Podrške plemenitih

Ekrem Tucaković, web stranica Rijaset Islamske zajednice Bosne i Hercegovine

 

Nikada nisam imao priliku da neposredno radim i sarađujem, pa čak ni da lično upoznam Emira Ramića. Obzirom na na ovu činjenicu upuštam se u rizik da ove riječi budu necjelovite ili jednodimenzionalne, posebno kada se događaji posmatraju s distance, ili ako nema pogleda i iskustva iznutra. No, čini se, da to nije dovoljan razlog da se ne istakne, makar i necjelovita, impresija o Emiru Ramiću, koju sam vremenom formirao, prvenstveno kroz njegov rad u Kongresu Bošnjaka Sjeverne Amerike, čije sam aktivnosti pratio i nastojao povremeno objavljivati na Rijasetovom web portalu. Dakako, bilo je to vrijeme stasanja i profiliranja Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike u respektabilnu organizaciju Bošnjaka u dijaspori. U tom smislu ne može se poreći činjenica da je Kongres Bošnjaka Sjeverne Amerike postao najprepoznatljivija bosanska i bošnjačka organizacija naše razuđene dijaspore, da se Kongres svojim proaktivnim djelovanjem snažno nametnuo Bošnjacima u našoj sveukupnoj dijaspori, nametnuo se bosanskoj društvenoj i političkoj sceni, ali i javnosti u regionu. Bez sumnje, to nije malo postignuće, jer promocija dijaspore i njeno uvezivanje s maticom - domovinom je dugoročan i osmišljen proces kojeg obično osmišljavaju i projiciraju državne vlade i parlamenti. Nažalost, naša domovina, ne ulazeći u razloge i odgovornost, vrlo malo je, ili skoro ništa, učinila da se dijaspora horizontalno i vertikalno organizira, uveže, promovira i razvija njena patriotska svijest.  U tom praznom prostoru, Kongres Bošnjaka je pokušavao, nadomjestiti nedostatak institucionalne brige, umrežiti dijasporu, pokrenuti brojne inicijative prema državi Bosni i Hercegovini, tražeći da domovina uvažava glas, znanje i iskustva dijaspore i aktivno štiti interese svojih građana i na domaćem i na vanjskom planu. Izvođenje u punom kapacitetu Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike na javnu scenu, zadobijanje kredibiliteta u dijaspori i domovini jesu, između ostalog, vrijednosti koje se ne smije zaboraviti ljudima i rukovodstvu Kongresa.  Ne treba zanemariti činjenicu da su ljudi okopljeni oko Kongresa kroz svoje aktivnosti iskazali veliku želju, enntuzijazam, pregalaštvo i zavidnu patriotski svijest, krčili su puteve uzdizanja naše dijaspore. Na tom putu je, pretpostavljam, bilo nesnalaženja, lutanja, nerazumijevanja, jer nije bilo utabane staze kojom je trebalo hoditi, smjernica i iskustva prethodnika koje je trebalo nastaviti, podrške države koju je trebalo implementirati, nego se valjalo snalaziti, činiti prve korake, a obično su prvi koraci u svakom poslu najnesigurniji, period kada se pada, ali i uzdiže. Nije problem ako čovjek ili organizacija na putu ostvarenja svojih plemenitih ideala padne, mudrost je da ponovo ustane i nastavi hod ka zacrtanom cilju. S druge strane, ljudski i islamski je svakom čovjeku priznati rezultate njegova rada, poštovati uspjeh drugog čovjeka i onda kada se sa njim ne slažemo, čuvati njegov ljudski integritet kao Božijeg stvorenja. Stoga, prema mome skromnom sudu,  Emir Ramić je značajno doprinio očuvanju identiteta Bošnjaka u dijaspori, veoma je uspješno promovirao interese dijaspore i države Bosne i Hercegovine. Kongres Bošnjaka kojim je rukovodio pokazao je da dijaspora može biti vrlo efikasna, proaktivna, radost i ponos matici domovini i narodu koji je iznjedrio. Ramić je potvrdio da čovjek, premda fizički daleko od domovine, može i treba živjeti za domovinu, može doprinijeti interesima svoga naroda, čuvati kulturne, tradicijske i vjerske osobenosti, biti koristan. Stoga se čini razložnim upitati se, kakva bi bila današnja pozicija Bošnjaka kada bi, makar, većina njih u domovini i dijaspori podarili svojoj domovini, poput Emira Ramića, toliki nivo entuzijazma, energije i rada za opći prosperitet. Također želim naglasti, da mi kao narod i država, ne možemo sebi dozvoliti takvu neodgovornost i luksuz, da odbacujemo bilo kojeg svoga pripadnika i građanina, da omalovažavamo nečiji dobronamjerni angažman za opće dobro, pa čak kada u tom radu ima i manjkavosti. Svačiji doprinos je dragocjen i dobrodošao, a rezultati su jedino prihvatljivo mjerilo za vrednovanje nečijeg rada. Poštovanje zasluga svakog pojedinca ili organizacije na putu općeg dobra, znak je lične i kolektivne zrelosti i samosvijesti. 

Vijesti: