Naučna istraživanja

O savjetodavnom misljenju

Savjetodavna mišljenja Međunarodnog suda pravde u Hagu

 

 

 

Abstrakt

 

Ovaj članak se bavi pitanjem davanja savjetodavnog mišljenja o pravnim pitanjima od strane Međunarodnog suda pravde u Hagu. Odnosno pitanjem da li je država ovlaštena tražiti savjetodavno mišljenje i da li je Međunarodni sud pravde u Hagu obavezan dati pravno mišljenje na zahtjev ovlaštenog tražioca. Radi odgovora na ovo pravno pitanje autor je analizirao pravne akte po kojima postupa Međunarodni sud pravde u Hagu, utvrdio praksu Suda kao i pravnu nauku u ovoj materiji. Države nisu ovlaštene tražiti savjetodavno mišljenje o bilo kojem pravnom pitanju. Ovaj sud može ali nije obavezan dati savjetodavno mišljenje ovlaštenom organu ili agenciji Ujedinjenih nacija. Pravno pitanje koje se postavlja mora biti u okviru djelokruga rada ovlaštenog organa ili agencije Ujedinjenih nacija. Međunarodni sud pravde u Hagu može ali ne mora dati savjetodavno mišljenje o postavljenom pravnom pitanju što je njegovo diskreciono pravo. A dato savjetodavno mišljenje pravno ne obavezuje tražioca niti druge subjekte međunarodnog prava. 

 

Ključne riječi: Međunarodni sud pravde, savjetodavno mišljenje, ovlašteni tražilac, diskreciono pravo, domašaj savjetodavnog mišljenja.

 

 

 

1.Uvod

 

Samo države mogu biti stanke u sporovima pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu (skraćeno: Sud) ali ne i međunarodne organizacije. Pored nadležnosti Suda da rješava pravne sporove između država u parničnom postupku ovaj Sud je nadležan i za davanje savjetodavnih mišljenja. Davanje savjetodavnih mišljenja mogu tražiti samo ovlaštene međunarodne organizacije i agencije Ujedinjenih nacija (skraćeno: UN)ali ne i države.

Davanje savjetodavnog mišljenja je poseban postupak pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu rezerviran samo za organe i agencije unutar sistema Ujedinjenih nacija. Samo Generalna skupština i Savjet sigurnosti Ujedinjenih nacija imaju izvorno ovlaštenje za traženje savjetodavnog mišljenja. Ali Generalna skupština UN može ovlastiti i druge organe i agencije UN za traženje savjetodavnog mišljenja o pitanjima iz njihove nadležnosti. U ovom trenutku njih 22. mogu tražiti savjetodavno mišljenje Suda. Do sada je podneseno 28 zahtjeva za davanje savjetodavnog mišljenja. I to 17 od strane Generalne skupštine UN, 1 od Savjeta sigurnosti UN, 2 od Ekonomskog i socijalnog savjeta UN, 3 od Odbora UN-a za reviziju presuda Administrativnog tribunala, 1 od UNESCO-a, 2 od Svjetske zdravstvene organizacije, 1 od Međunarodne pomorske organizacije i 1 od Međunarodnog fonda za poljoprivredu i razvoj.

Za razliku od predmeta u kojima Sud presuđuje u pravnom sporu između država, u postupku davanja savjetodavnog mišljenja uloga Suda je davanje pravnih savjeta organima i agencijama u okviru Ujedinjenih nacija a ne rješavanje sporova između država. To otvara pitanje krajnjih adresata savjetodavnih mišljenja. 

Pošto je osnovna uloga Ujedinjenih nacija očuvanje međunarodnog mira i sigurnosti postavlja se pitanje da li se izneseno savjetodavno mišljenje Suda mora striktno ticati samog funkcionisanja međunarodnih organizacija i/ili agencija. Ili se ono može odnositi i na druga povezana pitanja koja imaju za posljedicu očuvanje međunarodnog mira i sigurnosti.

I ako je ova tema prisutna u javnom diskursu nije joj posvećena pažnja u domaćoj pravnoj literaturi. Pitanjem savjetodavnog mišljenja Međunarodnog suda pravde bavili su se samo, u opštim crtama, udžbenici međunarodnog prava bez zauzimanja stavova o delikatnim pitanjima koja odatle proizlaze.  Namjera autora je da u mjeri u kojoj je to moguće, zbog prirode i obima ovog rada, da odgovor na neka od ovih spornih pitanja.

 

2.Pravni osnov za traženje i davanje savjetodavnog mišljenja

 

Pravni osnov za davanje savjetodavnog mišljenja predstavljaju Povelja Ujedinjenih nacija, Statut Međunarodnog suda pravde u Hagu i Pravila suda.

Član 96. Povelje UN kaže da: Generalna skupština ili Savjet sigurnosti mogu tražiti od Međunarodnog suda da im da savjetodavno mišljenje o svakom pravnom pitanju. Drugi organi Ujedinjenih nacija i specijalizirane agencije, koje na to može ovlastiti Generalna skupština u bilo koje vrijeme, mogu također zahtijevati savjetodavno mišljenje od Suda o pravnim pitanjima koja bi se pojavila u okviru njihove djelatnosti.

Generalna skupština, ovlastila je svojom rezolucijom četiri druga organa Ujedinjenih nacija da mogu zahtijevati savjetodavno mišljenje Suda o ''pravnim pitanjima koja se pojavljuju u okviru njihove djelatnosti.'' Generalna skupština je ovlastila šesnaest specijaliziranih agencija saglasno ugovorima kojima se uređuju njihovi odnosi sa Ujedinjenim nacijama da mogu tražiti od Međunarodnog suda pravde savjetodavna mišljenja o pravnim pitanjima koja se pojavljuju u okviru njihove djelatnosti. Tačne okolnosti pod kojim se svaka agencija može koristiti pravom na traženje savjetodavnog mišljenja navedene su u njihovim konstitutivnim aktima (ustavi ili statuti) ili u posebnim instrumentima kao što su sporazumi o sjedištu ili konvencije koje propisuju privilegije i imunitete.Savjetodavno mišljenje može se odnositi na tumačenje ovih tekstova ili Povelje UN i može se ticati neslaganja između:

1. dva ili više organa ili agencija inter se što je teoretski vrlo moguće;
2. organa ili agencije i jednog ili više njihovih službenika;
3. organa ili agencija i jedne ili više njihovih država članica;
4. dvije ili više država članica istog organa ili agencije inter se.

U nedostatku de facto spora, države, bilo da djeluju pojedinačno ili 

kolektivno, ne mogu tražiti savjetodavno mišljenje Suda ni o jednom pravnom pitanju. Ali kao što je naprijed navedeno Generalna skupština Ujedinjenih nacija može, ukoliko smatra da se radi o pravnom pitanju koje je povezano sa njenom djelatnošću, tražiti savjetodavno mišljenje Suda. Tako, ukoliko Generalna skupština odluči da je savjetodavno mišljenje Suda o pitanju pravnih posljedica kršenja imperativnih normi međunarodnog prava od interesa za očuvanje međunarodnog mira i sigurnosti, može tražiti savjetodavno mišljenje. O opravdanosti davanja savjetodavnog mišljenja odlučuje sam Sud na osnovu vlastitog diskrecinog prava.

 

 

3.Diskreciona odluka Suda 

Statut Međunarodnog suda pravde u članu 65. propisuje da Sud može dati savjetodavno mišljenje o svakom pravnom pitanju na zahtjev bilo kojeg organa ili ustanove koji budu Poveljom Ujedinjenih nacija ili u skladu s njezinim odredbama ovlašteni da traže to mišljenje.

Sud nije obavezan ali može dati savjetodavno mišljenje o pitanju koje je izneseno pred taj Sud. Davanje savjetodavnog mišljenja je diskreciono pravo Suda povezano sa pitanjem jurisdikcije. Moraju se zadovoljiti tri uslova da bi se uspostavila jurisdikcija Suda kada mu je podnese zahtjev za savjetodavno mišljenje. Prvi, da su organ ili specijalizirana agencija prema Povelji UN-a ovlašteni tražiti savjetodavno mišljenje. Drugi, traženo mišljenje se mora odnositi na pravno pitanje i treći, pitanje koje se postavlja mora biti unutar obima aktivnosti agencije koja podnosi zahtjev.

Pitanje jurisdikcije Suda je odvojeno odnosno predhodi diskrecionoj odluci Suda.

Odredba Statuta postavlja dva uslova za davanje savjetodavnog mišljenja. Prvi je da se radi o sporu pravne prirode odnosno o pravnom pitanju. I drugi je da Sud na temelju svoga diskrecionog prava (može) odluči da da savjetodavno mišljenje. Savjetodavno mišljenjenje  daje se organima i agencijama Ujedinjenih  nacija u cilju olakšavanja njihovog rada a postavljeno pitanje treba biti povezano sa djelokrugom rada organa ili agencije. Ali to ne treba isuviše usko posmatrati. Jer je glavna uloga Ujednjenih nacija očuvanje međunarodnog mira i sigurnosti tako da širok spektar pitanja mogu biti s tim povezana. Činjenica da neko pitanje ima pored pravnog i politički karakter ne sprečava Sud da postupa u skladu sa svojim statutom. Ovdje ne treba zanemariti da svako političko pitanje može biti uokvireno u pravo. Tako da  ''...gotovo svpitanja koja dolaze pred bilo koji sud ili tribunal, bilo domaći ili međunarodni, imaju neki pravni aspekt; ali većina njih nije politički kontraverzna.''Sud može odbiti zahtjev za davanje savjetodavnog mišljenja iz dva razloga: ukoliko se radi o političkom a ne pravnom pitanju i drugo, njegovo statutarno pravo je da može odbiti dati mišljenje u bilo kojoj stvari. 

Ovdje možemo postaviti pitanje da li neka država koja ima pravni ili politički interes može spriječiti Sud da da savjetodavno mišljenje. Po mišljenju Međunarodnog suda pravde u Hagu izraženom u predmetu ,,Mirovni ugovori'' ,,...države ne bi  mogle spriječiti savjetodavno mišljenje koje Ujedinjene nacije smatraju poželjnim dobiti radi rasvetljenje šta treba da rade.''

 

4.Tok postupka

Postupak kojim se traži savjetodavno mišljenje pokreće se  u formi pismenog 

zahtjeva (engl. Request for advisory opinion) koji sadrži tačne podatke o pitanju o kome se traži mišljenje. Uz zahtjev se podnose pismene isprave koje mogu biti od pomoći da se to pitanje rasvijetli.

Svi zahtjeve za savjetodavna mišljenja trebaju biti proslijedjena Sudu putem

Generalnog sekretara Ujedinjenih nacija ili, ovisno o slučaju, putem glavnog službenika upravnog organa tijela ovlašćenog za podnošenje zahtjeva. Dokumenti navedeni u članu 65. stav 2. Statuta istovremeno se dostavljaju Sudu kad i zahtjev ili što je prije moguće nakon toga, u broju primjeraka  traženih od Sekretara Suda (Registrara).

Po prijemu zahtjeva za savjetodavno mišljenje, Međunarodni sud pravde sastavlja spisak država i organizacija koje mu mogu pružiti relevantne informacije o predmetnom pitanju.

Postupak prolazi kroz pismenu i usmenu fazu. Za razliku od parnica ovdje ne postoji preliminarna faza u kojoj Sud odlučuje da li ima nadležnost za postupanje u predmetu. ''Umjesto toga, Međunarodni sud pravde istovremeno održava saslušanja stavova (uglavnom Država članice UN-a) o tome treba li dati mišljenje kao i njegovu suštinu.'' Sud mora dati punu priliku onima koji su zainteresirani za pitanja o kojima odlučuje da također predstave svoje stavove i da ih se sasluša - u praksi na isti način kao u parničnim postupcima.

Sekretar Suda (Registrar) obavještava sve države koje su ovlaštene da se pojave pred Sudom da je pokrenut postupak traženja savjetodavnog mišljenja. Naročito se obavještavaju države koje su po mišljenju Suda ili njegovog predsjednika u stanju pružiti neke informacije o tom pitanju. Na taj način je omogućeno pojedinim državama, naročito onim koje imaju određene pravne interese da učestvuju u pismenoj i usmenoj fazi postupka. Stavovi država izraženi u ovakvim podnescima pomažu Sudu u postizanju zaključaka.

U postupku davanja savjetodavnog mišljenja Sud se rukovodi odredbama Statuta i Pravilima o postupkukoja se odnose na rješavanje sporova u mjeri u kojoj su primjenjiva na ovu vrstu postupaka.

''Ispitujući pitanje koje je postavio organ koji podnosi zahtjev, Sud će postupati na istoj osnovi kao i u parničnim predmetima u pogledu prirode dokaza, kao i tereta i standarda dokazivanja, uzimajući u obzir različite svrhe parničnih i savjetodavnih postupka.''

Sud proglašava svoja savjetodavna mišljenja na javnoj sjednici, o čemu prethodno moraju biti obaviješteni Generalni sekretar i predstavnici članova Ujedinjenih nacija, ostalih država i međunarodnih organizacija kojih se to neposredno tiče.Savjetodavna mišljenja se izriču na sličan način kao i presude. Savjetodavna mišljenja usvajaju se u tajnom vijećanju, kao i presude. Uz njih sudije mogu prilagati svoja drugačija ili posebna mišljenja, ili deklaracije. Sud može odbiti dati mišljenje o pitanjima za koja on ocijeni da nisu pravne prirode, ili da nisu u okviru djelatnosti organa ili agencije koja ga je zatražila, ali takvu odluku mora obrazložiti pravnim argumentima.

 

 

5.Praksa Suda

Kao što smo već ranije naveli do trenutka pisanja ovog teksta usvojeno je 28 savjetodavnih mišljenja koja, svako pojedinačno i sveukupno, doprinose razvoju novog i interpretaciji postojećeg međunarodnog prava. U ovom tekstu su navedeni i nabrojani predmeti u kojima je traženo i dobiveno savjetodavno mišljenje. Ovaj tekst ne sadrži interpretaciju pojedinačnih mišljenja jer to nije svrha i namjena ovog teksta. Umjesto toga samo su navedeni predmeti svrstani po tražiocima savjetodavnih mišljenja.

 

5.1.Generalna Skupština UN

Generalna skupština UN zatražila je savjetodavna mišljenja Suda u sljedećim slučajevima:

1.Uslovi za prijem države u članstvo u Ujedinjenim nacijama (član 4. Povelje);

2.Naknada štete pretrpljena u službi Ujedinjenih nacija;

3.Tumačenje mirovnih ugovora s Bugarskom, Mađarskom i Rumunijom;

4.Nadležnost Generalne skupštine za prijem države u Ujedinjene nacije;

5.Međunarodni status Jugozapadne Afrike;

6.Rezerve prema Konvenciji o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida;

7.Učinak nagrada za naknadu štete koje je izdao Upravni sud Ujedinjenih nacija;

8.Postupak glasanja o pitanjima koja se odnose na izvještaje i predstavke na teritoriju jugozapadne Afrike;

9.Prihvatljivost saslušanja podnositelja predstavke od strane Odbora za jugozapadnu Afriku;

10. Određeni troškovi Ujedinjenih nacija (član 17. stav 2. Povelje);

11.Zapadna Sahara;

12.Primjenjivost obaveze arbitraže prema odjeljku 21. Sporazuma o sjedištu Ujedinjenih nacija od 26. juna 1947;

13.Zakonitost prijetnje ili upotrebe nuklearnog oružja;

14.Pravne posljedice izgradnje zida na okupiranom palestinskom teritoriju;

15 Saglasnost sa međunarodnim pravom deklaracije o  jednostranom proglašenja nezavisnosti Kosova; 

16.Pravne posljedice odvajanja arhipelaga Chagos od Mauricijusa 1965.

 

3.2.Savjet sigurnosti UN

Savjet sigurnosti zatražilo je savjetodavna mišljenja Suda u sljedećim slučajevima:

1.Pravne posljedice za države kontinuiranog prisustva Južne Afrike u Namibiji (Jugozapadna Afrika) bez obzira na Rezoluciju 276 Vijeća sigurnosti (1970).

3.3.Ekonomski i socijalni savjet UN

Ekonomski i socijalni savjet zatražilo je savjetodavna mišljenja Suda u sljedećim slučajevima:

1.Primjenjivost člana VI, odjeljak 22, Konvencije o privilegijama i imunitetu Ujedinjenih nacija;

2.Razlika u odnosu na imunitet u pravnom postupku specijalnog izvjestitelja Komisije za ljudska prava.

 

3.4.Organizacija Ujedinjenih nacija za obrazovanje, nauku i kulturu (UNESCO)

Organizacija Ujedinjenih nacija za obrazovanje, nauku i kulturu zatražila je savjetodavna mišljenja Suda u sljedećim slučajevima:

Presude Upravnog suda Međunarodne organizacije rada (MOR-a) po žalbama podnesenim protiv UNESCA.

 

3.5.Svjetska zdravstvena organizacija (SZO)

Svjetska zdravstvena organizacija zatražila je savjetodavna mišljenja Suda u sljedećim slučajevima:

1.Tumačenje Sporazuma od 25. marta 1951. između Svjetske zdravstvene organizacije  i Egipta; i

2.Zakonitost upotrebe nuklearnog oružja od strane države u oružanom sukobu.

 

3.6. Međunarodni fond za poljoprivredni razvoj zatražio je savjetodavna mišljenja Suda u sljedećim slučajevima:

Presuda br. 2867 Upravnog suda Međunarodne organizacije rada po žalbi podnesenoj protiv Međunarodnog fonda za poljoprivredu i razvoj (Zahtjev za savjetodavno mišljenje).

 

3.7.Međunarodna pomorska organizacija zatražila je savjetodavna mišljenja Suda u sljedećim slučajevima:

Ustav Odbora za pomorsku sigurnost Međuvladine pomorske savjetodavne organizacije.

 

 

 

6.Domašaj savjetodavnog mišljenja

 

Savjetodavna mišljenja nemaju snagu presuda. Ne postoji obaveza njihovog izvršenja. Njima se samo razjašnjava neko pravno pitanje na način da Sud daje svoje mišljenje o tom pravnom pitanju. Suština savjetodavnog mišljenja je da je ono savjetodavno a ne presuđujuće ''… ono izražava viđenje suda povodom relevantnog međunarodnog pravnog principa i pravila, ali ne obavezuje bilo koju državu, niti čak tijelo koje je tražilo mišljenje, da preduzme ili da se uzdrži od bilo koje radnje.''

Savjetodavna mišljenja crpe snagu iz autoriteta organa koji je dao takvo mišljenje. Ona imaju prije moralnu snagu nego pravnu obaveznost. Mada neki autori dovode u pitanje ovu tvrdnju iz razloga što savjetodavno mišljenje izražava pravni a ne moralni stav. Savjetodavna mišljenja potvrđuju kakva je jurisprudencija Suda u materiji na koju se odnose.

Prevladava mišljenje da je savjetodavno mišljenje najefektivnije kada služi da se dobije autoritativan odgovor na pitanje koje se tiče funkcionisanja organa UN ili agencije UN ili se radi o pitanju od opšteg interesa.

Za razliku od parničnih slučajeva, svrha savjetodavne nadležnosti Suda nije rješavanje, barem izravno ili kao takva, međudržavnih sporova, već "pružanje pravnog savjeta organima i institucijama koje traže mišljenje". U ovoj vrsti sudske procedure ne postoje strane u sporu i u konačnici mišljenje se daje organu UN ili ovlaštenoj agenciji UN koja ga je tražila. I smisao mu je prije da ohrabri nego da prisili. Takodjer, savjetodavno mišljenje ne stvara obavezu državama već organu ili aganciji koja ga je tražila. A davanje savjetodavnog mišljenja organu ili agenciji predstavlja participaciju Suda u radu organizacije UN ''i u principu se ne smije odbiti’.''

U ovim predmetima ,,Osnovno procesno načelo i dalje ostaje ono po kojem se Sud mora pridržavati njegovog sudskog karaktera''

Sudske presude i savjetodavna mišljenja Međunarodnog suda pravde su odigrali vitalnu ulogu u evoluciji međunarodnog prava.

Savjetodavna mišljenja ukoliko se traže na vrijeme mogu predstavljati oblik preventivne diplomacije i mogu značajno doprinijeti rješavanju postojećih međunarodnih sporova.

Savjetodavno mišljenje treba razlikovati od zahtjeva za tumačenje presude kad postoji spor o smislu ili domašaju presude.

 

5.Zaključak

Savjetodavna mišljenja Međunarodnog suda pravde izražavaju pravni stav Međunarodnog suda pravde o određenom pravnom pitanju koje mu je podneseno od strane nadležnog organa ili agencije Ujedinjenih nacija. Postavljeno pitanje mora biti u okviru djelatnosti organa ili agencije koja ga traži. Sud nakon razmatranja pitanja jurisdikcije cijeni da li se radi o pravnom pitanju iz okvira rada organa ili agencije UN. I da li će o njemu dati svoj pravni stav.

Generalna skupština Ujedinjenih nacija je najčešći tražilac savjetodavnih mišljenja. To je posljedica širokog djelokruga rada Generalne skupštine UN. Tu je prije svega nadležnost Generalne skupštine na osnovu člana 11 (2) da raspravlja o svakom pitanju koje se tiče očuvanja međunarodnog mira i sigurnosti. Sud nije nadležan davati savjetodavna mišljenja o političkim pitanjima. Premda je to teško razdvojiti. Svako političko pitanje može dobiti pravnu formu. Tako da Sud odlučuje o davanju savjetodavnog mišljenja na osnovu procjene koji aspekt prevladava. Pravni ili politički.

Države nisu ovlaštene tražiti savjetodavno mišljenje od Međunarodnog suda pravde. One su ovlaštene da u slučaju pravnog spora sa drugim subjektima međunarodnog prava pokrenu parnicu pred ovim sudom. Naravno, ukoliko je Sud ovlašten da rješava taj pravni spor u skladu sa svojim Statutom. 

Interpretacija presuda ovog suda ne spada u pitanja pravne prirode o kojima Sud daje savjetodavna mišljenja. 

Očuvanje međunarodnog mira i sigurnosti predstavlja samu srž djelatnosti Generalne skupštine UN i Savjeta sigurnosti UN. Savjet sigurnosti UN se prevashodno bavi tekućim sporovima koji neposredno ugrožavaju međunarodni mir i sigurnost. O tim sporovima Savjet sigurnosti zauzima stav i donosi pravno obavezujuće odluke (rezolucije). I ne može se očekivati od Savjeta sigurnosti UN-a da  traži savjetodavno mišljenje Međunarodnog suda pravde u Hagu o bilo kojem pitanju koje se ne tiče tekućeg spora ili situacije koji predstavljaju neposrednu prijetnju za međunarodni mir i sigurnost. Generalna skupština UN u čiji djelokrug spadaju sva pitanja vezana za očuvanje međunarodnog mira i sigurnosti predstavlja forum na kojem se može diskutovati o širem krugu pitanja. O onim koja predstavljaju neposrednu opasnost za međunarodni mir i sigurnost kao i onim koja u sebi nose potencijalnu prijetnju za ugrožavanje međunarodnog mira i sigurnosti. U načelu bilo koja država članica UN imože se obratiti Generalnoj skupštini UN-a sa prijedlogom da se od Međunarodnog suda pravde u Hagu zatraži savjetodavno mišljenje o pravnom pitanju koje u sebi nosi prijetnju za ugrožavanje međunarodnog mira i sigurnosti. Generalna skupština UN donosi o predloženom pitanju rezoluciju većinom prisutnih članova koji glasaju. I putem Generalnog sekretara UN prosljeđuje ga Međunarodnom sudu pravde.

Međunarodni sud pravde utvrđuje da li ima jurisdikciju po tom pitanju, da li je pitanje pravno, da li spada u nadležnost (djelatnost) Generalne skupštine i na osnovu diskrecionog prava odlučuje da li će se time baviti. Pri tome uzima u obzir mnoga druga povezana pitanja uključujući svrsishodnost, korisnost i značaj ovog pitanja za pravilnu interpretaciju i razvoj općeg međunarodnog prava. Uključujući i činjenice da je savjetodavno mišljenje pravno neobavezujuće kako za tražioca savjetodavnog mišljenja tako i za države kojih se to tiče. I u konačnici Sud cijeni koliko je to pitanje u funkciji osnovnog cilja postojanja Ujedinjenih nacija – očuvanje međunarodnog mira i sigurnosti.

Kao što vidimo mogućnost pristupa Međunarodnom sudu pravde u Hagu sa zahtjevom za davanje savjetodavnog mišljenja je ograničeno s jedne strane malim brojem ovlaštenih tražilaca a s druge strane diskrecionim pravom Suda da cijeni da li se radi o pravnom pitanju i da li prihvata o tome zauzimati pravni stav.

 

 

 

LITERATURA:

 

 

1. Malkon N. Shaw, (2008) International Law, sixsth edition. Cambridge University Press,;
2. ANTHONY AUST, (2010); Advisory Opinions, Journal of International Dispute Settlement, Vol. 1, No. 1 
3. DaillierP., Pellet, A.  (1994.) Droit InternationalPublic, (5th ed.). Paris: Libraire Generale de Droit et de Jurisprudence, L.G.D.J.;
4. Mohamed Sameh M. Amr, (2003) Uloga Međunarodnog suda pravde kao osnovnog organa Ujedinjenih nacija, Kluwer Law International, The Hague/London/Newyork,;
5. Rosalin Higins, (2004)  Problems § Process, International law and how We use it, Clarendon press – Oxford;
6. Liz Heffernan. (1998.)  The Nuclear Weapons Opinions: Reflections On The Advisory Procedure Of The International Court Of Justice.  Stetson Law Review. Vol. XXVIII.  p. 133 – 171. 
7. Kenneth Keith, (1996.) The Advisory Jurisdiction of the International Court of Justice: Some Comparative Reflections Sir Australian Year Book of International Law p.39 – 58.
8. The International Court of Justice, (2004) ICJ The Hague, fifth edition;
9. Hugh Thirlway, (2003)  International Court of Justice, International Law, edited by Malkom D. Evans, Oxford University press p. 559 – 587.
10. Maric W. Janis – John E. Noyes, (1997).  Casies and comentary on International Law, American Casebook Series, West Publishing Co. St Paul, Minn., p. 262 – 276.

 

 

1. Povelja UN;
2. Statut Međunarodnog suda pravde;
3. Pravila Međunarodnog suda pravde.

 

 

 

Abstract

 

This article deals with the issue of giving an advisory opinion on legal issues by the International Court of Justice. That is, it deals with the question whether the judgment of that court in a dispute between two states which established the existence of a violation of imperative (ius cogens) norms of general international law by one ethnic group within one of the states in the dispute, which established a new factual and legal situation and gained benefit for that etnic group, also means the obligation of the United Nations authorities to remove the consequences and reverse the benefits gained from that violation. In order to answer this legal question, the author analyzed the legal acts followed by the International Court of Justice, determined the case law as well as legal science in this matter. States are not empowered to seek the Court's advisory opinion on any legal issue. This court may but is not obliged to give an advisory opinion to a competent body or UN agency. The legal issue raised must be within the scope of work of the competent authority or UN agency. The court may or may not give an advisory opinion on a legal issue raised which is its discretion. And the given advisory opinion does not legally bind the applicant or other subjects of international law.

 

Keywords: International Court of Justice, advisory opinion, authorized applicant, discretion, scope of advisory opinion

Vijesti: