Ibrahim K.

Emir je dobar poznavatelj historije naseljavanja ove goleme zemlje, pa spominje da je već na prvim koracima bijelog istraživača Samuela Champlaina (1605-1606.), u njegovim dnevnicima zabilježeno i prisustvo bar jednog jedinog Južnog Slavena,  nekog Jacquesa iz Slavonije. Poslije su, dakako, ispunili mnoge rudnike i lučke gradove…

Bosanska dijaspora je, kaže, mlaÄ‘eg datuma; javlja se krajem 19. i početkom 20. stoljeća – s austrougarskom okupacijom Bosanskog vilajeta, a posebno nakon I. svjetskog rata. Pojave filoksere koja je obrstila i poharala sve vinograde u Hercegovina bacivši na koljena hiljade ljudi, ubrzala je i umnožila broj emigranata – budući da su većini nevoljnika vinogradi bili jedini izvor egzistencije.

Prije desetak godina prof. Ramić je napisao jedan tekst o historiji useljavanja, pa mi sad, podsjećajući se nekih podataka, kaže: „Zanimljivo je, da u Kanadu od 1945. do 1960., pristiže sve više Bosanaca – naravno da oni ne dolaze izravno iz “hermetički zatvorene policijske republike BiH”, kakva je cijela Rankovićeva Jugoslavija, nego se useljavaju iz drugih europskih zemalja u kojima su se zatekli nakon svršetka drugog svjetskog rata”.  Pretpostavljam, kažem Emiru, da je tu bilo studenata, činovnika, profesora, liječnika, inženjera, a u političkom smislu HSS-ovaca, sitnih političara ili razvojačenih tipova Dražinih „oslobodilaca“ i, poglavito, Pavelićeve tzv. Nezavisne. Ali, bilo kako bilo, svi su oni u novom svijetu – započinjali “novi život u rudnicima, na gradilištima, ili na farmama Manitobe i Alberte”. “Nova grupa doseljenika podmladila je stare – kaže Emir -  i unijela u njih nešto dinamike, osobito preko nogometnih klubova. No, pridošlice su u isto vrijeme dobrim dijelom politizirale već uspavane ili jugoslavenskom propagandom dezinformirane zajednice. Tako je nastao i odreÄ‘eni antagonizam izmeÄ‘u "starih" i novih doseljenika. Slične pojave bilježimo i u ukrajinskim, slovačkim i drugim zajednicama” – kaže prof. Emir o starijoj useljeničkoj zajednici bosanskog porijekla.

MeÄ‘u vodećim intelektualcima, svakako je i naš sugovornik prof. Ramić, Prijedorčanin, nekoć najblistaviji student svoje generacije na sarajevskom Fakultetu političkih nauka.

Angažiran je na hamiltonskom McMaster University. Emirov rad je dragocjen – ne samo kao osnivača i direktora Instituta za genocid, nego i istraživanjima  multidimenzionalnog bošnjačkog bića u kanadskom kulturnom mozaiku. Nevjerovatna je njegova aktivnost, i kao člana više naučnoistraživačkih institucija u BiH, Evropi, Kanadi i SAD, i kao  prvog predsjednika Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike (danas predsjednik ogranka za Kanadu), osnivača i direktora Instituta za proučavanje genocida, ostajući tim izuzetno važnim institucijama i danas glavnim strategom. Ne trebam ni spominjati njegova stradanja od genocidne ideologije u Prijedoru, ali i opasnosti koje ga prate i ovog trenutka na današnjoj, kanadskoj adresi.

Prof. dr. Ibrahim Kajan