Muhamed Mahmutović, novinar

Kongres Bošnjaka Sjeverne Amerike nakon što se na njegovom kormilu nasao Emir Ramić, postao je simbol borbe Bošnjaka za svoju domovinu Bosnu i Hercegovinu. Upornim istraživanjem četnićkih zločina i ukazivanjem na genocid koji je nad Bošnjacima počinjen, Kongres je postao trn u oku srbskih obavjestajnih službi, kako genocidne tvorevine RS, tako i  iz  Srbije ,zemlje u kojoj su svi planovi za genocid napravljeni! Prof. Ramić se posebno istaknuo serijalom o zločinima u njegovom rodnom Prijedoru, u kojem je sakupio mnoštvo dokumenata i svjedočenja nad Bošnjacima tog kraja. Spiskovi ubijenih i nestalih Prijedorčana, su toliko dugi, da se naprosto moraš diviti onome ko je odvojio toliko vremena i brižno upisivao ta imena, kao trajni dokaz o genocidnim namjerama svojih komšija Srba. Neumornim lobiranjem kod Američkih i Kandaskih vlasti, postignuti su grandiozni rezultati, od kojih je svakako najveći izglasavanje Rezolucije o Srebrnici, u američkom Kongresu i Senatu! Od tada je prof. Ramić, nočna mora srpskih lobista, koji za svoje lobiranje imaju milionske proračune iz Srbije i RS, što uopšte nisu sakrivali. Rezultata meÄ‘utim nisu imali, ali ne samo za to što je pravda na strani ideje koju je provodio Kongres na čelu sa Ramićem, jer je svakome jasno koliko je pravedan novi svjetski poredak, već zato što nisu imali jasnu viziju i želju za uspjehom kao prof.Ramić. On je shvatio snagu interneta i uvezao putem te mreže Bošnjake širom svijeta, tako da je bilo pitanje dana kad će zaživjeti Svjetski Bošnjački Kongres ili kako god se da bi se zvao. Prof. Ramić je radio posao političara, koji su za to obilato plačeni iz budžeta naše opljačkane domovine. Radio je i posao obavještajnih službi, ministarstva vanjskih poslova i ambasada…Bilo je to malo simpatično u jednu ruku, a opet zastrašujuće po drugoj strani, da jedan dobrovoljac čini više nego svi gore pobrojani. Od sinova prvog Božijeg poslanika Adema, Kabila i Habila, pa do današnjih dana, vrlo često su muslimani bili žrtve zavisti njihove brače. Na kraju je to postao i prof. Ramić, čije uspjehe su odjednom počeli prisvajati drugi; poluintelektualci, koji se nikad nisu bavili ozbiljnim naučnim radom, a odnekud su ipred svojih imena istaknuli akademske titule, pisci koji su sami sebi izdali knjigu, kako bi im se ”slučajno” našla u ruci dok poziraju fotografu ili uspješni poslovni ljudi, koji se iz dosade žele nešto pitati i izvan svoje tvrtke,  a zato nemaju ni osnovnih predispozicija! Takvi su za kratko vrijeme porušili gotovo sve što je prof. Ramić godinama radio i bljesnuli samo u jednom trenutku. Taj trenutak je bio dovoljan da večina Bošnjačkih intelektualaca shvati o kakvim je ljudima riječ, ali nepopravljiva šteta je, na žalost sviju nas, već nastala!