ćemo vam oprostiti što vas koljemo i ubuduće ćemo vam se smilovati." To se nije nikada dogodilo i to je bila naša najveća iluzija, zabluda i samoobmana. 

 

 

DESETI GENOCID

najokrutniji i najveći genocid nad muslimanima u Bosni i Hercegovini traje od aprila 1992. godine. Po mnogo čemu je on izniman od ostalih devet. Okrutniji je, suroviji, širi i dublji po razmjerama od svih dosadašnjih. On je najavljen pola godine unaprijed i sada se, evo, odvija na očigled cijelog svijeta pod pokroviteljstvom Ujedinjeni Naroda, organizacije za evropsku sigurnost (OESS) pod štafetnom palicom Evropske Zajednice. Ovo je prvi genocid nad muslimanima u kome istovremeno i, na neki način, učestvuje Srbija, Crna Gora i Hrvatska. U predhodnih devet genocida Srbija i Hrvatska nikada nisu istovremeno i zajednički činile genocid nad muslimanima. Međutim, pored svih stradanja, progona i klanja muslimani su u ovome, desetom genocidu, po prvi puta, kao narod, organizirano, kroz vojsku, policiju, politiku i državu svim sredstvima bore i suprostavljaju četnićima i ustašama, dakle jedinim argumentima koji oni razumiju i uvažavaju.

Planirani genocid - planirana smrt za Bošnjake i BiH

Da je u Evropi ili USA kojim slučajem za par dana ubijeno 10.000 ili 12.000 zečeva, čaplji ili nekih drugih ptica – zasigurno bi se (da li od strane “Zelenih” ili nekih drugih) proglasila ekološka katastrofa.

Ali posto se pobilo, poklalo, na najsvirepiji način ubilo 8,10,12 ili više hiljada nekih Bošnjaka, a uz to muslimana, “evropskih uljeza” i “opasnih elemenata” po kršćansku Evropu – onda koga je briga. Najlakše je reći: Tamo je bio građanski, čak i plemenski rat, vjerski rat. Balkanu je svojstveno da tamo teče krv, da mu je svojstvena i vandeta i omerta, da se kolju i međusobno istrebljuju.To je područje mješavina meda i krvi, što je po staroturskom izvorni prijevod bugarske planine Balkan. Izuzimajući časne izuzetke poput Tilmana Culha, Normana Cigara, Tadeusza Mazowieckog, Aloisa Mocka, Susan Sontag, Vaclava Havela, Worena Zimermmana, Fracisa Boylea, Noela Malcolma i desetine drugih časnih i poštenih naućnika i političara – dobro osmišljeni i sistematski provođen zločin genocida nad Bošnjacima muslimanima se namjerno zataškavao minimizirao ili jednostavno predstavljao neminovnošću, “omjerom snaga” i “realnošću na terenu”- a ovu su floskulu najradje spominjali lord Owen i norveški diplomata Torvald Stoltenberg.

Osnovano je pitanje: Kako su Evropa, USA i tzv. demokratski svijet gotovo pet godina (računajuši i agresiju na Hrvatsku) mogli ravnodušno gledati zločin genocida, masovne progone, etnička čišćenja, prisilna iseljavanja, konclogore, bestijalna divljanja, kolektivna silovanja, paljenja i uništavanja gradova, sela i naselja?! Kako se to moglo desiti na kraju 20. stoljeća, u vrijeme euforije o novom svjetskom poretku, i globalizaciji i papagajskim pričama o novoj demokraciji, ljudskim pravima i slobodama?!

Glavni svjetski i evropski politički moćnici uglavnom nisu shvatili pravu bit BiH, činjenicu da su se na tom malom prostoru, u srcu Evrope, susrele i ispreplele tri velike civilizacije i kulture svijeta: orijentalno – islamska, bizantijsko – pravoslavna i zapadno – kršćanska i da je BiH bila u dužem periodu čak duhovno i civilizacijski nadmoćnija u odnosu na samoljubivu i etnocentrističku Evropu, koja je rodno mjesto rasizma, antisemitizma, fašizma i nacizma i Evropu koja je porodila klanice oba svjetska rata.

Kada je brutalna agresija na BIh već otpočela, većina zapadnih političara je samo indiferentno pratila simptome te agresije, ne nastojeći otkriti njene zbiljske uzroke. Oni nisu htjeli da shvate osnovne ciljeve i narav Tuđmanove politike i velikohrvatskih planova. Da bi paradoks bio veći, u jednom periodu Slobodana Miloševića tretirali su kao mirotvorca i kao ključnu figuru koja može da donese mir na ovom dijelu Balkana.

Silni zapadni emisari i mirovni posrednici su tvrdoglavo slijepo agresiju i rat u BiH uglavnom tretirali kao vojni i humanitarni, a ne kao bitno politički problem. Tako su u datom momentu, ovisno od toka ratnih operacija, odgovornost ili krivnju jednostavno određivali tako da “okrive one koji pucaju”. S obzirom da se pucalo sa svih strana, onda je najednostavnije bilo ustvrditi da su podjednako krive sve strane. Tako je žrtva izjednačena sa zločincem, agresor izjednačen sa onim kojim se brani.

S primjetnom zluradošću ustvrdili kako se u BiH radi o sukobu divljih plemena. S obzirom da je od strane srpskog agresora u BiH srušeno preko hiljadu džamija, stotine muslimanskih sakralnih objekata, porušeno i preorano stotine muslimanskih grobalja, te da su na mnogim ubijenim i masakriranim žrtvama utiskivani krstovi, pravoslavni “ocili” i slično, mnogi su odmah rekli da se u BiH zapravo radi o vjerskom ratu.

Licemjerje međunarodne zajednice spram bosanske tragedije posebno je izraženo u njenom odbijanju da se ukine embargo na uvoz oružja BiH onim snagama koje su branile njenu slobodu. Taj embargo su uveli Ujedinjeni narodi u septembru 1991. godine , ali on se odnosio na prostor čitave, tada jos formalno jedinstvene SFRJ. Iako su UN priznali BiH i kao nezavisnu državu primili je u svoje članstvo 22. maja 1992. godine, oni, kao da se ništa nije promijenilo i kao da agresija na jednu suverenu i međunarodno priznatu državu uopće nije izvrsena – i dalje insistiraju na embargu. Obrazloženje je da bi skidanje embarga na uvoz oružja za BiH samo doprinijelo intenziviranju ratnih sukoba. Dodatni kvaziargument je bio da se taj embargo odnosi i na Srbiju, odnosno Jugoslaviju, zanemarujući činjenicu da su se tamo, kao i u zaposjednutim dijelovima bosanske teritorije, nalazili ogromni stokovi oružja i artiljerijskih oruđa iz arsenala JNA. Tako je embargo za Srbiju , zapravo bio planirana smrt za Bošnjake i BiH. Butrosa Galija kao ni Busha, Mitteranda, Hurda i ostale ni najmanje nije bilo briga što se tim činom na najdrastičniji način krši Povelja UN-a (član 51), odnosno pravo svake suverene i međunarodno priznate države da se u slučaju agresije na nju brani, odnosno da joj UN obezbijedi pomoć i garanciju njenog suvereniteta i teritorijalnog integriteta.

iuako je Evropska zajednica priznala BiH, a Ujedinjene nacije je primile u svoje članstvo, oni su je ostavili samu, na milost i nemilost agresoru koji je već jasno iskazao svoju namjeru da potre njenu nezavisnost, da je vojno pregazi, uništi, za sebe cijelu osvoji ili pak podijeli.

Samo zahvaljujući herojskom otporu i natčovječanskim naporima stasajuće bosanske Armije, kao i otporu i akcijama koje je HVO, pogotovu u Hercegovni, vodio u prvom žestokom naletu agresora, BiH je ipak, sve do januara 1993. godine bila sačuvana, iako na znatno reduciranom teritoriju.

Posljedice embarga na uvoz oružja, te političke igre oko BiH iskazane i u različitim mirovnim planovima (Vens – Ovenov, Oven – Stoltenbergov plan) znatno su oslabili vojni otpor koji se do tada pružao Karadžićevim Srbima. Ohrabrenje agresoru posebno je dolazilo zbog pasivnog, pa čak i sramnog odnosa takozvanih zaštitnih snaga UN-a, što će kasnije biti iskazano u najvećoj ratnoj tragediji i zločinu genocida izvršenim u Srebrenici. Ponašanje ne samo holandskog bataljona već i cijele međunarodne zajednice uoči i poslije pada Srebrenice bilo je sramno. Tu se pokazala sva besćutnost, beskrupuloznost i licemjerstvo međunarodne zajednice. Tragedija BiH i posebno bošnjačkog naroda u njoj jeste golema i nesaglediva.

Tu nisu djelovale samo puke pljačkaške divljačke Atiline horde. To je bio cjelovito razrađen i proveden zločin genocida najviše nad Bošnjacima, pa onda Hrvatima i nad dijelom Srba i nad samom BiH kao zemljom. Trebalo je uništiti i satrijeti sve sto na tu hiljadugodišnju zemlju i njen narod podsjeća. Trebalo je uništiti civilizacijske i kulturne tragove. Satrijeti duh Bosne, njen ponos, njen etnos, njen osoben i neponovljiv život. Sve je to kazna za one koji su se drznuli da mirno žive i da budu svoji na svome.

Broj pobijenih Bošnjaka, onih koji su umrli u konclogorima, od batinjanja, gladi i bolesti penje se na preko dvjesto hiljada. To je više od deset posto ukupne bošnjačke populacije u BiH. Bošnjacima je ugrožena sama biološka supstanca, jer najviše ubijenih je u najvitalnijoj životnoj dobi muškaraca od 18 do 40 godina. Cvijet bošnjačke mladosti je satran od strane zločinačke ruke. Desetine hiljada su i danas kao izbjeglice rasuti širom svijeta.

Ali, u svoj toj “planetarnoj katastrofi” i tragediji koju je BiH doživjela, ima i nećeg dobrog: jačao je duh Bosne i Bošnjaka, svijest o njenoj samosvojnosti, nedjeljivosti i njena iskonska želja za slobodom. Jaćao je i inat Bosne koja je doista u gotovo četverogodišnjem pustošenju “i posna i bosa i hladna i gladna”, ali i “prkosna od sna “ za slobodom koju nikakva sila i nikakav genocid neće moći uništiti.

Vijesti: