Nije izhitrenost niti obaveza koliko potreba reći par rijeći o Äovjeku, za kojeg sam se spremao upitati mu dojuÄerasnje ahbabe, koji ga meÄ‘iše i uz njega sticaše kreda : “Šta bi sa Emira, k’o da u zemlju propade”. Ja osobno ga puno neznah niti bi u bilo kojoj sprezi sa njim, no, ono što ipak nepobitno ostah k’o biljeg njega obavezuje da se kaže. Znam ga k’o Äovjeka sa Äela Kongresa k’o tijela za kojeg se jako malo znade prije njega i koje preferira k’o Asocijacija i bogda ravna onom koga kanih zastupat. Dolaženjem na Äelo te tkz. Asocijacije imenom Kongres držmeno stasa i ne hrleći isticanju istinite brojnosti, kontakata i nakana, nepobitno bi da je na principima pravde, moraliteta, državotvornosti i etiÄnosti, poslije Židova najstradalnije nacije današnja svijeta, unezvjerio ratne uskaše i zloÄince, dobro potresao fašistiÄki lobi ovog dijela svijeta, te već vidno doveo u raskol i upitnost postojanja do rasula, tvorevinu zvana R.S.-a, uz sav drugi aktivni rad naše spoznaje i sigurnije opstojnosti. UobiÄajni bošnjaÄki hir radi kojeg stradavamo stoljeÄima pa i u posljednjem pogromu, umjesto da se nadogradi jednoj ovakvoj hrabroj viziji budućnosti, kolonaski pod ruku sa unezvjerenim, daje se na hinji nasrtaj do uništenja jednog plodnog rada gospodina Ramića i njemu predanih. Žalosna je pohlepa za usurom k’o i ništa manja ispravka propuštenih taština onih koji su svoj vakat imali a ogriješili se od njega, nam, pripadnost, o historiju jedne tegobne revolucije protivne sebi. Ono što je bila prije nanovo je danas, tinjavost koja niti nudi niti obeÄava. No, u svezi svega od odsnitka do danasnjeg nezrela ugaska, nažalost, gospodin Ramić je ipak jedna pozitivna strijem koja se nije, niti može zaobići.